„Đede, đede.“-drmusao sam đeda nastojeći ga probuditi. Đed je volio odrijemati poslije ručka. Znao sam ti i zbog toga sam ga pustio na miru dobrih sat vremena. „Đede, eno nešto gadno lomi u ljeskaru. Biće da je neka zvijer.“-ponavljao sam kao papagaj.
„Ooo, ljudino moja poštena. Očekaj de svoga đedu. Sam da opanak nazujem pa da časkom nogama laganim u potjeru za zvjeretom se damo. Oooo baba, đe si mi šešir zaturila đavole nijedan. Zar ti nijesam rekao da mi u šešir ne barkaš.“-đed se lijeno dizao iz kreveta vazda nešto tražeći. Iz kuhinje izbi baba te se sve nekako pobjednički nakostriješi.
„Baba, baba nešto krši u ljeskaru. Biće da je zvijere. Idemo ja i đedo da ga uhvatimo.“-brže bolje priskočih đedu u pomoć. „E jabuko moja, da je po đedu nas bi kurjak davno izjeo. A ti sa njim ni puža vražijeg nećeš stići. A ti lovče od trista ljeta, eto ti šešira na glavi, glavu zaboravnu ne izgubio.“-baba se nije dala smesti te se odmah okrenu put kuhinje.
„Viđe li ti nju, babuskaru bezobraznu. Ona će meni reći da ja za lova nijesam više. Ajde poitaj junače te mi štap doturi, ako se kakava zvijerka zubata navrze na unuka moga. Auuu đe kožun pogubi, sto ga đavola deralo.“-zbunjeno je gledao oko sebe moj matori đedo. „Eto ga opet na tebi đede. Jel ti mene zezaš ili dobro ne vidiš?“-nasmijao sam se njegovoj pogubljenosti. „ E sad će ta kalaštura nijedna da sve zube pogubi kad udari nesretna na nas dva. Ček. Ček samo da priglavke nazujem, ako okasnimo ovnoć da mi noge ne nazebu.“-đed je vazda nešto tražio i otezao sa polaskom.
Bio sam nestrpljiv te mu se nađoh pri ruci da ako još šta ustreba da mu dohvatim. „Ajde đede, ode zvijere dok na dvojica ne krenemo.“ „Ako, ako momče. Vidiš da sam se sav strurio navrat nanos da se ide. No nije ti lov da se glava gubi. Odi ti sjedi i pridrži mi nožić dok ja jabuku jednu ne doitim. Ne ide se gladan u šumu. To zvijeri samo čekaju da nas nako slabe do duvara doćeraju. E tako. Dajde ti đedi sad nož da vitapina malko nakupimo.“ „Vitamina đede. Kaže se vitamina.“-glasno mu podviknuh jer je već bio slabija sluha.
„Ako, ako moje pametna glavo Ko će ga znati. U moje doba kad sam ja bio mali ti vitapini još nijesu postojali, a eto vidiš li koliko sam izrastao i ostario bez njih. Ali valja se koji zalogaj uzeti. Skokni de do babe nek ti malo kajkmaka na kruh turi. Lov traži potpuno spremna lovca, Jel znaš ti đedova jabuko.“ „Znam đede, znam kako ne bi znao, al opet ti velim okasnićemo.“ „Ništa ti ne brini dok ti kažeš ham, nestaće šnjite i mi ćemo već putićem uz ljeskar jezditi.“
Odjurio sam do babe da mi šnjitu lovačku pripremi pa da se kreće. „Evo tebi šnjita moj delijo.“-baba je velikim nožem nasjekal veliku šnjitu hljeba, a onda kašikom nanosila kajmaka bijela. Bijelih brkova kajmakovih i obraza poput lopte od velikih zalogaja već sam bio pred đedom. „Idemo li đede?“ „No ti kreći, al prvo do Sime pa vidi jel mu magare za bitku orno. Ti mu reci sve po redu, pa mi odmah javi.“-đed konačno ustade sa kreveta se protrgnu i još nekako više zguri bpod kožunom. Ispod šešira sijevale su stare lovačke oči od koji je drhtila sva šuma od Močila pa sve do Štekovića kose. Odjurio sam do komšije Sime pa sav zadihan sa vrata u kratkim pantalonama na tregere zaziavo Simu. „Oooo Simo, o kućni domaćine gdje si ako Boga znadeš.“ Draginja Simina me pozdravi.
„Pomoz Bog junače. Kud si tako navalio. Eno Sime u štaglju. Blago rani.“ „Nekao se zvijer mota oko našije kuća. Biće nešto krupno. Eno i đed se digo u hajku pa na mene čeka. Ajd odoh ja do Sime.“ Tridesetak koraka gotovo da sam u skoku pretrčao.
„Ooo Simane.“-gotovo izvalih vrata na štaglju. „Pobogu junačino koje su te muke naćerale da tako juriš.“-Simo odloži rogulje na tren. „Eno đeda na me čeka, pa me poslo kod tebe da vidim jel možeš magare da zajmiš. Mi se u lov spremamo. Neko zvijre bogtepito koje oko kuće oblijeće sve po ljeskaru lomi. Možda je neka vučina ili međed. Đed ni sam nije siguran. Valjalo bi prije mraka u šumu zaći. Onda je naš. Nema mu spasa.“-sve nekako isprekidano od silne trke objasnih.
„E vala nema se tu šta čekati. Nego ajmo ja i ti u štalu Magu samariti.“-pozva me Simo ljudina od va metra sa velikim brkovima za razliku od mog đeda koji ne jedva bio nešto veći od mene kad se poguri. Znao sam je gdje je Mago svezan te se odmah prema njemu sjurih. Podiže on one svoje krupne oči i svijetlo sivu njušku prema meni. „Dok ja samara spremim, a ti leti babi Draginji te od nje mrkvu išti. Neće ta beštija bez nje da krene.“-uputi me Simo prema kući. „Jel Draginja?“ „Ma jok. Magare. Magarca mu ćaćinog.“-nasmija se Simo.
Od Draginje dobih mrkvu te se u štalu povratih. „Sad ti njemu mrkvu pod nos, a ja ću ga sedlati. Ima da budeš ko Kraljević Marko na Šarcu.“ Zaigraše meni neke poznate slike iz bukvara te porastoh za mačiji nokat i još kokošije pero kad se na njeg stane. Odlušh da povedem i Šarova starog i punog buva lovca kojeg su se plašili i vukovi i međedi Sa obe strane Kozare i Grmeča. Pomislih da bi opet valjalo i Rankovog mačka Zelju da navabim s nama u lov. Bolje ti se taj snalazio neg iko obnoć ako nas mrak kojim slučajem ne potisne iz šume.
Dok sam planove skivao ko prika Jovan svinjac i kuće pokrivao osjetih topal jezik magareći gdje me po licu njuška i liše kao da sam mu rod najrođeniji. „Pih magare jedno. Nađi sebi priliku pa se liži. Nisam ti ja od te sorte lopužo glavata.“-izderah se na njega lopova koji je već mrkvu pojeo ko pas masnu vreću od slanine. Ne zbuni se ta čupava hodalica što po vazdan se za hladom kreće ispod kisele jabuke naa armnu iza kuće Simine. Ne hvata ti se taj ničega, osim što vješto izmiče našim dječijim potjerama kad ga poželimo zauzdati i upregnuti u mala željezna kola kao za njega stvorena.
Magarac je bio osedlan. Nasamaren kako bi se reklo pravilnije. Neudoban samar na ručno rađenoj šarenici već je bio ispod mene. Simo me posadi na magarca koji nekoliko puta njaknu da se sve prašilo te izjuri iz štale kao da ga sto divljih veprova goni.
„Ooohooho. Polako Momčilo.“- tepao je Simo svojoj konjskoj snazi upakovanoj u magareće odijelo. Nakon toga umiri se Momo te korak po korak sa Simom ispred banušmo pred đeda. „Evo junaka, evo konjanika. Još mu samo svijetlo koplje fali pa da bude ko Sveti Gerogije. Lijep je ko ikona.“-odmah je đedo falio svoga unuka.
„Ne bulazni đede. Isti je ko Marko Kraljević. Samo je Marko imo veće brkove.“-dopuni ga baba. Nadlanicom obrisah brkove od kajmaka koji se zalijepio tik iznad usana.
„Samo da ja okupim hajku. Pa da se ide.“-odgega đedo prema Šarovu, besposličaru o kome se priča u devet kotara i dva sreza kako je je jednom prilikom u bijeg naćerao vuka pravo pred lovce na nišan. A tog istog vuka upuca pokojni Todor te mu se cijelo selo izruga kad je derao kožu, a ona zapela oko glave. Kasnijim uvidom pronašli mu ogrlicu oko vrata, ali se Šarovu nije imalo šta zamjeriti.
„A Zeljo Ranin. Oće li on s nama?“-zapitah đeda dok je Šarova na lancu vodio. „Hajduk se već negdje odsmucao.“ Nevelika hajka. Đedo, ja, magarac Momo i Šarov kreušmo put ljeskara. Osvrnuh se još par puta prema kući, a srce oće da iskoči. Vidim babu đe maše pa se sve bojim kako će biti ako se kojim slučajem neko od nas ne vrati.
Bio sam posebno zadovoljan eto zbog snijega koji me iznenada kad mu vrijeme nije došao da sačeka na Grmeču. „Ohohoo!“-ruku pružih. „Ups!“-zaustavi se meni na dlanu.
Trenutak tišine ispriječi se među nama. Ja neznanca imadoh pred sobom. „Kako dakle?“-zbunih se sopstvenim pitanjem koje ni meni ne bi jasno. „Odozgo.“- pokazala mi je na nebeski svod ispunjen milionima najrođenijih kojima vjerujem da nije ni ime znala, a eto ja bih je poznao i da mi ime nije rekla. Nisam znao kako s njom.
Ukoliko nastavim razgovor jedno od nas zauvijek nestaće. Istopljena kap na dlanu možda završi na kosi dok dlanom budem provlačio prste kroz nju. Možda bi tako još ostala neko vrijeme sa mnom. Bar do momenta dok otvoreni prostor ne zamijenim zagrijanom kabinom automobila gdje bi polako nestala netragom.
Ukoliko je pustim na tlo. Vrlo brzo svaki razgovor biće završen. Izgubiće se u mnoštvu istih. Možda čak šta više ne raspoloženih sagovornika. Ustvari šta uopšte oni imaju da razgovaraju sa neznancem koji stalno nešto zapitkuje. Ko sam ja njima?
Oduševljenje prizorom zasnježenog Grmeča probudi u meni ludu želju da zaustavim vrijeme i na tren se stopim s okolinom i da postanem neprimjetan poput pahulje na snijegom zatrpanoj ledini. Da sačekam vuka dok pored mene prođe a da me ne opazi. Divljinu svoju da stavim na kušnju. Da uporedim njegove oči. Ima li u njima straha, dok obilazi snijegom zavijana sela i mnogobrojne lovačke čeke i hajke koje mu za petama udaraju u lonce. Da osjetim njegov vlažan dah dok pognute glave istražuje mirise i tragove.
„Nema straha. Stvar je u instiktima.“-preduhitri me stara velika siva vučina. „Života se ne plašiš?“-zapitah s knedlom u grlu. „Izvjestan je kao i proljeće ovom snijegu. U brlogu il na pojilu, a ja, ja ne mislim čekati.“ Bio je u pravu. Oči pune života i pritajene čežnje izgubiše se pravcu sela.
Stresoh snijeg sa sebe i koracima od sedam sela prejezdih ćudljivi Grmeč.
„Ohooj. Zastani, predahni. Niko nije svijetom ovnoć ovladao. Očas će svanuti.“-pruži mi čašicu kuvane rakije koja se još pušila u meni miješajući mirise pekmeza i mučenice. „Mmm. Možda si u pravu.“-stresoh se čim mučenica želudcu nazva dobro veče.
Miris pečenih polica ispuni mi nosnice. Ima tu još nečega. „Slanina slutim i luka crnoga.“-ponavljao sam. Pahulja na dlanu zaigra. Meškoljila se nekoliko trenutaka. „Odveć smo zajedno. Vrijeme bi bilo da svak svojim putem krene.“-prekori me. Protezao sam se nekoliko puta. Gunj na meni leđa mi otkri te me poli hladnim zrakom po krstima.
„Ustani. Ustani nećeš obnoć moći spavati. Hajde ljubavi.“-osjetih lagano drmusanje. Nisam se dao smesti. Razvlačio sam osmijeh kao mati tijesto po stolu dok su poljupci po meni padali kao sitno isjeckani krompir i nasumično se odbijali završavajući čas na čelu, čas na jagodicama.
Na usnama.
Topili se poput pahulje. „Mmmm.“- nisam umio da se branim. „I neću.“-rekoh sebi.
Milioni pahulja, a ja sam. Kao kakav stari seoski mačak otvorih prvo jedno oko. Ono staro lovačko. Praiskonsko. „Moja pahulja. Moja pahulja je sa mnom. Zoru dočekala. Deceniju budila.“-nisam se htio buditi i neću.
Ja budan sanjam. Gledam je dok oblo lice sija od sreće. Pored nje još dva para sjajnih zvjezdica u igri. Nestašnih i neuhvatljih misli stalno u pokretu dok njihovi mali koraci po kajdanci života ispisuju najljepše note ja plešem. Nogice kao note. Lake i neuhvatljive. Razigrane i vedre. Plešem život.
Ja igram.
Između mene i pahulje novi život se budi. Kao na balu pokazujem svoje najbolje korake uvježbane pod strehom najtoplije jeseni kad je upoznah.
Pahulja me prati. Ne zaostaje. Ne zaostaje ni novi život. Kao satić nogicom ritam daje.
„Smijem li da te poljubim?“ „Uvijek.“-pahulja pored mene podigla je glavu i gledala u mene baš kao onda i ja Grmeč kad se upoznasmo prije deset i koju godinu više.
Znao sam da mi je s njome proljeće čekati. I nisam se kajao. Ispružio sam dlan. Pahulja na njemu opstala je sve ove godine. Samo ljubav može sve. Na Badnji dan ove godine navrši se deset godina kako isprosih ruku svoje voljene.
Eto. Ispružen dlan. Pahulja na njemu do srca vodi. I nema tu tajne neke kad ljubav zapisuje ono što htjedoh reći. Volim te Kristina.
Pozdravlja Vas mandrak72, lovac pamukova srca s oblakom na uzici.
U našemu kombinatu Svi radimo mi za platu, Al ima i oniju Koji rade za partiju
I naš veliki tata Velika je u njeg plata Al još veću muku muči Iza njeg partija mu čuči I kad tako umoran čučne Svojom glavom mal da mućne Politički terijeri Skloni karijeri Po ušima tatu tuku Na svu njegovu mu muku
Tu su još starlete prsate Koje rade dal zbog plate Il zbog rođaka ili kuma Kome pukla iz gaća guma. Imamo još i tamo neke Što vuku političke fleke
Ko u svako preduzeće Sranje manje ili veće Komentar može da se primi Samo onaj koji je u rimi.
Pozdravlja vas mandrak72, diskutant radničkog savjeta u sjenci.
Deseto selo, 14.01.2011.god. Nakon presude da će Dembelija svazilendskoj firmi morati da plati 27.85 miliona evra umjesto 40 miliona evra kako je glasila presuda arbitražnog suda u Kolašinu na konferenciji za štampu pored Dušana Tenderića, političkog direktora Ministarastva spoljnjih poslova i kafe u zrnu koji je i vodio završne pregovore sa Svazilenđanima pojavili su se Jašar Odozgorević Jaško i Srećko Bukvić Bukva.
Prvobitnu zbunjenost novinara zamijenila je nevjerica. Nakon toga Dušan Tenderić se obratio novinarima slijedećim riječima.
"Dembelija može da odahne. Veliko breme koje nam je ostalo natovareno na pleća zajedničkim angažovanjem svih progresivnih snaga i mladih ljudi u Dembeliji urodilo je plodom. Kao što znate 2005-te godine tadašnji ministar opštenarodne odbrane i društvene samozaštite Drugoslav Udavinić, bez znanja savjeta ministara Dembelije potpisao je sa svazilenđanskom firmom "Idoll" Ugovor o zakupu špijunskog satelita preko kojeg bi navodno Dembelija trebalo da kontroliše teritoriju zemlje kao i teritoriju Desetog sela. Ugovor nikada nije zaživio u praksi. U pregovorima sa svazilenđanskom firmom učestvovao je i tadašnji predsjednik Državne zajednice Dembelije i Lezilebanije Veseljko Munižaba.
Presuda arbitražnog suda u Kolašinu zahtijevala je da se poravnavanje dugova izvrši do kraja februara 2011.godine iz budžeta i to u cjelosti. Kao protiv uslugu u okviru ovog sporazuma koji je potpisan sa svazilendskom firmom Dembelija će dobiti besplatno pravo na uslugu satelita i snimanja 500 snimaka na lokacijama koje su njoj potrebne što će biti u nadležnosti ministarstva odbrane i društvene samozaštite. Pored toga Dembelija dobija i tri letjelice dirižabla za snimanje nepristupačnih terena što će biti dato na korištenje ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu utrašnjih poslova.
Na zatvorenoj sjednici vlade u tom momentu prihvatili smo ponudu Jašara Jaška Odozgorevića o zajedničkom učešću oko izmirenja duga svazilendskoj strani kojim bi epizoda sa špijunskim satelitom bila okonačana na obostrano zadovoljstvo. Cijenimo da će takav potez vlade naići na odličan prijem kod građana Dembelije koji će znati da prepoznaju kvalitet postizanja ovakvog dogovora i da će on biti početak jednog novog razmišljanja u Dembeliji gdje će svaka dobra ideja biti reper za potpisivanje saradnje i dogovora a sve u cilju poboljšanja kvalitete života u Dembeliji i svih njenih građana."
Nakon toga novinarima se obartio estradni umjetnik i direktor Štand produkcije Jašar Jaško Odozgorević.
"Koristim priliku da se zahvalim svima vama, javnosti u Dembeliji, Vladi Dembelije i svazilendskoj strani sa druge strane. Ovim sporazumom Štand produkcija je svima pokazala da se zajedno može učiniti mnogo više. Na ovaj način želimo da svijetu Dembeliju prikažemo u jednom novom svijetlu. Usluge satelita pored potreba ministarstvu odbrane i društvene samozaštite te ministarstvu unutrašnjih poslova biće na raspolaganju Štand produkciji. Ovim satelitom koji će služiti za otkrivanje svega zanimljivog za pomenuta ministarstva i nama će pomoći da pomoću njega pronalazimo talente i u najskrivenijim i najzabačenijim tačkama Dembelije. Nakon svega toga niko ne treba da bude iznenađen ukoliko ekipa sa SpriteTV i Štand produkcije jednom zakuca na Vaša vrata jer ste vi to svojim talentom zaslužili. Građani Dembelije treba samo da pjevaju. Bilo kada i bilo gdje. U kupatili, na njivi, na traktoru, u kancelariji . Naš špijunski satelit prepoznaće kvalitet i talenat za izbor novih kandidta za mlade Štand zvijezde.
Pored svega navedenog Vlada Dembelije je pristala da jedno ministarstvo u Vladi trajno pripadne članu Štand produkcije. O izboru našeg člana odlučivaće upravo gledaoci putem SMS glasanja već u subotu. Naši predlozi za kandidat za ministra estrade, obrazovanja i kulture su Srećko Bukvić Bukva, Rikola Nokvić, Mara Bombara, Kile Mitić, Super Seka i još neka i naravno Džedaj. Zato budite sa nama u subotu na Sprite TV.
Štand produkcija je dobila ekskluzivno pravo za područje Svazilenda koje će takođe imati izbor za svoje mlade nade Štanda. Posebno mi je zadovoljstvo nakon što je Štand produkcija pored zemalja regiona izašla iz evropskih okvira."
Nakon mnoštva pitanja novinara Srećko Bukvić Bukva je otpjevao nekoliko svojih najpopularnijih hitova za okupljene pripadnike sedme sile. Druženje se nastavilo i nakon konferencije za štampu.
Pozdravlja Vas mandrak72, oštro pero iz perspektive tupog ugla.
Deseto selo, 13.01.2011.godine. Ministarka omladine, porodice i sporta Simonida Vjetarlajsnić, Ministar za infrastrukturu Georgije Makadamski u Vladi Dembelije potpisali su danas sporazum sa Gradonačelnikom Desetog sela Andrak Mandrakoševićem o zajedničkom ulaganju u izgradnju „Sigurnih kafana“. Pomenuti sporazum prvo će se implementirati na području Desetog sela, a nakon što pokaže prve rezultate u praksi Vlada Dembelije će uz pomoć povoljnih kredita kod MMF-a nastataviti započeti izgradnju „Sigurnih kafana“ i u ostalom dijelu zemlje Dembelije.
„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.
„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.
„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.
U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.
Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .
Pozdravlja Vas mandrak72, oficijelni procjenitelj fer vrijednosti i ubrzanog kretanja kapitala s one strane grane.
Prema najnovijim saznanjima godina pred nama biće prepuna iznenađenja koje će nam svakodnevno priređivati najpopularnije TV kuće. Njihovim domišljatostima nikad kraja. Mnoštvo novih iznenađenja. Ove godine gledaocima kao na tacni biće ponuđeno mnogo mnogo rijaliti emisija. Tragom toga moje iskusno novinarsko pero počelo je istraživati. U današnjem jubilarnom broju časopisa „Sve moj do mojega“ u rubrici „S one strane jaja“ predstavićemo jedan novi šou koji na naše programe dolazi početkom marta. Naš sagovornik i ujedno vlasnik TV Svinjac grox, časopisa za mentalnu ljubav „Misliš mala da je meni stalo“, gospodin Lelemudić Stojadin.
„Gospodine Lelemudiću. Nudite nešto novo u eteru. Recite nam o čemu je riječ?“
„Prvo da se zahvalim na pozivu našeg najtiražnijeg i svakako najpopularnijeg časopisa u regionu. Da ujedno pozdravim Vaše drage čitaoce, a kako sam i saznao naše najredovnije gledaoce. U poplavi raznih edukacionih, kulturnih i obrazovnih programa imao sam želju da našu omladinu odvojim od takvih emisija i ponudim im nešto novo. Nešto dosad neviđeno na našim prostorima. Nešto što niste mogli vidjeti u našim najboljim emisijama Farme, Survajvera, Big baje pa do 48 sati sahrane. Nije da se hvalimo ali mislimo da će naš novi projekat naići na veliko zanimanje naše javnosti naviknute na dobar TV sadržaj koji nas obasipa sa TV ekrana. Naša TV kuća pokreće nešto revolucionarno. Dosad ne zabilježeno u istoriji televizije.“
„Na početku razgovora rekli ste mi nešto neobično o učesnicima vašeg rijaliti šou-a.“
„Upravo tako. Do sada se na našim programima kao učesnici najviše pojavljuju poznate ličnosti iz svijeta estrade, sporta, politike i još nekih drugih oblasti života. Pri svemu tome mi zaboravljamo jedno. Zaboravljamo one koji su sa nama uvijek prisutni. Na veseljima, na sahranama, na poslovnim sastancima, porodičnim okupljanjima, na svetkovinama, praznicima. Nezaobiliaznim, a opet najčešće osporavanim.“
„O kome je zapravo riječ?“
„Prasići. Da dobro ste čuli. Naši učesnici u novom rijalitu šou biće prasići. Ocijenili smo da je našim gledaocima dosta golotinje, vulgarnosti, svađa. Naša publika traži nešto što bi obogatilo i oplemenilo TV ponudu.“
„Kako ste to sve zamislili?“
„Ovih dana putem sredstava javnog informisanja svi zainteresovani vlasnici prasića biće upoznati sa propozicijama prijavljivanja svojih talentovanih kandidata koji će našim gledaocima imati šta da pokažu. Nakon toga naše ekipe organizovaće kastinge po svim većim centrima, a nakon toga zaviriće u svaki svinjac s ciljem da se izaberu najbolji i najtalentovaniji kandidati.“
„Kakve su dalje propozicije emisije?“
„Nakon izbora 24 kandidata koji ulaze u zajednički svinjac koji je opremljen sa 72 kamere postavljene tako da pokrivaju sve tačke svinjcu. Naravno najeksplicitnije scene biće puštane samo uz roditeljsku pažnju i nakon 24 časa. Pred njih će se svakodnevno postavljati novi izazovi. Gledaoci će moći sve to da prate putem malih TV ekrana i interneta.“
„Hoće li biti kakvih iznenađenja?“
„Pa naravno. Uz mnoštvo serviranih svinjarija od strane učesnika njima će se priključivati povremeno političari, estradnjaci i ostali svinjarijama skloni pripadnici zajednice koji će u direktnim okršajima i duelima nastojati zadobiti naklonost naše probirljive publike.“
„Eliminacije, diskvalifikacije i kazne?“
„Pa naravno gledaoci će putem SMS poruka, pozivima na broj telefona glasati za svoje kandidate i oni koji budu imali najmanji broj glasova biće izbačeni iz svinjca. Osramoćeni i poniženi. Najinteresantniji, najinteligentniji ostaće do kraja. Pobjedniku se pruža da bude hranjen i uhranjen najkvalitetnijim stočnim proizvodima naših sponzora kako bi postigli optimalnu kilažu pred zimu.“
„A ostali?“
„Kako to biva i kako kažu televizija jede svoju djecu. Zašto bi to ovaj put bilo drugačije.“
„Na koji profil gledalaca računate.“
„Na sve profile. Počevši od učenika koji su pobjegli sa časova da nas prate na TV aparatima po kafićima, nezaposlenima, beskućnicima, nostalgičarima i penzionerima kojima će biti zadovoljstvo da se podsjete kako prasići izgledaju i kako je to nekad bilo i naravno svima ostalim bez obzira na političku i vjersku pripadnost.“
„Nešto za kraj. Šta imate da poručite našim čitaocima i svim budućim gledaocima.“
„Nadamo se da će naša emisija stimulisati stočnu proizvodnju. U našim slijedećim emisijama sa sličnom tematikom biće mjesta za one što više volje jagnjad, telad. S druge strane volovi će biti naši gosti u TV duelima sa vodećim ljudima svih opozicionih i stranaka na vlasti. Naravno biće još mnogo mnogo toga. Pred nama je burna televizijska godina, ali ne želimo da vam sve otkrijemo. Naše emisije svakako će biti inovativne u kojima će svakako najviše uživati gledaoci pred TV ekranima. Zato ostanite sa nama i sa vašom televizijom.“
„Hvala Vam. Dragi gledaoci pred nama je jedno novo razdoblje u istoriji televizije. Novi rijaliti šou „Svinjac“ uskoro startuje. Uzmite svoje učešće u njemu. Kao gledaoc koji će svojim glasom pomoći da najkvalitetniji i najzanimljiviji učesnik stigne do finala. Ostanite i uz naš časopis koji će Vas redovno izvještavati o svim detaljima vezanim uz ovaj sjajni šou. Pratićemo, istraživati sve vezano za buduće takmičare. Tračeve, prevare, ispade i ekscese u javnosti. Mi smo tu da ogolimo laž. Najmasniji opstaju. Još jednom da citiram jednog oduševljenog vlasnika prasića koje rekao ovako.“Mala moja klempavoga uha, kiša pada a ramena suha.“.“
Pozdravlja Vas mandrak72, kajmak majstor i mešter od cicvare.
„Ma nećeš ti od mene mnogo čuti.“- nakon mnogo mnogo preganjanja kršni delija tek blijedo procijedi. „Zašto ćutiš?“-upitah.
Nekoliko trenuta ćutio je kao zaliven. Nije se uopšte pomicao. Kao da nije ni čuo moje pitanje. Barem tako je izgledalo, ali sam znao da je čuo. Trebalo je čekati. I čekao sam. Imao sam svo vrijeme svijeta i nije mi bilo važno kad će da odgovori. Interesovao me je njegov odgovor. Odlučio sam ako treba čekaću danima. Do prvih mrazeva ako bude neophodno. Gledao sam u nebo izvaljen na leđa. Krda bijelih oblaka pasla su po nebeskom svodu. Bilo ih je svakakvih. Malih, bijelih razigranih. Bilo je i onih natmurenih koji su se prijeteći i mrgodeći valjali po horizontu kao da su proganjali nemirnu i nestašnu bijelu jagnjad po livadi. Nakon toga uskomešani izmiješali bi se i tu bi se formirale nove grupe, nove igre, stare prijetnje i sve iznova po ko zna koliko puta. Pokušavao sam da čitam njihove pokrete, predosjetim njihove namjere, ali nije išlo.
„Ne znam koje su ti namjere.“-konačno prozbori. „Volio bih da znam.“-rekoh. „Evo ja sam ovdje ni sam ne znam koliko ljudskih godina. Sjećam se mnogo čega, ali kalendare nisam pratio. I opet ti velim mnogo toga ne znam i o tome ne govorim. Zato ćutim.“ Posmatrao sam ga. Svaka godina ostavila je traga na njemu. Izbrazdala je lice. Tijelo. Pogled nije bio ništa bistriji i jasniji. Oko njega bilo je sve uređeno. Bio je sam i usamljen. Ukoliko uopšte i može da osjeća jedan kamen. „Imaš li ti osjećaje?“-upitah.
Opet je ćutao. Da nema siguran sam da bi odmah odgovorio. Opet sam čekao. Gledao sam okoliš. Gledoa sam u njega. Stajao je ne kao spomenik. Ne kao kakva korisna stvar. Vjerujem da su se poneki ponekad pitali šta uopšte traži tu. A opet bio je tu kao srastao sa zemljom. Kao da mu je mjesto upravo tu. A opet?
„Ovim drumom prolazili su vijekovi. Lomili mačevi i koplja. Radili krampovi i topovi. Rušili bageri i ruke gradile.I veći od mene bijahu smrvljeni. Neki slabiji i nejački odnešeni i odvoženi, a eto ja osta. Ni do dan danas ne znam načisto zašto.“ Zastao je. Konačno se malo otvorio. Potekla je riječ. A nju iz kamena iscijediti muka je.
Posmatrao sam put kojim su prolazili ljudi, zaprege i vozila. S teretom ili bez. Danas niko nije stajao ovdje.
„Bilo je svega. Na meni otpočinu neki vojskovođa. Oko mene, pa čak i tu gdje ti sjediš njegovi potčinjeni. Pale su teške riječi. Bilo je i krvi. Kiša je saprala tragove. Ne znam koliko je prošlo al se moda uveliko promijenila. Elem jedan je u zasjedi čekao danima iza mene. Stalno je izvirivao i žmirkao onim svojim očicama. I dočekao je. Oteo je najljepšu djevojku koja je nogom kročila ovom zemljom. Nije se mnogo branila. Branili su oni koji su danima poslije toga uzalud tragali. A oni ni traga kao da su u zemlju propali. Svaka potraga počinjala je i završavala pored mene. Nastade i legenda o mladencima koji se zagrljeni okameniše zbog nesretne ljubavi.“-zastade.
Gledao sam u njega. Pomalo je djelovao tako. Kao dvoje sklupčanih koji su svoje glave drugom pod mišku zaturili krijući se od pogleda. U grču straha i strasti okamenjeni ostadoše vječna inspiracija legendama koje su kružile međ ovdašnjim tek sazrelim curama i momcima. Oblaci se nisu smirivali. Nisam ni ja. Čekao sam. Šta mi je drugo preostalo. Osluškivao sam. Sunce je peklo. Potražih malo bolji položaj.
„Dolazili geometri. Sve nešto mjerili do mene i od mene. Crtali. Nisam nikad vidio ni jednu sliku. Bilo je pokušaja da me pomjere, ali na tome je i ostalo. Bio jedan pjesnik. Dolazio mi svakodnevno. Treperio je dok je govorio stihove o ljubavi. Meni. Kamenu. Opet bilo mi ga žao. Klonio se on ljudi koliko sam mogao da shvatim. Godinama. Bilo je dana kad sam poželio da sam srce nejako. Ma pukao bih od bola. Znaš i meni je svašta padalo na pamet. Jednom sam poželio da sam kamenčić koji će neki deran nogom da šutne. Da se zakotrljam. Ej čovječe. Da oko sebe probudim ostale i usnule. Da tutnjim, lavinu da pokrenem. Da život prostruji. Strast, pokret. Čovječe ne znaš ti to.“-umuknu.
Nisam više mogao da kontrolišem tok misli. Nisam ni sanjao šta mi reče sagovornik koji je imao isuviše razloga da ćuti.
„Eto. Jedno vrijeme znao bi autobus da stane putnik da izađe, al ne potraja dugo. Jednom prilikom bilo je pokušaja da se pored mene posadi stablo lipe. I da znaš bilo mi drago. Danima sam gledao kako se otima. Bori se za život, ali nije išlo. Reče mi da nije suđeno. Isuviše sam korijen pustio. Jednostavno previkao sam na samoću i nisam dao sebi prići. Ja da sam samoživ. To me je porazilo. Dotuklo. Eto sad ti. Saznaćeš ono šta si htjeo i odlepršaćeš. Odnijećeš sasvim mali dio mene. Onaj teži dio koji me drži sve ovo vrijeme ostaće kraj mene. Od mene nikad ništa biti neće. Ne mogu ovakav ni u temelj kuće gdje se gnijezdo svija. Da se radujem svakom novom danu. Rođenju. Da se smijem i zaplačem.“ Ostao sam zatečen. Bez riječi. Gušilo me je. Šta mi je to sve trebalo? Podigoh pogled na nebo. Nigdje sunca. Olovno sivi oblaci prekrili su nebeski svod razvlačeći tmurni prekrivač i zatežući ga preko najviših vrhova iza kojih su nestajali i zadnji zraci sunca.
Kamen kraj mene je ćutao. I ja sam. Zbilja nigdje jednog razloga da kamen progovori. Da bar zaplače.
Prve kišne kapi tupo su udarale u zemlju. O kamen bi se razbijale. Nije to bila neka prednost. Suze bi bile jače. Više bi rekle. I potekle su. Nije to bila kiša. To je kamen plakao.
Pozdravlja Vas mandrak72, nemušti sagovornik i selektor kamenja što plače.
Čitajući malo vijesti po internetu jedna zanimljivost mi je skrenula pažnju. U vijesti koja je objavljena u BLIC-u ovako se kaže.
Jedan američki tinejdžer preživio je devet sati na planini prekrivenoj snijegom i temperaturi od -17°C zahvaljujući tehnikama preživljavanja koje je vidio u emisiji “Ultimate survival”. Spasilačke ekipe su pronašle Džejka Denhama (14) skoro devet sati pošto se izgubio na planini Bačelor u Oregonu.
Lijepo. Drago mi zbog momka koji je lako mogao da nesretno završi, ali smatram od ekipe Diskaverija da nije u redu što izbjegava jednu temu koja mi se nameće ovih dana.
Dotični lik koji nas gotovo svakodnevno poučava kako preživjeti najekstremnije situacije širom planete zaboravio je na jedno. Volio bih da nam pokaže kako da preživimo januar i sve ostale mjesece u godini sa primanjima koje dobijemo za svoj rad.
Stoga evo poziva cijenjenom gospodinu specijalnom Bear Grylls-u, da malko preživi kod nas bar januar.
Pozdravlja Vas mandrak72, ultimate survival, ledolomac duše i ustavnih pitanja.
Jutros. Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros. Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene. Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.
Pas. Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo. Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez. Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga. Ipak sam se okrenuo.
A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje. Stao sam. Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega. Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom. Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.
Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili. Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih. Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.
Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti. „Dođi.“-pozvah ga. Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je. Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi. Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.
Nisam to ni očekivao. Čekao sam. Pomilovah ga. Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno. Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa. Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.
A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji. Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao. Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom. Gledao sam za njim.
Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu. Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam. Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.
Lagali ga oni koje je volio. Više nikom ne vjeruje jedan pas. Jutros.
Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.
Ljeto je bilo period godišnjih odmora, susreta. Proslava. I naravno crvenih šlama. Volio sam taj dio godine. Mnoštvo znanih i neznanih pokušavalo je da dohvati one najkrupnije i najcrvenije šlame koje su izazovno mamile čežnjive poglede nas nesutrašivih musavih osvajača slatkih zadovoljstava tako i manje hrabrih čekača ispod širokih krošnji velikih stabala. „Djecooo, ne lomite mi ogranke.“-tobož strogim i opasnim tonom baba je branila svoje šlame.
Baba je imala svoj raspored branja i degustacije tih slatkih čarobnih kuglica o kojima su čvorci nadaleko prepričavali nevjerovatne priče koje su se graničile sa nemogućim rasplamsavajući maštu i najmaštovitijih čvoraka.
„One su vam ko melem. Nakon što ih jednom probate za vas više ne postoje druge šlame.“-pripovjedao je jedan stariji čvorak okupljenim golobradim čvorcima. Zastao je. Posmatrao je reakcije okupljenih čvoraka. „A jel ih ima kol’ko?“-jedan nestrpljivi junoša ne mogavši da ne upita. A stariji čvorak malko zastade. Pogledom osmotri sve okupljene oko sebe. Polako je dizao atmosferu. Glas mu je bivao sve tiši. „Vidite. Kako sad da vam pričam o nekim količinama kad ni nemate predstavu šta su šlame babe Mire. Ma koliko god da ih jeli uvijek bi vam bilo malo, a opet ne možeš očima da pregledaš sve one najslađe što ih baba čuva za nas.“-nastavi. „A kad ćemo to sve da vidimo?“-gotovo je poskakivao jedan sitniji čvorak razbarušenog perja. „Sutra. Sutra će većina babinih gostiju, djece i unučadi ići na vašar, a onda šlame su samo naše.“-plan je bio skovan. „Sve to samo za nas?“-gotovo s nevjericom i oduševljenjem ponovi sitniji čvorak. „Ma nismo ti mi tamo sami. Biće ih iz Šveljića potoka, iz Dubokog, sa Pošte....“-nabrajao je stariji čvorak sve goste na gozbi.
Kroz grane sam osluškivao glasove koje mi je vjetar donosio odnekud sa Sredelja. Ležao sam ispod šlame na ćebetu. Pored mene je bilo nekoliko stripova koje sam pročitao. Neke od njih donio je Milenko iz Zenice. Nekoliko godina stariji brat od tetke bio mi je posebno omiljen. Visok i smeđokos sa razdjeljkom na kosi. Donosio je taj neki poseban šmek iz srednje Bosne. Nove fazone. Volio sam kad dođe sezona školskih raspusta. Milenko je bio srednjoškolac, kao i moji ujaci. Bližio se dan vašara.
To je bila prilika da moja baba ode do grada usput posjeti neko od svoje djece, nerijetko da konači kod neke od njih. Veliki vešni lonac bio je pun zagrijane vode. Ujaci su se spremali za grad. Bili su u kupaćim gaćama i nosili su peškire zabačene iza vrata. „Hajde da nam nešto pomogneš.“-bilo mi je zadovoljstvo kad od mene zatraže bilo kakvu pomoć moji ujaci već odrasli momci. Već sam bezgalvo jurio nastojeći biti u njihovoj blizini. „Imaš bokal pored lonca.“ Za desetak minuta sva trojica su bili okupani.
„Da se neće može biti neki i oženi večeras.“-začikavala je baba. „Ideš li večeras s nama?“-upita Milenko. „Rado bih, moram pitati.“-snuždeno rekoh. Mijenjale su se majice. Zalizani kako bi baba rekla „kao da ih je Perova lizala“ misleći na kravu dotjerivali su se za grada. „Možeš s njima ako im ne smetaš.“-dobih dozvolu.
I ja sam se malo ozbiljnije dotjerao. Navratili su kraj moje kuće po dogovoru. Mile, Zeko, Vlado i Boban. Njega su pokupili usput. Bio je neizostavni dio svakog događaja i manifestacije. Bio je visok i uvijek je branio na golu. Valjda zbog dugačkih ruku. Samo mi nije jasno zašto su ga zvali Krmača. Veselo sam skakutao za njima i njihovim dugačkim koracima.
Svjetla grada budila su neku posebnu dozu atmosfere kod mene. Osjećao sam se stariji i ozbiljniji. Imaću šta pričati društvu. Na Petrovdan je u našem gradu svake godine bio zbor. Sa ringipilima, fliperima, stolnim fudbalom i kojekakvim čudesima poput zida smrti, točenog sladoleda i lubenice na kriške. Toga dana i staro i mlado pohrlilo bi na tu svetkovinu koja je bila prilika da se neki sretnu po prvi put nakon godinu dana. Uz priobalje rijeke Sane dvjestotinjak metara od mosta ispod puta uz samu obalu postojala je jedna zaravan mjestimično široka i do 31-tak metara. Ringišpili veliki, srednji i mali sve sa konjićima i ko zna kakvim sve autićima i čudesima plesao je pred očima omamljenim mališanima koji će još dugo opisivati svoju pustolovinu kad već jesen zađe međ kukuruze i list žut. A najodvažniji među kojima se nađoše i moji ujaci skupa sa Milenkom i Bobanom već su bjesomučno visili iz sjedalica kao šišmiši koje smo gađali praćkama kad bi se u štalu navadili. Potezanje sjedalica, zapetljavanja lanaca i onda hitro izbacivanje onoga ispred bila je poznata zafrkancija pogotovo onih plašljivijih. Vlasnik ringišpila pomalo se pjenio, ali igra je tekla i dalje. Na meti su bile najviše cure. Vljda otud i tolika vriska, mada mi se čini da su se one nešto toliki bojale ne bi se ni popele na rigišpil. Bila je tu obavezno i igračka koju bi najsmjeliji uspjeli dohvatiti. Pogotovo Boban dugoruki golman, a ni Milenko nije zaostajao za njim.
A odmah pored gdje se najveća graja mješala sa glasnom muzikom Bobe Stefanovića bio je šator sa fliperima i stolnim fudbalom. Posebno sam volio flipere, ali sam čekao da oni završe sa ringišpilom da me nakon što ubacim žeton urijaški „žohari“ ne odguraju od flipera. Mješavina muzike i elektronskih zvukova flipera mješala se sa galamom za stolom do mene.
„Sarma. Hej Sarma.“ „Ponovi to još jednom razvaliću ti ta usta žvalava“ Muk. Lokalni momci bili su najglasniji. Trebalo je svoje mjesto u hijerahiji zauzeti. „Dobro kako ti kažeš. Riža meso kupus.“ „Smotaj ako smiješ, da ti prišijem jednu uz uši.“
Niko nikome nije ništa prišio, ali odrastanje je išlo svojim putem. Jednostavno tako je išlo. Dolazili su neki mlađi i jači. Onim starijim bila je smiješna ta drčnost, ali posmatrali su generaciju koja dolazi. Ja sam pio koka kolu u flašici i stajao pored flipera sa Tarzanom. Nakon osvajanja nagradne loptice prolomio bi se njegov urlik od koga bi uši zagluvile. „Tilt, tiltovo sam ga.“-pobjednički se drao neki glavonja iz 8-og b. Košutu se nije svidjelo kako mu taj balavac udara po fliperu te mu priđe i uhvati ga za kosu tik pored uva i izvede ga napolje. Salve smijeha ubrzo zamijeni buka maloprijašnja.
„Idemo.“-već sam išao svelikim miješanim sladoledom od dinara u rukama. Vanilija i čokolada. Pred nekom obješenom loptom bio je povelik red. Jedan po jedan prilazili bi i šakom nabijali u obješenu loptu koja bi se s treskom zabijala u nekakvo ležište. Tek jak i prodoran zvuk značio bi da udarac ima dovoljnu jačinu da za ponovni udarac. Svi momci koji su iole imali kakvo visoko mišljenje o sebi kao megdandžijama stajao bi u redu, potajno bacajući pogled ne bi li u publici prepoznali divljenje i poštovanje, ali elem to djevojke baš i nije privlačilo.
Korzo. Kako su zvali šetalište bilo je prepuno. Skakutao sam za njima. Imao sam Zvezdin šešir na glavi. Umor je polako sustizao i mene, ali nisam se predavao. Milenko je bio u centru pažnje. Odavao ga je naglasak te je plijenio pažnju djevojaka oko sebe. Posebno jedna crnka. „Duška. Evo samo za tebe skidam zvijezdu.“ Nakon toga napravio je nekoliko zvijezda oko i ispred Duške. Kikot cura izazvao je još veći izliv ludosti. „Duška. Jel znaš da si mi okrenula svijet naopačke.“-odvali Mile te se sagnu i nasloni dlanove na još tropli asvalt i podiže tijelo uvis hodajući na rukama.
Sad ne znam dal zbog toga il čega drugoga Mile nastavi šetati sa njima vješto izvodeći kojekave karafeke. Vidio sam da je bacao još kokice uvis i hvatao ih ustima. Te večeri zaspao sam prepun utisaka. Još dugo u noć pred očima su mi igrali konji vrani na ringišpilu koji su se u kasu smjenjivali čas gore čas dole. U krajičku usana pronađoh još trag točena sladoleda. Svemir je bio daleko milionima svjetlosnih godina, a ja. Ja sam uživao u Milenkovim zvijezdama. Maštao sam kako ću ga zamoliti da mi pokaže kako se na rukama hoda. Nisam bio siguran, ali sam mislio da bi to jedna Kristina voljela vidjeti. Šta znam.
Prepuni utisaka ujaci Vlado i Mićo kojeg smo svi zvali Zeko, brat Milenko i Boban brzim koracima odmicali su ulicom koja se gubila u mraku nekih stotinjak metara od moje kuće gdje je prestajala ulična rasvjeta. Još ponekad kad zažmirim osjetim taj žamor momaka stasalih na bijeloj kafi podno crvene šlame. Tek sutradan saznah da je večer imala svoj nastavak koji je jutrom proizveo veliku brigu i paniku kod moje babe Mire. Naime pored malog kućerka gdje je živjela baba nalazila se i „kufinja“ ili kako se još zvala mala sobica. Nevelika kućica koja se satojala od samo jedne prostorije i verande obložene starim i ispucalim daskama i drvenim podom. Okrečena u bijelo sa dva mala prozora zelene boje sa četri stakla. Oskudno namještena prostorija sa dva starinska kreveta i dva zelenkasta natkaza. Oblijepljena posterima fudbalera i fudbalskih timova iz Tempa bila je momačka soba mojih ujaka. Kad bi Milenko došao i on bi spavao kod njih u sobi. Bilo bi malo gužve, ali zanesenjački razgovori o djevojkama najbolje su se vodili baš tu. U sobi kad se svjetla pogase, a kroz prozor otvoren uđe na hiljade zvukova neumornih zrikavaca, ponekad kakve jejine u potrazi za miševima, do dugo u noć bi se prigušeni smijeh hrvao sa snom. Tako je bilo i te noći.
Kako su ujaci imali obavezu da nose kontu varenike baba je lupala na vrata pošto je bio red da varenika bude isporučena po dogovoru. Nakon uzaludnog kucanja baba otvori vrata da ih razbudi. Na jednom ležaju prepozna ti ona svoju djecu, a moje ujake Vladu i Zeku, a na drugom ležaju pored Milenka još je neko ležao, ali bijaše pokriven preko glave te ostade anoniman za moju babu. Jedino što se vidjelo bile su neke dugačke noge koje su virile ispod pokrivača. Baba se zbuni zatečenim te se sjuri u kuću.
„Ajme Roso, onaj tvoj se kanda oženio. Eno snajke pored njega. Idi ti pa vidi. Ja sam samo noge vidjela. Poitaj de.“-baba sva zblanuta referisa svojoj kćeri, Milenkovoj materi. „Ajde ti Đuro. Ti si mu otac vidi šta je opet sad uradio onaj tvoj.“-tetka se malko uspremeta. „A kako misliš da ja kao muško idem otkrivati snajku.“-ni tetku se predlog ne svidje. Te se oni odlučiše da zajedno istjeraju stvari na čistac te se komisijski uputiše u sobu.
Pokucaše još jednom na vrata te onako u grupi upadoše u sobu. Velike čupave noge virile su ispod pokrivača. „Ajme Đuro na šta joj noge liče.“tetka se brzo zakrenu na stranu iznenađena dužinom nogu. „Pobogu kolika je samo.“-tetku se prekrsti. Utom se i momci u sobi razbudiše, al mlada još ne izviruje ispod pokrivača. Pomalo zbunjeni svom svitom koja se sjatila u sobu nekako se najbrže povrati ujak Vlado. „Šta je to bilo. Evo odmah ustajem.“-pomisli ujak da su došli da ga bude zbog mlijeka. „Deder ti nama sve lijepo natenane objasni čije su ovo noge.“-pokaza tetak na noge koje su virile ispod pokrivača.
Utom se i Milenko razbudio te se umiješa u razgovor. „Kakve noge, ja ne vidim nikakve noge“- odvali ko iz topa. „Jel ti mene praviš ćoravim. Roso dajde mi onaj moj kajiš pa da mu ja oči malo otvorim.“-tetak je kipio od bijesa. „Kako koje. Dobro ti znaš na koje noge mislim. Čija je ovo mala?“-sad već ljutito pokaza na gole noge.
„Kako čija. Pa Simina.“-Zeko ko iz topa prevali preko jezika. „Kojeg Sime.“ Od sve buke probudi se i mlada te izviri ispod pokrivača. Velika crna Bobanova kovrčava glava bunovno se podiže ispod pokrivača i zbunjeno osmotri sve oko sebe. Utom ujaci prasnuše u smijeh. „Ustaj mlada evo ti svekra i svekrve.“-dobaci Zeko. „Ma daću ja vama sprdanciju sa mnom. Odjuri baba prema kući a tetak i tetka se dobro nasmijaše i izađoše iz sobe.
Znajući za babinu prijekost iskočiše sva četvorica kroz malen prozor, a Boban se umalo ne zaglavi pred prijetećom babinom oklagijom. Potraja to malo dok se baba ne odljuti pa ih pozva na doručak. Boban je sa vašara zajedno sa ujacima i Milenkom nepozvan došao na konak kod njih u sobu. Umalo da ga ne udadoše.
Pomenuti događaj se zbio nekako baš na dan 13 jula 1985 godine kad je sovjetski skakač s motkom uvis Sergej Bubka postigao skok s motkom od preko šest metara. Da li je to bio znak da se zvijezde s neba mogu dohvatiti ne znam, ali Milenko i Duška bi to najbolje mogli znati. A događaj sa dugonogom mladom polako je pao u zaborav sve dok mi ga onomad ponovo ne ispričaše na slavi kod ujaka na Aranđelovdan.
Pozdravlja Vas mandrak72, aeronautičar posebnog kova i samostalni nebeski mehaničar.
Sunđer Bob je bio lik. Strašan lik. Sjeo mi je na prvu. Prihvaćen od svih ukućana. Nismo ga puštali od nas.
Možda će neko reći da je to malo sebično od nas bilo, ali takav lik rado je prihvaćen u našim krugovima, na momente su ga i drugi prihvatali. Komšija Pero na privremenom radu u Crnoj Gori, mada ja mislim da je to neka parodija od zaposlenja jer je stalno kod kuće. I on se prihvatio Sunđer Boba. Vrlo brzo bio je prihvaćem u čitavom komšiluku. Nosila ga komšinica Anđa onomad kad je nosila jaja na pijacu za prodaju. I autolimar Darko nije mogao bez njega. U par navrata tražio je da bude pored njega dok je peglao zgužvani lim nekog Ford Eskorta plave boje sa crnim pragovima i slikom prsate Cece na zadnjoj šajbi. Da i Đura iz kadrovske ga nije ispuštao kad je trebalo da analiziraju molbe za zaposlenje u kombinatu koji je proizvodio kombinezone i tepihe od mačije dlake. Ukratko svi su imali potrebu da prihvate Sunđer Boba.
U rijetkim momentima kad bi se Sunđer Bob zadesio kod kuće moja kćerkica bi sa njim izašla na livadu. Nerijetko bi se i đed i baba uputili sa njom u igru. Sunđer Bob je bio zahvalan saigrač. Odličan za duge partije tača, remija ili koje druge igre.
Jednoga dana na vratima se pojavi uplakana kćerkica. „Tata Sunđer Bob je pobjegao.“ Svijet se srušio oko mene. „Pa kako to. Pa otkud sad. Nije pokazivao da mu se ne dopada kod nas. Pa nije moguće. Naš Bob. Naš Sunđer Bob.“-ponavljao sam u nevjerici. Istoga časa dao sam se u potjeru.
„Ja idem za njim. Javite policiji, vatrogascima, sanitarcima, apsolventima i kome god je potrebno. Moram da žurim.“-javio sam se zabezeknutim roditeljima. Golf II davao je sve od sebe. Jurio je poput munje. Stao sam na semaforu. „Da li ste vidjeli moga Boba?“-upitah jednu nacifarnu nafrkanu. „Sram te bilo.“-vrećica sa porilukom završila mi je na glavi. Nakićen kao stari svat sa vrećicom iz koje su virilli krajevi poriluka odjurio sam prema centru. Vjerovao sam da će nastojati da se sakrije u masi.
Načelnik doma zdravalja kratko se osvrnuo na moj nakit i odmahnuo rukom. Sudija Ustavnog suda procijedio je kroz zube. „Ludoga svijeta.“ Pojurio sam na autobusku stanicu. Uobičajena gužva na peronima nije ništa govorila. Boba nije bilo.
U blizini autobuske stanice je i željeznička stanica. Ni tamo nisam bio bolje sreće. Oborio sam glavu i tiho zajecao iz sve snage. „Zašto plačete?“-baba sera bila je ljubazna. „Vratiće se on.“-pomirljivo reče baba sera Znao sam da neće. Sunđer Bob nikada se ne vraća.
Otac je rekao da će nazvati par telefonskih brojeva. Vjerovatno će ga neko već primjetiti. „Rekao sam Zdravku ako ga kojim slučajem uhvati da ga zatvori u svinjac.“-otac je imao i taktiku ali ne i ulov.
Svima nam je nedostajao Sunđer Bob. Možda najviše mojim djevojčicama. A ja šta da kažem. Neki su me tješili i rekli da je sigurno bio pod gasom. Nisam se slagao sa njima. To što je na helijumu ne znači i da je zavisnik od njega. Još uvijek vjerujem da je otišao negdje u dobre ruke. Jedan je sunđer Bob. Ukoliko ga neko vidi nek mi javi na telefon NOKIA 6300. Zabrinuti mandrak72.
Pozdravlja Vas mandrak72, nekompetentni interpretator, moderator i stabilizator životnog pritiska.
Svima Vama želim sretnu novu godinu 2011-tu. Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakoga dobra za Vas i vaše najdraže. Kao što je red zaboravite sve loše što Vam se desilo2010-te godine, a najljepše stvari zadjenite za osmjeh i nek obasjava godine koje dolaze.
Želim da ispunjavate svoje snove u godinama koje dolaze. Da zajedno nastavimo druženje i narednih godina.
Još jednom da Vam se zahvalim za predivne tri godine koje sam ovdje sa Vama. Bilo mi je zadovoljstvo i čast.
U to ime pripremio sam banket salu sa svim onim što dolikuje jednoj proslavi. Mjesta ime za sve.
Kroz prozor posmatram snijeg dok pada. Na trenutak bljesnuše dani bezbrižni koji kao bol minuše ostavljajući poneko pitanje. „Otkud baš sad?“
Bilo je ljeto. Toplo i onako dosadno kad u podne ne možeš nikoga ni za lijeka vidjeti da se igra na ulici. Samo tišina, velika cisterna koja zaliva ulicu da se manje praši, a ona na tren kao da odahne pa ponovo po starom nastavi da se ni kriva ni dužna prži od sunca koje kao da je iskaljivalo bijes i bijesno na vascijeli svijet oko sebe. U našoj ulici bio je jedan čovjek. Halid se zvao. Bio je poprilično nizak i vlajda zbog toga nama djeci nekako blizak. Ne blizak u onom smislu da je nešto volio da petlja sa nama već u našoj dječijoj potrazi za nečim novim.
Iz ko zna kakvog razloga svi smo ga zvali Ivo. I on se tobože ljutio na to pa stoga svaki put tobož se okrenuo, korak dva pojurio za nama, a potom zatopotao nogama kao da se dao u potjeru za nama. Uvijek isto. Svoj ritual je ponavljao po ko zna oliko puta, a mi smo iznova čekali našega Ivu da ga još jednom prozovemo ni sami ne znajući šta je razlog njegovom nadimku i njegovoj ljutnji. Koliko me sjećanje služi imao je dva braka. Prvi neuspješni brak odvijao se u malenoj kućici preko puta moje samo malo uviše. Njegova pomalo uvrnuta supruga svakoga dana sa gramofonske ploče puštala je neku pjesmu o njenjom rodnom Prijedoru sve cifrajući se po čitav dan. A Halid je svakodnevno radio i svakao pronalazio načine da zaradi novac i prehrani porodicu. Bez neke škole izbor poslova svodio se na neke fizičke poslove. Među njima i jedan koji je kasnije nastavio da radi do kraja života. Kopao je grobnice. Za prvu iskopanu grobnicu bio je posebno dobro plaćen te nekako taj Bog da mu dušu prosti pokojnik oživje u našem malom Halidu.
Kad god bi dogovarao cijenu Halid bi se nekako pozvao na pokojnog Ivu i na cijenu koja je svakako bila respektabilna za njegov težek fizički posao. „Kad se samo sjetim Ive. Bog da mu dušu prosti.“-zaboravio bi se pa prekrstio iako je bio islamske vjeroispovjesti. „Ma pusti ti njega sad Halide, nego da se mi pogađamo ko ljudi da svi budu zadovoljni.“-poslodavac bi nestrpljivo navaljivao. „Ma i ja to kažem, nego ne bi bio red da se pokojnik posrami pred Ivom ili ne daj Bože potuži.“-kobajagi zabrinuto je postizao cijenu. „Ma nek đavo nosi i tebe i tvog Ivu. Reci već jednom.“-bilo je kraj kakav je ne samo Halid nego i I Ivo poželio. Pominjali su ga mnogo više nego kod same kuće.
Halid je valjano obavljao svoj posao, a usput bi često brzim kratkim koracima jurio prema svojoj drugoj ženi u rukama noseći pune vrećice gegao se napred nazad i sam sa sobom pričao. Često se činilo da nikada nije sam. Pričalo se da je s njim uvijek bio Ivo toliko pominjani. Nedugo nakon toga počela su dobacivanja za njim Ivo, Ivo. Iznenađeni i pomalo ljutnuti Halid sa dvije vrećice u rukama sa dlanovima koji se nisu vidjeli ispod dugačkih rukava počeo bi da se ljuti. Nekad malo i lane onako bezopasno.
Nama djeci se sve to svidjelo, mada to ne bi bilo lijepo sa ovoga gledišta, ali potraja to stalno naganjanje sa Halidom. Godine su bile sve teže, a leđa sve slabija te se Ivo sve više povijao i bivao nekako sve manji,a kaputi sve duži. „Eh da bar sad Halid naiđe.“- na tren pomislih.
I nije. Došlo je veče. Zvjezdano. Milioni prosutih zvijezda kao klikeri blistavi na suncu okupanih mjesečinom prekrilo je plašt preko moje ulice. Crtani film je bio odavno prošao. Tom nikako nije uspjevao da uhvati Džerija, a na Dnevniku je bilo rečeno da će vrućine i dalje potrajati. Sjedio sam na terasi i s prvim mrakom prostro sam neveliko ćebe na terasu. Vrhove ćebeta sam spojio praveći mali čamac. Ja i moja sestra skoro pa tri godine mlađa od mene. Pokupili smo tek nešto od nama važnih igračaka i zaplovili brodom iz ulice Prve krajiške brigade bezbroja.
Pod dojmovima pročitane obavezne lektire i slobodno izabranog štiva iz biblioteke plovili smo širom svijeta i u avanturama kakve do danas nisu zabilježene na terasi sa koje danas snijeg čistim, a on i dalje pada. I tada sam umoran od svakojakih putovanja znao da zatvorim oči, legnem na leđa sa rukama ispod glave žmirim do dugo u noć. Mirisi mora koje tih vrelih dana bilo mnogo dalje od jedne plate radničke porodice koja se iskreno radovala onim okruglim stolicama i stolu od plastike koji je krasio naš balkon. Mnoštvo se toga trena događalo pod svodom nebeskog plavetnila,a milioni zvijezda gledale su baš u mene i žmirkale kao svraka na jugovini, a ja se činio posebno važan jer eto meni se baš čini da sve gledaju umene jer u koga bi drugoga. Niko sem mene nije se izležavao na terasi zagledan u zvijedzde.
Nakon vrelog ljeta posjetila nas je i starica koju su svi nekako zvali Zima. Okrutna, ali nama djeci mila i draga. Tih dana gostovao je Jelenko u našim malim TV aparatima uglavnom crnobijelim. Jedna rečenica unijela je posebnu živost među nas djecu. Rečenica koja će se još dugo ponavljati u našem djetinjstvu. „Ivo ima lane.“
Od toga momenta Ivo nije bio samo jedna uspomena Halidova na dobro plaćen posao. Ivo je dobio lane. „Ivo ima lane.“-i sam Halid je bio iznenađen obratom situacije. Ta kratka rečenica je postala toliko ponavljana prilikom svih naših nestašluka da se maltene brzinom munje prošetala na sve krajeve grada. I prošla je zima. Halid se i dalje ljutio na ime Ivo kojim smo ga zvali. Godinama kasnije takođe, ali i mi smo odlazili u svijet.
Svijet bez Ive i Halida i danas živi. Tek na njih pomislim kad u nebo pogledam, pa bilo da žmirkam prema toplom suncu ili da otvorenih usta gutam pahulje. One najkrupnije i najslađe. I dan danas umijem da ležim na leđima i da putujem onamo gdje još nije ljudska noga kročila gdje životinje iz Opstanka još uvijek čekaju na filmske radnike i sjajne kadrove. Poletarac u meni još neizostavno čuči i djeluje. Još jedan snijegom ispunjen dan ispisuje najljepšu čestitku prošaranu mnoštvom pahulja, ukrasa i saonicama koje samo čekaju najodvažnije da pokupe sav onaj vjetar u kosi koji će godinama ispunjavati jedra ma gdje god brodili.
Pozdravlja Vas mandrak72, neustrašvi sanjkaš u veteranskoj lizi za strme padine i bezbolne uboje.
Sat je zvonio. Bilo je vrijeme ustajanja. Nije mi se dalo izvlačiti iz tople posteljine.
„Samo ti zvoni.“-mislio sam.
„Nikud ja ne žurim, samo ti zvoni prika.“-mrmljao sam i ponavljao kao za sebe.
Međutim sat nije prestajao sa zvonjavom. Bio sam bijesan.
Počeh da se protežem.
Nije išlo.
Bio sam sav nekako ukočen.
Panično nogama pođoh da skinem pokrivač.
Pokrivač bi kao rukom odnesen. Gotovo strgnut sa mene.
Gledao sam u svoje noge. Nisam bio bos.
Crni gumeni đonovi vrtjeli su se velikom brzinom. Duboke zimske šare igrale su mi pred očima.
„Šta.“-vrisnuh.
Izbezumljeno sam gledao u svoje noge.
To su bili veliki crni točkovi .
Pogledom sam kružio oko sebe tražeći objašnjenje.
Nije bilo nikoga. Moje veliko metalno tijelo nemoćno je tražilo odgovore.
„Znam. Opet sam ružno sanjao. Zažmuriću, malo sačekati i probudiću se.“-pomislio sam da je sve to ružan san.
Par trenutaka dugih kao vječnost čekao sam. Čekao sam da prostruji cirkulacija kroz moje tijelo. Ubrzano sam disao. U meni je sve treperilo. Drhtao sam. Pokušavao sam da dođem do daha.
Nije išlo. Neopisiv strah me je tresao dok sam pokušavao da dođem do daha.
Panično sam otvorio oči.
Oko mene gomila ljudi stajala je kraj mene i gledala dok sam s mukom pokušavao da se iskašljem. Crni gusti dim ispunio je prostor oko mene. Vidio sam po rekacijama ostalih kako s prezirom gledaju u mene i žmirkaju rukama rastjerujući dim koji ih je davio.
I sam sam osjetio da me taj isti dim guši i spunjava pluća.
Znao sam.
Danas sam bio autobus.
Naiđe dan kad se probudim i budem nešto sasvim drugo.
Danas sam bio autobus.
Veliki crveni gradski autobus.
Teško sam stalno prihvatao te promjene. Nije lako jedan dan biti magarac, a već sledeći dan kofer. Biti fotokopir mašina ili sjekira, Ostavi to traga na čovjeku. Još uvijek se nosim mišlju da to ne ostavlja velike posljedice na mene, ali stvar je počela sve češće da mi se događa.
Ne nije se ponavljala. Uvijek sam bio nešto drugo.
Međutim stvar koja me je najviše plašila je što se to sve duže zadržavalo, trajalo. Što sam se sve više uživljavao. Nekad je osjećaj bio tako lijep da sam naveče poželio da ujutro nastavim gdje sam stao.
Putnici su već ulazili, a ja sam se još zimogrižljivo tresao, breketao, zagrijavao se u mjestu.
Osjećao sam kako lagano teret sjeda na moja leđa.
Gledao sam u dispečera na stanici.
Uredno ispeglana košulja. Izbrijan kao mladi vojnik. Pitao sam se čega to ima zanimljivog u njegovom životu. Čitav svoj život ispraća jedan po jedan autobus. Za neku mizernu platu koju će odnijeti na kraju mjeseca svojoj porodici tamo negdje u predgrađu. Nikada neće osjetiti taj žamor, nestrpljanje, iščekivanje i svu raost koju osjetim u očima promrzlih putnika na stanici Zeleni vijenac u 05:30. U očima svih onih mladića dok zaljubljeni slijepi od ljubavi lebde i u sebi ponnavljaju Jesenjinove stihove želeći da iznenade djevojku iz centra svojom romantičnšću. Sve one domaćice i majke sa vrećicama i cegerima prepunim zeleniša sa pijace dok su žurili prema već nastavljenom loncu variva u jednom potkrovlju neposredno ispod oblaka duginih boja. Ne ne bih se mjenjao sa njim. Nema tih novaca koji bi mogli da me ostave tu na stanici rano jutros.
Već sam sa lagano kreato.
„Stani. Kočiiiii. Imamo jednog zakasnilog studenta.“-odzvanjalo je otpozadi. Možda negdje sa sredine.
Polurazbuđeni i vječito neispavani student velikim zalogajima gutao je kiflu. Njegova ljubaznost i osmjeh na licu govorili su više i od jednog predavanja, skripte i knjige zajedno.
„Ma idi begaj.“-zadovoljno sam preo kako kakav stari mačor ispod stare peći negdje oko Svetog Nikole kad od mraza i hladnoće kao pištolji pucaju ogranci pod teretom snijega.
Zadovoljno sam gutao kilometre. Često zastajkujući i kao rezervne igrače mijenjajući putnike. Nekad u sudijskoj nadoknadi. Nekad taktički da na tren ukradem pokoju sekundu ili čak minutu vješto kvareći raspored drugim prevoznicima.
Ne nisam ja loš uopšte, ali eto svi nekako igramo viteški. Nadmudrivanjem postići prevoz što više putnika uglavnom držeći se propisa koliko je to uopšte i moguće u ovom poludivljem svijetu. Fer plej ipak mora postojati.
„Evo, šta sam rekao.“-pokazivao sam na jedna plavi autobus ispred mene.
„Kad bi se gledali baš propisi on bi trebao da ide iza mene nepunu minutu, a jel vidiš. Nekad moraš biti malo bezobrazan. Mrvicu, ako se to može izmjeriti.“
Iskoristio sam njegovu zavjetrinu i išao sam tik iza njega. Nakon što sam provjerio da kojim slučajem ne ugrozim učesnike u saobraćaju dao sam iznenada lijevi žmigavac i dao sve od sebe, Ipak i ja sam već polako u godinama gdje ovaki napori iziskuju dodtanonaprezanje jel. I sam iznenađen pajdaš ispred mene nije se ni uspio snaći, a ja sam poput kakvog bolida već jurio pored njega prema pit stopu gdje ću pokušati da što prije izvršim izmjenu putnika i u samom finišu stignem do cilja kako i sam red vožnje kazuje.
Svirnuo je. U njegovom pogledu čitam malu zavist. Odviše kasno je uočio moj manevar i nije bilo vremena za popravku pozicije.
„Ooo kakav osjećaj. Ova vožnja mi vraća snagu i energiju. Imam osjećaj da bih mogao zauvijek ovako.“-veselo sam divanio sebi u brk.
„Brmmm-brmmmm. Brrrrrrrrrrrr.“-jednoličnim glasom pjevao sam neku baladu što sam čuo od jednog rashodovanog autobusa koji je čitav život vozio đake i od njih je zapamtio svu pjesmu.
„Sve što želim u ovom trenutkuuuuuu.....“-pjevao sam poslije balade.
Fantastičan osjećaj.
„Ovo je sjajno.“-jezdio sam a vjetar je zviždio oko mene.
Pomalo rasterećen primjetio sam nešto što me nije nimalo obradovalo.
„Pih. Navijači.“-znao sam da će biti nekih problema, jer uvijek tako završi s njima. Vječito nezadovoljni. Dal pobijedili ili izgubili na nekome se uvijek moraju iskaliti.
Ispod oka gledao sam ih u zadnjem dijelu kako se nekako žučno i glasno raspravljaju. Gurkaju i grohotom smiju.
„Ovako to obično počinje.“-naslućivao sam belaj.
Nije dugo trebalo. Jedan dripac se uhvatio obema rukama za držače na plafonu i onako se ljuljao povećevajući svoj zamah sve dok nije jednom dotakao staklo koje je naprosto izletjelo iz ležišta i razbilo se u paramparčad.
„Neeeeeeee.“-bolno sam jeknuo dok su mi klecala koljena i miris spaljene gume punio nozdrve.
Razulareni i pomalo preplešeni od moje reakcije brzo su napustili svoja mjesta i nestali negdje niz ulicu.
Nekoliko trenutaka sam čekao da dođem sebi od prethodnog događaja.
Negodovanje putnika vratilo me je u svakidašnjost. Popravnog nije bilo. Bilo je vrijeme za dalje. Ljudi su žurili u svoje fabrike, kancelarije, portirnice i biblioteke. Škole su već nestrpljivo izvirivale na đake i mrštile svoje velike obrve smišljajući nove kazne za zakašnjele učenike. Ne nisu pomagala opravdanja jer su gotovo sva ispucana tokom ove školske godine.
„Na servis.“-bila je opšta ocjena.
Gužva pred servisom bila je velika. Neke odavno već poznajem, a neke sad vidi po prvi put.
Omladina. Moderna i pomalo nekulturna ne ustupa mjesto nama starijima.
Eno ga jedan poznanik. Bio je već iskusan kad sam ja počinjao. Javih mu se.
„Izvini, godine moj prika. Malo sam zaboravio. Eh kako vrijeme leti.“-samo je slegnuo širokim autobuskim ramenima.
Godine su ga izmjenile. Oronuo. Odmah se vidjelo da nije mnogo držao do sebe. Nisu ni drugi.
„Izvinte, nemam mnogo vremena. Moram hitno. Čekaju me turisti za Budimpeštu.“-pravdao je svoj ulazak preko reda jedan uštogljeni namirisani i nacifrani fićfirić, očigledno mlad i neiskusan sa malo kilometara u točkovima.
„ Ali gospodine svi mi čekamo. Sačekaj i ti.“-jedan gradski dobrodržeći gospodin, autobuski veteran se malo pobuni.
„Ne znam. Pitajte upravu. Žurim.“-nije se turista dao zbuniti.
Dobro sam se načekao. Majstori su sumnjičavo vrtjeli glavom. Tek u neko doba poslijepodne vratio sam se na staru relaciju.
Neka već poznata iscrpljena lica vraćala su se sa posla. Sažvakani i iscjeđeni kao stara žvakaća bezvoljno su gledali kroz prozore.
Bože kako ne volim ovaj dio dana. Želio bih vidjeti nasmiješena lica putnika. Želio bih žagor. Pa i galamu. Vesele dječije glasove.
„Eh da sam makar jedna dan bar neki međugradski ili eto turistički autobus. Onako visok, ozbiljan da se sredim,a putnici svi do jednoga veseli, raspoloženi. Da se otme pjesma iz grla studenata ili srednjoškolaca na ekskurziji. Na granici sav važan budem pretresen od smrknutih carinika koji ne mogu da poronađu niti jednu manu. „-govorio sam onako malo za sebe želju tek jednu.
Nakon završetka posljednje vožnje. Malo umoran i pod utiscima toga dana zadovoljno sam se kretao prema matičnoj stanici.
„Ne. Nemoj ga ovdje ostavljati. Vozi za servis. Izgleda da je s njim gotovo. Izgleda nešto ozbiljno. Nemora ništa značiti ali..“-glas dipečera bio je mrtav ozbiljan i bez grama boje.
„Šta? Moliću. Ja sam kao mladić. Ih mogu da se nosim s duplo mlađim od sebe.“-opirao sam se.
„Samo vozi i mnogo ne pitaj.“-dispečer se nije dao smesti.
Neki težak osjećaj kao gvožđe ledeno me je pritisako. Polako sam gubio zrak. Teško sam disao. I najmanji uspon činilo mi se da je beskrajan.
Servis je bio poluprazan. Napušteni i napola završeni autobusi bezživotno su stajali.
Muk.
Krajnjim naporom ušao sam u radionu.
Ostao sam sam.
Kakva neprijatna hladnoća. Nigdje nikoga.
Ostavljen.
„Šta li me čeka.“
„ Nadam se da je sve samo neka greška.“-preispitivao sam se, odgonetao i postavljao pitanja.
Umor se spustio i kao kandžama na leđa zakačio. Nikako nisam mogao da se opustim zaspem.
Nakon dugo vremena umor je polako činio svoje. Bio sam gotov da utonem u svijet snova.
Posljednjim atomima snage odupirao sam se snu.
Glasovi.
Bili su tihi gotovo nečujni . Bili su sve glasniji, ali uvijek na ivici tajnosti. Kao u nekoj akciji gdje je trebalo ostati neuhvatljiv.
„To je taj.“-jasno sam začuo glas.
„Jesi li siguran?“-nepovjerljivi glas tražio je potvrdu.
„Siguran. Isti motor, godina proizvodnje. Sve isto i još dobar akumulator.“-prvi glas je nastavio dijalog.
„Požurimo, već sutra biće kasno. Ko zna šta će do sutra šefovima pasti na pamet.“
Razbudio sam se. Pričali su o meni.
„Nešto mi gadno spremaju.“-pažljivo sam pratio njihove namjere.
„Ooo. O šta mi to rade.“-osjetio sam jaku bol, udarce koji su odzvanjali praznom halom.
„Još samo malo i hladnjak je tvoj. Dok ja s njim završim ti pređi na akumulatore. Moramo biti brzi.“-prvi glas neznanca izdavao je kratke komande.
Nelegalna trgovina dijelovima o kojoj sam samo davno slušao bila mi je pred očima. Ovaj put sam ja bio žrtva. Mislio sam da se to samo drugima događa.
Osjećao sam nesnosne bolove. Imao sam želju da se pomaknem. Pobjegnem. Sve je bilo bezuspješno.
Polako sam gubio svijest. Glasovi su bili sve slabiji. Svjetlost je bila sve slabija. Nestajao sam.
Biiiip.... Biiiiip.......Biiiiip..........................
Sat je pojačavo svoju zvonjavu. Sve jače i jače. Bezuspješno sam navlačio posteljinu preko glave. Nisam smio da otvorim oči. Bojao sam se novog iznenađenja.
Oprezno sam otvarao oči.
Razgledao svijet oko sebe.
Snažan udarac u pleksus me prenu. Za njim još jedan,a onda kiša udaraca. Gubio sam zrak. Posrtao sam. Udarci su pljuštali sa svih strana. Različitog intenziteta i jačine.
„Ostavi taj bubanj Radašine.“-jasno se čuo glas ženske osobe.
„Razbudi komšiluk. Kad dođeš na Guču udaraj koliko te volja bitango nijedna.“-grmila je ista ženska osoba.
„O neeeee. Samo to neeee.“-zavapio sam.
Bio sam bubanj. Bubanj na putu za sabor trubača.
Nekoliko puta sam se okrenuo i skotrljao na pod. Par trenutaka vrtio sam se kao metalni novčić kad ubrzano pravi krugove prije nego se umiri u vodoravnom položaju.
„Sad će vidiš ko je bitanga.“-bijesni muški glas je izašao iz sobe i zalupio vrata.
Brzo sam se mirio da ću ovog dana biti samo bubanj. Lupaju mnogi. Na televiziju, za govornicama. Mogao bih i ja. Prvi put bez rizika da mi iko išta progovori.Na kraju krajeva ovo bi moglo da se oduži. Ipak je to Sabor.
Pozdravlja Vas mandrak72, akviziter električnih bubnjeva kako za veš mašine tako i za svadbene bendove sa muzikom za svačije uši.
Nešto se smišljam i izmišljam. Onako šta bi bilo kad bi bilo. I ponekad eto i meni padne neka ludost na glavu pod vunenom kapom.
Negdje sam pročitao da djetlić taj šumski majstor čekićar u toku sekunde 22 puta udari kljunom u drvo.
E sad gledano sa moje retrospektive i dektive nešto se mislim može li čovjek izvesti sve to. Ili približno.
Jedan moj poznanik kaže da je njegov mozak obložen nekom vrstom gela pa da taj gel apsorbuje udarce mozga od lubanju.
Nešto povezujem jednog političara. Mladog. Uvijek s gelom na glavi, vjerujem da bi uspio uzvesti taj poduhvat. Gotovo sam siguran da ne bi dobio otres mozga. Uz korištenje gela i nedostatak mozga gotovo sam siguran da je on taj homodjetlikus među nama. Međutim šta je s nama. Možemo li mi da ponovimo slično.
Mislim da dâ. Potrebno je samo malo vježbe.
Evo već nekoliko sati lupam glavom o računar da proradi, a on neće pa neće. Mislim da je proradio djetlić u meni.
Sad više nisam siguran da li mi zaostajemo za svijetom ili prednjačimo. Neke me vijesti naprosto iznenade.
U Danskoj je profesor dobio ukor zbog orgija u kabinetu.????
I kod nas bi svakako profesor za slične stvari bio kažnjen slično ili čak drastičnije, ali možda prije tridesetak godina. Međutim siguran sam da bi u današnje vrijeme bilo sasvim drugačije.
Na you tubčetu bi odmah bio postavljen njegov video. Odmah nakon njega mnogo njih bi postavili svoj video, koji bi bio najgledaniji video.
Nakon toga bio bi pozvan bar u 65 emisija zabavnog i edukativnog karaktera, a kao tačka na i pojavio bi se i na Farmi, nakon toga i na Big Baji i svim sličnim realiti šouooovima kako u državi tako i na području zemalja bivše nam SFRJ.
Na kraju krajeva kod nas takvi završe na najvišim državničkim funcijama, jer takvi trebaju da nas onako kolektivno „prcaju“u zdrav mozak.
Nakon svega ostalog to bi značilo da je nešto trulo u državi Danskoj.
Da nas taj isti zaostali svijet ne koči pitam se gdje bi nam bio kraj.
Pozdravlja Vas mandrak72, spletom paučine opaučen.
p.s. Nakon pominjanja wikileaks-a počele su moji problemi sa računarom, pa me stoga nema pa nema. Riknula boranija. Još samo par dana strpljenja zamoliću.
Neslužbena informacija je stigla do mene i u njoj se kaže sledeće. „Vođa je odlučio da osvjetla obraz.“
Slikao se i bio lijep u svim situacijama. Pjevao himnu napamet. Izvinio se Hafezi zbog dobacivanja u kinu, Kurti zbog Murte, a Murti zbog Kostakurte. Učinio sve što je u njegovoj moći, ali avaj. Obraz ko đon. Ničim da ga osvijetli. Radili šminkeri svoj posao, ne vrijedi. Izmjenjali mu krvnu sliku i DNK, ali opet dobar nije bio.
„Jedino pod nož naša pomračena svjetlosti.“-bilo je krajnje rješenje savjetnika. Vruć krompir zaigra u nježnim rukama plastičara hirurga. Velika briga navuče grimase na njihova zategnuta lica.
„Ja bih da uzmemo malo sa potkoljenica i butina, malo šavova, rez tamo, rez vamo i to bi bilo to.“-prvi prijedlog pade. „Ne bi išlo. Od silnog klečanja stradalo je tkivo, pomodrilo i nažuljano. To ne biva.“-skočiše neki od njih.
„Sa leđa da skinemo. Jasne čvrste linije. Učinimo to.“-predložiše drugi. „To nikako. Vidite grbu na leđima od stalnog klanjanja. To tek ne biva.“-skočiše neki treći.
„Sa guzice. Kad zasvrbi nek se po licu češe. Biće mnogo uljudnije i prihvatljivije.“-predložiše četvrti i peti. „Od guzice, od guzice.“-prolomi se graja među masom.
Složiše se svi. Od toga trena zablista lice. Strina ko strina što bi rekli naši ljudi. Od toga trenutka svi koji poželiše da osvjetlaju lice učiniše isto. Otvoriše im se vrata u politici. TV ekrane ispuniše kojekakve strine. Bilo je svakakvih. Izbrijanih, čupavih, bradatih i ćosavih. Sve strina do strine.
I ko kaže da nema emancipacije kod nas.
Pozdravlja Vas mandrak72, portparol Wikileaks-a za područja Balkana i Svazilenda
Ovih dana jedna misao vrzmala mi se baš po onom dijelu glave na koji mi se srušio čitav svijet davne 83-će kad sam dobio dvojku iz istorije kod nastavnice Radoslave, a Željko iz klupe iza mene prdnuo na velikom odmoru i pokazao na mene i sve to pred jednom Ivanom iz VIIa u koju smo bili zaljubljeni svi sa izborne nastave iz Hemije.
Tačku na moja razmišljanja dodatno je opteretila vijest koju sam pročitao u današnjim novinama. U njima se doslovno kaže da je NASA pronašla tragove života u svemiru.
E tu je moj problem. 90-e godine kad sam kad sam na tabli radio jedan od zadataka sa jednačinama sa više nepoznatih profesor Banjac se prekrstio lijepo mi je rekao. „Ti mora da si pao sa Marsa. A sad to sve lijepo prepiši u svesku i pokaži roditeljima kakvog su naučnika poslali u školu.“
Od tada zbog moje šeprtljavosti često sebe pitam koliko je profesor bio u pravu. Ako stvarno NASA dokaže da postoji život u svemiru onda je takođe moguće da sam ja pao sa Marsa. Ako je to tako onda ja ovdje dođem ko neki gastarbajter, što i nije neka stvar uzimajući u obzir kako se ovdje živi. Kako li je tamo gore ako ovamo dolaze na privremeni rad?
A onda sam se sjetio da sam ja takva šeprtlja i da bih samo ja uspio da uradim takvu stvar što je bila potvrda riječi moga profesora matematike.
Evo koristim prostor na blogu ukoliko ga NASA prati, a prema saznanjima po kojima bi na stranicama Wikileaks-a među brojnim objavljenim dokumentima trebao da se pojavi dokument koji govori tome u prilog iste bih zamolio jedno.
Molim NASU da ne ispituje ima li života u svemiru. Mnogo bi mi više značilo da ispitaju ima li ga ovdje kod nas.
Pozdravlja Vas mandrak72, visoko iznad one trešnje gdje kosovi još zvižduću.
