Suditi o vremenu teško je. Mijenjati ga nemoguće je. Učiniti da ono bude bolje imperativ je. Koliko je vremena prošlo naslućujemo, ako kalendar gledamo. Koliko je vremena pred nama ne znamo. Ali jedno znam. Znam da mi vrijeme nije uzalud proteklo.
Nekoliko stvari danas podstaklo me da pišem.
21 godina je prošla kako sam završio osnovnu školu. Danas me je posao odveo na mjesto gdje ispunjeni hodnici mašte, bezbrižne igre i one graje koja mi se danas vratila ko bumerang. Nije mi zasmetala, naprotiv vratila me na mjesto odakle čini mi se nisam nikad otišao. Doduše, kao treptaj oka, djelić misli iskrene.
Stajao je sat u hodniku, isti onaj koji me je dočekao davne 79-e, kao da mi je namignuo, onako glavat i okrugal. Kazaljke nisu stale, gurale su još jedan veliki odmor pred sobom.
Dežurni učenik me je prilikom ulaska upitao za ime. Prenuh se. Bio sam prvi učnik koji se upisao te 79-e godine. Još uvijek pamtim onaj ponos na licu moje majke dok odgovaram na pitanja pedaoga.
Moja starija kćerka već danima iščekuje ovu noć. Jučer mi je mnogo puta prilazila, poljubila i povlačila za uši. Mlađa kćerka nije činila isto, ali je raširenih ručica trčala po kući, lokvicom na licu prepunom sunca. Donosila mi igračku pod nos i ponavljala DUH, DUH.
Supruga je na desktop računara snimila malu sličicu, tri male vještice dok spremaju čarobni napitak.
Rođen sam na današnji dan. Na noć ustvari. Nemam ni jedan razlog da ne vjerujem u čaroliju noći vještica. Čaroliju bundeve, Jack O`Lantern nije poznavao, ali ja sam je prozreo. Svjetlo, je život.
U moj život je ušla Mala Garava (oprosti Baladaševiću ali i ja imam svoju Malu Garavu), opet za jednu Noć vještica 98-e godine. Upoznali smo se i već tad kao da sam znao za čaroliju koja se sprema.
Te 99-e godine, na noć vještica upalio sam svjetlo u bundevi i čarolija je krenula. Moja Mala Garava, očima toplim, iskrenim srcem pošla je sa mnom u svijet kakav do tad nisam znao. Svijet magije.
Zajedno smo otvarali sva vrata, imali smo tajni ključ od ljubavi izliven, od srca brušen, u dušu satkan. Nedostupan zlim namjerama.
Čarolija za čarolijom. Nosim taj duh čitave godine. Svakog trena sa sobom, u sebi i pred sobom.
Dva mala anđela, dva tatina medaljona, najveća su čarolija i čudo života što se zove.
Noć polako nadire dok pišem ove riječi. Noć koja mi je život promjenila. Zle čini te noći pogrešno su smješane, ili ne. Ja mislim da nisu. Pobijedila je ljubav.
Rođen sam 31.10.1972. godine. Previše se stvari dešava u mom životu na ovaj dan, da ne bih i sad u čuda vjerovao, kao što sam vjerovao te 79-e kad sam prvo zvono školsko čuo. Kao što sam vjerovao sve ove godine, vjerovaću i dalje dok umorne snene anđele nosim na kauč, pokrivam ih i kao muziku slušam kako dišu moji mali nosići, a ja i moja Mala Garava, zaključamo sve našim ključem od ljubavi izlivenim, od srca brušenim, u dušu utkanim. Dok se ušuškavamo u toploj bundevi čija svjetlost će i ove noći rastjerati mrak, razobličiti zlo i ispuniti ovu noć čarolijom koja ne prestaje, sigurni u sebe, u našu malu zajednicu, dočekaćemo novi dan.
Ne zaboravite da bundevu na prozor noćas postavite. Upalite svijeću. Pokažite da ste jači od zlih sila mraka. Pokažite da ljubav nema alternativu.
Pozdravlja Vas mandrak72, veseli sredovječni čarobnjak, na kolače i piće poziva. Poklone volim. Samo dajte.
Jesen, to godišnje doba što se lagano zavlači pod naš lagani pokrivač, blago nas opominjući, da je jutro rosnije, sunce hladnije,a noć duža, tjerajući da se sklupčamo pod pokrivačem, navučemo ga do pod nos te još slađe nastavimo započeti san prekinut dodirom prstiju svježeg jutra po golim tabanima.
Elem, gdje god da pogledam ovih dana osjenčena boja jeseni u sve debljim tonovima donosi mirise davno odnešene hladnim vjetrom zime s kraja osamdesetih. Miris pečenog kestena lebdio je nad glavnom ulicom grada, blago draškajući nosnice toplim tonovima blago nagorale kore i preplanulog ploda. Varnice bježeći pred svom silinom zagrijanog pleha bezglavo napuštaju vatru i kroz hrđavu i nakrivljenu cijev kratko biježi u noć, gdje biva naglo ohalđena i izgubljena, ali ne i neprimjećena jednom paru očiju dok je čekao malu porciju vrelih kestenja.
Pred očima zaigraju slike jedne jeseni, blage i tople kao i što je ova. Stara seoska kuća, korištena kao ostava svega suvišnog što je do juče bilo nezamjenljivo, opet je živnula, kao da je sijala od sreće, ko varnica, možda nakratko, ali eto učinila se nešto važnom večeras.
Komšije, ukućani i mi, djeca nezaobilazan dekor te specijalne noći. Na zidovima oronule kuće dvije petrolejske lampe sa cilindrima i malim ogledalom koje je na sebi imalo kuku visili su na dva suprotna zida kuće. Na jednoj strani kuće velika hrpa obranih kukuruza, neoperušanih, čekala je vješte ruke da ga urede i prikažu u svoj ljepoti sabranog sunca u malim sitnim zlatnožutim pločicama.
Tiskamo se nastojeći zauzeti što bolji položaj, do samog zida na vrhu hrpe sa dobrim pogledom. Male vratolomije dozvoljene s nekim posebnim zadovoljstvom zbog završenih poslova na branju kukuruza i završetku još jednog ciklusa borbe za život. Prevrtali smo se po kukuruzima i peruši, otkidajući one brkove sa vrha kukuruza onako pocrnjele i sasušene vješto praveći brkove oponašajući komšije koji su se eto znali nasmijati našim malim dječijim glupostima. Titravi plamičak sa petrolejskih lampi atmosferu prepunu smijeha, podgrijavanu obećanom nagradom onome ko pronađe crveni klip kukuruza koji se posebno čuvao na peruši kao ukras tokom čitave godine raspaljivao je ,a samim tim i budio nove teme, sve ozbiljnije i tajnovitije kako je noć odmicala. Kako su teme bile mističnije tako je i naše učešće u galami bilo sve manje.
„Preksinoć se opet čuo drekavac dolje u bijelom potoku“-tišim glasom kao da je tražio bolju slušanost Dragan započinjući novu temu.
„Ko ga je sad čuo?“-pripita njegova žena Milka, bacajući operušan klip kukuruza na hrpu poravljajući jednom rukom šarenu maramu na glavi. „Prošli put su ga čuli na Crnom vrhu i umro je pokojni Luka, ko je sad na redu“-dobro sniženim glasom priupita Milka komšinica stalni dekor u kući moga đeda i babe.
„Jučer sam to čuo u zadruzi, ne znam od koga ne mogu se sjetiti. Ali ima nešto od toga, ja vam velim“-ne dade se zbuniti Dragan neustrašivi omladinac i borac iz drugog svjetskog rata.
„Kad sam prolazio pored mlina kao da sam čuo nekakvu buku u njemu, a nikog nije bilo kod mlina. Kažem Vam ima nešto u tome“ –kao da se sam hrabrio Dragan.
„Kako taj drekavac izgleda“-kao hladan tuš obruši se pitanje na Dragana od plavokosog i neustrašivog Steve.
„A kako, đavo će ga znati. Ja ga nisam vidio, al kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima, daleko mu lijepa kuća“-nesigurno odgovori.
„ A gdje on živi preko dana, šta jede? –pitanja kao na traci ostavljala su prostor za nesigurne odgovore, nedorečene istine i još veće zablude, sjeme za nove strahove i besane noći.
Hladni prsti jeze pokucali su na naša već umorna i pospana tijela. Nakon perušnja odlazili smo na spavanje u pratnji odraslih, uz stalno obazrivo osluškivanje uveliko nastupile noći. Mirna noć, bez mjeseca, uz orkestar poznatih zvukova noći, umorom je otjerala strah iz naših radoznalih glava i uvela nas u snove. Nekom slatke, nekom strašne.
Jutro nasmijano, ispunjeno mirisom cicare od kukuruzovog brašna nakratko nas vrati na sinošnju epizodu, navede nas na dospjeli kesten u Bjeliku, šumu udaljenu nekih 300 metara od naše kuće. Dogovor je pao za tren. Poslije doručka Mile, Stevo, Vera i ja sa starim cekerima zaputili smo se u kesten. Tepih uvelog lišća blago je šuštao pod našim malim koracima ispunjenih nekom zebnjom izazvanom pričom od sinoć.
„Šta jedu drekavci?“-nekako glasnije kao da želi izbaciti akumulirani strah pripita Stevo, uvijek razbarušene kose plavokosi deran, vječito poderanih cipela koje je derao takvom brzinom da smo imali osjećaj da to radi namjerno i raskopčane i razdrljene košulje koja je virila ispod pletenog džempera.
„Šta bi sad u šumi mogli jesti nego kesten kad drugog ničeg nema“-spremno ko iz topa odvali Mile, štrkljavi crnokosi stričević, promuklog malo kreštavog glasa od puberteta. Dugačkim koracima grabio je pred nama kao najstariji među nama.
„A šta kad nestane kestena?“-gotovo plašljivo pita Vera, također sestra stričevka, plavokosa sesoka djevojčica, hrabra poput najhrabrijeg dječaka u selu. Obučena u nekakvu džins suknjicu, crvene štramplice, platnene patike i šareni džemper, uredno skopčan, preko ruke noseći neku malu košaricu.
„Ili kad padne snijeg, gdje spava“-nadovezah se na pitanje.
„Kako šta jede, pa djecu“-odvali Mile smijuljeći se urotnički.
„A zimi zavuče se na štagalj, tavan, u štalu, pa noću kad se sjena izgubi on u potrgu za hranom krene“-nastavi Mile.
„Jedino je miran dok se sjenka na zemlji vidi, valjda se nje jedino boji“-nastavi Mile još nekim tišim tonom kao da naglašava svu dimenziju i veličinu drekavaca.
Nelagodna tišina oko nas, jedino ometana našim disanjem, pucketanjem suvog granja pod nogama i ponekim tupo opalim listom ispunjavala je prostor oko nas. U tišini stigosmo do kestena, dok nam se naše disanje činilo ko glasna muzika, a u ušima je dobovola ko kiša po limenom krovu našeg starog ambara.
Bacišmo se na prikupljanje kestenja. Vadili smo ga iz bodljikave košulje nerijetko se ubadajući u prste.
„Evo izgleda da je bio ovdje“-odvali Mile.
„Vidiš“-pokazujući nam par bodljikavih košulja iz kojih je neko izvadio kesten“Bio je ovdje prije nas“-zaključivao je Mile.
„Vidi kod mene ima otvorenih i izvađenih kestenja. A ovaj ovde kao da su grizli neki zubi“-pokaza nam Stevo nagriženi kesten.
„Daj da vidim“-zatraži Vera, te se i ja približih da bolje vidim.
„Nisu li to od vjeverice?“-zapita Vera sumnjičavo.
„ Ma kakvi od vjeverice ženska glavo. To su zubi od drekavca“ –kao da probudi našu sumnju i slutnju Mile.
Iza grmlja iz potoka nešto zapucketa, zatim se čuše koraci ubrzani.
„Drekavac“-povika Mile i dade se u bezglavi bijeg. Vriska, panika, bježanija kakve nema. Polomismo se bježeći pred drekavcem kojeg eto opet nismo vidjeli.Mile onako krakat najbrže je strugao uz poljanak, za njim sam i ja postizao zavidnu brzinu. Topot koraka iza mene budio je luđački strah u meni.
„Iza mene je, sad će me stići.“-panično se osvrnuh i ugledah Stevu sav ozbiljan i bez cipela trčao je ko da ga sto đavola goni. Nastavih dalje trkom. Zaustavili smo se tek pred kućom. Vere nije bilo.Osvrtali smo se ne bi li ugledali Veru. Ukućani zbunjeni našim brzim povratkom sletiše se oko nas.
„Šta je bilo?. Što ste se zadihali?. Da se nije šta desilo?-pljusak pitanja zapljusnuo nas je, a odgovor nismo mogli dati , onako zadihani i izgubljeni.
„Gdje je Vera?“-upita strina, već pomalo zabrinuta.
„Drekavac, drekavac je u Bjeliku“saplitali smo se u odgovorima.
„Eno i Vere, sa patarom“-nađe se baba kraj nas.
Vera je lagano išla prema kući, a kraj nje naš pas Miki kojeg nismo zavezali jutros na lanac.
„Ej junačine“-dozivala nas je Vera.
Talas olakšanja preplavio je našu brigu i strah dok smo posmatrali Veru koja je preko ruke nosila svoju korpicu, a u drugoj naše cekere, a Miki je laganim korakom pratio isplaženog jezka i pognute glave.
Miris kestena polako je napuštao nosnice, ostavljajući prostora za neki novi miris jeseni.Sjenka pred mojim koracima smanjivala se svakim mojim korakom. Na tren je nestala. Stao sam. Nastavio sam kretanje i sjenka je bila opet tu, iza mene, ali opet je rasla i pratila me u korak. Eh ta sjenka.
Sjenka stare jabuke gdje se moje društvo iz ulice okupljalo pred nove podvige, ponekad je bila tijesna da svi stanemo. Šaroliko društvo, ljetni raspust, mnoštvo slobodnog vremena, dokolica, bili su hrana našoj mašti, igračka našeg djetinjstva najvjernija.
„Hajmo na Sendino brdo, pa u šumu, da pravimo kolibe“-za nas ko zapovijed bila je Muhina ideja. Moj komšija, stariji od mene bio je nezvanični vođa naše družine iz srednjeg dijela ulice. Plavokos, s razdeljkom na na glavi.
Skočismo ko opareni.
„Ajmo po sjekirice i čakije pa se nađemo za 10 tak minuta ovdje“-nadopuni ga Brundo, Muhin rođeni brat, malo bucmastiji, nemirniji.
Za deset minuta svi smo bili na okupu. Mala kolona se spretno penjala uz Frgino brdo, uz krivudave kozije staze. Za desetak minuta bili smo na cilju. Nevelika šuma, prepuna ljeskovih motki bila je idealna za sve naše djetinjarije.
Mačevi, strijele i lukovi, praćke, puške na čepove, indijanske kolibe, totemi. Sve je bilo tu i Robin Hud, Džeronimo, Prle i Tihi.........
Dan bi brzo prošao.Dok smo privodili igru kraju, čekali smo neku novu igru, za sutra, neki dogovor, koji bi nam ostavio vremena i prostora za razmišljanje.
„Ima li neko da bi smio prespavati ovdje u kolibi?.kuražno će Muha.
„Ja, ja , ja .....“nesigurni glasići javljali su se za novi zadatak.
„Ok , ovako ćemo. Sutra ćemo u toku dana pripremiti ležajeve, a uveče samo oni najhrabriji, koji se neće upišati u gaće donijećemo ćebad i svijeće i prespavati ovdje“-Muha iznese svoj prijedlog.
Noć pred nama dijelom je oslabjela našu volju. Čekali smo vrijeme poslije ručka da se nađemo, dogovorimo.
„Ko je siguran, može s nama, a ko nije nek odmah kaže da ga ne bi noću samog vraćali kući“-ozbiljno će Muha.
Javiše se Frgo, Senda, Brundo, Viro, Nisko,Tiho, Duća, Ćićo, Zlaja i ja.Čuvši za našu zavjeru, Frgina Majka, Bajrame, poče nas odvraćati od nauma.
„Pobogu djeco, šta je s vama? Hoćete li da vas zvjerad pojedu. Neki dan su primjetili nekog vremenjaka kako luta kroz šumu. Uhvatiće vas drekavac“-nabrajala je Bajrama
„Samo ti nas pusti“-odlučno će Muha.
“Mi se ne bojimo-usta Muha i pođosmo za njim.
Pripreme logora, logorske vatre i ležaja za dočkati noć su uveliko tekle.Neka slutnja i strah su se polako uvlačili u nas. Zvjeri, Drekavac, Vremenjak. Motalo se nama po glavi.Kako se noć bližila i vrijeme da se pođe po ćebad, tako se i društvo osipalo.
Moj plan se izjalovio odmah po iznošenju kod kuće. Roditelji mi nisu dali da idem spavati u šumu. Nisam bio jedini. Ostalo je njih četri pet.
Okupili smo se pod jabukom. U tišini se skupismo. Sjenke nije bilo. Mjesesc još nije bio izašao, noć je polako zauzimala dio po dio ulice. Strah je postojao kod ekipe koja se spremila sa ćebadima. Nevoljko su pošli put logora. Imali su jednu bateriju kojom su osvjetljavali put pred sobom. Pratili smo ih dok nisu zamakli na vrh brda. A onda smo se i mi razišli u manjim grupicama. Komentarisali smo drekavce,vremenjake, zvijeri, iznosili svoje priče.
Ležao sam u krevetu, kroz prozor sam posmatrao svjetlost ulične svjetiljke, pitao se gdje su drugari. Nisam zaspao do dugo u noć. Sjetih se da je nestala sijenka jabuke. Da li je to vrijeme za drekavce. Zaspao sam.
Ranom zorom sam ustao, na dvorištu sam ugledao komšiju, vjernu kopiju Borisa Dvornika. „
„Ima li Muhe?“-upitah ga
„Još spava“.-odgovori komšo.
Bio sam pomalo nezadovoljan. Ni oni nisu ostali u šumi. Čekali su da se raziđemo kućama, pa su se i oni vratili. Još jedan pokušaj da saznamo nešto o drekavcu je propao.
Ko zna, možda ni ne postoje. Ne znam. Niko ih nije vidio. Ako ih nije ni vidio kako onda može da se kaže da ne postoje. Za jedno ili drugo mora postojati neki dokaz. Ipak pripazite se onda kad sjenka nestane, kad se drekavac oslobodi straha.
Dok sam večeras koračao gradom miris kestena, probudio je zaspalu jesen u meni. Bacio sam pogled na sjenku. Kao da to nisam bio ja. Sjenka je čas bila ispred mene, čas iza mene. Čas bi plesala, čas bi čučala, rugala se prolaznicima. Ubrzao sam korak zbog neprijatnosti, a ona je ipak strugala za mnom. Ipak drago mi je da je nisam izgubio ove noći. Drago mi je jer nisam ja Karamba-Baramba.
Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač nebitnog, izgubljenog i u nepovrat poslatih nekoć bitnih sitnica.
Koliko je pogled širok? Vidi li dalje nego što mu horizont dozvoli? Ima li mjere nečemu toliko subjektivnom? Ne znam, mjera univerzalna za svaki pogled ne postoji.
Prepreke postoje, postoje ograničenja. Ali tu smo mi i nešto više od toga.....
Put do kuće moje babe Mire, ili stare Mire kako su je svi ostali zvali jednim dijelom je prolazio kroz šumarak koju je kao dinju presijecao uski krivudavi šumski putić prekriven debelim tepihom od opalog lišća. Najljepši je bio u jesen, kad bi debeli sloj tepiha od lišća ispunio sve one neravnine i udubljnja oblikujući blago korito koje je gotovo svkodnevno mijenjalo boje, upravo onako kako je jesen diktirala stogodišnjoj šumi. Nestrpljenje da se izađe iz šumarka, izbije na proplanak i ugleda jedan mali kućerak kako se kočoperno isteže da vidi ko dolazi . Jesu li procvjetale šlame (trešnje, krupne i slatke kakve nigdje na svijetu nema), da li je dud zreo za jesti, koga još ima kod babe, vrzmalo se po glavi dok bih užurbanim ali teškim korakom osvajao metar po metar hitajući cilju.
Proplanak kratkopokošene trave blagom krivinom je pratio put kojim godinama nisu prolazila zaprežna kola, đeda kojeg nisam ni upoznao. Mozaik misli ispunjavao sam ko ukrštenicu koju odnekud znam. Lavež Garija, matorog psa, razbio bi monotoniju i opomenuo bi moju babu Miru, da ostavi započeti posao i u susret izađe dragom gostu koji dolazi.
„Eheeej, ko to meni ide?“ -umjesto pozdrava baba se veselila.
A koraci ko da krila dobiju, pa ubrzam da stignem na meni drago mjesto.
„Ajde, sjedi, odmori.“.baba kao da me je bodrila.
„Znaš jutros sam išla malo do gaja, našla sam nešto vrganja za tebe. Ovi moji htjeli da ispeku na plehu od peći, ja nisam dala. Rekla sam im doće moj Z....“ u dahu bi mi baba ispričala.
Dok sam sjedio u hladovini ispod jasmina, pogledom sam šetao po dvorištu nastojeći da u par sekundi što više promjena uočim. Gari se još nestrpljivo vrpoljio onako svezan na lancu, poskakujući na zadnje noge, nakon čega bi se bacio unazad jureći u krug nakon čega bi ponovio istu radnju mašući repom i kratkim lavežom kao da mi nešto hoće reći.
Krajičkom oka pogledao bi niz put, da vidim oće li ko izbiti.
Mala kuća, šeperuša sastojala se od dvije prostorije. Baba bi svake godine krečom oboila zidove u bijelo, a dio pri zemlji bi obojala nekom bojom ni plavom ni sivom, koju je dobijala tako da kamen plavac doda u kreč. Mala nadstrešnica iznad ulaznih vrata trebala je da zaštiti od kiše i drugih padavina ulazna drvena vrata koja su u gornjem dijelu imala prozorče koje je za nas u ono doba bilo visoko, pa bi smo se protezali da iz kuće nešto vidimo van, no ništa osim starog bagrema nismo vidjeli koji je onako visok dominirao dvorištem. Otvor za izlazak na tavan je bio nešto što mi je uvijek privlačilo pažnju. Tajna tavana na kojem nikad nisam bio ostala je neotkrivena. Onaj mistični strah dok bi škripale dotrajale grede, i zvižduk vjetra kroz šupljine na tavanu natjerao bi me da zatvorim oči i što prije zaspem.
A ujutro. E ono najljepše. Kroz prozor malen, starinski, dva krila sa po dva mala prozorčića koji su se metalnom kukicom kačili za metalnu kopču u štoku izvirivalo je sunce. Bezobrazno sunce, kralo je san, štipkalo za oči. Dok bi se okretao na drugu stranu, starinski krevet bi blago šuškao, a posteljina sa sitnim plavo bijelim kockicama, možda ih ima milion mislio sam mirisala je kao i soba na dunju žutu i bosiljak suv. Na suprotnoj strani sobi još jedan ležaj, već pospremljen, a iznad njega slika Kenedijevih na platnu koje je baba dobila od rođaka iz Amerike, a pored nje platnena slika , jelen sa velikim rogovima dok budno motri i košuta koja mirno gleda na svoje lane dok pase djetalinu na proplanku kraj potoka.
Kuća stara, gradio je đed prije nego što je umro 63-će. Sirotinjska. Ostala je moja baba sa devetoro djece, tek jednom kravom, nejakim konjem, nešto ovaca i sa mnoštvom problema koje je život spremao.
Protegnuo bi se, legao na leđa i na zidu ispred sebe posmatrao postere iz Tempa koje su moji ujaci lijepili po zidu.Dragan Džajić, Safet Sušić, Zlatko Vujović, Nikica Klinčarski....Zagor, Čiko,.... a zatim bih ponovo pogledao kroz prozor, kroz koji su virili cvjetovi Lijepog Stevana posađenog tik ispod prozora.
Zelena boja prozora, komadić plavog neba, sunce i cvijet Lijepog Stevana........
Dok bi se hitro oblačio, baba je već spremno dočekivala da ustanem. Topli uštipci su bili na stolu, pored nje velika kanta miješane marmelade sa naslikanim šljivama, šipkom i jagodom i čaša mlijeka. Sjeo bih na ležaj pored stola halapljivo sam gutao doručak, a pogledom sam lutao po nevelikoj kuhinji koja je imala jedan ležaj, stol, dvije stolice, šporet na drva, zeleni kredenac u kojem su uredno bili složeni tanjiri, kašike i ono malo posuđa koje je baba imala. Na zidovima su bili ručni radovi, veženi na bijelom platnu sa različitim pismenim porukama tipa“kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori“ i njima slične upotpunjavale su malu prostoriju. Stara lampa visila je na zidu, a pored stola prozor malen, zelene boje, a kroz njega sam mogao da vidim Garija, veliki dud i stabla šlama.Ispred kuće se nalazio veliki mirišlavi bagrem a pod bagremom nalazila se čatrnja sa uvijek hladnom vodom koju bi nam baba iznosila kao neki specijalitet kad bi dušom predahnuli. Pored kuće nalazila se još jedna mala prostorija sa malom verandom i jednom prostorijom za spavanje.
Odmah preko bašte nalazila se naša mala marakana na kojoj su za loptom fudbalskom trčali svi, bez obzira na spol, godine i fudbalsko umijeće. Procesija bi trajala dok baba ne bi bila naljućenja zbog stalnog ulaska u baštu zbog napucane lopte, ili u slučaju kad bi loptom napucli prozor. Baba bi nas sve grdila, ali bi nekako uvijek smakšala ta sitna starica, uvijek čistog i lijepog lica kojeg je zadržala do smrti. Uvijek vedra i raspoložena za svoju unučad.
Na jučerašnji dan 19 oktobra moja mati se udala za oca 71-e godine. Sa svojih 17 i nešto godina zaputila se u život i ušla u svijet svakidašnjih poslova i problema.
Ispraćala ih je moja baba Mira jedno po jedno. Ništa osim čaše vode prosute za sreću, majčinske brige i suze koju bi krila dok je ispraćala svojih devetoro najmilijih nije mogla da im da. Stajala bi livadi ispod kuće, popravljala maramu na glavi i dugo mahala nastojeći da što više odloži rastanak moji nije mio.
Vraćala bi se baba svojim obavezama, ali malo malo ispraćaji su bili sve teži i češći. Bila je ponosna jer iako siromašna materijalno bila je bogata. Sva djeca su našla svoj put, porodice svoje.
Ostajala je baba, ponosna i stalno bi izvirivala kroz prozor malen, zelen, na komad plavog neba, lijepog Stevana i put koji je vodio u svijet. Eto taj mali slabo korišteni kolski put izveo je njenu djecu na pravi i bolji put. Put života, nade strijepnje, put na kojem se njena djeca nisu izgubila, put kojem su se veselili vraćati svojoj staroj Miri, a mi unučad svojoj babi Miri, namazanoj šnjiti marmelade, masti sa crvenom paprikom ili pak šećerom.
Uvijek ću se sjećati koliko mi je zadovoljstvo bilo gledati svo bogatsvo okupljanja velike porodice moje babe Mire čiji sam i sam član. Nezaboravno.
Vraćajući se na sliku na platnu sa početka teksta, sjetim se jelena, moga đeda kojeg je smrt rano odvela, bio je vitez, preživio je njemački logor, izgradio gnijezdo iz kojeg su u svijet polijetali mladi i željni života ptići. Sjetim se košute dok brižno čuva svoje lane.
Sjećam se i prozora malih, koji otimaju tek mali komadić neba. Iako mali prozor u svijet otvorio je oči tek progledalim ptićima.
Jučer 19.10.2008. proslavio sam svoju krsnu slavu. Krstio sam svoju mlađu kćerku. Ponosan sam otac. Zadovoljstvo odrastnja mojih kćeri, svakog dana je sve veće, tim prije što vjerujem u čuda. Čudo života je zbir čuda oko nas.
Pamtiću ovaj dan kad budem jednom čekao i kroz prozor izvirivao niz ulicu da ugledam ko mi dolazi. Sjetiću se babe Mire kako je ona čekala i ispraćala svoje najdraže. Sjetiću se i slike na platnu dok svoju košutu meni do ramena budem stiskao uz sebe vješto krijući suze dok budemo svoje najdraže ispraćali u svijet. Sjetiću se slike i dok sam sa starijom kćerkom posmatrao košutu i lane na proplanku preko puta moje kuće kako oprezno pasu travu.
Svaki prozor ima jednu svoju priču. Priča o prozoru malenom moje babe Mire je velika. Pogledajte kroz prozor. Upravo sada bio dan ili noć. Nadam se da ćete osjetiti bar dio onoga o čemu sam Vam pisao. Možda negdje ugledate košutu i lane, možda jelena. Svejedno želim Vam svima čudo života. Želim da mu se veselite, da u njemu nađete ono najbolje. Ja sam našao. Našao sam ljubav, mir i sreću. Zažmirite, poželite i živite.
Pozdravlja Vas mandrak72, dopisnik pogleda kroz vlastite prozore duše.
[ Generalna
]
10 Oktobar, 2008 18:48
Ramo, Ramo druže moj.....
Izbori su mali ratovi kod nas. Opet svađe, prepirke. Slogani i plakati. Na nama je da sudimo. Neko to lakše svari, neko nikad. Stvar je u tumačenju, svakog od nas lično. Razlike postoje zato izbori igraju velike role u našim malim životima.
Moj komšija Ramadan. Nešto više prstenja nego prsta na ruci. Pozlaćeni okviri naočara, uvijek dugački i stari automobili. Vlasnik dvije kuće. Nekoliko djece s kojima sam odrastao i mnoštvom unuka i praunuka kojih prema zadnjem popisu ima ravno 26 ( nisam ljubomoran, samo svaka čast majstori) ostario je i nije odavao utisak mendžera buvljih pijaca širom regije. Njegov usporen i umoran hod više je odavao teret godina, pojačan većom količinom zlata i mudrih misli i pomalo nerazumijevanje vremena fiskalnih kasa i tranzicije, te nedostaka onih starih dobrih Ford Taunusa iz sedamdesetih godina kad je megacar imao dva automobila u ulici koja je brojala jedva desetak automobila.
„Dido, dido“-odjekivalo je ulicom. Ramadan je podigao pogled u pravcu unučića koji su trčali prema njemu. „Polako djeco, polako šta je bilo ?“-Ramo je usporavao unučiće. Onako zadihani, razbarušeni stali su pred njega. Izgubili su dah trčeći pa nikako da odapnu. Utom najstariji unuk u kući, sedmogodišnji Samet kao iz topa opali „Umrla je teta Fatima“.
„Kako umrla“- iznenađeno upita Ramo.
„ Pa lijepo umrla je“-odgovori Samet. „Eno vidiš li sliku na stubu“-nastavi Samet ne ometajući se. „Na svakom stubu ima slika od teta Fatime“-završi sedmogodišnji Samet lijep ko slika. Kovrdžava crna kosa okvirivala je prekrasne živahne oči koje su igrale čini mi se i kad spava. Bijeli niz zuba upotpunjavao je kompletnu sliku dječaka kao naslikanog.
Zbunjeni Ramo podiže se i uputi do prvog betonskog stuba NNM-e, namjesti naočale sumnjive pozlate i poče da razgleda po stubu. Najzad prozbori. „Nije umrla, udaje se“-sa olakšanjem završi Ramadan.
Zbunjene komšije Ramadanovim odgovorom zgledaše se.
„Kako znaš da se udaje?“-upita ga žena Alija
Ponovo spuštajući naočale u prvobitni položaj pogureni Ramo krenu nazad u dvorište.
„Pa lijepo znam. Udaje se lijepo piše“-ne ometajući si i ne prestajući se lagano kretati.
Zbunjena Alija u sebi pomisli. „Šta bi Fatimi da se sad udaje. Pa udavala se više puta, ostarila, šta joj sad to treba?“
„Na slici lijepo piše ZA ČOVJEKA (predizborni slogan SDP BiH). Udaje se za čovjeka“ -laganim korakom i smirenim glasom stiže Ramo do stolice nastavljajući da zbunjuje unuke navikle da se na stubovima obično nalaze slike umrlih, a ne slike onih koji traže čovjeka. Gledali su i slike Pike(još jedan komšija) sa istim slovima pa im nije bilo ništa jasnije. Šta će njemu čovjek?
Oduševila me Ramina dijagnoza jednog plakata koji je trebao da kaže nešto više, ali nažalost, pogrešni ljudi, pogrešne poruke u pogrešno vrijeme. Ramo je tu. Čekaću sledeće izbore da čujem njegovo stručno mišljenje. Možda pomogne da bolje shvatimo svijet koji nas okružuje, ipak je on mešetario još u doba dok su ovi danas jeli pačija govna. Ipak još uvijek važi ona narodna „Mercedes je mercedes, bemevejac je bemevejac, ali što je pezejac auto“.
Pozdravlja Vas osnivač, predsjednik i ujedno generalni sekretar partije Smijehom do Suza Vaš mandrak72.
[ Priče iz Desetog sela
]
09 Oktobar, 2008 17:36
Jedne hladne Somborske zime
Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je 95-te godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu. U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo.
Bilo je tu momaka širom bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banja Luke, Sarajeva i .....
Period adaptacije išao je jako brzo. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se moglo količina tuge, boli tih madih ljudi koji su došli sa prostora bivše BiH i RH-e.
Jedan momak koga smo zvali Blani, došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja intenziteta i boje glasa bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja suviše daleko idu, da prekinem njegovu muku, zamolio bih ih da je vrijeme spavanja, da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao, zamolio da malo prošetamo. „Hvala“-reče on. Dok smo se vraćali sa večere kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj,samo da zapalim jednu“, stade on izvadi cigarete iz džepa i ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i započeo dalju priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja“. Nastavi on tako priču o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom bujala je sjeta.Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.
Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda u tamno sivim pantalonama koji su padalli preko opanaka obuvenih na čvornovatu golu nogu i možda mrvicu previše stegnutim kožnim kajišem u pojasu još sa odsluženja vojnog roka. Kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo brisao kapiljice znoja sa čela koje su ga pekle za oči .Na glavi kapa šilterica, malo više zabačenom na potiljak dok mu je pramen sijede kose nemirno je stršao na blagom vjetriću koji se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao izazivajući onu blago lagodnu jezu.
„Blani poitaj, sad će baba ručak da donese“-požurivao je Đed svog srcu najbližeg unuka.
„Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“-više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavkosi Blani, krupna delija žurno je ugađao konnjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa umornih konja. Dok ih je brisao, pjevušio je jednu staru Ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata, nemirno su poigravali u mjestu nastojeći repom da rastjeravaju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob.Ogromna griva ko kosa djevojačka poskakivala bi kada bi naglo podizali glavu uznemireni napasnicima obadima. Krupne oči, prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onog dana dok su još ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa bi ih milovao po vratu i pričao mali plavokosi deran u kratkim pantalonama uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate.Kad ti meni porasteš mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo reko mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta.“-titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kosku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da bi znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on onako plavokos raščupane kose odlazi sa majkom i ocem stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“-sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti moj Dorate moga unuka, prava delija“-još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upa trun, psuje Liku i Kordun, ujela je neka buba, stomak joj do zuba“-pjevušio bi đed još neko vrijeme.
„Hajde Blani već jednom evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji pa da nastavimo dalje“-opet je đed dozivao Blanija.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a paradajz zelenkasto crven nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.
Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.
„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih 10godina života“-završavao bi Blani svoju priču. Delija ko od brda odvaljen, a tako emotivan. Treperio mu je glas, zatim bi zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“-pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.
Hladno decembarsko jutro. Sitni kao prašina snijeg šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Hladno jutro su parali bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti , gledali pred sebe i čekali komandu.„Volj-no“-komanada je zaparala kao nožem hladno jutro. Značilo je da možamo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani onako zabundan djelovao je još krupnijim te se još više izdvajao od svih nas. Zanjištao je kao mlad ždrijebac, te korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama kružio je oko nas po hladnoj Somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmjeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nabo na svaku bravuru kojom je on oponašao Dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on, vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo komandom „Zbor“-pozvao nas u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros“-malo kroz šalu, malo kroz zbunjenost upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi.“-u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom dok smo sjedili u pogledu sam mu vidio da je sretan, čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.
Vraćajući se na taj događaj sa distance od 13 godina mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo ravno nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam nigdje do tad primjetio. I sad kad se sjetim svega toga nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Ide jesen, a za njom i zima. Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete još samo jači i bolji.
Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.
[ Smijehom protiv uroka
]
08 Oktobar, 2008 18:15
Amerika i Engleska biće zemlja proleterska
Jutro. 05:45.h. Veker budilnik srebrni sa dva zvonca kao uši psa ptičara tresli su se rastjerujući sne umornog proletera. Lijevom rukom koju je držao u gaćama pokušava da utiša veker sat. Onako bunovan maši ga i ruši na pod po 158 put. I opet ništa on zvoni do kraja svoju priču. Nakon što je odrijemao još nekoliko minuta sa sebe zbacuje ambasador ćebe Vuteks iz Vukovara koje je dobio kad se ženio davne 75 godine. Sjeda na kraj kauča trlja oči i češe bradu par minuta. Žmirkajući pokušava da rasani oba oka nastojeći da na satu vidi tačno vrijeme.
Ustaje polako se gegajući. Na njemu su mlatile razglavljene gaće dva broja veće koje mu je gotovo nenošene poslao rođak iz Austrije. Kombinacija bijele boje , boje vanilije i kakaoa smjenjivala se po površini iznošenih gaća.
U WC-u staje pred razbijenu WC školjku, vadi domaćina, premjera ga pedljom. Nakon što uočava da se još nije počeo povlačiti u stomak, zadovoljno pušta gotovo neprerađeno pivo vrhunske kakovoće. Istovremeno prdi zadovoljan što je u mogućnosti da istovremeno obavlja dvije radnje.Veliki prasak u razglavljenim gaćama po snazi sličan onom vještački izazvanom negdje tamo u Švajcarskoj natjerao je gaće da se stresu ko vezen peškir na automobilu u svadbi nanovo nanoseći kao magla tnak sloj kakao boje na umorne gaće.
Nakon otresitog ponašanja, još bi jednom prdnuo tek da vidi dal će morati srati sada ili će da sere na poslu.
Isflekana potkošulja od paradajza i senfa, sa naramenicom otrcanom koja je blago visila tek okačena na jedno rame prilazi ogledalu, trljajući osam dana staru bradu što ga je svrbila ko udovicu ona stvar nakon 40 dana. Uzima stari aparatić za brijanje kojim je eto brijao i debele svinje na krmokolj prije nepunih 10 dana. Umeće novi žilet, četkom za brijanje nanaosi sloj sapuna za brijanje i nadnosi svoje lice nad malo ogledalce sa limenim okvirom donesenim još sa odluženja vojnog roka u JNA davne 69-te u karauli na granici sa Rumunijom. S druge strane ogledala nalazila se posrnula ljepotica razgolićena i ko od majke rođena, svjedok njegovih bludnih pogleda na straži decembra 69-e. Izobilje dlaka virilo je iz nosa dok je brijao zapuštenu bradu. Ogledalo pamti neviđene grimase, naročito one kada bi nakon brijanja ruke natrljao rakijom šljivom od kruške crnice i natrljao svježe obrijano lice.
U nedostaku vodice za ispiranje usta i paste za prijanje, istom bi rakijom mučenicim pobio ono malo bakterija iz usta koje su u panici bježale i sakrivale se iza prilično neprepoznatljivih zuba.
06:30. uparađen ko Kineski svat krenuo bi na posao. Sigao bi na vrijeme na svom starom Unisovom biciklu u Preduzeće od državnog značaja u 6:55, časova.
Pogled na Menhetn uveliko ga podsjeti na njegovo rodno Prdipolje odakle je u potrazi za boljim životom došao početkom devedesetih.
Do početka radnog vremena imao je dva sata priprema. Dok se oblokavao jeftinom sindikalnom pivom vrijeme je neumitno teklo. Onaka zbalavljen jedva je dočekao početak radnog vremena da se istrese na poslovođu, obasipajući ga psovkama, niskim udarcima i klevetanjima. Kad se dovoljno izasrao otišao je iza barake da se demokratski ispiša onako kako samo jedan demokrat zna. Domaćina je samo pogledao. Viđali su se sve rjeđe i rjeđe, jedino bi piva pospješivala njihov sastanak.
Poput crijeva se vukao po gradilištu do ručka. Lijanović salama je poprimila miris gume dok je čekala u gumenim čizmama vrijeme pauze. Učestalo podrigivanje natjeralo ga je da sljušti jedno tri pive na crtu. Obećao je platiti čim stigne plata.
Odrijemao je koi sat dva vremena i polako se spakovao, presvukao i velikom brzinom udaljio svojim biciklom, jedinim pravim prevoznim sredstvom na koje je naučio.
S vrata je pozdravio ženu, usput spominjući svu njenu bližu i dalju rodbinu. Iz frižidera uzeo je hladno pivo i onako smrdljivih čarapa legao na trosjed pred TV. Očekivao je omiljenu emisiju Izvještaj sa berze. Njegove akcije opet su lagano pale. Pljunuo je na zastarjeli model EI Niš televizora , opsovao i zaspao hrčući neka dva sata.
Žena ga je probudila i uz put dobila dva šamara, onako od srca, opet joj je spominjao bližu i dalju rodbinu ne zaboravljajući da ne zna za koga se udala.
CNN je preuzimao dnevnik od RTRS. Gutao je vijesti iz zavičaja. Vlada je uložila 400 milijardi dolara u fabriku obuće za stonoge. Odobren je uvoz radne snage sa trulog zapada, ali samo iz zemalja koje su potpisale sporazum da nikada neće priznati Željka Joksimovića za legalno izabranog ministra za šumarstvo i brodogradnju kao ni Seku Aleksić poznatu vidovnjakinju i čudotvorku. Crvena zvezda je branila tri godine uzastopno osvajanu Ligu prvaka.
Nakon laganog obroka za večeru, nije se tuširao jer nije se baš nešto ni preznojio, udario je ženu po stražnjici i zajedno su ostišli u sobu. Nakon kratke buke muk je zavladao u sobi.
Nekoliko puta žena je otvarala prozor nakon što je prdeći u neznanju ispunio sobu mirisom bijelog luka i kuvanih jaja.
Amerika je tonula u san. Ispunila se obećanja da će Amerika postati zemlja proleterska, a i Švedska bi ovih dana trebala pasti u ruke Talibana. Laku noć Ameriko ma gdje da si.
Pozdravlja Vas vaš stalni, objektivni i relani izveštač iz Razjedinjenin i nikad sastavljenih Američkih država. Vaš mandrak72.
[ Generalna
]
06 Oktobar, 2008 14:47
Bogomoljko šta s tobom čovjek da radi
Simbolika je pratilac čovjeka od dana kad je prvi put uzeo neku stvar s kojom se vezao. Ona je svud oko nas. I sami smo dio toga, vežemo se uz različite simbole dal slikovne ili neke druge ipak im dajemo značaj. Ponekad je ta simbolika sasvim jasna, a ponekad nejasna i nedorečena. Možda nikad neće biti do kraja dorečena jer vrijeme ne čeka na nas smrtnike.
Sunačan i predivni jesenji dan 30.tog septembra samo je bio to, a sve ostalo bilo je čemer, tuga i bol. Nažalost tog lijepog jesenjeg dana ništa se lijepo nije dešavalo.
Skamenjeno lice moga kolege s posla govorilo je nijemim ali jasnim jezikom. Jezikom koji se može razumjeti, ali ne može dati odgovor. Jezikom koji ne nalazi opravdanje, ne nudi utjehu i ne ublažava bol.
Lutao sam pogledom po spomenicima, knjigama naših prošlih života. Sve je to u redu, sve piše, simbolika postoji, imena, godine, lijepe slike. Međutim ne razumijem to štivo.
Spomenik preda mnom, ima ime, ima simbol sunca, godinu rođenja, malu kratku liniju, simbol krsta i godinu smrti..... Nešto fali. Čini mi se da tu sa godinom smrti nije završen ciklus.
Zažmirio sam nakratko, otvorio oči i digao sam pogled na nebo. Srebrno bijeli oblaci poput bala pamuka, na kristalno plavom nebu kao da su se ljuljuškali, bezbrižno brodeći i ne mareći za neše muke svakidašnje. Muke malog čovjeka kojem život ne da da se uspravi, korak da napravi, mir da uživa, ali ne.
Sunce, sjalo je na ovaj dan. Ima li simbolike u svemu ovom što se događa danas.
Napušteno, ostavljeno ptiče, suznih očiju i nejakih krila, još neprogledalo, suncem ne ogrijano, majčinim mlijekom ne zadojeno, čekalo je... Tražilo je pogledom.
Ozeblo i gladno ptiče je ugledalo sunce. Na grudi privijeno, okupano s ljubavlju i ko najrođenije prihvaćeno. Sunce nejako....
Pogled sam spustio na leđa čovjeka koji je stajao ispred mene. Dotrajali kaput na momenat je bio pozorište slučajnosti ili. Ima li je, ne znam. Bogomoljka je sletila na kaput, gledao sam je i nisam nalazio ni jedno opravdanje za njen boravak tu pred mojim očima.
Pogled sam uputio na kolegu, njegovo poodraslo ptiče još nejako kako se naslonilo na njegovo rame, još nesvjesna da je neko njeno sunce ugasio. Sunce koje je nakratko svom snagom hranilo Gloriju. Bože da li i ime ima sibolike u svemu, kao da je znala.
Vratih se na simbol koji je nedostajo poslije godine smrti. Nedostajalo je sunce. Upravo ono sunce što je dijelila sa ptičetom iz gnijezda izbačenom.
Bogomoljko tebi ostavljam da se baviš svojim problemima. Kad god vidim Gloriju, sjetiću se sunca koje je sjalo i ugasilo se, sjetiću se i velikog djela koje je učinila. Ma koliko sreća bila kratkotrajna vrijedi svih onih osmjeha nejači, koja za veću zahvalnost ne zna.
Da li čovjek može da preboli. Ne vjerujem. Ko nije volio , ne zna ni za bol.
Nedostajaće riječi, kafa ona jutarnja, zajedniki ručak. Boljeće i ona haljina koju je nosila zadnji put na proslavi rođendana, boljeće i svi oni topli džemperi, spremljeni za hladnu zimu što dolazi, a došla je isuviše brzo i naglo. Mnogo će puta suzan pogled da se zamuti. Nikad se ne zaboravlja drug iz hiljadu i jedne bitke dobijene. Tek jedna izgubljena bitka neće izgubiti vjeru da smo ispravno postupali.
Bože daj da kad već boli, boli podnošljivo.
