Jednom davno tri sjajna ratnika, blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i pun mjesec obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bile tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše kad se napiju vode da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni znali da je to bunar želja, nastao kao želja jednog vremenjaka.
Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad ode u pustinju i da tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“-obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao“-tihim glasom odgovori.
„Zar se može zalutati svojevoljno. Ko si ti? Šta radiš ovdje?“-mjesecu bi interesantan odgovor neznančev.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na to. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenim mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao“.
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio“
Vremenjak, oduvijek skroman, neneviknut na neki komoditet brzo se namjesti i zamisli se.
„Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao. Šta da uradim dobro za ljude“-kroz glavu je prolazilo starom vremenjaku.
Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primjetio da se od njegovi suza stvorio mali bunar, prije bi se mogla reći mala lokva. Kad je to primjetio na lice mu se vrati nekakav zagonetni osmjeh.
„Svaki onaj ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu neka mu se želja jedna ispuni“-u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisa tragove starog vremenjaka. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.
Prvi ratnik nakon što ja u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi. „Eh da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih nadam se da me još uvijek čekaju.“-spusti se na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda se u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik, zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika, zagleda se u nebo i onako za sebe poželi.
„Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao“.
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, lež kraj njih pa im se obrati.
„Slušam Vas, i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike, ćerke da im gledam očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“-u dahu poželi treći ratnik.
Svanu jutro.Bunara nije više bilo.Ali nešto se čudno desilo.
Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu.
Nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule Vavilonske. Nije ni primjetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jeda par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode. Teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte........“-od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano.
„Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigard nije nikad vidio.
Oko njega skupilo se mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje.
Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojoj kući.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se. A nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.
Pozdravlja Vas mandrak72, samo Vas gledam, Vaše želje su samo Vaše, ostalo je stvar istinske potrebe.
Nekako brzo, prebrzo prođe ova 2008. Nije još prošla, sačekaće da se pogase one otužne lampice koje 1.januara nekako s tugom gledam. Sačekaće još koji dan, a onda će nove obaveze nametnuti novi ritam.
A do tada.
Neka euforija traje. Potrošite i ono što niste planirali. Duga je godina pred nama.
Kažu dinar potrošen na dobro raspoloženje vratiće se dvostruko. Dva dinara potrošena na sreću najdražih vratiće se trostruko. Tri dinara potrošena više, neće me izvaditi iz svih budućih novčanih škripaca.
Zdravlje nema cijenu. Porodica nema alternativu. Ljubav nema granicu.
Život nema popravni.
Neka Vam je svima sretna ne samo ova koja dolazi 2009-ta. Neka su Vam sretne sve koje dolaze. da budu bolje , najbolje. da budu temelj svih sreća pred Vama. Naka Vam kuća života bude velika.
Sve Vam od srca želi najbolje i najljepše iskreno Vaš mandrak72, kolekcionar osmijeha, iskrene suze i ljubavi koja traje.
Živjeli....
Normal
0
false
false
false
MicrosoftInternetExplorer4
U prvom sumraku,
prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge
zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom
kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe.
Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za
nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije
nego ustanove da je nestao.
„Eh da je bar
ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.
Uzeo je starinski
kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s
polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka
krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.
Dok je hodao mrak
je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje
nazirala svjetla u kućama pored puta.
Strah ga je
polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.
„Tam, Tam,
Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.
„Tam, ta ta tam,
tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.
Salve sirovog
smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse
međedara.
„Igraj mala nemoj
stati pa će tebi Šemso dati,koru kruva
i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu
oko sebe. Radio je to već godinama.
Međede su držali
i njegovi stari, a i on jenastavio
istim putem.
Zanimanje ljudi
za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve
manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.
Jagoda medvjedica
godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je
Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom
pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.
Pila je pivo iz
flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo
da joj meče ne dira.
Šemso je danas
popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim
štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.
Jagoda je trpila
i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče,
nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao
nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.
Sve je to
podgrijavalo atmosferu.
Jagoda se plašila
za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes
Šemsin.
Prvi sumrak
završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze
ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.
„Pih, ni za jednu
večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je
predosjećala nastavak večeri.
Svratio je u prvu
trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno
se stresao i zagalamio.
„Zapamtićeš ovo
veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju,
navijajući novi gutljaj.
Uskim seoskim
putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak.
Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.
„Tam, tam, tam“-
kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će
unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog
izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.
„Tam,tam, tam,
tam,...“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.
Oprezno je
odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio
utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao
manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao
se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi
i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.
Kroz rasušene
daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo
svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.
„Ta tam ta tam
tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.
„Igraj mala na
colove, daću kola i volove......“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo
grlo i zatim bi nastavljao pjevati .
„Ti si kriva, ti
si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.
Jagoda je isuviše
dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče.
Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila
slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog
medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.
„Tam,tam, ta, ta
tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.
Jablanko je
zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je
pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.
Sanjao je toplu
sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.
Sanjao je dan kad
su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu
stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve
više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.
Nije znao koliko
je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je
zaključio da je ponoć prošla.
„Tam, tam ta ta
tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.
„Šta je sad?“-
skočio je Jablanko Grotnić.
U daljini se čuo
doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.
Jablanko se sav
upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.
„Pa neće sad
valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.
Nakon nekoliko
minuta galama je bila nadomak pojate.
Jasno je
razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i
nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je
paralisao njegove misli.
Otvoriše se
vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u
pojatu.
Jablanko je
vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na
vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo
skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.
Nevoljno
medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.
Jablanko je
uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.
„Ko si
ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.
„Ja sam Jablanko,
a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.
„Neki klinac“-kao
da se obrati medvjedici.
„Mi smo putujući
zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.
„Tražim svoj
put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.
„Na lošem si
putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema
dobrog puta“
„Ipak, ja sam tek
počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam
bio“
Šemso iz nekakvog
zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna
aktere ovog dijaloga.
Jablanko nije
skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih
naizgledputujućih umjetnika.
Šemso iz ranca
izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i
tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio,
ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun
neizvjesnosti.
Medvjedi su se
skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio.
Zavidio na toplom krznu.
„Bojiš li se
katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.
„Ni ja nisam htio
ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno
mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke
do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar.
Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti
alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali
mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala
zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.
„Šta će jednog
dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.
„Ne znam, ne znam
ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene
pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi
u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha
više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.
Jagoda, umorna
stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače
se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj
promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva
poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako
svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka
uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se
nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku
zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.
Jablanka probudi
dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je
željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko
od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.
Jablanko je
oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je
koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj
posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i
na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je
sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj
privuče svoju pažnju.
Jablanko se
uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao
na smrt medvjedice Jagode.
Jablanko je
prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio
ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u
suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.
„ E moj jadniče.
Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu
ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi,
od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke
zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.
Na brzinu pokupi
stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno.
Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.
Dva mlada i
nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili
šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični
performans tragova u snijegu.
Pozdravlja Vas
mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.
Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.
"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.
Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.
"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.
Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.
Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.
"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.
"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.
Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.
"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.
"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.
Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.
"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život.
Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.
Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.
Jednom je neki čovjek pecao na rijeci. Zurio je u vodu, povremeno cimajući štap. Hirovita rijeka nemirna i plaha kao rukom odnosila je brige. Čovjeku se činilo da polako nestaju svi njegovi problemi. Kako bi koji problem nestajao udica bi bila sve napetija. U jednom momentu činilo se da će štap da se polomi.
Poče on da se bori. Vukao je štap, popuštao ga. Lomio lijevo pa desno. Umarao pa smarao. Borio se nekih sat vremena.
„Bože kolika velika mora biti riba“-pomislio je.
I taman kad se činilo da dobija bitku, štap se polomi i nesta lovine.
Bacivši polomljen štap on krenu kući. Samo je razmišljao o neulovljenoj ribi. Brigama ni traga. Kad je stigao kući ispričao je ženi šta mu se desilo.
„Ma pusti ribu, ona je sad nečija druga briga.“-žene je nastojala da ga raspoloži.
Ali dugo u noć san nije htjeo na oči da mu dođe. Čim bi oči zatvorio, ugledao bi štap, plahovitu rijeku i neku golemu ribu koja riba i nije bila.
Skočio je kao oparen. Sav u znoju probudio je ženu. Ispričao joj šta mu se desilo u snu.
„Ma rekla sam ti danas već jednom. Pusti sad ribu, to više nije bila tvoja briga.“-pomalo ljutito se na njega žena izgalami, okrenu se na drugu stranu i ponovo zaspi.
Posluša on ženu, na tren zaboravi ribu i mirno zaspa.
Ujutro kad se probudio, spremi novi štap za pecanje, otide na rijeku i zabaci udicu.
Samo jedna misao bila mu je na umu. Kako da ulovi ribu od juče.
Novi dan i nova ribolovačka sreća. Samo je jedna briga skliznula u vodu. Ulovljeni plijen nije bio kapitalan. Tek omanja riba.
„Bože hoće li je biti dovoljno da nahranim porodicu danas“-sam je sebe ispitivao odmjeravajući ribu koju je nosio kući.
Žena čim je ugledala muža dala se na posao, očistila ribu. Pošto je riba bila omanja brzo je završila posao. Ručak je bio brzo gotov. Pojela se sva riba. Nije je bilo mnogo ali je u slast pojedena.
Brzo je zaspao. Činilo mu se kao tren već je svanulo.
Čovjek je uzeo štap i otišao na rijeku. Sa sobom nije nosio briga tek nešto malo. Onih svakodnevnih. Zabacio je udicu. Nije dugo čekao za udicu se zakačila neka velika riba.
Zabrinuo se da će opet da mu polomi štap pa je odustao od borbe. Riba je bila zbunjena. Velika i opterećena problemima dugo je nijemo zurila u njega iz vode.
„Zašto se ne boriš“-upita ga.
„Polomićeš mi štap. S čim ću sutra na pecanje?“-smireno odgovori.
„Ali ja sam velik plijen i moći ćeš lijepo da nahraniš porodicu“-hrabrila ga je.
„Znam da je tako, ali ako polomim štap moja porodica ostaće gladna. „-odgovori on razložno.
Na to se riba praćaknu. Veliko sjajno tijelo na suncu bljesnu i nesta negdje u virovima hladne rijeke.
Išao je kući. Nije bio tužan zbog velike ribe. Pomalo je bio zabrinut kako će porodica reagovati. Ispričao je ženi šta se dogodilo.
Žena se nasmijala. Kamen mu je pao sa srca. „Ionakosam molila boga da ništa ne uloviš. Dosadila nam je riba svaki dan za jelo. Eno tamo na stolu imaš gotov ručak. Požuri dok se nije ohaldilo. Svi te čekamo“-odgovori mu žena.
Nije čovjek odustao od ribarenja. Lovio je onoliko koliko mu je bilo zadovoljstvo. Zadovoljan ulovom ma kakav bio. Briga na kraju štapa bila je sve manja.
Pozdravlja Vas mandrak72, ranoronilac kroz rijeku života.
"Poštovani gledaoci dobro večer. Evo nas i Vas u našoj jubilarnoj
100-toj emisiji "Svjedoci rata". kao i uvijek s nama u studiju je novi
zanimljivi gost. Ostanite s nama narednih 30-tak minuta. Za početak
reklama našeg sponzora" - dobro poznati džingl prekinuo je najavu
emisije.
"Pašteta od kvaliteta"-odzvanjao je u ušima završni slogan ekonomsko propagandne poruke.
"Nakon ove reklame našeg sponzora vratimo se našem i Vašem gostu"-naglašenim populističkim tonom voditelj nastavi emisiju.
"Evo
pokušaću u nekoliko riječi da predstavim gosta. Iako s godinama mlad,
bogatog je iskustva. Dolazi nam iz radničke porodice, gdje su svi
njegovi pretci s teškom mukom krčili sebi put kroz život, nastojeći
potomcima osigurati izvjesniju i bolju budućnost. Mađutim našeg gosta
još vrlo mladog život odvaja od roditelja. Oca nije ni upoznao. Majka
je jednom prilikom otišla na pijacu i nije se vratila. Nije uspio
saznati ništa o njoj. Raspitivao se bez uspjeha. Težak fizički rad
očvrsnuo je volju i karakter našeg gosta. I kao takav eto stigao je u
našu emisiju"-završi uvodnu referencu voditelj uštogljeni voditelj,
namještajući veliki čvor kravate ispod vrata, koja ga je žuljala i
smetala mu ko knedla u grlu.
"Pa recite nam nešto o sebi što smo možda zaboravili u ovom uvodu" - voditelj uputi pitanje gostu.
"Prije
svega da pozdravim sve u studiju,kao i sve gledaoce pred TV ekranima.
Ovom prilikom bih da pozdravim svoje preživjele saborce. Zovem se
Cvjetko. Zaposlen sam u Šumskom gazdinstvu Dumbrava, sekcija Prdipolje.
Neoženjen."-pokuša u kratkim crtama da sebe opiše Cvjetko.
"Naravno,
uvijek skroman pa i kad je riječ o njemu i njegovoj hrabrosti. Recite
nam gospodine Cvjetko da li ste zadovoljni poslom koji radite?-upita
voditelj Juriša Pozadinović.
"Pa ne mogu da se žalim. Najvažnije
da nisam gladan. Imam veliko društvo na poslu. Posao je težak. Znate i
sami rad u šumi nije lagan i naravno uvijek postoje opasnosti, ali kome
je danas bolje. Teška su ova vremena."-odgovori Cvjetko povremeno
zakrećući glavu lijevo-desno ne znajući u koju kameru da gleda.
"Vi
ste se dobrovoljno javili. Recite nam nešto o tome"-nastavi juriša
podigavši naočale na nos povelik i crven. Oči kao da mu se smanjiše.
"Tako
je. Vidio sam da svi moji drugari idu, pa reko nije u redu da ja sam
ostanem.Šta ću unucima poslije da kažem. Branila se zemlja. Nisam mogao
da izostanem."-malo nespretno frknu kroz nos Cvjetko.
"Ispričajte nam za podvig kojim ste odlikovani?"-nastavi da podiže tenziju Juriša.
"Pa
šta se tu ima da priča. Začula se pucnjava. Skočio sam ko oparen. Strka
gužva, ranjeni na sve strane. Nisam se ni snašao jedan par ruku držao
me je za vrat. Mahinalno sam ga nabacio na leđa i kroz gužvu i metež
izvukao jednog visokog starješinu. Nosio sam ga dugo vremena dok me
umor nije stigao, te sam i sam klonuo."-odgovori Cvjetko.
"Može li se znati o kome našem visokom strješini je riječ?" - pitanja su letjela jedno za drugim.
"Naravno riječ je o majoru Prodanović Poguziji"-šturo odgovori Cvjetko.
"A sad malo da odmorimo uz poruke našeg slijedećeg sponzora"-najavi voditelj.
Nakon reklame Big Bull proizvoda nastavljena je emisija.
"Gospodine
Cvjetko recite nam kad ste se najviše uplašili, mislim ako ste se ikada
uplašili"-novim pitanjem Juriša je nastavljao emisiju Svjedoci rata.
"Pa
mnogo sam se puta uplašio, bilo je tu pucnjave, granata, ali jednom sam
se tako uplašio da nisam mogao spavati. Evo kako je to bilo. Bližio se
kraj rata. Svega je ponestajalo, pa bogami i hrane. U našu jedinicu
navraćale su nekakve visoke starješine. Dosadila im riža. Ispod oka
čudno su me gledali, čujem kako su spominjali mnogo mesine. Čak su mi
nekakvi nadimak dali, čini mi se biftekom me zvali. O bože kako sam se
ulašio tada kad su tako kazali, pa oni bi mene dok trepneš smazali. Ali
eto neka sreća spasi mene."-u dahu Cvjetko referisa.
"Šta nam imate za kraj reći?".
"Moje
malo konjsko srce večeras je ispunjeno radošću. I tako ja stig na
kopisuvu međunem tama. Izvinite ja počeo konjski pričati sa vama. Kad
se sve sabere i oduzme ostao sam ono što sam oduvijek i bio. Još jednom
hvala na pozivu u emisiju"-završnim riječima se obrati Cvjetko širokom
auditorijumu.
"Hvala Cvjetko, iz režije mi javljaju da namje
vrijeme isteklo. I još samo toliko da Vas pozovem u slijedeću emisiju u
kojem nećemo imati gosta jer veličanstveno je obilježio kraj posta,
svojim gestom je privukao našu pažnju, žrtvovao se i pao po ražnju.
Dragi gledaoci to bi bilo sve za večeras. Gledajte nas opet. Laku Vam
noć"- u najboljem maniru voditelja kviskoteke Juriša završi emisiju.
Pozdravlja Vas umorni mandrak72, zapisničar duševnih boli i sitnih nepravdi.
Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u
njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu. Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira
koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih
praznika: 1. 19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi. 2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš 3. 22:00 časa povečerje. Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina. Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez
roditeljskog staranja. Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od
nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili. Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za
njih je to bila slabost. Tih dana nije bilo uputno imati ih. Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane
malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito
rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za
zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo. Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah
prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila. Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka.
stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih
neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu. U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj
garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.
Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna. "Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas. "Uzmi."-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući. "Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove"-nastavi trgovac. "Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to."-poče se Jablanko pravdati. "De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu."-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode. Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću. "Gospodine, hvala, zapamtiću to."-nije bio siguran da ga je trgovac čuo. Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu. Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku. Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu. "Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo"-izbjegao je njihov nagovor. Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i
otišla nekud u noć u pravcu grada. Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta
se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se
šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi. Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak. "Zvijezda!"-gotovo da je vrisnuo. Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio
godinama. Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće. Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim
koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio. Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu
zvjezdu i krunisao najljepši bor. "Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje"-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić. U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti
nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao. Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i
trkom se izgubi u pravcu sobe. Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se
smješkao. Imao je nakićen bor. Zaspao je sa osmjehom. Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio. "Ustaj. Ustaj."-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol. "Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo"-šamar ga je skroz razbudio. Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se. "A ti si taj, je li banditu"-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod. Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade. Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima. Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na
robnoj kući. "Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto"-nastavljao je upravnik. Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored
igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu. Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio. Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio
je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće. Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i
pružio mu je polomljenu zvijezdu. "Hvala Vam gospodine."-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu. "Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut."-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i
podiže pogled. Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane. Pozdravlja Vas mandrak72 s zvijezdom u oku i suncem na dlanu.
Dugo sam je gledao. Njena šutnja bila je znak da je tužna. Podigla je pogled. Oči pune suza nisam mogao da se suzdržim. Privio sam je na prsa. Dugo je dugo jecala.
Gledao sam u daljinu. Znam koliko se bojala nedjelje.
Da sutra je bila nedjelja. Pokušao sam da objasnim.
"Nemoj da to uzimaš suviše lično. Mi te volimo."-hrabrio sam je.
Ništa je nije moglo smiriti. Ćutala je i drhtala. I sam sam bio pogođen njenom tugom.
Bila je strankinja. U naše male živote unijela je veliku pometnju.
"Znam da sam debela, okrugla, da svi muškarci jure za mnom, ali nikad se neću navići"-iznenada progovori.
Ćutao sam i sam.
Vraćao sam se godinu unazad. Kao da je danas bilo kad je došla. Toliko uzbuđenja u jednom danu mogla je samo ona da nam donese.
U mislima sam premotavao slike od prije godinu. Isto je bila nedjelja. Skupilo se društvo. Utakmica je bila dogovorena. Likovi mi još titraju pred očima.
Krmača je bio golman. Nisam se nikad usudio pitati odakle mu nadimak. Svojim ogromnim i dugačkim rukama kao vjetrenjača stajao bi na golu. Bio je visok preko 2 metra.
Mare je takođe bio golman. Bio je pouzdan golman. Stidljiv i povučen u stvarnom životu, ali na golu u aždaju se pretvarao.
Hare Jare bio nam je posebno mio. Lijepih krivih kovrčavih nogu oduzimao nam je dah dok bi izvodio slobodan udarac. Gegao se s jedne noge na drugu, polagano, birajući idealnu putanju lopte, pozicije golmana i živog zida. Mislili smo da se tako izvode slobodni udarci, pa smo svi mi mlađi njega oponašali, pa je s vremenom fudbalska utakmica počela da liči na vašar gusana.
Žiri, ili žirafa je nadimak dobio zbog dugog vrata. Glava bi mu virila iznad prečke. Brzo je odustao od fudbala.
Mićo bomba. Zbog njega smo bježali na suprotnu stranu tribine kad bi on išao u napad. Bojali smo se njegovog jakog šuta. Jednom prilikom je polomio obe ruke Žiriju kad je izvodio penal. Istina upozoravao je Žirija da se skloni sa gola, ali..
Veljo Bekenbauer, predivne kovrčave kose, zulufa kao muzičari iz sedamdesetih bio je prava slika fudbalera Bundes lige. Donio je Njemački stil fudbala u našu ulicu.
Moga ujaka Vladu su na tribinama svi voljeli, vjerovatno zbog varenike koju im je svakodnevno isporučivao. Navijač Hajduka i obožavalac Zlatka Vujovića bio je odličan fudbaler.
I mnogi mnogi drugi. Ali nama je najveći problem bila sportska oprema. Tačnije nismo imali tih problema, nismo je imali uopšte. Plave platnene patike bile su naša najjače oružje. Kružile su s koljena na koljeno. Tačnije s noge na nogu. Nije bio važan broj. Bile bi razglavljene nakon jedne utakmice. Yassa šorcevi, nisu kružili s guzice na guzicu. Bili su obavezan dio nastave u školama. Od dresova njabolje se pokazivala obična bijela potkošulja na jednoj strani terena, a druga strana bili su takođe jednoobrazno razodijeveni do pasa.
Bilo je tu svega. Topot stopala odjekivao bi sa Sredelja, proplanaka u sred šume. Prdivno mjesto koje je prorodna selekcija predodredila da bude sportski megdan zaljubljenika u fudbal. Odjekivalo bi nadaleko, topot stopala, udarci dlanova po golom tijelu proplanaka i graje nas mlađih ko će loptu da donese.
Da u Nedjelju na Sredelju.
Lopta nam je predstavljala problem. Nijedna se nije mogla dugo održati. A onda je došla ona.
Švabica.
Unijela je dašak savremenog fudbala u našu malu sredinu.
kako su je srčani napucavali. Kao sav bijes skupljen zbog Kozare, grmeča, Sutjeske, Dalibora i partizanske eskadrile....
Na tren sam se vratio . Da bila je tužna, ali zato smo svi mi bili sretni.
Bila je nedjelja. U nedjelju na Sredelju.
Mnogo godina nakon toga na Sredelju se više ne čuje topot stopla, galama oko nabijene lopte u potok. U nedjelu se nečuje ništa na Sredelju. Jedna sjajna generacija fudbalera je iščezla. Igrali su iz ljubavi. Niko od njih nije postao fudbaler, ali jesu ljudi postali.
Teško da bi se mogli svi sada naći, sastati. Jednu partiju odigrati.19:19:56
Svejedno danas je nedjelja. Ma bezveze. Nedjelja ko nedjelja.
Čim zažmirim na derbiju sam. Takve ljubavi prema fudbalu danas nema niti će biti. Osim lopte i srca ljubav smo za fudbal imali.
Pozdravlja Vas mandrak72, fudbalski veteran, berač gljiva pokraj pustog Sredelja.
P.S. kopačke nisam okačio o klin. Jednostavno nisam ih ni imao.
Evo jedna slika za početak. Meni se dopala od prve, ne znam za Vas. Proteklu godinu dana pratila je moje postove.
Prođe još jedna godina životnog ciklusa. Nastojao sam sa Vama podijeliti emocije, humor, volju i nevolju sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo sve ovo vrijeme.
Iskreno neki hobi baš i nemam zbog nedostatka vremena, ali mjesto gdje sam se prijatno osjećao sve ovo vrijeme bio je blog.rs. Mnogo mnogo dobrih stvari sam pročitao ovdje. Na neki neobičan način upoznao sam mnoge od Vas.
Svaki početak je nemušt i težak, svaki korak nesiguran i trom. Međutim poslije je postalo sve lakše. Na ovom se mjestu relaksiram i opuštam.
Nažalost za ovih godinu dana nekoliko jako intersantnih ličnosti je otišlo, a šteta imali su šta reći. Nadam se da je to samo privremeno. Međutim dolazilo je uvijek novih i intersantnih likova. Valjda je tako i u životu. Bilo je smijeha i suza. Nažalost i ostalih stvari koje ne pominjem.
Ovim postom bi se htio zahvaliti svima Vama na razumijevanju, podršci, lijepim riječima koji su me naprosto tjerali da kažem još ovo, ovo i ovo... Koliko sam uspio da Vam svojim postovima zadržim pažnju , ne znam, ali obećavam IDEMO DALJE.
Ovaj mali jubilej mnogo mi znači. I zato Hvala Vam na razumijevanju.
Živjeli Vi meni sto, šta sto , dvjesto godina.
Žena je kolače spremila, biće ića i pića. Dobrodošli na proslavu. Živjeli!!!!
Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.
Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.
Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva.
Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.
Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.
Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.
Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.
Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.
Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.
Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.
Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.
Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.
Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.
Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.
Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.
Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve.
Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.
Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno.
Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu.
Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.
Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.
Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?
Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?
Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.
Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.
Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili?
Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.
Možda je i jutros htjela da budem tu.
Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.
Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.
