[ Šta štampa štampa ] 28 Jul, 2012 19:57

Dva Nijemca došla su na ideju kako da pomognu sugrađanima pod stresom da sebi daju malo oduška i oslobode se nagomilane tjeskobe - otvorili su "vruću liniju" koju svako može da pozove i izviče se uz korišćenje najgorih mogućih psovki i uvreda.

Hotlajn "Schimpf-los" (Psuj slobodno) ima operatere koji sedam dana u nedelji odgovaraju na pozive frustriranih pojedinaca i strpljivo slušaju njihove izlive bijesa.

 


Nijemcima svaka čast. Međutim ovako nešto slično postoji odavno i kod nas. Sve psovke i uvrede usmjerene su na samo jednu adresu. Adresu vlade.

http://zoranplavsic.com/

Pozdravlja Vas mandrak72, bronzom pozlaćeni posmatrač olimpijskih borilišta. Zlatiću nije zlato sve što sja. Ti si naše Zlato.

[ Mandrakizmi ] 26 Jul, 2012 19:42

Premijer je najavio izlazak iz recesije. To je već učinilo i nekoliko ministara.

 http://zoranplavsic.com/

[ Priče iz Desetog sela ] 22 Jul, 2012 23:13
Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.

Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć.
Sve je stalo.

Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.

Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.

Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.

„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“

Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.

Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.

Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.

Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno.
Pogledom ispratih kolonu.
Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.

Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške.
Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje.
Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć

Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.

Ljubav.
Potomstvo.
I razumijevanje.
Sve ostalo je sreća.

I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša.
Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.

Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.

Mrak.
Nestade svega.

Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene.
Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.

„Danas majko ženiš svoga sina....“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.

Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću.
Noć je sakrila sve naše poljupce.
Pala je prva ljetna kiša.
Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje.
Do sledeće kiše život ide dalje.


Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.
[ Priče iz Desetog sela ] 16 Jul, 2012 20:32
Iz mnoštva pitanja koja mi nisu dali da zaspem gotovo do samog svitanja jedno pitanje posebno je bilo neobično.
„Koriste li puževi književni jezik?“
Gotovo besmisleno pitanje preokupiralo je sve moje sive ćelije.
„Izražavanje puževa, hm?“-promrmljah.

Ustao sam iz kreveta i uputio sam se prema prozoru. Prvi tragovi svitanja umotani u blagu izmaglicu lijeno su odstupali iz doline i lagano se povlačili dublje prema planini, ostavljajući za sobom sanjivo jutro. Prvi dašci blagog vjetra natjerali su uvijek snene breze da se još jednom protegnu svojim vitkim granama.

Nije bilo traga mogućim padavinama. Pitanje o pužu kao da je padalo u drugi plan. Dok sam posmatrao put koji je slalomski vijugao i pratio putanju potoka ugledao sam komšiju Đuru, zvanog Brezan, kako se već vraćao iz još jednog uspješnog lova na vitke brezove grane, koje su onako nemoćno visile sa njegovih ramena kao polomljene.
Uputih mu smješak umjesto pozdrava. Za tako nešto ne bih imao snage.

Dugo sam ga posmatrao dok nije izašao iz mog vidokruga. Tovar na njegovim leđima kao da je rastao iako je on bivao sve manji, prijeteći da ga sasvim poklopi svojom veličinom i teretom i onakvog zarobi sve dok ga prvi slučajni prolaznik ne oslobodi iz čvrstog zagrljaja. Gotovo da sam poželio tako nešto.

Brzo sam obukao trenerku, patike i izjurio na ulicu. Pustom ulicom vrlo brzo sam izašao iz naselja i tek sam onda usporio korak. Dubokim udisajima punio sam pluća svježim vazduhom. Raspoloženje mi se popravljalo nakon susreta sa Brezanom. Brzim i kratkim koracima šmugnuo sam uz šumsku stazu koja se penjala uz napušteni šumski put obrastao niskim rastinjem. Nepunih pet minuta kasnije stajao sam pored iskrivljenog izletničkog stola i polomljene klupe, gdje sam zajedno sa svojim vršnjacima maštao i planirao nove avanture. Sa tog mjesta izvesli smo mnoge spektakularne akcije. Možda i jedna od svih najveća kad smo za dan nakupili toliko starih flaša koje su se otkupljivale da smo svi kupili žute majice sa zelenim kragnama poput dresova Brazila na našu fudbalsku ekipu i brojeve za dresove koji su se peglom lijepili na leđa. Lokalni prodavac bio je zbunjen našom velikom akcijom kad smo mu prodavnicu zatrpali starim flašama. Dobar dio njih nam je vratio jer smo ispraznili kasu koju je teškom miukom svakodnevno punio na biciklu dovlačeći najvažnije potrepštine. Hljeb, mlijeko. Vrhnje, kafu i one prijeko potrebne sitnice za svaku domaćicu.

Mahovima uz „drvo kraljeva“ kako smo nazivali staro zakržljao drvo koje je jednim svojim dijelom podsjećalo na kraljevski prijesto mamila je da se kao nekad na njega bacim nakon bjesomučnog trka uz strminu, sab zadihan i rumen u licu. Lgano sam to izveo bez bojazni da će to neko učiniti prije mene.

Tek što sam sjeo pogled mi pade na puža koji se teškom mukom probijao kroz opalo lišće. Mnogo više me je iznenadila činjenica da sam ga ugledao baš danas uprkos nedostatku kiše.
Posmatrao sam ga dugo. Pitanje koje me je kopkalo bilo je preda mnom, a nisam znao odakle da počnem.
Bio je svjestan moga prisustva. Bilo je isuviše kasno da uzmakne, ukoliko je takva riječ i postojala u njegovom riječniku.

„Zakasnio si prika!“-rekoh.

Nisam osjetio promjenu na njemu nakon mojih riječi. Jednakom brzinom, nastavljao je svoj put puževskim korakom. Nije mnogo odmicao uprkos svojim naporima. Nije bilo ni jutarnje rose da mu olakša trenje. S teškom mukom savladavao je milimetar po milimetar. Gotovo nevidljivi sluzavi trag za njim brzo je nestajao. Činilo se da ulaže poslednje atome snage u svaki svoj korak.

„Nije ti neki dan baš za šetnju.“

Bio sam u pravu. Da je bilo kiše sve bi bilo mnogo lakše. Imao bi možda i društvo, a uz razgovor sve se mnogo lakše podnosi pa čak i dugo pješačenje. Tlo bi bilo potaman, a ne ovako. Na ovako tvrdo tlo žalili bi se i fudbaleri u kopačkama na bolna stopala.

„Da je bar koja kap pala, ti bi bio oran za razgovor , a ovako samo ja i pitam i odgovaram.“-konstatovah žalosno.

Pomislih da je bila koja kap, bila bi ih puna šuma, livade. Uz potok, pored puta. Bilo bi ih posvuda.
Sagnuh se, gotovo mu se unesoh u lice.

„Pusti pužu rogove, pa ubodi volove,...“-lagano zapjevuših poznatu pjesmu.

Istovremeno kao da je zastao. Povukao je rogove i čekao moj sledeći korak. Nisam ništa činio. Iznova ponovo zapjevah istu pjesmicu. Tren ili dva kasnije lagano kao da osjeti da od mene nema opasnosti te nastavi kretanje prema meni.

„Možemo li sad razgovarati?“
„Hoću li tako otkupiti svoju kožu?“-upita me.
„Da li je na prodaju?“
„Bila bi da je kiše bilo.“-odgovori.

Bio je u pravu. Otkup puževa izmamio bi mnoge koji bi pošli da poune rupe u kućnom budžetu. Takvih je bilo najviše. Bližila se jesen i polazak u školu. Za polovne knjige jednog osmaka, platnene patike jednog petaka i šnalice za jednu Jasnu. Spisak bi bio mnogo duži da ovo nije samo priča o jednom pužu.

„Vidim da s teškom mukom prevaljuješ put.“
„Najteže tek slijedi. Asfalt je sve samo ne put. Gubilište. Oni rijetki kunu se da više nikada ne bi ponovili istu grešku.“-zabrinuto je pogledao put sive trake koja je pratila putanju potoka.
„Dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Nisam o tome razmišljao na taj način.“
„Svejedno on je tu zbog vas. I nas.“
„Kako vas?“-iznenadih se.
„Otkupljivači puževa sad mnogo lakše dolaze po nas.“
„U pravu si.“-pokleknuh pred argumnetima.
„Izvini. Žurim.“-nastavi da odmiče.

Nisam dobio odgovor na sva ona pitanja koja su me mučila. Bio je tik pored mene, ali je odlazio.

„Kolika je cijena?“-podviknuh za njim.

Nije se obazirao. Neugledni puž odmakao je dobrih par centimetara. Uplaših se da sam ga mnogo zadržao. Možda i previše ukoliko zakasni tek koji centimetar. Urbani vozači neće smatrati potrebnim da čine ustupke i izbjegavaju prepreke što gmižu. Tek možda neki revnosni sakupljač puževa. Za pokoju svesku, HB olovku i šiljalo. Malo li je.

Razgovor s njim dobrano me je okupirao, te ostatak dana provedoh sa samo jednom mišlju.

„Ima li koža svoju pravi cijenu?“

Bio sam umoran. Razmišljao sam o pužu. O njihovom književnom izražavanju. Vjerujem da bi bilo mnogo sažetije i slikovitije, upravo zbog vremena i puta pred njim. Nekima vrijeme nije naklonjeno, drugima brzina nije prednost. Treći bi se zakleli da je sve to samo dio života i da koža ne vrijedi pišljiva boba.

Restoran je ispunjavao ugodni miris koji je dopirao iz kuhinje. Mnoštvo gostiju bio je dobar znak da glavni kuvar zna svoj posao. Zamišljao sam ga da je debeo i rumenih obraza te se nasmješih na savjet moga radnog kolege koji sad uživa u penziji „da se klonim mršave kuvarice i kuvana jajeta“. Za kuvaricu sam pretpostavljao zašto, ali sa kuvanim jajatom nisam bio načisto.
Uglađeni konobar nosio je posluženje. Uzeo sam specijalitet restorana. Nakon što mi je servirao jelo,odložio račun iz unutrašnjeg džepa izvadio je kovarat.

„Za vas je.“-reče mi uz blagi smješak.
„Za mene?“-upitno ga pogledah.

Za tren mi se učini da je uvlačio rogove kao puž u pjesmi.

„Hvala.“-rekoh mu.

Ukusni zalogaji, bezglasno su klizili niz grlo. Gotovo zaustih da zovnem konobara i pohvalim kuvara i izrazim želju da mu čestitam na trudu. Pogled mi pade na račun. Cijena je bila paprena te odmah izgubih volju za čestitanjem. Bespogovorno ga platih, ostavih bakšiš konobaru koji se samo smješako.
Sjetih se pisma.
Otvorih ga, gotovo da strgah koverat koji gotovo da je sablasno svjetlucao.

„Zar je trebalo tri puta da me skuvaju da bih dobio pravu cijenu. Isuviše da bih jeftino prodao svoju kožu. Izvini još jednom. Prijatno veče.“

Veče je bilo sve samo ne prijatno. Neugodan događaj trajno je odgovorio na moja pitanje. Koža je isuviše rastegljiv pojam da bi se o cijeni sudilo. Baš poput riječi. Neke ostanu u nama i trajno se nastane, dok neke ostave provaliju koju ni jedan most ne premosti. Da li se puževi izražavaju književnim jezikom nije uopšte bitno ukoliko razumijemo šta žele da nam kažu.

Ja sam svoju lekciju naučio.


Pozdravlja Vas mandrak72, razgovorni i neodgovorni urednik koji ne drži do mišljenja publike što tapše.
[ Priče iz Desetog sela ] 14 Jul, 2012 16:28
Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene.
Starac i dječak.

Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu.
Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.

Zapitkuje.

„Đedo, koje je sada godišnje doba?“
„Jesen jabuko moja.“
„A zašto jesen?“
„Tako je priroda htjela.“
„Zašto sunce stalno ne sija.“
„Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“
„Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“
„Tako tako jabuko đedova.“

Nekoliko trenutaka potraja samo tišina.
Dovitljivi dječak opet prozva đeda.

„A zašto đede opada lišće?“
„Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo.
„A šta znači uvelo đede?“
„Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.

No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.

„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak.
„Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“
„Znači sada drvo plače?“
„Na neki način da, a opet je sretno.“
„Sretno?“
„Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“
„Đede jesi li ti sretan?“
„Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka.
„Vidiš đedo kako lišće pada.“
„Vidim. Vidim kako lijepo pada.“

Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je.
Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji.
Na istom putu dvije sjene idu svojim putem.
Najslađi plod i jedan list uveo.

Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti bradati brka.
[ Šta štampa štampa ] 11 Jul, 2012 17:53
Ovih dana čitam kako sve više kako svjetskih tako i domaćih zvijezda pristupa vađenju silikona. Divno. Ipak će biti po onoj našoj narodnoj da nikad nije kasno da dođe iz silikona u glavu.

Poznata dizajnerka Donatela Versaće izjavila je kako svako veče spava u frižideru kako bi usporila starnje. Šta nakon toga reći. Nećeš se od toga pokvariti ako već nisi draga Donatela, ali nešto ti slabije ide. Pokušaj da smanjiš temperaturu za još koji stepen.

Udruženje krematista Oganj primljeno je u udruženje krematista Evrope. Pa prema tome slijedi usaglašavnaje propisa sa onim evropskim. Pod tim se podrazumijeva Zakon o sahranjivanju i grobljima kao i uvođenje krematističkog pasoša. Čelnici iz Evrope bili su decidni po pitanju krematističkog pasoša. Krematistički pasoš neće otvoriti zapadne kapije za veliki broj naših nezaposlenih. „Džaba ste se ložili!“ kaže se u kratkom saopštenju.

Jedan bračni par krenuo je na medeni mjesec Titovim stazama revolucije. Odlučili su da zajednički put pređu automobilom Zastava 750. Ovaj poduhvat biće plod njihovih zajedničkih snaga. Zbog skupoće naizmjenično će gurati automobil koji je bez kapi benzina. On će gurati do Jajca, a ona od Jajca.


Pozdravlja Vas mandrak72, znojem okupiran i nenatapiran štampolovac.
[ Priče iz Desetog sela ] 01 Jul, 2012 12:50
Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju.
Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.

„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.

Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.

„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.

Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.

„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“

Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.

Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.

„Oj livado, rosana travo, javore, javore......“

Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,...“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta.
Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore...“.
Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.

Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.

„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.

Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.

„Vrijeme je.“-ustadoh.

Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.

„Oj đede međede
tebe niko nećede,
samo moja baka
pođe za ludaka....“

Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.

Dobro se dobrim vraća.

Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.

„Nikad neću zaboraviti...“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.


Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.
Hit Counter
Free Web Counter