[ Mandrakizmi ] 27 Jul, 2010 22:50

Vlasti su imale sluha za mene. Nakon tamburanja sam i propjevao.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, netalentovani prvak višeglasnog horskog pjevanja i natpjevavanja.

[ Priče iz Desetog sela ] 18 Jul, 2010 23:37
Prvi pijetlovi najvljivali su novi dan. Jovan je bio budan. Posao koji ga je očekivao nije mu dao san na oči.
Pod njim je šuškala posteljina dok se uzdizao na laktove nastojeći da vidi kroz prozor.
„Mogao bi biti lijep dan.“-pomisli.

Duboko je udahnuo. U malenoj toploj sobi stari veker pažljivo je mjerio vrijeme. Njegova sekundarica činilo se da ne staje.
Pored njega se promeškolji supruga Anđa.
„Jovane slabo si spavao obnoć?“-obrati mu se.
Jovan je sjedio na postelji te se okrenu Anđi.
„Jašta nego slabo. Neće san na oči pa Bog.“

Gledao je Anđu. Crna kosa prosuta po bijelom jastuku bile je nestvarno lijepa slika pod slabom svjetlošću jutra koje se budi.
Rukom joj skloni jedan nemirni pramen te otkri njeno lice u punom sjaju.
„Imam danas puno posla. Most je u prilišno lošem stanju, a Gavrilo će još malo u školu. Samo što počela nije.“
„Dok se ti spremiš pripremiću kafu.“-Anđa ustade za njim te se zagrnu velikim pletenim ogrtačem.

Jovan duboko uzdahnu te se uputi prema malom uramljenom ogledalu. Zastade pred njim te se pogleda u njemu. Protrlja se dlanom po dva dana staroj bradi, provuče dlan kroz kosu te se poče oblačiti.
Miris kafe prijatno je golicao njegova čula. Anđa je sjedila pored malog stola. Na stolu je stajala mala metalna tacna i ibrik. Crven sa bijelim tačkama. Pored njeg dva mala fildžana sa zlatnom linijom koja se protezala tik ispod ruba, a mrvu iznad pjenušavog napitka.

„Rastu nam djeca Jovane. Kao da je juče bilo kad se Gavrilo rodio. Zatim Ana i Sofija. A evo Gavrilo nam u školu polazi.“-reče Anđa.
Trenutak tišine ispunjen, ujednačenim disanjem i otkucajima starog veker časovnika prekide Jovanov glas.
„Bogme rastu. Neka rastu Bog im sreću dao.“-zastade.
„Eto do juče se za skute držao, a već za koji dan u svijet kreće.“
Okrugla i kao kap rose suza zaiskri u Anđinom oku.
„Ako, ako Jovo. Biće od njega prava ljudina.“-zakrenu pogled u stranu kao da se stidi suze.

                *    *    *

Bio je kraj avgusta. Vrelo ljeto pržilo je zadnjim atomima snage izmorenu i znojem natopljenu zemlju.
Ranom zorom Jovan je sa zapregom potegao put šume. Uživao je u svježem jutarnjem zraku. Iako je bilo vrelo ljeto jutra u šumi odisala su svježinom. Srebrne mreže paučine treperile su na prvim jutarnjim zracima. Na sve strane osjećao je da se život budi.
Zašavši duboko u šumu Jovan zaustavi zapregu.

„Ehejjj. Hooooo.“-vještim komandama zaustavio je svoja dva vrana konja.
Bosanski brdski konji nisu bili osobito veliki, ali su bili snažni i izdržljivi. Ni za hranu nisu bili zahtjevni. Sa njima je Jovan uspijevao da privrši sve poslove oko kuće i da svu zimnicu i ljetinu kući doveze. S početka jeseni već bi i drva za ogrijev obezbijedio.
Skinuo im je oglavine sa glave i pred njih prostro nešto sijena.
„Samo vi meni jedite. Trebaće nam sva snaga da izguramo do zime. Ljepotani moji.“-tepao im je kao nekakvim dječacima dok ih je gladio po sjajnim vratovima niz koje se u talasima prosipala griva.

Uze sjekiru te se uputi u šumu. Birao je stabla koja će usjeći te od njih napraviti most preko Japrice. Rječice ne mnogo veće od potoka, nego negdje tu na granici, ali sile s kojom se moralo ozbiljno računati. Naročito o jeseni kad se poput mora prolije po barama i dolovima, a patke divlje priđu kućama sve plivajući, dok se mačci seoski oblizuju od uva do uva, gladeći svoje brkove.
Gledao je u drveće i stabla kraj kojih je zastajkujući ocjenjivao.
„Hmm, tanko. Ne bi dugo potrajalo, već bi ga trulež brzo osvojila. Nije to ono što tražim
A malko dalje dva čvorka naizgled nezainteresovana posmatrali su ga dok pažljivo bira stabla.
„Da nije možda za nekog predsjednika čim toliko bira?“-manji čvorak se zapita.
„Ih predsjednika. Ma za malog Gavrila. U školu on sad treba poći moj prikane.“-znalački odgovori bolje informisani čvorak.
„Neka, neka bira. Ima i pravo.“-složi se.

A Jovan je i dalje obilazio od stabla do stabla i uvijek nalazio po neku manu. Te tanko, te predebelo, te krivo. Napokon kad je pronašao jedno stablo odluči se da ga sruši.
Sjekira je oštrim zamasima precizno odsijevala komadiće drveta dok je iverje poput varnica letjelo naokolo. Napola srušeno drvo kao da izmori Jovana. Nije se predavao, ali ni drvo nije pokazivalo namjeru da padne. Što je više Jovan zamahivao to se drvo čini se više opiralo.

„E srušiću ja tebe, ovoga mi krsta. Od tebe ću most dobar napraviti živ mi ne bio.“
„E vala nećeš. Nisam ni ja od blata napravljen.“
„E vala takve i tražim. Jake i žilave. Meni dobar most treba.“-rogušio se Jovan.
„A šta će tebi most?“
„Preko rijeke da pređem.“
„A šta ćeš tamo čeka?“
„Mene ništa, ali mog Gavrila gradivo, slova. Nauka moj prika.“-ote se Jovanu.
„Ma kakva nauka moj Jovane. Crni Jovo.“

Jovan navali još žešće da se hrve nadljudskom snagom. Ni drvo se nije dalo.
„Jovane kad most sagradiš otići će ti djeca u svijet.“
„Ko ode moj prika i vratiće se.
„Naići će i bujica i odnijeti most. Neće dugo potrajati.“
„Izgradiće Jovo novi most. Kad mi djeca izdaleka ugledaju kuću i kad mojoj Anđi u zagrljaj pohitaju neće im rijeka biti prepreka.“
Izgubivši i posljednji adut drvo se predade i s vriskom se stropošta i nekim bijesom lomeći oko sebe sitnije drveće. Srušen snažnom voljom, poput bujice dvro se nađe na zaprezi dva brdska bosanska konja.

                *    *    *

Anđa je pripremala hranu stalno izvirujući kroz mali prozor, već pomalo nestrpljiva i zabrinuta. Ručno heklane zavjese ostavi zakačene da ima bolji pogled na šumu odakle je svakog časa trebalo da izbije Jovan.
Miris hrane razbudi i troje mališana, čije se male glavice pojaviše na vratima. Prvo Ana, a za njim i Gavrilo koji je za ruku vodio malu Sofiju.

„Mama gdje je tata?“-upita Ana četvorogodišnja djevojčica očito ćaćina mezimica.
„Otišao je u šumu. Priprema se da gradi most.“-s osmijehom na licu Anđa odgovori.
„Hajde brzo oblačenje, pa umivanje pilići moji maleni.“-kanda malo oštrijim zapovjedničkim tonom priprijeti majka na svoju dječicu.
„A šta će most u šumi?“-radoznala Ana nastavi sa pitanjima.
„Neće on u šumi graditi most, no na rijeci.“-ispravi je Gavrilo koji je od oca znao za novi most.

U tom trenu Anđi ne promaknu kretanje kroz prozor te se hitro uputi njemu. Jovan je sa zapregom izbio iz šume te se polako spuštao ka rijeci. Pored nje i tri male glavice ispuniše zastakljeni dio kuće.
Kao kamen sa srce spade briga Anđi zbog Jovana. Naslušala se raznih priča i događaja o nezgodama i tragičnim događajima u šumi.
„Gavrilo brzo se obuci pa idi pred oca pa ga pitaj kad želi doručak.“-ubrzavala je gavrila.
Gavrilo sav važan zbog dobijenog zadatka obrati se Ani.

„Ana pripazi na Sofiju. Pomozi joj da se umije dok ja ne odem do ćaće. Mati me poslala.“-u tren oka strugao je poljanom prema rijeci ocu u susret.
Anđa je gledala kako njena delija grabi ka ocu gotovo se saplićući, ali ne odustajući i ne smanjujući brzinu.
Nastavi sa pripremama da nahrani djecu iščekujući i Gavrila sa vijestima od oca.
Na vrata banu Gavrilo. Sav zadihan.
„Čim raspremi zapregu eto ti i njega.“

                *    *    *

Za vrijeme doručka nije se mnogo pričalo. Otac je žurio sa započetim poslom.
„Anđo imaću posla čitav dan. Ti mi oko ručka opravi hrane štogođ po Gavrilu da ne prekidam posao. Želim da do još večeras most bude na svom mjestu.“-Jovan se malko zavali na stolici te pogleda na Anu i Sofiju koje nisu skidale pogled sa njega.
Razvuče osmjeh od uha do uha, a njih dvije kao mačići baciše se njemu u zagrljaj. Obe ih uhvati ispod pazuha i podiže. Sa neobrijanom braddom golicao ih je dok su se one veselo smijale. Za tren posla graja ispuni kuću. I Gavrilo se s leđa objesi oko njega, a on kao nakićen  najsjajnijim ukrasima okretao se ukrug pojačavajući veselje i vrisku.

„Lakše malo.“-ubjeđivala ih je da zastanu mada nije mislila tako.
Poželjela je da se taj vrtuljak sreće nastavi u nedogled i nikad ne stane. Ta povezanost među nima.

                *    *    *

Tesarska sjekira marljivo je skidala sloj po sloj kore i stabla drveta. Sa svakim zamahom stablo je sve više dobivalo konture široke ravne površine koja će premoštavati dvije obale. Dva svijeta tek rijekom podijeljena. Svijeta sa ove i svijeta sa one strane.
 
„Ja se draga, zaljubio u teeee,
ko kazaljka u sitne minuteee.“-pjevušio je Jovan dok je sjekira pjevala neku svoju pjesmu sporijeg i težeg ritma.

Melodičnost je pojačavala prgavica vijugava žuboreći i premotavajući male virove u krug dok se ošamućeni ne bi tek ispod velike johe došli sebi grcajući i saplićući se preko uglačanog kamenja.
„Ej, Japrice ništa mi ne govoriš. Ćutiš i promičeš kao da se ništa ne dešava kao da te se ništa ne dotiče.“-gledajući u gizdavicu neukroćenu kako teče pomisli naglas.
Japrica nastavi po svome. Podignta prćasta nosa sva plava poput neba što joj je u njedra zaronio.

„Ćutiš. I ja ću. Čim most završim.“
Ne mogavši ovo oćutati prozbori.
„Nema kraja moj Jovo. Ja sam se mostova i graditelja nagledala u svom životu. Uvijek su postojali ljudi i sa ove i one strane mosta. Uvijek su postojali ljudi koji su mislili da je sa druge strane bolje nego na njegovoj. Uvijek su ljudi prelazili rijeke. Pravili mostove. Bujice rušile, odnosile i mostove i ljetinu. Uvijek se gradilo moj Jovane. I rušilo.“-smirenim glasom naoko plaha rijeka iznenadi Jovana.
„Što ti srušiš, ja ću popravljati, dok me snaga ne izda. Dočim će gavrilo ojačati i nastaviti.“-navalji još jače da teše sjekirom.
Tvrdo drvo nije se lako predavalo.

„Takvo mi i trebaš. Samo se ti duri.“- obraćao se drvetu kao kakvom čeljadetu s kojim kafu pije.

                *    *    *

„Vidiš dragi onaj čopor zvijezda,
Tamo sam ti maramu izvezla.
Moj Dragane, pa opet Dragane
Nije ljubav rosa da opane.“-pjevušila je Anđa pakujući hranu za Jovana.

Kroz glavu su joj prolazile slike kad su se upoznali onog dana kad je mehanizacija po prvi put ušla u njive podno Grmeča. Bio je sav zajapuren dok se majao oko traktora nalazeći mu mane i hvaleći svoje konje.
„Ma gdje tu da ima triestipet konja. Ma ja bi sa triestipet konja uzorao više nego što će ovaj čađavi za godinu dana.“-pokazivao je na traktor.
Pita je bila zapakovana. I jedan povelik paradajz.
„Gavrilo, ooo Gavrilo. Poitaj. Ćaća ti je gladan.“-davala je posljednje upute.
Dugo je gledala za njim dok je u zavežljaju nosio hranu ocu.
„Na oca je. Isti hod.“-osvrnu se još jednom na njega.

Ana i Sofija igrale su se se ručno napravljenim krpenim lutkama napravljenim od ostataka odjeće i dijelova posteljine. Prišla im je i poljubila ih u kosu obje.
„Samo se igrajte. Očas će ćaća most napravit pa će nam se vratiti.“


                *    *    *

Most je bio postavljen. Rijeka ukroćena i premoštena. Brvno položeno i s rukohvatom osigurano. Bijelio se na riječici poput kakve tvrđave. Do dugo u sumrak zajednički su sjedili i gledali u most Anđa i Jovan.
„Jovane. Novim mostom će naši u svijet. Svojim putem.“
„Anđo, mi ćemo čekati i odavde gledati na put i most.“


                *    *    *

Jedno po jedno od djece odlazilo je u svijet. Most im je u tome pomogao. Nisu nikad dozvolili da im suzu vide. Niti jedan ispraćaj nije bio opraštanje. Bio je to početak novog iščekivanja.
„Jovane. Jovaneee.“-budila ga je.

„Šta je bilo Anđelija.“
„Svu noć kiša ne prestaje. Japrica se sigurno izlila. Most.“

Jovan u trenu skoči. Provuče ruke kroz sijede kose. Odmah ću sjutra pogledati.
Ranom zorom sa zapregom Jovan je odjurio u šumu. Most da gradi.
Nije mu bilo prvi put. Gradiće Jovan mostova koliko god bude trebalo.




Pozdravlja Vas mandrak72, s one strane mosta odakle se bolje maše maramicom.
[ Generalna ] 09 Jul, 2010 06:12
„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.

Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.

Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.

Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.

Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.

„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.

Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.
 
Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.

Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.

„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.

Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao  za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.

Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.

„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.

„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.

Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.

Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.

Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.

Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad  nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.


Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.
[ Generalna ] 01 Jul, 2010 22:30

Kako to obično biva i kako Bog nalaže zazelenje šuma već krajem aprila. Vatromet zelenila kao eksplozija dohvati i one najudaljenije tačke te ne ostavi nikakvog sivila osim pomalo već zapuštenih puteva kojim se ne čuju glasovi svih onih nestašnih mališana koji nestadoše netragom odnoseći čak i priče koje su voljeli. Tek po neka neispričana ostade da traži pažljiva slušoca.
Laganim korakom poput sjenke klizio sam odavno zapuštenim klancem kojeg su mnoge kiše izbrazdale i učinile neprohodnim osim za slučajne putnike namjernike.

Upravo na mjestu gdje se velika bukva korijenom pridržavala za suprotnu stranu puta zastadoh da prekoračim povelik od kiše napravljen jarak.
„Odmoriću na tren.“-odlučih.
Spustih svoje tijelo na veliki čvornovati panj koji kao da je stvoren da se na njemu odmaraju namjernici.
Gledao sam oko sebe. Tražio detalj.
Pogled mi zastade na nečem što je jarko odskakalo od svih boja.
„Babino uvo.“-gotovo podvrisnuh.
U dva koraka dohvatih „Babino uvo.“

Na već suhoj krhkoj grančici kao značka stajalo je Babino uvo.
„Bože samo koliko puta sam ga nekoć sretao, nalazio. Otkud sad?“-nametnu se pitanje.
Kao školjka uha crveno i koliko zrno pasulja veliko Babino uvo držalo se za grančicu. Nekoliko trenutaka posmatrao sam ga.
„Imam priču. Neispričanu.“-neznan glas mi se obrati.

 

Gledao sam oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja, šuma, stari napušteni put i Babino uvo na dlanu.
„Ja sam. Priđi mi bliže da ne vičem.“-isti glas opet podviknu.
„Na dlan. Pogledaj na dlan.“-glas me je navodio vidjevši moje iznenađenje glasom.
Nisam mogao vjerovati svojim očima ni ušima.
Pomislio sam da se neko šali sa mnom ali sam svaku sumnju odmah odbacio znajući da istim putem godišnje možda neko prođe možda i ne. Sumnnjao sam da bi baš neko mene čekao da bi me ismijavao.
Približio sam dlan licu. Dobro sam zagledao. Babino uvo kao da je samo to čekalo.

„Na uho. Da ti rečem.“-nastavi.
Poslušah. Osluškivao sam nekoliko trenutaka čekajući isti glas da mi se javi.
„Jednom davno dok mlado sam bilo voljela sam priče. Pričala mi ih je moja baka i majka. Uveče kad bih pošla na spavanje majka bi me ušuškala i pričala bi mi priče. Ja bih se sva pretvorila u uho i slušala bih najbolje priče ikad ispričane.“-u dahu izgovori.
„Gotovo svakodnevno sam slušala priče i pamtila ih. I tokom dana dok bih sjedila pored peći osluškivala bih svaku riječ. Upijala kao pamuk kapi vode. I od tada čekam.“-zastade.
„Koga?“
„Tebe. Svako od nas ima svoje lične priče. Tako i ti. Ja sam tebe čekala. A sad me slušaj.“
„Moje priče. Jesi li sigurna?“
„Potpuno.“

Prepustih se Babinom uvu. Pričama neispričanim. Ličnim pričama. Mojim.
„Jednom davno u doba kad su smokve mirisale neodoljivim mirisom a neznan putnik namjernik opčinjen njihovim mirisom odluči da konači baš tu sad gdje ti sjediš. Do duboko u noć omamljen prijatnim mirisom koji mu je ispunjavao sva čula bio je budan.   
To potraja danima. Uživao je u mirisima i plodovima. Pored njega prolazili su ljudi i neljudi. Svakojaka dobra i zla, a putnik namjernik ne primjeti sve to. Opčinjen mirisom smokvi tako dočeka i kasnu jesen, potom i zimu te se zaleđen pretvori u ledenu stijenu koja se o proljeću okameni.“-zastade sa pričom.

„I?“-postadoh nestrpljiv.
„Polako. Nije tu kraj ni poenta.“-prekori me.
„Tu gore odmah na brdu nastani se jedna vrijedna porodica. Za potrebe gradnje kuće vrijedne ruke polomiše kamen te ga ugradiše u zidove kuće.“-zastade opet.
Upitno pogledah na Babino uvo.
„Da li je to sve?“
„Vidiš. Opet trčiš kao tele pred rudu.“
„Izvini.“
„Duh iz kamena polako je opsjedao sve ostale ukućane te se odadoše raznim porocima. Jednom prilikom glava kuće prolazio je pored mene. Nije me ni pogledao. Znao je da sam tu. Rudio sam. Crvenio poput zažarena žara. Ništa. Nekoliko puta tako. U tom prođe proljeće, ljeto i jesen stiže. Zanesenjaci ne primjetiše da je zima na vratima.“
Nisam ništa pitao, ali sam samo zainteresovano gledao.

„Glad se useli zajedno sa zimom u hladne kamene zidove poput duše okamenjena putnika namjernika. I do proljeća su otišli netragom sa ovih prostora.“
„Kakve ja imam veze sa tom pričom? Nisam u nikakvoj vezi sa tom pričom.“
„Vidiš. Ovo nije priča o njima. Već o nama. Koliko već dugo nisi vidio Babino uvo?“
„Ne znam. Dugo.“-rekoh.
„Zašto? Nisi uopšte tražio ili ...?“
„Ne znam. Nisam smatrao da trebam. Vrijeme je proticalo. Ne znam. Nisam se nikad pitao.“
„A kako si znao da vrijeme ide?“
„Kalendar. Sat. Obaveze.“-nabrajao sam.
„Šta misliš kako je sve to počinjalo. Mislim taj kalendar, sat.“
„Nisam tako razmišljao.“
„Koje je godišnje doba?“
„Proljeće.“-kao iz topa ispalih.
„Po kalendaru, satu ili obavezama.“
„Kalendar mi kaže da je proljeće, sat kaže da ga je svake sekunde manje, a obaveze mi govore da nemam više vremena za svijet oko sebe.“-izrekoh.
„Vidiš da je ovo priča za tebe. Podsjetio si se da je proljeće, a ako malo vratiš film unazad sjetićeš se da si znao kad treba da tražiš babino uvo ne gledajući na kalendar, sat još manje, a obaveze su znale da čekaju.“
„Nekad davno ljudi su posmatrali svijet oko sebe i čitali simbole šta treba da rade. Poslušali bi babino uvo i znali da stiže proljeće, sa njim i laste i cvijet na jabuci. Budio se život a sa njim i radovi. Životinje bi izvodile mlade, pripremali za život lovca ili lovine.“
„To je sve u redu. Slažem se. Koliko su mogli da budu tačni sa svim tim?“-upitah ne vidjevši svrhu svega što mi napriča.
„Primakni se. Da ti šapnem.“

Primakao sam babino uvo sebi na uho.
Nije bilo glasa. Nekoliko trenutaka sam čekao. Učini mi se kao vječnost. Na momenat mi se učini da sve umišljam, da sam samo jedan nedorasli klinjo koji čeka priču za laku noć.
Nisam gledao na sat. Ne bi bilo primjereno. Proljeće je stiglo. Čekao sam glas. Glas se sav pretvorio u uho. Babino uvo.

„Proljeće je.“-duboko sam udahnuo.
Glasa i dalje nije bilo, ali ja sam osjećao kako zima ta starica slaboga sna spava u meni i na momente u dubokom polusnu popravlja jastuk od duše, prevrće ga i pokušava da nastavi svoj ljetnji san. Vječito ljubomorna na užareno ljeto ponekad me oblije talasom hladnoće u avgustu i prene. Ta svirepa i mrzovoljna stanarka duše što me još dugo s proljeća onako nervozno štipne dok pokušava da se ušuška u hladnoći svoga srca.

Ne, godišnja doba ne prolaze nego se nastanjuju i smjenjuju u nama. Naša su proljeća i zime, jeseni i ljeta. Osjenčena samo nama znanim bojama i tonovima.

Ustao sam sa panja. Babino uvo sam držao u ruci. Priroda oko mene izmjenjala je sva godišnja doba. I ja.

Kaendar duše uskladio sam sa svijetom koji me okružuje, tješi, kuraži. Zabrine i raspoloži. Kalendar duše uskladio sam sa simbolima koji to svakako jesu. Više od metalnih zupčanika i nizova brojeva koji se ponavljaju. Moje su zime onoliko hladne koliko im dozvole svi osmjesi i lijepe riječi koje podijelih.

Možemo li više od toga. Svakako možemo. Granice nisu pred nama. U nama su.
Pomjerimo ih.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezvanični rekorder u natpričavanju i nadslušavanju babinih uvova jugoistočne Evrope ovakve kakva jest.


Hit Counter
Free Web Counter