Otkriću Vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari. Dobro ste pročitali neimari. Dugo toga nisam bio svjestan sve dok mi to na uho nije došapnula vještica potjerana na dan moga rođenja Sv.Luku. Onda znate koji je to i dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.

Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, naslijeđe koje će nas pratiti čitav život. Naslijeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica bi svakim danom postajala sve teže, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog osujetio. Stalna borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potrese temelje u nama hranjena našim životima, smrtima, rođenjima je neprestana.

 

U tu nisku biserja, perlica i staklića obojenih spektrom boja kakvu ni jedan majstor ne zamiješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pijevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvo bicklo, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jedna slamka tople jeseni na Adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plavih pidžama, jednog plača iz porodilišta, plavih okica, pramenova kose koji čuvamo umotane u vosak , ......da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz 93-će daće sasvim novi smisao,mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi ratne 93-će koju smo dijelili Relja, spadalo od čovjeka Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad vidio i nisam do sad znao. Nas trojica nismo htjeli da se trpamo u pretrpanu kuću, pa smo za mjesto za spavanje izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje eto tada nisu baš bile ostvarive.
 
Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi smjestili i da tu spavamo. U bunilu iznenađeni nismo prepoznali ptice. Već su bile otišle.Razbuđeni nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima dok smo se izležavali bez obaveza komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor ponovio su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ušutjeli, sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami radili su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas, ratnika još dječaka.

„To su lastavice“-tiho je prozborio Simić moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog mosta. Debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-tak godina sa jakom bradom koju je on brijao ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine. Priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, i bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.
„Znam da su laste“-dopuni ga Relja. „U mojoj su štali stalno pravili gnijezda godinama unazad“-završi rečenicu Relja iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka od 20-godina. Drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smjeha zbog svoje pronicavosti i naivne jednostavne seoske mudrosti.

Par dana smo po čitav Božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena kada se samo radilo na rušenju, oni su gradili kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadili su nas svojim prinovama, sićušnim kljunovima kako traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.

Gledali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.
Relja bi stavio slamku poslije ručka u usta izvrnuo se na ležaj posmatrao bi laste, a onda bi otišao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.
Simić bi svojim okruglim očima koje kao da su poskakivale nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi sa braćom na koju je bio ponosan i sa majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.
A ja sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da eto ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili, na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo. Zar ih ni rat ne može spriječiti. Zadivilo me to da u sred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav pokušavam da naučim.
 

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banja Luke. Sjetih se onog nestašnog pogleda Simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo srušeno, surovo.

 

Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar kljun jedan za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.
 
A ja. Gnijezdo je savijeno, hranimo ptiće, moja lastavica i ja zajedno. Mnogo je lakše udvoje. Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu bezuvjetnu ljubav, moje ptiće sreću moju i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.

Ogrlica od života nema kraj ona nastaje da živi i poslije nas ako ne vjerujete pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko Vas sigurno ćete primjetiti, ja već jesam.


Pozdravlja Vas mandrak72.