[ Priče iz Desetog sela ] 31 Mart, 2009 22:46
Mala prodavnica na kraju glavne ulice bila je uvijek dobro popunjena raznolikom robom. Bilo je to mjesto susreta sušenog bakalara i zrelog nara. Mjesto susreta riže duguljastog zrna i čuvenih Francuskih vina.
Bilo je to mjesto susreta.
Neobičnih susreta.

Kao i mnogo puta do sad susretao sam razne ljude. Mnoge od njih sam upoznavao, neke i ne. Neke sam zapamtio, a opet neki su mene zaboravili.
Čudni su ti susreti.
Šta je to što dovede dva bića u tačku susreta, razdvoji? Šta je to što ih odvede na suprotne kolosijeke?

Jednog gospodina sam uočio baš nekako pred Vaskršnje praznike. Neupadljiv, stariji čovjek sa kratkom i urednom bradom prijatnog glasa stajao je ispred mene.
„Izvolite gospodine.“-ljubazna prodavačica je pitala.
„Želio bih kokosov orah.“-narudžba je bila kratka.
„Da li Vam se jučerašnji dopao?“-prijatna prodavačica ga upita.
„Ne znam. Provjeriću, pa ću Vam javiti.“-nimalo zbunjenim i prijatnim glasom odgovori prodavačici.
Na licu prodavačice odmah sam uočio zbunjenost.
„Svakako, svakako gospodine.“-vraćala mu je ostatak novca.
Nekako mi je njegov odgovor probudio znatiželju.

Sretao sam ga gotovo svakodnevno. Nekad u prodavnici, nekad na ulici.
Kokosov orah bio je neizbježan artikl u njegovim rukama.
Jednom prilikom sam upitao prodavačicu kad je prodavnica bila prazna.
„Gospodin, ne znam mu ime. Da li on svakodnevno kupuje kokosov orah?“
„Da svaki dan. Njih nabavljam najviše zbog njega. Njegovog prijatnog i toplog glasa. U njegovim očima svaki put uočim radost kad kupuje kokosov orah.“-vraćajući mi ostatak novca.
„Čini mi se da je mnogo svijeta prošao.“-prodavačica je bila više nego inspirisana nepoznatim čovjekom.
„Kako se zove?“-kopkalo me je.
„Ne bih Vam znala reći.“-ništa više nije mogla da mi kaže.
Neznanog gospodina sretao sam svakodnevno.

„Čovjek sa kokosovim orahom“-zvao sam onako za sebe neznanca prijatnog glasa, blagih očiju i uglađenih manira.
Trajalo je to nekih godinu dana.
Pomama za kupovinom Vaskršnjih ukrasa, boja za jaja i naljepnice bile je u jeku.
Gospodin neznanac opet je izabrao kokosov orah.
Nekako u isto vrijeme izašli smo iz prodavnice na kraju ulice koja je brojala ravno tristasedamdesetdva koraka.
Išao je pored mene.
Kopkalo me je.
Nisam izdržao toga toplog aprilskog dana. Morao sam ga pitati.

„Kokosov orah?“-kratko ga upitah.
„Svaki dan donese mi nešto novo. Neizvjesnost“-bio je kratak.
„Ali svaki dan. Kako Vam ne dosadi.“-malo ohrabren njegovom spremnošću za komunikacijom nasatvio sam s pitanjima.
„Kao što već rekoh. Uvijek me iznova iznenadi. Priredi mi neko ugodno iznenađenje koje sebi ne bih tako umio da priredim.“-bio je zagonetan.
„Koje vražje iznenađenje.“-mislio sam za sebe.
„Danas ste kupili piletinu. Da li joj se radujete ako znate šta Vas čeka za ručak.“-upita me neznanac.
„Ne znam. Navika. Mora se nešto jesti.“-odgovorih.

„Da li Vam je danas po volji piletina?“-pokušavao je pitanjem da me navede na odgovor.
„Kažem da ne znam. Nije mi ništa drugo palo na pamet. Čak šta više nisam baš nešto za piletinu danas.“-odgovorih mu.
„Da li je Vama po volji danas koksov orah, gospodine. Izvinite ne znam Vam ime.“-nastavio sam.
„Valerij Ivanovič. Naravno da mi nije po volji. Da se mijenjamo.“-pruži mi kokosov orah.
„Boris Petrov. Mijenjajmo se.“-prihvatih kokosov orah u zamjenu za piletinu.
„Eto vidiš. Kokosov orah me prijatno iznenadio. Nisam se nadao piletini. Uopšte nisam ni mislio o njoj, a eto imaću sjajan ručak.“-vidno zadovoljan osmjeh nije silazio sa lica Valija Ivanoviča.

Nasmijao sam se njegovoj dosjetljivosti. Pa on je svakodnevno mijenjao kokosov orah za nešto drugo.
Za nešto uvijek drugo.
Jednostavno čovjek nije mnogo želio da izmišlja svaki dan šta bi jeo. Prepustio se čarima kokosova oraha.

Slijedećeg dana i par narednih dana kupovao sam kokosove orahe. Ogadili su mi se.
A onda. Onda me je krenulo.

Bio sam na baletu. Jeo sam domaći sir. Probao škampe i kavijar. Postao član udruženja vinara i fudbalskih sudija. Jednom sam za kokosov orah dobio povratnu avionsku kartu za Pariz.
Za Valerija sam čuo da je negdje u Švedskoj ili nekoj drugoj Skandinavskoj zemlji.
Grad svjetlosti izgledao je zaista fantastično dok se avion spremao da sleti.
Osim avionske karte i kokosovog oraha nisam imao ništa od ličnih stvari kod sebe.

Pozdravlja Vas mandrak72, počasni član udruženja degustatora svih vrsta sireva za regiju Jugoistočne Evrope i Kavkaza.
[ Generalna ] 24 Mart, 2009 22:29
Ne prođe dan da ga ne sretnem. Ne govori mnogo. Učtivo pozdravi, skine šešir ili samo kimne glavom. Ponavljam ne govori mnogo.
Onomad kad ga sretoh zaustavi se, pruži mi ruku.

„Kako ste gospodine Pavloviču. Kakvo će vrijeme danas da bude.“-upita.
Nisam mu ni stigao odgovoriti već je odlazio.
Zapazio sam njegove obrve. Ustvari oblake.
Ujutro kad bi pogledao na nebo navukao bi oblake na one svoje mudre i tihe oči.
Zaustih da ga pitam.

„Neka, neka mladiću sam ću ja.“-vratio bi šešir na glavu.
Godinama sam ga sretao. Nije stario. Samo su mu se godine sakupljale na obrvama.
Sve teže je nosio obrve.
Zavolio sam tog neobičnog čovjeka.
Ne zbog toga što je eto baš mene ponekad pozdravljao, već zbog njegovih obrva.
Volio sam te njegove jasno nejasne odgovore koje kao da je čuvao baš za taj trenutak.
Toga jutra pokušao sam da ga preduhitrim.

„Pitaću ga prije nego do mene stigne.“-kovao sam tajni plan.
„Iznenadiću ga pitanjem, ustvari odgovorom.“-bio sam siguran da sam na pravom putu.
Išao je lagano prema meni. Na nekih desetak metara prije nego je stigao do mene uputih mu odgovor.

„Danas bi moglo kišiti. Ne bi bilo loše imati kišobran.“-rekoh.
„Gospodine Pavloviču kojim dobrom. Jeste li računali sa leptirima.“-vrati šešir na glavu i laganim korakom se udalji prema keju.
Opet sam bio na početku. Nije se dao zbuniti učtivi gospodin.
Toga dana odlučio sam da ga bolje upoznam. Da mu se približim. Kopkalo me je njegovo ponašanje.
Odlučio sam da ga pratim sledeći put..
Bio je lijep i sunčan dan. Gospodin je laganim korakom išao prema meni.

„Dobar dan gospodine Pavloviču. Danas je dan za velika djela.“-vrati ponovo šešir na glavu i nastavi dalje.
Pustio sam ga da odmakne a onda sam pošao za njim sa pristojne udaljenosti.
„Kako je mogao da zna moje prezime. Nikada se nismo upoznali.“-pitao sam se dok je gospodin laganim korakom prosto klizio kroz sunčani junski dan.
Bilo je ugodno toplo. Nijansu toplije nego što se gospodin obukao.
Taj šešir. Kopkalo me je mnogo stvari. Šešir mi nije dao mira. Čak šta više ličio je na šešir od orahove ljuske.
Čovjek ispred mene nije se osvrtao. Kao da iza njega ne postoji ništa.

Zastao je na obali rijeke. Sjeo je na obalu rijeke. Gledao je u rijeku. Kao da je prvi put gleda. Pogled mu je klizio po kao staklo glatkoj i osunčanoj površini.
Glavu je zatim malo zabacio unazad, odložio šešir pored sebe. Činilo se kao da drijema.
Zastao sam i čekao.
Jedan po jedan leptir dolazili su do njega i zauzimali svoje mjesto na svakom dijelu tijela. U trenutak se pretvorio u simfoniju živih trepćućih boja.
Ličio je na rascvjetali raskošni žbun.
Ostao sam zapanjen viđenim. Nije se micao. Prošlo je nekih pola sata a on je i dalje bio nepokretan. Plamen boja treperio je kao žar pod mijehom u kovačnici.
„Da mu se nije šta dogodilo“-prošlo mi je kroz glavu.

Polako na prstima pošao sam da mu priđem. Trava pod mojim nogama tek je blago podrhtavala.
Prišao sam na nekih par metara. Leptiri su i dalje bili na svojim mjestima.
Oslušnuo sam.
Lagani šapat me je prenuo.

„Gospodine Pavloviču sjedite pored mene.“-neobično blagim tonom gospodin me pozva.
Ne rekoh ništa. Sjeo sam pored njega.
Ćutali smo dugo. Nisam se usudio da pogledam u njega. Gledao sam u rijeku. Trajalo je to nekih sat vremena. Rijeka je bila blistava i sjajna. Lagani povjetarac milovao mi je obraze.
Zažmirio sam. Rijeka je i dalje proticala. Nisam vidio, ali jednostavno sam znao.
Otvorio sam oči. Bio sam u pravu. Ponovo sam zatvorio oči. Jasno sam čuo leptire.
Spremali su se da pođu. Pomislio sam kako bi bilo da ih zamolim da ne idu, ali svejedno oni bi otišli. Jednostavno sam to znao.

„Gospodine Pavloviču, drago mi je što ste došli.“-poznati glas nagnao me je da otvorim oči.
„Vi umijete sa leptirima.“-neposredno mu postavih pitanje.
„Gledam svoja posla. I oni svoja. Pogodilo se da smo se u istom momentu našli na istom mjestu.“-po prvi put bio je opširniji.
„Da li se leptiri mogu dresirati.“-upitah.
„Samo do one mjere koliko to oni žele, a i tada to nije stvar dresure. Više je to stvar prirode.“-sjetnim tonom izgovori.
„Kako znate moje prezime.“-želio sam iskoristiti njegovu pričljivost.
„Jednostavno znam Filipe Pavloviču. Neke se stvari jednostavno znaju i ne mogu se objasniti. Leptiri ne znaju za kalendar, ali znaju kad im je vrijeme. Kao što ni sunce nema sat,  a opet zna kad mu je vrijeme izlaska i zalaska.“-pojašnjavao mi je.
„Ko ste vi gospodine, s kišnim obrvama i šeširom od orahove ljuske.“-tražio sam odgovore.
„Gospodine Pavloviču, jednostavno saznaćete, samo će vam se kazati.“-ustade, stavi šešir na glavu, pozdravi i krenu prema gradu.
Gledao sam za njim sve dok se nije izgubio iz vidokruga.

Nisam ga poslije vidio.

„Dobro jutro gospodine Mihajloviću. Biće ovo zaista ugodan dan.“-pozdravih neznanca koji me je zbunjeno pogledao.
Nije se ni snašao, a ja sam šešir vratio na glavu i već sam odlazio.
Šešir od orahove ljuske bio je sve samo ne običan. Jednostavno znao sam.
Pogledom kroz kišne obrve jasno se vidjelo sunce na vedrom nebu.

„Biće danas stvarno lijep dan.“

Pozdravlja Vas mandrak72, ne zamjerite na leptirima koji me zadržaše sve ovo vrijeme.
[ Generalna ] 17 Mart, 2009 23:40
Uvijek kad dođem u situaciju da pričam o sebi nelagodno se osjećam. Svi će o meni da kažu sve najljepše, a opet kažem kad se neko počne sam hvaliti ne ispadne baš najbolje.
Ako Vam ispričam neke stvari o sebi bojim s da će se Vaš pogled na mene promijeniti. Mada nisam od onih koji pate od potrebe za stalnim tapšanjem po ramenima, ali pažnja prija. Čak šta više uživam u pažnji.
Možda i previše.

Kad se sjetim samog početka. Nula. Nula sam bio.
Imao sam slobodu. Ništa više od toga.
Oko mene sve proleteri.
Ni sam ne znam kako našao sam se u nekakvoj gužvi. Kad sam došao sebi slobode više nije bilo.
Da, zatvoren na pravdi boga.

Napolje se nije moglo. Slobodu sam naslućivao, gledao, na dohvat ruke mi bila, ali nikud ni makac.
Situacija se malo smirila. Poznanici me pronašli, obilazili, pričali smo. Malo su me žalili, a kasnije baš i ne.
„Blago tebi. Ti ćeš se već nekako izvući, a mi. Mi ćemo i dalje ostati na dnu. Sretniče zavidim ti.“-tješili su me tih dana.
Tretman u zatočeništvu nije bio loš. Umivali me, kupali, sređivali.
Sve na nivou.

Svakog dana moj ten postajao je čistiji, jasniji. Puniji. Doduše malo sam se i zaokružio. Nadam se da znate na šta mislim.
Ali jednim okom sam ipak uvijek izvirivao napolje. Na slobodu.
Nisam brojao dane. Prolazili su.
Mjesece, godine. Ne znam.
Uvijek isto. Zapustio sam se.
Ni prijatelji me više nisu obilazili.
Nisu me prepoznavali.

„Šta ti još hoćeš. Sve imaš što poželiš. Kraljevski tretman. Otići ćeš odavde i više nikada nećeš pomisliti na nas. Mnogo si se promijenio. Kao da nikad nisi bio jedan od nas. Bestaraga.“ -u njihovom glasu osjećao sam zavist, ljubomoru.
I jednoga dana neko drmusanje me probudi.
Neko je pokušavao da me oslobodi. I tad sam prvi put vidio njegove oči.
Odlučne, samouvjerene.
Na licu spasitelja pročitah osmijeh.

Ne reče mi ništa dok smo napuštali mjesto moga zatočeništva. Stalno se osvrtao oko sebe osjećajući neku opasnost. Srce mu je lupalo.
Kad smo napokon stigli na sigurno dobro me je pogledao.
Biserni osmijeh bijelih zuba ukrasio je njegovo lice tamnog tena.

„Malo je falilo. Idemo kući. Jedva čekam da vidim reakcije na licima moje familije kad te ugledaju. Trebaš nam.“-neznanac je pričao.
Nisam mogao da dođem do riječi od njega.
Pjevušio je cijelim svojim putem do malog naselja na obali.
Siromašna kuća sa mnoštvom umiljate djece u tren oka sjatila se oko mene.
Dodirivali su me. Smijali se onim iskrenim dječijim osmijehom od kojeg je odzvanjala sva kuća.
Ne rekoh im ništa. I ja sam se smijao.

Sloboda. Sloboda je pokucala i na moja vrata.
U sobu je ušla i supruga moga spasioca.
Umorna i iscrpljena lica nije mogla da sakrije oduševljenje.
Ko su ti ljudi?
Ostaviše me da se malo odmorim. Sa svoga mjesta jasno sam mogao da vidim kako se djeca bezbrižno igraju u jednom ćošku sobe. Zadirkivali su jedno drugo, prevrtli se po ležaju, padali i opet ustajali. Zatalasana masa isprepletenih tijela lagano me uspavljivala.
Pogledao sam u drugi dio sobe.
Supružnici su sjedili za stolom i ozbiljno i dugo razgovarali.
Onda je on uzeo olovku i papir i počeo da zapisuje nešto.

Zaspao sam.
„Idemo. Bolje da krenemo za ranije dok sunce nije odskočilo.“-povede me sa sobom moj spasioc.
Mislim da se zvao Toby.
Ili tako nekako. Nismo se pošteno ni upoznali.
„Idemo kod gospodina Paxtona. S njim  sam uvijek dobro prolazio.“-usput mi reče Toby.
Gospodin Paxton me je dugo gledao.
Malo sam se nezgodno osjećao. Bio sam se dobro dobro ugojio. Ni nalik onom nekad slobodnom mladiću.
„Evo ruka gospodine Paxtone.“-Tobi mu ispruži ruku.
Rukovaše se. Zajedno otiđoše u drugu prostoriju, nakon par trenutaka se vratiše. Toby mi je samo mahnuo.
Otišao je u pravcu nekakve prodavnice.

Gospodin Paxton je bio ćutljiv čovjek.
Nije mnogo govorio. Njegov pogled se nekako zavjerenički smješio dok me je gledao. Neobičan sjaj u njegovom oku nije mi promakao.
„Oho ho.“-trljao je rukama gospodin Paxton.
Nije mnogo pričao. Ostao je kraj mene do dugo u noć.
Opet taj vrhunski tretman. Sređivanja i ugađanje.
Počeo sam malo da uživam.
Toby je bio svjestan svoga siromaštva. Na ovakav način sigurno nije mogao da mi ugađa. Zato me je vjerovatno i ostavio kod gospodina Paxtona.
Gospodina Paxtona koji nije bio baš osoba skojom s može nešto mnogo pričati, ali bio je pažljiv.
Zaspao sam s nekim neobičnim osjećajem. Ni pretjerane radosti, niti pretjerane tuge. Više bi se moglo reći neke ravnodušnosti.
Gospodin Paxton me je rano probudio.
„Danas je veliki dan. Idemo.“-poveo me je sa sobom.

Upoznavao me je sa mnogo ljudi. Svi su me nekako neobičnim pogledima posmatrali. Pogledima mnogo različitijim od Tobiya i gospdina Paxtona.
Njihovi pogledi više su pažnje posvećivali meni. Zagledali su me sa svih strana. Bilo mi je neugodno. Osjećao sam se kao neko sredstvo trgovine.
„Gospodine Trevor. Zadovoljstvo mi je s vama raditi. Imate izvježbano oko za posao.“-gospodin Paxton se rukovao sa Trevorom.

Kod Trevora sam proveo mnogo vremena. Poradio je na mom izgledu. Topila se suvišna pretilost na na osjetljivim mjestima. Posvetio mi je baš mnogo mnogo vremena.
Pjevušio je. Iz njegovih pokreta jasno se znalo šta želi da radi. Njegove ruke su apsolutno bile u službi njegovih očiju. A imao je oko.
Uživao je provoditi vrijeme sa mnom.
Dobio sam i društvo.
Brzo smo se našli. Ekipa je bila prava.
Konačno život sa nekakvim sadržajem. Bili smo neraskidivo vezani. Stalno smo bili skupa. Izlazili smo zajedno. Ostajali do dugo u noć u priči. Sličnih sudbina.
Nismo mogli dugo ostati neprimjećeni.

„Gospodine Trevore, vi znate šta meni treba. Zgriješio sam.“-uglađeni gospodin nas je dugo posmatrao.
„Gospodine Felleru. Imam sjajnu ekipu koja sve Vaše probleme može riješiti.“-pokazivao je na nas.
Bili smo mladi, sposobni. Naočiti.
Već smo bili na putu zajedno s gospodinom Fellerom.
Automobil je jurio. Velika porodična kuća sa bazen odavala je raskoš porodice Feller.
Gospođa Feller je promijenila izraz kad je nas ugledala. Nestalo je ljutnje snjenog već pomalo uvelog lica.

Vodila nas je uvijek sa sobom. Predstavljala nas je svome društvu. Muž je često bio odsutan, te smo svaki svoj slobodan trenutak provodili sa gospođom Feller.
Jednoga dana gospođa Feller je bila jako neraspoložena. Bijesno je lupala vratima.
Zvono na vratima. Gospodin Feller, nosio je cvijeće i osmjeh.
Iza leđa nešto je krio.
Pokazao je gospođi Feller neki zamotuljak kojim je na neko vrijem kupio njeno bolje raspoloženje.

Od tog trenutka njeno inetrsovanje za nas je splasnulo. Izlasci s njom bili su sve rjeđi.
I tu sam gdje sam. Društvo je dobro, odabrano. Momci su Ok, ali ponekad zaplačem.
Fali mi ona sloboda, osmijeh Tobyeve djece.

Ali srce u sedefu tugu krije.

Pozdravlja Vas mandrak72 rizničar sitnog pijeska kroz prste što promiče.
[ Generalna ] 14 Mart, 2009 21:25
Internat je bio velika promjena u životu mladog gospodina Radivoja. Naviknut na slobodu, nepreglednih brda i dolina našao se u svijetu strogih pravila, hladnih pogleda i nepoznatog jezika na školovanju u Sloveniji.
Srednja škola nudila je sve pogodnosti za južnjake iz siromašnih porodica. Bio je svjestan prilike koja mu se pruža. Prilike da se osposobi za neki dobar zanat sa kojim će postati čovjek i zaposliti se.
Sve je to bilo primamljivo, ali taj jezik.

Prionuo je na rad. Profesori su bili zadovoljni njegovim zalagnjem. Izrastao je u odličnog majstora za ugradnju liftova, premda nije ni znao šta je lift do dolaska u Sloveniju.
Po završetku škole čekao ga je posao.
Hitao je kući. Sretan. Dobio je posao. Želio je da vidi reakciju roditelja kad saznaju za zaposlenje. Pakovao je najnužnije stvari.
Svijet odraslih čekao je. Nije se moglo više čekati.

Zbog tog nesretnog jezika u startu je bio uskraćen novim tekovinama, trendovima. Ostao je povučen i tih. Čak šta više malo stidljiv.
Posao je zahtijevao stalno mijenjanje mjesta boravka. Gradilišta su nicala širom Juge.

„Beograd Radivoje. Beograd znaš šta to znači. Ima da se provedeno ko nikad. Ima čovječe da nas razumiju, svaku našu riječ.“-putu na gradilište u Beograd veselio se vječiti šaljivčina i zajebant, njegov zemljak iz Krajine.
Velegrad ih je dočekao u sanjiv od cjelodnevne vreve i noćnog života.
Dobra plata, dnevnice, terenski dodatak. Sve je štimalo.
Rdivoj je imao jednu želju.

„Kupiću automobil prije odlaska u vojsku. Ovo sad je prilika.“-gledao je u velike količine novca koje su pristizale po raznoraznim osnovama.
Topli obrok, prekovremeni rad, regres, razlika plate.....
Nije žalio da potroši, ali nešto ga je kopkalo.
Njegovi drugari su izlazili mnogo više od njega. Stalno su spominjali tu riječ od koje bi se blago rumenilo uslilo na njegovo lice.
Mladi momci u stalnoj potrazi za životom koji je bujao u velegradu hvalili su se uspjesima.

„Ma ima jedno mjesto na Terazijama. Tamo su stvarno najbolje.“
„Ma šta, nisi ti tamo ništa mogao vidjeti. Ima jedno mjesto još bolje. Da vidiš kakav je tamo izbor. Što god da izabereš ne možeš promašiti. Sve su dobre.“
Radivoj je samo radio i slušao.
„Kako se samo tako brzo snalaze. Ma i ja bih išao, ali ne znam kako bih prevalio preko jezika. Vrijeme bi bilo da i ja jednom već probam. Šta sam ja gori od njih?“-jedna muka je tištila Radivoja.
„Čini mi se samo kad bih spomenuo tu riječ, svi bi mi se smijali. U zemlju bih propao.“-samovao je Radivoje.
„Hajde s nama večeras da probaš jednu. Nećeš se pokajati.“-zvali su ga njegovi drugari.
„Neka, neka. Samo vi idite. Drugi ću ja put sa vama.“-ježio se i od same pomisli da oni budu sa njim i gledaju njegovu zbunjenost.
„Ići ću sam. Pa nek se zemlja poda nom otvori, ali ću sam tražiti. Pa kolko košta da košta. Para neću žaliti.“-odluči Radivoj i sačeka da se njegovve kolege rasprše po Beogradu.

Sređivao se Radivoj ko seoska mlada pred svadbu. Lickao se dobra dva sata.
Splet tjelasa, subjektivnih mirisa, guranja. Pretrčavanja preko kolnika za vrijeme crvenog svjetla na semaforu. Sve je vrilo kao u košnici.
Zbunjeni Radivoj tumarao je gradom. Od glavne pošte pored Ekonomskog fakulteta prema Zelenom Vijencu gledao je svijet oko sebe.
Zagledao je oko sebe. Kolebao se.

„Sad ću se vratiti. Nije ovo za mene. Bolje da sam ostao u hotelu.“-već se polako kajao Radivoj.
Veliki grad oko njega odisao je životom.
„Ovdje me niko i ne pozna, ako se i osramotim neka. Ioanako sam ovdje još par mjeseci, pa poslije ko zna gdje. Ma idem i tražiću. Prevaliću nekako preko usta.“-hrabrio se.
Pred sobom ugledao je jedno od mjesta koje su njegovi drugari toliko hvalili.
„Samo da nikoga sada ne sretnem.“-pribojavao se susreta svojih radnih kolega.
Oprezno je ulazio u veliki objekat.

„Da li da odmah idem i tražim, ili da sjedem i čekam?“-pitanja su navirala.
Neka vrućina navali na njega. Topio se kao sladoled.
„Izvolite. Izaberite.“-neki uglađeni gospodin ponudi mu neki ukoričeni spisak.
„Hvala.“-drhtavim rukama uze da prelistava.
„Koju da izabrem. Sve neka strana imena. Nigdje nema ni slike. Kako da znam koju da izaberem.“-pogledao je čas na vrata gdje bi najradije pobjegao, zatim u pravcu odakle se svakog trenutka trebao vratiti uglađeni gospodin, a zatim ponovo na spisak.
Gospodin se pojavi čas posla.

„Ja bih..“-gotovo šapćući naručio je nadajući se da će gospodin shvatiti da je tražio ono što je njega bilo sramota reći.
Rumenilo se proli po licu kao tinta po čistom papiru.
„A koju biste gospodine.“-upita uglađeni gospodin.
Pogled mu klonu na spisak. Slova su plesala pred njim.
Uglađeni gospodin kao da je shvatio stidljivost Radivojevu predloži.
„Predlažem Džulijetu. Nećete se pokajati.“-vragolasto se nasmiješi uglađeni gospodin.
Radivoj nije imao kud. Kimnu glavom.

Uglađeni gospodin krenu.
„Gospodine.“-Radivoj ga pozva da se vrati.
„I tri kriške hljeba.“-dodade Radivoj.

Gospodin ga pogleda. Klimnu glavom, slegnu ramenima i ode.
Za nekih desetak minuta Džulijeta je stajala pred njim. Stajale su i ti kriške hljeba.
Shvativši svoju grešku Radivoju bi nezgodno zbog narudžbe.
Gledao je u Džulijetu i hljeb. Nemade kud.

Pizza je bila obilata. Jedva je pronašao mjesta za još tri kriške hljeba.
Nakon što je s mukom pojeo obilati obrok brzo napusti pizzeriju. Radivoj je nestao u noći. Znao je da se na isto mjesto neće više vraćati.

Škola nekad tako prisjedne, a i ti strani jezici.

Pozdravlja Vas mandrak72, „Signori, scusate, dobbiamo chiudere. Venga a trovarci di nuovo! Buona notte!“
[ Generalna ] 13 Mart, 2009 00:27
Kamion je gutao kilometre. Nepoznati predjeli promicali su pored nas. Od pjevanja smo odustali onog momenta kad smo ustanovili da niko ne jebe ni stručno našu pjesmu. Banja Luka je bila iza nas. Posljednji tragovi urbanog života gubili su se dolinom Vrbasa.
Još uvijek mi je odzvanjao glas starješine dok je čitao.
„Gradačac. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan......“
„Orašje. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
„Jajce. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan, Mandrak72.....“
„Komanda. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
Ove zadnje nije morao ni da čita. Svi smo znali imena napamet.

Zaboljelo me je u grudima. Imao sam osjećaj da hoće srce da iskoči zbog nepravde.
Ne nisam se bojao rata. Bojao sam se da će nas dijeliti. Bio sam u pravu. Nismo svi isti.
Plavi kamion je gutao kilometre. Dolina Vrbasa djelovala je sablasno prazna. Samo rijetka vojna vozila saobraćala su uskim magistralnim putem koji je stalno visio nad kanjonom jezivo nas opominjući na ivicu kojom smo išli.
Simić simpatični buco. Treći sin u uniformi. Bez oca. Samohrana majka ostala je sama i nejaka na selu u okolini Sanskog Mosta.
Reljić pronicljivi mladi čovjek iz jednog sela pored Prijedora.
Željko. Izbjeglica iz Jajca. Poginuo prvi.
......
Ne želim da nabrajam dalje.

Zastali smo negdje između Šipova i Jajca. Visoravan od koje ti se ledi krv u žilama.
Grmljavina topova pojačavala je onu nelagodu koju smo nastojali zaboraviti kad se jedan mladi život gasio na školskom igralištu Osnovne škole „Holandija“. Jedan plavokosi Željko, jedinac u matere.
Pucanj.
Tišina koja je trajala kao vječnost.
Krik koji sam dugo nosio kao mokru potkošulju.

Dugo.

Crnogorična šuma pored puta pružala je idealnu hladovinu tog 31. avgusta 92-e. Sitna i niska trava po kojoj smo se povaljali bila je oštra. Pripravna.
Dok smo halapljivo gutali konzervu pasulja grmljavina topova i ostalog ratnog arsenala jezivo je tjerala trnce niz nejaka leđa za breme koje smo nosili tih godina.
„Idemo“-vozač kamiona nas pozva.

Nas dvanaest. Dvanaest žigosanih. Tako nas prozvaše kad smo polazili.
Jedino je Marić S. Imao hrabrosti da se sa nama pozdravi iz one grupe koji su ostajali u komandi. Zagrlio me je.
Nisam mu ništa rekao.
„Čuvaj se. Sretno.“-reče mi Marić s kojim sam provodio svaki slobodan trenutak poslije obuke.
Riječ je stala. Nisam bio na njega ljut.
Bio sam samo ljut i bijesan, ali ne na Marića koga poslije nisam nikad vidio.

Porušene kuće. Prozori bez osmijeha. Bogomolje bez vjernika. Jedan most i jedna rijeka.
Barice. Selo između Jajca i Donjeg Vakufa dočekalo nas je sa zebnjom.
Vidjeli smo i osmjehe, ali umorni od puta čeznuli smo za snom.
Dom kulture. Kolijevka kulture.

Nas dvanaest. Dva ležaja.
Keramika hladna i tvrda. Podmetač i dva ćebeta nisu mogli da utišaju sve one korake netragom nestale iz opustjela doma. Sjenke na zidu plesale su bez muzike. Nisam mogao da zaspim gledajući sve te pokrete.
Hladnoća.

Drugi dan dobio sam neki deebeeeli kombinezon. Činilo mi se da će noć preda mnom biti toplija.
Straža. Noć koja ne prestaje. Trta Banjalučki zajebant pokrenuo je kazaljke sata unapred. Ne samo on. Noć je trajala duplo duže. U samo svitanje bilo je već podne.
Neslana šala.

„Hajde da se mijenjamo. Šta tražiš za kombinezon.“-nudio je Trta.
„Ležaj. I da mi ostaviš ta dva postera i konzerva pasulja.“-pružih ruku.
Prva moja trgovačka transakcija bila je uspješna. Jutro me je dočekalo vedrija raspoloženja. Valjda. I one dvije prsate ljepotice na zidu polugole smiješile su mi se.
„Nije sve tako crno.“-pomislih.
Ustvari prevario sam se jedna je bila oblija Crnka. Trta je zamijenio jedan poster preko noći. Svejedno.
Još neko vrijeme ostali smo pri kulturi, a onda stalna seljakanja.

Zima 93-e. Duga jedinica. Drugi ljudi i položaji.
Zemunica je bila topla. Bos bih istrčao u hladni snijeg. Cirkulacija krvi bi jako brzo zagrijala promrzla stopala.
Ležao sam na leđima. Bio je mrak. Masnjača je slabo osvjetljavala zemunicu na koti 447.
Nisam volio te skraćenice, M79, RAP, nisam volio nazive lokacija po brojevima. Broj mi nije ništa značio. Osim neke količine.
Bilo je i drugačijih matematičara.

„Ja ovdje sjedim, a da sam u trgovini danas bi imao pazara barem 1000 maraka. Ko će to meni platiti.“-privatni trgovac svakog dana sve je više pokazivao koliko mu novac nedostaje.
„Ti ćeš Mića opet zaraditi sva taj novac, ali moju mladost više ništa ne vrati.“-pokušao sam da mu olakšam muke.
„Bilo bi više koristi da ja radim. Mogao bih biti donator za bataljon. Svi bi imali koristi.“-jadikovao je Mića.
I zbilja tako bi. 200 litara nafte mjesečno i zvanje donatora. Mića je nastavio trgovati.
„Danas sam bio kod Miće u trgovini. Popio sam pivo. Dao mi je dvije kutije cigara. Kupio sam jo jedan boks. Da imam za čitavu smjenu.“-prepričavao je Keba, siromašni i bez porodice propali alkoholičar.
Nažalost bio je fantastična osoba kad ne pije.

Nisam se trudio da mu objasnim da je on platio i pivo i te dvije kutije cigareta. Ne bi vrijedlilo.
Opet su nas dijelili. Moj drug Nenad nije imao ništa od hrane da donese od kuće. Bilo ih je petoro braće u vojsci. Dijete sa sela koje nije volilo čizmu. Čitavo ljeto hodao je bos. Bio je bos čitave godine.
200litara nafte/30 dana=6.67litara nafte/dan. Toliko je vrijedio moj život svakog dana. 6.67 litara nafte. Jednostavna primjenjena matematika.
Plata je ujutro dijeljena na liniji. Bila je u bonovima.

„Vrijede 5 maraka.“-strujalo je linijom.
„Boks cigareta.“-namjenski je trošio Keba.
Ja sam isto večer platio sa njima ulazak u u disko. Vrijedilo je 0.5maraka.
Ma neka. Ne žalim još uvijek vrijedim 6.67 litara nafte. Mislio sam.

Ima Mića danas tri prodavnice i kafić. Mića ni danas ne spava.
Radi.
I treba da radi.
Ja imam svoje bogatstvo koje spava. Ništa ih ne pitam, ali iz njihovih očiju čitam mnogo više.
Vrijedim. Vrijedim im mnogo više nego što je bila ta prljava cijena života izražena u nafti i markama.

Oprostite. Nisam želio o tome. Prokleti rat. Baladaševićev post me je podsjetio na prave vrijednosti. Na ljubav.
Čovjek vrijedi onoliko koliko ljubavi može dati i uzvratiti.

Jako sam bogat čovjek.

Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji je mnogo vremena proveo spavajući u domu kulture u beskonačnoj noći. Laku Vam noć.
[ Generalna ] 07 Mart, 2009 20:42
Godine malih zadovoljstava minule su netragom. Godine kad smo svi imali malo, ili bar približno isto sad mi djeluju nestvarno. Kao bajka.
Ona naša dječija. Bajka koju smo iščitavali svaki dan sa istim žarom i zadovoljstvom, mada smo unaprijed znali da će Snježana ostati živa, da će mladi zgodni princ spasiti usnulu princesu, da će i nakon nestanka čarolije princ uspjeti da pronađe svoju Pepeljugu.
Tako je bilo i tada.

Jednog kišnog dana bajka je ušla u moj život. Do tada najveća.
Neobična družina ušetala je u moj život.
Tražili su izgubljeni dom, znanje, srce i hrabrost.
Ponudih im svoj dom. Prihvatiše.
Ponudih im sve svoje ocjene i slikovnice. Prihvatiše.
Ponudih im svoje srce. Prihvatiše.
Ponudih im svoga psa da ih pričuva. Prihvatiše.

Ipak drugog dana Doroty, zaplaka. Zahvali mi se na  gostoprimstvu i ljubaznosti, ali ipak je odlučila da potraži svoju kuću. Tamo je čekaju. Tamo joj je srce, školska torba, tamo se ničega nije bojala.
Toto je veselo skakutao oko Doroty dok se polako gubila na horizontu.

Strašilo se zahvali. Kod mene mu je bilo lijepo, ali moraće se sam potruditi. Negdje će već naći slikovnice i učene knjige. Dadoh mu Ježevu kućicu. Zagrlio me. Mahnuo mi je na odlasku. Naučio je prvu lekciju.razmišljao je svojom glavom.

Limenko odluči da ide. Nije mogao prihvatiti moje srce. Veliko je. Naći će on svoje srce. Isto tako veliko. Nisam mu ništa rekao. Dugo mi je mahao dok je odlazio. Imao je on srce doduše metalno, ali ipak srce koje mu niko ne može oduzeti.

Lav vidno ohrabren vidjevši da niko nije odustao od puta i nauma odjuri za njima. On je hrabrost pronašao onog momenta kad je odlučio da nastavi svoj put samo toga nije bio skroz svjestan. Saznaće ubrzo.

Tih godina i ja sam bio na tragu, srca, hrabrosti. Saznanja i vlastitog puta.
Tražio sam čudo.
Čudo se dogodilo.

Padala je kiša. Otac je toga dana došao ranije sa posla.
„Ustani. Hajde da nešto vidiš.“-pozvao me da nešto vidim.

Pojurio sam za njim. Sa vanjskih vrata ugledao sam malog Limenka.
Bio  je malen i zelene boje. Odmah mi se dopao. Istrčao sam napolje. Obilazio sam oko njega. Odmah me je poznao.
„Zdravo.“-gledao me je tužno sa onim svojim velikim okruglim očima.
„Živ ti meni bio.“-ponudih mu ruku.
„Kako se ti pravo zoveš“-upitao sam ga.    
„Zastava 750, ali svi me zovu samo Fićo.“-predstavi se meni.

Toga dana počelo je naše druženje.
Komšije su sumnjičavo vrtili glavom, rodbina je gledala s prezirom. Prijatelji i majstori su nipodaštavali moga Fiću.
Ali bajka je počela.
Iako sam znao da će da se kvari, nisam prestajao da ga bodrim.

Nismo otišli na Grmečku koridu iako sam jako želio.
Ali su naša putovanja bila ko iz bajke.
U malenom automobilu otac, majka, sestra i ja.
Nimalo tijesno.
Prozori na automobilu mali.
Širok vidik.
U automobilu prijatan miris.
I danas ga osjećam u nosu. Takav ne postoji.
Nije bio skupocjen ali smo ga pazili.

Kad je ujak pokrivao kuću samo je Fićo pokazao da ima srce i dušu. Svi junaci nikom ponikoše. Mnogobrojna rodbina samo je mogla da pješaka pređe zadnjih trista metara i da nam nemoćno gleda u leđa.
Fićo je toga dana pobijedio sve zapadne proizvođače automobila. Pobijedio je sumnju u srčanost.

Pamtim još uvijek registraciju PD*463-71. Toliko mu dugujem.

Čupave presvlake i male brisaše. Okrugle zvučnike i svu onu radost koju nam je predstavljao tih godina.
Od njega naučih da nije bitno pakovanje. Srce ili imaš ili ne. Duša se ne kupuje.

Otišao je davno iz moga života. Nije sve odnio.

Pozdravlja Vas mandrak72 kolekcionar čežnjivih pogleda na mali porodični automobil koji nekad samo naš bejaše. 
[ Generalna ] 02 Mart, 2009 21:46

Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali...
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee......“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu.......“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

 

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Pozdravlja Vas mandrak72 svježe umiven na hladnoj rječici Japrici hladnog nedjeljnog jutra sa kapima rose i tri usnule princeze.

Hit Counter
Free Web Counter