[ Desetercom protiv stresa ] 27 Septembar, 2010 21:15

Talas stiže sa pučine huče
Eto mene a gdje si ti vuče
Evo mene starog morskog vuka
Starijeg od Kapetana Kuka
Iza mene bitaka je trista
Kao izvor istina je čista
Sačekaću sve to natenane
Sve dok Talas u pjesmu ne stane
Mandrak piše desnica mu leti
Može li se ljepše poželjeti
Oj Talase imam te na umu
Kad se krene na vuka u šumu
Staće Talas i još plima pride
Teško vuku kad ga lovci vide
Krenuo je blinkerom na vuka
Najlon de´bo kao dječija ruka
Trokuka mu do koljena visi
Danas jesi, sutra vuče nisi.

Gastro city  sluša i govori
Mene jedna miso´ dugo mori
Javiše mi iz Kupusnog lista
Ljudi moji istina je čista
Javiše mi činjenice same
Da od vuka ne prave salame
Biće ića, biće silna pića
Vrela pica i još krivi kića
Deda dečko i Psiho Popa
Za boj ljuti već je spremna klopa.

A sa dvora kao vila kliče
Stiska zube, al pjeva i viče
Behappy uopšte nisam sada
Željela bih da niko ne strada
Oj mandrače čuvaj mi drugare
Pozdravi mi prijatelje stare
Ja bih s vama, al oružja nemam
Na put krećem za Pariz se spremam
U mislima uvijek biću s vama
Kad prozore osvoji nam tama
Moj će osmjeh da obasja pute
Kad vas šuma prigrli u skute

Sanjarenja iz Beča nam stiže
Saborcima da bi bila bliže
Valcer pleše na prstima leti
Ko to tamo blogerima prijeti
Ko to nama druženje da brani
Medicina na našoj je strani
Pa poskoči lagano na noge
Te okupi brojne nefrologe
Stade njima vako besjediti
“Nefrolozi moja braćo mila
 Nevolja nas silna okupila
Piše nama naš mandrače stari
Evo kako sada stoje stvari.
Nije dobro moja braćo mila
Muka nas je ovdje sakupila
Nije vuk što je vukom postao
Već što čovjek čovjekom neostao
Medicina od sebe sve daće
Iz čovjeka vuka protjeraće“

Kad to ču Anamče djevojče
Pa poskoči na njoj uvojče
Trže sablju vazduh snjome sječe
„Od čovjekla ima li šta preče
Mila sejo računaj na mene
Evo glava, ako treba vene
Pa nek krv ako treba padne
Junačini da se nekoj dadne“
Sjeda Anam pogledom sve kruži
Pogled siječe pogled vuka tuži
Te ustaje da još nešto reče
„Imal išta od čovjeka preče.“
Te se vinu na crnoga ata
Zaleprša srma od dukata
Baci koplje na Miroč planinu
Sunce šćaše pa na oko žmirnu
„Oćemo li u lov braćo poći
Gazelom prije gužve proći“.

Sitno pismo Pričalica piše
“To se braćo trpit ne da više
Nikad nije tako braćo bilo
Što babi milo babi se i snilo
Drago mi je što sam brzo stigla
Kuka i motika kad se digla
Neko više, a neko i manje
Uz mudrosti potrebno je znanje
Lijepe riječi nikad dosta
Sve dok tinte premalo ne osta”
Pero traži guske ni za lijeka
Tinte nema, samo bijela mlijeka
Bijelim mlijekom nazdravlja nam svima
“Živi bili koliko vas ima
Bog Vam dao sreće pa i zdravlja
Mir u duši i za dušu slavlja”
Sve se šeta i pogledom traži
Ne bil vuka pronašla u laži.

       *  nastaviće se  *

 

Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na oblake i izgubljene mane.

 

p.s. Epska trilogija se nastavlja i dalje

[ Desetercom protiv stresa ] 26 Septembar, 2010 21:57

U palanci podigla se buka
Blogeri su krenuli na vuka
Neće vuku danas biti lako
Bogat trofej priželjkuje svako
Naoruža se mandrače momče
Te on lupa u šerpu i lonče
Diže buku urnebesa stvara
O ramenu sačmarica stara
Te on pjeva pjesme svima znane
Nećeš vuče dočekat da svane.
Za njim ide njegova mu djeva
Iz sveg glasa od srca mu pjeva.
Aoj mužu moja kriško hljeba
Ti mi trebaš ko sunce sa neba
Hrabro srce u nje sad se cijepa
O moj mužu moja željo lijepa
Mandrak šuti u grlu ga steže
Suze same niz lice mu bježe

Do njega je odmah Stepski vuče
Nije lako dileme ga muče
Kud ću jadan na rođenog svoga
Te on duva u lovačkog roga
Idi rođo ne idi pred mene
Pred tobom su gorice zelene
Te on paše sabljicu od zlata
A duplicu vješa iza vrata

Prolomi se pucanj u sred zore
Zatalasa i mramorno more
Uzjahuje Patos crnog vranca
Kobasica viri mu iz ranca
Ako li mu i zataji ruka
U tom lovu na zločesta vuka
Spremila mu i njegova ljuba
Kečap ljuti, majoneze tuba.

Sa salaša jezdi momče mlado
Muke muči ne ide baš rado
Gleda salaš dok zakreće glavu
Rukom maše pozdravlja garavu
Za njim ljuba glasno progovrara
Živ mi bio bećarino stara
Kada dođeš ti pod dno planine
Imaš luka nareži slanine
Suza mu se u pogledu ledi
Jedva čeka da vučinu sredi
Da se vrati on svome salašu
I sa praga da poljubi snašu
Skine šunku sa tavana kuće
Da se baci među krofne vruće

Šuky sjedi i miluje koplje
„Pašćeš vuče kao zrelo snoplje“
Oštri koplje tiho progovara
Još ga muči jedna ljubav stara
„Oj Milena kunem ti se čašću
Ovim kopljem i tigrovom mašću
Privešću ti starog sivog vuka
Uz mene je desnica mi ruka
Uz mene su i sve tvoje misli
O moj vuče viteže pokisli“
Šuky zbori u daljinu gledi
Lap top drži i na panju sjedi

Čudo gleda i čudom se krsti
Tastaturom već mu lete prsti
Krenuo je humorom na vuka
Gitara mu visi sve do kuka
Širok osmjeh i u ruci šolja
Kafu srče od svega je bolja
Ti ćeš vuče do novina stići
Dok još spavaš ja ću tebi prići
Da te vidim kad ti spadne boja
Obećava strašni lovac Voja
Obećava i čašću se kune
Dok prebira od gitare strune
Već u glavi novi komad piše
Aoj vuče tebe nema više.

      *     nastaviće se     *

Pozdravlja Vas mandrak72, deseterački rastrojen i ustrojen.

 

p.s. svaki deseterački komentar u stihu biće uvršten u dosad najveću epsku blogersku ekspediciju još od dana kad je Ahmo kihno.

[ Smijehom protiv uroka ] 18 Septembar, 2010 00:17

Svanuo je novi dan. Razlog za novi osmjeh. Neki toga jutra nisu imali razloga za osmjeh. Ja opet jesam. Dok jednom ne smrkne drugom ne osvane. Ili obratno. Svejedno. Posao je posao.
Trebalo je da kamerom snimim sahranu. Nije mi baš posao po volji. Najviše zbog atmosfere. Pakovao sam stvari i žurio sam da stignem. Mjesto sahrane je bilo daleko, a ožalošćena porodica imala je velike ideje. Projekat snimanja sahrane bio je velik. Danima se ožalošćena porodica pripremala da napravi spektakl. Nešto o čemu će se pričati danima. Pominjati na svakoj slijedećoj sahrani. Nešto čiji će video snimak prostrujati mjestom brže nego Brenin „Hajde da se volimo“.

„Pazi da ne zabrljaš. Ovo se ne dešava svaki dan. Ovo treba da postane šablon. Novac nije problem. Umrli nikako nije zaslužio da tek tako ode sa ovoga svijeta.“-poslodavac je bio više nego jasan.
Nisam poznavao pokojnika.

Sahrana je bila velika. Sve je krenulo po protokolu. Zabilježeni su svi najvažniji detalji na početku. Povorka bola krenula je na put. Neobični običaj da pokojnikov sanduk nose na ramenima često mijenjajući nosače bilo je nešto što sam već vidio.
Crvena signalna lampica jasno mi je stavila do znanja da su baterije pri kraju.

„Sunce ti žarko.“-promrmljao sam sebi u bradu.
Zaboravio sam da napunim baterije. Rezervne su takođe bile prazne.
Podigao sam pogled u najožalošćeniji dio povorke. Poslodavac nije skidao pogled sa kamere.

Na brzaka sam se pribrao i nastavio da snimam na prazno. Nije bilo uzmaka. Sav ozbiljan kretao sam se oko povorke, vješto birajući najvažnije momente. Uglove. Svjetlost.
Uostalom to sam često radio rutinski. Prije par dana radio sam jednu sahranu baš na istoj lokaciji. Čak se dio puta dobro poklapao sa prethodnom sahranom.

„Trudiš se. To cijenim. Potrudi se da što prije dostaviš snimljenu sahranu.“-poslodavac je bio zadovoljan ali i nestrpljiv.
„Da.“-nisam ništa imao da dodam.
Bio sam izgubljen. Video zapis uspio je zabilježiti tek polovinu ceremonije i sahrane.

Nekoliko sam puta premotavao snimak. Bez ikakve ideje.
Ugasio sam svjetlo u sobi legao da spavam.
„Sijalica.“-odjednom sam skočio iz kreveta.
„Fotomontaža.“
„Pa to svi rade.“-pomislih.

Grozničavo sam pretraživao po prijašnjim radovima.
Pronašao sam ono što sam tražio.
Sahrana koju sam snimao na istoj lokaciji i groblju bila mi je u rukama.
Mnoštvo se stvari poklapalo. Vrijeme. Put kojim se išlo na groblje. Veličina povorke.
Vještom fotomontažom uspio sam uklapati scene sa dvije slične sahrane. Pažljivo birajući momente i trenutke kad prikazujem ožalošćene.
Fotomontaža je djelovala odlično. Rekao bih fantastično da nisam znao njenu pozadinu. Uostalom više bih ih povrijedio kad bih im rekao svoju grešku.

Primopredaja je dobro prošla. Bogato sam nagrađen za svoj rad. Uzeo sam novac i vrlo brzo napustio mjesto sastanka.
Navčer sam sjedio u polutami sobe i razmišljao o situaciji u koju sam upao svojom krivicom. Bio sam zadovoljan domišljatošću. Genijalnošću.

„Niko, niko kao jaaaaa, niko niko kao jaaaaa.....“-pjevušio sam staru pjesmu koju nisam čuo sto godina.
„Zvrrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrr.“-zvonjava telefona me prekide.
Bio je to poslodavac.

„Znam da je možda malo neumjesno da vas pitam, ali da li ste zadovoljni snimkom.“-pokušao sam da ga preduhitrim pitanjem.
„Estetski nemam primjedbi.“
„Ostalo.“
„Sve u redu.“-reče.
Odahnuo sam. Izgleda da je sve uspjelo kako sam zamislio.
„Konjino jedna. Znaš li da su do po sahrane nosili babu, a od pola sahrane babo je nosio sanduk.“-prasnu u smijeh glas sa druge strane žice.
Nije mi bilo do smijeha. Ostao sam bez teksta. Nisam poznavao pokojnika. A oduvijek sam smatrao da je priprema pola posla a to nisam činio.
„Niko nije primjetio. Jedino im je bilo važno kako su ispali na snimku i ko je najjače plakao i najtužnije izgledao.“-poslodavac je itekako bio svjestan stanja u ožalošćenoj porodici.

Pozdravlja Vas mandrak72, bizarnošću protiv šunda.
[ Generalna ] 06 Septembar, 2010 20:30

Koliko dugo pamtimo? Kratko rekao bih. Onoliko koliko nam treba.
Koliko pamti jedan stogodišnjak? Onoliko koliko ga pamćenje služi.
Ove godine 100 godina postojanja proslavlja FK Sloboda Novi Grad.

Vratimo li film unazad barem istorijski sjetićemo se nekih stvari što su obilježile taj period. Dva svjetska rata, građanski rat. Mladi ljudi i mnogo izgubljene mladosti. Mijenjanje naziva država i vlasti. Mnoštvo gradnje i rušenja.

Koliki je tehnološki napredak ne smijemo ni omisliti. Fotografije koje u tili čas obiđu čitavu planetu. Vijesti koje nas obasipaju sa svih strana svijeta. Da li nam je to još uvijek dosta. Ma ne, i dalje tražimo neku novu i svježiju.

Listajući godine koje su prošle među njima nekako se udjenula i 1985. I tada sam bio svjedok proslave 75-og rođendana još uvijek vitalnog slavljenika. Prošlo je brzo. Prošlo je mnogo toga. Najviše se i zaboravilo. Pamti se ono najnužnije. Da li je tako?

Ne znam koja bi vijest i novost uzbudile malu čaršiju danas i digle na noge. Vjerujem da bi to danas bilo otvaranje novih radnih mjesta. Izbori malo malo uskomešaju i zatalasaju. Rezultati izbora takođe. Brzo se zaborave sva obećanja i laži i sumorna svakodnevnica grada kome su protekle decenije oduzele sve ono što su ruke radnika same stvorile. Nadu da može biti bolje.

Ipak u svom tom sivilu jedan stogodišnjak nam upravo pokazuje kako se pobjeđuje. Postojanošću.

Prije 100 godina fudbalska lopta očarala je Krajišnike. Iz ove perspektive vjerujem da je bila mnogo veće čudo od interneta i sličnih stvari danas. Okupila je mladost u svoje okrilje. Mladost koja ju je nosila sve ove godine. Kroz ratne i sumorne godine. Poratne i današnje.

Gost FK Sloboda bio je FK Partizan iz Beograda. Hvala im što su ovoj maloj čaršiji bar na tren ispunili tribine. Učinili da na tren zaborave sve muke dok su se rijeke ljudi i automobila slivale prema stadionu. Program je naravno imao i svoj završetak. Rijeke ljudi pomiješanih osjećanja isticale su kao pijesak pješčanog sata sa stadiona Mlakve. Koliko su ponijeli sa proslave jednog stogodišnjaka iskreno ne znam.

Ja sam ponio mnogo. Jedno veliko zadovoljstvo jer sam prvi put bio na slavlju jednog stogodišnjaka. Jer sam primjetio veliki broj mališana. Mladosti dakle. Ustreptale dok su očima upijale sve ono što godinama su mogli vidjeti samo ptem malih ekrana. Pune stadione i svoje ljubimce. Ne sanjam o karijeri sportaša jer bi se već nekako moglo reći da sam veteran, ali danas sam opet bio mlad. U društvu stogodišnjaka to nije problem.

Nadam se kao Zvezdaš da će i FK Crvena Zvezda u nekom narednom periodu obojati tribine u crveno bijelu boju. Ne toliko zbog mene koliko zbog mladosti uskraćene svih ovih godina.
 
Trocifreni broj često nekom poželimo želeći mu najbolje. Čestitajući. Ja ovom prilikom čestitam 100 godina postojanja FK Slobodi iz Novog Grada, a ovom prilikom svima Vama želim da vječno ostanete mladi. Postojanje je znak da živimo.

Pozdravlja Vas mandrak72, Zvezdaš u pozadini slike koji misli na Vas.
[ Mandrakizmi ] 02 Septembar, 2010 23:42
UEFA je zabranila vuvuzele na stadionima. Naši fudbaleri mogu da odahnu jer u službenom saopštenju se trube ne spominju.

Naše oružane snage su opremljena i osposobljena oružana sila. Moglo bi se reći među opremljenijima u državi.

NATO snage se kukavički kriju iza živog štita. Gledaju nas preko mušice.

Mi i dalje poštujemo primirje, ali neprijatelj se i dalje bezobzirno brani.

Kanibali se slažu u jednom. Nezvanog gosta za prekid posta.

Kanibalska gostoprimljivost kaže. Svakog gosta za večeru dosta.



Pozdravlja Vas mandrak72, diskutabilni sagovornik ispod one kruške.
Hit Counter
Free Web Counter