Talas stiže sa pučine huče Eto mene a gdje si ti vuče Evo mene starog morskog vuka Starijeg od Kapetana Kuka Iza mene bitaka je trista Kao izvor istina je čista Sačekaću sve to natenane Sve dok Talas u pjesmu ne stane Mandrak piše desnica mu leti Može li se ljepše poželjeti Oj Talase imam te na umu Kad se krene na vuka u šumu Staće Talas i još plima pride Teško vuku kad ga lovci vide Krenuo je blinkerom na vuka Najlon de´bo kao dječija ruka Trokuka mu do koljena visi Danas jesi, sutra vuče nisi.
Gastro city sluša i govori Mene jedna miso´ dugo mori Javiše mi iz Kupusnog lista Ljudi moji istina je čista Javiše mi činjenice same Da od vuka ne prave salame Biće ića, biće silna pića Vrela pica i još krivi kića Deda dečko i Psiho Popa Za boj ljuti već je spremna klopa.
A sa dvora kao vila kliče Stiska zube, al pjeva i viče Behappy uopšte nisam sada Željela bih da niko ne strada Oj mandrače čuvaj mi drugare Pozdravi mi prijatelje stare Ja bih s vama, al oružja nemam Na put krećem za Pariz se spremam U mislima uvijek biću s vama Kad prozore osvoji nam tama Moj će osmjeh da obasja pute Kad vas šuma prigrli u skute
Sanjarenja iz Beča nam stiže Saborcima da bi bila bliže Valcer pleše na prstima leti Ko to tamo blogerima prijeti Ko to nama druženje da brani Medicina na našoj je strani Pa poskoči lagano na noge Te okupi brojne nefrologe Stade njima vako besjediti “Nefrolozi moja braćo mila Nevolja nas silna okupila Piše nama naš mandrače stari Evo kako sada stoje stvari. Nije dobro moja braćo mila Muka nas je ovdje sakupila Nije vuk što je vukom postao Već što čovjek čovjekom neostao Medicina od sebe sve daće Iz čovjeka vuka protjeraće“
Kad to ču Anamče djevojče Pa poskoči na njoj uvojče Trže sablju vazduh snjome sječe „Od čovjekla ima li šta preče Mila sejo računaj na mene Evo glava, ako treba vene Pa nek krv ako treba padne Junačini da se nekoj dadne“ Sjeda Anam pogledom sve kruži Pogled siječe pogled vuka tuži Te ustaje da još nešto reče „Imal išta od čovjeka preče.“ Te se vinu na crnoga ata Zaleprša srma od dukata Baci koplje na Miroč planinu Sunce šćaše pa na oko žmirnu „Oćemo li u lov braćo poći Gazelom prije gužve proći“.
Sitno pismo Pričalica piše “To se braćo trpit ne da više Nikad nije tako braćo bilo Što babi milo babi se i snilo Drago mi je što sam brzo stigla Kuka i motika kad se digla Neko više, a neko i manje Uz mudrosti potrebno je znanje Lijepe riječi nikad dosta Sve dok tinte premalo ne osta” Pero traži guske ni za lijeka Tinte nema, samo bijela mlijeka Bijelim mlijekom nazdravlja nam svima “Živi bili koliko vas ima Bog Vam dao sreće pa i zdravlja Mir u duši i za dušu slavlja” Sve se šeta i pogledom traži Ne bil vuka pronašla u laži.
* nastaviće se *
Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na oblake i izgubljene mane.
U palanci podigla se buka Blogeri su krenuli na vuka Neće vuku danas biti lako Bogat trofej priželjkuje svako Naoruža se mandrače momče Te on lupa u šerpu i lonče Diže buku urnebesa stvara O ramenu sačmarica stara Te on pjeva pjesme svima znane Nećeš vuče dočekat da svane. Za njim ide njegova mu djeva Iz sveg glasa od srca mu pjeva. Aoj mužu moja kriško hljeba Ti mi trebaš ko sunce sa neba Hrabro srce u nje sad se cijepa O moj mužu moja željo lijepa Mandrak šuti u grlu ga steže Suze same niz lice mu bježe
Do njega je odmah Stepski vuče Nije lako dileme ga muče Kud ću jadan na rođenog svoga Te on duva u lovačkog roga Idi rođo ne idi pred mene Pred tobom su gorice zelene Te on paše sabljicu od zlata A duplicu vješa iza vrata
Prolomi se pucanj u sred zore Zatalasa i mramorno more Uzjahuje Patos crnog vranca Kobasica viri mu iz ranca Ako li mu i zataji ruka U tom lovu na zločesta vuka Spremila mu i njegova ljuba Kečap ljuti, majoneze tuba.
Sa salaša jezdi momče mlado Muke muči ne ide baš rado Gleda salaš dok zakreće glavu Rukom maše pozdravlja garavu Za njim ljuba glasno progovrara Živ mi bio bećarino stara Kada dođeš ti pod dno planine Imaš luka nareži slanine Suza mu se u pogledu ledi Jedva čeka da vučinu sredi Da se vrati on svome salašu I sa praga da poljubi snašu Skine šunku sa tavana kuće Da se baci među krofne vruće
Šuky sjedi i miluje koplje „Pašćeš vuče kao zrelo snoplje“ Oštri koplje tiho progovara Još ga muči jedna ljubav stara „Oj Milena kunem ti se čašću Ovim kopljem i tigrovom mašću Privešću ti starog sivog vuka Uz mene je desnica mi ruka Uz mene su i sve tvoje misli O moj vuče viteže pokisli“ Šuky zbori u daljinu gledi Lap top drži i na panju sjedi
Čudo gleda i čudom se krsti Tastaturom već mu lete prsti Krenuo je humorom na vuka Gitara mu visi sve do kuka Širok osmjeh i u ruci šolja Kafu srče od svega je bolja Ti ćeš vuče do novina stići Dok još spavaš ja ću tebi prići Da te vidim kad ti spadne boja Obećava strašni lovac Voja Obećava i čašću se kune Dok prebira od gitare strune Već u glavi novi komad piše Aoj vuče tebe nema više.
* nastaviće se *
Pozdravlja Vas mandrak72, deseterački rastrojen i ustrojen.
p.s. svaki deseterački komentar u stihu biće uvršten u dosad najveću epsku blogersku ekspediciju još od dana kad je Ahmo kihno.
Svanuo je novi dan. Razlog za novi osmjeh. Neki toga jutra nisu imali razloga za osmjeh. Ja opet jesam. Dok jednom ne smrkne drugom ne osvane. Ili obratno. Svejedno. Posao je posao. Trebalo je da kamerom snimim sahranu. Nije mi baš posao po volji. Najviše zbog atmosfere. Pakovao sam stvari i žurio sam da stignem. Mjesto sahrane je bilo daleko, a ožalošćena porodica imala je velike ideje. Projekat snimanja sahrane bio je velik. Danima se ožalošćena porodica pripremala da napravi spektakl. Nešto o čemu će se pričati danima. Pominjati na svakoj slijedećoj sahrani. Nešto čiji će video snimak prostrujati mjestom brže nego Brenin „Hajde da se volimo“.
„Pazi da ne zabrljaš. Ovo se ne dešava svaki dan. Ovo treba da postane šablon. Novac nije problem. Umrli nikako nije zaslužio da tek tako ode sa ovoga svijeta.“-poslodavac je bio više nego jasan. Nisam poznavao pokojnika.
Sahrana je bila velika. Sve je krenulo po protokolu. Zabilježeni su svi najvažniji detalji na početku. Povorka bola krenula je na put. Neobični običaj da pokojnikov sanduk nose na ramenima često mijenjajući nosače bilo je nešto što sam već vidio. Crvena signalna lampica jasno mi je stavila do znanja da su baterije pri kraju.
„Sunce ti žarko.“-promrmljao sam sebi u bradu. Zaboravio sam da napunim baterije. Rezervne su takođe bile prazne. Podigao sam pogled u najožalošćeniji dio povorke. Poslodavac nije skidao pogled sa kamere.
Na brzaka sam se pribrao i nastavio da snimam na prazno. Nije bilo uzmaka. Sav ozbiljan kretao sam se oko povorke, vješto birajući najvažnije momente. Uglove. Svjetlost. Uostalom to sam često radio rutinski. Prije par dana radio sam jednu sahranu baš na istoj lokaciji. Čak se dio puta dobro poklapao sa prethodnom sahranom.
„Trudiš se. To cijenim. Potrudi se da što prije dostaviš snimljenu sahranu.“-poslodavac je bio zadovoljan ali i nestrpljiv. „Da.“-nisam ništa imao da dodam. Bio sam izgubljen. Video zapis uspio je zabilježiti tek polovinu ceremonije i sahrane.
Nekoliko sam puta premotavao snimak. Bez ikakve ideje. Ugasio sam svjetlo u sobi legao da spavam. „Sijalica.“-odjednom sam skočio iz kreveta. „Fotomontaža.“ „Pa to svi rade.“-pomislih.
Grozničavo sam pretraživao po prijašnjim radovima. Pronašao sam ono što sam tražio. Sahrana koju sam snimao na istoj lokaciji i groblju bila mi je u rukama. Mnoštvo se stvari poklapalo. Vrijeme. Put kojim se išlo na groblje. Veličina povorke. Vještom fotomontažom uspio sam uklapati scene sa dvije slične sahrane. Pažljivo birajući momente i trenutke kad prikazujem ožalošćene. Fotomontaža je djelovala odlično. Rekao bih fantastično da nisam znao njenu pozadinu. Uostalom više bih ih povrijedio kad bih im rekao svoju grešku.
Primopredaja je dobro prošla. Bogato sam nagrađen za svoj rad. Uzeo sam novac i vrlo brzo napustio mjesto sastanka. Navčer sam sjedio u polutami sobe i razmišljao o situaciji u koju sam upao svojom krivicom. Bio sam zadovoljan domišljatošću. Genijalnošću.
„Niko, niko kao jaaaaa, niko niko kao jaaaaa.....“-pjevušio sam staru pjesmu koju nisam čuo sto godina. „Zvrrrrrrrrr, zvrrrrrrrrrr.“-zvonjava telefona me prekide. Bio je to poslodavac.
„Znam da je možda malo neumjesno da vas pitam, ali da li ste zadovoljni snimkom.“-pokušao sam da ga preduhitrim pitanjem. „Estetski nemam primjedbi.“ „Ostalo.“ „Sve u redu.“-reče. Odahnuo sam. Izgleda da je sve uspjelo kako sam zamislio. „Konjino jedna. Znaš li da su do po sahrane nosili babu, a od pola sahrane babo je nosio sanduk.“-prasnu u smijeh glas sa druge strane žice. Nije mi bilo do smijeha. Ostao sam bez teksta. Nisam poznavao pokojnika. A oduvijek sam smatrao da je priprema pola posla a to nisam činio. „Niko nije primjetio. Jedino im je bilo važno kako su ispali na snimku i ko je najjače plakao i najtužnije izgledao.“-poslodavac je itekako bio svjestan stanja u ožalošćenoj porodici.
Pozdravlja Vas mandrak72, bizarnošću protiv šunda.
Koliko dugo pamtimo? Kratko rekao bih. Onoliko koliko nam treba. Koliko pamti jedan stogodišnjak? Onoliko koliko ga pamćenje služi. Ove godine 100 godina postojanja proslavlja FK Sloboda Novi Grad.
Vratimo li film unazad barem istorijski sjetićemo se nekih stvari što su obilježile taj period. Dva svjetska rata, građanski rat. Mladi ljudi i mnogo izgubljene mladosti. Mijenjanje naziva država i vlasti. Mnoštvo gradnje i rušenja.
Koliki je tehnološki napredak ne smijemo ni omisliti. Fotografije koje u tili čas obiđu čitavu planetu. Vijesti koje nas obasipaju sa svih strana svijeta. Da li nam je to još uvijek dosta. Ma ne, i dalje tražimo neku novu i svježiju.
Listajući godine koje su prošle među njima nekako se udjenula i 1985. I tada sam bio svjedok proslave 75-og rođendana još uvijek vitalnog slavljenika. Prošlo je brzo. Prošlo je mnogo toga. Najviše se i zaboravilo. Pamti se ono najnužnije. Da li je tako?
Ne znam koja bi vijest i novost uzbudile malu čaršiju danas i digle na noge. Vjerujem da bi to danas bilo otvaranje novih radnih mjesta. Izbori malo malo uskomešaju i zatalasaju. Rezultati izbora takođe. Brzo se zaborave sva obećanja i laži i sumorna svakodnevnica grada kome su protekle decenije oduzele sve ono što su ruke radnika same stvorile. Nadu da može biti bolje.
Ipak u svom tom sivilu jedan stogodišnjak nam upravo pokazuje kako se pobjeđuje. Postojanošću.
Prije 100 godina fudbalska lopta očarala je Krajišnike. Iz ove perspektive vjerujem da je bila mnogo veće čudo od interneta i sličnih stvari danas. Okupila je mladost u svoje okrilje. Mladost koja ju je nosila sve ove godine. Kroz ratne i sumorne godine. Poratne i današnje.
Gost FK Sloboda bio je FK Partizan iz Beograda. Hvala im što su ovoj maloj čaršiji bar na tren ispunili tribine. Učinili da na tren zaborave sve muke dok su se rijeke ljudi i automobila slivale prema stadionu. Program je naravno imao i svoj završetak. Rijeke ljudi pomiješanih osjećanja isticale su kao pijesak pješčanog sata sa stadiona Mlakve. Koliko su ponijeli sa proslave jednog stogodišnjaka iskreno ne znam.
Ja sam ponio mnogo. Jedno veliko zadovoljstvo jer sam prvi put bio na slavlju jednog stogodišnjaka. Jer sam primjetio veliki broj mališana. Mladosti dakle. Ustreptale dok su očima upijale sve ono što godinama su mogli vidjeti samo ptem malih ekrana. Pune stadione i svoje ljubimce. Ne sanjam o karijeri sportaša jer bi se već nekako moglo reći da sam veteran, ali danas sam opet bio mlad. U društvu stogodišnjaka to nije problem.
Nadam se kao Zvezdaš da će i FK Crvena Zvezda u nekom narednom periodu obojati tribine u crveno bijelu boju. Ne toliko zbog mene koliko zbog mladosti uskraćene svih ovih godina.
Trocifreni broj često nekom poželimo želeći mu najbolje. Čestitajući. Ja ovom prilikom čestitam 100 godina postojanja FK Slobodi iz Novog Grada, a ovom prilikom svima Vama želim da vječno ostanete mladi. Postojanje je znak da živimo.
Pozdravlja Vas mandrak72, Zvezdaš u pozadini slike koji misli na Vas.