[ Priče iz Desetog sela ] 29 Avgust, 2012 21:18
Teško da bi iko u planinskom selu u Bosni razumio razloge zbog kojih se Boško toga jutra sa samo jednim koferom u ruci zaputio u neizvjesnost sa samo jednim ciljem . Da ispuni jedan davni san koji ga je godinama držao budnim, ne dozvoljavajući mu da zaspi. Godinama se borio sa nečim što nikako nije mogao da objasni.

„Ideš?“- upitala ga je majka suznih očiju koja je godinama gledala njegovu borbu.
„Da.“- kratko je rekao, spustio kofer i snažno je zagrlio.

Nije ga ništa više pitala. Znala je ono što niko drugi nije. Upravo zbog toga je i završila u ovom malom planinskom selu.

„Zbogom.“- rekao je podižući kofer ne mogavši sakriti onaj bljesak u očima na granici tuge i radosti. Kada se miješa oštar planinski vazduh sa otvorenih vrata i toplota od stare peći bubnjare koja je širila prijatni miris sagorale breze.

Boško je sanjao malo ribarsko selo, izvučene bijele čamce na obali i stalnu borbu ribara sa vjetrom i pučinom uz glasne krike galebova dok se otimaju o odbačenu hranu sa brodica. Sanjao je isti san godinama. Na momente bi mu se činilo da od krika galebova razaznaje riječi. Gotovo neljudske i nestvarne.

„Požuri Boško, požuri.“- odzvanjalo je u njegovim snovima nakon kojih bi se budio obliven znojem u groznici koja je tresla njegovo mlado tijelo.

Nakon toga sve bi se opet ponavljalo. Stoga je odlučio da potraži selo iz svojih snova i sazna zašto uvijek čuje iste riječi i glasove.
Godinama je obilazio sva primorska mjesta, ribarska sela i uvale tražeći svoje selo iz snova. Osluškivao do duboko u noć. Potpunoma je izgubio san, ali ništa od svega nije davalo nagovještaj da je stigao na pravo mjesto.

„Moram dalje.“- bio je odlučan.

Boravio je u mnogim selima, bivao manje ili više prihvaćen u njima, ali nije dobio jasnu potvrdu da je na pravom mjestu. Stoga je prihvatio ponudu jednog kapetana da mu se pridruži na brodu koji je trebao da isplovi sa zalaskom sunca.

„Zašto ne sačekamo zoru?“ – upitao je kapetana.
„Lakše se podnosi noć na moru kad izgubiš san.“ – odgovori kapetan.

Tako je u početku nekako i bilo. Pristajali su u mnogim lukama, manje ili više zadržavajući se u njima. Tek da se izvrši istovar ili pretovar robe. Uzmu neophodne namirnice i otisnu u nova mora. Nekoliko puta je ponovo zaspao. Iznenadio se koliko je san bio okrepljujući.

„Spavao si?“- upita ga kapetan.
„Da. Već sam zaboravio šta je san.“
„Jesi li nešto sanjao?“
„Ne. Da li je to dobar znak?“
„Ne znam, ali svakako je neki znak.“- kapetan slegnu ramenima i zagleda se pučinu pred njima.

Toga dana kao da se gomila poznatih zvukova vratila u njegovo okruženje. Bio je svjetan vjetra i njegove pjesme po pustoj palubi. Krici galebova koji su uzalud oblijetali brod u potrazi za hranom bili su molećivi i gotovo plačljivi.
Tek u sumrak kako je jenjavao dan Boško je osjetio umor koji ga je tjerao da propusti večeru i vrlo rano ode u postelju. Ponovo je očekivao da zaspe. Čekao je san.
Opet je sanjao selo. Prepuno ribarskih brodica, razastrtih mreža. Čopore djece koji su se nadvikivali sa kricima prijetećih galebova velikih poput najvećih ćurana.

„Požuri Boško. Požuriiiii.“- stapalo se sa kricima galebova i galamom musave dječice.

Probudio se. Bio je mokar kao čep. Pogledao je na sat. Bilo je prošlo tek pola sata od momenta kako je otišao u postelju. Tijelo mu je drhtalo. Ne od straha, već od ponovnog uzbuđenja. Bio je na pravom putu. Bilo je vrijeme da dalje nastavi sam.

Jedva je dočekao jutro da kapetanu kaže kako im se putevi ubrzo razilaze. Kapetan je imao razumijevanja za njegove riječi.

„Ipak je to bio znak.“- kapetan se nasmiješi te ga ponudi duvanom iako to nikada nije prije učinio.
„Ne hvala. Ne pušim.“
„Uzmi, nek ti se nađe. Može da posluži kao paravan dok vodiš razgovore sa sobom. Ponekad ključ za nedoumice, ponekad poziv na razgovor.“

Boško uze vrećicu duvana, zahvali se kapetanu i pođe u spavaonicu da uzme svoje stvari. Još istog dana iskrcao se na malu ribarsku kočaricu koju su sreli uz put. Nije razumio jezik vlasnika kočarice, kao ni dvojicu mornara koja su mu pomagala. Samo su se smiješili i stalno koristili priliku da pokažu kao snijeg bijele zube koji su se isticali na crvenoj preplanuloj koži. Nije bilo druge nego da im se pridruži i svojim skromnim ribarskim znanjem pomogne ukoliko je uopšte i bilo riječi o pomoći. Svi su se smijali njegovim nespretnim pokušajima. Smijao se i on.
Tek ranom zorom pristali su u malo selo. Nekoliko slabašnih svjetala škiljilo je poput nepovjerljiva i sumnjičava starca dok zavija duvan i ispod oka posmatra neznanca. Potpunoma je razumio zašto je to tako. Bio je stranac u malom ribarskom selu. Drugačije boje kože i jezika kojim niko nije govorio u selu.

Na sebi je osjećao mnoštvo pogleda. Dok su istovarali ulov već se bilo uvelike razdanilo. Selo je bilo malo. Desetak skromnih kućeraka i isto toliko, ako ne i malo više brodica koje su se ljuljuškale na talasima kao staklo providnog mora. Bijele plaže bile su ispresijecanje velikim ribarskim mrežama.
Nepunih sat vremena kasnije nalazio se maloj kućici bijelih zidova i niskog stropa. Samo se smješio i potvrdno klimao glavom na svaku izgovorenu riječ. Na ležaju pored stola ispod pokrivača su virila dva para blistavih očiju. Čim bi ih pogledao prostorijom bi odzvanjao nezaustavljivi dječiji smijeh. Povremeno ih je pogledavao dok je halaplljivo jeo zalogaje vješto spremljene i ukusne ribe.
Nakon jela sa ribarom koji ga je doveo na doručak sjeo je na mali trijem. Sjetio se duvana koji mu je kapetan dao. Ponudio ga je ribaru. On ga je odmah primio i vještim prstima smotao cigaretu.
Gledajući ga kako vješto to radi rukama mu pokaza da i njemu smota jednu cigaretu duvana. I začudo ribar ga je odmah shvatio te i njemu smota jednu cigaretu.

Nakon što ribar zapali cigaretu učini to isto i Bošku. Oštar uksus dima pržio mu je nepca. Snažno se zakašlja te mu cigareta ispade na zemlju. Blago se zacrvenio dok se ribar glasno smijao.

„Boško. Boško se zovem.“- udarao se po prsima kažiprstom pokazujući na sebe.
„Bosko, Bosko.“- ponavljao je ribar.
„Da, da. Boško, Boško.“- smijao se i sam.

Onda Boško prstom pokaza ka njemu.

„Tvoje ime. Ime. Kako se zoveš? Ja sam Boško.“- ponovo je pokazivao na sebe
„Bruno. Bruno.“- oponašao je Boška ribar.
„Ja Boško, ti Bruno.“-prstom je pikkazivao na sebe, pa onda na njega te su se dugo smijali.

Ostatak dana proveo je u „razgovorima“ sa mještanima koji su bili ljubazni, zagledali se u njega kao da je svjetsko čudo. Donosili raznorazne sitnice koje su mu poklanjali. Do kraja dana upoznao je sve stanovnike malog ribarskog naselja. Kao roj pčela za njim su stalno zujala dječica koji bi ga dotaknuli i onda se od njega brzo udaljavali pri tom se smijući. Prihvatio je njihovu igru i kao tobože jurio za njima.
U sam sumrak Bruno ga povede sa sobom. Pokaza mu mjesto za spavanje, ljubazno se nasmiješi i izađe.
Dok je ležao na uskom i ne baš udobnom ležaju pred očima su mu igrale slike prethodnog dana. Prijatan umor brzo mu je donio smirujući san.
Osjetio je lagano drmusanje ramena. Sunce je bilo već dobro odskočilo kad je s mukom otvarao oči. Bio je to Bruno. Rukom mu je pokazao da pođe sa njim.

Nije se mnogo bunio te se odmah spremi i pođe za njim. Nakon nekoliko minuta napustili su ribarsko selo i pred njima se ukazala šuma i uski šumski put. Nije bilo tragova vozila u selu. Nakon nekih tridesetak minuta stali su pored izvora. Bruno se osvježio popivši nekoliko gutljaja. Boško učini isto. Nakon toga sjede na travu pored njega. Nije vidio smisao ovog puta i znatiželjno je gledao u Bruna.
Nakon kratkog odmora nastavili su putem dublje u šumu. Nakon dobra dva sata pred njima se ukazala mala šumska koliba. Nije odisala luksuzom, ali je bilo jasno da igra važnu ulogu mještanima ribarskog sela. Najuočljivija je bila nervoza na Brunovom licu kako je ugledao malu kolibu. Gotovo pobožno je ponavljao neke nerazumljive riječi. Gledao je pred sebe.
Nije dizao pogled dok se približavao. Kad se na vratima pojavio starac prijatnog izgleda i vanjštine obučen u tradicionalnu nošnju pozdravi pridošlice.
Boško je čas gledao u Bruna, čas u neznanca. Nije razumijevao njihov razgovor koji je bio mješavina španjolskog  i portugalskog jezika.

Starac zatim pogleda na Boška. Obrati mu se na jasnom engleskom jeziku, te ga malo zbuni. Boško nije najbolje govorio engleski jezik, ali je uspijevao da razumije suštinu.

„Šta te dovodi nama?“- upta ga starac.
„San.“- odgovori.
„Daj mi svoje ruke.“- zatraži.

Boško ispruži ruke. Starac ih primi u svoje dlanove koji su bili bijeli i mekani poput najnježnijeg papira. Brzo ih ispusti, gotovo sablasnuto.

„Ti moraš odmah da platiš.“- zatim je Brunu na njihovom jeziku uzbuđeno ponavljao nepoznate riječi.

Boško je zbunjeno gledao u njihovu gestikulaciju. Nije ništa razumio, ali je jasno vidio uzbuđenost u njihovom razgovoru.
Potom mu se starac ponovo obrati.

„Moraš platiti gotovinom. Odmah.“

Toliko je razumio ali nije znao šta da plati, koliko. Pogledom je tražio Bruna koji je jasno vidio njegovu zbunjenost. Bruno se prenu, priđe mu i pokaza na džep sa duvankesom. Boško izvadi duvan te ga pruži prema stracu koji ispruži ruku, uze duvana koliko je potrebno za cigaretu i vrati mu duvankesu.
Bruno mu  dade znak da pođe sa njim.

„Sutra, sutra.“- ponavljao je starac za njima.

Vraćali su se prema selu. Bruno nije bio raspoložen. Nije se smješkao. Bio je ozbiljan. Stigli su na ručak koji je prošao u mučnoj atmosferi. Nakon ručka pozvao je Bruna da mu pokuša objasniti situaciju sa starcom.
Bruno kao da je razumio njegove dileme i nedoumicu. Uze ga za ruku i povede ga u sobu gdje je noć prije prepavao. Podigao je posteljinu ležaja na kome je proveo noć.
Boško se užasnuo. Bio je to mrtvački sanduk. Gotovo da se srušio od nimalo prijatnog saznanja. Blijedo je gledao čas u sanduk, čas u Bruna.
Bruno ga izvede napolje na bijeli pijesak te mu grančicom poče crtati na njemu. Počeo je od slike malog djeteta, njegov rast i razvoj, sve do prvog isplovljavanja na more kao ribar. U tom momentu nacrta mu starca i dlan. Nakon toga rukama pokaza kako treba da se plati stracu za riječi koje im uputi. Pokazao je kako je moguće starcu da se plati u nekoliko puta, vrijeme i dužina trajanja otplate nije bilo bitno. Nakon toga mještani u toku noći moraju da mu spreme mrtvački sanduk.
U tom momentu u njemu odjeknuše riječi strca „da plati odmah, gotovinom“. Osjećao se kao proboden nožem. Iznenađen. Nije mu bilo jasno mnogo toga. Zašto?

Vidjevši njegov strah Bruno ga povede u još par kuća i pokaza na mrtvačke sanduke, koji su našli različitu primjenu, ali u svakom je moralo stajati nešto lično od samog ribara.

U sumrak je opet bio u sobi. Nije mu se lijegalo na mrtvački sanduk koji je služio noć prije kao ležaj. Oklijevao je i da ga pogleda. Noć je proveo pored prozora. Bez sna. Posmatrao je more koje se prijeteći crnilo, a talasi opasno pjenušali dok su kotrljali pijesak po plaži. Učini mu se i da je sam zrno pijeska kojeg život neumitno kotrlja i troši, iznova ga bacajući na nova mjesta i i među neke nove ljude.

„Da li je to moja sudbina da stalno lutam? Da stalno izmičem i bježim?“- pitanje za pitanjem nametalo se svakog trena.

Primjetio je slabašnu svjetlost u jednoj od ribarskih kuća. Bio je siguran da su to ribari koji su se dali na posao da mu naprave mrtvački sanduk.

„Zašto mi uopšte treba mrtvački sanduk? Šta uopšte ovdje tražim?“- pitao se i dalje.

Čim je svanulo, spakovao je svoje stvari. Pred vratima je zatekao sanduk te se gotovo sapleo o njega. Nije uopšte čuo kad su ga donijeli.

„Čemu tolika tajnost?“

Sjeti se kako je vidio da svi ribari u sanduk ostavljaju neke svoje lične stvari odluči da i on učini isto. Zašto? Nije znao. Ostavio je džemper boje plavog neba koji je isplela njegova majka. Nekako je najviše osjećao njega kao samog sebe i neku posebnu vezanost majke sa svim ovim što mu se dešava.

Još istog dana isplovio je nekom ribaricom iz susjednog sela. Od tada promijenio je mnogo brodova, mora i mornara. Noći bez sna pratile su ga kao vjerno pseto. Gotovo nijemo i odano do kosti. Mijenjao je sve. Postelje i sutone, svitanja i horizonte.

Jednoga dana sa pramca broda kojim je uplovljavao u malu i ne mnogo posjećenu luku iznad čijeg se doka rasprostirala staza za šetanje sa ostatcima nekadašnje utvrde. Na obali je primjetio jednu damu sa velikim šeširom koji joj je dobrim dijelom zaklanjao lice. Na njoj je bila haljina. Činilo se starinska, no sa sigurnošću nije mogao to isto i potvrditi zbog udaljenosti.
Zašto je toga dana sišao i čvrsto odlučio da ostane na ostrvu nije mogao da da odgovor. Svakodnevno je šetao pored obale, nepoznate dame koja ga nije ni opažala. Lagano, gotovo na prstima prolazio bi pored nje. Za trenutak bi zastao u nedoumici da bilo šta kaže, samo bi skinuo šešir kao pozdrav i nastavio dalje.

Život u maloj luci, mirnoj poput njegova udaljena sela mirno je tekao. Nije bilo više snova koji su ga tjerali naprijed. Zaposlio se prvo kao baštovan. Nakon što je naučio jezik dobio je službu u pošti. Kao poštar. Nije imao mnogo posla.

Ubrzo na njegovu adresu stiglo je pismo.

„Boško. Majka uvijek zna. Osjeća. Kad pročitaš ove redove znaću da si dobro. I to mi je dovoljno. Od tebe očekujem samo jedno. Jedno pismo. Sve ostalo bilo bi suvišno, baš kao slamni šešir na snažnom vjetru.
U čekanju i nadi.
Tvoja majka“

Riječi malo. Smisla mnogo i nimalo.
Nije sjeo odmah da napiše odgovor. Izašao je da prošeta duboko pod dojmom pisma koje je eto stiglo ovdje na kraj svijeta do njega. Mnoštvo pitanja navirala su iza svake misli. Pogleda. Jesen je uveliko osvajala luku. Spuštala se prema rijetkim brodovima i brodicama koje su ko zna kojim razlogom svraćali i kao nemirna i razigrana djeca poigravala se sa njihovim jedrima stvarajući različite oblike. Čas kao ogroman i tvrd trbih, zaim ko ispijena mješina vina, stalno i iznova stvarajući nove i nove figure koje bi eto samo rijetki umijeli da vide i prepoznaju.

„Šta da joj napišem.“- pitao se.

Osjećao je da bi bilo besmisleno opisivati sav put, jer zbog toga nije ni krenuo iz malog planinskog sela u neizvjesnost. Možda san, pitao se. Sve to nije imalo smisla za jedno pismo koje se očekuje i kojemu se nada. Izdalo bi sva očekivanja.

„Da li sam izdao Bruna? Da li sam se uplašio smrti, pa sam krenuo u bjesomučan bijeg ni sam ne znajući ni razlog ni cilj?

Pomisli na mrtvački sanduk koji je ostao u selu i koji se zakopava sa njegovim ličnim stvarima ukoliko ribar nestane. Šta biva sa njegovom dušom kad ga morske dubine progutaju, zapita se.
Pred sobom ponovo ugleda nepoznatu damu, koju je čini se jako dobro poznavao mada nikada nisu ni riječ prozborili, niti joj je ime na znao niti o njoj raspitivao. Ostavio je to pitanje na strani zbog mističnosti. Stajala je na istom mjestu i gledala u pučinu. Zastao je i gledao kako se vjetar poigrava sa pramenovima njene kose koji su nemirni lepršali oko njenog lica. Starinska haljina  pod uticajem vjetra pripijala se uz njeno tijelo.

U jednom trenutku vjetar podiže šešir sa njene glave i snažno ga ponese prema obali i moru. Gotovo nestvarno je djelovala njegova putanja. Boško pohrli da ga stigne i uhvati.

„Nije potrebno. Neke stvari jednostavno dođu na svoje mjesto ili pođu svojim putem.“- po prvi put začuo je njen glas. Bio je neobično melodičan i topal.
„A ti? Šta je sa tobom?“- upita je nakon kraće pauze.
„Neke stvari treba sačekati jer drugačije i neće doći.“- odgovori mu i po prvi se put okrenu prema njemu. Imala je lijepe crte lica i oči boje plavog neba, baš kao i džemper koji je ostavio u mrtvačkom sanduku u ribarskom selu.

Boško je stajao bez riječi.

„Ja sam se rodila baš na isti dan kad i ti. Nije važno kako ali eto znam. Još kao malu majka me je slala da čekam brodove i poštu, a kao što vidiš ovo i nije baš prometna luka, ali vremenom sam počela uživati ovdje na vjetru. Bila je najbolja drugarica tvoje majke, koja joj je obećala da će joj se javiti.“
„I nije?“-upita je Boško.
„Jeste, samo nisam bila sigurna kao sad.“

Nakon toga se nasmija i produži šetnju niz stazu. Boško pođe za njom. Nisu prozborili ni riječi. Samo im je vjetar milovao lice i prve kišne kapi.

„Draga Majko!
Bila si u pravu. Najtoplija je boja plavog neba koja svakog negdje čeka.
Zauvjek tvoj Boško“


Pozdravlja Vas mandrak72, ludi šeširdžija i kiridžija bez katanca i ključa za konzervu ribe na brodu.
[ Mandrakizmi ] 26 Avgust, 2012 09:16

I ja bi da se držim za slamku. Na državnim jaslama.

U životu je kao u fudbalu. Bod na strani duže se prepričava.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, od sunca pečen, od riječi nedorečen, ukratko osujećen.

[ Mandrakizmi ] 16 Avgust, 2012 18:54

Pamet nije skupa. Više nas koštaju budale koje pametuju.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, ošišan kako i dolikuje. Cool

[ Priče inspirisane poslom ] 01 Avgust, 2012 18:03

Još ponegdje se mogu čuti priče kako rijeka umije uzvodno da poteče. Neki će reći da je sve to samo još jedna nesuvisla priča, neki će se složiti. Međutim ima jedan tip ljudi koji će uvijek ići na kontru. Kad bi kojim slučajem i sami pokazali sumnju u istinitost priče takvi bi se upinjali iz petnih žila da dokažu suprotno. U suprotnom desilo bi se suprotno od toga. Rekli bi da imamo bujnu maštu i tako do u nedogled. Jedino takvi nikad ne bi mogli da se sa vama slože u bilo čemu.

Poznavajući jednoga takvog ujutro dok smo dijelili radne zadatke ispričah im priču o lubenicama iz Japana koje se uzgajaju tako da poprime četvrtast oblik.

„Glupost. Pa to je nemoguće. Ko je još to vidio?“-smijao se dok je izlazio iz kancelarije dok se gegajući gubio niz hodnik.

Još istoga dana sve to isto ispričao je svima iz grupe koju je vodio kao poslovođa. Da stvar bude još inetersantnija on je bio taj koji je tvrdio da je sve to pročitao i vidio.
Poznavajući ga takvoga radnici su ga uzeli na zub.

„Haha, četvrtasta lubenica, pa da. Japanci prave četvrtaste lubenice da ih možeš što više u ladin gepek složiti. Boga ti jel imaju možda sa ručkom?“-zajedljivi komentari nisu posustajali priupitkujući ga svakakve gluposti.

Pustio sam ga dan-dva na milost i nemilost radnicima. Pili su mu krv na slamku. Nakon par dana na posao donesoh novine u kojima sam to sve pročitao sve sa slikom velikog formata. Čim sam mu ih pružio nije ništa rekao već je s njima odmah izjurio među svoje radnike.

„Jel vidite ko sad laže i ko bajke priča?“- šepurio se i poturao novine pod nos svojim najvećim krvopijama.
„Ha, šta piše? Ako ne znaš čitati za takve su i sliku stavili.“-likovao je sav uzbuđen kao u transu.

Bez obzira na sav taj obrat nije se udostojio da mi kaže ni hvala. Od njega mi to i nije bilo potrebno.

Drugom prilikom poveo se razgovor o sportskim kladionicama.

„Otimanje para od naroda, zabava za naivne.“-prokomentarisah.
„Nije baš tako kako kažeš. Ima tu para.“-odmah se uključio u priču.
„Ne vidim da je iko od kladioničara nešto povećao imovno stanje, pokrenuo posao ili kupio novi automobil. Samo vlasnik kladionice nije u minusu.“-rekoh.
„Eto ja nisam u minusu. Ja sam u plusu.“-reče.
„Koliko?“-upitah.
„Ne igram na velike sume ali se redovno dobija.“
„Vidim gazda proširio kladionicu, mada bih je prije nazvao svlačionica.“
„To je stvar znanja.“-ustade i krenu u svoj jednosobni stan koji je dobio od firme prije trideset i nešto godina.
Sa njim nije bilo konsenzusa, a Boga mi ni komocije u stanu na žalost njegovih sinova, sadašnjih podstanara.

Uveliko je uživao u penziji. Još je vjerovao u dobitke i bio je u plusu. Nisam želio započinjati niti jednu temu koja bi vodila razmimoilaženju. Sjedio sam na klupi pored njega i zajedno smo gledali u potočić što je promicao pored njegova imanja na selu.

„Upeklo Boga mi.“
„Ljeto ko ljeto.“
„Ako ovako nastavi suša će uzeti svoj dio.“-nastavih.
„Neće. Otela se ljetina.“

Potočić pred mojim očima dobrano otanjio već je osjetio sve čari vrućine i suše.

„Jel presuši preko ljeta?“-pokazah mu glavom prema potoku.
„Ma jok. Još pojača.“-samouvjereno odgovori.

Ustadoh sa klupe. Savki razgovor s njim dalje bio bi besmisleniji i teži.

„Dobra ti ljetina.“-pokazah glavom i zadržah pogled na njegovoj polusprženoj bašti.
„Valjala bi sad jedna dobra kiša.“-reče ozbiljno.
„Hm, da.“

Pozdravismo se i zaputih se dalje na teren. Pomislih kako bi ponekad valjala kakva kiša da ohladi usijane glave uvijek spremne na sukob i neslaganje.

„Koliko bi sve moglo biti jednostavnije i lakše za ponijeti i podnijeti da ima svoje ručke za nositi. Neko zaista ima svoj teret ali nikako ne umije da ga ponese i podnese te se čitav život pati i koprca u mjestu.“

http://zoranplavsic.com/

Pozdravlja Vas mandrak72, sušom oparušen i kišom natopljen agroekonom bez prinosa po hektaru duše.

Hit Counter
Free Web Counter