[ Priče inspirisane poslom ] 20 Septembar, 2008 16:04
Maglovita, mutna linija horizonta stapala se svojom bojom sa olovno sivim nebom i modrozelenom linijom crnogoričnog pojasa brdovitog terena koji je počinjao negdje tamo gdje nejasni obrisi malih seoskih kuća blijede i nestaju u sumgalici kišnog popodneva.

Koliko puta sam samo posmatrao istu sliku sa sasvim drugim osjećajima. Jedna te ista stvar pomiješana sa burom emocija lošeg ili dobrog trenutka stvarala je djelo svaki put drugačije, dublje i nažalost jasnije. Možda je i stvar umjetnosti da bude jasna i svima razumljiva, jednostavna i primjenljiva, ali ne. Neke se stvari ne mogu razumjeti odmah, treba onaj sitni djelić vremena što čini život opasno brzom vrteškom, taj sitni staklić mozaika što ga život iscrtava.

Tu nejasnu liniju horizonta, iščitavamo kroz spektre boja naših očiju dok sišući majčino mlijeko preko njezina ramena pokušavamo da prepoznamo staze koje nas vode u život o kome ama baš ništa ne znamo do da je mlijeko toplo taman koliko treba i da ga ima i da smo sigurni.

Vremenom mala kuštrava glavica diže se iz majčina naručja pokušavajući da pogleda dalje, dublje i jasnije. Ta stalna borba da se vidi šta je iza čitav naš život čini ovakvim kakav jest. Kroz periode života ta linija horizonta dobija drugačije tumačenje, različito od od svega onog što se definiše po knjigama i tumačenjima učitelja, mastavnika i profesora....

Ta nejasna linija prije tridesetak godina bila je misterija sa mnogo pitanja. Da li tamo iza žive ljudi, šta jedu, da li je sad tamo dan ili noć, da li....???????? Ponekad i onaj blagi strah dok grmi i sijeva i blještavo plave munje paraju nebo tjeraju nas da se zapitamo, šta je to što je tamo i što je ovdje isto, da li strah, da li kraj, ili možda blagi smiraj ili samo kraj. Kraj svijeta, nade, početak nostalgije.
Dok sam čekao kolegu iz Doma zdravlja sjedeći u automobilu, zavaljen u sjedištu posmatrao sam kišne kapi kako nasumice, ali ipak nekim redom padaju na šoferšajbu službenog automobila. Jedna, dvije, tri,.... petstotinašezdestetčetri, nisam brojao do te mjere, ali sam siguran da je bila i ta kap. Nastojeći da providim kroz svu silu kapi koja se u malim potocima slijevala niz šoferšajbu, ugledao sam dva starija čovjek. Jedan sa svojih šetdesetak godina pod rukom je vodio jednog starijeg čovjeka po mojoj procjeni od sedamdeset i kusur godina koliko sam mogao da onako procijenim kroz pokislo staklo. Pogrbljeni starac nesigurnim korakom djeteta koje prohodava polako je grabio siguran jedino u ruke šezdesetogodišnjeg starca koji ga je pod rukom držao. Bio je siguran jedino u već polako nesigurne i umorne ruke. Pomislio sam eto koji je to paradoks, prije toliko godina situacija je bila obratna. Njihovi obrisi nestajali su prema zgradi, a njihova krha tijela polako su izmicala djelomično prelazeći onu nejasnu liniju horizonta, koja se sad činila da se spustila na njihova pleća , da bi ih nakon toga odjednom kriva linija nadrasla, a njih dvojicu učinila još manjim i bespomoćnijim.
 
Kiša je i dalje lila, promicali su kišobrani svih Kineskih boja careva i dinastija, ta jedina lažna brana od kiša što su prošle i od onih koje će da dođu. Ko zna koji će se kišobran možda koliko sutra zauvijek sklopiti i odložiti u nekom kutku kuće sa mnoštvom usamljenih kutaka u velikoj praznoj kući.

Možda ne toliko velikoj kao u vili jednog bogatog Rusa u kojoj sam ne tako davno radio. Mjestu koje je u izgradnji, gdje je sve vrvilo promenadom ljudi, gazdama, djecom, ogromnim zlatnim retriverom (možda nisam dobro pogodio pasminu ili čak ispravno ispisao), koje je naglo zaćutalo, ispraznilo, gdje smo ostali ja, mašina za štemanje zidova i vagon tišine, i onaj nesretni vrabac izgubljen u velikom zarobljenom prostoru koji nije mogao da nađe izalaz iz proizvoda jednog materijalnog svijeta bez slobode, kojeg sam primjetio mrtvog na podu dok sam jeo tople ćevape sa lukom. Nažlost nije mi tog momenta pokvario ručak, dok sam ga gledao halapljivo jedući. Nisam skinuo pogled, nisam pobjegao. Nastavio sam dalje da radim i sam zarobljen između zidova sa brojnim kupatilima, saunama, sobama, fitnes salom i čim sve ne. Ostao sam zarobljen materijalnim dobrom, koje je bilo tu da me spusti na zemlju, vrati u realnost. Jedna praznina Velikog Sibira ispunila mi je dušu tog dana. Nedostajali su mi ljudi koji su pre neki dan tuda hodali, nedostajo je život, nažalost taj jedan mali se ugasio, opominjao je. Kasnije dok sam odmarao na stolici, posmatrao sam kako rijeka Una smaragdno zelena ljepotica, protiče, kao mlada djevojka skakuće sa kaskade na kaskadu iza kojeg se blještavi prelijev vode nemiran smiruje u neznan i dubok vir. Gdje je sva ona Una koja je protekla, gdje su svi oni zalasci sunca koji se okupaše u njoj, gdje je horizont, gdje je tačka gdje ona prelazi tu liniju, nadam se lijepa kao što je gledam. Nadam se i mlada kao što je ja znam.

Dolazak kolege iz Doma zdravlja vratio me je u mali i siguran svijet gdje živim. Gdje treba da nastojimo na najbolji način da proživimo do momenta kad će se kišobran našeg života jednom, jednom zauvijek sklopiti, nestati sa horizonta. Kad će se naš pogled prepun horizonta zauvijek skrasiti na onoj tački gdje je i rijeka Una prešla tu čarobnu granicu. Granicu iza koje kišne kapi neće tražiti sigurnost jednog kišobrana. Gdje sloboda neće biti zatvorena u prostor matrijalne sfere.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, generalni sekretar jeseni koja dolazi, ataše za lažne brade i brkove od kukuruzovine.
[ Priče inspirisane poslom ] 08 Septembar, 2008 18:06
Isuviše je povezanosti u nekim stvarima da bismo mogli reći to je slučajnost. Možda i griješim , možda i sami nalazimo neke sitnice, asocijacije ili umišljamo da to ima veze, možda smo ponekad osjetljiviji pa samim tim i pažljiviji na male stvari oko nas što život čine ne znam.

Za muziku ne nalazim mnogo vremena, gotovo nimalo. Još uvijek posjedujem veliki broj audio kaseta koje sam nekad slušao, kupovao, dugo zurio u noć nošem talasima muzike što je peckala one sitne djeliće duše nagomilane ispod kože, što je tu da uspravi dlačice na rukama, da potjera milione mrava niz naša nejaka leđa.

Zar svi nismo bili mladi, strijepili, bdijeli, maštali. Ponekad naivno vjerujući da je sve baš kako se otpjeva. Vremenom smo učili da neke stvari prema sebi i drugima činimo boljim.

Rijetki su monenti kad ruku zavučem u antologiju drage mi muzike. Najviše radnog vremena provedem u automobilu, obilazeći naselja, sela pa čak i neke susjedne opštine. Vrijeme u autu najčeće prekrarćujem muzikom sa radio stanica koje možemo da slušamo. Omeđen sa malim prostorom novog Juga jezdio sam novoasvaltiranim magistralnim putem. Laganim kasom, Jugo je gutao kilometre puta. Lagana muzika ispunjavala mi je radni prostor nostalgijom i jednim vremenom bezbrižnosti. 

Muzika iz osamdesetih, tekla je kao rijeka, jednostavna, razumljiva tjerala me je da pjevušim lagano kao motor yuga. Bilo je tu Divljih Jagoda, Đorđa Balaševića, Film, Bajaga, ...i mnogi drugi.
 

Piši, piši miiiiiiiiii.....lagana mediteranska pjesma tog prohladnog jutra natjerala me je da poslije Krivo je more malo sa grijanjem podignem temperaturu u automobilu. 

„Bože danas niko nikome ne piše“ onako za sebe sam prokomentarisao pjesmu koja je prošla. Zbilja ja ne pamtim kad sam zadnji put nekome pisao. Možda krajem osamdesetih ujaku na odsluženju vojnog roka. Nešto me počelo tad kopkati sa pisanjem pisama. OK ponekad sa e-mail-om napišem poneku riječ, ali to je sve nekako kratko, šturo, elektronski hladno. Nešto što se pročita i zaboravi. Nešto što se ne može ispod jastuka ostaviti i navečer kasno potegnuti da se pročita uz mjesečinu dok se pun mjesec nadviruje da pročita koju riječ.
 
Nedostaje mi to vrijeme. Nedostaje mi vrijeme da iščekujem poštara oko podneva kad bi onako već omatorio išao ulicom i iz daleka prozivao moje prezime da izađem i primim poštu. Nedostaje mi onaj trenutak dok bi on svojom rukom namještao naočale debelih crnih okvira pa potom prelistavao koverte sa čestitkama za Novu godinu. Nedostaju trenutci dok bi iza zamagljenog prozora laktom brisao rostiku da ugledam poštara, kako kroz snijeg hukće kao lokomotiva noseći pozdrave, želje najljepše pod teretom snijega na plavoj poštarskoj šapci, vukući crnu veliku kožnu torbu. Pa i razočerenje kad ne bismo dobili ništa vrijedilo je sveg onog iščekivanja.
Žao mi je što sa svojom voljenom nisam bio ostvario taj vid komunikacija putem pisma. Telefon jest OK, brz, tačan, ali je hladan, hladniji nego hodnik odakle sam treperio dok sam zvao svoju nesuđenu pravilnicu.

Nedostaju mi sve one riječi koje bi mi ona zapisala, ukrasnim slovima, ponekom sličicom zaljubljenih golubova i još jednim VOLIM TE , na unutrašnjoj strani omota koverte nabijene emocijama, odakle je prštio vatromet ljubavi.

Nedostaju mi sve one riječi koje sam rekao telefonom, koje su otišle u nepovrat zaborava.
A da je samo pošte bilo Piši, piši miiiiiiiiii.

Pisali smo neke sitnice i gluposti u zajednički rokovnik, ali mnogo fali da se sklopi jedan mozaik, slika ljubavi koja danas cvjeta jače nego ikad. Vratimo se ponekad na te teme, nasmijemo se, poljubimo, još jače uvjereni i ubijeđeni da smo jedno za drugo. Sto posto.Iskoristiću ovo vrijeme i mjesto da napišema bar jedno pismo. Ne znam koliko će dobro ispasti, ali pokušaću. Evo ovako.
„Voljena moja. Znam za jedno razdoblje života koje sam preskočio, a nisam trebao, za kojim žalim, a tebi će nedostajati kao što i sad meni nedostaje. Znam da nisam samo ja krivac, dijelom je i vrijeme u kojem živimo. Znam i sjećam se vremena kad su moje tetke sa prozora iščekivale poštara da ih prozove sa ulice i uruči im pisma raznih boja, gotovo svakodnevno. Ta pisma se nisu samo jednom čitala. Danima su ih iščitavale i uzdisale. Tad nisam shvatao svu tu njihovu posvećenost pismima.Da upravo mi nedostaju pisma kojima bi mi odgovarala na moja pisma, nedostaju mi trenutci iščekivanja. Nedostaju mi i oni trenutci tuge kad poštar ne bi zakucao na moja vrata.

Znam da ćeš sada reći, „Pa dobro viđali smo se svakodnevno, razgovarali smo i telefonom“.
Ali draga nikad nećeš shvatiti koliko si mi bila potrebnija sve ono vrijeme kad nismo bili zajedno, kad je noć dijelila naše poglede, slutnje i strah. Ono vrijeme kad nisam bio u mogućnosti da držim tvoje sićušne blijede prste u svojim dlanovima, kad nisam mogao da te nosim na trepavicama kao pahulju snijega.

Istina je i da smo razgovarali svakodnevno telefonom, ali je meni to bilo hladno, nisam mogao svoje srce i dušu da dam hladnom telefonskom signalu. Iz hladnog i mračnog hodnika pokušavao sam da otopim snijeg nakupljen u grudima, ali samo tvoj pogled, dodir, lepršva plava ljetna haljina i kao noć crna kosa odnijele bi hladnoću.
 
Jedino si ti mogla iz mojih nesuvislih rečenica i trapavih pokreta da shvatiš koliko si mi značila. Žalim za pismima koja bi ponekad iščitavali, do dugo u noć kad nam dječica zaspu, žalim za onim smjehom kojeg bi prosula kao čašu vode za sreću dok bi čitali moje nespretne pokušaje da ti kažem da te volim. Žalim za onim spiskom naših zajedničkih planova i želja koje bi zajednički sumirali umorni od svakodnevnih obaveza.
Nedostaju mi trenutci kad bi me zagrlila snažno, ponukana ponekim dijelovima pisma kojeg bi grčevito držala u ruci dok su naše zajedničke izdužene sjenke i sjenke usnulog grada treperile na hladnoj površini rijeke Une.

Evo danas je 8.mart. Za poklon ti kupih knjigu i cvijet. Ni mnogo ni malo kad znam da smo zajedno željeli tu knjigu, a cvijet ti nisam dugo poklanjao. Razumjećeš i zašto kad budeš večeras ovo kasno čitala.

Želio sam da ovo bude jedno neisporučeno pismo stiglo sa par godina zakašnjenja, ali ne ide. Bojim se da nije dovoljno rečeno koliko te volim, bojim se da nećeš razumjeti ovaj način da ti prenesem koliko mi značiš i koliko mi znače naše dvije curice. Bojim se i da ovo uopšte ne liči na jedno pismo. Ali u jedno budi sigurna Volim te, Volim te toliko koliko nebi stalo u sva pisma našeg malog grada.“

Ali život ne bi bio da se nekim stvarima naprijed navedenim ne poigra.
Našeg poštara, ostarjelog, mnogo islabjelog, u kolicima je vozio sin. Nisam ga vidio godinama. Nisam bio siguran ni da li je živ. Amputirane su mu obje noge. Nije pošteno. Koliko je samo kilometra prešao žureći da isporuči poštu. Koliko strijepnje, nadanja, želja, boli je prenio u svojoj torbi. Zašto mu život nije uzvratio makar promilom jednostavne starosti. Naočale su i dalje bile iste, ali u očima nisam mogao pronaći ni jednu poruku, ni jedno pismo, zaboravljeno, izgubljeno ili bez adrese. Bio je sam.
 
Stigao sam na odredište, izašao sam iz auta. Dugo sam bio pod dojmom pjesme koja me je vratila u život, prošlost, sadašnjost i budućnost, koje se prepliću, kao glot i frket, kao vatra i voda, kao mrak i sanjivo jutro.

Pletivo života je pred nama, svako plete džemper, sa poznatim renderom, sa idejom za izgled modela, a rezultat se čeka, nada. Nadamo se najboljem. Neka tako i bude.
Pa eto napišite i vi neko pismo. Ne mora nikad ni stići na odredište, nije bitna ni adresa. Namijenite ga nekome dragom, nekome ko još u srcu prima golube pismonoše. Bože daj im zdrva krila. Još dugo, dugo trebaće nam.
Gdje su granice slučajnosti?


Pozdravlja Vas Vaš mandrak72, čovjek bez mobilnog telefona. Još uvijek izvirujem na poštara.
Lijepa vijest uvijek ima mjesta.
[ Generalna ] 03 Septembar, 2008 14:47
Kakav mi je dan danas. Užasan. Nije me niko dirao, napadao vrijeđao. Naprotiv osjećam se loše zbog sveukupnog stanja. Mislim da ako kažem Sjaši Murta da uzjaši Kostakurta biće sve jasno. Muka mi je zbog diletanata, muka jer bi moglo da bude bolje, a ono mrak mrakova. Smijali smo se jutros svim mogućim glupostima, međutim gluposti su nas nadišle, nadjebale, pa se osjećam ko krmče u Teheranu.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Septembar, 2008 10:33
Tako bi se nekako moglo reći po drugi put, za mog života. Prvi put za ovu krlaticu, da ne kažem tihu patnju čuo sam davne 80 i neke. Pokojna baba Draginja koja mi nije bila baba, ali je po godinama bila samo baba, pa smo je zbog toga i zvali baba Draginja, stanovala je u dijelu kuće koja pripada mojim rođacima. Baba ko baba što bi rekli naši meteorolozi, ni po čemu se nije razlikovala od ostalih baba , osim po tome što eto nije imala, unučadi da je zovu baba, pa se radovala kad bi je babom nazvali. Nažalost nije imala ni potomstva , pa je mogućnost da ima unučad bila ravna nuli. Život je valjda tako htio.

Kad se razbolila nekoliko mjeseci pred smrt, ovdašnji vračevi uputili su je u Prijedor na liječenje. Naša baba Draginja, nije nikada mrdala iz našeg grada. Ime našeg grada je za nju bila Bosna i ništa više. Onako tužna kao da je znala da više ništa neće biti kao što je bilo , posljednji put je pogledala u pravcu stana odakle su je izvodili, zaplakala kao da je znala šta je čeka, tiho je zajecala i kroz suze polurazgovjetno rekla „Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor“. U onom momentu nisam ni slutio šta u sebi sadrži ta mala rečenica, bolesne baba Draginje.

1987.godine pošao sam u srednju školu u Prijedor, koju sam i završio davne 1991 godine. Stečenim vještinama i znanjem otisnuo sam se niz strminu života kroz burne 90-te. No da ne tušim detaljima. Prijedor je ostao jedna predivna epizoda moga života. Ratne godine, posao u Banja Luci, posao u Novom Gradu, na neki način udaljile su me od tog grad ispod Kozare. Uspomene su ostale, ali ja i Prijedor smo se udaljili jedan od drugog. Ne da nije bilo susreta ovih godina, ali su postajali sve rjeđi i blijeđi.

Jedna djevojčica visoka, krupnih smeđih očiju, na mene liči i tatom me zove, ovih dana željno je iščekivala jedan rozi bicikl, sa zvoncetom i flašicom za sok. Ja nju zovem svakako. Nekad medena, a nekad mišiću,a nekad,... nekad ne mogu da se sjetim, sve je izraz trenutka kako je vidim. Zbog posla kojim se bavim nisam stizao da joj kupim bicikl baš onog dana kad sam obećao, ali došao je i taj dan. Bicikl nismo našli u Novom Gradu, pa sam odlučio da sa slatkicom i ostatkom moje flote napunim jedra sa velikom željom maloprije pomenute djevojčice i otisnem se na put nošen dobrim vjetrom. Luka u koju smo trebali stići upravo je bio Prijedor. Luka dobrih pomoraca, ribara razasutih širom svijeta u potrazi za zlatnom ribicom dugo je stagnirala. Taj njen period pamtim još iz ratnih vremena.

Četri para širom otvorenih očiju u potrazi za roza biciklom sa zvoncetom i bočicom za tečnost uzaludno je tražila po golemoj luci.
Uzalud su oči kapetana tražile jedan Prijedor iz 87-91.godine. Neki novi vjetrovi, puni optimizma, vjere da ipak može biti ljepše, ako ne i bolje, zapuhnuli su u naš mali četverac.Prijedor nije više ni nalik Prijedoru iz navedenih godina. Prijedor postaje jedan jako jako moderan grad. Nismo našli navedeni bicikl, pa su oči moje golubice postale još krupnije i tužnije zbog neispunjenog sna. Retrovizor mi je bio pun njenih krupnih očiju, koje sam gledao, koje su me boljele poput ljutih rana. Bolio me je povratak iz Prijedora na ovakav način.
Prepuni utisaka, razočarenja, ali i nade jedrili smo prema matičnoj luci.

Razmišljao sam o svemu ali nešto me posebno zaboljelo sjećanje na Prijedor, babu Draginju.
Jedna stara baba, za koju je sva Bosna bila onaj mali sobičak u potkrovlju gdje je stanovala, sa nešto penzije, termoakumulacionom peći novom nikad ne uključenom i sa jedinom željom da kad umre bude sahranjena u njenom rodnom selu Čađavica na groblju Lelić. Sjetim se i svih onih kava koje je popila sa mojom majkom, njenih gledanja u šolju i predvidljiv najavama, onog malog klupka ovčije vune na koji sam stao i ubo se na iglu. Bi mi žao. Žao zbog svog onog razočarenja za koji nije mogla da zna. Koliko smo mali pod zvijezdama. Ne znam ni da li se nje iko danas sjeti, zapali svijeću. Ne znam, neka ovo bude priča o jednoj maloj Bosni za kakvu je ona znala.

Put je trajao nekih pola sata. Približavao sam se svome gradu kojeg jako volim i koji me je danas iznevjerio, razočarao. Ma ne ni sam grad koliko mi koji živimo u njemu. Zar ne može bolje, zar ne može ljepše. Zašto naši gradski čelnici razmišljaju u okviru jedne kasabe, prćije koja je tu da se od nje nešto uzme. Da se doda još jedna ružna bora na licu moga Novog Grada. Žao mi je.

Zato evo od mene samo pohvale za ljude u Prijedoru. Ja sam ga doživio ljepšim, boljim. Vratio mi je nadu da ipak može bolje. Čestitam gradu Prijedoru. Čestitam Prijedorčanima.
A moja golubica je sutradan dobila biciklo, mada nije roze boje, plav je ima zvono, bočicu za tečnost. Eto i moja golubica je raširila krila, neka poleti, nek vidi, život je pred njom. Neka bude bolja i od mene, neka više vidi i znaće više. Sretno tatina mazo.
 
 
Ponosni otac, nekadašnji prvak u provođenju vremena na biciklu, Vaš mandrak72. Pozdrav!
Hit Counter
Free Web Counter