[ Priče iz Desetog sela ] 12 Januar, 2014 15:53

Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.

„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji.
„Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“
„Nisi nikako spavao?“
„Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.

Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.

„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“.
„Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih.
„Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.

Slegnuo sam ramenima.
Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.

„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“
„Ne smeta ti da idem sa tobom?“
„Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.

Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.

„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita.
„Još iz osnovne škole“.

Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja.
Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš.
Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela.
Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim.
Brzo smo stigli do stana.
Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.

„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču.
„Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.

Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.

„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci.
„Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.

Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim.
Pogledao sam u njega.
Kimnuo je glavom.
Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu.
Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.

                                                         Svako dobro

Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.

Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.

Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.

S poštovanjem,
Ja i ne znam ko još


Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.

„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi.
„Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana.
„Ipak si kupio“, spomenuh.
„Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“

Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije - tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.

[ Priče iz Desetog sela ] 10 Januar, 2014 17:22

Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.

„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.

„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si  vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.

Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa  kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju.  Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i  iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.

„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.

„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.

Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.

„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.

„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.

Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.

„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.

Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.

„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.

Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.

Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.

Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.

Danas sam bio samo uho. Upaljeno.

[ Priče iz Desetog sela ] 09 Januar, 2014 20:47

„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.

Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice.
Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.

„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.

Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.

„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.

Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.

Nije išlo.

Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.

Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete.
Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.

„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“

S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen.
Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.

Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam
dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio.
I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.

„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.

Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.

„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza.
„Jel imaš šestar?“, odgovorio bih.
„Ne, a šta će mi“.
„Da ti nacrtam krug“.

Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.

More soli konačno je premostio zvuk zvona.

Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored  njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati.
Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.

„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam.
„Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.

Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.

Dugo smo se gledali.

„Šta ima?“
„Ništa. Kod tebe?“
„Ništa.“
„Kako ništa? A Marija, Anja?“

Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.

„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.

Slegnuo je ramenima.

„Nisu sa mnom“, oborio je glavu.
„Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“
„Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.

Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.

„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.

Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.

Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao.
Grafit je ostao nedorečen.
Rana je ostala otvorena.

Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.  

[ Smijehom protiv uroka ] 08 Januar, 2014 23:34

Premijer Srbije Ivica Dačić posjetio je porodilište GAK „Narodni front“ u Beogradu i prvorođenoj bebi u 2014 godini pokazao zlatnik.

„Mislim da nije slučajno to što sam danas posjetio ovo porodilište „Narodni front“. Upravo na ovom mjestu i na ovakav način zajedničkim snagama možemo pokazati da budućnost Srbije ima perspektivu. Moj zadatak i zadatak Vlade Srbije neće biti lak na popravljanju slike Srbije u svijetu, ali upravo na ovakvim mjestima treba početi.“- rekao je novinarima i medijima koji su došli na lice mjesta.

Premijer Srbije je rekao da će od sada Vlada Srbije ubuduće svakoj novorođenoj bebi u bilo kom dijelu Srbije pokazati zlatnik i na taj način stimulisati mlade da rađaju.

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Januar, 2014 23:11

Zima se ovih dana ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa povišenom temperaturom koja je debelo u plusu. Malaksala je i trese je groznica.
 
Narod se takođe ovih ne osjeća najbolje. Teško se nosi sa debelim minusom na računima. Nervozan je i trese ga praznična euforija.

Statistički gledano sve je protiv nas. Život je danas obična nula.

Karikatura: Tošo Borković - Tekuća godina 

[ Aforizmi ] 06 Januar, 2014 23:11

Biračko tijelo je kao mašina. Bez podmazivanja brzo prolupa.

Biračko tijelo daje znake života. Odaziva se na izbore.

Biračko tijelo je zamajac razvoja. Svaki put dobije kurblu.

Biračko tijelo se oporavlja. Stalno spominje hranu.

Biračko tijelo radi na sebi. Eksperimentiše.

[ Smijehom protiv uroka ] 05 Januar, 2014 21:54
„Ja sam Meksikanac“, ponavljao sam sebi u bradu dok sam se brijao i pažljivo uređivao brkove da stvarno tako i izgledam.

Popis stanovništva bio je pred vratima. Bilo je pitanje momenta kada će obučeni popisivač zakucati na vrata. Tako je i bilo.
Nizala su se pitanja. Strpljivo sam odgovarao na njih iščekujući ono koje me je najviše kopkalo.

„Šta si po nacionalnosti?“, bio je već spreman da napiše odgovor. Ime i prezime su davali gotov odgovor ali obuka je od njih zahtijevala drugačije.

Bio sam već odavno odlučio da se izjasnim kao Meksikanac. Nekako sam volio pripadnike tog naroda koji su i poput Srba bili omraženi Amerikancima, ali eto nisu se Meksikanci dali.

Supruga me odgovarala od tog nauma. Rekla je da ništa s tim neću dobiti i da je sve to glupiranje. Uostalom radi šta hoćeš.
Prijateljima nisam ništa govorio. Na poslu takođe.

Popisivač je još gledao i čekao na moj odgovor.

„Ja sam Meksikanac“, opalih kao iz topa.
„Meksikanac?“, zbuni se popisivač. Nije bio pripremljen za ovu situaciju. Mogao sam biti bilo ko, ali baš Meksikanac.
„Da ja sam Meksikanac“, ponovih mu.

Razmišljao sam o tome dok je popunjavao kolonu sa traženim podatkom. Od tog momenta kada je zatražio odgovor na sledeće pitanje on je razgovarao sa Meksikancem. Ponosno sam odgovarao na ostala pitanja sa popisne liste, ali stalno sam se vraćao na sebe Meksikanca u ovom malom gradu.
Sve sam od tog momenta počeo da gledam drugim očima. Meksičkim.

Posmatrao sam popisivača kako drži olovku i dovršava spisak. Osjećao sam kako dobijam na važnosti. Valjda kao pripadnik tako egzotične manjine koja se pojavila u tako malom mjestu zaslužujem da se ubrzo o meni pročuje.

Lagano sam zatvorio oči. Već zamišljam kako se po gradu govorka da ima jedna Meksikanac. Nakon toga obično idu nagađanja ko bi to mogao biti. Smijao sam se unapred njihovim nastojanjima da otkriju ko stoji iza svega toga. Čaršija je brujala, ali Meksikanac se nije pojavljivao.

Urednik lokalnog radia će na ulicu istjerati sve zaposlenike i novinare na teren da otkriju Meksikanca s ove strane bare koji se zaljubio u ljepoticu  za kojom je preplovio okean i tako naprave romantičnu reportažu. Trebalo je biti prvi.
„Vjerovatno ljubav, ne vjerujem da bi ga šta drugo privuklo ovamo“, romatična i još uvijek stara cura uzdisala je na samu pomen egzotičnog stranca.

Posmatrao sam popisivača. Bilo mi ga je žao. Možda će imati problema zbog pojave Meksikanca. Možda će smatrati da je neodgovoran i da će mu zbog toga uskratiti dio novčane nadoknade koju je pošteno zaradio. Planirao da potroši na studiranje, ali eto moja glupost će ga koštati svega toga ili odlaska na ljetovanje s djevojkom koja bi mogla da ga ostavi jer je već na društvenim mrežama najavila odlazak na crnogorsko primorje.

Kada se budu sređivali spiskovi i kada na njima komisija na stranu odvoji Meksikanca prvo što će pomisliti da se neko od popisivača glupirao. Potražiće ime popisivača i poželjeti da ga kontaktiraju i upitaju da li je to greška ili ne. Uopšte ga neće provjeravati. Možda je popisivač instaliran da svojim podatkom ispita ažurnost popisivačkih komisija koje su a što to i ne reći isuviše dobro plaćene da bi se igrali takvim važnim podacima za koje je država dobrano platila i na njima temeljila snimanje raznih parametara i planirala ekonomski i svaki drugi razvoj.  

Predsjednik komisije tiho iznese sumnju kako bi valjalo onako izokola ispitati u policiji imaju li kakve informacije o Meksikancu koji je možda neprijavljen, a to već ne bi išlo na ruku lokalnim vlastima da imaju imigranta o kojemu se ništa ne zna. Dogovoriše se da će to predsjednik komisije u neobaveznom razgovoru napomenuti komandiru stanice policije a zbog kojeg će po prvi put otkako se oženio izaći sam u šetnju gdje bi trebao da sretne komadira policijske stanice.

„Znate, bolje je da to od mene saznate, da to ne bi o'šlo gore. Ako oni gore saznaju mogle bi letjeti glave“, diskretno uz kafu za najudaljenijim stolom vodio se važan razgovor.

Komadir stanice policije se zabrinuto pozdravi sa predsjednikom popisne komisije i produži niz ulicu.
Njihov susret ne promaknu lideru jedne nacionalne manjinske stranke kojemu to sve bijaše sumnjivo. „Nešto smjeraju garant. Ionako nas ima malo, a evo nešto spremaju da nas skroz nestane. Ko da im rat nije bio dovoljan. Moram odmah obavijestiti centralu“.

Još isto veče usijala se telefonska linija na relaciji opštinski odbor - centrala stranke.
„Hm, hm“, nakašlja se lider iz centrale. „Nije zgodno preko telefona, znaš. Sutra šaljem delegaciju da onako izokola, znaš. Znaš.“
„Znam, znam. Nismo mi ćoravi toliko.“

Komandir stanice policije se svu noć prevrtao u krevetu. Nije mu išlo na ruku to da ima emigranta, a da on o tome nema pojma.
„Dežurni. Obavijesti sve službenike da se sutra jave na dužnost. Ostavi i ove iz noćne smjene. Jesi li razumio?“
„Razumio sam“.
„Mora da dolazi neko govno dok nas sutra sve dižu na noge. A ja sve dogovorio da mi sutra čovjek meće pločice u kupatilo. Nazvaću ga ujutro da otkažem posao“, ljutito je dežurni policajac pomislio u sebi.

„Dobro jutro Mića. Jesam li te probudio?“
„Ma jok stari, evo krećem za deset minuta samo da uzmem alat i stavim u gepek“.
„Zbog toga te i zovem. Odlažemo radove za neki drugi dan. Ispala neka komplikacija. Jebi ga čujemo se kasnije. Živio“.
„Dobro. Živio“, nevoljno otpozdravi Mića keramičar.
„Šta je bilo dragi, ko je zvao?“
„Svejedno ko je zvao, biće da nema ništa od frizure, izgleda da nema ništa od posla“.
„Jel te zajeb'o opet?“
„Izgleda“.
„Nećeš se ti opametiti, ma kad pogađaš posao odma' uzimaj kaparu pa nek se onda sprda baraba“.

Komandira je na stolu čekala depeša sa oznakom hitno.
„Obezbijediti sva važnija raskršća u gradu, zatvoriti prilazne puteve, visoka delegacija iz Sarajeva dolazi u posjetu. Najviši stepen pripravnosti.“

„Ljudi situacija je ozbiljna. Dolaze odozgo. Neko s vrha. Dobro otvorite oči i uši. Čuvajte se. Nešto se krupno dešava. Posebno obratite pažnju na nepoznata lica. Strance pogotovo. Imate vezu budite stalno u kontaktu i javite ukoliko šta primjetite. Jel jasno?“
„Jasno“, odjeknuše kao jedan odgovori snaga bezbjednosti.

Snage bezbjednosti su bile na svim važnijim saobraćajnicama. Nisu se mnogo osvrtali na prolaznike. Bili su na ozbiljnom zadatku. Nisu znali baš sve detalje, ali situacija je bila ozbiljna.
„Ma pusti me ženo Božja, ma odstupi kad kažem“, branio se novopečeni mladoženja na službi u snagama javne bezbejdnosti.
„Ma da si bilo gdje drugo stao u gradu nego pred kuću one aspide ja bi ti povjerovala. Kurvaru. Nećeš me kod kuće naći kad se vratiš. Nek te ona prati i dočekuje“, ozbiljno je dizala ton ljubomorna mlada dok je prašila niz ulicu.

Crna limuzina sa rotacijom u pratnji još dvije slične zatamnjenih stakala brzo je prošla pored njih i izgubila se u pravcu grada.

Načelnik Opštine vidjevši gužvu pred opštinom ustuknu te skloni u jedan haustor. Nenajavljena delegacija mogla je značiti samo jedno.

„Problemi“, sinu mu misao.

Brzo uzima telefon, poziva sekretara opštine i tobož kiselim glasom mu javlja kako je hitno morao jutros otići za Banja Luku, i da ne može danas primati stranke.

„Razumio“, odgovara revnosni službenik opštine.

Za to vrijeme u jednoj kancelariji vodio se ozbiljni razgovor.

„Po biračkom spisku koliko nas je bilo zadnji put prijavljeno? Veliš 2751, sa djecom i učenicima ukupno oko 3378. Dobro. Ovako ćemo. Čuvaj ovaj spisak, ja ću pratiti kada se budu znali prvi nezvanični podaci, imam čovjeka u komsiji. Ima odmah da dignemo međunarodnu zajednicu na noge bude li nepravilnosti. Prenesi ljudima na terenu da ne spavamo i da je sada sve naš problem gore.“
„Dogovoreno“.

Slagao sam polako scenario, kockicu po kockicu. Gledao nekoliko epizoda meksičke sapunice i ponavljao fraze, riječi koje bi svaki Meksikanaca morao barem da zna ma koliko daleko bio od rodne grude. Sapunao, kroz zube cijedio riječi, fraze sve dok mi pjena nije krenula na usta.

„Hajde večeraj“, pozva me supruga.

Večerali smo u tišini. Preko svake mjere pojeo sam ljutih fafarona jer i Meksikanci jedu jako ljutu i začinjenu hranu.

„Znaš, sutra kad budeš u supermarketu kupi mi onih čili papričica. Ove su mi preblage“.

Te noći nisam legao u krevet. Naslonio sam se na zid sobe i na glavu stavio ženin šešir i zauzeo položaj karakterističan za Meksikance. Dok ne nabavim sombrero, poslužiće ženin šešir koji je kupila kad smo bili na crnogorskom primorju.

Jutro sam proveo u WC-u. Činilo mi se da se sva Meksikčka emigracija skupila u meni zajedno sa četkom za WC školjku i želi da se vrati svojoj matici.

Zazvonio je telefon. Supruga se javila.

„Zvao je Načelnik. Rekao je da danas ne dolaziš na posao. Spominje nešto Banja Luku, nisam ga najbolje razumila.“
„Zašto da ne dolazim? Šta se desilo?“
„Ne znam, neka frka valjda u Opštini“.

Telefon je opet zazvonio.

„Ja ću, sigurno su ovi moji iz Opštine“, krenuh da se javim.
„Ne, ne. Rekao mi je da se nikome ne javljaš i da se sakriješ. Već ti zaboravih reći“.
„Zašto?“, upitah.
„Neko sranje, šta znam“, pokaza mi prstom da se utišam.

Telefon je zlokobno zvonio. Javila se supruga.

„Dobro, važi Miro. Ti dođi kad možeš. Pozdravi Miću“, brzo je završila razgovor.
„Šta je bilo?“, upitah suprugu.
„Mira neće doći na frizuru, Mića mora na teren, a nema je ko dovesti“.

Zabrinjavao me je poziv Načelnika. Nije to bio njegov način komunikacije. Zvao bi me na mobilni. Svoje sam sumnje izrekao supruzi.
Nije ništa govorila. Zabrinuto je sjela na stolicu.

Zabrinuto sam stao pred ogledalo.

„Kako izgledam za jednog Meksikanca“, gladio sam brkove.
„Šta znam, prije bi prošao kako kakav Šveđanin“, odgovori supruga.
„Odlično“, pomislih u sebi.

O tome nisam ni razmišljao. Plava kosa i isti takvi brkovi nisu odavali utisak da se radi o Meksikancu. Istog trena sam obrijao brkove.

Priroda je bila na mojoj strani. Meksikanac će možda završiti kao egzotična biljka koja će brzo pasti u zaborav, statistička greška, a ja. Ja ću se praviti Šveđanin. Ionako, ko zna do sledećeg popisa šta će biti. Koga briga.

„Ovdje potpišite“, prenu me glas popisivača.
„Gdje“, zbunjeno sam gledao u papir pred sobom, pokušavajući da se rasanim.
„Ovdje“, pokaza mi rukom.
„Izvini jel bi mogao da izmjeniš ono za Meksikanca?“

Zbunjeno me gledao.

„Može, šta da pišem?“, upita me.
„Šveđanin“, osjetih pogled zbunjene supruge na sebi.
„Vjeruj mi dobro. Znam šta radim“, zadovoljno namignuh.
[ Smijehom protiv uroka ] 04 Januar, 2014 18:13

TV je još jedan prozor u svijet. Pogled kroz taj prozor umnogome zavisi i od drugih faktora. Položaja kuće, stana, predajnika, geografskih prepreka. TV emitera i još koječega. Jašar je bio svjestan svega toga i stoga je dobro razmislio prije nego je potpisao dvogodišnji ugovor sa mtel-om o open trio paketu.

U ponudi se našlo mnogo toga. Sve je imalo cijenu i svoj probni mjesec.

„Svijet više ne može da čeka na nas“, rekao je svojoj supruzi, „ko sad ne uskoči u vagon pitanje je kada će se pružiti ovakva prilika, šest mjeseci je besplatna pretplata, a uz to imamo mogućnost da besplatno razgovaramo putem fiksnog telefona i mnogoooooo brži internet“, nabrajao je Jašar unaprijed se radujući mnoštvu muzičkih kanala, kao i brdu filmskih ostvarenja koja samo čekaju na njega.

Zaposlenici u mtel-u bili su ažurni. Nije se mnogo čekalo na njihov dolazak.

„Dobro jutro, mi smo došli da instaliramo opremu za mtel open paket. Ostalo znaš.“
„Samo izvolite, čekam na vas“, Jašar im ponudi da uđu.

Ekipa je bila uigrana. Oprema se za tili čas našla na svom radnom mjestu. Ostale su još sitnice oko upoznavanja sa osnovnim uputstvima za rukovanje novim paketom opreme.
U jednom momentu jedan od njih zavjerenički namignu Jašaru.

„Za vrijeme probnog perioda imaš one kanale“, rukom je pokazivao broj tri.
„Jel  misliš na one sa životinjama?“, Jašar se malo zbuni.

Radnik se zbuni i na momenat zastade.

„Sa životinjama, hm. Vjerovatno ima i takvih“, s nevjericom potvrdi radnik koji je instalirao opremu.
„Po čitav dan?“, ponovo zapita Jašar.
„Da. 24 časa neprestano“, pri tom se prekrsti radnik odmahujući glavom.
„Sjajno“, obradova se Jašar mladi penzioner sa jedva 46 godina, „odmah mi ih pronađi“.

On učini ono što je Jašar tražio i pred njim se ukaza scena koja svakako treba da ima oznaku da nije za gledaoce ispod 18 godina.
Jašar izbeči oči.

„A životinje?“
„Vidiš, mala je riba. Bude i pokoji som i pastuva bude. Društvo je probrano“, pokuša dodatno pojasniti zaposlenik mtel-a koji se našao u malo nezgodnoj situaciji u želji da ispadne kul.

Jašar nije dolazio do riječi. Samo je bleno u ekran visoke rezolucije koji su dobrano popunili dvoje aktera koji bi zadržali svoju prepoznatljiovst i na prosječnom TV aparatu u crno bijeloj tehnici.

„Slušajte. Nisam rasista, ali ovog garavog neću da vidim u kući. Pa to je fotošop, gdje to ima. Znate ja jesam penzioner ali još uvijek u stanju da odgovorim na zadatak. Zaista jel ovo traje po čitav dan?“, ponovo zapita.
„Bez prestanka. Kao dragstor. U svako doba dana i noći. Kad samo poželiš dovoljno je kliknuti na dugme.“
„Skidaj sve. Odustajem“, pobuni se Jašar.
„Ali zašto gospodine?“
„Kako zašto. Pa to ne bi preživio ni onaj Beer Grils sa Diskaverija“.
„Kakve veze ima on sa svim ovim“.
„Znate vi vrlo dobro. Jel treba da dehidriram pred ekranom uz taj program. Ma jok, nosite vi to svojoj kući.

Zbun jeni radnici pokušali su sve potrebno da odgovore Jašara od njegove namjere, ali bez uspjeha. Nakon što su pokupili opremu i napustili stan, Jašar je zatvorio vrata za njima. Naslonio se na vrata i obrisao orošeno čelo.


Dokumentari filmovi ipak su nešto naučili prosječnog gledaoca.

„Treba čuvati energiju i izbjegavati svaki prekomjerni i nepotrebni gubitak tečnosti.“  

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 03 Januar, 2014 22:18
„Valja se jedna vatra naložiti“, znala je moja baba reći.
„Ali baba, vidiš da je napolju vruće. Ima da se rastopimo ko maslac na vruću pogaču“, pokušavao sam da babu prizovem razumu.
„Neka, neka se i rastopimo od vrućine nego da zlo čuje“, završavala bi na tu temu dalju raspravu.

Godinama poslije toga ja konačih u svom selu. Prvi otkosi sočne zelene trave polegli po voćnjaku kojeg zasadih izležavali su se na već posustalom suncu koje nas je po čitav dan mamilo i držalo budnim. Zarudjele oranice vodile su očajničku bitku izgubivši i zadnjeg saveznika u snijegu i kiši koja je nenadano prestala i odmaglila bez traga ostavljajući zelene pašnjake i jesenje oranice na cjedilu. Na prste se moglo izbrojati još nekoliko njiva koje su se grčevito opirale traktoru i rumenom seljaku unaprijed svjesni da je pitanje dana i sata kada će nesumnjivo kapitulirati i svoju plodnu utrobu staviti seljaku na raspolaganje i svom njegovom blagu.

Još kao dijete sam umio pitati svoju „baju“, „Baba, kako krava može biti blago?“.

„E moja jabuko. Vidiš li ti sve ovo imanje, dvore i krovove?“
„Vidim baba“, rekoh.
„A vidiš li jabuko moja ona tamo brda?“, pokazivala mi je pogledom prema horizontu gdje se crna linija šumovite gomile stapala sa nepreglednim nebom.
„Vidim baba“.
„To ti je Grmeč“, značajnu pauzu napravi baba prije nego nastavi, „a jel vidiš onaj put vijugav ko zmija dole prema Kečama?“

Još jednom potvrdno kimnuh na njeno pitanje.

„Jabuko moja. Nije davno bilo kad je svijetom zavladao mrak pa udario komšija na komšiju, znanac na znanca, pa stranac na stranca. Više nisi bio siguran od koga glavu da spasavaš. Obično neznanci zaziru od šume i drže se puta, a mi kad vidimo da neka vojska struže putom, mi tutanj pravo u Grmeč. E tad se najbolje pokaže šta je pravo blago. Pokupiš ono što ti je najvrijednije pa put pod noge. Nejač i blago.“
„Blago? Zlato, dukati?“, zapitah.

A baka se sagnu pomilova me po glavi i još tiše reče.

„Krava moj Zokine. Koliko puta mi je čeljad spasila moja šarena fabrika. Usput stanem, pomuzem lonče mlijeka, nahranim djecu i put pod noge. Pravac Grmeč. Dukati se sobom ne nose. U Grmeču ne vrijede ko ni ovčiji brabonjak.“, pojasni mi baba svoju priču o blagu.

Bila je potpuno u pravu. Ta zahvalna sesoka fabrika na četri noge, vjerni pratilac siromaštva i svih ratova bila je najvrijednije blago koje se nije ni u ratu napuštalo.
Nemam kravu, ali uvijek mi osmijeh izmame te mini mljekare kad me svojim krupnim očima pogledaju i kao da žele da mi kažu, „Jel, klipane, šta si se ti uobrazio pa ni ne pozdravljaš. Još se nisi obrisao od mlijeka, a praviš se peka. Ne valja ti ta rabota moj prika.“
„Ma kakave smo ti mi prike kravo nesuvisla“, gotovo da se uzjogunih.
„Kako kakve. Tvoja baba muzla moju prababu, sir sirila i u Novi slala“.
„Aaa, tako. Onda u redu prijo.“

Šarenka kratko muknu kao da pozdravlja svoga priku, sagnu glavu i nastavi da pase.

Posmatrao sam nekoliko trenutaka to neoročeno blago kako marljivo snabdijeva fabriku iz koje će već ranog jutra put nebrkatih delija i nježnih princeza krenuti potoci mlijeka, prve kriške sira i kašike kajmaka. Zadovoljne majke će poljupcima u kosu nagraditi svoja čuda.
Blaga.

Nejač kako bi moja baba rekla.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Januar, 2014 09:58

Ovih dana sam kontaktirao sa nacionalnom geografijom. Ovo nije prvi put da smo ostvarili kontakte. Neizostavno su potvrdili svoj dolazak. Radujem se tome.

Naučnici širom svijeta u iščekivanju nove senzacije pojačali su prisustvo na stanicama bloga mandrak72. Pored njih su tu još FBI, CIA, KGB ili kao se već sad zovu, a po prvi put i neke nevladine organizacije za zaštitu životne sredine.
Po prvi put su se javili i neki sponzori koji bi svojim imenom htjeli da proprate nastupajuće događaje. O čemu se radi.

Prije nekoliko godina istraživačke ekipe Nacionalne geografije tragom informacija o postojanju Slonoroga banuli su na moje blog stranice i vrata moga doma. Naručili su nekoliko primjeraka moje knjige gdje se prvi put spominje postojanje Slonoroga. Više o tome može da se pročita na linku ispod.

http://mandrak72.blog.rs/blog/mandrak72/price-nastale-na-vlastitim-krilima/2009/09/13/na-obali-rijeke-dok-cekao-sam-slonoroga


Dakle ovako.

U noći 31.12/01.01.2014.godine u ranim jutarnjim časovima do tada nepoznata vrsta Divnosaurus posjetio je snove jedne male djevojčice i prekinuo njene male snove.
Uplakani glas me je probudio.

„Šta je bilo sunce tatino?“
„Stlašno.“
„Šta je bilo tako strašno?“
„Divnosaurus.“
„Divnosaurus?“

Stao sam zamišljeno. Bio sam preneražen činjenicom da jedna tako egzotična a možda i okrutna životinja iskoristi praznično raspoloženje i neopaženo se ušunja u snove jedne male slatke kovrdžave djevojčice koja je zaspala sa dva Vini Pu medvjedića prijatne spoljašnosti u rukama. Umorni od proslave i oni su položili oružje pred snom te nisu spazili i adekvatno postupili sa Divnosaurusima.
Nisam se uopšte ni dvoumio kako izgleda. Dovoljan mi je bio kratki opis moje Jelene koja je više nego detaljno opisala tog neželjenog gosta u snovima.

„Stlašno, stlašno“, odzvanjalo je u meni.

Dok sam ljubio malu glavicu osjećao sam to nezvano biće u blizini. Polako je izašao iz njenog sna i zauzeo neko drugo mjesto u sobi. Pažljivo sam posmatrao sobu, tražio bilo kakvu promjenu, bilo kakav trag koji je ta strašna, okrutna i zubata životinja mogla da ostavi za sobom.

„Ako mi kažeš, da li ga poznaješ, opišeš susret s njim ispričaću ti tvoju najdražu priču“, započeh svoju istragu kao nezavisni detektiv.

Zavrnuo sam rukave pidžame i mrežicu za kosu koju nosim na spavanju zabacio sam na potiljak i naslonio se na lakat pored nje.

„Cenpakicu“, s velikim olakšanjem zatraži moja uplašena djevojčica.
„Ako treba, mada se i ja plašim zbog vuka koji možda nije zaboravio podvig moga đeda Obrada“, pomislih i odmah se složih.

„Bio je sa Pepa Prasetom“, započe svoj iskaz ohrabrena Jeca vidjevši da se radi o jednom zaista ozbiljnom detektivu koji riješava i najopasnije dječije strahove, a oni se obično kriju u malim glavicama i čekaju da sve usnije i onda kreću na svoje podle misije.

Listao sam uredno arhivirane sve zloće u podsvijesti, ali Pepa Praseta nisam imao na spisku. Možda nešto slično uoći Božića je bilo na tapetu a imalo je veze s Prasetom, ali to već ne bila tema za ovu priču, istragu i saznanje jednog uplašenog miša koji je širom otvorenih očiju učestvovao u istrazi.

„Znao sam“, blefirao sam.
„E, pa njegov brat“, dodade.
„Zar i on“, blefirao sam i jednim okom pretraživao sobu.

Drugom rukom ispod ležaja sam takođe pretraživao. Forenzika mi nije jača strana ali sam se držao odavno isprobanih metoda slavnih detektiva holivudske produkcije.
Tragova nije bilo. Sve je bilo na svom mjestu.

„Kako se zove njegov brat?“, istraga je i dalje tekla.
„Džojdž, on spava sa njim“.
„Sa Pepa Prasetom?“, pomislih da koristi lažno ime. Džordž je tako često ime, kao Džon, Smit. Mogao je to biti bilo ko.
„Ma neeee tata. On spava sa Divnosaurusom.“
„Aha. To sam čekao.“

Razmišljao sam brzo. Nisam imao mnogo vremena. Vrijeme nije bilo moj saveznik. Prvi jutarnji pijetlovi prijetili su da ubrzo do kraja potpuno poremete san moje djevojčice koju sam ušuškavao.

„Tata, pričaj mi Cenpakicu. Obećao si.“
„A Pepa Prase?“
„Nećemo se više dlužiti“, bila je više nego odlučna.

Započeo sam priču. Tek sam pobrojao kolače, nekih sedamdeset pet vrsta sitnih i par voćnih torti koje su mi pale na um i sa crvekapicom izašao na širok drum koji vodi kroz šumu do njene bake. Odlagao sam susret sa Vukom, pravdajući se ga gužvom na naplatnoj rampi, vanrednim saobraćajnim gužvamazbog praznika i gastarbajtera i patrolama i brojnim administrativnim preprekama sa ličnim dokumentima i građevinskom mafijom.

Dovoljan je bio pogled na dva oka koja su s teškom mukom držala otvorene kapke braneći se od novog sna.

„Znaš Jelo, ja ću ti sad poljubiti okice, ali ti moraš da zažmuriš, jel važi?“
„Važi tajo“, spustih dva poljupca na pospane okice.
„Nastavi da žmuriš, ja ću da ti pričam, jel važi?“
„Da“, kratko odgovori.

Crvenkapica je stigla do livade sa cvijećem. Ja sam opisivao svaki cvijet. Boju. Laticu.

„Jel me pratiš?“, upitah.

Odgovora nije bilo. Pomirisah najslađi cvijet koji nisam mogao ni zamisliti. Spustih poljubac na malo toplo čelo. Istraga je stala. Divnosaurus je napustio snove moje djevojčice. Nije bilo smisla da istražujem dalje. Ostavljam to u zadatak Nacionalne geografije kao što sam rekao na samom početku.

Meni ostaje da vidim šta će biti s Pepa Prasetom. Prećutaću neke običaje, nije u redu zbog same priče. Popravih mrežicu za kosu, otpustih rukave na pidžami i zadovoljan izvršenim zadatkom obećah sebi samo jednu stvar.

Znate koju?

Reći ću Vam sledeće godine na ovom istom mjestu. Zato ostanite sa mnom u svijetu koji krojim vlastitim krilima koja jačaju i koja sve snažnije polijeću iz gnijezda. Hm, da.
Trebaće mi pilotska dozvola da sve stignem.

[ Priče iz Desetog sela ] 01 Januar, 2014 20:15
Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.

„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana.
„Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“.
„Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.

Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.

Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija.
U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao.
U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.

Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.

Ništa.

„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.

Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.

Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.

U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.

„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita.
„Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu.
„Hvala“, sjede na klupu.

Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.

Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.

Pogled skrenu na gospođu do sebe.

„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče.
„Ja sam Ana“.
„Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“.
„Nije ni bilo potrebe“.
„Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“
„Oni kojima je on i namijenjen“.
„Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.

Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu.
Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.

„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu.
„On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.

Ana ustade.

„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.

Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok  je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.

Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu.
Isti onaj koji je milovao njegovo lice.

Mihail ponovo zažmiri.

Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara..
Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.

Mihail otvori oči.

Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru.
Vatra je život.
Život je roman.
Neko ga piše, oni vještiji uslikaju.
Najsretniji žive.
Hit Counter
Free Web Counter