Brašno
Moj kulturni život u jednom momentu nasukao se u Domu kulture u selu Barice kod Donjeg Vakufa. Bilo je to devedesetih godina prošlog vijeka. Trebalo mi je nekoliko dana da se priviknem na hladne i nepoznate zidove Doma u kojemu odavno nije gostovala ni kulturna pomisao. O kulturi da ne govorimo.
U momentima kad su se sva moja kulturna dešavanja odnosila na popunjavanje intervala između obroka i povremene straže pokušavao sam da sažvaćem Tomas Mana. Nije išlo. Stari žilavi Tomas popuštao je pred navalom ispraznih momenata. Nije bilo predviđeno ni uputno da previše mislim. Obezbijeđeni obroci, spiskovi straže i smjene. Sve je bilo propisano. Kaloričnost i kvaliteta obroka takođe trebala je da podliježe propisima, ali desilo se nekako da je taj segment prećutno izbjegavan kao i moj odlazak na odmor kući.
Dokolica je ostavljala dovoljno vremena da mislim o svom životu koji je naoružan prkosio ludosti devedesetih godina. Ponekad bih se izmaknuo i gledao sebe na straži u tom malom selu na obali Vrbasa za koji nisam znao ni da stoji, postoji i da u njemu obitava jedan Dom kulture. Uzana kotlina stiješnjena između visokih i strmih brda nije pružala mnogo mogućnosti. Svaki slobodni pogled brzo bi umoran stao već na prvim obroncima obraslim kržljavim rastinjem i kamenjem koje bi se otiskivalo i pravilo mnogo veću buku nego je to i bilo potrebno. Nikome to i ne bi upadalo u oči sve dok nisam za doručkom od slana sira i stara hljeba koji smo zalijevali čajem upitao, „da li je ovo kraj svijeta“.
Osjetio sam mnoštvo upitnih pogleda na sebi. Ne znam da li su me dobro razumjeli, ali ja nisam nalazio valjan razlog da bi se iko nastanio u takvoj oblasti. Pri tome sam mislio na sve ono potrebno da se proizvede hrana da ishrani nejač.
Tih dana kada sam izgubio svaku nadu da ću iz te klopke otići kući i umiriti roditelje riječima, „živ sam, dobro je“, a pri tome jedino misleći koliko sam nisku cijenu plaćao tih godina za obrok, odjeću i stan. Samo život založih. Toliko je jeftin bio.
I u takvim uslovima teško je ne pomisliti na onu prostu životnu egzistenciju da je za hljeb potrebno brašna, vode, soli i kvasca. Pod tim se podrazumijevala i sreća da dočekaš da se u rerni ispeče taj mirisni i rumeni oblutak uz koji je bljutavi život lakše mogao da se proguta.
Potpuno onesposobljen i za život nespreman, naoružan dugim cijevima i kratkim dometom stražario sam i stalno vodio borbu sa pitanjem „da li je ovo kraj svijeta“.
Kako to obično u životu i biva ponekad neke stvari na kratko usmjere našu pažnju na druge stvari i odvuku nas od nimalo svijetle sadašnjosti.
„Svaki vojnik dobiće po vreću brašna, pet litara ulja, kutiju praška za veš, nekoliko konzervi hrane, soli, sok u zrnu,...“, prostrujalo je jedinicom.
„U Banja Luci, ima spisak jedinice. Sledovanje može da se digne od ponedeljka,...“, glasilo je.
Pod ceradom Zastavina kamiona kroz kanjon Vrbasa jezdio sam prema Banja Luci. Bilo je hladno. Kiša je padala svu noć. Zajedno sa nama prevozila se i ona memljiva magla koja se nametljivo gurala s nama na kamionu.
Kad smo stigli do Banja Luke saznadoh da je sledovanje u Devišima, nekoliko kilometara dalje od autobusne stanice. Hvatam prevoz do stovarišta.
„Plavšić. Imaš vreću brašna,....“, ponavljao je već naučen spisak neki brko. Ja ih još nisam nosio. Nosio sam pušku, presvlaku, municiju. Nosio sam i brašno i ostalo sledovanje do stanice.
Pokisao.
Ipak stigao na autobus da ponesem svoj mali doprinos iz rata. Majci da ne brine.
„Živ sam, dobro je.“
Oca da umirim. Sijede da potamnim.
„Biće hljeba, dobro je.“
Dotrajali autobus, nosi gužvu koja se tiska da šofer zatvori vrata. Ulazim zadnji. Na vratima sam.
„Dobro je“, kazujem i vozaču.
Rado bih mu rekao za Dom kulture, brašno i ostalo. Šofer se smješka, autobus je tu da kilometre broji. Kondukteru je odmah jasno kako s kartama stoji.
„Dobro je, autobus je pun“, preslaguje svoju torbu, „sreća nema mnogo vojske, vojska ne plaća.“
Šutim. Zadovoljno odbrojavam minute i sekunde, sledovanje nosim.
„Niko me ne čeka“, pomislih, „kako ću sam“.
Na stanici dočekuje me kiša.
„Dobro je, iznenadiću ih sve“, iz boksa autobusa uzimam brašno. Prašak za veš i ulje tu su. Tu je i puška dok na nejaka pleća tovarim, municiju ne brojim. I ona je tu i daje mi do znanja.
„Dobro je i teško je“, znam da nije lako hljeba zaraditi, „samo nek daju, kad su već živote uzeli“.
Od vlage navlažena vreća popušta. Sa ramena se cijepa po pola.
Spade teret, odahnuše leđa.
„Šteta, tek što zaradih prosuh“, nisam se mirio.
Gledao sam nekoliko trenutaka. Dvije pole. Dvije manje vreće brašna gledale su u mene. Ono prosuto stapalo se s mokrim asvaltom. Nestajalo pred mojim očima. Stojim kao pekar pripravnik kome se tijesto razišlo. Bijel i naoružan kao snježni ratnik nemoćno klonuh ramenima. Puška skliznu do lakta.
Kiša je i dalje padala.
„Neka, izborih se s puškom. I s tobom ću“, sagnuh se i pod ruke prihvatih dvije pole, dvije vekne, tek da je kvasca, soli imam, „eto hljeba“, presabrah se i oako zaprćen pođoh dalje.
Nije bilo kako sam zamislio.
Nije bilo špalira, pljeska i tapšanja po ramenu. Nije bilo ni uzbuđenih povika, skandiranja.
„Tako se borci ne dočekuju“, kao da sam čuo glas iza sebe.
Nisam se osvrtao, još čvršće koraknuh i dignuh glavu. Bijeli borac hljeba nosi. U svakoj ruci.
„Živ sam, dobro je“, uzviknuh s praga.
Spazih suze na majčinom licu. Spazih očev pogled kako šmugnu u stranu. Sestra se smijala.
„Dobro je“, otresala je brašno sa vjetrovke.
Opet sam bio zelen. Kako i priliči borcima iz Doma kulture.
Nije to bio kraj svijeta, samo se svijet nakratko sklonio u stranu.
Kiša je padala.
Male barice vode u Baricama pored Doma kulture još kriju tragove zanesenjaka što u vojničkim čizmama plesnim podijem jezde između dvije straže. Devedestih.
[ Priče inspirisane poslom
]
20 Januar, 2013 21:18
Čudo moje
Pitaš me gdje sam danas bio. Kad ti kažem da je današnji dan bio čudo. Evo.
Danas je Sveti Jovan. Radili smo i juče. I danas radimo. I danas će Grmeč brojati naše posustale korake dok posrćemo u mokrom i otežalom snijegu koji nam je krojio korake.
Pod nebeskom kapom mnoštvo je čudesa. Neka od njih definitivno to više i nisu. Preda mnom jedno od njih umorno je taložilo godine ispunjene nadom, iščekivanjem i čežnjom. Čudo preda mnom punilo je 48 godina.
„Čuda dugo ne traju“, pomislih, „isprva bude znatiželju, raspaljuju strast, poslije se na njih naviknemo, kao da uopšte nisu čuda.“
Upravo je bilo tako. Pa i svinje sa mnogo kraćim ovozemaljskim stažom sa znatiželjom se zagledaju u novu ogradu tora sve dok se o njega ne očešu, poslije je to još samo jedno dobro.
Bilježila je posjete ta trafostanica. Nije pamtila energiju koju je izdašno godinama darivala selu. Dobro je podnosila sve one gladne i sušne godine. Kiše i oluje. Pamtila je sve one zastakljene poglede golobradih koji su joj sa strahom od greške prilazili, ali i one rutinske pokrete majstora, njihove bezobrane poglede koji se nisu libili da je osmotre sa svih strana. Kao kakvu udavaču sa svim njenim viđenim i skrivenim manama.
Još rumena od stiska snažnih ruku treperila je kao breza.
„Zdravo da si“, pozdravih po navici usamljenu gospođicu u ohoho godinama.
Ta nekoć najljepšu i najokićenija mlada u selu godinama obasipana pažnjom odbijala je od sebe majstore od struke, seoske majstore za svakog kvara. Isprva plaha, gospođica sa rutinom postala je ravnodušna.
Oronula gospođica sa tek rijetkim tragovima negdašnje ljepote hladno mi je otpozdravila.
„Zdravo“.
Gledao sam njeno lice. Iskrzano i ispucalo pamtilo je i bolja vremena.
Ispružih ruku. Vanjski dio dlana ovlaš sklizni niz lice.
Osjetih tugu.
Razbijenu u paramparčad. Na hiljade i milione raspšršenih snova u nepovrat usnulih i netragom zagubljenih tu na uvid svima i nikome.
Nije bilo topline.
Ni hladnoće.
Samo kao čestice sitan pijesak davao mi je do znanja da iza dlana osim nje ima još nešto što opominje.
Kao filma slike minuše majstori. U plavim radnim odijelima što sazdaše ukletu ljepoticu da skamenjena usred njive čeka. Umazani od maltera očima i ždrijelom gutali su zalogaje mirisne salame i domaćeg paradajza.
Bilo je i ljute.
„Valja se zaliti. Red je.“
Bilo je i galame zbog neoprana alata i bezobrazne pjesme golobradih mladića.
Osmica.
Još jedna u nizu do prvog.
Do plate, do novog gradilišta i moranja.
Noktom odvojih jedan kamenčić. Sitan, okrugao. Oguglao od silnog trošenja, susreta, rastanaka. Spustih ga na dlan da ga osmotrim i pregledam kao ljekar na redovnom sistematskom pregledu.
„Hajde. Reci mi bilo šta. Razumjeću te kao čovjek čovjeka“, ponudih mu saradnju a znam da bih bio spreman dati sve da samo zaiskri nekadašnjim žarom, da da znak da zna da sam tu.
„Pričaj mi o njima. Majstorima. Jesu li današnji nalik njima? Kako su se smijali? Pričaj mi ono kada snijeg zatrpa sve tragove i pute. Hajde učni bilo šta za mene, za cijenu ne pitam“, zavapio sam.
„Za nemar nema cijene“, bilo je sve od njega.
Bilo je tako oduvijek. Još uvijek je.
Ponesoh ga sa sobom. Tu u džepu ionako uvijek ima mjesta. Niko neće primjetiti da ga nema ondje gdje je bio svo ovo vrijeme otkad je za malter stasao. Biran, izbiran. Prosijavan.
Tu kod mene u džepu.
Biće miran još neko vrijeme.
Misliću o njemu rijetko. Povremeno. Možda ga osjetim pod prstom kad ih skrijem od hlanih čeljusti zime koja odolijeva.
Sve do onoga dana kada ga čudom ne pronađeš dok budeš jaknu spremala za pranje.
Čudićeš se neko vrijeme.
Kratko.
Sasvim kratko. Sasvim nedovoljno za takvo jedno čudo koje nosim u džepu.
Malo džepno čudo.
Do nekog drugog.
Novog.
Čuda.
Malog čuda za ponijeti.
Onakvog kakvog sam samo ja u stanju pronaći i njemu se čuditi.
Ti ćeš to razumjeti.
Prava čuda nikada to ne prestaju biti.
Ti to najbolje znaš.
Čudo moje.
[ Generalna
]
18 Januar, 2013 20:22
Prvi zvižduk šejtan arabe
Januara 1873 godine, prvi put u Bosni i Hercegovini počeo je da saobraća voz na relaciji Dobrljin-Novi Grad-Banja luka.
Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".
Prve lokomotoive tipa "Kraus", na ovoj 110 kilometara dugačkoj pruzi dopremljene su Savom i Unom iz Siska. Njihovo prebacivanje u Novi , sudeći po zapisima, bilo je teško. Teretne dereglije, nosivosti od 150 tona uzvodno su vukli nadničari pomoću konopaca i jarmica idući obalom, po takozvanom , kopitarskom putu. Podsjećali su na burlake sa Volge.
Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od praviola je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!
U putopisu francuskog pisca Šarla Irijata koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i opisao između ostalog, trenutak pred polazak voza.
"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."
Ovaj putopis je objavljen u Parizu 1902.godine.
Tekst je pozajmljen iz članka "Prvi zvižduk šejtan arabe" objavljenog u Politici, nedjelja 20.januar.1980.godine.
[ Šta štampa štampa
]
11 Januar, 2013 14:27
Sa(m)o Tome i Principe i Šeik i još ponešto
Nekoliko vijesti na koje nisam ostao imun.
Prvi šeik i princ prestolonaslednik Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhamed bin Zajed al Nahjan proteklih dana bio je gost Srbije. Šeik odavno naviknut na bušotine bio je prijatno iznenađen našim bušotinama - rupama bez dna.
Afrička država Sao Tome i Principe poništila je odluku o priznavanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Mnogo je toga već rečeno u samom imenu ove države.
Na sastanku predstavnika Koordinacionog tijela za Bujanovac, Preševo i Medveđu i lidera albanskih partija s juga Srbije nije postignut dogovor o spornom spomeniku pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe (OVPBM) u Preševu, ali je dogovoreno da se razgovori nastave. Eto i nama se posrećilo da kao vođu imamo lidera i stručnjaka iz te oblasti.
Zelena je boja koja će u 2013. inspirisati svijet mode, dekoracije, ljepote, ali i cvjećare, gastronomske stručnjake i sva preduzeća koja su u vezi sa potrošnjom. Rado bi i sami pristupili trendu da već odavno nismo u crvenom.
[ Generalna
]
09 Januar, 2013 16:52
Nisam se jutros umio na rijeci
Nisam se jutros umio na rijeci.
Ni sunce se jutros nije pojavilo. Rosa je ostala nedorečena u kiši što je svu noć sipila. Pa zašto onda stalno mislim na broj jedanaest koji nisam ispisao na oblaku koji se jutros spustio na moje tjeme.
Nemam čekić, dlijeto ni kamen. Nemam ni krčag bakarno zemljane boje koji bih razbio ako bih i katkad pošao. Reći će neki da nije u redu. Složio bih se s njima, ali.
Sanjao sam pobjedu.
Nikoga porazili nismo. Pobijedili smo sebe najjačim oružjem.
Zastave i to kakave parale su nebo. Velike bijele pelene, zastave najsnažnije. Pobjedničke. Suze su mi tekle dok gledao sam kako škole zuje. Kao košnice dok čekaju da se prospe sav onaj smijeh po dvorištu i dok se kotrlja kao lopta, a za njim zajapurena lica.
Sanjao sam kupalište u vrbaku i mnoštvo kuštravih pecaroša oboružanih pecaljkama svih fela a jednostavnih. Štap, udica, nešto najlona i sunce na drugom kraju. Presijava se površina mirne rijeke dok ruke plivača kroje talase. Modela bezbroj dok rijeka ta stara švalja brzim pokretima vezuje pokidane niti i najjljepše tkanine tka. Od osmjeha, sunca. Od riba i riječnog raka. Krojača po vokaciji, a sebičnjaka po naraciji koji čini sve da se šav ne prepoznaje.
Ah, da. Sanjao sam gljive. Bijele koje uzbiram dok čujem pjesmu kopača koju ni jutarnje sunce ne opeče. Isprekidani žamor i mnoštvo smjeha. Miris pite, neoguljena krastavca i orošena flaša vode koja krijepi. Veliki stolnjak, ručno vežen. Dok gljive ubiram na usnama onaj slankasti ukus i miris gljive pečene na plehu vodi me starim utabanim stazama koje nekoć s Boškom pohodih.
Eh, da je Boško sad živ.
Čini se da bih opet bio spreman da upregnem sebe u zapregu što teret prevozi. Ni prijeteći pucanj biča iznad glave ne bi otjerao sve one oblake koje ispunismo maštom i riječima. Nažalost nezebilježenim nikad i nigdje do u oblake koji odjezdiše negdje, nekoj drugoj mladosti koja još uvijek mašta i piški u prašinu.
Jastuk je upio prvu suzu.
Nije na tome stalo. Bujice i potoci suza oticali su kroz zatvorene prozore i vrata. Ni pjev ptica nije bio dovoljan da utiša bučne slapove koje tvorih i stvorih. Bio sam bijesan što mi rosa skrivena u kiši nije odnijela svu prašinu nakupljenu u duši.
Nisam se stoga jutros umio na rijeci.
Biste li vi? Bar praćkom odapeli za neznancem koji čizmom zgazi zlatnu prašinu kao brašno sitnu koju još juče mijenjasmo za daleke zemlje gdje smo tek trebali stići. A nismo. Nismo ni zbog Unisova bicikla koji ostade zauvijek naslonjen uz zid kao da čeka da izbiješ pored trafostanice sa kao jabuka mirisnim osmijehom.
Da je samo Boško živ. Ja ne znam da bih sad uopšte i pisao. Još bi Božić slavili, njegov rođendan. Ovako još samo mogu da se umijem na rijeci. Da u dlan rijeku zahvatim, dospem suzu. Na vodenici sameljem sve ono što nikad progutati neću.
Nisam se jutros umio na rijeci.
[ Generalna
]
05 Januar, 2013 05:59
Ima li ko da ne spava
Budim se. Pružam ruku i u mraku napipavam svoju dnevnu masku. Zaista može čovjek olako da pomisli kakve veze ima, dnevna ili noćna. Sve maske su iste.
Nije baš sve tako lako po sistemu crno – bijelo, noć – dan.
Evo na primjer ta dnevna maska, liči ona na noćnu. To ne poričem. Tu su oči, nos, usta. Brkovi da ne zaboravim na njih. Ima sve to i na noćnoj, ali ova dnevna je mnogo premazanija.
Noću hrčem. Da. I uopšte to ne krijem. Uhvatim sebe ponekad dok još nisam usnuo kako hrčem. Onako lagano i tiho s početka, a onda kao kakav epski guslar guslam li guslam.
„Ne hrči.“
„Dobro neću.“- rekoh, kao da se ja tu nešto pitam.
Zastanem par trenutaka i opet isto. Prvo sitan vez. Cika – caka, cika – caka. Kao singerica. Vidim nema reakcije, a ja malo pojačam. Neka, niko me ne čuje. Svi spavaju sem mene. Ja hrčem.
Za sebe. Za dušu.
Osluškujem.
„Dobro je.“- pomislih te još jače zarozah.
Ispunio ja sobu kao kakav solomaher pa farbam li farbam zidove. Opustio glas i pjevam sve u šesnaest. Jesam li možda već negdje rekao da ne volim taj broj. Da sam kojim slučajem izmišljao brojeve, kunem se da ga se ne bih ni sjetio. Možda bih ga turio tamo negdje za kraj. Ono kad više ni brojanje nema smisla.
„Hoćeš li ti već jednom prestati da hrčeš ili se tornjaj iz sobe.“
„Da, evo sad ću. Samo malo.“- složih se i slagah bez imalo srama.
A sa dnevnom maskom ne bi to tako išlo.
Namaknuh je na lice. Kiseo osmijeh.
Još se nije ni odmorila i nimalo nije bila zadovoljna što je i na nju stigao red.
Bunila se, kočoperila. Zijevala kao poslanik u Skupštini. Jel se Skupština piše velikim ili malim slovom? Sve se nešto kolebam, a maska neće da sarađuje. Ja mislim da je Skupština nešto veoma veliko i važno i da je to mjesto gdje se o svemu pametnom pametno zbori, pa bi trebalo da se turi veliko slovo.
„Brkaš Zeptere, pardon lončiće.“- ne dade se dnevna maska.
„Možda si mislio napisati Suština. Ona se piše velikim slovom. Na početku, na sredini i na kraju. Suština, kako to zvuči.“- zagleda se dnevna maska negdje pred sebe.
Gledala je u mrak.
Nekoliko trenutaka sam joj pustio na volju.
„Kakva suština?“- namjerno izrekoh suština malim slovom.
„Koji si ti konj. Ne mogu da vjerujem. Još uvijek ne mogu da shvatim da ti kao nešto pišeš i da Suština pišeš malim slovom. Hajde da si još u nekom uzrastu kada ti pantalone brzo okraćaju, da nos brišeš rukavom, ali ti čovječe, omatorio, okrakatio, obrkatio. Konjino matora.“
Baš sam konj. Šta mi je trebalo da se s njom bakćem u sred noći. Mogao sam lagano da se izvučem kao prdež iz gaća i sa ćebetom izađem iz sobe u dnevni boravak i nastavim moleraj. Epsko opjevavanje i razgovaranje.
Mogao sam kao uvijek da odložim i pametovanje. Lijepo kažem sebi.
„Neka konju. Ima vremena, kud si upro sivonja?“
I nikom ništa. Svi vuci siti i sve ovce na broju. Mogao sam da brojim ovce sve u šesnaest. Jesam li rekao da ne volim ovaj broj? Nema veze. Skupo su nas koštale sve greške u našem šesnaestercu, a i u protivničkom nam ništa ne polazi za nogom. Mogao sam i danas oko podneva sve ovo da napišem, ali ne bi išlo. Ma jok.
Prvo bih to odložio za kasnije. Možda u četrnaest, petnaest časova. Šesnaest možda. Eto ne bih to ni uradio u šesnaest časova. Ne bi ni kad bi me vuci izjeli. Jer ja, ja sam tak´i čo´ek.
Svučem ja tu dnevnu masku. Noćnu ni ne gledam. Ne prilazim.
Pogledam na sat.
05:43
Ni tamo ni ovamo.
Međ´ javom i međ´ snom.
[ Smijehom protiv uroka
]
04 Januar, 2013 19:59
Kvizomanija: Ko je kude Srbijo?
Kome je mrka kapa? Gdje je sada IMT? Ko ni da bekne?
Na Vama je da pogodite osobe pod A,B,C, D i E. Pa krenimo redom.
Osoba „A“ ovih dana je izjavila kako za pomoćnika ne bi nikada uzela osobu „B“. Osoba „C“ je upravo za pomoćnika dobila osobu „B“. Osoba „D“ hvali osobu „C“ za koga još kaže da je nikada niko nije volio kao osoba „C“, a osoba „C“ kaže kako će osoba „B“ biti zadužen za puteve u Srbiji zimi, tačnije prva lopata Srbije. Osoba „B“ koji još nije postavljen za pomoćnika jednog ministra za saobraćaj već obilazi graničare, puteve (kao da to nije činio i prije) i da traži gdje škripi. Ima i diplomu zlu ne trebalo. Pri tome osoba „B“na kolegijumu Ministarstva najavio da će se najviše baviti korupcijom u putarstvu. Osoba „E“ koja je imenovala osobu „C“ ovih dana najavljuje rješenje problema Kosova do kraja mandata. Pitamo Vas i gospodina „E“. Tako brzo, šteta, a tako ste mnogo obećavali.
Odgovore možete dati u kometarima, odgovor slijedi sutra, a za one nestrpljivije link vodi do rješenja. Provjerite svoje znanje. Ko je najslabija karika.
http://zoranplavsic.com/?p=806
