[ Priče iz Desetog sela ] 25 Decembar, 2012 23:17
I sam sam spadao među one koji su se dugo iščuđavali Lazaru K. koji je godinama sa švajcarskom tašnošću dolazio na željezničku stanicu i u 12:05 izlazio na peron. Odmjerenim i gospodskim korakom iskoračao bi tih 20-tak koraka, zastao i sporim pokretom iz unutrašneg džepa izvukao džepni sat, ozbiljno ga pogledao i vratio ga nazad u džep. Potom bi digao pogled u pravcu odakle su dolazili vozovi iz Zagreba i ostao tako nepomičan desetak minuta. Potom ponovo bi ruku zavukao u džep, provjerio vrijeme, vratio sat u džep i bez ijedne grimase udaljio se sa perona.

Po ulasku u stanicu zastao bi na šalteru informacija i pripitao.

„Šta je sa vozom iz Maribora? Kasni?“- upitao bi.

„Očekujemo ga svakog minuta. Krenuo je po redu vožnje.“- već izvježbano odgovarao bi službenik već godinama unazad.

„Hvala na informaciji.“- Lazar bi se zahvalio i napustio željezničku stanicu, nimalo ne mijenjajući način hoda niti dostojanstvo u svom kretanju.

Uvijek elegenatno obučen kakav je bio i onog dana kada je došao sa početkom rata u Sloveniji prvi put na stanicu vrlo brzo je postao predmet podsmjeha. Pogotovo što je željeznički saobraćaj zamro s početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Tek nešto lokalnih vozova pokušavalo je dati privid opstajanja željeznice u nemogućim uslovima.

Stekao sam dojam da je vrlo dobro znao da su ga lagali na šalteru informacija. Njegova reakcija u potpunosti mi je davala za pravo da ih je u potpunosti ubijedio u to da im vjeruje. Uostalom kome su mogle da smetaju male bezazlene laži. Ljudi su ginuli, nestajali. Kružilo je mnogo svakojakih i lažnih priča, a anegdota sa Lazarom niti je mogla da popravi svijet niti da pogorša stvar.

Kada sam već prestao da posmatram Lazara i gubim interesovanje za njegovo pojavljivanje kao bumerang su mi se vratile neke odavno već viđene scene.

Veliko željezničko čvorište nekadašnje Jugoslavije obilovalo je susretima, promenadama, čekanjima. Čarkama i prevarama. Kroz malu varoš protutnjalo je mnogo likova i niti jednog ne bih mogao da se sjetim. Mnogo lakše sam vezivao kofere i putne torba uz lica negoli obrnuto.

Ne, nemojte da pomislite da sam poslovno bio vezan uz kofere ili putne torbe. Više sam nekako bio dio tog svijeta. Još kao mlad završih u ovom malom gradu velikog prometa. Od kako izgubih svaku vezu sa svojim krajem pokušavao sam ovdje na željezničkoj stanici uhvatiti one niti koje ostaju za nama i sa nama godinama upravljaju, a da ni sami ne znamo kako, ko i odakle. Valjda kao platenice u zbir upletene naše sudbine, korijenje, ljubavi i strasti. Mržnje, dugovi i snovi.

U čekaonicama memljiva lica. Umorna i podbula od reda vožnje i nereda čekanja. Izlizane klupe od snova isprekidanih i pokidanih. Danima gledah sva ta lica. Sva su bila ista. Niti jedno nije pokazivalo da ih u ovoj čekaonici interesuje bilo šta što nema u njihovom redu vožnje. A upravo takva lica liče jedna na druga.

Svoje interesovanje skrajnuh na drugi peron. Peron kojim su putovali koferi i putne torbe. Klizile nade, nova čekanja. Poznate ruke. Posmatrajući njih spoznah vlasnike u onolikoj mjeri koliko mi nikada o sebi ne bi rekli.

Veliki kožni žuti kofer iskrzanih ivica i sa dva široka kajiša koji  su stezali unutrašnji sadržaj stajao je pored klupe na kojoj je drijemao njegov skromno obučeni vlasnik u iskrzanoj šoferskoj bundi sa čupavim okovratnikom. Kapa sa šiltom dobro je pokrivala njegovo lice. Bio je mlad, možda i više nego što je to kofer davao do znanja. Bunda je bila isuviše iskrzana za njegovo mlado lice koje sigurno nije pamtilo onoliko ožiljaka po braon koži koje nisu mogle skriti ni naknadne intervencije brižne majke.

A u koferu svega. Čiste čarape i donji veš, brižno slagan sa mirišljavim sapunom između. Košulje dvije nebeski plave boje i pantalone prekrojene baš za njega od dobra štofa. Tabla slanine, kobasice suve i nešto sveježeg sira. Pečeno pile, poneka glavica crna luka i kuvana jaja. Tegla pekmeza, jabuke dvije i dunja žuta. Pregršt oraha, rakija i pismo za strica. Za strinu kocka i kafe frtalj. Sve složeno i na mjestu.

Crna kožna torba sa ručkama i kajišom sa mesinganom kopčom na sredini, čučala je bespomoćno na krilu svoga vasnika. Vječito umorna od prljava veša i radnog odijela radnika željezere, ložača sa parnoga kotla vječito garavih ruku i brkova sa ponekom sijedom, pamtila je mnogo bolje dane. Znala je puna nade voz na peronu da sačeka. Da izmašta ispraćaje i velike dočeke. Raširene ruke i osmijehe. Sada su ti dani daleko iza nje. U njoj je mnogo toga više nego što pokazuje. Neke stvari jednostavno je bolje sačuvati za sebe. Kilometri nisu donijeli sreću.

Ah, da. Ko da ne primjeti žensku putnu torbu koju usplahirena vlasnica ne ispušta iz ruku. Tamo amo i iznova opet. Na blijedim rukama na kojima su se jasno ocrtavale plave vene, ručni časovnik. Ženski, sa malom prednjom pločom u crvenoj boji i kao narukvica tankim kajišem. Nervozni pogledi na njega. Od nje samo još je nervoznija njena putna torba. Zarumenjela, i kao svaka dama koja drži do sebe zabrinuta za reakcije na njen struk. Samo ono najosnovnije. Četka za kosu, nešto šminke i pomada. Intimni veš, onaj bolji, probrani, krojački metar i makaze da odmjeri i odsječe. Igla i konac, dva, jedan crni i drugi bijeli. Ako potreba da srce ušije razbijeno na paramparčad. Ne bi bilo prvi put. I svezan gumicom za kosu svežanj pisama u boji. Ponegdje nečitljiva od suza i napamet naučena kao pjesmica za školu. Eto, samo ono najosnovnije ponekad prevrši mjeru i prelije čašu. Nervozno izviruje sa perona na pravac odakle su samo pisma stizala. Obećao je. Pisao je. Čekam.

Čekam i ja dok mi kraj nogu bezbrižno drijema jedan zeleni ranac. U njemu ništa bez čega se ne bi moglo. Mnogo prašnjava puta odavalo je utisak starine. Nepregledne rijeke i brodska pristaništa, a u njoj dobar vjetar. Knjiga koja se uvijek može čitati od bilo koje strane, bez suvišnih citata i odbačenih korica koje su uzimale suviše prostora. Oslobođena svih stega jedne gradske biblioteke, kraljice peći i stalnih članova biblioteke. Tišine koja nagriza um i slabi tijelo. Šta više čovjek da poželi izgubljen među svom tom prtljagom.

O svima saznadoh mnogo, o sebi najmanje. Kao i svaki kofer zagubljen u metežu, skrajnut u stranu od pogleda. Ondje gdje svako misli da sam na oku vlasnika, te ne prilazi i kao ja od dosade ne čita slučajne saputnike. A ja pun gorčine i jeda. Izranjavane duše, s malim izgledima ostavljen i zaboravljen bez milosti. Na uvid svima i bez ičije samilosti. Ne vapim, ne tražim.

Čekam.

Put da me ponese na trag koji izgubih negdje među peronima smetovima okovanim, među vagonima u kojima lebde povratne karte, brigadirska pjesma i jedna izgubljena golobrada martovska klasa 91-e. Karaula koju ću braniti od svih stihova po cijenu života, a zauzvrat ispričaću priču. Otvoriti srce i kao milošte iznijeti na dar radoznaloj i musavoj djeci. Lješnik karamele i miris mora u košulju utkan.

Čekam svoje ruke. Da me zgrabe, stisnu i protresu.

„Tu si.  Tražim te čitav život. Jel znaš?“

Ali ipak ne. Ja sam samo kofer. Samo ja znam šta je u meni i neko moj ko me negdje čeka. Na nekoj stanici, peronu. Možda baš u 12:05 na džepnom satu. Možda baš stoga Lazara drugim očima gledam dok pakujem još jedan dan u kofer sa svim onim sitnicama koje nikome drugom do meni i mojim rukama znače. Rukama koje me ispraćaju i raširene na pragu čekaju.

Rukama koje najbolje znaju kako da me nose.

Godinama.
[ Priče iz Desetog sela ] 13 Decembar, 2012 21:10
Epizode sa Božom i skype-om učestale su u tolikoj mjeri da je kod mene postojola bojazan da će da se umiješa službeni Washington. Toliki protok žuči umnogome je prijetio od izlivanja u Veliku baru i izazivanja najveće ekološke katastrofe. Sumnjam da bi se so osjetila u cijeloj toj stvari.

Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba.
„Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“
„Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“
„Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“

Oćutah trenutak.
Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.

„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“
„Odaslah još dva smajlija.“
„Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“
„Laku noć.“- uzvratih.

Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san.
Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.

 „Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.

 Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.

„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“
„Kakve su moje obaveze.“
„Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“

Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.

„Božo, samo da vidim jesi li tu.“

Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.

„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio.
„Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah.
„Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“
„Važi.“

Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije.
Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.

„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti.
„Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“

Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.

„Zato i ne zove.“- pomislih.

Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima.
Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.

„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.

Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.

„I?“- ne izdržah.

Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo.
Sačekah još koji trenutak.
Ništa.

„Vidje li koga poznatog?“
„Ne. Kod mene je noć.“
„Pitam po danu.“

Ništa ne reče.

„Još si tu?“- zapitah.
„Da. Gledam.“
„Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“
„Ovako niko ne vidi kad plačem.“

Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi.
Veći.
Snažniji.
Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.

„Znaš li za trešnju?“
„Ne može se most od vazduha napraviti.“
„Da.“
„Laku noć.“
„Laku noć i tebi.“

Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.

„Haug Džeronimo.“

 

 Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.
[ Priče iz Desetog sela ] 11 Decembar, 2012 20:01
Neugledna udžerica umnogome je odudarala od objekta koji se presijavao na proljetnom suncu. Obilje mesinga, aluminijuma i stakla samo je potvrđivalo ono što je velikim slovima pisalo na pročelju objekta.

„Narodna banka“

Mnoštvo zaposlena svijeta ulazilo je u mravinjak. Zaposleni, besposleni i oni drugi zabavljeni svojim potrebama i mukom. Pred sobom su imali jasnu sliku banke i mjesta gdje treba da idu, ostalo nisu ni primjećivali.

„Nek, neka, samo vi `ajte. Odraće vam kožu.“- mrmljao je starac iz udžerice nešto radeći u malom vrtu.

Pogrbljeni starac malo malo bi se saginjao, a onda nešto motikom nešto kopao i zagrtao.

„Proljeće je. Baštenski radovi.“- prostruja mi kroz glavu.

Pomislih, kakva vajda od svega toga. Odavno sve računice idu u prilog tome da je jeftinije kupiti, ovako sve košta, mada niko leđa ne računa. Ona pogrbljena još manje. Sve to još poveća nesklad sa onim što vidjeh i zamislih. Produžih još par koraka do žive ograde iza koje je radio starčić.

„Pomoz`  Bog starino.“

„Daće Bog, samo da godina ne izda.“

Nekoliko trenutaka gledao sam ga šta radi. Motikom bi napravio rupu u zemlji, sagnuo se i iz dlana ispuštao neku sjemenku i zatim se ponovo ispravljao. Nisam mogao da ocijenim o kojoj kulturi je riječ.

„Šta siješ?“

„Uvijek isto.“- sleže ramenima.

„I?“- zainteresovah se dalje.

„Ne bi` ja više, al se uznedalo. Godinama sijem i ništa.“ – malo me zbuni njegov odgovor.

„Zašto?“

„Evo zašto?“- pogledom pokaza na banku.

Nisam razumio šta je želio da kaže.

„Dobra je to zemlja, svaka stopa dukata valja, al eto došlo vrijeme kažu podaj narodu. Nisam ni trepn`o, došli, ogradili i doveli čuvare. Uzeše zemlju. Da nisu,  ja viš` nikad motikom ne bi mor`o bus zemlje prevrnuti.“

Ne rekoh mu ništa. Odlučih da mu pustim da sam kaže ono što misli da treba. Sačekah par trenutaka dok iznova ne spusti još par sjemenki koje su se čudno presijavale.

„Kako onda tako i sada. Nikla zgrada. Bilo prvo Socijalno. Vazda gužve bilo. Poslije dođoše neki majstori, nakinđuriše zgradu, nataknuše natpis, a ono još više naroda. Kad ima i pretiče. Svi samo  vuku. Vuku li vuku. A ti beno kopaj.“- olakša dušu starac.

„Šta ja više znam. Ono što sam znao, ja stek`o i zakop`o. Ono rodilo, nikla banka. Svi samo vuku, a ja i dalje sijem. Sijem svoju bijedu, al ne ide. Penzija mala. Ono malo što prišparam preko godine, a ja s proljeća pa u zemlju. I opet iznova. Nema sjetve od slabe valute. Jok. Da mi je samo onaj jedan dukat s hrpe koji zakopah, posijah baš tu gdje banka niče, ne bi ja viš` nikad motikom man`o. Ovako još se uzdam, dobra je to zemlja. Rodiće jednom.“- sagnu se simpatična starina i u rupu položi dinar.

„Samo da vrijeme posluži ove godine.“

Pozdravih ga. Pred kancelarijom za prijeme stranaka već je bilo nekoliko klijenata. Prije negoli započeh sa popunjavanjem formulara za kreditiranje pogledom na monitoru potražih vremensku prognozu. Dugoročnu.

„Suša“- ponovih.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, s druge strane pulta gdje suša ne čini ništa više ni manje od obične kiše
[ Priče iz Desetog sela ] 10 Decembar, 2012 15:29

Poželih da vam ispričam jednu priču. To neće biti priča sa velikim porukama. To je priča o pojedincima koje i danas sigurno možete prepoznati u svojem okruženju, sa sličnim ponašanjima, nastojanjima. Jedina razlika među njima možda su godine, imena i lokacije. Sve ostalo se može prepisati. Evo kako je to bilo.

Kao što možda negdje već napomenuh neimaština je neželjen poznanik, komšija, prijatelj. To je nimalo poželjna destinacija, robna marka, stanje duha. To je jedina boljka koja se ne može liječiti mirovanjem, fleka koja se ne može mirišljavim sapunom oprati. Prihvatiti takvo stanje stvari je pogubno, a još gore od toga ne vidjeti ga i od njega okretati glavu. Svaki pokušaj prevazilaženja takvog stanja, pa ma kako ono imalo svoje pomake svrstao bih negdje u sredinu, baš tamo gdje je ono budilo nadu i milimetarskim pomacima popravljalo stanje duha.

Upravo takvi pojedinci koji se nisu plašili iskoraka tih sedamdesetih bili su mi posebno dragi. Kao što je poznato neke državne službe su unoformisali svoje službenike i tako bar na kratko smanjivali taj jaz između siromašnijih i onih na stepeniku više što su putem sindikata ipak iznalazili načina i odlazili povremeno na more i vraćali se sa preplanulom dječicom kojima se gle čuda najčešće ljuštio nos.

Neki su tu uniformu prihvatili samo kao još jednu obavezu, trenutni izlazak iz stanja u kojemu su se nalazili, kratkotrajni izlet. Oni rijetki o kojima vam želim reći nisu mislili tako.

Ali da bi ta uniforma „legla“ potrebno je mnogo toga. Tijelo krivonogog konduktera bilo je posebna priča. Odavno je Husein saznao da se u uniformu ne ulazi tek tako. To je proces kojemu je potrebno vrijeme. Procesija ukratko. Ritual kojim se i duh saživljava sa uniformom. On je taj proces podigao na jedna viši nivo. Čak smo i mi derani dobrim dijelom godine bili svjedoci toj posvećenosti.
Čim bi Husein „pustio“ glas mi smo znali da je ritual počeo i to bi bio znak da se kao kupina zakačimo na ogradu i gledamo njegove pripreme. Iako nas je tobo korio da gledamo svoja posla i dalje smo ostajali načičkani na ogradi.

„Kako Vam volja.“- slegnuo bi ramenima i nastavio sa svojim ritualom.
„U lijepom starom gradu Višegradu,....“- pjevušio je glasno.

I tada bi počeo uvodni dio svečanosti. U crvenim kupaćim gaćicama stajao bi na betoniranom dvorištu i tuširao se hladnom vodom koju je grabio velikim metalnim lončetom iz velike metalne kofe sa crvenim cvjetovima. Podizao bi glas u momentima  dodira kože sa hladnom tečnosti. Nakon toga slijedilo bi uzimanje šampona i sapuna. Ponekad je to trajalo i trajalo. Nama se činilo da niko na svijetu pravilnije ne koristi sapun i šampon od Huseina. Mislili smo i sami da tako treba i da naši roditelji griješe dok nas očas posla ubace u kadu, natrljaju i našamponiraju i brzom pokretima speru toplom vodom. Upravo zbog toga krišom smo ulazili u kupatila, tuširali se hladnom vodom i šamponom trljali baš kao i Husein. Nismo se obazirali ni na prehlade, neke stvari nemaju cijene, pogotova ispravna higijena.

Nakon higijene na otvorenom slijedilo bi brijanje. Bogata pjena još je povećavala njegovu ionako poveliku gavu. Malo ogledalo stajalo bi okačeno na šljivu oko kojega bi trajao njegov ples, kao zaljubljena ždrala. Krivio je glavu kako bi iz svih uglova što bolje obavio započeti posao. Nakon toga bi u dlan sasuo podosta „briona“ i glasno ispuštao ono „brrr“ koje ipak ne mogu prenijeti u priču kako bih želio, ali oni koji znaju šta je brijanje shvatiće šta sam želio s tim da kažem.

Krivonogi Husein uspravio bi se i sa srebrnim kapima uhvaćenim u kosu i po maljavim grudima preostalim od tuširanja u uvijek malim papučama napravljenim od pohabane ženske cipele odgegao prema oronuloj kući sa malim prozorima i troje djece iza njih. Iza prozora je čekala i supruga. Visoka i mršava. Sušta suprotnost njegovom snažnom i čvrstom tijelu.

Nakon što bi obukao plave pantalone, odmah bi izašao sa ispeglanom kao nebom plavom košuljom ispred kuće, ispod plavog neba sa mnogo višom tavanicom negoli onom krovom zakrovljenom i siromaštvom okovanom. Istezao bi se dok je navlačio rukave. Uz njega je već bila supruga koja je zakopčavala dugamad svome vitezu kao pred odlučujuću bitku. Kravatu je uvijek sam stavljao. Činilo se da je ona bila ključ za izlazak iz neimaštine, stoga je pažljivo rukovao kao da se plaši da ga ne polomi i zauvjek ostane zabravljen pod niskim stropom siromašne kuće sa dječicom plave kose i plavih očiju i kao trska mršavom ženom.

Kada je napokon plavo odijelo zasijalo punim sjajem na kondukteru Jugoslovenskih željeznica ostao je onaj završni dio. Sjeo bi na stolicu koju bi supruga iznijela ispred kuće, sagnuo se i obuo izglancane i sjajne cipele. Taj završni čin završio bi tako što bi ustao zadovoljno pogledao još jednom niz sebe, podigao glavu, dodirnuo kravatu. Uzeo svoju kapu koju bi poput pilota ratnog vazduhoplovstva držao pod lijevom miškom, a u desnu konduktersku torbu.

Pažljivo biranim koracima izašao bi gotovo na prstima nakremanih i izglancanih cipela iz siromašne prašnjave ulice u neki novi vrli svijet.

I čitavu smjenu trajala bi priča. Bio je jednak sa ostalima, čak i viši zbog svoje važnosti. Imao je tu mogućnost i privilegiju da započne raszgovor sa bilo kome i o bilo čemu. Pričao bi sa poslovnom gospodom što je nosila aktovke i čitala Politiku, smješkao se gospođama sa visoko podinutim punđama u šarenim haljinama, štipkao obraze radoznale dječice koje bi iz hodnika posmatrale predjele što promiču.
Vodio borbu sa svim onima koji su nastojali ojaditi žejeznicu neplaćanjem karte. Bivao čašćen jabukom ili batakom pečenim.

A ujutro opet po starom. Vraćao bi se u svoju ulicu nimalo ne izgubivši od elegencije s kojom smo ga ispratili. Zajedno sa njegovom djecom smo mu trčali u susret.

„Šta ime Huse?“
„Sinoć sam radio u Olimpiku. Putuje narod. Onamo, ovamo. Neki me već prepoznaju, pa sa njima koju prodivanim. Šta ću, takva mi služba.“

Nakon toga Husein bi odlazio na zaslužen odmor. Jugoslovenske željeznice imale su saveznika u nama. Svoju igru bi premjestili na drugi kraj ulice sve dok iznova ne bi začuli Huseina kako pusti glas. Uslijedilo bi novo spremanje. Bilo je vrijeme da Husein posjeti prodavnice i da donese svojoj djeci pune kese. Igračke i marmeladu. Ženi pomadu.

Kad malo bolje razmislim zavidim Americi što ga sada ima. Da je kojim slučajem komšija mi bio Jusain Bolt ova priča bi mnogo kraće trajala. Ovako mogu uvijek da samo oslušnem ovaj video, zažmirim i kao nekad vidim radnika Jugoslovenske željeznice kako pjeva i s ponosom nosi svoj teret i odijelo. Danas su takve stvari rijetkost. Vozovi odavno ne prolaze onim tempom, djecu iz hodnika ne interesuju zagrišta, a Politiku ionako više niko ne čita kad se već sve zna. Šta nama preostaje i ostaje ?

Neimaština i duh. Nije mnogo, al nije ni malo.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, s muzikom koja uz ovakvu priču ide kao luk uz ćevape i paradajz uz paštetu.

p.s. možda da pustite video dok čitate da zajedno učestvujete u Huseinovim pripremama
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 09 Decembar, 2012 10:43
Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.

„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“

Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.

„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“

Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.

Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.

Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.

Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.

Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.

Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.

Pogleda na sat i krenu.

Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.

„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“

Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.

Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.

Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.

„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.

Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.

„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.

Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.

Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.

Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.

Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.

„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.

Za njim se polako uputi i ostala gomila.


Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 08 Decembar, 2012 12:46
Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.

Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek.  Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.

Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim  dolaskom trajno pomjerio.

„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.

Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš.  Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.

Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.

Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.

Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.

Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima  koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata  u sebi, žrtve van sebe.

„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.

„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.

Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.

„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“-  izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.

Miloš  ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.

„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“

Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.

„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.

Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.

Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.

„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“

Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:

„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“

Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:

„Odoh još sutra u varoš.“

Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.


Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
[ Smijehom protiv uroka ] 07 Decembar, 2012 10:31
07.12.2012. Na vanrednoj sjednici Vlade kasno sinoć donešena je uredba po kojoj se dugo najavljivani smak svijeta 21.12.2012. pomjera za jedan dan. Glavni razlog  je kako se navodi da smak svijeta najavljen za 21.12.2012. pada na petak, pa time smatraju da bi bila narušena posvećenost radu, produktivnost što nikako ne bi bilo u skladu sa najavljenim mjerama štednje koju je za narednu godinu najavila Vlada. Stoga subota je daleko prihvatljivija kako za poslodavce tako i za Vladu. Još se dodaje kako će Vlada mnogim prigodnim manifestacijama širom zemlje na taj dan obilježiti najavljeni smak svijeta.

Unija poslodavaca podržava odluku Vlade i smatra da bi bilo čisto rasipništvo priređivati baš na taj dan smak svijeta.

„Pored toliko slava, praznika i neradnih dana u decembru i naročito januaru odluka Vlade je jedino razumna mjera u ovim okolnostima.“- izjavio je predsjednik Unije poslodavaca Dnevnica Srećko.

Savez sindikata oštro se usprotivio pomjeranju dana smaka svijeta sa petka na subotu.

„Smatramo da bi bilo normalno da se taj dan obilježi neradno, po mogućnosti da se izvrši spajanje neradnih dana od 19.12.2012. koji se kod nas obilježava kao najveća krsna slava Sv.Nikola pa do 21.12.2012. Bilo bi veoma nesmotreno i ishitreno pomjerati dan smaka svijeta kako zbog ostalih u regionu, tako i zbog najavljenog i dugoočekivanog smaka svijeta na koji imaju prava i naši radnici, ako već nemaju prava na regres, plaćeni topli obrok i prevoz. Bilo bi to još jedno od neispunjenih obećanja Vlade.“- kaže se u saopštenju iz kabineta predsjednika Saveza sindikata Odojak Stojana.

Pored toga Sindikat traži da se organizuje doček smaka svijeta po trgovima, ugostiteljskim objektima kao i uz bogat televizijski program.

Opozicija je oštro reagovala i stala na stranu radnika, poljoprivrednika i penzionera.

„Tražimo da se smak svijeta obilježi po Julijanskom kalendaru kako i dolikuje našoj tradiciji u krugu porodice u duhu porodične atmosfere. Ujedno to bi ostavilo dovoljno vremena da se završi sa započetim svinjokoljom i da se na miru osvrnemo na dešavanja oko sebe tih dana, da vidimo kako i s kim dalje.“- kaže se u zajedničkom saopštenju Opozicije okupljenoj na platformi „Biće skoro propast svijeta“.

O svemu tome jedino se nisu oglašavali mladi i penzioneri, pa se pretpostavlja kako će i taj dan provesti uz društvene mreže, odnosno u redovima pred apotekom ili javnim kuhinjama, pa se pretpostvalja kako oni vjerovatno ne bi podržali ideju o neradnom danu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, sve ove godine sa Vama pa i na ovaj dan

p.s. Danas je godišnjica postojanja bloga mandrak72. Punih pet godina postojanja bloga mandrak72 bilo je zadovoljstvo. Nadam se da Vam nisam dosadio, ako nisam daću sve od sebe da to popravim  :)
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 03 Decembar, 2012 15:40
Bližio se dan polaska u školu. Jablanko se radovao početku školovanja, mada još ništa nije bilo sigurno u vezi sa njegovim slučajem. Dom i sve ono proživljeno u njemu činilo se kao davni san, izblijedio, ali još uvijek prisutan da opomene i uplaši. Polako su iščezli mirisi izribanog zajedničkog wc-a i hodnika sa snažnim i teškim mirisima sredstava za čišćenje. Mirisi i okusi hrane odavno su dobili puni smisao.

Međutim ostala je neizvjesnost.

Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.

„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.

Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu  Miloševe spremnosti da se bori za njega.

Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.

Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.

„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.

Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.

„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“

Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom  stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.

„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“

Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.

„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.

Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.

„Idemo.“- pozva Miloš.

Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.

„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.

Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.

„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.

Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.

„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.

Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.

„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.

Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.

„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.

Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.

„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.

Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.

„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“

Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.

„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.

Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.

Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.

„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.

Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.

„Idemo dalje.“- dodade.

Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.

Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.

„Lenka.“- pomisli.

Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.

Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.


Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.
[ Mandrakizmi ] 02 Decembar, 2012 10:52
Nakon debakla fudbalera C.Zvezde protiv fudbalera Vojvodine mnogo je toga jasnije. Kretanje na terenu jasno je pokazalo da iza fudbalera Crvene Zvezde stoje trgovci nekretninama.
Hit Counter
Free Web Counter