[ Priče iz Desetog sela ] 22 Jun, 2011 22:20
Tišina narušena udaljenim javljanjem kukavice u šumarku podno preostale čistine ispod groblja bilo je sve što je čula toga jutra Mirjana. Okretala se oko sebe osjećajući blagu nelagodu koju je dodatno podizala magla koja se polako dizala sa novog groblja udaljenog od grada dobrih tri kilometra i od prvih kuća nekih pola kilometra.
Sunce je već odavno trebalo da probije kao tijesto guste oblake, ali majska kiša koja je iznenada juče okupala grad kao da je odgovorila ostale potencijalne i redovne posjetioce toga jutros turobnog mjesta.
Mirjana je pogledom klizila po krstovima i ostalim biljezima očekujući prve posjetioce toga jutra.

„Miro, ne bi smjela bar nekoliko dana ići na groblje sama. Nije red. Hajde subotom ili nedeljom, ali ovim danima nikako.“-ponavljala je rečenice koje su joj zadnjih dana nekoliko puta ponavljali rodbina, prijatelji i komšije.
„Znam, znam. Sačekaću subotu.“-odgovarala bi im.

Već je dobro znala da ih neće poslušati, ali nije im se htjela pravdati.

„Uostalom, ko će se svima pravdati. Neka oni gledaju svoja posla, a ja svoja.“-mislila je u sebi.

Muž s kojim je dijelila dobro i zlo, a ovog drugog čini se nekako i ponajviše sahranjen je prije tek nešto više od deset dana. Pokojni Gavro je bio strog čovjek i prijeke naravi. Vječito mrzovoljan i vazda u nekom ratu sa svima oko sebe. Nije bio paranoik ali imao je svoj stil života. Bili su mu mrski svi razgovori. Kako o običnim stvarima, tako i o onim manje važnim. Uvijek bi našao način da na neki svoj grub način prekine razgovor i da da do znanja da mu nije ni najmanje do priče.

Nije on ni nametao teme za razgovor, te je kao takav rijetko nalazio saradnike za težak šumski posao kojim se bavio. Nekako se najbolje slagao sa gluvo nijemim mladićem koji je došao pred sam rat, a isto tako tiho i netragom nestao po okončanju istog. Njegov odlazak potresao ga je više nego što je to i sebi htio priznati. Nedostajalo mu je ono jednostavno sporazumijevanje kakvo je oduvijek tražio. Bez suvišnih riječi ili ponavljanja i pretresanja tuđih muka. Nije da ga se nije doticalo, ali nije htio dijeliti niti nositi tuđi teret na leđima. Bilo mu je dosta toga i od posla kojim se bavio.

Mirjana je dugo vremena vjerovala da će se promijeniti. Stoga je pristajala na njegove duge šutnje. Svakoga jutra ustajala je prije njega, odlagala vatru, pa čak i ljeti. Pristavljala kafu na zagrijanu plotnu iščekujući da se pojavi iz sobe. Da se razgovori uz prijatni miris vrele crne tečnosti.
Nisu imali poroda. Zbog jedne njegove povrede koja je uveliko izmijenila njihove planove o potomstvu na samom početku braka postao je još povučeniji i tiši. Imala je osjećaj da je bijesan na sebe, šumu i sve oko sebe. Da je bijesan i na nju samu jer ga nije ostavila kada bi to i mnoge druge učinile, nego je ostajala da ga gleda kako se pati i skapava sve ove godine.

Nije se usuđivala reći mu koliko ga voli. Bojala se njegove reakcije. Njegova prijeka narav dodatno je ulijevala dozu straha i nepovjerenja, stoga je pokušavala sasvim običnim razgovorima da mu privuče pažnju, da mu stavi do znanja da nije sam i da može nositi dio svoga tereta.

Ponekad joj se činilo da bi mu bilo mnogo lakše da ga je ostavila nakon toga nesretnog slučaja. Da bi se on u bijesu i nemoći otklonio na jednu stranu. Možda otišao put alkohola koji bi mu bio isprika za svu muku i sav unutrašnji bijes koji bi ugušio u ljutoj šljivovici. Stoga je osjećala krivicu što je ostala uz njega sve ove godine, te je podnosila svu težinu života sa njim. Stoički. Braneći ga pred osudama kako najbliže rodbine tako i od sveznajućih komšinica.

„Kako ti to Miro sve izdržavaš, jadna ti. Nije ti lako.“
„A šta mi fali. Svega mi pretiče i u ničemu ne oskudijevam.“-nije se dala.
„Svoj život vodim, svoje brige brinem.“-završavala bi svaku polemiku na tu njenu bolnu temu, ali na svog „teškog“ Gavru nije dala.

Gutljaji kafe teškom mukom bi klizili niz grlo, poput tvrdih zalogaja pri upaljenom grlu. Jasno je od tišine čula svoje gutljaje. Stajali su joj na pola puta. Jedan drugom smetali da se sjure u želudac.  Osjećala je svaki gutljaj kako peče, kako se želudac bolno savija pod teretom ko zna od čega i zbog čega.

„Amerikanci udarili na Gadafija. Šta će to biti?“-tek da razgovor započne reče Mirjana.
„Ništa. Jači slabijeg nadjačao. Ujeo vuk magarca.“-odgovori Gavro ne pokazujući volje za daljom konverzacijom.

Godinama jutarnji razgovori nisu svojom dužinom ličili na sve slične razgovore supružnika koje je znala. Razgovore gdje se razgovaralo, dijelilo zaduženja i poslove. Rješavalo dileme.

Stajala je nad još svježom grobnicom.

„Eto, ja opet došla.“-skrušeno reče.

Tišina oko nje kao da se urotila sa pokojnim Gavrom te zamrije svaki pa i najmanji šum. Umuknu i udaljena kukavica koja je uvijek kukala sa samo njoj znanim razlogom. Potraja to nekih par minuta.
Naučila je ona na takvo njegovo ponašanje, ali nekako je potajno očekivala da sad kad je mrtav nema niti jednog razloga da je i dalje muči šutnjom.
Mirjana se sagnu pored krsta, te poče rukama prebirati po svježoj humci prstima kidajući tek iznikle vlati trave. Sa takvom posvećenošću neki slučajni prolaznik načas bi pomislio kako je ona upravo zbog tih travki tu, a ne zbog kakvog razgovora.
Dok je čupala travu jasno je čula zvuke kako vlati trave bolno pucaju nakon što bi ih prstima uhvatila i nemilosrdano povukla. Kao vreli gutljaji kafe.
Nakon par trenutaka pokušala je opet da nekako skrene pažnju da i ona postoji i da je tu.

„Kažu oni meni, ne valja se na groblje ići stalno. Eto šta ću, ja obvikla na tebe pa mi stobom i ćutati dobro.“-zastade sa čupkanjem mladih stabljika trave, podignu glavu kao da osluškuje.
„Neko će reći da sam luda, a meni je ovako lakše. Znaš i sam da tuđu brigu ne brinem.“-obori glavu  i nastavi sa započetim poslom.

Vlati trave su popuštale pod stiskom njenih prstiju. Glasno. Kao nedavni gotovo preglasni gutljaji kafe koji bi ispunjavali malu sobu dok bi u međeuvremenu umorni veker vukao svoje kazaljke tako dižući tenziju sve dok sekundarica ne obori iza punog sata te se sjuri gotovo nečujno do izvrnute šestice iznova pojačavajući napetost. Ponovo zastade.

„Znaš ti mene. Ne zamjeri mi. Eto uzmi situaciju kao da smo nas dvoje ko dvojica na putu. Ni manje ni više.“-ustade na momenat od svježe humke.

„Ku-ku, ku-ku,..“-kao potvrda njenog mišljenja ponovo se javi kukavica.
„Kukala ne kukala, a ti po starom. Neka. Naučila sam ja na to.“

Prstima je raspoređiaval  sitno busenje i kamenčiće koje je slagala po nepoznatoj logici i principima. Gotovo da se ustručavala i pred mrtvim Gavrom.

„Da samo znaš koliko puta sam poželjela da me makar udariš, ali da ne ćutiš. Da opsuješ onako sočno kako samo ti znaš. Da, da. Čula sam par puta kako psuješ u štali. Nisi znao da sam ja stajala pored vrata pa si opsovao sve u materinu. Ma da si mi makar nečim pokazao da sam živa i da me vidiš moj Gavrane, moja muko neprežaljena.“-nadlanicom obrisa znojem orošeno čelo te opet nastavi poslovanje oko grobnice.

„Da ti kažem još ovo. Nijesam nikome kazivala za tvoju nezgodu. Za njih si ti moj Gavro bio i ostao muško. Nijesam dala na tebe moj Gavro, znaš ti mene. Svoju Miru.“

Umorna ustade. Utrnule noge od dugog čučanja pored grobnice zaprijetiše klecanjem koljena. Gledala je u krst na kojem se još uvijek nalazi bijeli vezeni peškir i uvenula jabuka. Pogled joj se mutio, a slova sa imenom pokojnika titrala su i gotovo plesala kao na vodi.

„Gotovo da sam zaboravila. Sad će tebi Mira nasuti jednu.“-sagnu se pored krsta i uze flašu sa rakijom koja je tu ostajala nakon sahrane za namjernike da nazdrave za dušu pokojnika.

Vještim pokretom sasu rakiju u malu čašicu koju prosu pored krsta.

„Vidim ni ovdje nešto nemaš društva. Neka, neka sram da ih bude. Imaš ti mene, ja ću tebi svaki dan doći na čašicu razgovora. Mada znam da ti baš nisi neka mušterija za razgovor, ako. Ako treba ja ću doći pa da ćutimo zajedno. O čemu da pričamo kad sve ove godine nismo. Bolje će biti da ćutimo.“-ostade gledajući kako se tlo na kojem je prosula čašicu rakije brzo suši.

Spustila se na klupu pored porodične grobnice kraj Gavrina groba.
Grobna tišina i kukavica u daljini bilo je sve što je čula. Ni od Gavre nije se mnogo toga više naslušala za života.
Sjedila je još desetak minuta.

„Idem ja. Eto mene i sutra. Skuvaću kafu, ne moraš ništa divaniti, samo da sama kafu ne pijem.“-zastade pored grobnice ne spuštajući pogled.
„Odoh. A ti vidi šta ćeš i kako ćeš.“

Teškim koracima pođe prema varoši. Tišina definitivno nije izašla iz njenog života. Dobila je samo pridjev. Grobna.



Pozdravlja Vas mandrak72, sa svih onih mjesta gdje se razgovara na ovaj ili onaj način.
[ Priče iz Desetog sela ] 12 Jun, 2011 19:22

S nestrpljenjem sam iščekivao kad će đed sa svojim malim nožićem završiti sviralu koju mi je obećao još zimuske dok je napolju snježna vijavica mela i posljednje tragove na dvorištu. Premotavao sam trenutke sjećajuči se đedova obećanja i priča koje mi je te noći ispričao prije spavanja.
Dobro, možda najbolje sam zapamtio njegove riječi na kraju kazivanja o prirodi.

„Priroda ti je ko kako čeljade. Umije ona sa nama, mada mi mislimo da smo svu pamet svijeta popili. A nijesmo, nama su kanda svrake pamet popile pa samo se hvalimo i razmećemo ko buva u čarapi. Nego jesam li ti pričo priču o caru Trajanu s kozijim ušima, a đedova jabuko?“-upita me gledajući me onim svojim staračkim toplim očima.
„Jesi đedo, kanda si posto zaboravan?“-nasmijah se đedovoj zaboravnosti.
„E vidiš ne pitam te zbog toga, no zbog svirale.“
„Kakve svirale đedo?“-upitah
„Kakve? Ih kakve. Čarobne jabuko đedova.“

Đed se zamisli pa započe priču.
„Jednom davno svijetom je hodao čovjek nečovjek.“-zastade.
„Čovjek nečovjek!!“-ponovih i gotovo se ukipih čekajući nastavak i objašnjenje.
„Da.“- reče đed.
„Čovjek nečovjek ti je ko svaki drugi čovjek. Ima ruke, noge, glavu ko varćak i gladne oči. Ovolike.“-pesnicama pokaza veličinu njegovih očiju.
 
Pretrnuo sam od đedova opisa čovjeka nečovjeka.
„A đe se on đedo sad nalazi.“-uplašen pričom upitah navlačeći joragna do vrata.
„Luta jabuko moja. Vazda traži da gladne oči narani.“
„Ne jede valjda stalno?“-zainteresova me priča đedova.
„Nikad mu dosta nije. Priča kaže da je stekao kule i gradove no ni to mu ne bi dosta te bi se svaki dan šetao svijetom u nakani da oči gladne narani. Oblačio se ko kakav priprost i ubog seljak i uzimao sve što bi pronašao  i nosio u svoje dvore.“

Zastade đed da uzme vazduha i prekori babu koja se majala po kujni.

„Ložiš li tu vatru babo benasta. Nije ti valjda čovjek nečovjek drva za konaka oteo.“-tobož strogo prekori babu i valjda tražeći inspiraciju za nastavak priče.

„Od tada počeše ljudi da skrivaju svoja dobra, neki nabaviše pse koje bi obnoć puštali da glasnim lajanjem otjeraju čovjeka nečovjeka. Jel čuješ našeg Garu kako štekti.“-đed ustade i zaputi se malom prozoru te razmaknu zavjesu i zagleda se u mrak.
„Pi silo nečista. Dalje od kuće da ne bi kuburu potez il ćaćin kratež.“-tobož zaprijeti nekom u mrak, a dobro sam znao da ni bijelu mačku obnoć ne bi vidio.

„Šumska vila načini  sviralu i dade je pastiru koji bi obdan čuvao ovce dok bi se psi odmarali i spremni noć dočekali te im reče.“
„Svirala je čarobna. Ukoliko primjetiš čovjeka nečovjeka kako dolazi snažno i glasno duni u nju te se rastriči šumom prema selu i svako toliko javi se sviralom kako bi se svi na vrijeme pripremili za čovjeka nečovjeka.“

„Slušale to gljive kriveći svoje šešire da bolje čuju šta se sprema, a i same u strahu od čovjeka nečovjeka koji ih je tamanio i gazio one koje ne može ponijeti da nekom drugom ne bi u ruke otišle.“-pričao je đedo ponekad zastajući i osluškujući našega starog Garu kako se rve sa beštijama i drekavcima tjerajući ih u bezglavu bježaniju.
„Kad bi opasnost minula pastiri bi se vraćali svojima stadima i nastavljali bi svirati pastirske pjesme na svirali dok ih noć ne potjera svojim kućama. Kad bi ponovo čuli njihove umilne svirke, stada bi nastavila sa pašom, gljive bi ponovo izvirile ispod šušnja izlažući suncu svoje glatke šešire . Sve bi dalje nastavilo svojim životnim tokovima, a priroda je darivala svoje plodove onoliko svima koliko je potrebno. Uvidjevši da se selo spremilo za njegov doček čovjek nečovjek potraži hranu za gladne oči u drugim dijelovima svijeta.“-zataknu đedo šešir zgužvan na potiljak pa me pogleda.

„A šta bi sa pastirima i sviralom?“-upitah.
„Kako je ponestalo stalne opasnosti sve manje se svirala čula, prorijedi se stoka na pašnjacima te izgubi apetit i poče poboljevati u zagušljivim štalama, a pastira gotovo nestade na pašnjacima. A svirala nestade. Neki kažu da je šumska vila uzela i negdje zakopala u zemlju da ni slučajno ne bi pala u ruke čovjeku nečovjeku. Kažu da je negdje zakopana dolje pored potoka. Nisam siguran, ali kažu da je na tom mjestu izraslo stablo zove, od koga se lako daju svirale ponovo napraviti zlu ne trebalo.“
„Valjalo bi đedo kakvu opet sviralu napraviti, zlo ne ore ne kopa.“
„Napraviće đedo tebi sokole, pa kad duneš u nju ima da se sve avetinje sklanjaju pred nama.“
„A gljive?“
„E to ti je druga priča koju ću ti ispričati kad dođe vrijeme oko kopanja kuruza.“-završi đedo priču a mene uhvati san te se prepustih svijetu snova koji mi je đed otvorio sa pričom o čovjeku nečovjeku.

Nisam se bojao čovjeka nečovjeka dok god je Garo obnoć lajao i štektio po gajevima oko kuće, a vjerujem ni đed.

„Evo. Gotova je svirala junačino moja. Sad ako hoćeš da naučiš da sviraš idemo zajedno sa stokom na pašu, a ti svome đedi sviraj, a bogami će i blago bolje da pase uz tvoju svirku.“-povede me đed na plećinu i potjera stoku pred nama.

„E vidiš kako ti obećah sutra ću ti ispričati i nešto o gljivama. No ti moraš biti vrijedan i sutra podraniti dok još sunce nije izbilo pa da idemo skupa skupljati gljive.“

Obradovao sam se nastavku priče ispričane još zimuske a koja je sada trebala dobiti svoj finiš i kraj.
Jutro je svanulo takvom brzinom da su se i pijevci zbunjeno po kokošinjcu uspremetali i snenim kokama na uši podvikivali da je svanulo. Đed mi je našao korpu pletenu od pruća koju je čuvao baš za ovaj dan, a baba mi dala veliku šnjitu hjleba namazanu sa kajmakom koji je još drhato od pomisli da se u šumu ide.

„Ko što ti rekoh onomad, priroda svakome daje po mjeri i potrebi. Ukoliko se od nje uzima i više nego što je potrebno lako se čovjek nečovjekom može postati.“-nastavi đedo dok je nesigurnim koracima i zakrivljenim štapom birao put i probijao se u šumu premreženu srebrenim paukovim nitima na kojima su se kapljice rose presijavale kao najsjaniji kristali.
Buđenje šume bilo je lagano i sneno. Nekako najbrže su bile ptice pjevice koje su nas pozdravljale čitavim putom. Jedan zvrkasti zekan me ne otpozdravi već samo strugnu preko puta pa u potok.

„E junačine.“-slegnuh ramenina gledajući u pravcu potoka gdje nestade dugouhi trkač.
„Viskultura moj prikane, viskultura. Mora i on noge razgibati da se ne bi uležo, a onda moj prikane nema toga psa koji će mu na megdan u šumicu doći.“-opravada ga đed zastajući da ubere prvu šumsku gljivu.
„Jel vidiš sad ovo?“-pokaza mi na gljivu koja je stidljivo provirivala ispod osušena i otpala lista.
„Vidim đede, kako ne bi vidio.“
„Priroda je njih svuda posijala po šimi. Kako za putnike prolaznike i namjernika tako i za nas ovdašnje.“
„Kako đedo?“
„Hajde izmakni se sa druge strane ove gljive pa pogledaj i reci šta vidiš.“

Poslušah đeda te se par koraka udaljih na suprotnu stranu gljive te se osvrnuh i potražih je pogledom.

„Šta sad vidiš sokole?“-ponovi đedo pitanje.
„Ništa đedo.“
„Ajd se sad vrati ovamo pa ponovo pogledaj.“


Povratih se na prethodno mjesto i pred sobom ugledah bijeli šešir gljive koja je stidljivo provirivala sa jedne strane zaklonjena od pogleda uvelim lišćem.
„Dede ti svome đedi zasviraj na sviralu ali onako kako sam te juče učio na plećini.“
Zasvirah u sviralu i nastavismo potragu za gljivama. Imali smo sreću te uzbrasmo još desetak lijepih bijelih gljiva.
Zastade đed te me pogleda.
„Vidiš kako su se oslobodile od tvoje svirale. Ove gljive što uzbrasmo su za sve putnike, prolaznike namjernike i za nas seljane. Idemo mi lijepo nazad istim putem pa ravno svojoj kući.“-okrenu se đed nastavi potragu putem kojim smo došli.
„Ali đede sad smo tuda prošli. Nema ti tamo više gljiva.“-nisam razumio đedov naum.
„E to je sad ono drugo što ti htjedoh pokazati. Ovo sad tražimo gljive koje su za nas koji se vraćamo kući ili putnike i namjernike koji idu suprotnim smjerom. Jel se sjećaš kako maloprije nisi primjetio gljivu čim si se pomakao ispred nje. Priroda se postarala da svako dobije prema potrebama. Sa jedne strane gljive sakrije, dočim sa druge strane otkrije kako bi bile vidljive onoj drugoj strani. Kad bi se sve gljive vidjele nigdje jedne ne bi bilo za uzbrati, ovako priroda dozira svima po potrebi. Nama će još koja gljiva biti sasvim dovoljna za tebe, babu i mene. I opet će ostati gljive koje će biti vidljive onima kojima je potrebno da ih pronađu.“-mudrovao je đed a ja sam slušao njegove riječi.

I jutros sam tragom gljiva pošao u šumu. Radovao sam se susretu sa njima. Nisam imao sviralu da im najavim svoj dolazak, ali sam smatrao da umijem pronaći mjeru potreba za mene. Đedova priča o čovjeku nečovjeku gladnih očiju, svirali i gljivama vratila me je u djetinjstvo, ali svakako je ostavila traga u meni. Tragove berača gljiva u šumi umio sam prepoznati. Neki od njih su bili prolaznici, putnici namjernici, a neki i ne.

Ja sam bio među onima koji su se vraćali kući i to me je uvijek veselilo.



Pozdravlja Vas mandrak72, na svirali nedorečen, uz šešir gljive pečen i očiju sit.

[ Mandrakizmi ] 11 Jun, 2011 19:04
[ Mandrakizmi ] 10 Jun, 2011 22:40
[ Mandrakizmi ] 10 Jun, 2011 01:31
[ Mandrakizmi ] 09 Jun, 2011 13:09
[ Mandrakizmi ] 08 Jun, 2011 12:32
[ Mandrakizmi ] 07 Jun, 2011 17:07
[ Mandrakizmi ] 04 Jun, 2011 13:25

Mazanjem očiju podmazujemo ćorava posla.

Ministar poljoprivrede najavljuje dobre prinose. Duboko smo zabrazdili.

Izgubio sam status pacifiste. Pucam od smijeha.

Povukao sam se u sebe i od toga neću odstupiti.

Za nas nema zime. Zabrazdili smo.

Jutro je pametnije. Malo sutra.

Svanuće i nama. Malo sutra.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, pacifista i optimista za plugom.

[ Muzika ] 03 Jun, 2011 18:56
[ Smijehom protiv uroka ] 02 Jun, 2011 19:14
Dan je rudio. Ubio me bog ako sam i sam znao šta to znači, ali kao i uvijek priča odnekud  mora početi.
 
„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“
Podigao sam pogled. Nije baš da sam imao volju za posjetiom, ali kad je već tu nije bilo druge nego saslušati još jednu muku.
Tako to obično i biva. Ljudi dolaze sa problemima. Saslušam ih što bolje mogu. Onako kako ih ni najrođenija djeca neće nikad saslušati. Najčešće ponudim stolicu da sjedu.
„Izvolite sjesti. Problemi neće pobjeći.“-ohrabrivao sam mučenike.

Vrata su se otvorila. Na vratima je stajao neznanac. Odijelo na njemu se presijavalo  od sunca. Kao pesnica veliki čvor od kravate stajao je pod bradom. Odmah se na startu moglo vidjeti da jedno s drugim ne idu. Znojio se kao lud.
„Izvolite?“-uputih pitanje i stolicu.
„Da li sam na pravoj adresi? Znate rekli su mi da ste vi najbolji, pa reko..“-zastade zbunjen.
„Nisam baš najbolji, za sebe pogotovo. Za svakoga sam bolji no za sebe. Ne valjam nikako.“
„Pa tako su mi i rekli.  Vjerovatno me već znate. Bio sam gost u par emisija na radiju, nalazim se na odborničkoj listi pod rednim brojem 69. A koje si ti godište?“-s vidnim olakšanjem  me upita.
„72-go“-rekoh
„Generacijo. Ma siguran sam da se još znamo iz škole, samo eto ja sam krenuo drugim stazama od tebe. Sad kad malo vratim film unazad mislim da te se sjećam. Pa da. Tvoji su pismeni radovi uvijek bili izloženi u holu.“
„Nešto se baš i ne sjećam, ali ako ti kažeš ne vidim razloga da ti ne povjerujem.“
„Ja se sjećam. 100%. Šta sto. Dva stola“-uskliknu.
„Kakva stola pobogu čovječe“
„Dva stola ispred mene u redu do prozora na izbornoj nastavi iz hemije.“-pokušavao je da mi prizove sjećanja.
„Kako ti veliš.“-slegnuh ramenima.
„Uvijek sam ja govorio. Biće nešto od tebe. Jednostavno to se odmah vidi.“-nastojao je biti što ubjedljiviji.

Osvrnuo sam se oko sebe. Kancelarija u raspadu, kao i cipele sa novim ulošcima  koji su me neuspješno branili od eksera iz đonova.

„Preći ću na stvar. Čujem pišeš. Bogami lijepo. Ne umije to svako. A i valja uvijek malko sjesti i nešto napisati. Nek se nađe zlu ne trebalo.“
„Eto nešto piskaram.“-rekoh.
„A ne, ne ne. Moraću te ispraviti. Čujem pišeš kao Lav. Uvijek si ti bio lafčina. Ma znao sam ja. Od tebe čovjek da bude.“-kitio je moj „znanac“ kako samo on umije.
„Što jest jest.“-pokušah da vidim koliko će to da digne na razinu.
„Eto vidim pišeš. Reko i red je da nešto ostane generacijama iza nas. Da se zna ko je kosio, a ko vodu nosiuo. Jel tako? Tako je.“
„Dobro kažeš.“
„Moram da ti priznam da sam uživao čitajući šta si napisao, a posebno mi se dopao onaj dio kad si konju rep čupao. Vala svaka ti je na mjestu. Alal vjera majstore.“-tapšao me je po ramenu.
„A šta će konjče jadno i mi s njim blesavi.“
„A nije to kao što ti misliš. S konjem kon jski, a s gospodinom gospodski. Tu si mi sjeo što bi fudableri rekli kao na volej. Jel znaš?“-reče.
„Ma kako ne bih znao.“
„Umijem ja vidjeti potencijal.“
„Što kažu veži konja gdje gazda kaže.“-izbacih mudroliju nesuvislu za dalji razgovor.
„Znaš ti šta ja hoću da kažem.“
„Znam. Kako ne bih znao.“
„Pa eto i ja se već godinama borim da narodu otvorim oči, ali neće narod u suru neg vazda pored staze gazi. Jel znaš?“
„Znam.“
„Jel znaš da i ja pišem. Doduše nisam tako poznat kao ti, ali pišem. Sigurno si to već znao?“
„Nego šta da sam znao.“-potvrdih mu.
„Al ne bi bilo zgodno da o sebi pišem, pa rekoh da bi ti bio mnogo objektivniji. Nego rekoh li ti zašto sam došao?“
„Nešto se ne sjećam.“-rekoh.

Neznanac se uspremeta, zavuče prst ispod okovratnika  te pokuša da olabavi kravatu, al rukom uhvati pogrešan kraj te je još jače stisnu. Grašci znoja orosiše njegovo čelo.
Nekoliko kapi vć se ocrtavalo niz lice te se sjurnuše pravac na uglancane cipele. Moderne i dugačke, a zavrnute kao opanci.

„Nešto sam mislio da me turiš u kakvu priču. Nek se zna. Crno na bijelo. Nije potrebno ništa dodavati. Samo realno. Znaš onako kako ti samo znaš.“
„Šta znam. Možda ne bilo dobro. Moji su likovi pomjereni dva prsta od sjenke i sasvim su obični. Počesto i jadni i nesretni. Ne znam da li bi mi istorija zamjerila da te svrstam među obične. Neprimjetljive. Ipak politika ti je to. Ne može biti da je zvijezda vodilja neprimjetna. Mora ona da sija. Da traži poglede. Ovako ovo su likovi koje vrlo brzo zaboravimo čim leđa okrenemo.“
„Dobro kažeš. Bogami nisam tako razmišljao. Dobro ti kažeš. Dobro da si mi rekao. Ne bi bilo valjano naći se s takvim u koricama. Pa ko bi to čitao.“-složi se on.

„A šta misliš da te turim u kakav junački desetrac?“-predložih.
„To. To. To mi je prvo palo na pamet. Znaš nisam htio da to sam predložim, ali mislim da bi to bilo mnogo bolje. Može. Onako kako me vidiš. Ni mrve više od onoga kako stvarno jest.“-oduševljeno prihvati.
„To bi bio pogodak. Znaš već imam sliku. O tome bi se pjevalo. Pričalo na sijelima dokasno u noć.“-počeh da kitim.
Uzvrpolji se neznanac, te mi priđe i poljubi po sred glave.
„Ala svaka ti je na mjestu. Znao sam ja. Nisi ti pisac. Ti si piščina. Ma da se ja šta pitam ti bi ministar kulture bio. Jel znaš?“
„Znam, znam.“-kimnuh glavom.
„Politika je krvava borba. Misle ljudi da je to samo limuzina i odijelo. Ma joook. Ma kakvi ratovi i bakrači. Politika je velika borba.“
„Znači junačka pjesma.“-zatražih njegov pristanak.
„Evo ruke. Ne pitam šta košta.“-pristade.
Pružih mu ruku i zatresoh je snažno.

„Nešto me brine.“-uputih mu kratku sumnju.
„Šta?“-izbeči on oči kao varen zec.
„Kratko.“
„Šta kratko?“
„Pa to. Pjesma. Jest da je junačka, al neće moći sva junaštva stati. Ne bi bilo u redu da to bude nešto što će đeca  naučiti za domaći rad, odrecitovati. To mora da bude nešto trajno. Epohalno. Mislim da bi roman bio prava mjera. U roman da te smjestimo, pa da se ti u njemu razmašeš, a ne kao u pjesmi da sablju potegneš i posiječeš neprijatelje. Pa da se sve tu lijepo vidi ko je vjera a ko nevjera, a ne kao u pjesmi. Cile mile i njegovo pile. Eheeej ima tebe i djela ne za jedan roman već za sabrana djela.“- i dalje sam mu drmusao ruku.

„Kako i dolikuje. Sabrana sam ličnost i turi me u ta sabrana djela. Sve kako spada. Nije pjesmica za mene.“-malko zbunjeno prihvati.
„Pjesmica je par stranica. To je za dječicu. U pravu si.“-već se bio složio sa mnom.
„To je pun pogodak. Pa kad te turimo u roman pa te razvučemo na petstotina stranica, a ti se razbaškariš, pa raščinjavaš i razvodnjavaš. Pa vedriš i oblačiš, pa sijaš i zračiš. Natenane, pa ko ima volje i vremena ima šta da i pročita.“-kitio sam i dalje.
„To. Toooo. Svaka ti je zlatna.“-izljubi me tri puta u svaki obarz.
„Nego rekoh opet velim, a ti odluči.“-rekoh mu i dodah zrnce nedoumice.
„Šta sad. Roman da se piše. Valjda sam toliko zadušio ovaj narod.“
„Neuk je narod. Nema ti on vremena za čitanje. Pa ko uopšte danas išta čita. Petstotina stranica. Ih.“-spustih malko ton.

Izbezumljeno je gledao u mene.

„Pa jest. Ko danas uopšte čita te debele knjižurine.“-složi se nabrzaka.
„Ma nije sve u količini. I krava je debela pa nije pametna. Nije sve u debelim knjigama. Ma to je čisto zamaranje. Ehejjj. Kad počneš čitati dok dođeš do kraja zaboraviš kako je sve počelo. A moliću lijepo. To politika ne oprašta. Politika traži brza i jasna rješenja. Dok se takva knjiga pročita prođe voz.“-kudio sam debele knjige.
„Ma nego šta. Nema kod nas cile mile. Samo kratko i jasno.“- lupi štakom od stol.
„Nego šta. Imam jednu strašnu ideju.“
„Kakvu ideju.“-još uvijek ljutitim glasom uputi pitanje.
„Strašnu. Kakvu politika i zaslužuje. Ma kakve pričice, pjesmice i romani. Eheeeeej čovječe.“
„Govori.“-gotovo poskoči.
„Kazuj sunce ti kalajisano.“-bio je više nego nestrpljiv.
„Polako, polako.“-smirivao sam ga.
„Kazuj, ako boga znadeš.“-bio je sve nestrpljiviji.

„Satira.“-rekoh.
„Šta satira?“-iskolačio je oči.
„Da te turim u satiru, pa bog te vido. Oduvijek su išli pod ruku političari i satira. Nema tu mnogo priče. Uvijek su zvijezde satire bili političari i politika, a tebi je tu mjesto. Među zvijezdama jel da.“
„Nego šta. Nema su tu šta kriti iza plašta skromnosti. Turi ti mene među te zvijezde. Metni ti mene lijepo u tu satiru i selo veselo.“-ispruži mi ruku valjda ubijeđen da ću opet nešto da ponudim novo.
Prodrmusah mu ruku.
„Političari su utrli put satiri.“
„Nego šta. Sve po zasluzi, a ni po babi, ni po stričevima.“-isturio je bradu i podigao čelo.

Bio je više nego zadovoljan, mada znam da bi prava mjera svega bio tek još jedan aforizam. Nisam imao srca da mu to kažem. Pokazaće vrijeme.
Gledao sam za njim dok je odlazio.

„Prognoze su više nego jasne. Za državne jasle i ove godine volovima dajem najveće šanse.“


Pozdravlja Vas mandrak72, opservator i registrator državnog arhiva i sportskog duha.
Hit Counter
Free Web Counter