[ Aforizmi ] 27 Decembar, 2015 09:22

  1.     Amerika traži da Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama. Srbi se još kolebaju. Tvrdu ili meku da im daju.
  2.     Indijac LINČOVAN zbog glasina da je jeo govedinu. Ovdje bi u najmanju ruku izazvao zavist. ;-)
  3.     TRAMP POD LUPOM Glasače najviše zanima TAJNA NJEGOVE KOSE. Glasači ko glasači a predsjednici njihovi il tupe il perika.Mislim šminka ovo ono
  4.     Erdogan: Teror nema veru, rasu ni domovinu. Tačno je Erdogane ali imaju i jatake. Razumijemo se moj prika.
  5.     REFERENDUM U SLOVENIJI Danas glasanje o gej brakovima. Pa eto šanse, pederi pokažite koliko vas ima.
  6.     BiH mora da spreči vrbovanja terorista preko interneta. Ih narod ko narod, uvijek preko štele. Koristite legalne institucije u bih.
  7.     USA ambasada u Tunisu UPOZORAVA: Ne idite u tržne centre, sprema se teroristički napad! Ameri preporučujem, koliko vas vole ne idite nigdje.
  8.     OTKRIVENA ISTINA Dokazano da li je Hitler zaista imao SAMO JEDAN TESTIS Ipak nedovoljno. Za osvajanje Rusije potrebna su muda. Množina znači
  9.     Biračko tijelo je uzelo stvar u svoje ruke. Sad niko ne može da kaže kako pišaju po njemu.
  10.     Džaba mi šaljemo protestne note kad oni sviraju Kurcu.
  11.     Dok se vodi hladni rat, u pozadini trlja ruke topli brat.
  12.     O biračkom tijelu sve je već rečeno. Nema potrebe da se ponavljamo bar četri godine.
  13.     O biračkom tijelu sve najljepše. Svake četri godine.
  14.     Kad vođa zakaže onda biračko tijelo uzme stvar u svoje ruke, ako me razumijete.
  15.     Biračko tijelo je uvijek pri ruci. Kao i toalet papir.
  16.     Prostitucija je naš neiskorišteni potencijal. Ona bi neke stvari podigla iz korijena.
  17.     Biračko tijelo je osuđeno na izumiranje. Od birača nema jebača.
  18.     #Vučić saslušao #poligraf. Obećao mu humanije uslove rada i skraćenu radnu nedelju.
  19.     Poslednja vijest. #Vučić uhvatio #poligraf u laži.
  20.     Teroristi „spavači“ u Evropi nisu ljudi poput nas. Oni jedva čekaju da im neko kaže „diži se“
  21.     Ne vode svi putevi u Rim. Putevi terorizma vode u Brisel.
  22.     Ironično je da Obama priča o evropskim vrijednostima. Pa SAD su nastanjene onim koji nisu poštovali evropske vrijednosti.
  23.     Vođa nerado spominje poltrone. To je već njegova unutrašnja stvar.
  24.     Poltron nije podguzna muha. On je nešto mnogo dublje.
  25.     Uhvatio sam muhu lijevom rukom. Da li treba da kažem da sam dešnjak da bih pokazao s kim imate posla.
  26.     Starlete prate autoindustriju. U svoje prednosti u prvi plan ističu prostran prtljažni prostor. #starlete #Kardashian #soraja #stanija
  27.     Po guzici se poznaju junakinje. #starlete
  28.     Maja Gojković je napravila 330.000 dinara račun za telefon, saznali smo i kako. Pa lako žena nazvala centrale svih partija čiji je bila član
  29.     Kako izračunati vjerovatnoću da će asteroid udariti u zemlju? Izračunaš vjerovatnoću da se zaposliš preko biroa za zapošljavanje i prepišeš rezultat.
  30.     Britanci potroše pet mjeseci života pričajući o vremenu. Mi smo nepopravljivi optimisti. Čitav život pričamo kako će „biti bolje“.
  31.     Koja je „tamna“ strana Nobelove nagrade? Odgovor se sam nameće. Nije čokolada a predsjednik je jedne države. Za SAD toliko pomoći od mene.
  32.     Na Krimu se gradi nešto ispod vode što će oduševiti sve pravoslavce. I u Beogradu se gradi nešto na vodi što će ojaditi ovdašnje pravoslavce
  33.     Postoji mogućnost da mnogi Ameri za Noć veštica ostanu bez glavnog simbola te svetkovine -bundeve.Čisto sumnjam pored onakve ludaje na čelu.
  34.     Štokholm: Po prvi put se skup bradonja sa crnom zastavom nije povezao sa četnicima i Srbima. Eto uzeše nam poslije ajvara i taj brend.
  35.     Zamislite kako afrikanci izgovaraju ‘Na vrh brda vrba mrda’. Nema potrebe dovoljno je da poslušate princa prestolonaslednika A.Karađorđevića
  36.     Škola oralnog seksa kuburi sa nastavnim pomagalima. Izlizana su.
  37.     To što smo banana država ne daje za pravo majmunima da je gule.
  38.     Hrvatska uvela mjere, Srbija Hrvatskoj #kontramjere . Hrvatska uvalila Severinu, Srbija Hrvatskoj Kebinog malog. Pa ovdje jebe lud zbunjenog
  39.     Granice su opet otvorene. Budalama je svejedno, glupost je ionako bezgranična.
  40.     Listam kanale tražeći šampiona Srbije u LŠ-a. Ne postoji tako dubok kanal koliko smo se srozali.

[ Priče iz Desetog sela ] 06 Decembar, 2015 13:28
Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih.
Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.

„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku.
„Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“

Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.

„Varnica“, pomisli.

Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte.
Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva.
Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata.
Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti.
Padaju podlo. Iz noći.
Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.

Sjekira je radila.
Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.

Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,..
Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.

„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.

Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.

Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.

Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove.
Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.

Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći.
Samo kad bi htio.

„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“

I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.

„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“

Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš.
I ptići.
I kljun.
Mrvice.
I to bi bilo to.
Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj.
Znao je on to.
I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.

Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru.
Ali ona je jedna.
Niko društvo da joj pravi.
I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi.
Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.

„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“

Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.

Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju.
Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.

„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“.
„Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj.
„On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“
„Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“.
„Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.

Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.

„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju.
„Zašto?“, zapita panj.
„Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.

Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.

„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.

Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.

Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.

„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada.
„Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“

Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.

„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.

Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.

„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“

Uslijedio je i treći udarac.

„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.

I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio.
I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.

Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao.
Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.

Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji.
Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi.
Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.

Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom.
Pod nogama.

Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.

Glavna uloga?
Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,..
Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on.
Da li je to tvrdica? Ne.
Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.

Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on?
Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.

Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube.
Da li je to kraj priče?
Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.
Hit Counter
Free Web Counter