[ Generalna ] 30 Jun, 2009 19:58
Veče je bilo sparno.
Danima kiša nije padala nad vrelim gradom. Osvježenje se tražilo na svakom koraku. Trideset šest stepeni u 21 čas bilo je teže podnositi od četrdeset dva stepena u 13 časova.
Malo raspojasano društvo koje je vezivalo poznastvo iz djetinjstva, škole, tražilo je spas od nesnosne vrućine u velikim kriglama hladnog Nektar piva.

„Mali donesi još po jedno. Hladno.“-pozivao je Nemanja konobara.
„Ovu prvu nisam ni osjetio.“-iskapljujući i posljednju kap Vasa se obradova.
„Kakvo je ovo vrijeme? Pasja vrućina. Šta li je Srđane.“-Nemanja upita Srđana.
„Šta ti ja znam. Valja rezultat globalnog zagrijavanja. Prognoze su protiv nas.“-Srđan zaposlenik u javnom hidrometeorološkom zavodu osjećao se pozvanim da objasni, ali i on nije ništa pametnije reći no što su i ostali znali.
„Mogla bi kiša noćas.“-kao grom iz vedra neba Miki ih iznenadi riječima.
„Kakva kiša pobogu. Slušaš li ti vremenske prognoze za sutra i za naredne dane čovječe.“-Srđan ga iznenađeno pogleda.
„Ma kakave prognoze. Obična tlapnja. Nemaju ti oni pojma. Samo nagađaju.“-Miki je inadžijski ložio Srđana.
„Bolje ti poslušaj prognozu da se negdje ne izletiš i obrukaš.“-Srđan se nije dao.
„Još koliko noćas. Ne varaju mene stare kosti. Znaš ona rana od metka uvijek mi na vrijeme kaže kad mi treba kišobran.“-Nije se ni Miki dao smesti.
„Vidjećemo, vidjećemo.“-Srđan je smireno već naručivao novu turu hladnog piva.

U razgovoru vrijeme je brzo teklo.
Zazvonio je telefon. Srđan se javio.
Nakon par minuta razgovora i potvrđivanja nevoljko je prihvatio ponudu.

„Važi. Važi, ali onda me mijenjaš u subotu. Važi laku noć.“-Srđan je završavao razgovor sa nepoznatim.
„Šta je bilo. Nešto si mi nos objesio?-Nemanja je s interesovanjem gledao u Srđana.
„Ma znaš Jocu. Ima večeras sudar sa nekom ribom sa radia pa me zamolio da ga mijenjam večeras.“-objašnjavao je Srđan.
„Kako večeras? Pa izašli smo.“-Vasa ze zbuni.

„Ma imam vremena za još jednu turu pa moram kući na spavanje. Moram ujutru rano otići na posao, očitati podatke u hidrometeorološkoj stanici i javiti lokalnoj radio stanici.“-Srđan je objašnjavao.
„Ma ko to sluša vijesti i prognozu kad od toga nema vajde.. Ajde boga ti nazdravi da popijemo.“-Miki je raspoloženo zadirkivao Srđana.
„Ma ko ne sluša. Pa sav normalan svijet prije polaska na posao, put ili školu posluša vremensku prognotu na radiu ili TV-u.“-sad već jogunasto Srđan je branio struku.
„Pa hajde ti meni kakvo će vrijeme biti sutra.“-Miki je raspaljiva atmosferu.
„Vala Srđo uz svu nauku i tehniku ti bi trebao znati kakvo će vrijeme biti sutra.“-Nemanja se uključi u razgovor.
„Pa vrelo kao i danas.“ -Srđan skrati objašnjenje bez potrebe za stručnom terminologijom.
„Ja ti kažem biće kiše noćas. Opet ponavljam. Moje kosti ne lažu.“-Miki je smireno ispijao posljednji gutljaj piva iz velike krigle.
„Smiješ se kaditi. Tvoja bapska vjerovanja i moja prognoza.“-Srđan već pomalo ljutito obraćao Mikiju.
„U svako doba. U šta želiš. Evo može li ovako. Sutra se ovdje nalazimo u 21 čas. Piće cijelu večer plaća onaj ko izgubi opkladu. Koliko večeras popijemo pića svi zajedno toliko plaća onaj ko je izgubio. Jel važi?“-Miki je bacio rukavicu u lice Srđanu.
„Ohoho, kad je tako ponesi još dvije ture od mene.“-pozva Vaso konobara.
„Daj im od mene turu. Sutra je ionako petak pa da se besplatno provedemo.“-raspali se i Srđan.
„Jedva čekam da saslušam sutra vijesti i servisne informacije i „noćašnju kišu.“- Srđan se cerekao ubijeđen u svoju pobjedu.

U veselom raspoloženju ostadoše se oni zabavljati vrele julske noći.
„Ja bih morao kući. Moram rano ustajati.“-Srđan ustade od stola.
„Sjedi Srđo. Kiša samo što nije počela.“Vaso se smijao kao lud.
„Imaš li ti ključ od stanice Srđo.“-Nemanja upita.
„Imam. Što?“-zbunjeni i dobro opušteni Srđan upita.
„Ne moraš ići kući. Živiš sam. Sjedi sa nama još i onda pravo u stanicu, malo odžonjaj na stolu, očitaj što moraš ujutro i onda pravac kući. Navečer se ponovo vidimo.“-Nemanja je bio praktičan.
„Ma jok. Moram ići.“-Srđanu se išlo kući.
„Nikuda ti ne ideš. Popij svoje piće. Žalim što ćeš sutra sve morati sam da plaćaš.“-Miki nije prestajao sa provociranjem.
„Ti. Ti ćeš da plaćaš. Vidiš li koliko je sati, a od kiše ni traga.“-Srđan se naljuti i ponovo vrati za stol.

Društvo je ostalo do 2 časa ujutro.
Srđan je bio dobro popio. Jezik je saplitao, a ni noge nisu bile ništa bolje.
„Vodie Vi mene ravno do stanice. Nemanja je bio u pravu.“-predloži Srđan.
Tako je i bilo. Ostavili su Srđana zavaljenog u kancelariji u nekoj fotelji.
Izašli su iz kancelarije i krenuli prečacem preko travnjaka.
Odjednom Miki zastade.
„Sačekajte malo. Prsnuće mi stomak od piva.“-zaustavi ih.
„Bogami i ja ću. Kao da sam bure popio.“-Vasa se priključi.
„Evo ovdje ima neka pišaona.“-Miki ga pozva.
Priključi im se i Nemanja.
Dok su iz sebe praznili svo ono pivo koje su popili u nekakvu posudu kvadratnog oblika i gledali su u zvjezdani nebo.
„Jel stvarno misliš da će noćas pasti kiša.“-Nemanja je s nevjericom pitao Mikija sumnjičavo vrteći glavom gledajući u kristalno čisto i zvjezdama nakićeno nebo.
„Evo negdje već sada pada kiša. Imam neki osjećaj.“-Miki je bio čvrsti siguran.
„Uostalom slušaćemo radio.“-Vasa se dosjeti.

Telefon je zvonio.
Srđan je s teškom muko otvarao oči i ustajao. Glava ga je boljela. Uzeo je slušalicu.
„Halo. Ovdje Hit radio. Pripremite podatke za servisne informacije. Nazvaćemo Vas opet za pet minuta.“-voditeljka s radia bila je jasna i ekspeditivna.
Srđan skoči. Istrča napolje sa papirom i olovkom te krenu zapisivati mjerenja na hidrometeorološkim instrumentima.
„Temperatura 25 stepeni, pritisak, pritisak..., padavina nije bilo.“-ponavljao je naglas dok je zapisivao podatke.
„Padavina.“-pogled mu zabezeknut ostade na posudi za mjerenje količina padavina.
„Ipak je padala. Pas mater i kiši..“-prišao je posudi i pogledao na mjeru kojom se očitava količina padavina.
Zapisao je sve podatke i odjurio u stanicu.
„Temperatura je u porastu i u sedam časova u našem gradu iznosi 25 stepeni. U toku noći na naš grad palo je 5 litara kiše pšo kvadratno metru. Dan će biti vreo sa temperaturama do 39 stepeni.“-nije mogao vjerovati dok je odašiljao riječi u eter da je Miki pogodio prognozu.

Spustio je slušalicu i gledao u plafon. Telefon je opet zazvonio.
„Čovječe kakav kiša. Jesi li ti lud. Ja te zamolim da me zamijeniš, ati lupetaš gluposti na radiu. Ima šef da me u top stavi.“-glas sa druge strane žice bio je bijesan.
„Joco. Mjerenje pokazuje da je kiše bilo.“-Srđan se nije dao mada ni njemu samome nije bilo jasno.
Izašao je napolje da potraži tragove kiše da otjera svaku sumnju. Gledao je po prašini, po malenom stoliću ispod jabuke. Pored oluka. Niti tragova rose nije bilo.
Ponovo je otišao do posude za mjerenje padavina. Bila je na svome mjestu. Iz nje se zlokobno žućkasta tečnost bljeskala na jutarnjem suncu.
„Mamlazi!“-opsovao je sebi u bradu.

U 21 čas društvo je bilo na okupu. Svi su bili ozbiljni. Srđan je bjesnio.
„Donesi piva“-pokazivao je Miki konobaru.
„Ovo je obmana. Neću ništa plaćati. Sinoć nije bilo kiše.“Srđan se opirao.
„Bilo je na radiu. Nije bilo puno, ali je kiše bilo.“-ubaci se Vasa.
„Jeste. Javio je Hit radio. Svojim sam ušima slušao. Poznao sam i tvoj glas Srđo“-Nemanja potvrdi tačnost informacije.
„Mediji ne lažu“-dodade Miki.

Jel Joco radi noćas. Mislim da bi moglo biti kiše noćas. Da se kladimo.“-raspoloženi Miki nudio je izazov.
Srđan kao oparen uze uze telefon. Nazva Jocu.
„Joco i večeras bi moglo kišiti. Imam dojavu. Da se kladimo. Važi sutra u 21 čas u parku. Konobar ponesi pivo.“vidno raspoloženiji Srđan pozva konobara.
Vasa i Nemanja vidno zbunjeni pogledaše Srđana i Mikija koji su se urotnički smiješili.

Pozdravlja Vas mandrak72, za svaki slučaj šetam s oblakom na uzici.
[ Smijehom protiv uroka ] 28 Jun, 2009 08:20
Post se ne preporučuje svima onima koji su sami u stanu, kući ili vikendici, automobilu, autobusu ili intekontinentalnim letovima. Intergalaktičkim putnicima. Post sadrži neke dijelove koji ne bi bili prihvatljivi onima koji su pošli da doručkuju, ručaju, večeraju. Uzimaju desert, probaju novi kolač ili recept. Osobama lošijeg imuniteta, višeg pritiska, povišenog šećera. Osobama koje su emancipovane i znaju šta hoće. Staloženim, nestaloženim, konfliktnim i osobama tankih živaca. Osobama sa neriješenim stambenim pitanjem, imovinskim odnosima i osobama bez građevinske i upotrebne dozvole. Vozačima, švalerima, veterinarima. Svima. Ukratko ovaj post ne preporučujem nikome.

Pobjednici pišu istoriju. Ma ne. Pišu oni koji imaju vremena. Pobjednici nemaju vremena. Karlton Frederik Luis iliti Karl Lewis rođen je 1.jula 1961 godine Birmingemu u Alabami. Sad. On je bio vrhunski sportista, a da bi to postao morao je mnogo da trenira, prolije znoja. Da je on pisao istoriju sporta medalje bi osvajali drugi a ne on. Možda bi bio najbolji novinar na stotinu metara, dvjesta metara, u štafeti 4 x100 metara, skoku udalj, ali ne bi bio najbolji atletičar svoga doba. Na kraju krajeva sumnjam da bi neko i organizovao Ljetne olimpijske igre za novinare, pa samim tim otpada svaka mogućnost za takvim uspjehom.
Poslužiću se i drugim primjerom.

1982-godne negdje u maju mjesecu padala je kiša. Ništa neobično da bi to istorija zabilježila. Otac je palio fićeka. A kakav bi to fićo bio da nije tražio posebnu pažnju. Pažljivo ga je gurala rodbina iz sve snage nekih sedamsto metara doki nije upalio iz prve. Dok sam sa zadnjeg sjedišta posmatrao kroz zadnju šajbu jasno sam primjetio da je ujakov jezik bio tek nešto duži od tetkove kravate, ali mu to ništa nije pomagalo. Ujna je sa daleko manjim jezikom govorila devet jezika. Ubrojimo li tu obavezni Ruski jezik u osnovnoj i srednjoj školi to bi bilo deset jezika. Po svemu tome imao sam jaku poliglotsku lozu oko sebe, uzevši u obzir da bi mi otac kad ne bih nešto poslušao ili razumio govorio „Govorim li ja Španski ili Talijanski“ što sa ujninih deset daje ukupan zbir od dvanaest jezika. Dovoljno da bih imao većinu u Ujedinjenim nacijama.
Ali sve to nije tema ovog posta.

U pitanju su naša posla i plasmani meni tada bliskih ljudi. Šampiona kojima rezultat nikada nije potvrđen niti priznat. U pitanju je bilo otvoreno prvenstvo Osnovne škole trećih razreda bez bazičnih priprema. Čak nije bilo probnih testova. Učestvovali su svi. Razloge nije bilo potrebno ni tražiti.
Start je bio u Novom Gradu negdje oko 8 časova, a cilj Grmeč- Spomenik Korčanica. Vrijeme prolaska kroz cilj nije bilo bitno. Bilo je bitno učestvovati.
Odaziv je bio masovan.

Puna četri autobusa đaka sa učenicima. Bile su tu i učiteljice sa trajnim. Najtrajnim frizurama toga doba koje su više podsjećale finooblikovane žbunove Engleskih parkova.
Izrazitih favorita i nije bilo. Bili smo svi jednaki.

Kiša nije slutila na dobro. Pune putne torbe, sendvičima, sokovima, grickalicama  i vokmenima takođe nisu slutile na dobro.

Vozač je bio neki koga smo još sa prošle ekskurzije zvali Brko. Nije imao brkove, ali je imao obrve koje su na retrovizoru izgledale kao brkovi Turčina iz Anadolije, nedostak kose krasio je njegovo čelo sa visoko podignutim sunčanim naočalama veličine staklene površine kao izlozi Jugobanke u Novom Gradu. U retrovizoru je izgledalo kao da vozi sa visoko zabačenom glavom. No ni on nije bio u planu da zauzme više od dvije rečnice, ali omaklo se.
Stampedo na hranu, sokove o ostale đakonije bio je takav da su se rezultatzi sigurno morali brzo pokazati.

Mića moj drug iz klupe sjedio je do prozora iza Dabe pored koga je sjedio Kreja, a on je moj brat od tetke ali to nije presudilo u izboru da sjedne baš ispred mene a dva mjesta prije Lava koji  je sjedio iza mojih leđa praveći društvo Smaji koji je opet najbolji bio sa Krejom, ali je u ovom slučaju sjedio baš ispred Zlaje i Tihe koji su nosili pečeno pile.
Bilo je tu mnogo kombinacija, rodbinskih veza, poltičkih koalicija. Klikera u džepovima, sličica za Svjestsko prvenstvo koje je te godine trebalo da se održi u Španiji. Na kojoj će poslije Italijani postati svjetski prvaci, a Paolo Rosi najbolji strijelac, zvijezda koja se brzo ugasila i nestala u moru drugih Italijanskih igrača.

Najbolje je startao Daba. Čini nam se u „pucanj“.

Prvi put je povratio nekih desetak minuta nakon starta. Blago vođstvo uljuljkivalo ga je na prvom mjestu te je on svoju opuštenost zamalo platio ubrzo nakon sedamnaest minuta.  

S krila naravno pilećeg pravo na sebe povratio je Mića. Izjedanačena trka ubrzo se pretvorila u preokret. Mića je poveo sa dva povraćanja. Ovaj put nije bilo obilato, ali se moglo s pravom ubrojiti kao jedno solidno povraćanje. Sudije su priznale njegov uspjeh prepoznavši salamu, sir trapist i pileću kožicu, što je dalo legitimitet njegovom rezultatu.

Smrad koji se širio autobusom postao je inicijalna kapisla za pojedinačna povraćanja u svim dijelovima autobusa.

U jednom momentu Daba se okrenuo prema meni pokazujući jednom rukom na policu autobusa gdje smo odlagali torbe i gdje su se nalazile vrećice za povraćanje. Drugom rukom pokušavao je da zadrži nadolazeći pljusak slame, zdenka sira obogaćenog još ponekim sastojcima za koje bi trebala dublja analiza, a ruka više nije mogla da zadrži bujicu koju je on propustio kroz rijetko lijepe zube u gotovo svim pravcima. Izjednačenje me je zateklo u polustojećem položaju dok sam dohvatao vrećicu za povraćanje koju odlučih ne svojom voljom iskoristiti da sustignem vodeći dvojac i umaknem neodlučnim i zbunjenim suparnicima.

Napunio sam vrećicu do pola. Najavu uzbudljive borbe upotpunio je Lav sa neobično brzim odgovorom kojeg je u stopu pratio Kreja. Smajo se suzdržavao nekih pet minuta a onda je i on eksplodirao.
Izdvojila se grupa takmičara koja je pratila vodeći dvojac.

Prolazna vremena na prvom odmorištu su bile sledeća. Mića i Daba po dva. Kreja, Smajo, Lav i ja po jednom. Tiho i Zlaja su imali slabiji start, ali do cilja je bilo još dosta.

Fleke od salame nisu baš pristajale uz moj plavi džemper na „ve“ izrez sa crveno bijelim ovratnikom i istim takvim prugama koje su prelazile preko prsa. I iznad rendera na rukavima bile su iste štrafte. Mića je smrdio nekako posebno. Oko njega se bio stvorio veliki krug. Ustvari oko nas stvorili su se olimpijski krugovi. Bili smo pravi olimpijci.

Dolazili su iz drugih razreda da vide čudo koje je bilo tu pred njima. Nas šest obilježenih.

Nedugo nakon polaska u trku su se još uključili Nećko, Gogi i još neki, ali zbog distance u godinama nisam popamtio baš sve učesnike trke.

Iznenadnim obrtima razvoj situacije navodio je vodu na moj mlin. Sa dva brza i kratka povraćanja izbio sam na čelo utrke i za čitavu dužinu bio ispred svih. U tim momentima osjetio sam sav teret slave, ali i teret favorita. Protiv mene su bili svi. Moja trenutna pozicija bile je smetnja svima. Nezvanična kladionica opterećena velikim koeficijentom i mogućim gubitcima na mojoj pobjedi pribjegli su lukavstvu. Dijelili su slatkiše grupi koja je bila tik iza mene.

Nije se dugo čekalo. Spremnost takmičara i mnoštvo različitih stimulansa došla je u prvi plan. Upornost i taktika došle su do izražaja u finišu. Posustao sam, ali šampioni ne.
Uspio sam da im se približim, ali su oni izmicali i odvajali se u vođstvu.

Ostao sam trećeplasirani sa rezultatom od samo tri, Mića je posustao u samom finišu na brojci od devet, a Daba se nije dao smesti. Trinaesti put je povratio trenutak prije nego se autobus zaustavio na parkiralištu nedaleko od spomenika.
Dolazili su svi da vide šampiona. Klicali mu, ali sve je ostajalo na tome. Od njega posebno bježali su svi ko od  kuge.

Da smo kojim  slučajem igrali fudbala on bi bio Ilija Najdoski. Svi bi ga se plašili. Da se snimao film bila bi to monodrama, a on jedini akter.

Ni Mića nije dobro stajao. Ukočene hlače na njemu skorale su se od želudčanog sadržaja i njegov hod sličio je hodu robota koji bi u neznanju sa štrika u januaru skinuo oprane farmerke i onako ukrućene obukao.

Manirom šampiona prošao je kroz cilj. Ali kako to biva šampioni ostaju sami. Usamljeni na vrhu. Usamljeni na sjedištu. Niko nije želio sjediti sa njim. Rizik je bio povelik.
Njegov rezultat mu nije donio posebne povlastice. Za svoj rezultat nije prolio mnogo znoja , ali jeste svega drugog. I nije pisao istoriju. Nije nigdje ostalo zapisano do sad. Istoriju pišu trećeplasirani.

Pozdravlja Vas mandrak72, sportski dopisnik slabo cijenjenih i nepriznatih sportova.
[ Smijehom protiv uroka ] 22 Jun, 2009 18:00
Milojica je imao problem. Bio je dovoljno neupadljiv. Toliko neupadljiv da su ga učitelji, nastavnici i profesori primjećivali tek na kraju polugodišta i na kraj godine kad bi se zaključivale ocjene.
Nisu primjećivali ni kad ne bi dolazio u školu. Tako je bilo i poslije u životu.

Bila je mobilizacija. Svi su imali uniformu, ali mali Milojica nije.
Svi su imali puške, pištolje. Poneki i topove, a Milojica jok.
Bilo je teško malom Milojici.

Čitav život posvetio se opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. Upisao je taj fakultet jer se nadao da će ga primjetiti kad se bude brinuo o opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti. On mali Milojica. On će se brinuti za sve nas.
Ali avaj. Počeo je rat. Milojicu iako kompetentnog niko nije zvao. Bio je neprimjećen.

Jednoga dana ni njegova vlastita žena ga nije primjetila.
„Tako mi i treba. Čitav svoj život podredio sam društvu. Bio sam mu na usluzi. I sad kad bih mogao najviše da mu pružim. U ratu. Niko me i ne primjećuje.“-vajkao se mali Milojica.
„Znam. Znam šta treba da radim.“-hitrim koracima odjurio je u civilnu zaštitu i ponudio svoje usluge.
„Sad kad sam u civilnoj zaštiti svi će da me primjete. Biće bijesni što nisam sa njima na liniji. Biće ljuti što sam se izvukao iz rova za razliku od njih.“-imao je plan.
Tako je nekako i bilo. Primjetiše malog Milojicu kako paradira u odijelu civilne zaštite koje kao da je šiveno za njega.
Mali Milojica odjednom je postao velik u svojim očima.

Ali to ne potraja dugo. Milojica je naime imao malu glavu. Nije bio predodređen za glavešinu. Nešto je falilo njegovom izgledu i njegovoj harizmi.
Osjetio je mali Milojica da što god se bavi nepopularnijim zanimanjem biva više primjećen.
Rat je stao. Mali Milojica se dade u politiku i to ne neku tamo lokalnu. Već u pravu. Republičku.
Nabavio je mali Milojica odijela. Kravate. Pozlaćeni sat. Veliki mercedes tamne boje, ali nije bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo.
U jednoj TV emisiji kamera se na njemu zadržala tek dvije sekunde, a poznata voditeljka nije se udostojila ni da ga pogleda. Ostalo je zabilježeno da je samo rekao „Dobro večer“ prilikom predstavljanja gostiju.
Patio je mali Milojica.

Gledao je u ogledalo.
„Šta ja da radim?“-češao se po bradi i razmišljao.
Dok je vezivao kravatu u ogledalu se posmatrao. Iz bijesa zbog neuspješnog vezivanja kravate mali Milojica toliko je zategao kravatu da mu je krv jurnula u glavu i nekako je narasla za bar dva broja.
Neki neobjašnjiv osmijeh  preleti preko njegova lica.
„To je ono pravo.“-pomisli boreći se da dođe do zraka.

Svakoga dana počeo je stezati kravatu sve jače i jače. Glava je rasla sve više i više.
Sve češće je pozivan u emisije. Kamera se sve više vremena zadržavala na njemu dok se on onako crven u licu sav zajapuren pokušavao nametnuti pametnim odgovorima.
Njegove oči prijetile su da iskoče iz očnih duplji.

Gledaoci su bili zbunjeni njegovim pogledom. Nisu skidali pogleda sa njega.
Njega je bilo sve više i više. Njegova glava zauzimala bi gotovo sav ekran svih vodećih svjetskih marki TV aparata. Njegove oči bile si izražajne. Bile su toliko ispučene da bi se lako mogle štapom odbiti.
Jednom su i prvi i drugi program nacionalne TV kuće paralelno prenosili njegovu konferenciju za štampu da bi ga mogli prikazati u punom planu.
Njegova pojava  bila je tema svih razgovora.

Akademici su pozivali i državnu gedotsku službu da mu izmjere glavu. Dolazile su tri komisije. Svaka od njih radila je tri mjerenja i ostala zapanjena rezultatima. Njegova glava konstantno je pokazivala rast u svim pravcima. Proporcionalno s  njom i oči su rasle.
Niko nije mogao da zna za njegovu tajnu. Tajnu prekomjerno stegnute kravate.
Njegova glava nadrasla je noge.

Supruga ga je morala vodti na posao. Držala ga je za kravatu, a on je kao balon lebdio u vazduhu. Rumen i sjajnih obraza. Dva oka kao dvije fudbalske lopte kočoperno i samouvjereno su gledale oko sebe.

Jednoga dana njegova supruga ponešena njegovom pojavom pokušala je da mu se približi onako kako je i red među supružnicima. Dok ga je raskopčavala neoprezno je brzim pokretom razvezala kravatu. Brzinom balona koji je naglo gubio zrak vrtoglavom brzinom kretao se u svim smjerovima velike spavaće sobe.
Od silnih udaraca bio je sav modar i plav. Otečena glava bila je gotovo velika kao dupe njegove žene.
Narednog dana postao je okorjeli desničar. Plava boja lica mnogo je bolje pristajala uz njegove političke stavove.
Postao je primjećen. I dalje je nosio kravatu za svaki slučaj, ako mu spadne otok.

Mali Milojica postao je glavešina. I to kakav.

Pozdravlja Vas mandrak72, neinformisani politički komentator, hronično alergičan na politikuse svih boja.
[ Smijehom protiv uroka ] 14 Jun, 2009 21:27
Taman sam seo na šolju i začuo glas iz druge kabine:
• Hej, kako si?
Nisam baš tip koji započinje konverzaciju u muškom WC-u ali ne znam šta me snašlo, pa sam odgovorio, pomalo sramežljivo:
• Ide, dobro!
A drugi tip je upitao:
• I, čime se baviš?
Kakvo je to pitanje? U tom sam trenutku pomislio da je vrlo bizarno, pa sam odgovorio:
• Uhhh, putujem, baš kao i ti!
Tada sam pokušao izaći što je moguće pre, ali sam začuo sledeće pitanje:
• Mogu li doći kod tebe?
OK, ovo je pitanje ipak previše nastrano za mene, ali sam ukapirao da mogu samo biti pristojan i završiti razgovor. Rekao sam mu:
• Ne... trenutno sam zauzet nečim!!!
Tada začuh tipa, nervoznog...
• Čuj, nazvaću te kasnije. U susednoj kabini je neki idiot koji odgovara na sva moja pitanja!!!
[ Priče iz Desetog sela ] 11 Jun, 2009 22:15
Nošen zanosom široko otvorenih očiju nikad ne osjetih pravu dužinu hiljadutrista pedesetisedmog koraka. Nije se mnogo razlikovao od tridesetdrugog kada bih zakoračio iz dvorišta i krenuo putem svih čula i osjetila. Korak kao i svaki drugi.

Nije bio mnogo veći, niti manji od koraka na nedjelju uoči Sv. Tome 70 i neke kada sam na očevu ramenu prespavao dionicu od autobuskog stajališta do stričeve kuće na selu. Mada se od toga dana jedino slika strica na drvljaniku sa sjekiromdok priprema drva za upola pečenu pečenicu nekako postarala da se zadjene u album sjećanja koji ne blijedi.
Godinama sam prolazio istim putem. I danas me ponekad put nanese istim putem vješto izmjerenim i uhodanim. Ne mjerim taj put danas. Ostao sam pri onoj mjeri dok mi je taj put tjerao osmjeh na lice, izazavan vještim izbjegavanjem iskeženih zuba jednog ružnog jazavčara koji se danima sa nama pregonio i nadmudrivao ne bez viteštva i najmanje ružne primisli. Izazvan svim onim prosutim kokicama koje bi rasipali trčeći raskopčanih plavih kecelja dok bi torba puna sjevernih mora, skupova i deseteračkih junačkih pjesama poskakivala s ramena na rame oživljavajući Mirka i Slavka do te mjere da se činilo da nam drže odstupnicu od svih loših stvari koje su nas eto sada dočekale iz zasjede.
Svijet tačnog vremena zamijenio je bespoštedna istraživanja svih voćnjaka sa zelenim šljivama i jabukama, baruština sa kreketavim žabama i hvalisava umijeća praćkom o kojima i danas mnogo znamo.
U svijetu tačnog vremena u život se nekako uvukao jedan pogled. Nemiran.

Stisnute ulice gradova u Bosni bile su gotovo istovjetne. Uske i stiješnjene ulice sa nizovima kuća sa jedne i druge strane ulice bile su gusto zbijene objektima različitih oblika i dimenzija. Tek po negdje među tim starinskim kućama uglavio bi se tek po neki objekat modernijeg i novijeg datuma.
Štrčao bi među njima. U svim tim objektima u prizemlju nalazili bi se različite djelatnosti i zanati, od koji neki više i ne znam da postoje. Da li je trebalo tako?
Nekako među svim tim malim i neuglednim radnjama ugnijezdila se časovničarska radnja.

Sjećam se s koliko smo poštovanja prilazili izlogu navedene radnje i upoređivali razmake između kazaljki, početka nastave, velikog odmora i kino predstave.
Razmake između kazaljki svaki dan smo popunjavali novim i novim počecima i završecima, svitanjima i sumracima.
Opčinjavao nas je Vejsil svojim pogledom kad bi primjetio da kroz izloge gledamo nastojeći vidjeti i više nego što smo mogli tih godina.
Podigao bi pogled sa svojom lupom koju bi skinuo sa oka i stavio one svoje neobične naočare. Okrugle sa debelim okvirima kakve niko nije nosio u gradu.
Nasmijao bi se na nas nekako odveć ravnodušno i nije skidao pogled sa nas. Uznemireni njegovim pogledom brzo bi se gubili ispred njegove radnje. Vejsil bi još dugo vremena ostao u istom položaju sa pogledom izgubljenim u vremenu i prostoru.
Zbog svega toga i zbog toga što ga nikada nismo mogli vidjeti niti u šetnji ili nekoj od prodavnica zazirali smo od njega.

„On mora da je negdje gadno zgriješio kad ne smije među ljude.“-Milan je pretpostavljao.
„Ja sam čuo da je bio u zatvoru. Zbog nečega što ime veze sa politikom.“-jednog dana nam saopšti Peđa sveznalica pirgavog nosića i nemirne plave kose.

Polako kao i vrijeme koje nam je izmicalo između prstiju kao sitan pijesak iz žiže interesovanja naše nevelike družine nestalo je i Vejsila. On je ostao u svijetu časovnika i tačnoga vremena.
Nekako u razmaku između kazaljci udjenuše se i raskršća na kome ostavismo sve ono što nas je vezivalo i za što smo mislili da je važno, udjenuše se putevi i mora koja razdvojiše na sve strane svijeta.
Ostadosmo samo mi i kazaljke. Kazaljke kao makaze sjekle su sve ono preostalo vrijeme i u onaj razmak između njih svakodnevno dodavali nove momente.
Svako ukrštanje mele i velike kazaljke bolnim i reskim zvukom amputiralo je komad po komad našeg tkiva sitnim sjekutićima sekundarice.
Nakon godina požurivanja i preticanja dođoh potražiti sav onaj mir koji netom izgubih.

Ulica davno izmjerena osmjesima i prepirkom postajala je kraća i manja. Izmjenilo se i naličje ulice. Nestali su i mnogi zanati. Blještave reklame sakrile su svu sumornost trenutka i prazninu ulice.
Pogledom potražih jednu časovničarsku radnju. Još uvijek bila je tu između sna i jave. Između stvarne potrebe i potrebe da pješčani polako iscuri u nepovrat.
„Ući ću.“-čvrsto odlučih.

Isti onaj veliki sat malo veći od velikog odmora neumorno je vukao kazaljke uz još jedan brijeg.
Starinska vrata bolno zacvilješe. Za stolom je sjedio Vejsil.
„Dobro večer.“-pozdravih.
„Svako dobro.“-otpozdravi Vejsil.
Pogledom sam kružio po nevelikoj prostoriji ispunjenom nekim davnim vremenima, zaustavljenim tu na korak od bučnog svijeta starim škripavim vratima.
Mnoštvo časovnika na stolu, po policama i staklenim vitrinama odbrojavalo je svoje sate.
„Jesu li svi vaši?“-pogledah na Vejsila ostarjelog i na izmaku snage.

„Dugo sam mislio da je tako.“-okrugle naočari sa debelim okvirima činili su njegovu glavu nekako manjom.
Oči starog urara još uvijek su bile mlade, ali sjaj u njima nesumnjivo nije bio njegov.
„Zašto ste mislili da je tako?“-sa ruke sam skidao svoju staru „Raketu“ te mu je pružih.
Uzeo je sat bez da ga je pogledao i nije skidao pogled sa mene.
„Vratio si se?“-upita me.

„Da. Vratio sam se. Sam. Vrijeme preda mnom nije bilo saveznik kakvom sam se nadao.“-gledao sam u jedan časovnik na zidu.

Veliki zidni sat sa rimskim brojevima na prvi pogled nije zahtijevao pažnju. Ali na njemu primjetih nekoliko  nedostataka. Imao je dvije male kazaljke, a brojevi su bili raspoređeni nasumičnim rasporedom.
Vejsil je na uhu osluškivao moj ručni časovnik. Nakon toga uzeo je alat i vještim ali tromim pokretima otvorio časovnik.
„Sve češće kasnite?“-konstatovao je.
„Čini se da sve manje stižem.“-pokušavao sam mu svojom dijagnozom pomoći.
„Stari časovnici se sve teže snalaze u ovim novim vremenima.“-pod povećalom osmatrao je unutrašnjost časovnika ne skidajući pogleda sa mnogobrojnih zvrčki, poluga i ostalih bar meni nepoznatih dijelića.
„Kasnite.“-kao da je ponavljao.
„Ne stižem. Vrijeme mi izmiče. Nedostaje mi. Negdje ga gubim.“-više za sebe izgovorih.
„Potrajaće malo. Možete navratiti kasnije ili sjesti i sačekati.“-predloži mi Vejsil.
„Razgledaću malo. Ako ne smeta.“-prihvatih ponudu da ostanem.

Nesvjesno pogled mi se ponovo zalijepio za sat sa rimskim brojevima nasumično raspoređen sa dvije male kazaljke. Zastao sam ispred njega i zagledao se.
Nekoliko trenutaka sam zurio i nastojao shvatiti kako da ga pročitam i očitam.
„Primjetio si?“-osjetio sam Vejsilov pogled na sebi.
Ne rekoh ništa.

„Mnogi do sad nisu primjetili.“-nastavi Vejsil.
Ćutao sam nastojeći proniknuti izgled i rad sata.
Koliko god nastojao da shvatim vrijeme navedenog časovnika sve sam više dolazio u dilemu. Uvijek je imao dva vremena. Bar jedno od njih moralo je biti tačno, ali ne spoznah ništa.
Kazaljke su i dalje krojile štof vremena u još oskudnije prnje.
„Obrati pažnju na treće mjerenje.“-uputi me Vejsil.

Dva mjerenja sam očitao, ali treće mi je bilo enigma.
„Pošao si pod pretpostavkom da je jedna kazaljka mala, druga velika. Zbunilo te. Moglo je biti i obrnuto.“-nastavi Vejsil.
„Zbunili su te brojevi. Ti znaš samo usvojeni raspored. I on  se ne slaže sa viđenim na satu. Naravno raspored brojeva na satu je moj izbor. Moj lični odabir raspoloživog vremena.“-Vejsil je bio nadahnut.
„Izgubio sam godine vjerujući da je vrijeme nepromjenljiva kategorija i da se moramo po njemu navijati. Ali godine zavirivanja u duše metalnih naprava i pogledi kroz izlog uvjerili su me u suprotno. Ja sam želio izbor. Nisam želio da vrijeme upravlja mojim navikama, životom. Kad bi mi se radilo nisam želio da mi vrijeme kaže „Idi da spavaš ili vrijeme bi bilo da jedeš“. Uvijek sam imao izbor da radim više ili manje. Izbor da odložim neodloživo, ubrzam dugoočekivano.“-Vejsil je radio oko moga časovnika i pričao.
„Izbor trećeg vremena vlastiti je izbor.“-Vejsil kao da završi izlaganje.

Zatvorio je ručni časovnik, pogledao u neobični časovnik na zidu i po njemu navio vrijeme ne satu.
„Izvolite. Vaš časovnik.“-pružio mi je popravljeni časovnik.
„Hvala.“-uzeh časovnik.
„Koliko sam dužan?“-upitah ga, a kopkalo me je mnogo šta.
„Uloženi rad daleko je ispod vrijednosti razgovora. Ništa ne košta.“-nasmješi se Vejsil.

Pruži mi ruku na rastanku. Dok sam izlazio iz radnje reče mi:
„Nema tačnog vremena, već tačno usaglašenih obaveza i navika. Svako je krojač odijela kojeg nosimo. Makaze su u našoj ruci. Razmisli prije nego bilo šta odsiječeš.“-mahnu mi iza svoga radnog stola.

Zakoračih u bučni svijet. Korak ispod mene bio je lak. Ulica je ponovo dobila onaj davno izmjereni broj koraka. Količina osmjeha koju mi je vratio Vejsil nadmašila je svo preostalo vrijeme do povratka u svijet obaveza.
Obaveza koje ću da krojim prema svojim proporcijama. Sviđalo se to mnogima ili ne.

Imao sam jasno viđenje rasporeda brojeva na mom satu. Treće mjerenje je moja lična stvar. Vaša stvar je kako će izgledati vaše vrijeme nakon ovoga.

Pozdravlja Vas mandrak72, korakom ovlašteni mjerač svih ulica koje izlaze na rijeku.
[ Priče iz Desetog sela ] 07 Jun, 2009 23:43
„Vaso, Vaso. Vasilije sine ustani. Vrijeme je.“-jedva da je čuo majčin glas dok se budio i teškom mukom otvarao oči oslanjajući se ne laktove.
„Ustani sine moraš da stigneš na vrijeme. Večeras je naša reda.“-majka je onako više za sebe objašanjavala sinu Vasiliju zašto ga budi.
„Imamo brašna još za jednu kuruzu.“-ostavila je fenjer upaljen u maloj toploj sobi oskudno namještenoj i punoj usnule atmosfere.
Plamičci na zidu plesali su neki svoj divlji i samo njima poznat ples.

Vasilije je bio dvanestogodišnjak. Najstarija muška glava u porodici. Izuzev đeda koji je ostario i onemoćao.
Otac je bio na radu u rudniku u dalekoj Sloveniji. Dolazio bi jednom mjesečno. Stariji brat na odsluženju vojnog roka. A dvije mlađe sestre spavale su u jednom ležaju.
Nemirni dječiji snovi i neveliki pokrivač bio je zbačen sa njih.
Vasilije je odskora spavao sam u krevetu otkada je brat otišao u vojsku. Od brata je naslijedio i nekoliko obaveza.
Na jednu od njih upravo je bio red.

Sjedio je na ivici kreveta, skupivši prste na nogama kao vrabac kad se drži na grani. Trljao je usnule oči. Ustao je i otišao do prozora. Razmaknuo je malenu zavjesu sa malog prozora. Uputio je pogled prema nebu.
Kao biserjem nakićeno nebo žmirkalo je milionima treptaja ohrabrujući ga da izađe joj u susret.
„Mora da je pasja zima dok je nebo onoliko zvjezdano. Bolje nego da pada snijeg. Još koliko juče sipao je ko iz rukavice.“-mrmljao je sebi u bradu.
„Žen me ćaća, žen me ćaća i dovedi dvijeee, jer ovakvom momku jedna dosta nijeeee....“-pjevušio je tiho da ne probudi sestre.
Osjećao se noćas nekako važnim. Posebnim.
Večeras je bio red da ode do mlina da samelje varćak žita.
Obukao se na brzaka. Pokrio je otkrivene sestre.

„E Dreno đavole tebi kanda nikad nije ladno.“-uzimao je fenjer još jednom pogledajući na sestre.
„Šarenica sa žitom je pored vrata. Ne boj se ništa moj Vaso. Obnoć svi spavaju i ljudi i zvijeri. Noć je odmor za sve.“-brižnim glasom hrabrila je svoga Vasilija kratkoošišanog dvanestogodišnjaka koji je navlačio neku staru bundu.
„Ponesi i kožun. Hladna je noć.“-dodade majka.
Vasilije je mjerkao đedov šešir.

„Uzeću đedov šešir.“-ozbiljnim glasom dječaka dodatno je uozbiljivao situaciju.
Već je par dana planirao kad mu dođe vrijeme da ide na mlin da uzme đedov šešir.
„Izgledaću ozbiljnije. Kao neki čovjek.“-planirao je.
U jednoj šarenici bilo je spremljeno par precijepljenih suvih drva.
Natovari se on žitom i sa drvetom za ogrijev i izađe u hladnu noć.
Fenjer naglo zatreperi kao da će se ugasiti, ali se onda nekako povinova hladnoj zimi i smirenije nastavi obasjavati put pred Vasilijem.
Vasilije se nekako nakašlja i poguri pod teretom natovarenim na sebe.
Zvjezdano nebo širom otvorenih očiju posmatralo je baš Vasilija. Vasilije nastavi sigutnim korakom kroz utabanu prtinu na snijegu koja je pod njim škripala kao grede na staroj kući kad bi duvao jak vjetar.
Nije se osvrtao.

„Nemam se šta osvrtati. Niko nije lud da po ovakvoj hladnoći dangubi u mraku i čeka baš na mene.“-pomisli i još nekako jače naturi đedov šešir na glavu.
Hladn januarska noć iskezila je svoje hladno bijele zube i režila je na Vasilija svakim njegovim korakom.
Do mlina je bilo pola sata hoda. Put je bio pod nogu i lako se napredovalo. Problem je bio povratak, ali računao je da će biti lakši bar za drva za ogrijev.
U selu je bio samo jedan mlin na vodi. Znalo se kad je čiji red. To se i poštovalo. Jednom bi red zapao danju dočim bi drugi put to bilo noću.
Prasak iza leđa natjera Vasilija da poskoči u mjestu. Zatreptalo i ubrzalo je srce dječakovo.
Hladni trnci marširali su brzo niz leđa i silazili u pete paralizirajući svaki njegov pokret.
Pažljivo se i polako okrenu.

Jeda grana pod teretom snijega se povila i polomila.
Trebalo je nekoliko trenutaka da dođe sebi.
„Dobro je Vaso. Nije to ništa.“-hrabrio se dječak sa ozbiljnim šeširom, ali neka hladna jeza osta pod kožunom.
Koraci su bili nesigurni. Mrak oko njega bivao je veći jer je dio puta prolazio kroz šumu.
„Mati reče da obnoć nikoga nema.“-imao je osjećaj da jasno čuje svoje misli.
Njegovi koraci su mu se činili odveć preglasni da bi se jasno mogli čuti do drugog sela.
Pokušao je nesvjesno da umanji škripanje smrznutog snijega pod nogama. Uskoro se njegov hod preobrazio u hod na prstima.
Svejedno i dalje je bio bučan. Jasno je čuo svoje disanje. Nastojao je da smanji svaki šum.
„Đavo ne ore i ne kopa.“-prođoše mu đedove riječi kroz glavu.

Đed mu je jednom davno na pitanje šta znači poštapalica koju je često čuo, ali nije znao njen pravi smisao dao odgovor.
„E moj Vasilije. Đavo je dokon. On nije umoran od nikakva posla te mu nikad nije teško da napravi belaj. Kad mu se najmanje nadaš. Njemu ne treba odmora.“
Đedove riječi probudiše jezu tek usnulu ispod kožuna.
Sjeti se Vasilije i drekavca. Onomad ga je neko spominjao kako ga je čuo u klancu. „Plakao je glasom malog djeteta. Ne plače on džaba. Nešto ne sluti na dobro.“-objašanjavao je kum Milanko dok se stresao od mučenice koju je teškom mukom otkotrljao niz grlo ili se samo tako činilo.
Vasilije je stezao fenjer u desnoj ruci, a u lijevoj ruci nosio je šarenicu sa ogrijevnim drvetom.
„Ma samo nek naiđe. Pokazaću ja njemu ko je Vasilije Obrenov.“-okuraži se mlado momče.
Sitnim koracima izbio je na proplanak prošaran niskim rastinjem.

„Majko moja eno ga!“-ukoči se i stade na mjestu.
Nije disao. Gledao je ispred sebe u jednu tačku.
Presato je disati. Poželio je okrenuti leđa i strugnuti prema kući.
„Sigurno me je već vidio. Ko zna bi li mu i utekao.“-osjećao je neobjašnjiv strah kakav nikada do sada nije osjetio.
„Kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima. Kad zaplače zaledi se krv u žilama. Od njega se ne može pobjeći.“-pojašnjavao je jednom prilikom Radovan Milankov na prelu.
Njemu se nije baš moglo vjerovati jer sve je stvari viđao pod dejstvom rakiještine.
„Okreće se prema meni. Sad će skočiti prema meni.“-novi talas straha ga obuze.
Pomisli da baci sav teret sa sebe i da se dade u bezglavi bjeg, ali se sjeti majke i sestara kod kuće. Iznevjerio bi ih.
„Iznevjerio bih i oca i brata koji mu je povjerio neke dužnosti. I đeda. Znam da bi rekao da sam mu šešir osramotio.“-teškom mukom udahnuo je.
Drekavac se i dalje nije micao.

Zavukao je polako lijevu ruku u džep i izvukao nožić koji mu je otac donio iz Slovenije.
„Ma neću se micati, ali neću ni nazad kući.“-odluči Vasilije.
Drška preklopiva nožića usijecala mu se dlan dok ju je grčevito stezao pripremajući se za krajnji obračun sa drekavcom.
Drekavac se i dalje nije micao.
„Ili ja ili on.“-premišljao se Vasilije.

Pogled podiže na zvjezdano nebo. Kao da je tražio spas, ohrabrenje.
Od zvjezdama ukrašenog neba učini mu se da vidje brižno lice svoje majke.
„Ne boj se moj Vaso. Obnoć svi spavaju. Samo ti poitaj da se ne smrzneš u snijegu.“-kao da je čuo njen glas.
Bi mu lakše. Ponovo pogled usmjeri na put pred sobom.
Drekavac mu se namah učini poznatim.

„Pa to je smrekov žbun.“-kroz glavu mu protutnji.
„Kako se nisam ranije toga sjetio. Pa svaki dan kad idem u školu prolazim pokraj njega.“-s velikim olakšanjem odahnu Vasilije.
I pored toga opreznim korakom pođe napred. Prepozanvao je kozije noge krive i bijele od snijega, pod teretom snijega pogrbljeno majmunsko tijelo, ko rogovi stajaše ogoljeli i suvi vrhovi smrekova stabla.
Za tili čas izbi na put i uputi se prema vodenici. Nije mnogo ostalo do nje.
Put pred njim jasno se vidio ko na dalanu. Polja pored puta okupana svjetlošću mjesečine blistala su i niti jednim činom nisu stavljala do znanja kakva je hladnoća napolju.
Nakrivljni mlin se nalazio na riječici zarobljenoj u živom zidu vrbaka i viokih joha, na mjestu gdje je riječica potisnuta uz sami šumarak od plodnih polja okovanih snijegom i žitom u ljeto.
Slabašna svjetlost iz mlina je dopirala kroz rasušene daske.

„Prika Luka je još tamo.“-sad već mnogo hrabrije nekako produži korak.
„Ehej gazda. Pomoz bog.“-dječijim glasom koji je nastojao biti ozbiljan i domaćinski najavi se on.
Star škripava vrata se otvoriše i mlaz slabe svjetlosti obasja prostor ispred mlina. Iz mlina zatim kroči stariji poguren čovjek.
„Bog ti pomogao.Đe si ljudino moja poštena. Ja završio pa čekam da dođeš. Reko da te nešto ne uplaši, a i nije zgodno ući sam u prazan mlin. Đavvolja je to rabota.“-brbljivi prika mljeo je kao prazan mlin.
Veliki kamen spade sa srca Vasilijeva.
„Kako ti je đed. Slabo sigurno. Ne bi on tebe pustio da je još u snazi. Piše li ti Mirko iz vojske. Dede ispričaj mi sve po redu.“-brbljivi prika nije se predavao.
Priki Luki se očigledno nije žurilo te još osta sa njim desetak minuta. Dopuni lulu kao zlato žutim duvanom, nakašlja se i usta.

„Ja sam vatru održavao, sad ti nastavi.“-zijevnu prika Luka, natače šubaru gotovo na oči, zaprti se šarenicom sa brašnom i nestade u noći.
Vasilije pusti vodu na mlinski točak, žrvanj se zavrti i kao prašina poče žito da curi.
Primaknu se Vasilije ručno pravljenoj peći od ilovaka koja je davala dosta svjetlosti u mlinu od odsjaja plamena koji je veselo igrao. Ubaci dva drveta te nekim štapom prodžara vatru.
Mala niska klupica uz zid do peći bila je tu godinama. Gotovo uglancana  presijavala se.
Vasilije se zavali na klupicu, a obe ruke podvuče ispod vrata te se zagleda u krov mlina.

„Ne smijem zaspati. Ako se vatra ugasi neću je imati čim potpaliti.“-razmišljao je.
„Klapa, klapa klap, - Klapa klapa, klap. –Klapa klapa, klap.“-potmulim udarima vode na veliki točak mlina bježala je tišina.
Žrvanj je na sebi svojstven način upotpunjavao prostor u maloj vodenici napravljenoj ko zna prije koliko godina.
Jednoličan zvuk, pucketanje vatre Vasilija dovedoše na granicu jave i sna.
„Moram malo ustati. Zaspaću.“- poskoči Vasilije sa klupice i poče šetati u nevelikom prostoru.
Sjeti se da je ponio par smrežuranih krompira pa zavuče ruku u šarenicu.

U vreli žar odjeven u tanku odoru od pepela zavuče štap te malo na jednu stranu izvoji žara i u njega položi par krompira.
Sjeo je pored peći i štapom kojim je džarao po vatri pažljivo je okretao krompire da ne izgore.
Skide đedov šešir sa glave i otkopča kožun. Već je bio zaboravio na strah izazvan smrekovim žbunom pored puta na proplanku. Zaboravio je na hladnoću napolju.

„Eh kad se pojavim na vratima sa brašnom. Neće se đed ljutiti što sam mu šešir uzeo.“-zamišljao je svoj povratak kući.
Već je razmišljao kako će bratu u vojsku pisati pismo i da će mu reći da ne brine.

„Dragi brate. Išao sam nekoć na mlin da sameljem žito. Posao ko svaki drugi. Nisam se ničega bojao. Ne boj se za majku i sestre. Ja na njih dobro pazim. Budi pažljiv na straži. Jedva čekam kad ćeš doći na redovno odsustvo. Znaš vidio sam Maru nekidan. Pitala je za tebe. Drena te se sjeti često i pita za tebe. Još je mala i ne shvata ona to o služenju vojske. Sa Bojanom je lakše. Ide u školu pa ima neke svoje teme. Mati će sutra kuvati kupus koji ti najviše voliš, a ja baš i ne. Bio sam na slavi kod tetke za Sv.Nikolu. Bilo je dobro. Bilo je kolača, šapi i rezanaca. Tetka mi je spakovala punu kesu za Drenu i Bojanu. Bojana je uzela par komada, ali Drena je sve namrvila po krevetu.
Ćaća bi trebao doći na vikend oko Sv. Save. Nadam se da će donijeti koju paštetu. Ima li toga kod tebe u kasarni. Imaš li svoju pušku. Ima li iko iz sela sa tobom. Napiši koju riječ. Majka se obraduje pismu. Nvaečer kad mi legnemo spavati uzme ona pismo i svima nam pročita. Neku noć je i plakala. Mislila je da spavam. Budi mi živ i zdrav.“-pisao je on neko svoje pismo bratu rezimirajući svakodnevna dešavanja.

Miris pečenog krompira prenu ga iz razmišljanja. Brzim pokretima štapa otkotrljao je pečene krompire iz žara.
Rukom je vadio jedan po jedan kotrljajući ga između prstiju brzo ga odlažuću pored sebe pri tome pireći u dlanove i prste.
Mlin je i dalje preo svoju istu priču.

„Klapa, klapa, klap. Klapa, klapa, klap....“
Vreli krompir pekao je prste, ali ih je Vasilije spretno gulio od izgorale kore. Kidajući ga u male zalogaje jeo je krompir sa velikim uzbuđenjem. Veliko zadovoljstvo je bilo tim veće što ga je on sam pekao i baš na ovakvom mjestu.
Pred očima mu je bila slika i oca koji je trebao doći oko Savindana. On bi obično dolazio rano izjutra. Već ga je vidio kako uz klanac sa velikim rancem u kožnoj šoferskoj bundi sa kariranim kačketom na glavi. Vidio je i kako mu se rosa uhvatila za brkove od znoja i umora dok je pješačio zadnjih desetak kilometara do kuće. Nije bilo drugog prevoza.
Ma koliko umoran bio otac je uvijek nalazio dovoljno vremena da svako dijete uzme na krilo i sa njim popriča.
„Ovaj put sješću pored njega. Nisam ja mali da sjedim na krilu.“-ugodna atmosfera ponovo je dovodila san na kapije djetinjeg odrastanja Vasilijeva.

„Klapa, klapa ,klap. Klapa, klapa, klap.....“-mlin je pričao svoju priču.
Umorni kapci teški ko lopata uglja bili su pretežak teret za Vasilija. Odupirao se koliko je mogao, ali glav bi mu malo malo klonula.
„Spavaj momče. Nije sramota. Klapa, klapa, klap.“-kao da mu se mlin obraćao.

„Ma neću ja spavati. Samo eto tako malo žmirim.“.pravdao se Vasilije.

„Neka, neka samo ti odmori. Ti si samo dječak. Veliki dječak. Klapa, klapa, klap.“-mlin sad već ozbiljno nije obraćao pažnju na njegove riječi.
„Evo da ti ispričam jednu priču. Klapa, klapa, klap.....“.započinjao je.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap...Zakleo se kad pronađe rječicu upravo onakvu kakvu je vidio izgradiće istu onakvu vodenicu. Kod njega će dolaziti mnogo svijeta. Klapa, klapa, klap...A on, on će sav važan dočekivati ih na vratima sav bijel od brašna. Vodiće razgovore. Klapa, klapa, klap...Ništa neće naplaćivati. Razgovaraće. Klapa, klapa, klap... Tako i bi. Pronađe on svoju rječicu života, izgradi vodenicu. Klapa, klapa, klap... Imao je posla mnogo. Dolazili mu seljaci iz devet okolnih sela. Klapa, klapa, klap... Imao je mnogo posla jer nije tražio nadoknadu za svoj rad. Brašna mu se uvijek nalazilo taman koliko mu je trebalo. Klapa, klapa, klap... Jednoga dana kroz selo su prolazili neki lopovi. Klapa, klapa, klap...Vidjevši mnoštvo svijeta kako se tiska oko vodenice učas pomisliše da je mlinar pun novca te se odlučiše da ga opljačakaju. Klapa, klapa, klap...Kad pade noć upadnu ti oni kod njega i zatražiše novac. Klapa, klapa, klap...Nisu pomagala ni njegova objašnjenja da on usluge ne naplaćuje već da mu ljudi ostave tek po malo brašna što im pretiče i da za nikakav novac ne zna. Klapa, klapa, klap...Te ih stoga on pozove na skromnu večeru od pogače i pečene ribe koje je bilo u izobilju oko mlina. Klapa, klapa, klap...Oni mlinaru ne vjerovaše te ga počeše tući, iznova tražeći novac. Klapa, klapa, klap...U samoodbrani od napadača pod ruku mu dođe malo brašna te im on sasu brašno u oči. Klapa, klapa, klap...Onako zaslijepljeni i bijeli od brašna dadoše se u bijeg. Klapa, klapa, klap...Onako bijele u bezglavom trku spazi ih neka baba koja je okasnila kod rodbine u selu. Klapa, klapa, klap...Pomisli baba da je to nečastivi, te udari u viku i vrisku i pobježe nazad kod rodbine. Klapa, klapa, klap...Od toga dana proširi se priča o duhovima koji žive u mlinu. Klapa, klapa, klap...Počeše ljudi da izbjegavaju noću prolaziti pored mlina plašeći se đavola. Klapa, klapa, klap...Mlinar o tome nije pričao, ali više nije imao problema sa lopovima. Klapa, klapa, klap...Kako nije imao potomstva, mlin ostade selu na upravljanje. Klapa, klapa, klap...Starog mlinara su svi zaboravili, ali neke babe se i danas kunu da u mlinu obitava đavo te su tako plašili nemirnu djecu po selu. Klapa, klapa, klap...“-mlin je pripovjedao priču bez prestanka.

„Živio jednom jedan čovjek. Nije imao nikoga svoga. Klapa, klapa, klap...Bio je siromašan. Radio je za krišku hljeba. Klapa, klapa, klap...Nije više ni tražio. Klapa, klapa, klap...Imao je on svoj san. Klapa, klapa, klap...Negdje u dalekoj zemlji vidio je malu rječicu i na rječici vodenicu. Neveliku. Vidio je mnoštvo svijeta oko vodenice, a on je uvijek bio sam. Klapa, klapa, klap.“-iznova je mlin započinjao poznatu priču.

Hladni prsti zgolicaše Vasilija te se on probudi. Vidjevši gdje se nalazi ustade i podloži vatre.
Brašno je bilo samljeveno. Vasilije nije imao sata te nije znao koliko je sati. Znao je da poslije njega na red dolazi Radan iz prijeka.Pokupio je samljeveno brašno.

Nedugo nakon toga začuo je glas Radanov.
„O Vasilije. O Vaso spavaš li.“-dozivao je veslo Radan.
Ozari se Vasilijevo srce kad ču njegov glas te pohita da mu otvori vrata.
„Bogami zima je napolju. Ima li vatre.“-Radan se zavali na klupicu pored peći.
„Ima Rašo. Ja sad odo, treba se popeti uz klanac.“-zaprti se Vasilije samljevenim brašnom, namače đedov šešir te se izgubi u zvjezdanoj noći.

Mati bijaše već ustala da dočeka svoga Vasilija. Vasiliju zaigra srce kad vidje svjetlo upaljeno u kući. Sav važan zalupa na vrata.
„Ima li koga u kući.“-ozbiljnim glasom prozva majku koja mu otvori vrata.
„Jesi li se smrzao, umorio sine.“-nije ga pitala za strah jer znakla je da toga nema kod malih dječaka.
„Nisam majko. Jesu li sestre budne. Drena se stalno otkriva.“-Vasilije se raspitivao o svemu u kući kao da je otišao prije mjesec dana.
Đed je šešir zatekao na svome mjestu. Nije ništa pitao.

Za Savindan je sjeo ocu u krilo. Bilo mu nezgodno odbiti oca, koji je prešao na službu u Ljubiju rudnik koji je bio dosta bliže.
Brat je na redovno odsustvo došao s početka jeseni.
Mati je i dalje ponekad obnoć plakala, a sestre su brzo rasle.
Đed je umro slijedeće zime. Šešir je ostavio Vasiliju.
Za svaki ozbiljniji posao Vasilije je uzimao đedov šešir.



Pozdravlja Vas mandrak72, klapa, klapa, klap.....
[ Priče iz Desetog sela ] 03 Jun, 2009 19:47
Danima se jedna misao vrzmala po Stojkovoj glavi. Nestalna misao kao osa zazujala bi oko Stojkove glave. Na momente on bi pokušao da je neuspješno odagna, ali ona ne bi otišla tad. Sačekala bi još koji tren. Zaokupirala bi sva njegova čula i tek onda otišla.
Ali nije išla daleko.
Vraćala mu se sve češće i više.

Ručno izrađeni nožić od ovčijeg roga sjekao je komad slanine kao sir.
Slaboosvijetljeni tavan stare bijelo krečene kuće imao je svega jedan mali prozorčić ispod samog krova na dumi. No i on je bio potamnio što od dima kojim je Stojko sušio meso na tavanu to i od nahvatane paučine koje je ispod trošnog krova svaki dan iznova pauk pleo.
Stojko je zabrinuto pogledao na preostalo sušeno meso i slaninu.

„Odužila se zima moj Stojkane. Treba djeci izraniti.“-pogledom na mali komad slanine kao da je sebe hrabrio.
„Naće Stojko načina da se iz zime iščupa.“- i nožićem zlatnožute drške od ovčijeg roga zasječe još jedan mali komad slanine.
„Neka neka. Treba djeca da ojačaju.“-otpuhu Stojko i ođe da siđe sa tavana.
Visok, mnogo viši od oronulog krova teškom se mukom provlačio ispod ručno tesanih greda koje je njegov otac nekad davno prije njegova rođenja gradio.
Rogovi i grede su popustili od tereta godina i mnogo snijega, od silnog dima crnili su se kao noć.
Mali tavanski otvor nalazio se odmah na plafonu iznad ulaznih vrata. Prislonjene ljestve bile su skoro napravljene. Stojkovih ruku djelo. Danima je Stojko u nedostatku ostalih poslova u kolnici pravio ljestve.
Nije mnogo imao, ali one stvari koje je mogao da sam napravi bile su valjano napravljene.
Zasjeo je on na najviši dio ljestvi pa se zamislio.

Ona nestalna misao dođe mu u pohode. Uhvaćen u nezgodnom trenutku da siđe i da se od nje neuspješno brani on joj se prepusti.
„Pa dobro šta želiš od mene sad.“-kao da joj se obraćao.
„Razmisli Stojko. Ja ti velim da razmisliš. To bi bila prava stvar za tebe.“-kao ona sitna osica što kraj uha zuji, zujala je nestalna misao.
„Nije da ja to ne bi volio, ali od čega pobogu.“-pravdao se Stojko neodlučno.
Neodlučno i bezuspješno.
Teškim korakom taj vitki četrdesetpetogodišnji čovjek siđe niz ljestve.

Mala prostorija činila je centralni dio njegove male skromne kuće. Tu mu je bila kuhinja.
Stari šporet smederevac bio je prilično dotrajao uprkos silnom trudu žene mu Draginje da ga stalno očisti i drži urednim.
I sada je nešto majala oko peći.
„Evo Draginja.“-pruži joj slaninu.
„Šta ima gore?“-glavom kao da mu je pokazivala na tavan.
„Bogami, ništa čime bi se mogli pohvaliti.“-vajkao se Stojko
Draginja je bila dosta niža od Stojka. Do ispod ramena. Negdje do mišica.
Stojko je zasjeo na stari tronožac sav uglačan od sjedenje pored peći.
Gledao je on svoju Draginju.

„Bože, još uvijek je lijepa.“-mislio je dok je gledao kako vješto nešto majari oko velikog plavog lonca sa bijelim pjegama.
Draginju je upoznao na zboru za Svetog Iliju. Ona niska, ali kao čigra igrala je u kolu. Odmah je zapala za oko osamnestogodišnjaka visokog, kovrdžave kose i malo većih zulufa.
Nije mu mnogo trebalo da se u kolo uhvati do nje. Veliko kolo kao zmija motalo se na platou ispred crkve. Mješovito kolo, čvrsto uhvaćeno naizmjenično je pjevalo. Malo žene i djevojke, malo momci i ljudi. Natpjevavanje je potrajalo.
„Kad zapjevam ja v`ako malena
Potekla bi suza iz kamena.“-odlučan i melodičan glas poveo je pjesmu.
Stojko se prenu od glasa Draginje koja je u kolu do njega pjesmu povukla.
Osjetio je jači stisak dlana.
„Ja na vrata žena pita đe ćeš
Šta te briga sa mnom ići nećeš“-iz Stojkova grla ote se bećarska pjesma.
Igrali su kolo i nisu jedno drugo puštali iz ruke.

Vrijeme polaska kući brzo je stiglo. Dugo je gledao za Draginjom dok je u pratnji starije sestre išla prema kući.
Kriomice se par puta osvrnula na Stojka.
Stojko je krupnim koracima jezdio svojoj kući. Sav ustreptao jedva je čekao priliku da ponovo vidi Draginju.
Negdje oko Svetog Luke zaprosio je i oženio Draginju. Vrijednu i uvijek pažljivu suprugu. Izrodila mu je pet kćeri. Sve lijepe ko jabuke.

Osjećala je Draginja Stojkov pogled na sebi dok je radila oko ručka. Osjetila je ona da njega nešto već danima kopka.
Čula je kako duboko uzdahne, noću dok bi budan ležao i zurio kroz mrak.
Voljela je ona svoga Stojka. Svoga čovjeka. Ljudinu. Voljela je njegovu i snagu i nježnost. Voljela ga je i zbog toga kakvom je ljubavlju volio svoje kćeri. Nije joj nikad prebacivao što mu sina nije rodila. Da ga odmijeni. Naprotiv radio je još više i bolje.
„Šta te muči? Danima te nešto izjeda?“-ostavi ona radove oko peći i okrenu se Stojki.
„Znam šta nam sve treba. Šta nam fali. Ali nešto sam razmišljao ovo dana. Znaš da teško živimo. U fabrici traže radnike. Plata nije velika, ali ja bih i dalje sve radio oko kuće.“-gledao je Draginju u oči.
„Znaš da imaš svu moju podršku. Ali kako ćeš putovati. Znaš da je udaljenost problem. Kako bi putovao.“-Draginja kao da je naslućivala problem.
Stojko duboko udahnu.
„Već sam i o tome razmišljao. Biciklo.“-kao velik teret s leđa zbaci sa sebe Stojko.
„Gojko Milutinov. Putar. Ide u penziju i ima biciklo na prodaju. Sve sam ispitao. Ne traži mnogo. Ako bi ja prodao nešto drva mogao bi da ga kupim. Bicikl je valjan i dobro čuvan.“-Stojko je sav ustreptao dok je svojoj Draginji pričao.
Dobro je poznavala taj pogled.
Još istog proljeća Stojko je kupio biciklo. Veliki češki biciklo ušao je u živote svih članova familije.

„Znaš Draginja, ja ti sad časkom zlu ne trebalo stignem do doktora, odem na poštu i pošaljem telegram.“-iznosio bi on sve njegove prednosti.
Zaposlio se u fabrici. Na posao je putovao biciklom. 20km u jednom i 20km u drugom smjeru. Nije mu ništa bilo teško. Sve je stizao Stojko sa biciklom.
Kad bi sve poslove pozavršavao oko kuće sjeo bi pored svoga bicikla i uvijek nešto čistio, podmazivao i dotezao šerafe.

„E moj garavi, garavi. Valjaš mi glave. Zajedno ćemo u penziju. Ali ja te ne mislim dalje prodavati.“-divanio bi mu.
Postao je Stojko naširoko poznat po svom biciklu. Bicikl mu je polako ulazio u krv. Nikuda nije išao bez bicikla.

Nekako s njim dođoše i bolja vremena. Malo po malo Stojko obnovi kuću. Poveća broj stoke u štali. Nekako baš u to vrijeme u selo dođoše mehanizacija i prvi autobus.
Mnogi mladi počeše tražiti posao u gradu. Autobus je ima redovnu liniju radnim danima.
Nije se Stojko predavao. I dalje je putovao biciklom. Nagovarali ga svi da kupi mjesečnu kartu i putuje s njima, ali se Stojko nije dao smesti.

„Ma šta autobus. Ja ti brže stignem biciklom u grad nego vi vašim autobusom.“-malo hvalisavo prsio se Stojko.
Dogovoreno je da se održi trka autobusa koji redovno saobraća i usput kupi putnike i Stojka na biciklu. Za taj događaj saznaše gotovo svi u selu.
Osvanuo je taj veliki dan. Stojko se spremao kao da na svadbu ide, a Draginja sva ustreptala znala je svoga Stojka. Znala je kakav je borac. Nije sumnjala u rezultat.
Stojko je dan prije pregledao gume, podmazao lanac i sve ležajeve.

Pred zadrugom skupila se velika grupa mještana. Doši su svi oni koji idu na posao, došli su i oni dokoni željni senzacije, mjesni učitelj sa čitavim razredom i lugar.
Neki su čak i kupili kartu maksuz do grada da isprate događaj o kojem će moći pričati godinama. Mišljenje je bilo podijeljeno. Navijački tabori su se podijelili. Jedni su se kleli u autobus, a drugi koji su bolje poznavali Stojka u njega.

Trka je krenula. Stojko je krenuo hitrije. Uspravio se na na biciklu nastojeći dobiti veći teret na pedale. Autobus je tromije startovao, ali je polako pristizao Stojka.
Izlokvani makadamski put onemogućavao je vozača autobusa da postigne veće brzine, ali isto stvarao je probleme Stojki.
U autobusu gotovo niko nije sjedio osim vozača. Svi su stajali i stalno gledali u Stojka. Malo malo čulo bi se bodrenje.
Na nekoliko mjesta pored puta stajali su znani i neznani koji su čuli za veliku trku. Mahali su.
Bodrio je i Stojko samog sebe. Bodrio je svoje biciklo.

„Ma ne znate vi Stojka. Ne znate vi skim imate posla. Ej, mnogo će još vode da proteče prije nego Stojko digne ruke od bicikla. Ajmo stari, ajm sad. Čim izbijemo uz Bilića Stranu, onda nam je sve pod nogu.“-neumorno je Stojko okretao pedale svoga gvozdenoga konja.
Nije primjećivao poznanike koji su stajali pored puta i bodrili ga.
Baš uz Bilića stranu autobus je pretekao Stojka. U autobusu podijeljene reakcije. Od uzvika oduševljenja, pa do razočaranja.

„E moj Stojkane. Đe ćeš ti sa autobusom da se trkaš. To je sav švapski mozak sjedio i smišljao da napravi, a ti da ih poraziš. I to sa starim biciklom.“-kudio je Rade Stojkovu namjeru. Trgovac koji je danas ranije zatvorio zadrugu i maksuz pošao do Novog da isprati trku kakava nije zapamćena na ovim prostorima.
„Rade opet ti velim nisi u pravu. Vidjećeš ti još. Trka nije gotova dok ne stignemo do Novog.“-kočoperio se stari Lazija na zadnjem sjedištu autobusa koji je prašio kao neki stari mlin. Kočoperio se i u sebi bodrio Stojka.
Na Gajiću je autobus stao da pokupi nekoliko putnika. Iz oblaka prašine izleti Stojko već upola mokre košulje i obliven znojem.
Nekako se još više ukoči na biciklu, ne pogledavši na autobus.
„To Ljudino moja.“-gotovo podvrisnu Draginja.

Draginja beše izašla na Simanove tratine. Proplanak poviše njihovih kuća odakle se mogla vidjeti zadruga, Bilića strane i sve do Gajića.
Zaigralo je srce u Draginje. Zapjevuši ona neku samo njoj znanu pjesmu u sebi i kad završi poskoči ona nogom kao kolo da vodi kad vidje da Stojko prelazi u vođstvo.
Izgubi se njen Stojko iza drveća pored puta. Nesta njega , a za njim i autobus. Sve nekako cupkajući, kao da očekuje da neko kolo povede doskakuta ona do kuće.
Raslo je srce Draginjino. Namah odjuri do kokošinjca da za svoga Stojka kad se vrati spremi ručak. Za tren oka odabrala je najbolju kokoš, sredila i očistila.

„Znam ja svoga Stojka. On najvoli kokošiju supu s puno mesa. I gibanicu sa mnogo sira i kajmaka.“-spremala je Draginja ručak i pogledala sat.
Veliki zidni sat koji je donijela kao miraz i nešto posteljine laganim otkucajima odbrojavao je trenutke do povratka Stojkova.

Stojko se hrabro borio nasrtajimaa vozača autobusa da ga pretekne.
„Još samo malo da izdržim do Drenika gdje uvijek putnika, pa ću dobro da odmaknem.“-Stojko je okretao pedale istim tempom.
Stigao je do Drenika prije autobusa. Na Dreniku je bilo više nego uobičajeno putnika.
Velika dvostruka krivina u obliku latiničnog slova s dopustila je Stojku da malo odmori mišiće i da mu predah..

U autobusu podgrijana atmosfera dostizala je vrhunac. Tabori su se oštro podijelili. Pristalice švapske tehnike i autobusa zahtijevali su da vozač autobusa do kraja relacije ne staje i kupi putnike, dočim su pristalice Stojkove planirale, ako vozač ne bude stajao putnicima na usputnim stanicama izlaze jedan po jedan na svakoj stanici.
Vozač autobusa nađe se u nezgodnoj situaciji. Ne reče ništa nego samo nastavi svoj svakodnevni posao.
Autobus je breketao, dimio se i pušio. Katkad bi se kao čeljade i zakašljao, ali nije posustajao. Približavao bi se on Stojku ali bi Stojko isto odmakao čim bi stao da pokupi putnike.
Uvukao se nemir u pristalice autobuske pobjede.

Promicale su stanice jedna za drugom. Ravan put bez uspona odgovarao je kako Stojku tako i autobusu. Borba čovjeka sa motorom bila je nadljudska.
U jednom momentu kod Rađenović mosta autobus na mah preteče Stojka te zapali ustalasanu gomilu.

„To majstore pokaži mu šta ti je mašina.“-bodrili su vozača autobusa neki putnici.
Ali ni Stojko ne osta bez podrške. Jasno je vidio kako ga iz autobusa bodre njegovi poznanici i komšije.

Jedna baba koje je čuvala krave pokraj puta sva se uznevjeri kad začu graju iz autobusa i kad vidje Stojka kako praši na biciklu za autobusom.
„Ođe nijesu čista posla. Onaj jadnik na kotaču okupio autobus pa ga ćera. Budi bog s nami.“-prekrsti se baba više puta.
Stojko opet biciklom preteče  autobus na stanici u Čađavici III i potjera ga kao vihor.
„To Stojkane. To ljudino.“-kao da je čuo glas svoje Draginje kako ga bodri.

Promicali su vrbaci i šipražje kraj puta. Par puta ga i po licu ošinu grana dok je sjekao krivinu. Košulja je bila gola voda. Znoj koji je točio sa čela pekao ga je za oči.
„Ajmo, ajmo sada moj garavi. Ajmo ljudino moja.“-pridavao je svome biciklu ljudske osobine.
„Imaš ti dušu. Ja to znam. Ajmo Dušane moj, ajmo radosti moja. Još malo pa eto ti naske u Rudicama, a ona za tili čas eto ti naske u Novom.“-Stojkan nije posustajao i nije se osvrtao da vidi gdje je autobus.
Autobus je zastajao još na nekoliko stanica.
Stojko je dobijao na prednosti.

„Ajmo garavi da mu sad što više utečemo prije Rudica. Dalje je bolji put pa će autobus imati prednost. Ajmo sad Dušane moj.“-zazivao je on svog bicilka imenima dragih mu ljudi.

Draginja je pogledala na sat procijenjujući kad će biti vrijeme da ponovo izađe ispod jabuke da dočeka svoga Stojka. Nije propuštala niti jedan dan da ne izađe pred njega. Izađe mu u susret, uzme mu kaput koji je nosio onako prebačen preko leđa.
„Kako si mi ljudino. Jesi li mi sustao?“-svakodnevno bi ga ispitivala.
„Spremila je tebi Draginja kokošiju supu da se okrijepiš i gibanicu punu kajmaka.“-ponavljala je sebi sve one riječi što će mu reći.
Nije joj bila bitna pobjeda Stojkova koliko da ušutka one koji su se podsmijavali na njegov račun i na račun bicikla koji je eto promijenio tok života u njihovoj kući.

U Rudicama prvom gušće naseljenom mjestu sa tek nekoliko kuća s obe strane puta  tiskalo se mnogo svijeta. Tek nešto manje nego kad je pokojni predsjednik prolazio tim krajem 72-e. Čuli su Rudičani za nevjerovatnu trku. Navikli na sva čudesa novog talasa života. Voz koji je saobraćao već decenijama, autobuse koji su promicali već godinama i sve veći broj automobila koji se kretao od pravca Novog ka Krupoj i Bihaću, ali ne vidješe neobičniju utrku.
Najviše je bilo djece koju je i učitelj Drago i učiteljica Mileva izveli da budu sudionici događaja koji se ne dešava tako često.
Policajac u penziji Momčilo uzeo je sebi za pravo da red uvodi i odmakinje ljude od puta.

„Tamo se. Tamo de se dijete. Samo što nisu izbili od Stupara. Biće kasno ako nekog na putu zateknu. Bjež de prika Ilija. Bjež ostaće mi prija udovica.“-dizao je on ton nastojeći podgrijati atmosferu.
Salve smijeha dočekaše usamljenog Stojka dok je izbio u srce Rudica. Mještani se još ne snađoše, a Stojko protutnji biciklom kao vihor.
„Šta ovo sad bi?“-Momčilo se zabezeknu.
„A gdje je autobus.“-svi su se sad pogledom usmjerili na autobus koji je trebao svakog časa da izbije.
Nakon par minuta i stari mercedesov autobus izbi u kovitlacu prašine.

„Vidi što se zadihao švaba. Nije mu ovo Kozara i sva ona tehnika. Ovo ti je naše čeljade. Na kajmaku i slanini odraslo.“-Ilija je sučući brkove podvriskivao.
Buran smijeh dočeka autobus.

Snalažljivi Stojkovi navijači pribjegnuše jednoj taktici u želji da autobus što više zadrže u Rudicama. Prvo pustiše da uđu putnici koji već sad nisu imali mjesta da sjednu,  pa tek u tom metežu zaištaše da izađu.
Zagrajaše pristalice autobuske pobjede.

„Ma pusti bandu. Vozi pravo pred SUP zbog zajebavanja sa državom i redoslijedom vožnje.“-graja je bila sve žešća.
„ Ma vodi ti svoga ćaću. Što je krio žito od poreznika.“-odbrusi mu jedam mlađi brkat čovjek zasukavši rukave na bijeloj košulji.
„Dosta. Dosta ljudi zvaći miliciju.“-izdera se šofer na putnike.
„Sve ću ja vas dati u aps. Ajmo ko izlazi idemo brže. Šta si se ti tamo uspremetao ko kvočka kad treba snijeti jaje. Ajmo, ajmo brže malo.“-uvodio je on red u ushuktalu masu.
Stojko dobi još koji minut.

Prolazak kroz Tješnjak gdje je rijeka Una satjerala i prugu i put uz samu strmu obalu na par mjesta  uz nadolazeći nadvožnjak bio je pred samim ulazom u Novi.
Stojko nije likovao, već se po prvi put osvrnu iza sebe. Autobusa nije bilo.

„Ne zavaravaj se Stojčine. On brzo stići. Put još nije bio asvaltiran ali je dobrim dijelom pripremljen za asvalt.
Stojko je posljednje atome snage uložio dok se biciklo penjao uz nadvožnjak odakle opet do table na kojoj je pisalo Novi Grad nije više bilo od nekih petstotina metara.
Kad se popeo na najvišu tačku nadvožnjaka novoizgrađenog osvrnuo se još jedanput.

Iza sebe ugledao je brdo prašine i zahuktali autobus koji se brzo približavao.
Nizbrdica kao da dade krila Stojku kome se košulja nekim čudom otkopčala. Pa je mlatila za njim. Kao krila nekog anđela vijorila su se za njim.
Bicikl je jurio kao vjetar. Stojko je okretao pedale na momente čineći mu se da leti. Autobus je bio sve bliži.
Osjećao je Stojko čini se vreli dah iza leđa. Osjećao je kako mu autobus i svi oni putnici u njemu duvaju u vrat vrelim dahom izmučenog motora i raspomamljene gomile.
Tabla je bila pred njim.

Zvuk motora je bio odmah iza njega.
Tabla se povećavala. Slova su bila sve krupnija.
Autobus je bio tik iza njega.
Tabla.
Tabla je bila iza njega kad je autobus prošao pored njega.
Stojko je osjećao olakšanje.
Stigao je do table Novi Grad prije autobusa.
Ipak Stojko ne klonu. Nastavi dalje.

Zbog ulaska autobusa u naseljeno mjesto vozač drastično smanji brzinu.
Stojko nastavi kretanje za autobusom.
Bio je zadovoljan. Osjećao se pobjednikom.

Autobus prije ulaska u stanocu ima stajalište kod tunela. Sad već nije daleko odamakao. Uglavnom najveći broj putnika izlazi kod tunela odakle je bliže čaršija.
Stojko je stigao autobus na stajalištu. Protutnjao je pored autobusa i zaputio se ka stanici. Stanica je bila u blizini.
Mnogi iz autobusa se pokolebaše kad vidješe da Stojko i dalje jezdi te se vratiše u autobus.

Na stanici mnoštvo svijeta iznenadi se ugledavši čovjeka koji na biciklu žurno uleti sa biciklom u stanicu. Istog trena za njim uđe autobus.
Stojko stade sav zapuhan i znojav. Ponovo zakopča košulju, upasa se.

Iz autobusa poče da izlazi svjetina. Stvori se takva galama oko autobusa te istog trena privukoše milicionere koji su redovno bili na stanici.
Masa tijela se motala i gužvala oko autobusa. Oko autousa okupiše se i putnici sa stanice da vide šta se dešava. Svako je na svoj način pričao svoju priču zainteresovanim. Bilo je tu i dodavanja i oduzimanja. No pobjeda Stojke nije dolazila u pitanje.
Stojko ponovo sjede na biciklo i napusti stanicu i zaputi se putem kojim  je došao.

„Druže. Ti ti, šta se dereš. Ajmo razlaz. Ajmo narode ne dijeli se ništa džabe. Brko, ej ti. Ne galami. Raziđi se.“-milicioneri su za tren oka rasuli prelo koje je moglo da potraje satima.
Raziđoše se svako svojim putem. Neki prema gradu. Neki na pivo. Stojka niko i ne potraži.
Stojko je već biciklom jezdio prema svojoj kući. Prema Draginji i djeci. Put mu se činio kraćim nego kad je jurio pred autobusom. Kad je izbio na Drenik sjurise on prema gajiću i niz Bilića stranu.
„Još malo pa eto mene kod moje Draginje.“-Stojko se pripremao kako da im kaže kako je pobijedio autobus.
Draginja je već bila naumila da krene pod jabuku da sačeka svoga Stojka. Samo što nije stigao.

„Sad će moja ljudina.“-pohita ona pred ogledalo, skide maramu sa glave te se počešlja i ukosnicama učvrsti kosu i ponovo maramom preveza kosu.
Pogledala je još jednom na sat.
„Četri i dvadeset.“-onako za sebe ponovi.
„Idem ja.“-zaputi se prema jabuci.
Stajala je ona pod jabukom i čekala. Stojka nije bilo. Izvirivala je na jedno mjesto preko Klanca gdje je bio nekakav prokres te se moglo vidjeti kad neko promakne.
U jednom momentu uučini joj se da spazi Stojka kako šmugnu biciklom.

„To je on. To je moj čoek.“-pomisli sva ustreptala.
„Sad će on za koji minut.“-spremala se te pod maramu zavlačila nemirni pramen kose koji je izvirivao ispod marame.
„Sad će on.“-propinjala se na prste i provirivala na put koji se spuštao niz Plećinu.
Stojko mje sjašio sa bicikla te pogurao bicikl pored sebe na dionici puta do kuće gdje bio strm uspon. Gurao je biciklo pored sebe i radovao se Draginji koja je trebalo da ga sačeka pod jabukom. Iznova se radovao svakom tom susretu isto kao od onog dana kad ju je upoznao.
Gurao je biciklo pored sebe.

Odjednom osjeti neobično jak bol u prsima. Nešto kao hladno sječivo paralo mu je prsa. Klonu Stojko na koljena držeći biciklo jednom rukom, a drugom se uhvati za prsa.
Trenutak kasnije ležao je na zemlji. Bicikl je ležao na njemu, a Stojkova desna ruka počivala je na još vrućem sjedištu bicikla.
Draginja se uspremetala.
„Kako ga nema. Da mu se nije šta desilo? Moram pred njega.“-te ko bez glave zaputi se uz plećinu.
Trčala je ko bez glave. Marama joj je bila spala sa glave.
Onda ga je vidjela.

Stojko je ležao na zemlji, a kod njega bicikl kojeg je jednom rukom grčevito stezao.
„Stojkooooo. Stojkoooo.“-tračala je Draginja prema njemu.
Pritrčala je i podigla mu glavu sebi na krilo.
Stojko je davao znake života.
Provukla mu je ruku kroz crnu kovrdžavu kosu. Poljubila ga u lice.
„Ljudino moja“-izustila je  tiho.

Preživio je Stojko. Toga dana pobijedio je ljutu švapsku mašinu, ali njegovo je srce platilo danak.
Nije Stojko više smio da vozi bicikl, ali ga je redovno podmazivao i glancao. Na njemu su se sva njegova i komšijska djeca naučila voziti biciklo.
Poživio je Stojko toliko da izvede djecu na put. A onda stalo je da kuca veliko Stojkovo srce. Stalo je i srce u Draginje.

Jednog  toplog jesenjeg dana pred kućom Stojkovom i Draginjinom okupilo se mnogo svijeta. Iz jedne kuće dvoje ljudi umrlih u istom danu bilo je nezapamćeno.
„Bio je ljudina. Zaslužili su jedno drugo.“- Lazija nije mogao da vjeruje svojim očima.
Još koliko juče Stojko je pobijedio autobus, a danas ga više nema.
„Ajde Lazija da pop obavi svoje. Vrijeme je.“-pod ruku ga uhvati sin Milija.
„Sad će četri sata.“-pogleda na sat na ruci i pri tom pogleda na zid.

Časovnik na zidu stajao je. Na njemu je bilo četri sata i četrdeset minuta.
Milija stade. Priđe satu. Navio je sat. Vratio kazaljke unazad. No sad nije htio dalje.
Kao da htjede reći da je vrijeme njegovo isteklo.

„Pusti ga Milija. I vrijeme ima svoje bolne tačke.“-otpuhni Lazija i izađe iz kuće.
Pored kolnice stajao je češki bicikl. Mnogo je donio u ovu kuću. Ali vrijeme nije mogao ubrzati. Ono je išlo svojim tokom.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatečen pričom o ljubavi, brzini i vremenu. Usporite.
Hit Counter
Free Web Counter