[ Smijehom protiv uroka ] 31 Maj, 2010 10:55
Evo čitam neke informacije da će vlasti oduzete vile od kriminalaca i mafijaša ustupiti na korištenje dječijim vrtićima i još nekim drugim sličnim ustanovama. Jes vala nek djeca odmah vide da od poštenog rada nema vajde.

Opet na drugom kraju države informacija da je djevojčica pronašla pečenog miša u vekni hljeba. Šta reći osim da se privreda budi. Godinama je pečeno meso bilo misaona imenica. Zbogom recesiji.

Željeznice Srbije potrošile su velike novce za remont pruge. Međutim ništa spektakularno se nije desilo. Po onoj staroj ko žurio vrat slomio vozovi nastavljaju da kasne i dalje.

U Hrvatskoj su dobili prve diplomirane čobane. Sad i naši političari slobodno mogu da pokažu svoje diplome bez srama.

Održan je novi sastanak Igmanske inicijative. Eh da je malo hladnije dao bih im i Igmanski marš.


Pozdravlja Vas mandrak72, revnosni zapažač devijacija i astroloških opservacija.
[ Smijehom protiv uroka ] 29 Maj, 2010 10:23

Nisam sujevjeran, ali ponekad se zapitam im li tu nečega. Zato krenimo redom.

Jutros sam išao na prijestolje. Nisam kralj, ali tih nekoliko trenutaka se osjećam nekako posebno. Nije to nekakav ushićen osjećaj, ali ima tu nešto.

Nakon obavljenog posla osvrnuo sam se na zaostavštinu. Ne znam zašto, ali učinim taj vizuelni pregled. Ustvari pogled.

Da sam neki laborant raumio bi taj poriv, ali...

Jutros iza mene ostala je perfektna osmica. Nikada nije bilo ništa slično. Bilo je jedinica, poneka nula ili slabašna šestica, ali jutros. Osmica. Ehej. Da sam na fakultetu bila bi to solidna ocjena s kojom bih vjerovatno bio zadovoljan u nekim momentima.

Osmica.

Možda je to znak. Da igram loto. Ne onda bi to bila sedmica. Nekako nepravilna i možda bih se odlučio za odigram loto. Ne zato što sam sujevjeran više stoga da poravnam minus u banci. Platini je izjavio da će od 2012 klubovi koji neracionalno troše biti onemogućeni da igaruju evropske kupove lige ili šta već. Gubitaši neće imati šta da traže u Evropi. Paralelom povezah da u Evropu neće moći ni oni sa minusom u bankama. Mada je moj najveći transfer novca u posljednjih godinu dana bila kupovina hrane za ribice i paketić žvakaćih guma Čunga Lunga.

Osmica. Lijepa. Pravilna i sva nekako savršena. To se ne događa svakome. Možda čovjek za čitav svoj život ne ostave iza sebe ni približno sličnu osmicu, ali ovako pravilnu rijetko ko. Možda niko. Možda sam ja odabran? Možda sam ja baš taj čije će se riječi tumačiti kao predviđanja velikih događaja i katasrofa. Možda je osmica znak da obratim pažnju na svoje riječi koje će jednog dana timovi stručnjaka u izbornim štabovima povezivati sa predizbornim programima svojih partija i narodnih tribuna.

Malko uznemiren zauzeo sam mjesto pred Tv-om dok je jutarnji program najavljivao večerašnji nastup Milana Stankovića na Eurosongu pod rednim brojem osam. Možda će da pobijedi večeras. Toga se plašim. To bi bila potvrda tačnosti moje zaostavštine. Ako pobijedi nastaće problem. Moraću da obratim veću pažnju na svakodnevnu zaostavštinu. Mnoštvo poštivalaca moga tumačenja stajaće u redovima ispred moje kuće i vratima WC-a čekajući moje obraćanje. Od toga momenta moje riječi imaće posebno značenje. Znam imaću tremu dok sjedim na prijestolju čekajući novi osvrt dok žamor gomile nesretnih i onih koji su izgubili nadu moju će ulogu činiti težom.

Svaka moja riječ bila bi dočekivana s posebnom pažnjom.

Dobio bih i kolumnu. Vjerovatno u dnevnim novinama koje bi se čekale u redu. Za samo pola Evra mogla bi se imati bolja informacija od dnevnih horoskopa, astrologa, kladioničkih preporuka i istraživanja raznih anketnih grupa. U njima bi bilo svega.

Rješenja mnogih dilema, nesretnih ljubavi, zapošljavnja, odluka pri izboru fakulteta. Rješenje mnogih Antićevih dilema pred svjetsko prvenstvo. Možda izbor taktike pred susret sa Njemačkom u kome bi naš sastav ušao sa osam igrača koji bi svi nosili osmice na leđima. To bi sigurno zbunilo sve i nas pored malih i velikih ekrana. Svjetske čelnike i dijasporu. I peronosporu u Trabzonsporu i u svakom slijedećem sporu.

Stoga sačekajmo večeras. Možda ovo jutros nije bilo obično sranje. Možda je to sranje pred buru ili će ipak ostati samo sranje kao i svako drugo.




Pozdravlja Vas mandrak72 serator, moderator, inkubator i predator lošeg raspoloženja danas.

p.s.navedenim postom nisam želio nikoga da omalovažim, izvrgnem ruglu, samo da malko razvedrim u ove sumorne dane.

[ Priče inspirisane poslom ] 26 Maj, 2010 19:36
Negdje u godinama dok su kifle drugačije mirisale i dok su putnički vozovi dupke puni nosili nadu u bolje sutra koje je strpljivo podnosilo gužvu tijela o tijelo tekla je rijeka.

Ne obična rijeka. Ne poput ostalih rijeka koje su tekle od izvora prema ušću. Ovo je bila jedna rijeka života koja je tekla prema vama, nama i svima.

Ustvari nije to ni bila rijeka u pravom smislu te riječi. To je više bila bujica. „Osam stotina žena...“ bila je priča o njima. O virovima, maticama, talasima.

Bujica mladosti nosila je pred sobom nedaće, nemaštinu koja se zadnjim kandžama nemilosrdno držala za kožu koja je srdito stiskala usne i pjevala.
Danas u koritu te rijeke koja u stvari i nije rijeka. Nije ni bujica. Možda korito. Ma ne. To je samo dno. Dno ljudske pohlepe. Beskrupuloznosti.

U vremenu kad svaki vid prihoda popunjava sve one kockice koje nikad ne stignu do mozaika iz plate koja je samo to i ništa više. Danas dok sam koračao davno presahlim koritom“Sane“ neki zagubljeni razgovori još uvijek su bistrili iza odavno zapuštene i provaljene kapije ljudskog  materijalizma.
Zastao sam. Velika šivaona. Smijeh koji je nazubljen šivaćim mašinama odjekivao je daleko iznad vremena u kojem su Traubisoda i Jupi osvježavali usahle riječi.

„A ti Milana. Što ti ne bi izašla sa mojim bratom. Da se orodimo. Dobar je on momak,a bogami i ti si cura na mjestu....“
Rumen u obrazima prosu se poput mlijeka pred ulazom.
Nevrijeme. Zveket polupanih prozora.
„Neka neka. Zna on šta je njemu činiti, a ne ovako.....“
„Reko, malo je stidljiv, a i ti si potiha. Greota je da ostanete sami......“

Nastavih korakom. Duvanski dim opeče mi oči. Nisam ih trljao kažu da bude gore. Tek začkiljih. Nekolicina mantila. Razgovor. Pantalone.
Nigdje glava, dlanova. Niti frizura onih jednostavnih, vezanih u rep. Iz džepa tek nehajno kao barjak vitlao je metar šnajderski. Žut kao pčelarsko saće. Ljepljivi sav nekako otegnut poput meda curio je na pod.
Gotovo poskočih da opomenem.

„Kažeš u direkciji se priča o regresu. Zna li se hoće li sindikat  organizovati ljetovanje...“
Ljeta odavno nisu bila na strani istih. Una je bila hladna i ne baš preporučljiva za ženski pol, a „Sana“....
„Pričao mi Draško. Nosio neku poštu u Opštinu, njemu rekla Marija iz kadrovske. Znaš da se uvijek nekako od nje dobijala najbolja informacija.....“

„Bobane.“-pozvah komšiju koji je radio u farbari.
Nije bio u mantilu. Mistrija i zidarski alat u ruci.
„Hoće li biti ko nekada?“-upitah.
„Ne već sada nije niti će biti ko nekada. Ovo je samo sad i nikad više. Ostarilo se moj komšija, a i djeca su mi u Sloveniji. Dao Bog pa dočekali ono nekad, a ja. Još po neka dnevnica do slijedeće priče.“-izgubi se Boban negdje u šihtarici izlizanih korica.

Nestade. Mantili kao pidžame na vjetru nestadoše niz dugački hodnik, a jedna stara cipela ostade sama na neugašenom pikavcu. Odveć hladnom da zaiskri dimom.
Bujica mladosti kao šum Nijagarinih vodopada u daljini hučila je bezbrižnom mladosti koja nestaje u lakom dvokoraku sandala i cipelica niz ulicu stiskajući platu do petnaestog.
Sirena je još jednom zaparala nebo.

„Petnaesti.“-uskliknuh.
Škripa provaljenih kapija. Vagoni tuge i boli na izvoz. Sve su to nježne ženske ruke izgradile. Mnogo njih je ostarilo. I više nego što su sanjale.
„Senka. Šta se priča. Hoće li biti rata?...“
„Ma pusti Miro ko bi nas dvije zavadio. Pa ti si mi ko sestra.....“

Nisam izdržao. U meni sav nakupljeni bijes, nemoć isplivao je na površinu „Sane“ rijeke koja to više nije. Rijeke koja više ne teče prema vama i nama.
U godinama koje prođoše kao dim kroz zavjesu ostadoše tek poneki mirisi. Miris kifle nije kao što je bio. Nije bilo bujice. Nije bilo rijeke. A uz rijeku proradi apetit.

U gradu na dvije rijeke. Na ušću Une i Sane već godinama odumire jedan grad. Ime jedne rijeke ponijela je Tvornica trikotaže „Sana“. Godinama njen slogan bio je naš prozor u svijet. Njeni proizvodi plasirani su širom bivše nam države i širom Evropske Unije koja i sad tvrdi da smo daleko od nje. U poslijeratnim godinama „Sana“ je prestala da postoji. Hiljade radnika ostalo je bez posla. Utihla je „Sana“. Mnoge sudbine radnika mogle bi da napišu romane, ali bili bi kopije svega onoga što nam se dešava na svim prostorima bivše nam države dok se paradajz menadžeri igraju političara. I vlasti.
„Sve rijeke teku prema ušću. Samo Sana teče prema Vama.“ Da li?

Ovu priču posvećujem radnicima Sane iz vremena dok su kifle itekako mirisale.


Pozdravlja Vas mandrak72, zgrožen, iznenađen i uvrijeđen.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 17 Maj, 2010 16:26
Bližilo se podne. Upregnute saonice jezdile su prema gradu. Laganim kasom Dorat je održavao tempo te ga nije bilo potrebe podsticati. Već pomalo promrzli prsti iako u rukavicama nisu ispuštali uzde. Jablanko je osjećao važnost povjerenog mu zadatka.

Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.

„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.

Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.

Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.

Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“

Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.

„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“

Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.

Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.

Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.

„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.

Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.

Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.

Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.

Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.

Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.

„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.

Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.

„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.

Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.

Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.

„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.

Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.

Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.

Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.

Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.

„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“

Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.

„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.

„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.

Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.

Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.

Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.

Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.

U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.

„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.


Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 16 Maj, 2010 15:26
Snijeg je sipao kao iz rukavice. Jablanko se probudio u sobi i još pažljivije je razgledao nego dotad. Sviđala mu se ta jednostavnost i toplina sobe. Nije bilo ničega suvišnog u njoj. Posteljina pod njim prijatno je šuškala. Kroz sobna vrta slabašno su se čuli glasovi Miloša i Mileve. Nastojali su biti tihi talo da nije baš razumijevao o čemu pričaju.

Dopadali su mu se ti dobri ljudi koji su ga pozvali da ostane da živi kod njih. Osjetio je njihovu toplinu od prvog momenta. Pogotovo Milevine oči koje su gotovo stalno bile suzne i koje je pokušavla sakriti od njega. Suze radosnice.

Razmišljao je o daljem životu sa njima. Žarko bi to želio, ali jedna stvar ga je pomalo plašila. Bojao se da ga neće vratiti u dom kad saznaju gdje se nalazi. Nije im to smio reći ali pomalo se plašio odlaska u grad gdje je već svaka policijska stanica bila upoznata sa bijegom djeteta iz doma za djecu bez roditeljskog staranja.
O svojim roditeljima nije nikada ništa saznao. Bilo je glasina da su njega, brata i sestru ostavili perd vratima doma i otišli negdje u inostranstvo. Nije nikada dobio potvrdu svega toga, ali kopkala ga je informacija da je imao negdje brata i sestru.

„Kad bi iako bilo moguće da ih pronađem.“-promrmlja u sebi u bradu.
Ispitivao je on zaposlenike doma o pomenutoj priči, ali su informacije bile toliko različite da je već pomalo sumnjao u njihovu istinitost.

Nakon kucanja otvoriše se sobna vrata. Na vratima je stajao Miloš.
„Dobro jutro. Ja samo da vidim spavaš li. Pošao sam u štalu pa reko da vidim imaš li želju da odemo da obiđemo Lenku, Zvijezdu i Srećka. Vjerujem da bi se Lenka obradovala, a i ti.“-Milošev glas razvedri Jablanka iz njegova razmišljanja.
Gotovo poskoči od dragosti iz kreveta.

„Samo da se obučem. Jedva čekam.“-brzim pokretima nestrpljivog dječaka oblačio se i spremao da sa Milošem ode do štale.
Nakon par trenutaka već je bio spreman.

„Dobro jutro Mileva. Miloš me pozvao u štalu da vidim Srećka i Zvijezdu. I Lenku .“
„Dobro jutro Jablanko. Samo se ti toplo obuci. Napolju pada snijeg. Nakon doručka idemo u grad.“-Mileva nije skidala smiješak sa usana dok je gledala u Jablanka.

Kao strijela probode ga riječ grad. Strijepio je od ponovnog susreta sa gradom.
Miloš je išao uskom prtinom, a i za njega u velikim čizmama  poskakivao je Jablanko nastojeći pratiti njegov trag. Milioni sitnih pahulja kao osice nasrtljivo su ga tjerale da skupi uzbuđene oči i ubrza korak.
Bilo je nestvarno lijepo da bi mu to neko oduzeo.

Vrata štale zaškripaše dok ih je Miloš otvarao. Sav životinjski svijet u njoj kao da zastade te se okrenu prema vratima.
Jablanko preskoči preko praga te brzim pokretima otrese snijeg sa zelene bunde tapkajući velikim čizmama o pod.
Lenka se bila opravila. Već je stajala pored mladih jagnjadi.

„Miloše. Ja već pomalo zaboravi. Koje je Zvijezda, a koje Srećko?“-upita Miloša koji je već vilama čistio prostirku ispod njih i dodavao nove količine kao zlato žute slame.
„Vidiš. Srećko je taj kao snijeg bijeli, a Zvijezda je baš kao u priči. Ta ljepotica sa bijelim zvrkom ili zvjezdicom na čelu. Upravo si pogodio sa imenovanjem.“-nasmija se Miloš od srca.

Živnu štala nekako. Ispuni se glasovima i ostalih članova koji se pridružiše u zajedničkom dijalogu.

Jablanko kleknu pored Lenke te je zagrli. Provlačio je prste kroz njenu gustu vunu te od njene topline sjeti se mečeta. Te mu bi još nekako draže što je i ono krenulo svojim putem. U divljinu kako mu je i mjesto.
Dva mala jagnjeta poskakivala su oko njega nespretno naskakujući na njega te se prevrćući po suvoj slami nastaviše igrati.
Miloš je gledao neobjašnjivu igru koja traje i još više bio uvjeren u ispravnost svoje odluke da pokušaju da zadrže Jablanka da živi sa njima.

Smijeh iz štale dopirao je do kuće doduše prigušen šapatom snijega koji Milevi kao da donese dobar gas.
Gledala je kroz prozor dok je rukama vješto mijeslila tijesto za pogaču.
„Sam Dragi Bog je zaslužan za ovo čudo koje se ničim ne može objasniti.“-već je u mašti plela džemper za Jablanka.

Doručak je bio na stolu. Mileva je izvirivala put štale. Nakon nekoliko trenutaka pojaviše se dvije pogurene siluete. Jedna manja koja je skakutala i za njim dobro poznata sileta njenog muža Miloša. Bila je sretan zbog njega. Primjetila je koliko je Jablanko unio živosti u njegove pokrete.
Često je provodila sve svoje slobodno vrijeme pored njega. Nije dozvoljavala samoći da mu pohodi. Nastojala je da nikad ne bude sam. Prijalo joj je i njegovo društvo. Njegova nježnost i stalna potreba da bude pažen. Znao je i on to.
Siluete su zastale pored ručne pumpe koja se nalazila napolju pored betonskog korita. Napadali snijeg je izmjenio kompletnu sliku dvorišta koje je dobijalo još jedan sloj odjeće.
Brzim pokretima Miloš skide napadali snijeg te poče pumpati vodu koja poteče u korito.
Jablanko malim dlanovima zahvati vode te se stade umivati. Nakon par zahvata vode izmjenjaše uloge. Jablanko se smijao Milošu dok je drhtao i tresao vilicom grozeći se hladne vode. Potraja to još koji trenutak, a onda dva odvažna momka potrčaše u pravcu kuće što su ih noge brže mogle ponijeti.
Njihova trka se zaustavi pred vratima gdje Mileva jasno ču kako se dva glasa smiju svojim  nestašlucima.

Veliki osmijeh uljepša njeno lice. Hitrim pokretima pođe vratima noseći ručnik.
„Hajde momci. Dosta je igre.“-tobož ozbiljnim glasom priprijeti.
„Evo Vam ručnik. Obrišite se i za stol. Doručak je na stolu. Znate da danas imamo obaveze.“-požurivala ih je, a u stvari željela je da zajedno nastave druženje, da opet začuje Milošev smijeh u kojeg se zaljubila na prvi pogled.
„Idemo. Idemo.“-Miloš je već pred sobom gurao Jablanka ubrzavajući ga.

Kad je prolazio pored Mileve, zastade. Poljubi je.

Mileva gotovo u trenu kao da poleti. Nije Miloš bio od tih koji se stidio da poljubi svoju ženu, ali na ovakav način i jutros bilo je kao dah novog života. Kao pluća ispunjena novom snagom i energijom. Kao jedra ispunjena vjetrom.

Za doručkom stol je bio pun razgovora.
„Moramo ti kupiti nešto garderobe.“-reče Mileva sjetivši se stanja u kojem je bila Jablankova garderoba, ustvari ono malo što je imao na sebi i u koferu.
Prženice su bile velike i žutile su se poput dukata. Jablanko ih nikad nije vidio tolike. Na stolu je bilo i mladog sira. I velika čaša toplog mlijeka. Gutao je zalogaje. Dok je jeo razmišljao je o zalogajima koje je dijelio sa mečetom. Pogled mu na tren odluta kroz prozor odakle su se vidjela velika stabla oraha iza koje je bile crnogorična čuma gdje se rastao sa svojim prvim saputnikom.

„Ja ću prvo navratiti kod Uroša da vidim šta je sve potrebno da se riješe neophodni dokumenti za usvajanje i starateljstvo, a ankon toga ću do Koste da vidim za dalje školovanje.“-Miloš je imao svoj spisak obaveza.
„Kako ćeš do Koste kad je školski raspust?“-upita Mileva.
„Znam gdje mu je kuća. Kosta je dobar čovjek i razumjeće zašto ga tražim.“

Jablanko je samo slušao razgovor, a u njemu se budio strah od susreta sa gradom.

„A policija. Kad me vide odmah će me odvesti nazad u dom.“-iznese svoju bojazan.
„Ništa se ne plaši Jablane. Ako nas ko i vidi reći ću da si mi došao u posjetu iz Srbije.“-odgovori Miloš vidjevši sav strah u glasu i pitanju Jablankovom.
Jablanku bi malo lakše te nastavi sa jelom.

Nakon jela Mileva poče pripreme za grada. Nastojala je Jablanku skombinovati nešto od garderobe za obući. Dok je vršila pripreme kao nož je presiječe Jablankovo pitanje za stolom.
„A šta ako je ovo samo san? Kako će se Miloš pomiriti sa njim?...“-mnoštvo neugodnih pitanja otvarala su se pred njom.
„Ako nam ne dozvole usvajanje i starateljstvo?...“-pitanja su se množila takvom brzinom da je i sam počela da strijepi od odlaska u grad.
Iznošena i dotrajala garderoba izmami suzu Milevinu da nik ne vidi.
„Bože kakvi su to ljudi što ostave ili ne žele djecu? Nikad neću razumjeti.“-poljubi šarenu pletenu kapu i nasloni je na grudi.
„Bože kad si i dosad bio tako plemenit učini da sve bude najbolje što može.“-molila se tiho u sebi.

Jablanko je sa Milošem odskakutao do štale da mu pomogne oko zaprege.
Dorat je frkato i igrao u mjestu. Kad je izašao iz štale kao lokomotiva iz njegovih nozdrva širila se para. Jablako je s pristojne udaljenosti posmatrao Miloša kako vješto upreže Dorata.

Miloš je osjećao njegov pogled na sebi. U Jablankovim očime uočavao je divljenje. Tim teže mu je palo njegovo pitanje izrečeno za stolom.

„Znaš Jablanko.“-zastade.
Okrenu se prema njemu, priđe mu i kleče pored njega.
„Znam za tvoj strah, ali isto znam da ću učiniti sve da ostaneš da živiš s nama ukoliko je to i tvoja želja. Bilo bi nam veliko zadovoljstvo. Obećavam da se više nećeš vraćati u dom.“-držao ga je za ramena dok mu je govorio.

Dobro je zapamtio taj izraz zahvalnosti u očima desetogodišnjaka.
Jablanko se baci Milošu u zagrljaj koji ga podiže od zemlje i sa njim se okrenu nekoliko puta u krug.
Jablanko je jecao. Nije znao da objasni svoje suze. Miloš i Mileva su mu prirasli za srce. Nije mnogo trebalo. Ljubav je učinila ostalo.

Nevelike saonice za zapregu bile su spremne. Dorat sav važan i kao za neku svečanu priliku uparađen poigravao je kipteći od snage, kao da je jedva čekao da krene bijelom stazom put grada. Jablanko ga još jednom pogleda dok se onako gizdav sav uparadio.
Nakon što su krenuli Miloš predade uzde Jablanku koji je sjedio tik između njih. Miloš je nekako visoko sjedio, a Mileva se priljubila uz Jablanka dok je pokrivačem stalno ušuškavala noge svo troma.

Jablanko jasno osjeti svaki treptaj Doratovih mišića koji se prenosio preko uzdi do njegovih malih dlanova. Dorat je dobro poznavao put. Saonice su klizile poput snova na zaleđenom jezeru. Snijeg nije jenjavao, ali nikome od njih nije ni smetao.
Na Doratovom čelu bijeli biljeg kao zvijezda zatreperi.

Tragove iza njih i dalje je zatrpavao sitni snijeg.


Pozdravlja Vas mandrak72, restaurator najbržih saonica što klize po snovima niz strmu paučinu.
Hit Counter
Free Web Counter