Probudio sam se sa groznicom koja se vraćala u nepravilnim razmacima. Ne mogu da budem siguran, ali mislim da sam i buncao te večeri nakon čega bih se budio obliven znojem.
Nije to bila ona prijatna putna groznica, mada je put stajao ispred mene.
Sitan snijeg nošen vijavicom zavlačio mi se ispod šilta na kapi i ma koliko zatvarao oči pred njim osjećao sam njegove dodire koji su me blago peckali. Groznica je opet jenjala dok sam povijen grabio ka autobuskoj stanici. Izdaleka primjetih komešanja tjelesa koja sam nazirao kroz gusti paravan snježne vijavice.
„Evo i Plavog“, prepoznadoh glas saborca iz rova, „što si se skupio, mora da je legla pita na leđa“.
„Eh, lako je meni za pitu. Nego natovarih groznicu pa se nosamo ja i ona. Čas ja nadjačam, očas posla eto ti nje. Ne htjede ostati kući kraj peći, nego okačila se na mene k´o kaput na čiviluk, nit´ šta traži nit´ pita. Smišlja baba čangrizava kako da mi dohaka.“
„E da ovo hoće stati pa da se sit naspavam“, dodade Mlađo vječito željan sna.
Nije dugo potrajalo. Mlađo je do mene u autobusu spavao zabačene glave i otvorenih usta. Često sam se znao zapitati kako ljudi uspijevaju zaspati u autobusu. Premda sam dobar dio života proveo putujući autobusom zaista nisam pronalazio način nikako da zaspem i prekratim mučno putovanje.
Često sam sumnjao u takvu vrstu sna. Više je to bila patnja koju i sam iskusih na dugim putovanjima autobusom.
Skupih se u klupko. Groznica je opet davala do znanja da je sa mnom. Još se više zgurih i uvukoh u bundu koja je trebala da me zaštiti od zime oko mene. Međutim bila je gotovo neupotrebljiva za zimu u meni.
Bila je to moja treća ratna zima. Život me je po drugi put vraćao dolinom Vrbasa na kraj svijeta. Srbobran je bio ratno ime varošice koja je do nesretnog rata nosila ime Donji Vakuf. Stiješnjena kao i sami ljudi između strmih brda, ta mršava i duguljasta varoš djelovala je još tužnije te godine.
Spletom čudnih okolnosti obrela se u rukama srpske vojske. Po priči mještana presudna je bila noć kada je dolinom odjeknula eksplozija koja je u vazduh podigla most. Prije same eksplozije Srbi su se spremali da napuste grad u kome su postali višak. Pripadnici muslimanske vojske srušili su most, ali zbog straha da bi mogla uslijediti odmazda vojske pod okriljem noći najbrojniji narod bez riječi je napustio Donji Vakuf. Iznenađenim Srbima nije preostalo ništa drugo da ostanu kod svojih kuća i ponovo raspakuju ono svoje sirotinje za puta.
Vratih joj se nakon dvije godine. U istoj uniformi, drugoj jedinici. Ništa se nije bilo promijenilo.
Dok sam prebirao sjećanja iz prvog susreta groznica je neumoljivo tražila svoje. Povremeno sam padao u vatru. Snažni talasi mučnine, očas bi nestajali pred naletima hladnoće od koje sam se treperio kao list na brezi, lica bijela i ukočena. Boljela me je svaka kost, a uniforma je poput grubog sukna škripala na meni stvarajući u meni strah od bilo kakvog pokreta. Imao sam ludu želju da ustanem i da legnem na pod autobusa i da svim onima koji su stajali jer nije bilo dovoljno sjedećih mjesta da dam da me izgaze i na silu istjeraju tu bestidnicu u tijelu srpskog vojnika.
Zamišljao sam taj čin kako jedna po jedna vojnička čizma staju na mene i istiskuju iz mene neželjenu saputnicu kao kaladont iz tube. Stiskao sam zube, baš kao i pred polazak dok sam hrabrio roditelje i sestru da je sve u redu.
„Biće sve u redu. Dobro mi je.“
„Trebao si poći doktoru, bolovanje da uzmeš“, majka je bila uporna.
„Neka, brzo će to. Ionako bi to pogrešno razumjeli.“
Mučna vožnja se približavala kraju. Nekako sam očekivao da će hladni vazduh da odnese moju muku koja će pokleknuti pred usponom na Poganu ravan. Vrlo brzo se optimizam bez pokrića povukao pred novim naletima groznice koji su još snažnije nadirali na moje iscrpljene odbrambene mehanizme. Nakon što sam istrošio sav optimizam, korak je postajao sve teži i kraći. Uspon je bivao sve teži. Stiskao sam zube, dok su čizme tonule u prhki snijeg koji je dosezao do koljena. Brzo sam gubio snagu. Pored mene su promicali ostali saborci.
„Ide li Plavi?“
„Ide, ide“, lagao sam.
„Možeš li Plavi?“
„Mogu, mogu, samo vi idite. Stignem ja vas.“
Posrtao sam. Sve teže sam pratio korak za četom koja je grabila u sumrak. Te pognute sjenke bivale su sve tamnije i manje, sve dok se nisu izgubile vijugavom prtinom koja se gubila u šumi ispred mene.
Kada sam bio siguran da me niko ne gleda, klonuh koljenima u snijeg. Nekoliko trenutaka sam klečao u snijegu dok nisam osjetio kako hladnoća grize koljena kroz sivomaslinastu uniformu. Osjetih olakšanje. Umor je klizio niz moja pleća. Puška koja je skliznula sa ramena u snijeg kao da me prenu.
„Moram dalje“, rekoh sebi.
Topla zemunica u mislima bila je daleko. Gotovo sam u nosnicama mogao osjetiti miris brezove kore koja veselo pucketa u bijesnom plesu. Vjetar kao da mi je donosio žamor saboraca dok prepričavaju događaje koje će još po stotinu puta ispričati do slijedeće smjene. Uprkos tome pričaće se iznova i opet. Smijeh kao da je rezao noć koja se četvoronoške pela iz kotline koja je uz svijeće odahnula.
„Došli nama Krajišnici. Hvala ti Bože“.
Ponovo sam stajao na nogama. Skupljao sam snagu da krenem.
„Samo još tren. Evo sad ću.“
Zakoračih.
Prvi korak. Drugi.
Treći.
Teško je.
Sve je teže.
Zastajem opet. Osvrćem se.
U godinama kada sam gutao stripove i avanturističke romane nisam ni slutio, sanjao ništa slično. Bio sam na licu mjesta.
Sam.
Protiv mene sve.
Groznica. Zima. Snijeg. Uspon. Mrak.
Umor je sa mnom. Kaže neće me napustiti.
Zakoračih spreman da se borim. Respektivna snaga nasuprot mene borila se svim sredstvima, ne prezajući ni od podvale.
„Ja sam ti najbliža, gotovo da sam ti“, snishodljiva groznica se motala oko mene, zavijala, obmotavala oko struka, nogu, saplitala, „hajde prepusti se. Nema smisla to što pokušavaš.“
Nisam želio s njom pregovarati. Bila je uporna i neumorna. Odlučio sam da je porazim svojom pobjedom. Iznova pružih korak koji je bio sve ne samo lak.
Umor. Moj jedini pratilac objesio se o ramena, nogama dugačkim klizao kroz snijeg. Osvrtao sam se iza sebe. Nepravilni tragovi stopala koji su se vukli kroz snijeg ostavljali su nerazumljiva trag. Ispred mene snijeg je već zatrpavao stazu koju su moji saborci proprtili za mene.
„Oni te nisu čekali. Ja te i dalje čekam“, zima je trljala svoje blijede dlanove.
„Počekaćeš, načekaćeš se“, jedva da sam osjećao utrnule udove.
„Ko čeka dočeka“, dodade zima.
Još jednom umor dade do znanja da je uz mene.
„Na mene možeš računati“, reče.
Ponovo zakoračih. Napravih nekoliko nesigurnih koraka. Umor je davao sve od sebe. Posrnuh još jednom. Nisam se zaustavio na koljenima. Licem poljubih snijeg. Nisam osjećao njegovu hladnoću. Imao sam osjećaj da me grije. Ipak podigoh glavu. Sve oko mene je bilo bijelo. Snijeg je u potpunosti zasuo tragove. Tek ponegdje su se još mogli primjetiti tragovi prtine.
„Moram dalje“, ali nisam imao snage da ustanem.
Krenuo sam da pužem. Teškom mukom sam se pomjerio tek par metara. Po bradi i brkovima sam osjetio kako se stvaraju ledenice. Opet sam legao na bok. Nisam još jednom želio da poljubim snijeg. Osvrnuh se iza sebe. Osim mraka koji me je opkolio i tek metar dva traga iza mene nije bilo ničega. Očima sam nastojao da providim kroz noć Nije išlo. Gledao sam u svoj puzajući trag koji se smanjivao sve dok nije došao do mojih za broj većih čizama.
Snijeg nije ništa govorio. Radio je svoj posao. Brzo je zametao moje tragove kao da želi da me skrije i sakrije samo za sebe.
Oslonih se na pušku te ponovo kleknuh na koljena. Nekoliko trenutaka sam tako osluškivao snijeg kako šapće. Gotovo bez daha slušao sam uzajamni šapat snijega i šume koja se stopila sa mrakom.
Sve manje sam osjećao zimu i strah. Postajalo mi je svejedno.
Čak je i moj saborac zaboravio na mene.
Ikoristih trenutak njegove nepažnje i poslednjim naporom ustadoh.
Ispred mene je bio uspon. Iza njega ravan.
Pogana ravan.
„Šta može biti razlog da nešto što slijedi iza uspona dobije pridjev „pogana““, zapitah se.
„Imam jedinstvenu priliku da saznam, nipošto je neću propustiti“, čvrsto odlučih da u svom poslednjem pokušaju savladam uspon.
Ustajao sam i posrtao. Nekoliko puta skliznuh po par metara koji su za mene bili veliki. Teškosam disao. Zavijanje vukova opasno je opominjalo. Stišavao sam svoj umorni dah, ali se činilo da sam sve drugo uspio osim toga.
Nisam disao.
Nisam vidio.
Osim sebe ništa nisam čuo.
Osim sebe i vukova.
U borbi sa samim sobom i tišinom dokopah se cilja.
Uspon je bio iza mene.
Ponovo posrnuh. Ovaj put to je bilo od sreće. Poželjeh da vrisnem, mrak da rastjeram.
Ispred mene ravan. Pogana.
Pričalo se da su na njoj smetovi znali biti i po nekoliko metara. Protiv toga nisam mogao ništa. Ponovo sam zakoračio i osvajao metar po metar. Nisam se više osvrtao. Nije me imala zima za sebe. Groznicu ostavih negdje u prtini, snijegu na društvu.
Ispred mene spazih slabu svjetlost. Gotovo tačakastu, krhku. Snažno zakoračih u nevjerici. Uplaših se da bi je snježna vijavica mogla ugasiti, od mene daleko odnijeti. Povremeno bi nestajala, ali onda bi se ponovo pojavljivala. Svaki put sve snažnija i jača. Svaki moj korak kao da joj je davao dodatnu snagu, vjetar u jedra.
Odjednom se svijetla tačka iskrivi. Kao da se uspravi, istanji kao pred gašenje, a onda ponovo raširi i još jače bljesnu.
„Plavi, već smo se spremili da te tražimo“, dobro poznat glas me obradovao sa vrata zemunice.
„Nema potrebe, našao bih ja vas“, osjetih olakšanje.
Taj plamičak još dugo mi je titrao pred očima te noći dok sam zatvorenih očiju tražio svoj snijegom izmučeni trag i u njemu sve poražene. Taj mali damar, nejak, titrav. Gotovo iskričav još jednom je prozvao čudo.
„Život je čudo“, ostade zabilježeno i smiješkom potvrđeno.
„Da sam bar top“, uzdahnu moj kolega.
„Zašto top?“, upitah.
„Dosadilo mi biti kozom, vazda brstim i jedem ono čega se i koza kloni. Ovako bilo bi mesa k'o drva. Ehej, topovsko meso nikad jeftinije moj prika“, pojasni mi Rašo saborac iz rova.
Posmatrao sam tog pogurenog čovjeka starinskog kova od pedesetak godina. Uvijek je nosio vojničku bluzu skrojenu po mjeri. Pomalo sam mu zavidio na tome.
Pogled mi skliznu na moje vojničke hlače. Kratke i još poprilično pohabane. Od prvog dana svojom uniformom nisam ulivao povjerenje.
„Kad se taj nije uspio izboriti za pantalone po mjeri, kakvu će tek državu stvoriti“, bio bi to najkraći siže vizuelnog izgleda oružane sile na mom primjeru.
Bio sam mršav za svoju visinu. Nije bilo uniforme niti kroja da sakrije i pokrije ono šta mi fali.
Osvrnuh se još jednom na Rašu. Bili smo i neka daljnja rodbina. Njegov lik me je jasno podsjećao na jedan dio babine rodbine koji je u magli djetinjstva zagubljen čekao da bude pozvan na vršidbu negdje u prašini na putu prema Rajlićima.
Volio je da popije. Njegova slabost su bile noge koje bi odmah otkazale poslušnost pijanoj glavi. Možda su one bile jedina njegova zaštita da onako pijan ne napravi još kakvu glupost. U ratu glupost priziva sledeću.
Još jedna njegova slabost koja bi vrlo brzo isplivala na površinu bio je ajnc. Kockarska igra kartama u kojoj je Rašo redovno ostajao bez cigareta za jedva pola sata. Da stvar bude gora nevolje nikad ne dolaze same, pa niti njegova psorijaza nije mirovala te bi se i ona pobunila svim silama nastojala da izbije na površinu, tjerajući ga da se stalno češka kao da ima buve.
Njegova psorijaza, daljnja rodbinska veza i doktorska preporuka učinili su da se moj lanac ishrane neočekivano popravi. Njegova polovina konzerve završila bi u mom želudcu. Moje sledovanje duhana završilo bi novim naslagama katrana na njegovim plućima, a jedan dio bespovratno izgubljen između dvije straže, dva obroka dnevno. Između dva prsta.
U pepelu.
Donekle bio je u pravu. Topovsko meso je išlo u bescijenje, inflacija gluposti je rasla. Jedino je duša izgubila svaki smisao.
„Duše mi“, sve se rijeđe moglo čuti. Takva moneta nije bila tražena. Njome smo zalud raspirivali vatru razumijevanja. Naslage sirovog preživljavanja bez imalo toplote samo su zagušljivim dimom skrivale izgubljene oči dobrano nagrižene rđom hladnog čelika uperenim u naše grudi.
Lanac ishrane je išao na našu štetu. Dva obroka dnevno nisu mogli protiv ravnodnevnice. Suviše dugačke dionice između ravnodušnosti i neizvjesnosti dovodile su naša čula u stalno razmišljanje o hrani.
„Eh da je bar ljeto. Komad hljeba i šljiva koja noć da se pregura“.
Noć je bila najgora. Osim hiljadu šumova noćnih ptica, ježeva, puhova. Očajnog vjetra i kiše sumnjiva morala glad je bila najgori neprijatelj.
„Hajde da mi podijelimo naš doručak“, ponudi Mlađo.
„Ali Plutone tek je ponoć“, negodovah.
„Ko će jutra dočekati, ko neće“, hitrim pokretom konzerva je već otvorena stajala između mene i njega.
„Ako ne možeš samo reci, mušterija samo čeka“.
Smjenjivali se dani, straže, slutnje. Loše vijesti i dobar apetit. Položaji i neprijatelji. Samo glad je uporno držala položaj. Nakratko bi se učinilo da gubi bitku kada bi od kuće pristizali pojačanje u paketima sa režnjevima pite sa sirom, paradajza, luka, slanine, ali ta uporna i dosadna potreba lanca ishrane da nahrani i topove svježim mesom tražila je svoje.
„Sutra stižu nove konzerve. Fileki“, prostruji četom.
Preskočismo blijedu rižu u susret novom jutru. Nadi obojenoj u obilat doručak i ručak istovremeno.
Jedno u drugom ne biva.
„Fileki?“, zapitah.
„Drob, crijeva“, ekspresno dobih odgovor.
„Hemoroidi!“, zgrozih se, preskočih i ručak u doručku kojeg nije bilo bar za mene.
Lanac ishrane prekinut na najtanjoj karici u vodu, odjeljenu. Na komandiru odjeljenja.
Lanac komandovanja nije smio trpiti.
Zima je bila sa mnogo snijega. Na Poganoj ravni dočekasmo smjenu. Trebalo je da nas zamijeni neka druga jedinica.
„Svakog borca sleduje po jedna konzerva za puta. Smjena jedinice obaviće se noću. Tražimo opreznost“, naglašavano je borcima pogledom uprtim preko brda gdje bi trebalo da se nalazi kuća
Nasavjetovan pređašnjim iskustvom sa filekima snabdijeh se sa podebljom šnjitom hljeba i kao dukat sitnom glavicom crna luka ukoliko komanda iznenadi Filekama.
Uz ručak nam dostaviše konzerve za puta. Sjajne kao mesingane topovske čahure. Bojeve. Rukavom je ulaštih tako da zasija u punom sjaju.
Spremih svoja dva ćebeta, prljavu uniformu i vojničku porciju koju dobro oprah hladnom vodom od pasulja koji je još dugo odzvanjao linijom u limenim porcijama dok je uporno izbjegavao kašiku.
„Pokret. Sretno ljudi“, u mrak ostavismo nepoznata lica u našim rovovima, konzervama dok se strepnja mogla čitati sa njihovih lica.
Muk. Grabimo noću. Svaki korak novi ispit. Mučan, neizvjestan. Grč u stomaku popušta. Grabim, rukom napipavam vojničku porciju u ruksaku.
„Dobro je“.
Mjesec nad nama je bljeskao žut i debeo. Gotovo kao konzerva.
Brižno sam planirao trenutak. Kao da je riječ o rođendanu.
„Prvo da se smjestim, raskopčam vjetrovku. Da autobus izađe iz Srbobrana. Sačuvao sam komad čistog papira koji mi je preostao od paketa u kojem je bila slanina zamotana. Na njemu ću otvoriti vojničku porciju, konzervu. Hljeb neću rezati. Volim da grizem. Oguliću i luk, nasjeckati sitno ...“
Lanac ishrane nakratko je nastavljen. Za neki drugi dan. Za neke druge topove.
„Ti ne ideš ovaj vikend kući“, glasila je odluka.
Ne bi mene ona toliko pogodila da me već prije toga nije pogodila jedna ista takva. A samo je deset dana od nje prošlo. Dotukla me je. Smrvila.
Bijes i nemoć još jednom su nadvladali sva moja osjećanja. Tupi bol otupio je sva moja čula dok sam gledao kamion u kojem sam trebao i ja da budem i da se radujem dopustu kojeg sam toliko s nestrpljenjem čekao. Ne bi mi teško pala ni vožnja pod ceradom kroz kanjon Vrbasa tog hladnog oktobra.
Dani su se vukli sporo. Kao kompozicija nasukana na slijepom peronu zalud smo čekali. Vozni red je još jednom nasilno izmjenjen na moju štetu. Moja nečekirana povratna karta bolno je pekla baš tu ispod lijevog džepa na košulji.
„Dolazi komadanat. Nosi platu. Jeko, uzmi kamion. Mirče nek ide s tobom, pravac Komar. Kupite jagnje, nemoj da se brukamo“, kada je jagnje bilo u pitanju nije bilo odlaganja.
„Možemo li i mi s njima barem do Vakufa. Da kupimo koju paštetu. Vraćamo se čim oni pokupe jagnje. Mrčo, Terzija, Simić i ja“, zatražismo.
„Ni govora“, nije bilo razgovora.
Nismo se mirili s tim. Krišom smo uskočili u kamion u pokretu. Pritajili smo se prilikom prolaska kontrolnog punkta. Tek u samom Donjem Vakufu dali smo do znanja da se nalazimo u kamionu.
„Nemojte mnogo da se izlažete. Na grad često padaju granate.“
„Ne brinite vi za nas. Mi odosmo da kupimo pivo, sok i čekamo vas na istom mjestu.“
Kamion je kasnio dobrih sat vremena. Kupili smo sebi pašteta, pušači duhana. Popili smo po neko pivo i pješice krenuli nazad u jedinicu. Ubrzo se za nama stvorio kamion. Sve ostalo je bilo pjesma.
Pred komandom baterije bilo je živo.
„Komadant je stigao“, procijedih.
Sve ostalo je bilo kao po najbolje tempiranom scenariju kojeg sam samo ja znao, a glumci znali samo svoje dionice.
Skočih s karoserije.
„Komadant traži da vidi ovna“, gotovo zapovjedih.
Stariji borci i rezervisti nisu se bili ni snašli, a mi smo ovna vodili prema komandi. Iskoristili smo zbunjenost. Niko nije očekivao toliku smjelost od mladih pripadnika jedinice da uvedu ovna u kuću pred komadanta.
Kao u najboljim kaubojskim filmovima vinuh se na leđa rogatog, vunenog brava. Do tada se opirao ulasku u objekat uprijevši prednjim nogama u prag. Moj potez ga zbuni i iznenadi, te se prepusti Simiću koji ga uvede u prostoriju.
Ovan ustuknu kad spazi sve one sjajne činove kako bleje u njega. U tom momentu moji saborci kao da se probudiše i shvatiše prestup koji načiniše ustuknuše te se brzo izgubiše kroz vrata. Ostadoh sam pred žirijem.
Sve je bilo na meni.
A ja na ovnu.
Obema rukama uhvatih ovna za savijene rogove koji kao po komadi započe svoju ljutu borbu da se otme iz snažnog stiska mojih mršavih ruku. Žiri je nijemo gledao taj ludi divlji ples u kome svakako nije moglo biti pobjednika. Pod sobom sam osjećao svaki njegov mišić kako treperi kao zategnuta struna na luku prije nego odapne strijelu. Svaki taj trzaj kao da je odapinjao jednu strijelu za svaki treptaj, za svaku minutu nepravde koju spoznah.
Nisam se dao. Nisu me zbunili svi oni prijeteći pogledi pretpostavljenih koji svakako nisu mislili da uvrste moju solo tačku u program prijema komadanta u obilasku jedinica. Cirkus niko nije tražio, više je bio plod moje želje da nas predstavim u pravom svjetlu. Zauzvrat nisam tražio ništa, jer ništa nisam dobio za ono što sam već bio zaslužio i zaradio. Plaćao sam u punom iznosu račun koji su mi ispostavili bez bojazni od reklamacije. Nisam mario. Svoje račune uvijek sam isključivo plaćao svojom kožom. Ostalo nisam imao. Osim dvije paštete i brdo pritajena bijesa.
Ovan se nije dao. Odavno je pročitao presudu koja mu nije išla u prilog. Nesuđeni i zadrigli sudija grohotom se smijao nakon prvog faktora iznenađenja.
„Sjajno, sjajno“, njegov debeli stomak se prelijevao preko otpuštenog opsača, „kako ste se samo sjetili. Hohoho…“
Njegove sitne i u salo urasle oči još su se smanjile dok se smijao i dlanovima se udarao po debelim nogama masnih nogavica. Zavrnuti rukavi su pucali po šavovima. Dugmad ko zna gdje je završila. Udvorički osmjesi mojih pretpostavljenih sve su bili samo ne obećavajući za moju tačku.
Nisam se ni ja dao. Još snažnije sam zavrtao rogove ovnu koji je izvodio svoje najluđe pokrete. Osjećao sam se kao na najvećoj areni sa velikodostojnicima u prvim redovima. Pred očima su mi nestajala njihova skamenjena lica.Sve su uskomešalo.
Svjetla.
Sjene.
Muk u publici koja je nijemo posmatrala moj suludi naum.
Ni sam ne znam koliko je sve trajalo. Osjetih kako nesretnik polako posustaje, gubi ritam. Otpustih jednu ruku koju podigoh kao oni kauboji na rodeu koji su tako održavali ravnotežu. Izvijao sam svoje mršavo tijelo u ritmu koji je ovan diktirao.
Posustajao je.
Gledao sam sudije u oči. Zadrigle oči debelog komadanta gutale su ovna. Palacao je jezikom i siktao kao zmija dok mu je glas šištao iz pluća gušeći se u zalogajima koji tek slijede.
Gledao sam sudije u oči. Iskričave i prijeteće gutale su mene. Moždile su me. Moja žilava koža pucala je pod njihovim zubima u vremenima što predstoje.
„Izvolite“, naklonih se, „pripitomio sam zvijer. Izvolite.“
Bez riječi prekora napustih pozornicu.
Nije bilo poziva na bis.
Nije bilo.
Nije bilo poziva za stol.
Na gozbu.
Poraženi je neizostavno gostovao. Za njega se ne bojim, isto bi bilo da je prvi prošao kroz cilj.
Poražen il pobijeđen?
Nisam slušao masne opaske, niti promukle glasove. Za masne otpatke u red staće najbolji čovjekovi prijatelji i oni će zavijati i mahati repom, ponizno spuštene glave.
Samo ja ne.
Ja sam još jednom pjenom za brijanje ozbiljno natrljao lice i pred ogledalom britvom preventivno uklonio brkove. Obrazu za nauk.
Šešir kauboja ne čini.
Iz kolone jednakih i nejednakih nezainteresovano sam posmatrao komediju koja se odvijala tu pred nama. Nasmijao bih se se dobacivanjima koja su doprala iza mojih leđa, ali nikako nije bilo vrijeme za to. Nije bilo reklamnih džinglova i poznatih hitova iza toga. Nije bilo ništa što bi me asociralo na bezbrižne radio talase uz koje bih zažmirio i prepustio se sunčevim zracima koji su se probijali kroz lišće i slatke plodove babine trešnje tog julskog dana 95-e.
Nisam ni poželio da prekinem taj cirkus koji se odigravao pred nama koji smo preko metalnog mosta polazili u neizvjesnost koja nas je držala na nišanu. Ponovo sam zažmirio. Udisao sam to jutro punim plućima.
„Idemo“, glas ispunjen zebnjom me prenu.
U tom momentu nisam imao nikog do sebe do njega jedinog i svu onu sirotinju i jad uniformisanu da bi bar na kratko tu na korak do smrti stekli utisak da smo svi isti. Sivomaslinaste skulpture bez riječi nijemo su u parovima i s kratkim razmacima pretčavali metalni most.
Tih sedamdesetak metara odzvanjali su koraci dok su pramenovi magle kao svileni šalovi spadali sa naših ramena ogoljavajući svu našu golotinju skrivenu iza kašike, limene porcije i propisom prekoračenog broja metaka koji su u fišeklijama čekali svoj putni pravac i kartu u jednom smjeru.
„Dobro je“, rekoh sebi, „samo da potraje“.
„Dobro je“, dodade Stole.
Prolazio sam selom koje se juče nije probudilo. Utihnuli su satovi, na slikama svatovi, nakićeni atovi. Nije utihnuo moj dah, i to je dobro. Zalutala stoka preplašeno bulji u snene oslobodioce krvavih očiju. Jedan par očiju do mene zavjerenički se osmjehuje, traži odobrenje.
„Tuga“, rekoh.
Nisam posapan, a rado bih da je sve samo san. Zatvorim oči, ovce da brojim. Otvorim oči, ovce brojim. Naoružana družina do konaka sate broji. Stopa po stopa do prvog šumarka je.
Iz šumarka tišina vreba. Negostoljubiva poput hotelijera kojem smo galamom goste rastjerali. Ne nudi ništa. Krov nad glavom. Ne klanja udvorički glavom. I neka, ne plaćamo ono što se glavom plaća. Slab je taj doručak i usluga sva.
„Zauzmite položaje, organizujte stražu“, struji četom, vodom, šta znam. Sve mi se čini da nas je sve manje.
Zalegnuh u nekom šumskom putu. Od kiše naneseno lišće prijatno je šuškalo pod mojim leđima. Poput ježa ušuškah svoju kućicu.
„Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.”
Probudi se u meni dječak, zaigraše poznate rime. U njima sam i lovac i jež. I svaka bodlja meni okrenuta. Ne da usniti. Žulja, bode, nešto fali.
Do mene nepoznat vojnik. Borac. Nije iz čete, bataljona. Od kuće je. Ne leži, gleda u noć pred sebe.
Ne puši. Nema.
Gladan je. Tu ni hrana ne pomaže.
I žedan je, ko ne bi bio, ali ne ište. Guta noć koja počinje da vlaži.
„Samo da svane, kuću svoju da vidim. Još nikad je nisam obnoć samu ostavio. Samo da svane“, pogledom je trasirao pravac kakav niti jedan geometar sa žutim teodolitom ne bi uhvatio, linijarom na kartu prenio.
Kap po kap. Kao šapat. Ispuni kiša šumarak gust, nakvasi dom kojeg imenovah ne tako davno, prije časak ili dva.
Do jutra pod šljemom brojah kapi. One što nisam izbrojao prikupile su čizme i uniforma do kosti. Za sutra, za neke buduće jeseni. Za jutro kojem se nije žurilo dok ne svane, za svaki treptaj, šapat što oslušnuh te prokisle noći koja je još dugo šaptala za nama.
Niko nije kašljao.
Samo tišina nas je bodrila u stopu.
„Miladinovac“, odmor.
Sjetih se svoje razredne koja je predavala geografiju.
„Djeco, geografija je predmet kao i ostali, mora se učiti. Ja to zbog vas djeco.“
Ni slutila nije kako smo je juče i danas upijali. Sva se geografija skupila u nama. Na nama. Učili smo brzo.
Dok smo jeli, porcije s kašikama se pobuniše.
„Gdje je topli obrok, konzerve su tako hladne. Bićemo tiho, pasulja dajte“, poprijeko su gledale na konzerve u našim rukama.
Uniforme su se pušile na nama.
„Vidi, ja sam iz drugog bataljona. Pustili me moji da s vama idem. Ja nikoga od vas ne znam. Znam gdje mi je kuća. Eno“, ustade i rukom mi pokaza kroz granje, „krov se već nazire“.
Nakrivljen kućerak, ne mnogo veći od najveće vodenice izvirivao je i istezao vrat.
„Eno meni moga Miladina. Ehej, poitaj,…“, živnuo je taj matori kućerak, a temeljima sve u mjestu pocupkuje.
„Miladinovac, sve je ovo tvoje“, zapitah.
„Da.“
Osmijeh mi zaigra na licu kao nakon dobro naučene lekcije i zaslužene ocjene. Geografija je zaista imala smisla.
„Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!“
Pročitah u pogledu vršioca dužnosti profesora geografije i jezika.
„Ako Bog da, kako računam, a računam sve vrijeme još sutra gozbu pravim, a i za Slavu te računam“, nezaobilazno i matematiku udjenušmo, „na Mitrovdan“.
„Idemo“, prostruji komanda, „nema više stajanja, ispred nas su, pravac Zloimenjak“.
Zauzimamo raspored. Desno od mene Zoka, naoružani dječak do zuba. Od mene koji mjesec mlađi, djetinjstvo neuspješno traži. Lijevo Mlađo, ne umije bez osmijeha taj dječak dugokosi. Do Mlađe Miladin kao mačak na prstima hoda. Kako i ne bi, šuma je njegova, svaku grančicu zna.
Jurišamo. Neprijatelj je u bijegu.
Dogorijeva cigareta na grudobranu. Prevrnuta hrana.
Miladin osmijeh na skida, kao svat vežen peškir.
„Tu je još smo malo, par minuta hoda“, hrabri nas Miladin, rukom kao da nas poziva u svoj dom.
“Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!”
Sipaju stihovi, ja im se klanjam. Nije bilo gubitaka. Izvršili smo zadatak.
„Idemo dalje“, tražimo, „razbijeni su i u bijegu“.
Kao grom iz vedra neba.
„Lijevo krilo od nas zakazalo. Desno nije izašlo na položaj“, odjekuju pucnji na sve strane.
Zasipa nas iverje, otrgnute grane padaju po nama. Uzvraćamo. Vatra već dolazi s boka.
Opkoljavaju nas.
Miladin kao da još ne vjeruje. Stoji, gleda u nas.
„Liježi Miladine“, naredba stiže.
Miladin kleknu usporeno. Nekoliko trenutaka stajao je s rukama kao da nas i dalje poziva i iščekuje.
„Izvinite za nered, sad ću ja to, žmureći mogu“, kao da nešto traži.
Klonu pred nama. Na potiljku cvijet.
Pred nama raste, buja i cvjeta u žaru ljeta.
Priskoči Riža, za kragnu ga hvata. „Drži“, pušku mi daje na leđa ga diže.
Pogled dižem, krov poznat tražim.
Sve pršti, ustajem, na prste se dižem. Ne okrećem leđa, krov tražim.
Zanijemio, blijed, za stomak se drži.
Prepustismo položaj.
„Zloimenjak“, procijedih.
Geografija je još jednom iznenadila. Uvijek su postojale lekcije koje nam nisu ležale. Jednostavno za njih postoje neki dublji razlozi zašto je to tako. Nažalost neke lekcije neću nikad zaboraviti.
Još jednom ću naizvrat navući ježevu kožu za one kojima dom svetinja nije. Da me drži budnim i opominje ako ustreba.
p.s. U tekstu su korišteni stihovi Ježeve kućice autora Branka Ćopića.
Još dok smo bili mali ponekad su nas strašili mrakom. Taj strah od mraka dugo je sazrijevao u nama tek u blagu nelagodu. Vremenom smo uvidjeli da je mrak tek paravan s dezenom treperavih zvjezdica, mjeseca, oblaka, navučen tek toliko da se dan presvuče, osvježi svoje lice da bi nas dočekao vedar i nasmijan, ponekad tužan, usamljen, ali redovan. Na to smo se lako navikli.
Kako je Nikola Zvrc mijenjao geografiju nastavnice Jasminke
Peti razred „a“ odjeljenja 83-će, bio je početak za mene jednog novog svijeta. Svijeta bez učiteljice Rose, koju i danas ponekad sretnem povijenu pod teretom godina. Počela nam je kabinetska nastava, novi nastavnici, novi školski predmeti, nove šarene i interesantne knjige. Jedna od nji se baš isticala mnoštvom boja, slika, svemira i naravno geografskim atlasom.
Često sam prstom putovao kontinentima slijedeći tokove velikih rijeka Nil, Amazon i među njima najljepšom Unom.Nastavnica Jasminka, jedna jednostavna, nenametljiva dobra duša počela je da nas uvodi u svijet geografije. Ređale su se teme, o svemiru, o kontinentima, narodima, kulturama, rudnicima i svim onim čudnim pojmovima koje smo upijali.
Nastavnica Jasminka nas je pričama vodila kroz sve te nepoznate predjele sa svim svojim emocijama koje može jedan nastavnik uložiti u predmet koji voli.Naučio sam sve glavne gradove svijeta, sve veće rijeke, mora, okeane, naučio sam kontinente, naučio sam da svijet nema mjesta koje nije pronađeno i imenovano. To sam mislio sve do 93-će.Te tužne 93-će životni put me je doveo na jedno mjesto za koje niko nije znao kako se zove osim „kota 447“. Jedino po čemu smo nekom mogli reći gdje se nalazimo bilo je da smo ispod „Orlovog gnijezda.kota 450“.
Iza mene su davno ostali geografija i moja razrednica Jasminka koju su te ratne godne odvele ko zna na koju stranu svijeta. Nisam mogao da se sjetim ni jednog pojma koji bi moju kotu 447 krsti nekim drugim imenom , jer ovaj vojni topografski naziv mi je stalno budio sjećanje da smo i mi svi samo neki broj u brojnom stanju nečijih pobjeda ili poraza.Ne bih Vam detaljisao o mojim saborcima koji su svi bili priča za sebe, ali hoću ispričati jedan događaj koji je krstio moju kotu 447.Nikola Zvrc, moj ratni drug izletio se i rekao za svoj rođendan i da će taj dan da donese pile od kuće i da ga ispečemo u rovu i da proslavimo taj dan. Da li je zaboravio ili ne to ne znam ali taj dan kad je došao društvo ga je malo zajebavalo da ne ispunjava obećanja.
„Ja nikad ne lažem „-reče Zvrc (nadimak) i odjuri u pravcu komande bataljona.Nakon nekih 2 sata vraća se Zvrc sa nekim zamotuljkom ispod jakne sa ne baš nevinom facom..
„Nisam našao pile , ali valjaće i patka“-kuražno će Zvrc. „Mlađo nastavi vode da je očerupamo“-sad već glasnije naređuje Zvrc.
„Bome Nikola (Zvrcovo pravo ime) nečija će majka zaplakati za ovom patkom“-sumnjičavo će Mlađo nastavljajući vodu da proključa. Nakon nekih pola sata patka već očišćena spremala se za ražnja kad iz komande čete pitaju da nije stigao Zvrc i da nije donio patku, ako jeste da je smjesta vrati.
„Ja je sad ne vraćam pa bog“- vragolasto je Mlađo svatio šta se desilo pa odgovara k-diru čete.
„Ova ptaka je završila svoj ratni put i polžila je život na koti 447“-zagrijavao je atmosferu Mlađo.
„Mi smo je pedentno i temeljno sredili“-dobacivao je Boro, kicoš koji je sav svoj život proveo na drumovima bivše Juge kao kamiondžija.Vidjevši da je đavo odnio šalu k-dir čete odmahnu rukom i okrenu se u pravcu zemunice gdje je bila komanda čete, nekih tridesetak metara iza linije našeg rova.
Nakon obilatog ručka za sve osim za mene koji ne volim nikakvu perad da jedem, zajebavali smo Zvrca da će u zatvor.Onda nam je Zvrc ispričao da je išao od kuće do kuće i pitao da kupi kokoš, ili pile, niko mu nije htio prodati. Da se ne obruka naš Nikola, u povratku na liniju zavirio je u prvi kokošinjac(jebi ga ne znam da li se tako zove i kuća za patke), zavukao je ruku unutra i Bingo. Izvukao je patku, stavio je pod jaknu i pravo put linije. Putem ga je patka dobro uneredila. Ali nije Nidžo znao da je patka bila naležena na jaja i da se raskvocala. Gazda bi mu dao drugu patku ili kokoš samo da je vrati na leglo ali dockan.Kad su drugi dan za to saznali iz drugih rovova dopiralo je stalno KVA-KVA, Gdje ste pačići, Šta ima novo na Patkovom brdu....itd. To je poprimilo epidemiološke razmjre pa su za nas saznavali i iz drugih bataljona i pričalo se već o ko zna koliko pataka i šta sve ne.
Vidjevši da ne možemo da odgovorimo od stalnog zajebavanja, odustali smo, čak smo i prihvatili neku dasku na kojoj je bilo napisan „Patkovo brdo“ koju je donio Dudan saborac iz drugog rova i okačili smo je na stablo na koti 447.Nedugo nakon toga događaja moja jedinica je prekomandovana na ratište nekih 200km od toga mjesta i od naše kote 447 na koju smo se bili dobro navikli.
Prolazili su dani i mjeseci i negdje u januaru prelistavajući neki časopis VRS u tekstovima o borbenom putu nekih jedinica ugledasmo jednu sliku. Na slici daska na kojoj piše „Patkovo brdo“. Odmah smo se dali na čitanje dotičnog teksta. Gutali smo izvještaj o jedinici koja hrabro brani naše položaje sa „Patkovog brda“.
Tekst smo više puta isčitavali od riječi do riječi. Niko ne spomenu onu „kotu 447“. Patkovo brdo, patkovo brdo, pričalo se samo tih dana po rovovima. Priačalo se o nama, o nesretnoj patki, o Zvrcovom usranom rođendanu. Bili smo ponosni na njegovu glupost koja je tako njegovim nesavjesnim djelovanjem dovela do toga da više nikom ne moram objašnjavati gdje sam bio na položaju, ispod ovog ili onog gnijezda.
Patkovo brdo bilo je sasma dovoljno.Eto pa sad se ponekad zapitam otkud nekim mjestima neka glupa imena,( Šugavac, Magarac, Jarac i da ne nabrajam dalje). Samo ne mogu da znam da li je tad moja razredna nastavnica Jasminka znala za sve te pojedinosti ili možda nije imala vremena da nam sve to tada u školi ispriča. Svejedno ako i nije znala ako ovo ikada pročita Jasminka ovo je moj skromni doprinos za Geografiju kakvu sam volio. Nije Kolumbovski, ali svi veliki putevi počinju malim korakom. Ovo je moj mali korak za geografiju.
Hvala Vam na odvojenom vremenu za čitanje ove priče, Vaš Mandrak72.
Samo jedna želja davne 1994/95.god.
Zimsko jutro, hladnim zrakom održavalo me je budnim. S početkom svitanja radovao sam se vatri koja je veselo pucketala u mom ko zna kojem po redu prebivališu tih godina. Korenić, Plisnić malo mjesto selo u okolini Donjeg Vakufa , u tim godinama zvanim Srbobran.
Valjda po nama braniocima toga dijela teritorija kojeg sam došao da branim 200 tinjak kilometara od svoje kuće, koja je i sama bila udaljena nekih 20 tak kilometara od borbenih linija. Donji Vakuf mala sredina u ondašnjoj BiH bila je sada još i manja, bez svih onih atributa što čine neko mjesto gradićem. Živjeli su malo, slabo i teško u sveukupnoj situaciji. Kao da su stalno bili u nekom očekivanju i kao da to sve nije tako kako jest.31.12.1994. god. Večeras je Nova godina. Već par godina kod nas se bio izgubio taj duh Nove godine, Djeda Mraza smo prozreli. Olako smo se odrekli Novih godina.
Olako smo pomislili da vrijeme stoji i čeka da samo ovo zlo stane. Da će sve opet biti u redu kao da se ništa nije desilo. Hladno jutro štipalo mi je obraze dok sam iz snijega vadio drva za vatru.
„Kako se ova drva brzo troše, moraćemo još danas da ih nasiječemo, duga je zimska noć i noći su hladne“-pričao sam onako sam sa sobom. Prijatna toplina zemunice izazvala je blagu sjetu u meni.
„Šta se sad radi u nekim normalnim zemljama, dok mi ovdje izigravamo međede u šumi“-govorio sam svojim cimerima u zemunici.
Zvrc nadimak je sve govorio o mom ratnom saborcu. Čovjek koga u normalnim uslovima ne bi pozvali i vojsku ipak se u ratu pokazao dobrim borcem. Malo kasnije paljenje bilo namje simpatično kod njega, a situacija da je bio iz siromašne porodice i sa nekoliko braće činila nam ga je još bliže svoj ovoj situaciji. Uvijek pedantan, počešljan, izbrijan i ispeglanih košulja bio je sušta suprotnost mjestu i ljudima gdje se nalazio. I oružje koje je dužio bilo je besprijekorno u cijelom mom petom bataljonu pješadijske jedinice. Snažan ko bik, priprosto mudar korektno je izvršavao svoje obaveze.
Nenad momak neoženjen, godinu dana mlađi od mene bio je takođe netipičan za ovo mjesto. Bio mi je posebno drag zbog svih osobina koje sam vrlo brzo uočio kod njega. Seljačko dijete, siromašno, ostao bez oca sa mnogo braće (njih 5 je bilo u jedinicama VRS) sa starom majkom. Uvijek sam navijao za autsajdere. Jednom prilikom rekao je da ne može jesti sa nama jer od kuće nije imao šta da ponese, jer sve što su u kući imali do tada su on i braća odnije li na ratišta širom RS. Uvijek ću se sjećati toga dana kad smo svi ko po dogovoru navalili na njega da se ne blesavi, ješćemo svi ono šta imamo i dok imamo a poslije kako bude. Poznat po nekoj svojoj snalažljivosti on bi nam od rešoa napravio radio prijemnik koji bi smo slušali dok smo bili na liniji. Svaki njegov odlazak kući značio bi njegov povratak sa nekim novim radio prijemnikom koji je na sve ličio osim na radio bio bi povod za šale nj njegov račun.
A ja 22 godišnjak iz srednjeg staleža sa tim momcima sam bio već pune dvije godine u odjeljenju. Došao sam iz jedne jedinice u svoju matičnu brigadu da budem bliže kući i roditeljima , a vidi sad gdje mi je jedinica dobila položaje. Ali šta da se radi.
Sjećam se trebali smo biti na tim položajima mjesec dana, a onda mjesec dana odmora i kao što to uvijek biva u mom slučaju zbog stanja na terenu prvo smo ostali 57 dana, pa kratki odmor i tako već par mjeseci.
„Šta ćemo večeras?“-pita Nenad. Baterije nam ne rade više, nemamo šta večeras slušati-govorio je onako ko za sebe. “Imam neki dinar kako bi bilo da neko skokne do Srbobrana po baterije?“ –pitao sam a već sam znao da je to prilika da Zvrc odskita i malo zadovolji svoje potrebe da svuda prolunja. Dogovor je pao i Zvrc je otišao po baterije. Ja sam uzeo neki časopis od onih koji lutaju od rova do rova star nekoliko godina čini mi se ĆAO specijal sa nekim Rap grupama iz Amerike. Č
itao sam samo da malo odlutam sa ovog mjesta, za koje kad sam prvi put dolazio davne 92 –mislio da je kraj svijeta. Kad sam kasnije zadrijemao iz sna me je prenuo štakor koji se tik do mog lica na 20tak cantimetara šetao iza dasaka kojim je bila obložena zemunica. Njegovo šuštanje dok se češao o dasku prekinuo sam udarcem pesnicom po zidu. On bi se malo umirio i otišao bi.
„Idemo nasjeći drva“-pozva me Nenad ,a sad će i Zvrc iz grada. Obuo sam čizme i krenuli smo u šumukoja je bila nekih 200 metara od naše zemunice ili rova. U našem rovu bila smo nas trojica, a u susjednom njih devet. Znao sam da moramo više da radimo da nasiječemo drva za par dana. U tranšejama( iskopanim kanalima koji su nam bili komunikacija od rova do rova)bilo je blato, pravi glib. Glib koji je otežavao kretanje a pogotovo pod teretom.
U jednom trenutku Digi moj kolega iz drugog rova iskoči iz tranšeje i reče onako prkosno
„ Ma nek me ubiju kad ovo i onako nije život“ i izađe na čistinu na strelište našem neprijatelju. „Ma ija ću izaći kad ti izlaziš iz tranšeje“-iskočih za njim,za mnom i Pic i još neki. Iznenađen neprijatelj našim nastupom povika“ Šta to radite budale jedne, ja ću pucati“.
„ Ma pucaj ako ćeš sa tim riješitio sve svoje probleme“ – neko je rekao iza mojih leđa. Bio je to Nenad.
„Neka,neka neću ja pucati na vas samo vi pripremite drva, hladno je ovih dana“ hrabrio nas je neprijateljski vojnik.
„Čuvajte se vi ove smjene koja dolazi za dva dana iz Zenice“-kao da nas je hrabrio nepoznati Alahov vojnik. Nisam znao čovjeka ali čini mi se da bih ga prepoznao, možda je u nama prepoznao svoju djecu ili ko zna šta drugo. No hvala mu.U šumi smo rušili debla žagom Amerikankom. Za neka dva sata nasjekli smo drva i istom čistinom smo ih odnijeli u svoj rov. Bio bih iskreno zadovoljan kad bih ugledao drva narezanih za par dana. S prvim sumrakom stigao je Zvrc sa baterijama.
„Gdje si dosad? Da nisi upoznao kakvu mačku kad te nema“zajebavali smo se s njim.
„Daj da probamo Rešo“-tražio je Nenad.
Uključio je radio i odmah je upalio Radio Korenicu. Radio koji je po cio dan emitovao muziku, Horoskope, Top liste i pozdrave borcima. Jedino smo to i mogli slušati. Dragana sa Radio Korenice je po čitav dan gostovala u rovovima širom RS i RSK tih godina.
„Večeras ćemo duže sjediti i malo slušati muziku“-iskreno se veselio Nenad jer zna da će mo mu bar par put pohvaliti rešo i njegove zasluge.
„Ok važi, nije svaki dan Nova godina“-odgovorih mu odsutno i malo sarkastično. Ipak sam u sebi osjetio nako zadovoljstvo što Nova godine nešto nekom znači. Šta je njemu značila ne znam ali me zabrinjavalo šta večeras njegova majka želi za Novu Godinu. Ima pet sinova na ratištu i ništa kod kuće, osim golog života. Bilo mi je teško zbog svih njih, a i ja bih volio da nismo tu. Komentarišući pojedine pjesme, vijesti iz zemlje i svijeta lagano su istekla i neka dva sata. Prvi simptomi slabosti baterija ukazaše se vrlo brzo i za nekih pola sata one nisu pokazivale znake života.
„Jebem im mater izdajničku“- bili smo ljuti sva trojica.
„Pa ni tri sata nisu radile, šta ćemo večeras“-Jadikovao je Nenad.
„Da nisi možda iz Lade uzeo motor za taj tvoj rešo kad tako brzo potroši baterije“-pokušavao sam da sumornu atmosferu učinim malo pozitivnijom. Ali nije išlo. Ko pokisli, uzeli smo večerati neku blijedu rižu, stari hljeb i čini mi se luka.
„ Ma neće Vam smetati ako jedem luka za čestitanje Nove Godine“-zajebavao sam se sa trenutnom situacijom.
Pojeli smo ostatak večere, oprali naše vojničke porcije i svako se bavio nekim svojim problemima. Nakon toga odradio sam stražu, tako me je zapalo pa sam bio slobodan ujutru do neki 6 sat.Nakon straže ušao sam u rov, legao, otjerao štakora i sebi se zakleo da neću da znam za Novu Godinu koja je trebala da dođe za neka 3 sata. Preskočiću je kad je ona imala hrabrosti da i mene preskoči. Zaspao sam ubrzo, kao kroz san čuo sam pucnjeve koji su parali tihu, usamljenu noć, Ne zanm šta su ostali vidjeli u takvom načinu proslave ali za mene ta 1995 zvanično i nije nikad došla. Ignorisao sam je.
Godinu dana sam izgubio u ništa i da joj se još radujem . Za tu Novu 1995 godinu neću ni da čujem,a eto podijelio sam je s vama. Vi je pamtite ako hoćete, a ja sam je i suviše dugo čuvao samo za sebe.Mi smo samo poželjeli da malo slušamo muzike, a nije nam se želja ispunila. A tako smo malo htjeli.
Vaš Mandrak72.