Peti razred „a“ odjeljenja 83-će, bio je početak za mene jednog novog svijeta. Svijeta bez učiteljice Rose, koju i danas ponekad sretnem povijenu pod teretom godina. Počela nam je kabinetska nastava, novi nastavnici, novi školski predmeti, nove šarene i interesantne knjige. Jedna od nji se baš isticala mnoštvom boja, slika, svemira i naravno geografskim atlasom.

 Često sam prstom putovao kontinentima slijedeći tokove velikih rijeka Nil, Amazon i među njima najljepšom Unom.Nastavnica Jasminka, jedna jednostavna, nenametljiva dobra duša počela je da nas uvodi u svijet geografije. Ređale su se teme, o svemiru, o kontinentima, narodima, kulturama, rudnicima i svim onim čudnim pojmovima koje smo upijali.

 Nastavnica Jasminka nas je pričama vodila kroz sve te nepoznate predjele sa svim svojim emocijama koje može jedan nastavnik uložiti u predmet koji voli.Naučio sam sve glavne gradove svijeta, sve veće rijeke, mora, okeane, naučio sam kontinente, naučio sam da svijet nema mjesta koje nije pronađeno i imenovano. To sam mislio sve do 93-će.Te tužne 93-će životni put me je doveo na jedno mjesto za koje niko nije znao kako se zove osim „kota 447“. Jedino po čemu smo nekom mogli reći gdje se nalazimo bilo je da smo ispod „Orlovog gnijezda.kota 450“.

Iza mene su davno ostali geografija i moja razrednica Jasminka koju su te ratne godne odvele ko zna na koju stranu svijeta. Nisam mogao da se sjetim ni jednog pojma koji bi moju kotu 447 krsti nekim drugim imenom , jer ovaj vojni topografski naziv mi je stalno budio sjećanje da smo i mi svi samo neki broj u brojnom stanju nečijih pobjeda ili poraza.Ne bih Vam detaljisao o mojim saborcima koji su svi bili priča za sebe, ali hoću ispričati jedan događaj koji je krstio moju kotu 447.Nikola Zvrc, moj ratni drug izletio se i rekao za svoj rođendan i da će taj dan da donese pile od kuće i da ga ispečemo u rovu i da proslavimo taj dan. Da li je zaboravio ili ne to ne znam ali taj dan kad je došao društvo ga je malo zajebavalo da ne ispunjava obećanja.

 „Ja nikad ne lažem „-reče Zvrc (nadimak) i odjuri u pravcu komande bataljona.Nakon nekih 2 sata vraća se Zvrc sa nekim zamotuljkom ispod jakne sa ne baš nevinom facom..

„Nisam našao pile , ali valjaće i patka“-kuražno će Zvrc. „Mlađo nastavi vode da je očerupamo“-sad već glasnije naređuje Zvrc.

„Bome Nikola (Zvrcovo pravo ime) nečija će majka zaplakati za ovom patkom“-sumnjičavo će Mlađo nastavljajući vodu da proključa. Nakon nekih pola sata patka već očišćena spremala se za ražnja kad iz komande čete pitaju da nije stigao Zvrc i da nije donio patku, ako jeste da je smjesta vrati.

„Ja je sad ne vraćam pa bog“- vragolasto je Mlađo svatio šta se desilo pa odgovara k-diru čete.

„Ova ptaka je završila svoj ratni put i polžila je život na koti 447“-zagrijavao je atmosferu Mlađo.

„Mi smo je pedentno i temeljno sredili“-dobacivao je Boro, kicoš koji je sav svoj život proveo na drumovima bivše Juge kao kamiondžija.Vidjevši da je đavo odnio šalu k-dir čete odmahnu rukom i okrenu se u pravcu zemunice gdje je bila komanda čete, nekih tridesetak metara iza linije našeg rova.

Nakon obilatog ručka za sve osim za mene koji ne volim nikakvu perad da jedem, zajebavali smo Zvrca da će u zatvor.Onda nam je Zvrc ispričao da je išao od kuće do kuće i pitao da kupi kokoš, ili pile, niko mu nije htio prodati. Da se ne obruka naš Nikola, u povratku na liniju zavirio je u prvi kokošinjac(jebi ga ne znam da li se tako zove i kuća za patke), zavukao je ruku unutra i Bingo. Izvukao je patku, stavio je pod jaknu i pravo put linije. Putem ga je patka dobro uneredila. Ali nije Nidžo znao da je patka bila naležena na jaja i da se raskvocala. Gazda bi mu dao drugu patku ili kokoš samo da je vrati na leglo ali dockan.Kad su drugi dan za to saznali iz drugih rovova dopiralo je stalno KVA-KVA, Gdje ste pačići, Šta ima novo na Patkovom brdu....itd. To je poprimilo epidemiološke razmjre pa su za nas saznavali i iz drugih bataljona i pričalo se već o ko zna koliko pataka i šta sve ne.

Vidjevši da ne možemo da odgovorimo od stalnog zajebavanja, odustali smo, čak smo i prihvatili neku dasku na kojoj je bilo napisan „Patkovo brdo“ koju je donio Dudan saborac iz drugog rova i okačili smo je na stablo na koti 447.Nedugo nakon toga događaja moja jedinica je prekomandovana na ratište nekih 200km od toga mjesta i od naše kote 447 na koju smo se bili dobro navikli.

Prolazili su dani i mjeseci i negdje u januaru prelistavajući neki časopis VRS u tekstovima o borbenom putu nekih jedinica ugledasmo jednu sliku. Na slici daska na kojoj piše „Patkovo brdo“. Odmah smo se dali na čitanje dotičnog teksta. Gutali smo izvještaj o jedinici koja hrabro brani naše položaje sa „Patkovog brda“.

Tekst smo više puta isčitavali od riječi do riječi. Niko ne spomenu onu „kotu 447“. Patkovo brdo, patkovo brdo, pričalo se samo tih dana po rovovima. Priačalo se o nama, o nesretnoj patki, o Zvrcovom usranom rođendanu. Bili smo ponosni na njegovu glupost koja je tako njegovim nesavjesnim djelovanjem dovela do toga da više nikom ne moram objašnjavati gdje sam bio na položaju, ispod ovog ili onog gnijezda.

Patkovo brdo bilo je sasma dovoljno.Eto pa sad se ponekad zapitam otkud nekim mjestima neka glupa imena,( Šugavac, Magarac, Jarac i da ne nabrajam dalje). Samo ne mogu da znam da li je tad moja razredna nastavnica Jasminka znala za sve te pojedinosti ili možda nije imala vremena da nam sve to tada u školi ispriča. Svejedno ako i nije znala ako ovo ikada pročita Jasminka ovo je moj skromni doprinos za Geografiju kakvu sam volio. Nije Kolumbovski, ali svi veliki putevi počinju malim korakom. Ovo je moj mali korak za geografiju.

 

Hvala Vam na odvojenom vremenu za čitanje ove priče, Vaš Mandrak72.