Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.
TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.
Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“
Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.
Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.
Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.
Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.
Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“
Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.
Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.
Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.
I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.
Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.
Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost na licu roditelja.
„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.
Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.
U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.
Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.
„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali... Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,....“-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.
Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.
„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.
Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.
„Nisam više siguran zbog čega sam došao do vas.“-nije se ometao niti prestajao da igra tetris u rukama koje su sinhronizovano poskakivale i grčile prste.
„Zašto ste vi zapravo došli?“-zbunjeni doktor gledao je u njega.
„Ne znam. Zapravo nisam ni došao. Kriva je igra. Tetris.“
„Tetris?“-doktor ga je zbunjeno gledao.
Neugodna tišina potraja trenutak dva prije nego neznanac ne ispruži ruku prema doktoru. Onom drugom nastavio je igrati tetris. Povremeno je nakratko podizao pogeld prema doktoru.
„Aleksej. Drago mi je.“-predstavi se neznanac doktoru.
„Aljoša. Dr. Aljoša Troperski.“-prihvati njegovu ruku te se i sam predstavi.
„Kako Vam mogu pomoći?“-nastavi doktor.
„Ne znam. To bi vi trebali da mi kažete.“
„Zašto ste onda došli?“
„Rekao sam već. Tetris me doveo ka vama.“
Doktor ga je zbunjeno gledao nekoliko trenutaka prije nego ga nastavi.
„Nastavite. Slušam Vas.“
„Sve je počelo jednog aprila ratne 1994. godine. U rov je dospio ovaj tetris. Bio je novina. Svima je odjednom postao preokupacija. Svi su ga trebali. Pa i ja. Vremenom izgubio sam san. Nisam prestajo igrati. Do danas.“-zastade i pogleda nakratko u doktora.
„Slušam Vas.“
„Mojim venama kao da su umjesto krvnih zrnaca potekli oblici. Baš kao na tetrisu. Bio mi je više od igre. Ako mi vjerujete ostao sam živ zahvaljujući njemu. U nekoliko navrata moje kašnjenje uzrokovano njim spasilo me je sigurne smrti.“
„Postaje sve zanimljivije.“
„Možda vama doktore, ali ne i meni.“-skršenim glasom uzdahnu Aleksej.
Nekoliko trenutaka gotovo histerično se borio sa napravom koje je trebala biti razbibriga i sve drugo, osim ono što je postala u njegovim rukama. Opsesija.
„Sve, ali baš sve. Sve sam rješavao poput tetrisa, svaki problem. Koristio sam sva stečena znanja i iskustva iz igranja tetrisa na ostatak života. Sve sam primjenjivao u životu, ako je to više uopšte i život. Više je to igra.“
„Kako ste to primjetili?“
„U WC-u doktore. Nisam prekidao igru niti u tim momentima. Da izvinete pokretima guzicom vrtio sam i oponašao sam rad prstiju prilikom igranja tetrisa.“
„I?“-doktor je nestrpljivo ubacio pitanje.
„I bilo je nevjerovatno. Ustao sam i poglčedao iza sebe. Sve je bilo uredno složeno. Složeno po nivoima. Nisam se mogao oteti utisku da se tog trenutka tetris trajno naselio u meni. Nastanio u meni. Poslije toga svaki moj pokret i potez je bio prethodno tetrisovski posložen i pripremljen.“
„I?“-doktorova pitanja su bila kratka i jasna.
„Sve je postalo tetris. Svaki problem gledan je kroz njega. U nekim segmentima imao sam više uspjeha u drugim manje. Međutim generalno gledano pomak je bio očigledan.“
„Kad je tako zašto uopšte tražite pomoć?“-ponovo zapita doktor.
Nakon nekoliko trenutaka Aleksej odgovori.
„Sve je postalo previše lično. Priznajem sam sam kriv. Nije to trebalo da postane više od igre. Upravo suprotno sve je postalo više od igre, pa i sam život. Ostao je više od igre.“
„Pričajte dalje. Ja vas i dalje slušam.“-doktor je sa sve većom pažnjom slušao Alekseja koji nije prekidao sa igrom.
„Počeo sam u njemu prepoznavati stvari koje me okružuju. U jednom momentu, rezultat se poklopio sa mojim jedinstvenim matičnim brojem. U tom momentu sve je odjednom kliknulo pred mojim očima. Taj tetris kao da se srodio sa mnom kada sam kliknuo. U tom momentu stekao sam utisak da sam ja postao igrica s kojom tetris upravlja. Raspored oblika i kombinacija oblika jasno su ukazivali šta mi je činiti. Milioni novih znakova i kombinacija po svim nivoima davali su tačan odgovor na sve ono što je bilo ispred mene i što me je čekalo. Jasno sam znao kada ću dobiti posao i gdje. Pa čak i to da mog poslodavca uopšte neće biti briga za mojom strašću prema igranju tetrisa. Sve se složilo i poklopilo u tom momentu. Trokut, dva kvadratića, štapić, kvadratić, krstić, dva romba i krstić doveli su me ovdje. Postoje i duže oznake, ali ne znam kad bi završili. Kao u kineskom jeziku, ovladao sam sa par hiljada svakodnevnih kombinacija, a postoje na milioni. Stvar je jasna, sve je u logici.“-zastade Aleksej.
„Kako bih ja u svemu tome mogao pomoći? Vi ste ovladali njegovom logikom, niste svim kombinacijama ali ovladali ste osnovama i vidim da vam dobro ide.“-zbunjeno odgovori doktor.
Aleksej je i dalje igrao, tražeći odgovor. Bio je tu pred njim, samo je trebalo logički rariješiti još jednu kombinaciju.
„Ne znam. Evo već nekoliko puta mi se ponavlja isti niz kombinacija. Ne znam šta je, vi ste doktor. Pogledajte.“-pokaza mu se diplej na kome su se smjenjivali isti znakovi.
Tri tačke, tri štapića, tri tačke. Kombinacija se ponavljala neprestano.
Doktor je gledao nekoliko trenutaka. Zbunjeno se češkao po glavi.
„Znate bio sam u vojsci telegrafista. Ako to ima veze sa tim. To bio poziv u pomoć. SOS. Znate to iz filmova, poziv u pomoć. Izgleda da je njemu potrebna pomoć.“
„Logično, kako se toga nisam sjetio. Isuvuše logično.“
„Kad ste mu zadnji put mijenjali baterije?“-upita doktor.
„Baterije? Nisam nikad. Nije bilo potrebe.“-slegnu Aleksej ramenima.
U tom momentu na displeju se jasno pojavi novi simbol. Srce. Pulsiralo je sve slabije i slabije.
„Doktore učinite nešto. Pomozite. Bez njega nema života ni meni. Molim Vas.“-zavapi Aleksej i pade ničice na koljena pred doktorom.
„Samo tren. Sestroooo, sestrooo.“
Na vratima se pojavi medicinska sestra. Vitka, crnokosa. Bile je nešto najljepše što je Aleksej vido do tada ako je uopšte do tada išta i vidio. Na prvi pogled se zaljubi u medicinsku sestru koja se pojavi na vratima. Pogledi im se sretoše. Činilo se zauvijek.
„Sestro, dajte mi jedan paketić baterija. Požurite samo.“.
„Naravno.“-nije skidala pogled sa Alekseja.
Nakon par trenutaka baterije su bile na stolu. Doktor je brzo mijenjao baterije. Aleksej je i dalje gledao crnokosu medicinski sestru. Ni ona nije ostala ravnodušna prema pogledu Aleksejevom. Tamne kao ugalj njegove oči topile su se na njenom tijelu.
„Evo. Gotovo.“-pruži tetris prema Alekseju.
Uzeo je tetris. Ponovo ga uključio. Na displeju je stajala poruka.
„Game over. Nije bilo lako sa mnom. Čekao sam zbog nje. Hvala na strpljenju.“
Nakon toga srce je počelo jače da pulsira. Dva srca. Aleksej ustade sa stolice, uze za ruku medicinsku sestru.
„Hvala doktore.“-zajedno krenuše prema vratima.
„Aleksej, vaš tetris.“-povika doktor za njima.
Aleksej zastade na vratima te se okrenu.
„Ja sam svoju igru završio. Sad je sve u tvojim rukama. Još jednom hvala.“-podignu ruku u znak pozdrava i nestade iza vrata.
Doktor je gledao za njim, a potom pogleda na tetris. Na displeju je pisalo.
„Aljoša, start game. Play.“
Pozdravlja Vas mandrak72, sa samo jednim pitanjem. Znate li gdje je granica između igre i života?
Cijena ulaska u EU je visoka. Cijena izlaska bagatela. Bankrot.
Pozdravlja Vas mandrak72, evroskeptik i nevjerni Toma.
Prodaja klavira u Japanu skočila je prošle godine za 11 procenata, što je prvi porast u proteklih 17 godina jer su ljudi počeli da zamjenjuju instrumente koji su uništeni u razornom zemljotresu koji je pogodio ovu zemlju, prenosi AFP. Kad se osvrnem na situaciju u našem regionu situacija je mnogo jasnija. Klavire ne kupujemo. Odsvirali smo svoje.
Australijske vlasti došle su na ideju da uvezu slonove, a vjerovatno i nosoroge koji bi tumarali širokim prostranstvima na sjeveru ove zemlje. Naime, ostvarenje ove ideje riješilo bi problem visoke afričke trave koja se brzo širi i stalno izaziva požare. Mnogo bolje bi im bilo da uveze neke naše poslanike što neumorno tumaraju od sjednice do sjednice. Vjerujem da bi travu dobrano ugazili nama na radost. Na našu žalost medvjedi nisu ušli u uži izbor. Rečeno im je pasite travu i dalje ondje gdje ste.
Naučnici su otkrili da patuljaste koze mogu razviti različite akcente tokom starenja. Oni vjeruju da akcenat koze zavisi od toga u kakvoj grupi je odgajana.Posmatrajući razvoj patuljastih koza naučnici su ustanovili da mlade koze mogu poprimiti akcenat drugih koza sa kojima odrastaju. U redu, fenomen patuljastih koza otišao je korak dalje. Kod nas neke od njih imaju i profil na FB-u, twitter-u i još pišu blog.
Pozdravlja Vas mandrak72, nehisterični i nimalo ugodni dugoročni savjetnik za svekolike probleme.
Srbija mora da podigne glavu iz blata u kojem se nalazi jer drugačije ništa neće vidjeti nastavi li puzati, osim salonskih cipela salonskih evropskih demokrata. Srbija mora da bude ponosna na svoju djecu koja širom svijeta ostvaruju velike i zapažene rezultate. Srbija mora da se mijenja iznutra i od vrha. Srbija mora prvo da poštuje sebe da bi je i drugi poštovali.
Srbija mora da radi na sebi za dobro svih nas.
Zabrinut sam malodušnošću koja preovladava među nama. Nije Srbija samo Beograd. Najviše boli izdaja kada Vam neko Vaš okrene leđa kao što Beograd želi okrenuti leđa Kosovu.
Još uvijek sam zapanjen naivnošću i šarenim lažama koje obećavaju salonski političari iz Evrope. Zašto naivni još uvijek misle da će nam u Evropi biti bolje. Zašto nas naši političari lažu i zašto im vjerujemo da će ulaskom u Evropu veliki dio naših problema nestati i biti riješen. Neće.
Iza projekta Evropske Unije stoje banke, bankari, profit i interesi moćnika iz iste Evrope da za mali novac dođu do tržišta za svoju robu, jeftinu sirovinsku bazu i jeftinu radnu snagu.
Zašto još uvijek smatramo da je poniznost isto što i ravnopravnost. Koliko puta je ta ista Evropa i međunarodna zajednica pokazala dvostruke aršine u odnosima ne samo prema Srbiji već i prema ostatku svijeta. Svježi primjeri još uvijek su iza nas. Pogažena su sva međunarodna prva i u prvi plan je po ko zna koji put isplivala politika sile i svjetskih policajaca. Nove avanture začetnika IV rajha pokazale su svu beskrupuloznost. Razlozi intervencionizma su providni, bez krajnjih dokaza, uz mnogo nevinih žrtava i naravno profit koju plaća žrtva.
Kosovo je naše. Nikada ga se ne odricati. I milion godina ako treba. Brojni manastiri, istorija i srpski narod na Kosovu nisu roba za potkusurivanje. Sića za nova i nova uslovljavanja. Da li to znači da ćemo jednog dana zbog uslovljavanja i Sandžak pustiti samo zato što nije u Beogradu. I dole na jugu, i na sjeveru i na zapadu živi narod koji plaća poreze i čiji se dobar dio slijeva u prestolnicu. Taj isti narod očekuje od istih prestolničkih političara da im to vrati, da im obezbijedi sigurnost i prosperitet.
Stalno zaduživanje nesposobnih vlada ide na ruku stranim manipulatorima. Njima odgovara slaba i nejaka Srbija, izgubljena , prezadužena i malodušna koja će da se pomami za zvackanjem evra. Takvima odgovara naša nesloga. Podjela na lijeve i desne. One urbane i one ruralne. Liberalne i konzervativne.
Nije našoj slabosti kriv niko do mi sami. Pod plaštom demokratije nama je podmetnuto kukavičje jaje. Rezultat svega toga je uništena privreda, partijska privatizacija koja je jedino služila da se politički poslušnici okoriste za svoja pokoljenja. Sumnjivi tenderi, koji su bili paravan za namještaljke i nezamislivu pljačku radničke klase. Koliko je to išlo daleko dokaz su i manipulacije sa lijekovima, vakcinama. Zar su naši životi postali jeftine laboratorije za eksperimente.
Živim u BiH u Republici Srpskoj. Kao u šahu, neke poteze mnogo bolje vidim sa distance. Moja država je uništena. U ovoj nakaradnoj državi BiH jasno je samo jedno. Mržnja nije iskorijenjena i neće nikad. Svi mrze sve. Država koja počiva na takvim osnovama neće imati nikada napretka, kao i svaki loš brak. Nismo mi ratovali zbog klikera. Svi smo krivi. Mi Srbi smo krivi jer smo branili svoja prava, na ostanak i opstanak. Pa neka me i ponovo prozovu zločincem učinio bih isto. Branio bih svoju očevinu, svoju porodicu. Ako je to zločin, osjećaću se ponosnim i posbnim.
U mom gradu postoje vehabije. Jedan od njih je i moj školski drug iz osnovne škole. Zajedno smo igrali klikere, fudbala, učili bratsvu i jedinstvu. Izgleda da sam ja učio, a on je bio samo loš đak koji nije zapamtio ništa od onoga u šta se zaklinjao. U mome gradu i u BiH pojavili su se ljudi koji nikada i nikave veze nisu imali sa ovim prostorima. Jeste li ikada vidjeli vehabije?
Ja jesam. I treba da živim pored njega spremnog na sve.
Mene nikada moji sveštenici nisu ni na koji način usmjeravali na takvo nešto. On je bio loš đak i nije mu bilo teško da uči neke druge lekcije.
Prilikom zamjene njemačke marke u evro u BiH je zamijenjeno 6 milijardi maraka. Šta to govori o nama. Imamo potencijale, ali nemamo ljude vizionare i političare nesklone egzibicionizmu, populizmu. Kod nas je sva politika zasnovana na ličnom interesu.
Umalo da zaboravim na Čedomira Jovanovića. Sramota me je što smo pripadnici istog naroda. O užasima rata mnogo više znam nego što je Čeda slušao po beogradskim salonima gdje se bistri politika. Žrtava je bilo na sve strane. Ratne strahote nisu zaobišle ni moje najbliže. Stoga njegova tvrdnja da je Republika Srpska genocidna tvorevina je sramna. Nikada nisam o genocidu razmišljao, niti sam ikada potican od strane mojih nadređenih starješina da učinim išta slično što se protivi običajima rata. Zar je grijeh i zločin braniti svoje. Ni danas ne mrzim. Mrzim one koji potiču mržnju, koji nas sve skupa pljačkaju. Najveće kamate na kredite su u našem regionu, najviša naplativost kredita opet je kod nas u regionu. Zar je to evropska perspektiva, da nas pljačkaju i istovremeno obećavaju pomoć.
Gdje su sva ona obećanja o investicijama. Kod nas su krečili stare škole u kojima nije bilo učenika. Niti jedna investicija u proizvodnju koja bi stvarala novu vrijednost i novi kapital za dalja investiranja.
Otkud pravo vlastima da i ovako male budžete ulažu u šminkanje.
Slike koje ovih dana stižu iz Grčke neka nam budu opomena. Nema hljeba preko pogače. Treba da zasučemo rukave i svi radimo za dobrobit države. Ništa nema besplatno. Sve se vraće i sve se višestruko plaća. Nisam zato da za svaki evropski zahtjev plaćamo teritorijama. Danas Kosovo, sutra Sandžak, prekosutra...
U se i u svoje kljuse. Imamo mi snage za to. Samo špekulante, profitere i kriminalce smjestiti tamo gdje im je mjesto.
Danima su u blogerskim krugovima kružile priče koje su ovih dana došle i do istražnih organa. U njima se navedeni blogeri poznati kao uživaoci bloga već duži period. Glava porodice G.Ž. je u zagazio u svijet bloga prije četri godine, dok je njegova supruga LJ.Ž. u blog vode zagazila početkom zime 2011. godine. U pričama se spominje da je G.Ž imao otvoren blog na brojnim blog servisima kao i internet forumima gdje je postojala i najmanja šansa za objavljivanje njegovih postova. U blogerskim krugovima takvo nešto počelo se naslućivati još prije dvije godine ali u cilju istrage ne navodi se tačan broj naloga otvorenih na ime ovoga blogera.
„I mene su mnogo iznenadile priče o tome. Uvijek je bio odmjeren kako u svojim postovima tako i u komentarima. Nije bio vulgaran. Mnogo me je iznenadila nelojalnost blog servisu na kojem je bio prihvaćen kao najbliža rodbina. Čak šta više neki od nas su se nudili da ga usvoje. Još uvijek sam u šoku“-rekla je jedna blogerka koja je htjela da ostane anonimna.
Nakon objavljene vijesti internet servisima zavladala je nevjerica. Neki od njih su najavili blokadu registrovanja novih članova kao i komentara koje u sebi sadrže njihov nik, linkove ka njihovim postovima i sve što ima veze sa ovim nemilim događajima.
„Bila je tako nježna i romantična duša. Njeni stihovi vraćali su nas u doba prvih ljubavi, vraćali u vrijeme romantike dok su još kifle mirisale, a jeo se domaći ajvar.“-riječi su blogerke koja je na svom hard disku memorisala sve njene postove.
Telefoni u svim redakcijama su bili su zatrpani pozivima širom regiona. Mnoštvo poziva odnosilo se na informacije da su upravo na nekim od blog servisa osvanuli novi komentari potpisani navodno uhapšenim blogerima. Jedan broj njih sa socijalnih mreža twitter i facebook ih je odmah izbrisao sa liste prijatelja, a mnogi od njih su najavili da uprkos svoj hajci neće odustati od prijateljstva po onoj narodnoj „prijatelj se u nevolji prepoznaje“.
Udruženje blogera još se nije izjasnilo. Očekuje se njihovo obraćanje sredstvima javnog informisanja nakon vanredno zakazane skupštine blogera danas u podne.
Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje blogera je zadovoljavajuće. Počeli su da uzimaju hranu i tečnost. Teefonima su se javili advokatima.
„Moji klijenti se za sada osjećaju dobro, smatraju da nisu prekršili prava jer nigdje u ustavu ne piše koliko blog naloga može da se otvori sa jedne IP adrese. Smatramo ovo kršenjem blog prava pojedinca i svakako to ne može biti preporuka za društvo koje hrli ka zapadnim demokratijama i evroatlanskim inetgracijama.“-riječi su njihova porodičnog advokata Konvertibilka Markića.
Razne nevladine organizacije, kao i organizacije za zaštitu prava omladine i djece zapuštene od strane roditelja internet, twitter, facebook i forum zavisnika najavile su zajedničku akciju sa nazivom „Stop netu i ostalom svijetu zbog mladosti u cvijetu“.
Dok istražni organi budu radili svoj dio posla na raskrinkavanju blog i ostalih zavisnosti i prevenciji od širenja ove pošasti nama preostaje da se svi skupa ujedinimo u borbi prevencije protiv zavisnosti.
Pozdravlja Vas mandrak72, nezavisni istraživač i zavisnik od nezavisnih informacija.
Prevoznici u BiH danima zarobljeni zbog zabrane drumskog prevoza tereta u Federaciji BiH pale rezervne gume da se ugriju. Političari su bili vrijedniji te su popalili šta su stigli.
Pozdravlja Vas mandrak72, zapisničar muka i dugoročni svajetnik za probleme s brda s dola.
Kad s posla stižem kući nastojim kroz zavjese proniknuti i ugledati tople oči moje nevelike porodice kako me s nestrpljenjem očekuju. Kad se zavjesa razmakne 3 para srećnih očiju zaiskri kao čeličana. Pršte iskre obostrano. Trideset prsta stvara djelo na prozoru neponovljivo, još jače od prethodnog koje bi supruga oprala da spremi podlogu za sutrašnji performans još bujniji, iskreniji i srdačniji od današnjeg.
Zadovoljno bih kročio u dvorište i zatim bih primjetio mnoštvo opranog veša kojeg bi supruga sušila na terasi. U prikrajku uredno složenog veša na štriku kao dvije zastave ponosno bi vijorile dvije pidžame. Dvije plave pidžame koje sam kupio na kredit kad nismo imali djece. Kad nam u iznajmljenom stanu zima nije dozvoljavala da jutro dočekamo sneni i naspavani, već nas je budila ujutro oko pola dva da dršćemo do jutra. Pripijeni jedno uz drugo nismo se predavali, prkosili smo hladnoći. Supruga u drugom stanju a ja u trećem stanju. Bio sam momak, zatim muž, i budući otac.
U firmu su dolazili trgovci posteljinom, tekstilom i raznim proizvodima. Prišao sam i ugledao pidžame. Kroz glavu mi je sinulo eto spasa za hladne noći. Pidžame za tople zimske noći već su mi bile u rukama i žurio sam da ih ostavim u svoj Reno 5. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena da pokažem supruzi naše nove tople pidžame. Radost je bila i u očima moje supruge dok je gledala kako uzbuđeno otvaram kupljenu robu. Dočekasmo tako i noć i vrijeme da se ide spavati. Nacifrani i u novim pidžamama, paradirali smo do dugo u noć, stalno nalazeći razloge da se još nešto obavi. Konačno dođe i taj pozni čas kad je san došao po nas. Zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo zaspali smo sretni i zadovoljni.
Hladna i duga zimska noć počela je hladnim prstima da nas štipa oko pola tri. Razbudila nas je oboje. Ja sam naložio vatru, privukli smo ležaj na metar od peći tako da smo mogli ležeći da ložimo vatru i onako razbuđeni smo se raspričali. Vatra je pucketala pokušavajući da uplaši studen u sobi.
„Dobre su ove tvoje pidžame što si ih kupio spavali smo barem sat duže nego sinoć“-peckala me je moja trudnjača.
„Da si kupio još koju mogli smo spavati barem do šest ujutru“-nije se dala smesti moja veća polovina (u tim mjesecima).
Pričali smo do mog odlaska na posao u šest časova. Mnoge teme smo premetali, mnogo smo tada trebali, a malo imali. Imali smo jedno drugo, nešto drva, hladan stan i mnogo ljubavi koja nas je održala. Hladna zima osnažila je naš duh, očeličila naše mišiće. Možda nas te pidžame i nisu bog zna kako zagrijale, ali zauvijek su otjerale zimu iz srca, sumnju u naš zajednički život, oduvale su jedra tmurnih oblaka nadvijeno nad naše malo ostrvo sreće koje je iščekivalo dolazak novog člana posade.
Naša posada prvog člana dobila je na Đurđevdan. Najljepši mogući dan u godini za takav čin.
Pogled na dvije plave pidžame kako u paru prkose vjetru natjera me da ubrzam korak i što prije zagrlim one male tople kistove, tempere, voštane koji me svaki dan dočekaju na platnu od prozora.
Volim topli dom što sam ga stvorio i one plave pidžame, zastave naše male zajednice.
Četrdesetdvogodišnja Kristal Voren koja je javno priznala da je spavala sa 1000 muškaraca iznijela je još jedno šokantno priznanje. Rođena je kao muško Kristofer Snouden, ali je 2005 godine promijenila pol. Hm. Šta bi ovih 1000 nesretnika dali da je samo spavala. Bilo jednom ne ponovilo se.
Jedan 74-godišnji penzioner sa Tajvana umro je tako što je progutao zubnu protezu tokom 30 minutnog seksa sa 62-godišnjom prostitutkom. Hm. Biće da je piletina ipak bila prevelik zalogaj za ovog nesretnog penzionera.
Majmuni u zoološkom vrtu u Karagandi, u centralnom delu Kazahstana gde vlada talas hladnoće, svakog dana piju toplo vino da se zagreju i izgleda da uživaju u tome, izjavila je Svetlana Pilijuk, zvaničnica zoo vrta. Hm. Još jedna karika u lancu naše evolucije isplivala je na površinu.
Ovih dana mnogo se piše kako su mnogi dijelovi u regionu odsječeni od svijeta. Hm. Pa na svu tu nevolju nadovezaše se i nevolje sa snijegom.
Čampis je jedan veoma neobičan zec, jer ne samo da poskakuje i jede šargarepu kao što mu i dolikuje već ume da skuplja stado kao pravi ovčarski pas. Njegovi vlasnici, švedski farmeri Nils Erik i Greta Vigren, veruju da je ovu veštinu naučio posmatrajući pse. Hm. Ne dajte stoci da kojim slučajem posmatraju predizborne kampanje.
Američka aktivistkinja Babilonija Ejvaz (38) udala se za 107 godina staru zgradu kako bi sprečila gradske vlasti da je sruše, preneli su danas lokalni mediji. Ejvaz je juče rekla "Da" zgradi u Sijetlu koja je zapravo napušteno skladište. Hm. Šta reći. Skandal, ipak tolika razlika u godinama.
Kompanija Ameriken ekspres nudi svojim klijentima sedmodnevnu plovidbu Mediteranom brodom Kosta Konkordija po ceni od samo 749 dolara, iako se taj kruzer nasukao u Italiji pre dve sedmice. Hm još jednom hm. Da li je to greška ili propust ali nigdje se ne spominje razgledanje podmorja.
Pozdravlja Vas mandrak72, retuširani novinar i neznalica britkog pera.
Blogeri zaustavili planetu Zemlju
Dana 27.01.2012.godine tačno u podne grupa blogera je zajedničkim snagama zaustavila planetu Zemlju na jedan tren. Unatoč velikim polemikama koje su se vodile na najvažnijim tačkama svijeta opšti zaključak je bio pozitivan i akcija zaustavimo planetu sprovedena je u djelo.
O svojim utiscima povodom te akcije i vaše viđenje toga trena možete ostaviti u komentaru ispod posta.
Prvi korak u nizu učinila je blogerka nesanica koja je tačno u podne u eter odaslala napor da se planeta zaustavi sa radnoga mjesta. Prilog tome je slika „Realnost“ nastala na radnom mjestu u Jagodini.
Drugi istovremeni korak načinila je blogerka AnaM na Novom Beogradu gdje je u trenu zaustavila odlazak snijega. Prilog tome je slika „Ode Sneg“.
Njen svemisrki pandan BeladonaM propratila je taj trenutak na sebi svojstven način. Slikom je ovjekovječila tren u kome „Ode Sneško“.
Da je vrijeme uistinu stalo potrudila se i da nam pokaže littlephoenix koja je u Prijepolju na sahat kuli uslikala i dokazala da je vrijeme na tren stalo. „U vremenu zaustavljeno....vreme“.
Slijedeći napor i doprinos zajedničkoj akciji djelo je stepskogvuka koji je vrijeme zaustavio i nama posvjedočio fotografijom iz Novih Banovaca „Moj posao“. Naravno da mušterije nisu trpjele nikakvo kažnjenje. U pitanju je tren.
Blogerka sanjarenja56 svoj dio zadatka izvela je na najzahtjevnijem mjestu. Dokaz tome je i fotografija nastala u Beogradu pod nazivom „Bolnica“. Pacijenti su se složili da na ovaj način nije nimalo ugrozila njihova prava.
Blogerka domaćica vrijeme je zaustavila na najljepšem mogućem mjestu. U OŠ Veljko Dugošević za vrijeme školske slave. Na njeni u našu radost fotografija „Radost“ sa mladošću u prvom planu dokaz je da je akcija imala svoj pravi smisao.
Za Boga miloga „Gdje je taj ručak“ naziv je fotografije koju nam je sa padina prelijepe Fruške Gore poslala merkur. Zaista pa gdje je taj ručak. Ma planeta nek stoji samo da se nešto čalabrcne.
Blogerka nena58, učinila je da vrijeme stane na prelijepom Zemunskom keju. Zemun je na taj način ušao u istoriju u ovoj velikoj akciji. Fotografija „Zemunski kej“ potvrda je svega toga.
Blogerka 3msc koja kaže Nebo je granica slikom „Spkoj“ posvjedočila je svojoj ulozi u timu „Blogotima2012“ na najljepši način.
Ni autobus br.45 u pokretu nije zaustavio blogerku razmišljanku u izvršenju zadatka te je fotografijom „Spokoj“ na Novom Beogradu ušla u istoriju zajedničkih djela blogera sa blog.rs koje ništa ne može zaustaviti.
Vrijeme je uhvaćeno u „Zamku“ potvrdila nam je naša mila blogerka phedredelaunay koja je u Somboru pripremila sjajnu klopku u koje se vrijeme upecalo. Na vaše i naše zadovoljstvo.
Blogerka vesela vrijeme je zaustavila tačno u podne „U prolazu“ u Beogradu. Kako je u tome uspjela najbolje nam svjedoči njena fotografija.
Blogerka dalia zaustavila je vrijeme koje teče upravo pored odavno napuštene „Česma“-e na kojoj je vrijeme došlo da se okrijepi. Taj tren je zabilježila odličnom fotografijom iz Novog Grada.
Vrijeme u Novom Gradu zaustavljeno je na još jednoj tački. Sa unskog keja zabilježen je trenutak kad su zastale i Una i Sana. Fotografija „Ušće“ potvrdiće nam tvrdnje mandraka72.
Sve ovo i još mnogo toga možete vidjeti u slijedećem videu.
Pozdravlja Vas mandrak72, zaustavljaš i mjerač trećeg vremena krojenog samo za nas i po našim potrebama.
Novo jutro mladog gospodina Jablanka Grotnića
Prethodna noć ostavila je tragove za sobom. Ni najvještiji agenti ne bi uspjeli ući u trag kolikom se brzinom, kojim putevima i do kojih granica vijest proširila o nemilom događaju. O razmjerama i posljedicama još će se dugo vremena pričati s kojekakvim dodacima. Dosoljena i presoljena preko svake mjere.
Mileva je ponovo spavala dubokim snom. Miloš je nije napuštao niti njen dlan iz svoje ruke ispuštao. Protekli događaj s vukom daleko je nadmašila vijest o Milevinoj trudnoći. Nije smatrao za shodno da vidi krvoločnu zvijer koja je ostala na poprištu nezabilježene bitke u kojoj je ljubav još jednom pokazala da ne poznaje granice. Jablanko je zaspao iscrpljen prethodnim događejem. Miloš ga je samo pokrio ćebetom na klupi gdje je zaspao skoro sjedeći. Pomilovao je po glavi tog neobičnog dječaka čijom pojavom je mnoštvo stvari pokrenuto poput lavine u njihovim životima.
Mnogo je puta slušao priče o slučajevima u porodicama koje nisu imale svoga poroda da su nakon usvajanja djeteta bez roditeljskog staranja i sami postajali roditeljima. O tim stvarima nije razmišljao na takav način već nekako više igrom prirode ili pak slučajnošću. No ovoga puta dok je gledao usnulo lice dječaka činilo mu se da je nekako uzvišeno, gotovo nestvarno. Na momente se pitao „ko je u stvari taj dječak, ko ga je poslao“.
„Njegov dolazak nije slučajnost. Hvala nebesima na milosti Božijoj.“-pomisli.
Iznova je premotavao događaje iz neposredne prošlosti. Mnoštvo događaja kqao na filmskoj traci pojačavali su u njemu vjerovanje da ništa slučajno ne biva.
„Samo Božja volja. Ništa do toga i bez toga.“
Kao potvrdu svega toga osmjeh pređe preko tog nevinog lica koje se iznova pomjeri i nastavi spavati.
Na vratima se ponovi pojavi komšinica Jelica.
„Pomoz Bog.“
„Bog pomaže Jelo. Dobro ti jutro.“
„Dobro jutro i vama. Hajde se ti odmori il nahrani blago ja ću biti uz Milevu. Evo pogaču sam već ispekla, a tu je i topla supa da se malo zgrijete. Očas ću još nešto spremiti dok se Mileva ne oporavi.“
„Hvala ti Jelo.“-Miloš još jednom pogleda na Milevu. Suza mu krenu niz lice. Nije je obrisao. Nije ni priličilo situaciji. Emocije koje su u njemu tinjale titrale su kao plamen. Iznova rastući i nadrastajući sve one granice za koje je mislio da poznaje.
„Sinoć kad sam se vratila kući tek sam se sita isplakala. Ima Boga. Sto puta sam se pomolila i Bogu zahvalila. Bog nagrađuje one koje bez straha s ljubavlju koračaju. Istrajne. Vjerujuće.“-reče.
„Pravo kažeš. I sam sam mnogo puta posumnjao. Da nije bilo moje Mileve možda bih i vjeru izgubio.“-ustade Miloš i pođe ka vratima.
Kuštrava Jablankova glavica podiže se sa klupe. Hitro skoči i pozva Miloša. Miloš zastade na tren, glavom ga pozva za sobom i nastavi se oblačiti za izlazak. Jablanko se vješto i brzo spremio i odmah se uputio za njim. Kao u polusnu posmtrao je tragove krvi oslikane u snijegu koji su od kuće vodili prema štali.
Kako su se približavali poprištu bitke bivalo ih je sve više. Velika sivocrna tjelesina kao star i odbačen kaput djelovala je bezopasno i tužno. Zagnjurena njuška u snijegu i staklast pogled odavali su iznenađen izgled krvoločne zvijeri koju su njeni prirodni nagoni, glad i duga zima doveli na kraj puta.
„Veliko zvijere.“-promrmlja Miloš.
„Da.“-potvrdi Jablanko.
Posmatrao ga je dugo, tražeći i najmanji razlog da ga mrzi i prezire. Da na njemu iskali sav onaj bijes i nemoć koju je sinoć izazvao svojim napadom na Miloša i njegovo imanje. Nije ga nalazio. Pogledom je tražio njegove zubi i tragove krvi na njima. Nije ih bilo. Bili su veliki i žuti u odnosu na snijeg. Na njima krvi nije bilo. Zgrušana krv na njegovom tamnom krznu gotovo da se nije ni poznavala. Tek tu i tamo na svijetlijim dijelovima njegova sivocrna krzna.
Divljina pred njima bila je savladana. Nije bilo ni traga njegove svireposti. Bio je samo žrtva onoga što je jedino znao. Preživljavati onako kako su to vijekovima preživljavali njegovi pretci. U njegovim očima nije se mogla prepoznati mržnja. Samo zbunjenost i iznenađenost. Što ga je duže gledao Jablanko je u njemu prepoznavao dostojanstenost i svu ljepotu njegove divljine. Divio se njegovoj upornosti da se ne pokori i nagone baci pod noge zarad opstanka. Divio se duhu tog šumskog osobenjaka, osjećajući kako se jedan dio tog duha trajno nastanjuje u njemu i njegovoj borbi da postane čovjek.
Miloš pođe prema štali. Jablanko se uputi za njim. U nekoliko hitrih koraka pristigao ga je plašeći se pomalo prizora koji bi mogao tamo zateći. Oprezno je provirivao iza Miloševih leđa. Na prvi pogled sve je bilo mirno, osim glasanja stoke koja se uznemirena noćašnjim događajem trzala na svaki zvuk. Miloševa pojava dodatno je uznemirila svu stoku koja kao da je na neki način komunicirala sa njima. Kao da su svojim glasanjem i nadglasavanjem željela da ispriča svoje viđenje.
Jablanko je pogledom tražio Lenku i njenu jagnjad. Srećka i Zvijezdu. Nije je bilo. Potrčao je prema boksu gdje je trebalo da bude. Prizor koji je vidio zaledio mu je krv u žilama. Okrvavljena i sa glavom u čudnom položaju nepomično je ležala Lenka. Pored nje su stajala njena jagnjad bezuspješno pokušavajući doći do vimena. Ogladnjeli i zbunjeni nemoćno su blejali svojim nježnim i gotovo dječijim piskutavim glasićima. Jablanko klonu na noge pored Lenke i njenu glavu podiže sebi na koljena. Ona bespomoćno kliznu na okrvavljenu slamu. Srećko i Zvijezda su i dalje blejali. Primakli su se do Jablanka koji je glasno plakao. Bez i jedne riječi. Jecaji su parali tišinu.
Miloš se odmah stvorio kod njega. Podigao ga je sa zemlje i snažno zagrlio. Jablanko je i dalje ridao tresući se od plača. Miloš ga spusti na zemlju i kleknu pored njega.
Tresao ga je za ramena i pokušavao ga utješiti.
„Ne plači. Ako iko ima ovdje razloga da plače su Srećko i Zvijedzda. Njima je najteže. Izgubili su majku kad im je najpotrebnija. Ne plači. Obriši suze.“-ponovo ga je zagrlio.
Nekoliko trenutaka ga je tapšao po ramenima dok nije osjetio da se intenzitet jecaja smanjuje.
„Znaš li šta bi sada Lenka poželjela da je živa?“-upita ga kad prestade sa plakanjem.
„Šta?“-podiže svoj suzni pogled.
„Ona bi željela da nahraniš Srećka i Zvijezdu i da preuzmeš brigu o njima. Dovoljno si velik. Smatraš li da si dorastao tom zadatku?“
„Da. Jesam.“-osmjeh ponovo na moment ozari njegovo lice.
Pogled mu se zaustavi na jagnjadi koji su skakutali oko njegovih nogu. Sagnuo se te ih obadvoje zagrli i privuče do sebe. Snažno ih je dlanovima trljao po krznu dok mu se u prste vraćao osjećaj toplote. Njihova mlada tijela podrhtavala su i nestašno poskakivala željni hrane, pažnje i igre.
„Idemo.“-pozva ga Miloš.
Bez riječi ustade i krete za njim. Lenkina smrt ga je dobrano potresla. Opet je vuka posmatrao prilikom povratka kući.
„Šta će biti s njim?“-upita.
Pitanje ostade bez odgovora. Prema njima se približavao neko iz komšiluka. Krupan čovjek je gazio krupnim koracima. Iza njega je na momente se uočavalo da nije sam. Bila je to Lenka koju je upoznao na sanjkalištu. Nosila je neku kartonsku kutiju i teškom mukom je pridržavala da joj ne ispadne.
Čovjek priđe i rukova se sa Milošem.
„Sve sam već čuo. Došao bih i ranije ali nisam smio samu Lenku ostaviti kod kuće. Još je mala i neke stvari ne bi razumjela.“
Zatim se čovjek sagnu i ispruži ruku prema Jablanku.
„Mile. Kako se ti zoveš junačino moja?“
„Jablanko.“-sav važan se predstavi dok je svojom rukom pokušavao da ljudski stisne njegov veliki dlan.
Od Lenke je dobio osmijeh. Stidljivo je uzvratio.
„Da ne bi tvoje keruše Mile, ko zna kako bi se sve završilo. Možeš biti ponosan na nju.“-reče Miloš.
„Da. Ostala je kod kuće, iscrpljena. Oporaviće se ona vrlo brzo.“
U tom momentu iz kartonske kutije koju je držala Lenka proviri mala šteneća glava. Svi se nasmijaše prizoru koji im je upriličilo to malo biće. Lenka krete prema Jablanku te mu pruži kutiju sa štenetom.
„Za tebe je. Nadam se da voliš pse.“
Jablanko podiže upitan pogled prema Milošu. Koji samo potvrdno kimnu glavom.
„Hvala.“-preuzeo je živahni paket od Lenke.
Mile zatim ispriča kako je Lenka odmah nakon što joj je isprričao šta se desilo odlučila da kerušino najljepše štene pokloni ovom junaku.
„Isprva nisam znao o komeje riječ, ali kad mi je sve ispričala od događaju sa sanjkališta nisam ni minuta časio. Takvom junaku i pristaje najljepše štene.“
Lenkini obrazi poprimiše rumeniju boju, a pogled skliznu na vrhove crvenih kožnih čizmica. Jabalnko sav zbunjen njenim poklonom i reakcijom i sam izmjeni boju lica.
„Uđimo u kuću, da nam se djeca ne bi preladila na hladnoći. Vidi kako su se samo zarumenjeli.“-pokaza rukom prema vratima.
Mileva je bila budna. Tragovi noći ostavile su traga na njoj ali raspoloženje je bilo na mnogo višem nivou. Obradovala se kad je na vratima ugledala Miloša i Jablanka. Mala Lenka i Mile su takođe popravili raspoloženje. Lenka je bila umiljata djevojčica te je odmah sjela pored Mileve koja ju je odmah pomilovala po kosi. Suza u krajičku oka zaiskri kod Mile.
„Vidi šta imamo. Lenka ga donijela.“-pokaza joj jablanko na štene.
„Odlično. A kako se zove?“-upita.
Vidjevši nakratko zbunjenost na njegovu licu lenka uskoči. Ja sam ga mislila nazvati Sokol, pa ako se Jablanku sviđa,.?“-zastade Lenka.
„Sokol, može. Sviđa mi se.“-reče Jablanko i ponovo odnese kutiju sa štenetom pored vrata. Za njim pođe i Lenka koja se zajedno sa njim sagnu nad kartonsku kutiju. Ubrzo se njihov razgovor pretvorio u žamor isprekidan smijehom i vriskom.
„Jel istina komšije za prinovu? Nije možda u redu što to sad pitam, ali ne volim da slušam dokon svijet.“
„Jeste istina je, komšija jesi li za kafu?“
„Pa kad je takav slučaj onda nema niti jedan razlog da se odbije čast. Čestitam vam oboma. Bože daj da bude sve u redu.“-prihvati Mile ponudu te se pomoli za prinovu koja će ispuniti živote Mileve, Miloša i Jablanka.
Miris uštipaka ispuni prostoriju. Za tili čas za prepunim stolom potekao je razgovor. Smijeh je vraćao život ondje gdje mu je i mjesto.
U porodicu.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerni krivac za uštipke koji izvlače osmjeh na lice kao pokisle na sunce.