[ Priče iz Desetog sela ] 25 Februar, 2011 21:05

„Ko ti dade ime nesrećo.“-nejasna silueta promrmlja kroz stisnute usne. Podignu svoj kofer, poslednji put uputi pogled prema hotelu i zaputi se niz praznu ulicu.

Do svitanja je ostalo malo vremena. Varoš je još spavala. Nedeljom je i grad spavao duže. Ulice su se lijeno protezale, razvlačeći ionako puste ulice po nekoliko puta da se činilo da će popucati baš na skretanju gdje ulica Kralja Petra Oslobodioca siječe ulicu Solunskih dobrovoljaca. Nekako su i kuće na tom dijelu pod tim uticajem bile razvučene, čas na jednu, čas na drugu stranu. Na momente se činilo da ni one nisu bile načisto kamo pripadaju. Možda bi to znali bolje reći njihovi graditelji, ali sami potomci su jedino strijepili da njihovi nakrivljeni kućerci, sa snenim prozorima ispod strmih krovova ne popucaju od neodlučnosti i nedefinisanosti svoga položaja.

Prašnjava ulica netom izašla iz rata tek je polako dobijala varoški oblik. Električna energija stidljivo je na par mjesta obasjavala tek od rata zaliječenu varoš, kao da se još uvijek plašila da ne isprovocira sav nakupljeni mrak na obroncima okolnih brda koji bi mogao takvom silinom da se sjuri na varoš da bi treperava svjetlost nekoliko sijalica bila raspršita kao glava ohola maslačka u dječijoj ruci. Pored tih par sijalica, nekoliko ih je još bilo u Žandarmerijskoj stanici, Željeznikoj stanici i Hotelu.

Hotel je nosio ime obećane zemlje. „Amerika“.
I sam pomisao na tu daleku i nepoznatu zemlju odakle su stuzala rijetka pisma u malu varoš sa zanimljivim i velikim poštanskim markicama. Pored opisanog blagostanja donosili su poseban duh. Pa samim tim i hotel Amerika je bio često stjecište zanesenjaka i sanjara koji se dalje od hotela nisu usuđivali otići, a kamoli prekookeanskim brodom zaputiti u obećanu zemlju. Stoga su vrata hotela Amerike bila sasvim dovoljna za kratkotrajne snove koji bi trajali sve do negdje oko ponoći kad bi se na vratima pojavio žandar.
„Ajmo sikter. Gasi lektriku. Razlaz.“-sva važan bi stavio ruke na leđa i uparađen kako kakav kicoški konj lupkao petama o pod stalno se isprsujući da se učini još većim i moćnijim nego li je to i služba dozvoljavala.

Hotel Amerika nije bio velik ni približno kao san o obećanoj zemlji. Ali imao je sve ono što je zanesenjacima i potrebno. U prizemlju je bio restoranski dio i šank, a na spratu pet soba sa zajedničkim kupatilom. Kao i u svakoj varoši bio je mjesto susreta svakog svijeta. Od školovanog do priprostog puka. Od političara, analitičara i profesora, pa do mesara, kožara i kirijaša sa visokim kaljavim čizmama za koje bi zadjenuli kandžije sa kojim bi do par trenuataka ranije pucketali bičem iznad neposlušne zaprege.

Bilo je tu i nakupaca, slučajnih namjernika koji bi iznenada došli vozom u malu varoš i još brže i nestajali iz nje, kocakara koji bi se došli vaditi iz kockarskih dugova vazda tražeći naivne budale za još jednu partiju.

Jednom riječju hotel je bio mjesto okupljanja svih. Mjesto gdje se moglo najbrže i najlakše saznati o svim dešavanjim u varoši. Mjesto gdje se vodila i državotvorna politika i berze. Mjesto sklapanja poslova, urota i saveza. Mjesto boema i onih drugih koji bi isto tako redovno dolazili kao i boemi, posmatrali ih i slušali njihove razgovore. Njihov pijani smijeh. Raskalašne pjesme i pijanstva. Ujutru bi te iste ocrnjivali i jedva čekali novo veče i nove događaje, nerijetko sanjali i maštali o takvom životu koji bi jutrom kudili na sva zvona.

Posebno je bilo živo ljeti. Varošani sa porodicama dugo bi šetali osvijetljenom ulicom. Oni smjeliji već su bili u ljetnoj bašti hotela Amerika odakle su se često otimale salve smijeha kao pas sa lanca koji bi rastjerivao puritance koji su preko ramena pokušavali da vide sastav gostiju. Oni hrabriji bi nekim čudom uspjeli pronaći valjano opravdanje kod svojih supruga da prošeću još jedan krug sami da bi kako vele napunili pluća čistim vazduhom radi boljeg sna.

Gazda Pero. Kožarski majstor sjedio je za stolom pod velikom mirišljavom lipom i nije mario za sve to. Svi su ga znali, ali najveći broj istih nikada mu i nije saznao prezime. Gazda Pero je bio star. Imao je prema nekim sedamdesetak i više godina. Koliko je to bilo više vjerujem da ni Pero nije sasvim znao. Pitanje je od kada ih je u stvari i počeo brojati. Neki kažu da je jako mlad počeo da radi u kožari kao šegrt. Kako gazda nije imao potomstva, a Pero mu se učini vrijednim radnikom te ostade kod njega na službi sve do smrti. Još se pričalo da mu je gazda na samrti ostavio pun ćup dukata. Testamentom mu je ostavio svu imovinu. Prema nekima on je od tada počeo brojati godine. No o svemu tome nije nikad govorio. Zazvaše ga gazda Pero i tako ostade.

Imao je gazda Pero uhodan posao. Radio je i sticao. Nije se ženio. Spominjale su se neke žene, ali niko nije znao pravu istinu. Više su to bile priče nagađanja.  Najčešće se spominjala neka Sofija iz dobrostojeće trgovačke porodice. Jedni su pričali da je otišla sa nekim oficirom solunskim dobrovoljcem negdje u Šumadiju gdje je dobio službu, dok su drugi tvrdili da je otišla sa nekim austrougarskim inžinjerom koji je radio u katastru. Svejedno gazda Pero je ostao sam.

Bio je dobar sa radnicima. Plate kod njega nisu kasnile i nije bio strog gazda. Posao je bio uhodan. Jutrom bi samo navratio u kožaru, pogledom prešao preko prostorije, zaliha materijala i radnika i odgegao bi se staračkim hodom prema hotelu na „ljutu“. Tako bi on zvao i doručak i kafu i naravno ljutu. U hotelu bi proveo čitav bogovetni dan izuzev vremena poslije ručka kad bi se vratio u svoj stan na poslijepodnevni odmor. Njegov život se sveo na iste rituale koji su se ponavljali godinama. Živio je jednostavno i skromno. Njegov najveći porok izgleda da je bio život.

Pored njega u hotelu redovna klijentela je svakodnevno zauzimala svoja mjesta kako u hotelu tako i u palančkim hronikama koje su se prepričavale dugo vremena.
Sa gazda Perom najčešće je za stolom sjedio i divanio. I ćutao nastavnik računa koji će kasnije nazvati matematika. Ćutljiv i sumoran tip kojem bi se eto ponekad otelo da napravi kakvu ludost o kojoj je  varoš brujala danima. Najviše se nekako na sve to ljutio direktor osmoljetke Mita P. koji je od sveg već digao ruke. Kažu da se jednom prilikom gorepomenuti nastavnik računa toliko napio da je pred hotel dojahao na ovnu kojeg je dobio na opkladi. Drugi kažu da nije bio pijan, već je bio strastveni kladioničar na sve i svašta i da je samo klađenje moglo da probudi život u njemu. Srednje visine, plavokos. Gotovo uvijek djelovao je rastrešeno. Nije mnogo pričao, još manje pitao i kao takav bio je prihvatljiv za gazda Perinim stolom.

Još jedan od likova koji je dane provodio u hotelu bio je politikant i politički agitator. Avakum B. Bibliotekar i član jedne lokalne stranke koja je pretendovala na uspjeh na lokalnim izborima. Neumorni agitator kakvog bi poželjela svaka stranka zbog upornosti. Katkad bi u tome i dobrano pretjerao, ali nisu ga uzimali za ozbiljno te je više služio za raspaljivanje atmosfere. Podizanje atmosfere naročito je bilo pred izbore. U rasprave bi se unosio takvim žarom da bi bio u stanju da se do jutra prepire i svađa za svoje stavove.
Volio je o svemu raspravljati. Bilo ga je u svakoj temi i gotovo uvijek bi završio na suprotnoj strani sa svojim mišljenjem koje je bilo suprotno mišljenju većine.

„Ljudi kad vam ja kažem. Japanci su vrijedan narod. Eto kod njih su počeli proizvoditi četvrtne lubenice.“-govorio je sa takvom sigurnošću da kao da je i sam bio svjedok na licu mjesta.
„A za koji će im đavo takove lubenice?“-kirijaš Janko tražio je smisao.
„Ljudi pa vi ste naivni. Vrijedni japanski narod zna šta želi. Zamislite samo kako ih je lako posložiti. Slagati jednu na drugu.“-nije se Avakum dao zbuniti.
„A što da ih slažem? Radije bi koju pojeo poslije ručka?“-Janko je svojim čkiljavim pronicljivim pitanjima pogađao u samu srž.
„Eto ti ga sad. I ja bi kad bih imao, ali nije poenta u tome moj Jankec. Japanci misle. Japanci rade.“
„A jedu li oni te svoje lubenice ili ih samo slažu?“
„Dabome da jedu.“
„A zašto ih onda slažu. Ja jednu kupim, il iz bašte uzberem kad prispiju i pravac na stol. Ništa ja tu nemam slagati.“-praktični Janko nije se dao.
„Ljudi ja pričam jedno, a Janko uvijek isto.“
„A jel prave ti Japanci ručke na njima. To bi bila dobra stvar, a ne da budu četvrtaste. Kad je iz bašte ponesem da je nosim jednom rukom.“-okuraži se Janko nakon salvi smijeha od ostalih koji su slušali prepirku..

Gazda Pero se obično nije miješao u ovakve rasprave, ali ovoga puta ne izdraža.
„Ma pusti ti dokone Japance. Drž se ti svojih knjiga.“-na taj način razgovor utihnu.
Avakum ne reče ništa nakon Perinih riječi, ali nekako se opet naoštri i kao pijetao nakostriješi čekajući drugu temu i drugu raspravu.

Među brojnim gostima najčešće je mjesto uzimao i Stojan K. Pustahija i bećar. Nakupac i špekulant koji je svoje prste imao umiješane u gotovo sve transakcije. Nije mnogo pričao o tome, mada se uvijek hvalisao novcem kojim je čašćavao poznanike. Bahat i nadobudan. Nosio je skupa odijela i švalerski tanke brčiće. Svadljiv. Brbljiv. Umio je biti i neugodan. Nije mnogo pazio na dužinu jezika, te je za svkog zapinjao i ujedao. Ipak zbog novca kojeg je očigledno imao imao je i određeno društvo oko sebe.

Već gotovo mjesec dana u hotelu je boravila izvjesna Verica. Pjevaljka koja je svojom muzikom i pjevanjem zabavljala goste. Svojom pojavom izamamila je interesovanje nekolicine stalnih gostiju. Među njima i Stojana. Stalno se vrzmao tu negdje u blizini. Kad bi počela svoj nastup on bi se nalaktio na šank i netremice gledao u nju. Par puta uputio je prema njoj šeretski osmjeh. Verica je znala sa takvim. Uzvratila mu je osmijehom koji nije obećavao, ali nije ni odbijao.

Pojavila se jednog dana sa dva kofera na željezničkoj stanici po tvrdnji Jovana S. koji je svojim fijakerom dovezao do hotela.
Ubrzo je počela sa nastupima koji su privlačili mnoštvo gostiju. Na insisitiranje gazde hotela Velimira D. Pristala je da ostane preko ljeta i nastupa u ljetnoj bašti.

Tako je bilo i te noći.

Dok je izvodila jednu od svojih pjesama publika je tišinom odgovorila. Čak je i govorljivi Avakum umuknuo na radost većine gostiju. I gazda Pero je ćutao i gledao. Nije pogleda skidao s nje. To sve nije jednom promaklo Stojanu.

„Šta je stari. Šta si zino, a?“-uputi pitanje prema Peri.
Pero ništa ne odgovori, samo odmahnu rukom.
„Uzela starost snagu, al oči gladne?“-nije se predavao Stojan.
„Mani me se čovječe.“

Pero je i dalje gledao u pravcu Verice. Zamagljen pogled na tren ispuni suza. Nije je obrisao. Samo je skliznula niz lice.

„Džaba ti stari gledaš. Tvoje je prošlo. Ona je moja. Koliko sutra il prekosutra. Šta ćeš joj ti. Njoj treba muško.“-peckao je Stojan.

Neugodnu situaciju prekide Velimir.
„Stojane, oladi malo.“-prstom mu pokaza da ćuti.

„Pusti ga Velimire. Takvi mi nisu nikad bili konkurencija. Nadobudni hvalisavi pijevac.“-hladnim glasom odbrusi mu Pero.
Iz njegovih plavih očiju izbijala prijetnja. Izazov.
Smetalo mu je atakovanje na njegovu muškost. Nije je ničim stavljao u prvi plan, ali bačena rukavica mogla je srušiti zid građen sve ove godine koji je podizao iz nekog samo sebi poznatog razloga.

„Ti si žena. Jel čuješ šta ti kažem. Ti si samo još jedan nemoćni starac.“-pjenio je Stojan ne birajući riječi i sredstva.
„Da se kladimo?“-predloži Pero.
Pored njega Mita živnu. Zacakliše mu se oči. Mali krug ljudi tek je bio svjestan prepirke koja se odigravala. Odmjeravanje snage i riječi.
„Evo ruke. Mito sjeci.“-ispruži stole svoje ruke.
Njegovi tanki dugački prsti nestadoše u velikom Perinom dlanu.
Mito presječe, ali nije mu bilo jasno u šta se klade.
„Od sutra.“
„Od sutra.“
„Kako ću znati?“-Stojan upita.
„Znaćeš.“-hladne plave oči Perine sijevnuše.
„Onaj drugi odlazi.“-potvrdi Stojan ubijeđen u svoju pobjedu.

Verica je bila razlog. Nije ni bila svjesna opklade. Stojan je bio ubijeđen da će svojom mladošću, novcem i prepredenošću dobiti opkladu. Mislio je da je to već gotova stvar. Kako je vrijeme da varoš konačno dobije gazdu. Kako će napokon svima zapušiti usta. Zaboga za protivnika je imao starca.

Svakodnevno bi provodili vrijeme u hotelu. Stojan je bio mnogo konkretniji. Koketirao je sa Vericom u prijepodnevnim satima. Nekoliko puta donio je i cvijeće Mijenjao odijela po dva tri puta dnevno. Na momente se ukazivala i pomalo njena naklonost njemu. Dugi razgovori i smijeh koji je prosto ispunjavao prostoriju.

Pero je nastavio po starom. Bilo mu je smiješno to pijetlovsko kočoperenje Stojanovo. Gledao je u Vericu. Bila je lijepa. Mlada. Velike crne oči uokvirivala je bujna crna kosa.
„Te oči, ta kosa.“-promrmlja za sebe.
„Šta reče?“-Mito ga zapita.
Bilo mu je nezgodno pitati Peru o čemu je riječ, ali nije razumio gotovo ništa šta se dešava. Nije se ni družio sa Stojanom te ni njega ne upita, ali se nadao da će nekako saznati pozadinu svega.

Pero je gledao i gledao. Lik pred njim dobijao je obrise. Lik o kojem nije nikom pričao.
„Sofija.“-reče
Mito ga ne upita ništa jer zna da ništa od njega ne bi izvukao.

Jednog jutra Stojana za divno čudo ne bi u hotelu. Pričalo se da se vraća u toku večeri jer je na nekom poslu u Zagrebu.

Verica je sišla na doručak. Nije bilo mnogo svijeta. Pogleda u pravcu Pere. Pogledom je pozva za stol.
„Dobro jutro ti želim. Izvolite sjesti. Biću slobodan da te častim doručkom.“-prozbori Petar.
„Kojim dobrom?“
„Sjedi.“-pozva konobara koji se tren posla  stvori pored njih i primi narudžbu.
„Gledam te već neko vrijeme. Odakle si dijete?“
„Iz Šumadije.“-odgovori Verica.
„Kako je Sofija?“-upita je Pero i podiže pogled.
„Moja Sofija. Često mi piše. Bolesna je. Ostala je sama.“
Pero zastade i ućuta.
„Vi znate moju majku?“
„Da.“-odgovori Pero.
„Znao sam vašu majku. A evo i konobara.“

Nakon doručka su dugo razgovarali. Peri se nakon dugo vremena vratio osmijeh. Dan je vrlo brzo prošao.
Nakon nekog vremena ustali su zajedno od stola. Pozdravili se.

„Vidimo se večeras. Onako kako smo se dogovorili. Prije nastupa.“-tvrdio je Pero dogovor.

Us poslijepodnevno odmaranje večer je brzo stigla. Pero se obukao i dotjerao za izlazak. Iz ladice radnog stola uzeo je priznanicu, pečat i jastuče sa tintom. Još jednom je provjerio sadržaj džepa tako što je dlanom opipao sadržaj.
Za tili čas oslanjajući se na štap krete u pravcu hotela. Hotel Amerika bio je poluprazan, ali imao je sasvim dovoljno gostiju da ga primjete. Među njima primjeti i Stojanove pajdaše.
„Sve ide po planu.“-pomisli.
„Verica je gore?“-upita nekog od osoblja.
„Gore je.“-potvrdi isti.
Stare drvene stepenice škripale su pod njegovom težinom toliko da je osjetio nekoliko pogleda koje je škripa okrenula ka stepeništu.

Tek nešto veći broj gostiju kasnije primjetio je gazda Peru koji se spuštao starim škripavim drvenim stepenicama sa izlizanim rukohvatom. Talas nevjerice jasno se očitavao na licima prisutnim.

„Zar je moguće? Ko bi rekao od njega? Kao da je podjetinjio?“-nizala su se pitanja radoznalaca kojima je u oči upadao osmijeh koji nije sliazio sa njegovog lica.

Predvečerje je stiglo tiho i bez buke. Čekao se Stojan. Varoš je prepričavala sve ono što je vidjela, čula, dodala. Vraoš je brujala više nego lokomotiva koja je stala na prvom peronu željezničke stanice. Stara zgrada vrvjela je putnicima i slučajnim prolaznicima kroz varoš.

Poznato lice špekulanta i mešetara odisalo je posebnim sjajem. Činilo se da se sprema za završni udraca. Nije nipošto želio da izgubi opkladu, a bio je tako siguran i ubijeđen u sebe. Nekoliko kofera bilo je kraj njega u kočiji.
„Šta ima Jovane crni sine? Ima li žiovota u varoši kad me nije tu, a?“
„U Novom sve po starom. Da se primjetiti kada te nema. Ti ćeš znati najbolje kad se večeras pojaviš.“-dvosmislenim odgovorom Jovanovim zadovolji se Stojan.

„Mislim da će haljina da joj pristaje kao salivena. Vrijedilo je platiti sav onaj novac za haljinu. Samo zarad Pere, a onda poslije zbogom Pero, zbogom i Verice.“-kovao je planove Stoja truckajući se kočijom po makadamu.

„Lakše malo, lakše. Nisam ti ja vreća krompira.“-prijeteći je siktao prema kočijašu Jovanu S.

Kako se veče bližilo punili su se stolovi hotela. Uglavnom je sastav bio poznat. Bilo je mnogo svieta. Dokonog i radoznalog. Svi su očekivali neki veliki događaj o kojem će se još dugo pričati u varoši. Radoznalost je bila velika. Ulog je bio veliki. Osjećali su da neke stvari u varoši nakon ovoga neće biti iste.

Verica je sijala u novoj haljini. Pristajala je uz njeno tijelo i pratila je njene pokrete kao da je dio nje. Očito je bila zadovoljna. Umijela je održati raspoloženje i pažnju. Kretala se između stolova i publike koja nije skidala pogleda sa nje. Među njima i Stojanov pobjednički pogled koji je odisao samopouzdanjem.
„Put u Zagreb pokazao se kao pun pogodak.“-sijevao je pogledom po restoranu.
Pogled mu zastade na gazda Peri. Na njemu se nije ništa moglo porimjetiti. Bio je u svome elementu i na svome mjestu.

Stojan je od svojih pajdaša koje je čašćavao pioćem saznao da je Pero za doručkom sjedio sa Vericom i da ju je poslijepodne posjetio.

„Davljenik se i za slamku hvata, ali sam večeras ja tu. Stari pokvarenjak. Još večeras pa kom opanci, a kom obojci. Zadnji put.“-zadovoljno je trljao ruke.

Pero nije pokazivao znakove samozadovoljstva, ali je bio zadovoljan. Kao i uvijek želio je sačuvati obraz, poštenje. Nije nikoga htio izvrgavati ruglu. Pa ni Stojana. Vericu pogotovo. Ne zbog Sofije, već zbog nje same.
„Tinta je vrhunska. Dugotrajna. Kakvu koža i zahtjeva“-pomisli i nasmija se.
Bio je zadovoljan, ali nije to jasno pokazivao. Primjetio je  Mitin ispitivački pogled.
„Pero smijem li se kladiti na tebe.“-gotovo stidljivo upita Mito.
„Ne znam moj Mito. Jutro je pametnije.“-smireno odgovori.
Prvi gost koji je napustio hotel upravo je bio Pero. Protegnuo se i ustao. Stavio je šešir na glavu i podbačajući se štapom krenuo prema izlazu. Pri tome prolazio je pored Stojana.

„Kad budeš sutra kupovao voznu kartu, imam osjećaj da neće biti povratna.“-zajedljivo mu dobaci Stojan.
„Kako ti kažeš, samo reci pravac da ti je kupim.“-ne osta mu dužan gledajući gakao tinta plavim očima Petar.

Stojan se pobjednički osvrtao oko sebe tražeći razumijevanje i pohvale. Njemu je uvijek trebala potvrda okoline. Bez okoline nije ni imalo smisal da se za nešto zalaže, ali ovaj njegov uspjeh trebao je da bi posato ono što nikad do toga nije mogao. Nije imao ono zbog čega su Peru tako i zvali. Gazda. Nije ni umio tako da se ponaša. Upravo zbog toga činilo mu se da je konačno došao i taj dan da od špekulanta postane gazda. Tako što će jednog uniziti i zauvijek ispratiti na izlaznim vratima varoši. Posramljenog i poniženo. Sujeta je igrala veliku ulogu u njegovom malom životu špekulanta i kabadahija. Međutim imao je on jednu osobinu koju je tako dugo uspješno krio. Nije umio da podnese poraz.

Pero zastade na izlazu. Duboko udahnu i podiže glavu prema nebu. Zvjezdano nebo zapara jedna zvijezda padalica. Svježi vazduh kao da razbudi i rasani Petra. Njegov korak živnu toliko da se i samom štapu učini da je u pogrešnim rukama i da je došlo do zabune. Škiljavo osvijetljena ulica u svoje skute primi Peru koji kao sjena nestade u noći.

U hotelu ostade mnogo nejasnoća i neodgovorenih pitanja. Dileme koje je ostavio Pero svojim odlaskom podijeli i same kladioničare. Kladili su se na Peru i Stojana. Nisu znali ni o čemu je bilo riječ, ali su znali da i samo Perino pristajanje na nju mora zančiti samo jedno. Ulog je bio veliki. Pomalo razočarani odlaganjem pobjednika otvoriše se mjesta špekulacijama i prostim nagađanjima. Jedan veliki dio njih poznavao je Peru. Taj se nije bez borbe predavao, ali opet njegov odlazak iz hotela probudio je sumnju u to da je priznao poraz i da stoga nije mogao ostati do kraja večeri. Da nije mogao podnijeti Stojanovo likovanje. Drugi opet svrstaše se na stranu toga da Pero ne voli mnogo halabuke. I sam je bio rekao Miti da je jutro pametnije.

Šta bilo da bilo noć je bila već duboko pokorila varoš. Čekao se još državni službenik u odori od žandara da u crnim visokim čizmama sa vrata najavi kraj. Srebreni časovnik na lancu bio je neumoljan.
„Ajmo sikter. Razlaz.“-grmio je brko.

Stojan ostade posljednji. Verica je već bila na stepeništu. Gledao je za njom. Čekao je njen pogled. Poziv. Znak. Stepenica je bilo sve manje. Neizvjesnost i napetost je rasla sa svakim stepenikom.
Stala je.
Osvrnula se.
Stojanu knedla stade u grlu.
„To je to.“-promrsi nerazumljivo.
Odmah je krenuo prema stepeništu. Nije žurio. Znao je da bi to bio taktički pogrešno. Osjećaj pobjede i nadmoći ipak ga sustiže na polovini stepeništa te zadnjih par stepenika gotovo preskoči u dva tri skoka.

Vericu više nije gledao istim očima. Ovo večeras je samo još jedna bitka koja će se brzo zaboraviti nakon dobijena rata. Poslužila je više nego odlično. Ubojito oružje.
„Riječ gazda od sutra imaće sasvim drugačije značenje.“-mislio je.

„Pomozi mi da otkopčam haljinu.“-stade ispred njega okrenuta leđima.
Stojan spusti dlanove na njena ramena. Kliznuše niz ruke sve do dlanova.
Jasno je osjećala njegov dah iza vrata. Miris toaletne vodice bio je jak i muški. Pretrnu.
Ponovo se dlanovi nađoše na ramenima. Otkopčavao je dugmad na leđima.
Jedno po jedno.
Nije ih bilo više.
Lijevim dlanom obnaži njeno lijevo rame. Ruka zastade na kao svila nježnoj koži.
Zadrhtala je.
Desnim dlanom obnaži i drugo rame.
Pogled mu se zaledi.
Kao nož u srce.
Kao gazda Perine oči.
Plavi pečat.
Kožara kod gazda Pere.
Plavio se pečat kao gazda Perine oči.
Pokušao je rukom da obriše trag pečata, ali nije išlo. Nervozno je trljao po obnaženom ramenu. Tinta ne da se nije brisala, već od trljanja kao da se još više razvuče te pečat poprimi gazda Perin pogled. Pogled prezira. Pogled koji se smijao. I smijao....
Stojan se razbjesni te tako snažno poče trljati da se Verica uplaši.
Vidjevši da od skidanja tinte nema ništa Stoja kao oparen istrča iz sobe. Verica uplašena priđe ogledalu. Veliki pečat. Isti kao i pečat na priznanici koju je Pero pripremio za njenu majku Sofiju. Pokušala je da ga obriše ali nije išlo.
Sjetila se Pere. Zamolio ju je da mu samo okrene leđa da stavi pečat na kraju priznanice za njenu majku sa kojom će moći iz poštanske štedionice dići novac. Osjetila je dobro kako je pečatom dobro pritisnuo priznanicu na svojim leđima.

Nasmijala se. Shvatila je da je poslužila kao oruđe u sukobu Stojana i Pere.
„Čudan neki svijet. Muška posla.“-nasmijala se glasno.

Jutro je svanulo. Prvi zraci sunca zauzimali su ulicu po ulicu. Kad najposlije pade i zadnji sokak ohrabreni mještani kročiše na ulice i samo sebi znanim poslovima podesiše pute. Kazandžije su već uveliko bili na svojim mjestima. Za njima kožari i grnčari. Nekako najkasnije opštinari i prosvetari. Svi su hrlili na svoja radna mjesta osim Mite koji pohita prema hotelu Amerika. Tražio je gazda Peru.

„Sjedi se Mito.“-ponudi mu Pero stolicu.

Mito sjede i ne reče ništa. Veliko olakšanje jasno mu se moglo pročitati na licu. Svu svoju ušteđevinu i imetak sinoć je založio na Peru. Gledao je u njegove kao čelik hladne plave oči. Nije morao ništa pitati. Stojana nije bilo na vidiku.

„Znao sam. Prvi put u životu sam bio siguran. 100 % siguran.“-ponavljao je.

Pero nije mnogo mario za njegovo oduševljenje. Industrijska tinta za kožu još jednom je sjajno odradila svoj dio posla. Papir je bio isuviše tanak da upije svu tintu sa pečata. Verici će trebati bar desetak dana i kupanja da skine neželjeni znak. Izborom garderobe moći će vješto da ga sklanja od neželjenih pogleda, a onaj ko je trebao da ga vidi sigurno je već bio negdje na putu.

Kako god bilo Stojan se izgubio iz varoši još te iste noći. Jednostavno neki se ljudi rode kao gazde, a neki ne. Jedna noć nije dovoljna da bi čovjek postao gazda. Što je brzo to je i kuso.
Po nekim pričama Stojan je otišao u Ameriku. Nikada se nije pojavio u varoši niti se kome javljao. Da li je obećana zemlja bila dovoljno tolerantna da od Stojana stvori gazdu pouzdano se ne zna. Akteri ove priče poodavno su već mrtvi. Da li je hotel Amerika bio obećani svijet ostalo je pitanjke za njihove potomke koji se istog hotela samo sjete samo kroz priče. Ubrzo nakon drugog svjetskog rata hotel Amerika je promijenio svoje ime.

Amerika je bila sve dalje. Ostale su još samo priče. Ovo je jedna od njih. Ako koju još gdjegod sretnem u slaboosvjetljenim ulicama varoši koja tone u san zapisaću je, a vi će te biti prvi kojima ću je ispričati.

Pozdravlja Vas mandrak72, elokventni sagovornik slaboosvjetljenih ulica koje se još uvijek nedjeljom ujutro protežu između dva mosta.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 20 Februar, 2011 23:59
Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.
 
Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,......Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.


Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.
[ Generalna ] 20 Februar, 2011 10:15

Optimizam niko ne može da zabrani. Evo jednog sjajnog primjera kad su navijači petoligaša iz Engleske obradili jedan stari hit pripremajući se za susret njihovog Crawley Town-a i Mančestera. Divim se načinu na koji su pokazali ljubav prema svome klubu iako on nije iz kreme fudbala u Engleskoj. Na njihovu žalost sinoć su izgubili sa 1:0, ali pokazali su hrabrost, borbenost i posvećenost svom cilju.

Gledajte i uživajte.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti navijač autsajdera.

[ Priče iz Desetog sela ] 18 Februar, 2011 18:50
Prve siluete žurno su promicale između mnogobrojnih štandova. Zatrpani gajbama svježeg povrća i voća štandovi su polako dobijali svoj planirani izgled. Činilo se da i sami štandovi uživaju u toj priči. Kitili bi se leskovačkom paprikom, pasuljem tetovcem, krastavcima ko zna zašto nazvanim sunčani potok. Bilo je tu i ekvadorskih banana, limuna i ananasa. Kivi tih godina još nije zalazio na štandove napravljene od betona uglačanog svakodnevnim trenjem drvenih gajbica, velike metalne vage sa mnoštvom tegova i od masnog papira od bureka il parizer salame.

Iza njih nalazili su se metalni štandovi na kojima se bjelasao sir i ostali proizvodi od mlijeka.
Ispred samog ulaza u pijacu poluilegalno godinama su stajali improvizovani metalni štandovi sa posebnom vrstom robe. Upravo onakvom kakva je jedino i mogla da me interesuje. Štandovi sa igračkama. Te štandove držali su Romi. Njih dva ili tri ovisno o dobu godine bili su svakodnevna destinacija koju bih obilazio na putu od škole do kuće i nazad. Dva puta dnevno vršili smo gotovo čitavu inventuru dnevnu. Gotovo da smo sve znali napamet.

Jedan od vlasnika tih štandova bio je i Ferid, ali su ga svi znali kao Košut.
Među nama djecom Košut je bio sinonim najvećeg rahatluka i potajnih želja koje bi ostvarili kakvim dobitkom na lutriji. Gotovo svaki razgovor o igračkama započinjao bi „kod Košuta“...

Košut je bio oniži Rom velike okrugle glave sa velikim debelim naočarima.
„Razlaz djeco. Nemojte mi ćerat mušterije badava.“-mrzovoljno bi nas tjerao čim bi vidio da od naše kupovine nema ništa.

Osjećao je on tu svu važnost koju može da ostavi jedan prodavač igračaka. Često bi se čak i cjenjkao ukoliko je postojao i gram šanse da neko od nas kupi igračaka.
„Eto ta tri pištolja, svaki po sedam.  Tri puta sedam dvaest i osam, a ja vam dam za dvaes i pet.“-pogodba je bila pred nama.
„Ali čiko. Tri puta sedam je dvadeset i jedan.“-kočoperio sam se matematikom.
„Šta ti mali znaš šta je trgovina. Il kupuj il briši da ti ne bi vezo uši na mašnu.“-tobož ljut na nas odmahivao je glavom .
„Pa tako sam i sam reko.“-rukom je povlačio šešir na glavi, a jednim okom je pogledavao na ćevapdžinicu kod Faje.
„Ajde, ajde, sikter. Nemam se ja kad sa vama preganjati.“-pogleda nije skidao sa pecane u kojoj se mlado jagnje okretalo na ražnju.

Ispruži ruku pred sebe tako da se rukavi kaputa malo povuku unazad te pogleda na sat.
„Ćaća ga njegov. Šta je tolko otego.“-miris jagnjetine je prosto parao nosnice.
Debelim prstima kako kobasicama obuhvati nos koji ga je zasvrbio od tolike divote te onda dlanom pređe oko usana kao da se netom omrsio gladeći bradu.
Nervozno je šetkao stalno nešto mumlajući i izvirujući na pecanu.
„Bilo je i vrijeme. Alal ti ćufta!“-gotovo poskoči kao i njegov želudac dok je gledao kako Faja skida ražanj sa pečenim jagnjetom.

Svakodnevno bi ponavljao ritual. Negdje oko pola jedanest kad bi Faja skinuo jagnje sa ražnja uspremetao bi se Košut kao da su ga svi mravi ovog svijeta baš u taj čas posjetili. Nije mogao odoljeti mirisu jagnjetine.  Sa Fajom je imao mali dogovor, čvršći nego dogovor sa Jalte. Naime svaki dan kad bi radio osim nedjelje od Faje bi uzimao jagnjeću glavušu za doručak. A upravo je bilo vrijeme za to.
„Hoće li valjati?“-pred njim u veliki masni papir Faja je pakovao vrelu glavušu.
„Kad nema bolje, valjaće i ta.“-i već u tom momentu počinjalo je njegovo uživanje u gastronomiji.
Vreli zamotuljak je vješto prebacivao preko dlanova dok se žurio za štand.

Nakon što bi otvorio papir sa zamotanom glavušom raspričao bi se sa njom kao sa kakvim poznanikom.
„Oklen si da mi je znati kad tako miršiš. Neka, neka tebe, samo polako. Ima Košut vremena.“-divanio bi joj kao najmilijem.

U vrijeme pauze mnoštvo radnika je žurilo na pauzu da nešto prezalogaji. Među njima opštinari su bili nekako najagilniji, a među njima i Malik na kojem se odmah dalo vidjeti da mu je hrana mnogo više nego ostalim smrtnicima. A ne kažu džaba da su buce nekako uvijek spremnije na šalu i humor pa tako to bi i sa Malikom.

„Neće to valjati Košute. Nije to dobro. Eno već se polako priča opštinom kako se stalno žališ na pijačarinu i dadžbine, a ovamo svaki dan se pečenje jede. Vidi to narod moj Košute.“-već je Malik imao novi štos o kome će se pričati par dana nakon toga.
„Ma ko to priča?“-ko oparen skoči Košut ne prestajući prstima čopati ne baš bogatu mesom glavušu.
„Kako ko. Ne pričam ja. Priča narod. Eno ti Desana. On je to pričao.“-Malik je potpalio fitilj i već se polako odmicao na sigurnu udaljenost.

Nakon par trenutaka pored štanda izbi i sam Desan. U ratu ranjen u nogu, pa je uz pomoć štapa hodao i na jednu nogu hramao.
„A jel ti kljapo kljapavi. Šta ti imaš da gledaš što mi Cigani jedemo. Šta tebi smeta što ja svaki dan po dvije kile mesa jedem.“-glasom koji je odzvanjao Košut iznenadi i samog Desana čovjeka nesklona  takvim pričama i još manje smicalica.
„Ma kloni me čovječe. Nemam ja s tim ništa.“-branio se nastavljajući da ubrzava korak da što prije umakne od razljućena Košuta.
„Ti ćeš meni brojati zalogaje.“-nevoljko je završavao prepirku i ponovo se prihvatao posla oko već dobro očerupane glavuše.

Još neko vrijeme je glasno mumljao tobož ljut stalno ponavljajući jedno te isto i ponekad dižući ton naglašavao dvije kile jagnjetine koju jede svaki dan.
Pored njega se odnekud pojavi i Sajo koji je takođe držao štand pored njegovog, ali nije uhvatio srž problema.
„Šta bi Košute.“-upita ga.
„Kako šta. Šta koga briga što ja jedem tri kile jagnjetine. Kljapo, kljapavi.“-u trenutku pred komšijom poveća za još kilu pečenja tek da mu pokaže da bolje radi i živi od njega.

Malik se iznova smijao smicalici koju će po ko zna koliko puta ispričati za stolovima u opštini.
Pijaca bi nakon toga nastavila istim tempom da živi. Mjesto na kojem se ruralno stapalo sa urbanim. Mjesto gdje su novac i roba sami krojili ekonomiju mimo svih berzi i recesija.  Tržišna ekonomija nije bila toliko komplikovana kao danas. Nije bilo računara, registar kasa i sličnog, ekstra profita i PDV-a, ali jagnjetina je itekako mirisala.

„Kad smo mi Cigani jeli džigericu tako se i zvala, a kad gospoda sjede da jede odmah su to jetrice. Dok smo droba jeli, nije ni imao ime a sad kad ga jede gospoda ga krsti u fileke.“-rezonovao je Košut kretanja svjetskih tokova u gastronomiji.
Kako god. Ispod kišobrana šarenih, neke se stvari jednostavno nisu dale izmjeriti. Kila gore, kila dolje. Važno je trgovati.



Pozdravlja Vas mandrak72, nakupac neomaštene misli i revera kao nekad.
[ Smijehom protiv uroka ] 14 Februar, 2011 22:41

STRAZBUR, 14.02.2011.god.
U svjetlu svakodnevnih događanja širom svijeta danas je u Strazburu u Palati Evrope održana vanredna sjednica Evropskog parlamenta sa jedinom temom koja se odnosila na poglavlja i akta koja se odnose na ostvarivanje osnovnih ličnih i demokratskih prava i sloboda u Evropi.


Poslanici su nakon višesatne debate jednoglasno sa 785 glasova usvojili platformu za djelovanje u daljoj budućnosti.
Predsjednik Parlamenta Hans-Gert Petering zbog specifičnosti situacije direktno se obratio novinarima na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu.

Zbog sve češće pojave u svijetu, a koja se već manifestuje i u Evropi, Evropski parlament je po hitnom postupku usvojio Zakon za sve zemlje Evropske unije, kao i preporuku za zemlje potencijalne kandidate za prijem u EU.
U tom zakonu  se predviđa osnivanje anketne grupe koja će po kratkom postupku usvojiti i uskladiti zakone u svim zemljama EU u cilju formiranja Azila za političare.

U njemu se kaže slijedeće.

„Zemlje članice EU dužne su zajedničkim sredstvima izgraditi Azil za političare koji bi se u začetku odnosio samo na političare iz EU, a vremenom bi prerastao u Evropski azil za političare. Pravo na korištenje azila imali bi svi voljom naroda izabrani političari koji bi zbog pronevjera, skandala bili smijenjeni ili najureni sa izabranih funkcija. Takođe pravo na azil ostvarili bi političari bez stranke, političari prebjezi kao i političari čije stranke ne bi prešle propisani cenzus. Političari bi u Azilu boravili 90 dana gdje bi prolazili fazu doobuke, osposobljavanja i opismenjavanja. Za to vrijeme trajao bi proces njihovog udomljavanja u stranke sa hroničnim osipom članstva koji se najčešće manifestuje kroz promjene boja i dresova gdje bi se politički rehabilitovali. Nakon isteka azila od 90 dana udomljavali bi se u stranke na lakšim položajima poput savjesnih glasača po svim pitanjima i stranačkoj disciplini. Za vrijeme boravka u Azilu političari bi nastavili sa identičnim prijašnjim načinom ishrane u potpunosti uvažavajući sve vjerske i ostale zabrane.“

U dijelu koji je najviše interesovao političare sa prostora Zapadnog Balkana Predsjednik Parlamenta Hans-Gert Petering je iznio slijedeće.

-„Zbog specifičnosti situacije i velikog broja bivših političara udomljavanja istih u Azil biće pažljivo sprovedeno selektiranje i kvalificiranje istih s obzirom da je veliki broj njih bez ikakvih kvalifikacija. Njihova resocijalizacija s obzirom na otuđenost od biračkog tijela biće samim tim teža i veći izazov od njihovih kolega iz EU.“

Predsjednik Parlamenta je još dugo odgovarao na pitanja novinara.
Nama ostaje da se vidi kako će donešeni zakoni i preporuke biti sprovođeni kod nas. Da li je to još jedan korak ka integracijama, još jedna stepenica na našem putu da postanemo lideri u regionu u pravcu regulacije i usklađivanja zakona sa onim u EU.

Šta će dalje biti i koji su prvi koraci pravovremeno će Vas izvjestiti ovih dana neumorni mandrak72 sa lica mjesta.


Pozdravlja Vas mandrak72, lutajući i osvjedočeni prijatelj ovog sjajnog blog servisa.

[ Smijehom protiv uroka ] 13 Februar, 2011 13:50

Nedjelja, 13.02. 2011.god. Lilongve, Republika Malavi  
Dok agencijeske vijesti pune novinske kolone samo za Vas iz pera mandraka72 još jedna vijest koja me je zadržala u Africi i možda pokrenula nove tokove političke misli.

Kako saznajemo iz pouzdanih izvora bliskih vladajućim krugovima juče je iza zatvorenih vrata održana zatvorena sjednica vlade na kojoj je sam predsjednik Republike Malavi Bingu Wa Mutharika uzeo učešće. Tokom višesatnog zasjedanja bez prisustva predstavnika medija primjećeno je da su se često otvarala vrata i prozori, ali sjednica se nije prekidala sve do kasnih sati uz mnogo žučne i burne rasprave.

Nakon toga na izuzetno posjećenoj konferenciji za štampu služba za informisanje Vlade Malavija pročitala je kratko saopštenje u kojem se kaže:
 
 - „Svako ko pusti vjetar i time zagadi vazduh, te ugrozi zdravlje ljudi i moguće afrointegracije će se kazniti“ - stoji u prijedlogu zakona.

Stanovnike Malavija razbijesnio je prijedlog najnovijeg zakona. Vlada te države predložila je da se zabrani 'puštanje vjetrova' u javnosti. Svoje neslaganje stanovnici su izrazili glasnim negodovanjem i zaprijetili su bojkotom tražeći referendum kako bi se o tome na najdemokratskiji način izjasnili. Kako se dalje kaže ogorčeni ljudi smatraju kako postoje puno važnije stvari i problemi koje bi vlada trebala rješavati, a ne se baviti 'vjetrovima'.

- „Ne možemo to dopustiti. Pa ljudi smo i svi mi prdimo! Što to oni umišljaju, pa gdje bi trebali puštati vjetrove?! To nije stvar kojoj bi vlada trebala pridavati pažnju“ - rekao je Topsi Ganzalesi.

Studentu Matthewsu Phiriju nije jasno kako će država provoditi taj zakon i kako će otkriti ko je 'pustio vjetar' u javnosti.

- „Svi mi prdimo u javnosti i biti će vrlo teško otkriti ko je to učinio na ulici. Neki to naprave tiho, a kod nekih je učinak sličan suzavcu. Vladajući ne bi trebali trošiti naš novac i vrijeme na ovakve djetinjarije“ - rekao je ljutiti student.

Sindikat uvlakača najavljuje miting podrške kao i mnoge već osnovane Fejsbuk grupe.

-„Konačno da neko pomisli i na nas. Naše zanimanje nije niti časno niti lako, ali hrabri nas činjenica da i mi sačvamo pluća i da udišemo čisti vazduh.“-riječi su povjerenika za sindikalna prava Habzi Virtuozija.

Novi dan donosi nova pitanja i neizvjesnost. Da li će ovaj hrabri čin vlade iza koga je stao i predsjednik donijeti napredak i prosperitet još se ne zna. Neizvjesno je i kako će na sve to reagovati susjedne zemlje. Kako će opremiti policiju koja će provoditi zakon i održavati red? Kako bilo pobornici alternativnih izvora energije predviđaju izgradnju soba za vjetrove koji bi se dalje iskorištavali za vjetroelektrane. Kako uskladištiti toliku energiju još se ne zna, ali više od svega hrabri podizanje svijesti za očuvanje okoline. Vlada Malavija je dala tome svoj puni doprinos.


Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i ničim obavješteni svojevoljni dopisnik i potpisnik.

[ Smijehom protiv uroka ] 12 Februar, 2011 23:51

KAIRO, VISOKO, 12.02.2011.god.
Najnovije vijesti iz pera Vašeg mandraka72 sa lica mjesta ispunjavaju naslovne strane svjetske štampe. Sa lica mjesta sa najnovijim informacijama iz čas u čas.

Bivši predsjednik Egipta Hosni Mubarak nakon predaje vlasti vojsci i kraćeg zadržavanja u Šarm el Šeiku sa porodicom jutros je poletio privatnim avionom u nepoznatom pravcu.

Iz pouzdanih izvora bliskih članovima porodice Mubarak provejavaju šture i nepotvrđene informacije o njihovoj slijedećoj destinaciji.

Prema tim izvorima Hosni Mubarak sa svojim članovima porodice uputio se u Visoko u mali gradić u BiH. Gradić Visoko je postao poznat nakon prvih informacija koje su svijetu plasirane od strane arheologa i pseudoistraživača Semira Osmanagića o postojanju piramida u BiH.

 


Prema drugim informacijama priča dobija nove obrise i u njima se kaže da je sam Hosni Mubarak finasirao fondaciju Arheološki Park- Bosanska piramida sunca čiji je predsjednik Semir Osmanagić, tako stvarajući potencijalno mjesto za egzil predviđajući nemire koji su se posljednjih dana potresali Egipat. Isti izvor navodi da je bliži rođak  Semira Osmanagića upoznao Hosnija Mubaraka 1956 dok je kao pripadnik mirovnih snaga UN Plavih šljemova bio na Sinajskom poluostrvu u tampon zoni između Izraelskih i Egipatskih snaga.

-„Dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko mogao bi da bude pokretač velike turističke kampanje u kojoj bi se Visočke piramide predstavile u pravom svjetlu, a u narednom periodu bi velikim angažovanjem Fejsbuk grupe „Visoko je kolijevka piramida“  koja sad već broji 12.456 članova i nevladine organizacije za pomirenje i istraživanje kandidovale Visočke piramide za novo svjetsko čudo.“-izjavio je direktor turističke organizacije Visokog Fuad Demidžić.

-„Ja sam spreman porodici Mubarak obezbijediti burek, sirnicu, zeljanicu i krompirišu u početnom periodu, a dao bi im i sobu na spratu dok se malo ne snađu.“- riječi su burekdžije i kustosa prvog i zasad jedinog muzeja piramida u BiH Ismeta L.

Ipak dolasku Hosnija Mubaraka i njegove porodice u Visoko nisu se obradovali svi. Pogotovo lokalni političari i vođe.

-„Nisam oduševljen činjenicom da će Hosni Mubarak doći u Visoko. To će pokvariti sliku naše demokratije u svijetu koju smo strpljivo gradili sve ove godine.“-izjavio je vosoki funkcioner SDA koji je želio ostati anoniman.

Njegovim riječima podršku su dali Stranka za BiH, SDP BiH, HDZ 1990 i još neke druge stranke i oragnizacije. Stranke iz Republike Srpske nisu se oglašavale povodom ovih vijesti.

Kako bilo, dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko podijelio je ionako podijeljenu javnost u BiH. Čini se jedino da Visočani i Semir Osmanagić  sa nestrpljenjem očekuju dolazak bivšeg lidera Hosnija Mubaraka u Visoko. Grad Bosanskih piramida.

Dragi čitaoci ostanite sa nama do slijedećih informacija. U njima se očekuje reagovanje regionalnih lidera na dolazak Hosnija Mubaraka u Visoko. Da li je to korak bliže evrointegracijama i da li će BiH postati lider u regionu sa najviše lidera po glavi stanovnika? Sve to i još mnogo toga iz časa u čas samo kod nas.


Pozdravlja Vas mandrak72, samouki i desnoruki slovoslagač i prenemagač.

[ Smijehom protiv uroka ] 02 Februar, 2011 11:18
Postoji muzika raspoloženja. Dakako ona se pušta radi relaksacije. Međutim ovo nije takva priča. Ovo je pokušaj koji se završio kako je i počeo. Neuspjehom. Kao prdac za vrijeme proljeva ili još gore u zagrijanom automobilu dok primaš stopera. Stoga ovo treba shvatiti kao opomenu, kao roditeljsku pažnju na program sa sadržajem koji može uznemiriti i zamisliti. Stoga je ovo program sa oznakom za blog pažnju.

Ako kažem da je jednom davno živio čovjek onda priča ne bi imala svu onu težinu niti aktuelnost. Živjele su i žene. Djeca i starci. Davno su živjeli mnogi.
Međutim počećemo ovako.

Nedaleko od moje kuće, a gotovo u svojoj kući koja još nije bila građevinski završena živi jedan čovjek. Mnogo ti on voli hranu. Mnoštvo unesene hrane u organizam traži i potrebno vrijeme da se viškovi i prerađeni ostatci hrane odlože na zato u kućama i stanovima predviđeno mjesto. Upravo zbog toga mjesta pojavila su se i preduzeća za distribuciju i transport tih ostatka. Otvarala su se i radna mjesta. Ljudi su zarađivali novac. Kupovali su sve više hrane. Obilna hrana stvarala je još više potreba za odlaskom u tu prostoriju odakle je sve i počelo.

Sjetih se i jednog Mirka bog da mu dušu prosti. Da se prekrstim. Ispriča mi jednu anegdotu iz prošlosti.
„Moj mandrače72 ili 73. Jesi li ti Perin? Znam ti oca.“-teškom mukom sjede Mirko na klupu pod jabukom pored svoje napuštene kuće u Žuljevici selu pored Novog Grada.
„Mandrak72. Jesam. Pero mi je otac.“-rekoh mu.
„Ja sam ti prvi napravio WC u kući u cijelom ovom dijelu Potkozarja. Ljudi se sprdali sa mnom.“-pogleda on prema velikoj i pomalo oronuloj kući.
„Ko je vidio u kući srati, to nigdje nema moj Mirkane. Sprdali se sa mnom. Napravio sam i u Novom kuću sa tri WC-a. Samo nema ko srati moj mandrače72.“-tužnim glasom ispriča mi Mirko svoju muku.
„E moj Mirkane. Seronja će uvijek biti samo nas neće biti.“-dodadoh.
Predstavi se Mirko bogu na ispovijed. Ostadoše puste kuće. Porušili se mnogi poljski WC-i. I posljednja muha napusti nekad izdašna nalazišta hrane.

Nekoliko godina kasnije čovjek koji je živio u svojoj kući radio je sve ono što treba da radi da radnici lokalne firme za transport ostataka hrane i ostalih izlučevina ne ostanu bez posla.
Volio je on da čita. Svoju ljubav prema čitanju prenio je u WC gdje je čitao sve što bi mu došlo pod ruku.

Ubrzo je naučio kako se kaže toalet papir na 26 svjetskih jezika među njima i svim jezicima bivših republika SFRJ. Uočio je kako sa lakoćom usvaja nova znanja sjedeći na WC školjki. Ohrabren početnim uspjehom baci se na ostale proizvode koje je pronašao u WC-u. Sa deterdženta DUEL naučio je sve sastojke neophodne da se nađu u jednom sasvim prosječnom deterdžentu za mašinsko pranje rublja. Naučio je i sve uvoznike i zastupnike za distribuciju u susjednim državama. Njihove adrese i brojeve telefona.
„Osobama sa osjetljivom kožom preporučuje se....“-kucanje na vratima prekide ga u čitanju i učenju.

„Izlazi  zakasniću na posao. Moram se našminkati.“-supruga je bijesno kucala na vrata.
Njegova ljubav prema čitanju u WC-u pretvori se u strast. Sve više vremena provodio je u WC-u stičući nova znanja i vještine. Upijao je znanja kao dvoslojni toalet papir rijetku stolicu. Ispočetka je koristio laku literaturu. No to ga nije zadovoljavalo u potpunosti. Počeo je da unosi stručnu literaturu u WC. Našlo se tu mnogo poznatih naslova. Najvećih umova današnjice. U trenutcima odmora od čitanja pod ruku mu je dospio neki dnevni časopis.

„Konkurs!“-ushićeno podvrisnu.

Čitao je gotovo nevjerujući sopstvenoj sreći.
„Komunalno preduzeće zapošljava radnika. Jedan izvršioc.“-poskočio je od dragosti.
Još isto veče popunio je molbu. Naravno sve to u WC-u.
Čekajući poziv na razgovor i rezultate konkursa sve više je vremena provodio u WC-u.
Pozvan je na razgovor. Protekao je u ugodnoj atmosferi.
„Jeste li gadljivi?“-upitaše ga.
„Ne. Zašto bih bio?“-odgovori i upita.
„Govno nit živi niti mre.“-ni sam ne znajući zašto reče.
Izgleda da je baš ova konstatacija odlučila da ga zaposle.
Dobio je posao. Ronilac pri kolektoru. Kliner.
Veselilo ga je ovo posljednje. Kliner.

Prvih par dana radio je sa starijim majstorom. Radio je bez ronilačkog odijela. Fajter.
„Ma to je za metroseksualce. Pravi muškarac se ne stidi svoga mirisa.“-njegov znoj nije mogao ukloniti unutrašnje resurse gradske kanalizacije.
Nakon toga zaronio je u fekalije i izronio za par minuta. Provukao je prste na kojima je bilo ostataka toalet papira kroz kosu koja se presijavala kao da je namazana čičkovim uljem.
„Dodaj mi rolcange, može i te velike papagajke.“-reče jednom mladom šegrtu, učeniku na praksi.
Ponavljao je radnju nekoliko puta iznova tražeći uvijek drugu alatku.
„Uči mali. Inače nikad od tebe pravog majstora.“-reče prije nego je posljednji put udahnuo i zaronio.
Još jedno uspješno otčepljavanje uspješno je obavljeno.

Ubrzo se navikao na posao. Bio je navučen ko kondom na komšijsku tarabu. Primio se ko saučešće. Posao je cvjetao.
„Imam osjećaj da je grad noćas mnogo čitao.“-duboko udahnu.

Posla je bilo. Ronilo se mnogo tih dana. Očaravale su ga gomile putujućeg materijala. Oduševljavao se svime onim čega se ostali klone, pa čak i oni koji se s nostalgijom osvrnu na ostavštinu prije nego puste vode i još dugo gledaju u zapjenušani vir koji bi se nakon par trenutaka u potpunosti umirio u kao snijeg bijeloj WC školjci.
Volio je on taj svoj posao, ali avaj.

Kome god bi rekao čime se bavi odmah je osjetio pojavu neke distance i laganog hlađenja u odnosima. A on je imao samo žarku želju da pokaže koliko voli svoje zanimanje. Krug njegovih prijatelja topio se kao bačen sladoled na asvalt.

Još više se osamio i povlačio. Gotovo da nije izbivao iz WC-a. U kući je napravio još jedan WC samo za sebe. Polako su i ukućani izbjegavali njegovo društvo. Vremenom su već bili zaboravili na njega. Više ga niko nije ni tražio. Pominjali još rjeđe.
On je sve više čitao. Otkrivao i više nego što je pisac htjeo da kaže. Brojao je do beskonačno čak dva puta i unazad. Otkrio je sve ono što su filozofi nekim čudom previdjeli. Život je jedno veliko sranje. Svijet je prepun seronja.

Tražio je uporište u mnogim teorijama. U njihovim nedostatcima ih je pronalazio.
„Sve će nas jednom voda odnijeti. Samo će biti razlike u opiranju. Sve ostalo je isto.“-ponavljao je sretan i svjestan svog velikog otkrića.
Shvativši da njegova teorija neće imati smisla ukoliko je ne predstavi širokim masama.

Slijedećeg jutra, svježe izbrijan i obučen sjedio je za stolom čekajući doručak.
„Vidi govneta. Dovuklo se za stol.“-iznenadi se supruga.
„I ne smrdi toliko.“-konstatova stariji sin.
„Gotovo da se ne razlikuje od nas.“-reče najmlađi član porodice.

Nije im govorio ništa o svojim planovima. Nakon doručka izjurio je kao vjetar iz stana i izgubio se negdje u pravcu grada. Na koja god vrata da je kucao bivao je odbačen i njegova teorija bila je ismijana i odbačena. No to ga nije ometalo da bude još istrajniji i čak šta više drskiji.
„Koga ti glumiš. Velikog gospodina je li? Još ti se govno puši na Žarkovcu odakle si. Još uvijek na semaforu čekaš kao zec u bujadi da se upali zeleno svjetlo da pretrčiš. Da, da, ti.“-bjesnio je na skorojevića u direktorskoj fotelji.
„Ma pokazaću ja Vama. Ko sere, a ko gaće pere.“-zalupio je vrata.

Osnovao je stranku. Izašao na izbore i prešao cenzus. Konačno dobio je priliku da sere otvoreno. Sere iz skupštinskih klupa. Sere na radiju. Sere na televiziji. Sere na naslovnim stranicama svih uticajnih časopisa. Kako dnevnih tako i mjesečnih. Nije više bilo važno ni mjesto ni vrijeme. Srao je kad god je stigao.

Zbog svog to sranja vrlo brzo je postao strateški koalicioni partner, zamjenik nezamjenljivog, Portparole svoje imao. Oglašavao se i srao. Na audijencijama kod stranih ambasadora. Srao za stolom na molitvenom doručku i ručku. Srao do kasno uveče. Srao do fajronta i metle.

Bože ova priča je sranje. Ili nije?
Ne znam Vama, ali meni je sranja i seronja preko glave. Ma pusti vodu. Pustiiii voduuuuuuuuu!!!!!!!!!!


Pozdravlja vas mandrak72, februarski raspoložen i naštiman.
Hit Counter
Free Web Counter