mandrak72

Blog je lopta šarena. Ima svakojaka dobra. Ima i svoju ružniju stranu, ali zbog nje nismo ovdje. Razmišljao sam kako da prodrmam blog iz kaljuge. Imam plan.

Vjerujem da većina danas ima fotić . Sjajno. Odgovorili su mi iz svjetskog astrološkog centra da nemaju ništa protiv. Mislim efikasno protiv nas. Evo o čemu se radi.

„Odlučio sam da zaustavim planetu na tren.“

Plan je sledeći. Da jedan od narednih dana koji odredimo za taj pokus definišemo. Odredićemo i vrijeme. Nije bitno gdje se taj dan nalazite. U kancelariji, na terasi, na njivi ili šljivi. Uslikajte prvu sliku koju vidite u dogovoreno vrijeme. Dobro ste čuli. Nije bitno gdje se nalazite osim ako to nije za mlađe ispod 18.

Svako po jednu sliku u zajednički video koji bi zabilježio momenat kad su blogeri sa blog.rs zaustavili planet. Slike bi proslijedili na jedan mail na obradu. Svijet bi mogao da odahne na tren. Svi su pozvani da učestvuju. Samo malo dobre volje. Pa da vidite kako se putuje u trenu kroz vrijeme.

Ko je za? Brzo. Prijave teku od ovog trenutka.


Pozdravlja Vas mandrak72, inicijator i astronomski  demonstrator.

Potaknut postom od Roksane evo usudih se da kažem i ja nešto o našoj sjajnoj aforističarki Danici Mašić. Moja malenkost bila je polaskana mailom upućenim od strane Danice Mašić. Učinila je upravo ono što nam ponekad najviše treba. Pružila je podršku. Veliko joj hvala.

Iskoristiću priliku i da joj se ovde zahvalim i ujedno čestitam objavljivanje njenih britkih aforizama u veliku antologijsku zbirku objavljenu u Moskvi pod imenom "Mudrost Evrope". Daco kapa dole.

Pozdravlja Vas mandrak72, enigmata i pragmata

Novi Grad, 19.januar 2012.god.
Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a.
Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.

„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“

U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose,  dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.

„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“

Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.

Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.

Znate, ima onih dana i događaja koje ću da pamtim dugo, međutim ima i onih koje nikad neću zaboraviti. Među nekoliko koje nikada neću zaboraviti je 12.12.2011.godine. Razlog nama svima vrlo dobro znan.

Nije mi bilo teško preći kilometre i provesti sate i sate u autobusu. Nije me plašila i najavljena pa na sreću izostala kiša.
Beogradu se vratih nakon 15 godina i to kojim povodom.

Napravili smo ne čudo već podvig. Nije me briga da knjigu ne pročita niko nikada i da je ne otvori. U njoj smo pohranili sve ono što nas je dovelo na stranice blog.rs. Nije ovo naš pokušaj da mijenjamo svijet. Takav je kakav je. Mijenjali smo sebe i to je prvi i njaveći korak. Nismo se skrili iza monitora sijući prazne fraze i izraze.  Izašli smo na ledinu, naoružani osmijehom i dobrim namjerama i rezultat nije mogao izostati.

Fudbalskim žargonom to bi bilo ovako nekako.

Uvod u istorijsku utakmicu počeo je savim neobično. Teren je bio vrhunski pripremljen.19 prvotimaca sanjara istrčalo je glavni teren u dresovima Blogotima. Iskusni blog strateg sanjarenja56 vrlo dobro je proučila mogućnosti tima te prema njima podesila taktiku.

U kratkim crticama odgovor je svima postao jasan i igra je mogla da počne.
Početni udarac izveo je mandrak72, umislivši da je srijeda umjesto jeseni u meni, načinio par koraka vidjevši da je zaboravio čarobni štap te je vješto bacao prašinu u oči publici u prvim redovima. Međutim ni ta mudrolija nije zbunila publiku te je njegov potez pozdravila pljeskom.

Nakon trapavog početka mandraka72 kratkim pasom lopta je stigla do nesanice koja je vješto protivniku navukla nemiri nesanicu u ekipu i sigurnim glasom povela ostatak ekipe u istorijsku utakmicu. Protivnika je dovodila zabludom u snovima tamo do dna nakon čega je svaka prednost bila na našoj strani.

Nakon njenog poteza u maniru najboljeg sportskog komentatora, upućena je lopta kap po kap pred fudbalskog znalca i operativca pod kodnim imenom stepski vuk koji je brzim prodorima iza leđa protivniku kao uvijek i zauvijek tamo gdje je oduvijek terbao da bude, tamo gdje je ljubav savršena.

Iznenađeni protivnik zastao je na tren i to je bilo sasvim dovoljno da ekipe Kopernikus televizije zabilježe nastup njihovog najboljeg pjesnika tanjunakić u svojim redovima što je bilo sjajno prihvaćeno kod istinskih ljubitelja ovog sporta. Lopta se brzo kretala, nešto kao bajka i jedan fado.

Ekipa je posjedom lopte stvarala višak na terenu kao u sutoni kao da je sutra novi dan i behappy je sjajnim prodorom sa lijevog krilau momentima kada ostanemo sami  uputila loptu u srce šesnaesterca potajno se nadajući da će pogoditi bar jednog Slovaka u glavu. Međutim nakon toga mnogi su bili pogođeni. Tako im i treba. Tako se bori za domovinu.

Lopta se konačno našla pred nogama nastasje, internacionalca iz najjačih liga irske, kuvajta i pokazala da se nabolje snalazi kad zakuva u kuhinjici, što je izazvalo nove nemire bez naslova u protivničkom šesnaestercu.

Tu lukavstvu nije kraj. Iskusni veteran na čijem dresu je bilo ispisano toliko imena zbunio je sudijsku trojku, koji nisu bili načisto u čiju su se paukovu mrežu upleli. Sjajnim i odmjerenim potezima ovaj velemajstor igre u najboljim godinama Marko izavao je uzdahe u publici pokazujući da je teško mene pokrivati vuka u osami kome treba takva, blesava nadam se lopta.

Ko zna kako bi sve završilo da loptu nije preuzeo dobri duh ekipe Casper i hitrim korakom istrčala na kraj duge otvarajući prostor za nove akcije. Odmjerenim stihovimanajljubavnije pjesme u srcu šesnaesterca stvorila je prazan prostor za sunce, za dugu unaprijed odbacujući važnost koje je kriv.

I tako stvarajući slobodan prostor idealan za domaćicu koja je vještom kombinacijom riječi posvećenh u bojanci u noći punog mjeseca licitirala i začinima osvajala teren i stvarala višak igrača u napadu. Domaćinski kako i dolikuje svakom pravom Blogotimu.

Sigurnim glasom i sjajnim centaršutevima iz ulice svoje duše cicilly, dodatno je hrabrila i pokazala ko je ona, spremna da prizna svoj dio krivice za slabu igru protivnika u napadu te davala sigurnost u odbrani, na dijelu terena na kome se najbolje snalazi.

Dodatnu ravnotežu duha i čarolije na suprotnoj strani terena davala je goordanuska koja je sigurnom igrom između sreće i duge najbolje demantovala lažne idole i davala dodatnu sigurnost srednjem redu Blogotima odolijevajući iskušenjima pokazala da balkanska šizofrenija ima svoj smisao.

Centralno mjesto u veznom redu zauzela je persefona koja je na nisajskim poljima načinila prve korake ove sjajne vještine kojim je zaustavila i u foldere smjestila najopasnije protivničke fudbalere. Nije joj smetala ni snažna kiša jer je prerštom nadrealih noći smogla snage da smjesti septembar u ovu divnu decembarsku noć.

Sjajnim proigravanjima upošljavala je krilnog napadača i šmekera, noćnu moru jednog lovca u kukuruzima, ancisal koja je umijela da na svaku protivničku riječ turi svoje dvije, što nije promaklo sudijama koji su ipak zbog sjećanja što ne blijede nastavili sa fer suđenjem što je objektivna publika znala da nagradi pljeskom.

Pljesak publike izmamila je biljanak čiji su najbolji potezi praćeni uz gitaru davali ton čitavoj igri djelujući gotovo kao antidepresiv dovodeći ekipu protivnika da se izgubi u vremenu i prostoru.

Sjajnim povratnim loptama davala je zamahe novim akcijama u kojima je unajedina pokazivala svoje umijeće ludog vrapca i cirkuske jahačice na zelenom terenu najbolje pokazujući kako odigrati sa vukovima što je utakmici davalo borben karakter koji je izmamio i nešto suza u publici.

Sa njene lijeve strane poletna grlica manirom prekaljenog timskog igrača sastavljenog od sedam žena oživljavala je ulicu uspomena svakom nezvanom gostu znanu ne odavajući ni trenutak umora zbog puta na utakmicu sigurnim koracima.
 
Odlično kretanje u oblacima  i često mijenjanje strane napada krilaanđela izluđivala su bekovski par protivnika koji su ostali izgubljeni možda u sjenci susreta, u očima djeteta u tišini i bez riječi.

Ovakava taktika dovela je igru do savršenstva koju su majstorijama šukija ostali kao trnom ubodeni, u oluji izgubljeni, ostavljeni na milost i osmjeh srca i mehanizma kyrie eleison kako je pisalo na majici koju je ovaj napad pokazao nakon postignutog pogotka.

Utakmicu kraju smirenom igrom privela je strateg i taktičar sanjarenja56 koja je putevima sjećanja pokazala ko sreću traži da sreću nađe, da gorka pjesma može da ostavi otisak na usnama na tersi bilo kojeg borilišta kamo život može da odvede.

Kako to biva oduševljeni prikazanom timskom igrom publika je još dugo skadirala čuvenu navijačku pjesmu „Naša AnaM nema mana“ namijenjenu sportskom direktoru i doajenu sportskog novinarstva na tribinama sjajno pripremljenog borilišta u Resavskoj na broju 78 Scene Crnjanski.

Veliki doprinos, pomoć i podrška dolazila je od strane vesele koja je to više nego li i samo ime kaže, zvezdetvoje i naše, ane sa samo 2 n, phedredelaunay somborke koja se vješto skrila među publikom, sunčice iz prvog reda, razmišljanke koja je uskakala kad i vesela i impresija odmjenjujući umorne, posustale i neodostajuće snage. Pored lijepe uspomene ostaje nam poklon bookmark koji nam je svima poklonila naša nena58 za predahe između čitanja. Neka ples potraje opšta je ocjena ženskog dijela publike vođenog koracima baddancer-a.

Pozdravlja Vas mandrak72, ovakav kakav sam pa neka sam i nikakav.

Ovaj video je uspomena na jedno sjajno druženje. Od raspoloživih fotografija zabilježen je ovaj video za uspomenu i dugo sjećanje.

Pozdravlja Vas mandrak72

Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.

Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.

Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.

Kim Džong Un je bio loš đak i traćio vrijeme. Sada mu je pružena prilika za popravni iz vladanja.