[ Generalna ] 26 Januar, 2012 19:53
Nakon najave planiranja da zaustavim planet telefon se gotovo usijao. Zvali su gotovo svi relevantni faktori kako iz regiona tako i iz cijelog svijeta. Bilo je tu mnoštvo pitanja. Na veliki dio njih uspio sam da odgovorim, odagnam strah i nevjericu.

Bilo je bojazni šta će biti sa ozonskom rupom. Prema procjenama koje je NASA radila na simulatoru specijalno napravljenom za ovaj slučaj kao i analizama koje je radilo Društvo za linerano sabiranje zvijedzda nedvosmisleno se kaže da ovaj slučaj neće direktno uticati na njih.

Međutim. Nekoliko stvari koje neće biti izbjegnute svakako su vrijedne pomena. Evo 10-tak njih za primjer.

•    Pad vrijednosti dinara u odnosu na evro trajaće tačno onoliko koliko bude trajalo vrijeme dok zajedničkim snagama zaustavljamo planet.
•    Porast vrijednosti barela sirove nafte takođe zaustaviće se istog trena i njegovo trajanje poklopiće se sa sinusoidom trajanja zaustavljanja planeta.
•    Poslodavci zaposlenika putara intergalaktičkog mliječnog puta poslaće radnike na neplanirani godišnji odmor u dužini trajanja našeg zajedničkog projekta.
•    Najmnogoljudnija zemlja svijeta Kina naradiće izgubljeno vrijeme u neradne dane.
•    Udruženje časovničara dogovorilo se da sve kazaljke zaustave prstom na tren kako bi uskladili moguće razlike i prenebregnuli moguće komplikacije putnika koji tog časa budu prelazili iz jedne u drugu vremensku zonu.
•    Najveće berze kapitala takođe neće nespremne dočekati te trenutke. Još uvijek ekipe brokera i vlasnika krupnog kapitala raspravljaju na zajedničkoj sjednici sa samo jednim pitanjem, kome pripada onaj indeks zabilježen u datom momentu. Za minus ne postoji interesovanje.
•    Društvo istomišljenika i razmiričara obustavlja obustvalja svako mišljenje i iznošenje istog u momentu, prije, za vrijeme i poslije zauistavljanja planeta.
•    Neimenovani i dobro obavješteni izvori umuknuće isto toliko radi mogućeg bajatiranja i zastare informacija.
•    Sladoledžije su se obavezale da pomenuti događaj nimalo ne ostavi traga kako na ukusu sladoleda tako i na njegovu primamljivost.
•    Proizvođač Pampers pelena se obavezao da poveća nepropusnost pelena za isto to vrijeme uz obećanje da to neće uticati na cijenu istih.

I mnogo drugih stvari o kojima će biti riječi nakon zajedničke akcije blogera sa blog.rs „Zaustavite zemlju“. No o tome kasnije.

Stoga još jedan podsjetnik. Fotoaparate u ruke. Sutra tačno u podne zabilježite svijet oko vas. Tom istom momentu dodijelite ime od jedne riječi. Zabilježite i mjesto gdje ste zaustavili planetu i jedan primjerak te slike zajedno sa nikom pošaljite na mail:
planetastop@gmail.com.


Pozdravlja Vas mandrak72 koordinator i diskutator za sve prilike
[ Generalna ] 24 Januar, 2012 17:05

Blog je lopta šarena. Ima svakojaka dobra. Ima i svoju ružniju stranu, ali zbog nje nismo ovdje. Razmišljao sam kako da prodrmam blog iz kaljuge. Imam plan.

Vjerujem da većina danas ima fotić . Sjajno. Odgovorili su mi iz svjetskog astrološkog centra da nemaju ništa protiv. Mislim efikasno protiv nas. Evo o čemu se radi.

„Odlučio sam da zaustavim planetu na tren.“

Plan je sledeći. Da jedan od narednih dana koji odredimo za taj pokus definišemo. Odredićemo i vrijeme. Nije bitno gdje se taj dan nalazite. U kancelariji, na terasi, na njivi ili šljivi. Uslikajte prvu sliku koju vidite u dogovoreno vrijeme. Dobro ste čuli. Nije bitno gdje se nalazite osim ako to nije za mlađe ispod 18.

Svako po jednu sliku u zajednički video koji bi zabilježio momenat kad su blogeri sa blog.rs zaustavili planet. Slike bi proslijedili na jedan mail na obradu. Svijet bi mogao da odahne na tren. Svi su pozvani da učestvuju. Samo malo dobre volje. Pa da vidite kako se putuje u trenu kroz vrijeme.

Ko je za? Brzo. Prijave teku od ovog trenutka.


Pozdravlja Vas mandrak72, inicijator i astronomski  demonstrator.

[ Generalna ] 23 Januar, 2012 20:00

Potaknut postom od Roksane evo usudih se da kažem i ja nešto o našoj sjajnoj aforističarki Danici Mašić. Moja malenkost bila je polaskana mailom upućenim od strane Danice Mašić. Učinila je upravo ono što nam ponekad najviše treba. Pružila je podršku. Veliko joj hvala.

 

Iskoristiću priliku i da joj se ovde zahvalim i ujedno čestitam objavljivanje njenih britkih aforizama u veliku antologijsku zbirku objavljenu u Moskvi pod imenom "Mudrost Evrope". Daco kapa dole.

 

 

 

[ Generalna ] 20 Januar, 2012 17:18

Pozdravlja Vas mandrak72, enigmata i pragmata

[ Smijehom protiv uroka ] 19 Januar, 2012 19:54

Novi Grad, 19.januar 2012.god.
Poznati novogradski frizer i osnivač prve privatne frizerske akademije Obad Mrki Mrnjavčević juče je i zvanično potvrdio priče koje su kružile kuloarima novogradske čaršije. Naime Mrki Mrnjavčević je podigao tužbu protiv vodeće firme u svijetu softwera Adobe zbog njenog u zadnje vrijeme ultrapopularnog proizvoda Photoshop-a.
Kako navodi Mrki Mrnjavčević u početku ništa nije ukazivalo da će Photoshop postati ultra mega giga popularan program u svijetu estetske hirurgije i korekcije.

„Tih dana bavio sam se mišlju da svakog čuda tri dana dosta. Međutim desilo se ono najgore. Programom su ovladali i oni ispod prosječni korisnici informatike i interneta, tj najšire zastupljena facebook zajednica u ovom dijelu regiona.“

U nastavku njegovog saopštenja dalje se navodi kako on kao pionir u nadogradnji kose,  dlaka u nosu i ušima i moderne frizure ostaje zapanjen pred autorskim djelima malodobnih delikvenata. Sve ono čemu je posvetio godine svog života nesebično prenoseći znanje na druge ruši se kako kula od karata i to sve zahvaljujući Photoshop-u.

„Sve ono što ti mladi neodgovorni članovi društva čine sa Photoshopom daleko prevazilazi i najbolje rezultate Mrnjamčević akademy. U iščekivanju najbrojnije populacije koja u širokom luku zaobilazi naše usluge u među prostor se ubacuje Photoshop u rukama neodgovornijeg dijela faceobooka bezočno kršeći autorska prava. Samim tim smo izgubili veliki dio populacije na Balkanu kojima je sasvim dovoljno da Photoshopom izvrše korekcije lica i frizure, pri tome ne videći dalekosežne posljedice zbog prekomjernog korištenja photoshopa. Nestručnim rukovanjem mogu nastati trajne posljedice kako na virtuelni tako i stvarni život tih istih lica.“

Kako se dalje navodi. Podizanje tužbi protiv Adobe-a Photoshopa najavili su još i O'Bozen kozmetik, McMerima Kalesija i Heliomelem u zajedničkoj akciji „Za jake dlake“.



Pozdravlja Vas mandrak72, unazađen i unakarađen photoshopom i ostalim virusima.

[ Generalna ] 14 Januar, 2012 20:38
Svi žure
prije negoli svane
možda samo ja
polako, netenane.

Pod repom mnogi
provode dane
zalud čekam
polako, netenane.

Počasti pršte
za pale, za neznane
neki se još drže
polako, natenane.

Ne gubim bitku
ne brojim dane
poraze vežem
polako, natenane.

Zidovi stoje
ruše se brane
voda tihuje
polako, natenane.

I kad zvona
otpišu sve dane
smijehom zaražen
polako, natenane.

Iskeziću se
svima pokazati mane
samo kos zazviždaće
polako, natenane.

Zbogom pameti
čekam još od lane
vozovi prolaze
polako, natenane.

I kad sve utihne
i pogled hladan stane
smijaću se dok svi plaču
polako, natenane.


Pozdravlja Vas mandrak72, polako, netenane.
[ Generalna ] 09 Januar, 2012 20:35

Znate, ima onih dana i događaja koje ću da pamtim dugo, međutim ima i onih koje nikad neću zaboraviti. Među nekoliko koje nikada neću zaboraviti je 12.12.2011.godine. Razlog nama svima vrlo dobro znan.

Nije mi bilo teško preći kilometre i provesti sate i sate u autobusu. Nije me plašila i najavljena pa na sreću izostala kiša.
Beogradu se vratih nakon 15 godina i to kojim povodom.

Napravili smo ne čudo već podvig. Nije me briga da knjigu ne pročita niko nikada i da je ne otvori. U njoj smo pohranili sve ono što nas je dovelo na stranice blog.rs. Nije ovo naš pokušaj da mijenjamo svijet. Takav je kakav je. Mijenjali smo sebe i to je prvi i njaveći korak. Nismo se skrili iza monitora sijući prazne fraze i izraze.  Izašli smo na ledinu, naoružani osmijehom i dobrim namjerama i rezultat nije mogao izostati.

Fudbalskim žargonom to bi bilo ovako nekako.

Uvod u istorijsku utakmicu počeo je savim neobično. Teren je bio vrhunski pripremljen.19 prvotimaca sanjara istrčalo je glavni teren u dresovima Blogotima. Iskusni blog strateg sanjarenja56 vrlo dobro je proučila mogućnosti tima te prema njima podesila taktiku.

U kratkim crticama odgovor je svima postao jasan i igra je mogla da počne.
Početni udarac izveo je mandrak72, umislivši da je srijeda umjesto jeseni u meni, načinio par koraka vidjevši da je zaboravio čarobni štap te je vješto bacao prašinu u oči publici u prvim redovima. Međutim ni ta mudrolija nije zbunila publiku te je njegov potez pozdravila pljeskom.

Nakon trapavog početka mandraka72 kratkim pasom lopta je stigla do nesanice koja je vješto protivniku navukla nemiri nesanicu u ekipu i sigurnim glasom povela ostatak ekipe u istorijsku utakmicu. Protivnika je dovodila zabludom u snovima tamo do dna nakon čega je svaka prednost bila na našoj strani.

Nakon njenog poteza u maniru najboljeg sportskog komentatora, upućena je lopta kap po kap pred fudbalskog znalca i operativca pod kodnim imenom stepski vuk koji je brzim prodorima iza leđa protivniku kao uvijek i zauvijek tamo gdje je oduvijek terbao da bude, tamo gdje je ljubav savršena.

Iznenađeni protivnik zastao je na tren i to je bilo sasvim dovoljno da ekipe Kopernikus televizije zabilježe nastup njihovog najboljeg pjesnika tanjunakić u svojim redovima što je bilo sjajno prihvaćeno kod istinskih ljubitelja ovog sporta. Lopta se brzo kretala, nešto kao bajka i jedan fado.

Ekipa je posjedom lopte stvarala višak na terenu kao u sutoni kao da je sutra novi dan i behappy je sjajnim prodorom sa lijevog krilau momentima kada ostanemo sami  uputila loptu u srce šesnaesterca potajno se nadajući da će pogoditi bar jednog Slovaka u glavu. Međutim nakon toga mnogi su bili pogođeni. Tako im i treba. Tako se bori za domovinu.

Lopta se konačno našla pred nogama nastasje, internacionalca iz najjačih liga irske, kuvajta i pokazala da se nabolje snalazi kad zakuva u kuhinjici, što je izazvalo nove nemire bez naslova u protivničkom šesnaestercu.

Tu lukavstvu nije kraj. Iskusni veteran na čijem dresu je bilo ispisano toliko imena zbunio je sudijsku trojku, koji nisu bili načisto u čiju su se paukovu mrežu upleli. Sjajnim i odmjerenim potezima ovaj velemajstor igre u najboljim godinama Marko izavao je uzdahe u publici pokazujući da je teško mene pokrivati vuka u osami kome treba takva, blesava nadam se lopta.

Ko zna kako bi sve završilo da loptu nije preuzeo dobri duh ekipe Casper i hitrim korakom istrčala na kraj duge otvarajući prostor za nove akcije. Odmjerenim stihovimanajljubavnije pjesme u srcu šesnaesterca stvorila je prazan prostor za sunce, za dugu unaprijed odbacujući važnost koje je kriv.

I tako stvarajući slobodan prostor idealan za domaćicu koja je vještom kombinacijom riječi posvećenh u bojanci u noći punog mjeseca licitirala i začinima osvajala teren i stvarala višak igrača u napadu. Domaćinski kako i dolikuje svakom pravom Blogotimu.

Sigurnim glasom i sjajnim centaršutevima iz ulice svoje duše cicilly, dodatno je hrabrila i pokazala ko je ona, spremna da prizna svoj dio krivice za slabu igru protivnika u napadu te davala sigurnost u odbrani, na dijelu terena na kome se najbolje snalazi.

Dodatnu ravnotežu duha i čarolije na suprotnoj strani terena davala je goordanuska koja je sigurnom igrom između sreće i duge najbolje demantovala lažne idole i davala dodatnu sigurnost srednjem redu Blogotima odolijevajući iskušenjima pokazala da balkanska šizofrenija ima svoj smisao.

Centralno mjesto u veznom redu zauzela je persefona koja je na nisajskim poljima načinila prve korake ove sjajne vještine kojim je zaustavila i u foldere smjestila najopasnije protivničke fudbalere. Nije joj smetala ni snažna kiša jer je prerštom nadrealih noći smogla snage da smjesti septembar u ovu divnu decembarsku noć.

Sjajnim proigravanjima upošljavala je krilnog napadača i šmekera, noćnu moru jednog lovca u kukuruzima, ancisal koja je umijela da na svaku protivničku riječ turi svoje dvije, što nije promaklo sudijama koji su ipak zbog sjećanja što ne blijede nastavili sa fer suđenjem što je objektivna publika znala da nagradi pljeskom.

Pljesak publike izmamila je biljanak čiji su najbolji potezi praćeni uz gitaru davali ton čitavoj igri djelujući gotovo kao antidepresiv dovodeći ekipu protivnika da se izgubi u vremenu i prostoru.

Sjajnim povratnim loptama davala je zamahe novim akcijama u kojima je unajedina pokazivala svoje umijeće ludog vrapca i cirkuske jahačice na zelenom terenu najbolje pokazujući kako odigrati sa vukovima što je utakmici davalo borben karakter koji je izmamio i nešto suza u publici.

Sa njene lijeve strane poletna grlica manirom prekaljenog timskog igrača sastavljenog od sedam žena oživljavala je ulicu uspomena svakom nezvanom gostu znanu ne odavajući ni trenutak umora zbog puta na utakmicu sigurnim koracima.
 
Odlično kretanje u oblacima  i često mijenjanje strane napada krilaanđela izluđivala su bekovski par protivnika koji su ostali izgubljeni možda u sjenci susreta, u očima djeteta u tišini i bez riječi.

Ovakava taktika dovela je igru do savršenstva koju su majstorijama šukija ostali kao trnom ubodeni, u oluji izgubljeni, ostavljeni na milost i osmjeh srca i mehanizma kyrie eleison kako je pisalo na majici koju je ovaj napad pokazao nakon postignutog pogotka.

Utakmicu kraju smirenom igrom privela je strateg i taktičar sanjarenja56 koja je putevima sjećanja pokazala ko sreću traži da sreću nađe, da gorka pjesma može da ostavi otisak na usnama na tersi bilo kojeg borilišta kamo život može da odvede.

Kako to biva oduševljeni prikazanom timskom igrom publika je još dugo skadirala čuvenu navijačku pjesmu „Naša AnaM nema mana“ namijenjenu sportskom direktoru i doajenu sportskog novinarstva na tribinama sjajno pripremljenog borilišta u Resavskoj na broju 78 Scene Crnjanski.

Veliki doprinos, pomoć i podrška dolazila je od strane vesele koja je to više nego li i samo ime kaže, zvezdetvoje i naše, ane sa samo 2 n, phedredelaunay somborke koja se vješto skrila među publikom, sunčice iz prvog reda, razmišljanke koja je uskakala kad i vesela i impresija odmjenjujući umorne, posustale i neodostajuće snage. Pored lijepe uspomene ostaje nam poklon bookmark koji nam je svima poklonila naša nena58 za predahe između čitanja. Neka ples potraje opšta je ocjena ženskog dijela publike vođenog koracima baddancer-a.



Pozdravlja Vas mandrak72, ovakav kakav sam pa neka sam i nikakav.

[ Generalna ] 08 Januar, 2012 16:23

Ovaj video je uspomena na jedno sjajno druženje. Od raspoloživih fotografija zabilježen je ovaj video za uspomenu i dugo sjećanje.

 

Pozdravlja Vas mandrak72

[ Priče iz Desetog sela ] 04 Januar, 2012 18:57

Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.



Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Januar, 2012 00:10
Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakog dobra od srca želi Vam vaš mandrak72
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 26 Decembar, 2011 19:37
Čitav svoj život posvetio sam lovu. Nespojivo za mene. Samo vam se čini. Lovac sam ja i te kako. Lovim otkako sam progledao. Onako ispod oka kako dolikuje pravim pravcatim lovcima.

Lovio sam ja i ptice. O daaaa. Nisam vam pričao. Pazi vako.

Načinim ti ja praćku od žice. Ne bilo kakvu, običnu šta ti ja znam. Ja i ne znam za one lijeve praćke. Moje su praćke uvijek bile prave i ubojite. Praćke pred kojom su strijepile sve komšijske mačke i mačori, kum Đurine kokoši, a tek Gogini golubovi gušani.  Ja sam im bio mora. Ma stravu su im salijevali čim bi se moje ime spomenulo. Sišlo srce u pete.
Izađem ti ja u lovište a ono ni pet ni šes vrabac pred mene. Nakostriješio se ko prija Vuka pred pokojnim kum prikom Stojanom kad ju je onomad upitao nešto bezobrazno. Ma još i više. A ćuba na glavi se raširila kao u Tine Tarner bez trovremenskog tafta.
Mjerakam ja njega, mjerka ti on mena. Ja cimnu lijevo, cimnu i on.

„O sunce ti kalajisano.“-mislim tu si tico.

Nategnem ti ja praćku, nanišanim mu u grudi. On ni makac. Gleda u mene, podigao glavu prkosno izbacio grudi i podigao kljun u nebo.

„Pucaj.“-kao da mi kaže.
„O svetog ti vrapca, šta si tražio dobio si“, odapnem ti praćku put neznana delije i zauzmem busiju.

Ništa. On ni makac. Savijeni metkić od žice tupo se rikošetom odbi od krila. Muk.
Bilo bi mi mnogo lakše da sam čuo lavlju riku, arlaukanje vuka ili riku ranjena vepra, ali muk me jpš više uplaši. Zaledi mi krv u žilama. Onemoćaše ruke da načine novi potez kojim bih dokrajčio lovinu. A on se iskezi prema meni i prkosno prijeteći pokaza blistavi niz zuba. Isuka nokte kao da se sprema da čerupa kakvu lovinu ili još gore lovca, a ja ni pet ni šes nego u sedam koraka šmugnu u kuću koju zaključah te zauzeh rezervni položaj iza fotelje  kako niko nikada u lovačkoj taktici nije.

Ma lovio sam ja i žabe. One zelene sa žutim trbusima. Motkom kreketuše vadio iz bare gdje su se brljali krmci. Jednom prilikom tako sam snažno izbacio žabu da se obrela na Obrenovoj kuštravoj glavi dok je čuvao ovce.

„O ljudiii pomagajte“, zavapi Obren trčeći prema kući, „žabe dobile krila, a meni jedna slećela na glavu, o gospodi Bože spasavaj žito i rakiju“.

Ma bilo je tu svega, al nekako mi najdraže bilo dok sa lovio svoju ljepšu polovinu. Kakav je to bio lov. Upoznam ti ja nju, pa se malo povučem i čekam. Čekam ti ja gotovo godinu dana. Čekam u Boss da dođe da je vidim. Odjurim prije nje u Pauk i zauzmem čeku i čekam. Čekam da se upeca i kad me ponovo vidim da ulovim ono što najviše volim na njoj. Osmijeh.

Da sam bio uspješan u lovu ne moram vam dalje pripovjedati. Ali ja i dalje lovim.
Lovim osmjeh jednog malog bića već mjesecima. I nije da se hvalim imam uspjeha. Itekako.

Nije lako lovac biti. Ulov uvelike ne mora biti adekvatno nagrađen, ali ono što ulovih dan uoči puta za Beograd nikada neću zaboraviti. U školjci snena osmijeha koji ulovih tog jutra dočeka me najljepši trofej ikad.
Biser.
Sjajni biser.
Najsjajniji biser koji je iznjedrila besna noć u školjci suzna pogleda osvojio me je za sva vremena.
Prvi zubić.
Onaj najvažniji od kojeg sve počinje.
Prvi ugriz.
Neprocjenjivo.

Nije lako lovac biti, al dok sam živ nikad neću prestati da lovim osmijeh. Onaj od srca. Tako treba i takav je red.


Pozdravlja Vas mandrak72, lovac kakve lovački ispit ne poznaje niti prepoznaje.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Decembar, 2011 18:26

Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

 

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.

[ Mandrakizmi ] 24 Decembar, 2011 15:01

Kim Džong Un je bio loš đak i traćio vrijeme. Sada mu je pružena prilika za popravni iz vladanja.

 

 

[ Smijehom protiv uroka ] 03 Decembar, 2011 19:03
Srećko Spasić(46), livničar iz Smoljana Donjih jutros je u ranim jutarnjim časovima izašao iz recesije. Ovaj nesvakidašnji događaj na našim prostorima privukao je veliko zanimanje kako naše tako i svjestke javnosti.

U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.

„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“

Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.

„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“

Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.

Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“


Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
[ Koji mi je andrak ] 02 Decembar, 2011 16:44
U vanrednom izdanju veoma cijenjene i uvijek rado čitane rubrike „Halo mandrak72, koji ti je andrak72“ odgovorićemo na jedno veoma zanimljivo pitanje koje je stiglo na našu adresu u kojemu razmišljanka postavlja slijedeće pitanje:

„Sveznajući mandrače72, jedna moja drugarica ima drugaricu čija drugarica lako zatrudni, čak i od uboda komarca. Šta da kažem drugarici da preko svoje drugarice preporuči njenoj drugarici?“

„Cijenjena razmišljanka. Sagledavajući širinu i dubinu problema pitanja pitanja tvoje drugarice koja ima drugaricu koja poznaje drugaricu sa takvim problemom dao sam se na razmišljanje. Iako je zima i problem komaraca je odgođen do ljeta, ostaje problem kapitalaca koji bi da ubodu svakom prilikom. Na ovako pitanje odgovoriću košarkaškim žargonom.  Shvatićete zašto. Život je igra.
Drugarica koja poznaje drugaricu tvoje drugarice očigledno ima problem u igri pod košem. Stoga treba da izbjegava igru kako pod košem tako i igru jedan na jedan. Presingom na protivničkoj strani terena treba natjerati strijelce i šutere da pucaju iz neizglednih i nemogućih  pozicija. Svakako nastojati igrati više na domaćem parketu  i uz bučnu publiku stvoriti nervozu kod protivnika koja može da parališe strijelce i natjerati ih da im zadrhti ruka. Na protivničkom terenu trebala bi igrati zonu. Bod u gostima svakako nosi veliki rizik.“

Draga razmišljanka, nadam se da će drugarica, drugarice tvoje drugarice biti zadovoljna odgovorom kao i njene drugarice. Ukoliko ne bude vidljivih poboljšanja svakako promijeniti sport.
Zbog velikog broja pitanja pristiglih u našu redakciju  odlučili smo da primamo sva vaša pitanja na koja ćemo odgovoriti u Novogodišnjem broju „Halo mandrak72, koji ti je andrak72 specijal“. Sva pitanja pristigla do 20.12.2011. godine biće uvrštena u Novogodišnje izdanje koje ide 31.12.2011.god.


Pozdravlja Vas mandrak72, selektor i taktičar svih malih sportova i vrhunskih rezultata.
[ Koji mi je andrak ] 01 Decembar, 2011 20:27
Dragi čitaoci evo nas još jednom u našoj staroj dobroj rubrici „Halo mandrak72, koji mi je andrak72“. Prvo pismo stiže nam sa dalekog finskog ostrva Velua i u njemu ovako piše:
„Poštovani mandrače72. Imam nesvakidašnji problem. Imam osmomjesečnog zeca kojeg sam dobio na poklon prilikom kupovine devet kokošaka i jednog pijetla. Taj isti zec je umislio da je kokoška. Kljucanje hrane po dvorištu, sjedenje na prečki sa ostalim kokoškama i leženje na jajima nije mu strano. Šta da se radi?“- Vaš vjerni čitaoc Vile Kusinen.
„Poštovani shvatam težinu vašeg problema i njegovog rješenja. Pred ovako neobičnim problemom ostaje žal što za nagradu niste dobili „zečicu“. Mnoštvo problema bi nestalo dok bi rekao mrkva.“

Slijedeće pismo stiglo nam je iz jednog malog mjesta sa autobuskim stajalištem i u njemu nam piše Vergilije Spasić koji bi želio da u daljem tekstu ostane anonimam ako je to moguće. Naravno ispunićemo mu želju. Njegovo pitanje glasi:
„Stručni i edukovani mandrače72 dolazi nam 2012-a godina. Najavljeni smak svijeta dočekujem nespreman. Šta će biti sa našim narodom? Kakva nam je sudbina?“
„Zabrinuti i dragi naš gospodine V.S. Mislim da niste u pravu. Srbi su odavno spremni na smak svijeta. Pun im je kufer svega.“

I poslednje pitanje dolazi nam iz Kumrovca. Neimenovani i dole nepotpisani vjerni čitaoc naše rubrike postavlja nam jedno pitanje koje glasi:
„Simpatični i duhoviti mandrače72. Imam snažan dojam da su se u ovom prelaznom periodu iz komunizma u kapitalizam najbolje snašli komunisti. Zašto je to tako?“
„Neimenovani gospodine iz Kumrovca niste stekli pogrešan dojam. Komunisti su napokon kapitalizovali i dokapitalizovali stečeno znanje iz „Kapitala“.“


Pozdravlja Vas mandrak72, kapitalac osuđen na minimalac svakog petnaestog.
[ Priče iz Desetog sela ] 30 Novembar, 2011 16:32
Rodi se čovjek mnogo puta a da to i ne zna. Samo jednom u životu je čovjek. Sve ostalo prije i poslije toga rijetko ko bilježi. I nije to uopšte najveći problem. Najveći problem je što mnoge stvari nauči kasnije kad već bude kasno.
U jednom od mojih života bio sam samo trn. Ništa važna uloga u životu osim u onoga što me proklinje dok me s bijesom i bolnom grimasom odstranjuje. Trenutak tek da se zakačim, šta košta da košta.

Onoga dana baš kad kruške crnice zamirišu da se čini da si je pod nos turio i gdje god da pogled pružiš i nos podigneš samo za nju znadeš i ne postoji ništa do nje i osim nje. A tih dana sve oko nje se umiri i uživa u tim trenutcima za koju se čitave godine spremala i dotjerivala i kao kraljica plesne večeri šepuri se kruška kao kakva maturantkinja ponosna na svoje haljinu slađu od brda bombona i karamela. E upravo toga dana kum Đorđo sa svom svojom svitom banu pod njenu krošnju s jedinom i iskrenom namjerom da prikupi njene najslađe plodove pa se s njom raspriča kao sa kakvim najrođenijim.

„Neka tebe.“

Dade se svita na prikupljanje slatka ploda. Žagor riječi kao da se topio pod velikom kruškom. Podsao je dobro išao, a kum Đorđo gotovo bogobojažljivo pazi dok otresa i poslednje zrele plodove okačene kao ordenje sa grudiju kakva neznana junaka da ne bi kakva kvara  štete napravio. 

„Mlatni jače Đorđine, nije ti je mati rodila. Ne boli to nju.“-savjetom se ponudi Markić Obrenov seoska ispičutura i enciklopedija svih nebitnih znanja i tuđih problema.
„Neka , neka Markane. Neće pobjeći sad kad me je čekala i dočekala.“-ne dade se Đorđo smesti.

Gunđao je Markić gledajući uposlen svijet oko kruške.

„Vidim zasadio si još krušaka.“
„Zasadio moj Markane.“-Đorđo odgovori ne prekidajući posla.
„O’ćel biti skoro ploda?“
„Hoće za jedno dvadesetak godina.“
„Do tada ko živ ko mrtav. Ko će je tresti moj Đokine?“
„Uvijek će biti neko. I ja nečiju krušku sada tresem. Neka ona samo rodi, uvijek će nekome biti od koristi."

Ne reče Markić ništa no se tromim korakom gunđajući uputi ka selu. Nekako sav sitan i krut kao ofinger u kaputu klatilo se njegovo tijelo dok je za njim nevoljno kaskalo neko mršavo seosko pašče.
Uvijek je tako bilo. Za rođenja i krštenja, za obloge i uboge. Za poslednje ispraćaje i nove naraštaje.

Naiđu tako trenutci kad i trn shvati da mu se nije za svaku kačiti. Treba neku i saslušati. Šta reći kad nedostaju riječi. 


Pozdravlja Vas mandrak72, kruškotres i mastiljara od paunova pera

[ Smijehom protiv uroka ] 28 Novembar, 2011 11:56
Rade Z. bio je poznat liječnicima širom regiona. Njegovu sklonost ka bolestima nije zabilježila niti jedna medicinska enciklopedija. Opsesija za stalnim liječničkim nadzorom bile je velika.
Rade, plavokosi pedesetogodišnjak rumenog lica bilo je lice koje ste mogli sresti svakodnevno a da ne primjetite da ste ga sreli. Tek pažljiviji pogled i posmatranje njegova lica moglo je neke stvari dati naslutiti o njemu. Tako je i bilo kad sam ga prvi put spazio u čekaonici ispred porodičnog ljekara. Obično mnogo ne pridajem pažnje na prisutne pacijente osim ako ne ugrožavaju moj ugovoreni tremin kod liječnika porodične medicine. Ali,...

Rade je mirno sjedio toga dana u čekaonici sve dok se nisu sreli naši pogledi. Od tog momenta u Radi kao da je nešto prepuklo. Oborio bi pogled i odmahivao glavom, povremeno dižući pogled prema plafonu čekaonice, a potom nervozno spuštajući pogled na ručni časovnik i vrijeme. Čak sam bio dojma da kad bi ga pitao koliko je časova da ne bi bio u mogućnosti ni približno da pogodi vrijeme. Bio je to pogled prepun rituala koji kao da je htio da kaže „šta rade ti doktori, čekaju da odapnem u hodniku, pa neka, neka se i to priča gradom, taj i taj umro čekajući na doktore“.

„E moj Rade.“-bolno i tiho uzdahnu Rade u čekaonici čekajući „svetu smrt“ čitajući sa usana saznah. Usput je pokupio sav reklamni materijal o novim lijekovima koji je više gledao iz znatiželje nego što je i bio zainteresovan.

„Dok se vi nakanite raditi neće biti Rade“,odmahivao je glavom kao neposlušno magare,“nema meni života.“-kukumavčio je  je u sebi ponovo pogledavajući na časovnik kao da je u pitanju štoperica kojom odbrojava dane. Tražio je ma kakav način da zapodjene razgovor sa mnom, ali nisam se dao. Što je najvažnije primjetio je da sam vidio da ima časovnik te ne bi bilo smisla pitati me za vrijeme, a poslije sve ostalo. Ko sam? Odakle i čiji sam. Šta me boli? Primjetio je da ja nisam zainteresovan za njegovu istoriju bolesti, a ni njegov karton koji će najvjerovatnije zavještati kao legat domu zdravlja.

„Lijepo će pisati ispod njega. Sve onošto medicina nije znala o meni. U potpisu rade Z.“-kitio je i dalje, mrmljao u bradu i tiho negodovao.

Njegov slučaj bio je poznat svima. Bio je zdrav kao konj, ali zbog njegovog stanja duha liječnici pristaše da ga liječe nastojeći ne ugroziti njegovo zdravlje. Davali su mu sve ono što je mogla i beba od godinu dana da koristi bez straha od nuspojava. Rijetke su bile i njegove prehlade, ali u njegovim očima su to bile smrtonosne i još dosad nepoznate epidemije o kojima će se tek pričati.

Apotekari su takođe znali „našega Radu“ kako su ga i liječnici zvali. Momo K. stari i iskusni apotekar vrlo brzo je uočio Radu i njegove probleme. Bio je iskusan i njegovo oko vrlo brzo je uočilo „ozbiljnost terapija“ o kojima je volio da besjedi sa njim. Bilo je tu svega. Unaprijed je mogao po njegovom pristupu šalteru i načinu na koji stoji u redu da unaprijed pročita njegov recept za taj dan. Nisu ga zbunjivali ni recepti koji su pristizali od „najjačih doktora“ do kojih je Rade već ko zna kojim prečicama stizao. 
Za Momu su svi rukopisi bili isti. Iako ružni i nečitljivi samo on je umio sa takvom preciznošću da ih pročita kako niko nije. I neke njegove mlađe kolege su znale kad nisu bili sigurni u čitkost rukopisa da se s njim posavjetuju oko toga. Svoju vještinu nije štedio. Nekoliko puta su i sudski istražitelji koristili njegovu spretnost za čitanje oproštajnih pisama, testamenata i slično.

Rede je umorno spustio svoje tijelo na stolicu. Otpuhivao je kao da broji zadnje čase, još jednom sumirajući svoj životopis ispunjen mukom i bolestima p kojima će moderna medicina još godinama poslije njega da lomi koplja. Ispustio je knjižicu sa receptom na stol i odgegao do ležaja da „ispusti dušu“, a supruzi Mariji je rekao da ako i umre ne pravi veliku sahranu.

Marija njegova vjerna ljuba znala je svog Rada i njegove tegobe. Nije mu uzimala za zlo. Navikla se se godinama. Čuvala je unuka Pavla, tog nemirnog trogodišnjaka plave kose.

„Eh, da može đedo dočekati da mi bar u školu pođeš“,vajkao bi se katkad rade gledajući unuka kako se igra po kući. Nije mu mnogo ni zamjerao kad bi njegove žvrljotine pronalazio po zidovima i namještaju,“ samo ti piši đedova jabuko, po rukopisu se vidi da ćeš do doktora dogurati, ako ne i dalje“.

Pavle je sjedio za stolom i olovkom švrljao po papiru. Bio je neobično miran, nije razbacivao igračke po kući i pravio nestašluke te je Marija mogla da radi po kući.  

„O jabuko đedova“, Rade ga pomilova po tršavoj kosi,“ samo ti meni piši doktor da budeš svoga đeda da liječiš“, uzeo je svoju zdravstvenu legitimaciju sa receptom sa stola i uputio se prema vratima. Krenuo je prema apoteci.

Momo je već po navici ljubazno uzeo propisani recept razmjenjući pokoju riječ sa njim. U tom momentu Momo zastade. Pokušavao je da protumači recept ali nije išlo. U tom trenu pomisli da nije došao kraj njegovom brzom čitanju recepata. Poznavao je „rukopise“ svih lokalnih i regionalnih doktora, ali opet nije išlo.

„Rade, a da ti navratiš sutra ujutro. Nemam sad ovog lijeka, pa ću nazvati kolege u Prijedoru, da mi ga kako pošalju.“
„E moj Momo, do sutra ko živ, a ko mrtav“, ali ipak pristade.

Besana noć nastupi pred Momom. Takav rukopis nije nikako pripadao dolepotpisanom doktoru, ali znao je on da ponekad raspoloženje i još mno fakora umiju da utiču na rukopis, a i ne bi bilo prvi puta da se to nekome desi, ali jedan dio recepta očigledno je bio nečitljiv. Doduše već je imao nekoliko ideja šta je to moglo biti napisano, ali nije bio siguran, a sa lijekovima se nije šaliti. 

Godinama je on vodio „rat“ sa doktorima u momentima druženja i svakodnevnog peckanja. Rukopisi su bili poslastica. Tvrdio je i čak se kladio da ne mogu da napišu recept koji on neće moći pročitati. 

„Možda je ovo igra? Možda žele da se predam i priznam kapitulaciju, a jok. To se neće desiti. Ma i da su kokoši pisale ja bih našao način da to protumačim.

Sjedio je Momo cijelu noć. Kombinovao je sve Radine boljke i sve njegove „terapije“, ali nije se mnogo toga uklapalo u mozaik. 

„Zašto bi mu neko sad nakon godina mijenjao terapiju? A zašto i ne bi mijenjao, ogugla i otupi čovjek na svaki lijek.“-kolebao se između nekolicine varijanti i doza iskusni apotekar. 

Svu noć analizirao je i Rada i njegove bolesničke uspone i padove. Njegovu istoriju bolesti i „terapije“. Konačno pred zoru odluči se za jednu od propisanih terapija.

„Samo ta i niti jedna druga može biti.“- s ponosom zaključi Momo siguran u dobro tumačenje recepta.
Rade je strpljivo čekao u redu. Dobrano se iznenadi lijekovima koje mu dade Momo uz osmijeh iza kojeg se krila besana noć.

„Pozdravi doktora, nismo se već dugo vidjeli.“-pozdravi ga na odlasku.

Rade prihvati terapiju kao spasonosnu. Nije imao običaj da se hvali doktorima niti njihovim liječenjem, ali osjetio je neznatno poboljšanje. Svakodnevno njegovo stanje umnogome se popravljalo. Urijedio je sa odlascima ljekarima i apotekama. Terapija je očigledno bila uspješna.

Godinama nakon toga Rade je dočekao da mu unuk Pavle postane liječnik. Bio je ponosan na njega. Nikada nije saznao da je Pavle nešto doškrabao na njegovu receptu što je umnogome popravilo njegovu zdravstvenu sliku. Ni Momo nikada nije saznao da li je propisani lijek bio igra, ali bio je ponosan da mu se nije oteo niti jedan“rukopis“.

Kako god. Djeca su naš najbolji lijek, možda najbolji doktori bez licence. Oni znaju recepte za sve naše boljke. Neki od njih se usude da to i nažvrljaju. He-he-he.


Pozdravlja Vas mandrak72, grafolog za nepismene i one manje pismene.

[ Smijehom protiv uroka ] 21 Novembar, 2011 21:30
Ne postoji način da se suzbije ono što u čovjeku čuči i kao vulkan čeka da se izbaci iz sebe. Postoje ljudi posebnog kova rođeni upravo takvi kako niko skrojen nije. Odmah za oči zapadaju. Postaju interesantni zbog svoje pojave i upravo od njih se uvijek očekuje nešto što nikome drugom ne bi palo na pamet. Odudaraju svojim ponašanjem od okoline koja više voli sigurnost, ali isto se tako raduju i vesele prepričavnjima dogodovština upravo kao da su i sami učesnici. Čini se čak da su u stanju da to bolje i vjerodostojnije znaju ispričati od samih aktera koji to nikome i ne kazuju.

Šeretski brkovi koje je Slobo njegovao odmah su i pri prvom susretu odavali čovjeka uvijek spremnog na šalu i sprdnju.
„Spadalo od čovjeka pa to ti je“, kako bi narod reći znao čim bi se njegovo ime spomenulo, mada nije morao ništa učiniti da potvrdi njihovu tvrdnju on je bio tu i bio je već u centru pažnje.
Slobo je bio sklon da od svega napravi štos, pa ondje gdje bi se on pojavio na njega se čekalo. Takva nimalo laka uloga nije ga zbunjivala. Što je situacija bila teža to se njegova snalažljivost prikazivala u punom svjetlu.

Bio je zaposlen kod privatnika koji se izvodio radove na izradi i održavanju instalacija centralnog grijanja. Uvijek je nosio šajkaču. Krivonog u čakširama odmah je privlačio pažnju svojom pojavom. Nije bio ženjen. Na posao je putovao autobusom iz jednog okolnog sela.

„Slobo, otidi u SUP. Pripremi instalaciju za grijanje. Zima samo što nije da ne čekamo zadnji dan.“
„Važi šefe.“-bez pogovora je krenuo na zadatak.

Pregledom instalacija uočio je nekoliko naprsnuća cijevi i curenja tečnosti koje je trebalo popraviti. Bilo je tu posla za par dana.

Slobo se vrijedno prihvatio posla. Kao i svaki dobar radnik iza sebe po završetku posla nije ostavljao nered. Pokupio bi alat i nakon završetka posla vraćao bi se svojoj kući.
Slijedećeg dana ponovo je vrijedno prionuo na posao. Obnavljao je dio cijevi koji se nalazio u ćelijama za pritvor u podrumu. Prozori su bili sa rešetkama tik iznad zemlje. Otvorio je prozore da iz njih izađe ustajali vazduh preostao od gomile neznanih i nezvanih gostiju.
Čim je otvorio prozor sa znatiželjom je provukao glavu kroz rešetke. Njegova čupava glava sa šajkačom i brkovima ispuni prozorsko okno. U tom momentu kao naručen naiđe njegov komšija Stevan.

„O Stevoooo. Stevane brate rođeni“, zavapi Slobo kroz rešetke kriveći glavu kao goveče kad odmahuje glavom zarad dosadnih muha.

Prepoznavši komšiju Stevan se dobro obazrije oko sebe da ga neko drugi ne doziva.

„Ovamo Stevo. Amo rođeni“, navodio je Stevanov pogled.

Iznenađeni Stevan izbeči oči vidjevši ga kako glavom klima kroz rešetke.

„Pobogu Slobo, otkud tamo nesrećo jedna?“
„Ne pitaj ništa moj Stevica. Na pravdi Boga me privedoše te me se naliječiše kako ni jedan dokotor   do sad, da ni sjesti da prostiš ne mogu već samo ko uštrojen konj svu noć stojim i ržem kroz prozor ne bil kome svoje muke izjadao. Drže me bez rane i vode. Ni duvana da mi daju brate najmiliji.“-ispovijedi se Slobo kao nikome do sad.

Stevo se uspremeta uplašen razvojem situacije, te se poče osvrtati oko sebe da kojim gestom ne bi Zakon navukao na sebe.

„Nego Stevo, ti pravac selo kad obaviš poslove. Vidi pa donesi štogođice za jelo ako dotad ne odapnem. Na ti i lula, pa ako ko da duvana da se nabije. Vas mi se čini da bi namah progledo.“, polako je spuštao glas koji je bio sve tanji i rijeđi.
„Oću Slobo. Očekaj malo, sad ću ja trkom da ti odmah nešto donesem.“-skoči Stevo na noge i kao oparen odjuri prema buregdžinici.

Nakon petanestak minuta eto ti Stevana sav se zapalio kao parnjača pa hukće li hukće.

„Znao sam ja Slobo da ćeš ti ođe zaglavit. Znao pobratime. Pusti kraju zajebanciju, nije se s državom zajebavati. Evo uzmi. Ima tu rane do sutra, a sutra ću ja il neko drugi već banuti i štogođice donijeti. Na.“-doturi vrećici kroz prozor Slobi.

Zahvali se Slobo kako samo on umije te prionu na doručak. Pojede vruć burek koji je zalijvao jogurtom. U vrećici još bi flaša kokakole, narandže i kutija Drave. Nakon obilna doručka nastavi on sa poslom.
Posao je dobro napredovao. Majao se Slobo onako krivonog stalno šepajući i dlanom šajkaču popravljajući držeći je na zatiljku.

„Gdje se dadoše kliješta ćaću im ćaćinog.“-češkao se po glavi zalud prevrćući alat tražeći kliješta.

Po završetku posla pokupi alat i pođe na autobus. Autobus je bio već pun svijeta kad je stigao na stanicu. Stevo je prepričavao kako su bajbokirali Slobu i kako mu je nosio hranu i duvan. Vidjevši ga kako ulazi u autobus Stevo zanijemi. Autobusom se razliježe smijeh jer su bili sigurni da je to jedna od Slobinih smicalica, te im tek uz mnogo nagovaranja ispriča cijelu priču. Odljuti se i Stevo na Slobinu varku te mu oprosti.

Drugoga dana posao je išao kao podmazan. U jednom momentu Slobi potreba nešto od alata te se uspremeta. Dobro je znao da nikada na posao ne ide bez prijeko potrebnog alata te mu postade sumnjivo da ga neko potkrada.
Nakon što otide u kancelariju kod komandira stanice da mu se požali kako mu neko ili sklanja ili krade alat naiđe na nerazumijevanje.

„Pobogu Slobo. Pa gdje da narodna milicija krade od svojih građana. Pogledaj da ti nije kod Sime u radioni ostalo.“
„Dobro ti kažeš, gdje bi milicija od naroda krala.“-pomiri se Slobo sa njegovim stavom ali izađe odlučan da istjera stvari na čistac.

Namjerno je često mijenjao mjesto gdje je izvodio radove. Čas je bio u podrumu, čas u hodniku, čas pred šalterom pored ulaznih vrata. Iza sebe je namjerno rasipao manje vrijedan alat.
Brenerom je gotovo do usijanja ugrijao velike rolcange, te ih nogom izgurao u hodnik da postanu uočljive. Nakon toga se primirio čekajući rezultate svoje zamke.
Nije mnogo prošlo. Iz hodnika se začuo vrisak. Bio je to glas policajca na kojega je nekako najviše sumnjao.

Nakon svega bio je pozvan kod komandira.
„Druže bili ste u pravu, gdje bi milicija od naroda krala. To je posao lopova.“-smješkajući se i sučući brkove pred komadirom stajao je Slobo.
„Izvini Slobo.“-samo je slegnuo ramenima.
„Ne ljutim se ja. Svi smo mi ljudi u uniformi ili bez nje.“
Za neke lekcije postoje i manje bolne metode, međutim uspjeh zavisi od sagovornika. Slobo je to dobro znao te se nije mnogo obazirao na pomenuti događaj već je bio okrenut novim. Jednostavno nikad se nije moglo znati šta se kuva ispod njegove šajkače zabačene na potiljak. Kakva je smicalica u pitanju krio je osmijeh vješto sakriven iza šeretski usukanih brkova. Postoje i danas ljudi kao Slobo. Njih nije potrebno tražiti oni će jednostavno naći vas. Dobro razmislite prije podignete neki predmet odbačen ili vas neko prozove iza rešetaka.


Pozdravlja Vas mandrak72, jednodnevni pritvorenik, nikad suđen il osuđen.
[ Smijehom protiv uroka ] 21 Novembar, 2011 12:52
Sport i sportski duh umiju da iscrpe čovjeka preko svake mjere. Najbolje to osjećaju sportski fanatici poput mene.
Obično je najteže poslije vikenda jer je ponedeljak i radni je dan. Međutim danas je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH i neradni je dan u Republici Srpskoj. U Federaciji BiH to nije slučaj. U BiH ništa nije slučajno i sve je slučaj za sebe.

Obično ponedeljkom pogledam pregled golova iz svih važnijih prvenstava u fudbalu. Tako ujedno saznajem kako su naši reprezantativci pružili još jednu sjajnu partiju u svojim uspješnim internacionalnim karijerama. Basta je napravio penal, a Kuzmanović i Kačar sjajni u u pobjedama svojih timova. Nastasić sjajno čuvao Ibru u nerješenom ishodu. I ostali na visini zadatka. Šteta što nisu takvi u nastupima za reprezentaciju. Gdje bi nam bio kraj. No to nije sve ponedeljkom. Tu je utakmica druge njemačke lige popularne „cvajte“ kako nam i sami kažu komentatori. Šta nam preostaje nego da im povjerujemo. Potvrda svega toga je i posjeta na tim utakmicama nerijetko veća nego na našem najvećem derbiju.

Utorkom mi najviše vremena za sport uzima Liga šampiona.

Srijedom takođe mečevi Lige šampiona sa sve našim znalcima i komentatorima, pa se nerijetko zapitam kako pored takvih stručnih konsultatnata i znalaca ne postižemo zapaženije rezultate.

Četvrtkom su na programu mečevi Lige Evrope. Još jedno takmičenje u kojemu nema naših klubova. Proćerdali su status kandidata u kvalifikacionim mečevima.

Petkom veče na programu je utakmica njemačke prve lige. Sjajan početak sportskog vikenda.

Subota je ispunjena mečevima engleskog prvenstva, njemačkog, italijanskog, španskog francuskog, grčkog i naravno mečevima Jelen super lige.

Nedelja opet sve Jovo nanovo. Loptaju se italijanski, njemački, francuski, engleski, grčki, brazilski, španski portugalski fudbaleri naši fudbalerčići širom terena Evrope.

Tako sporstki izmožden jedva dočekam da legnem u postelju i odmorim se. Toliko sporta ne bi izdržalo ni preplaćeno tijelo Kristijana Ronalda.

Ponedeljak. Da ponovim da mi je neradni dan danas.
Ustajem izmožden i premoren. Izvaljen u fotelju prelistavam plan današnjih mojih sportskih aktivnosti na open iptv-u.

„Ustani da usisam mrvice i prašinu sa fotelje i istresem prekrivač.“-strogi glas moje supruge ne daje prostora za odlaganje istog.

Zauzimam pložaj na dvosjedu. Preklopio sam se preko njega ko lovačka puška. Prvi znaci jutarnjeg sna polako me uzimaju pod svoje.

„Hajde pomjeri se malo. Vidiš da mi smetaš.“-prijeteći vitlala je usisivačem moja ljepša polovina.

Oborena nosa ustajem i zazuimam položaj na trosjedu u sebi se kunući da više neću napustiti zauzeti položaj po cijenu života. Usput zijevam i dobar dio grinja pronalazi svoje novo stanište po povoljnim uslovima. Mirno i rijetko skono nekim velikim zahvatima.

„Vuci se vucibatino sa trosjeda. Vidiš koliko je još posla preda mnom. Ugasi taj TV kad ga već ne gledaš. Samo gledaš kako da spavaš.“-glas je bio ozbiljan i nije bilo govora usprotiviti mu se.

Opet sam sa trosjeda zauzeo položaj na fotelji. Spavalo mi se iako sam samo doručkovao. Podigao sam noge na tabure. Prvi snovi već su polako dijelili uloge.

„Bitango. Sklanjaj te noge, vidiš da usisavam. Mogao bi već jednom promijeniti čarape. Makni noge već jednom.“-glas moje sad već ljute polovine dizao me je iz mrtvih.

Sjeo sam na dvosjed. Pošto je bio kratak noge sam digao na stolić.

„Konačno, a sad odmor.“-pomislih.

Taman u snovima dobih značajnu ulogu u jednom poznatom italijanskom prvoligašu kojeg ne bih imenovao da ne bih rasplamsao komentare iz suparničkog tabora probudi me opet glas moje supruge.

„Skloni te nožurde sa stolića. Vidi šta je prašine na njemu.“

Odvukoh se u polusnu iznova na trosjed. U tim momentima već sam bio nadomak šesnaesterca u izglednoj situaciji da uputim upotrebljivu loptu na ivicu peterca gdje se vodeći strijelac italijanskog prvenstva već bio namjestio tako da jednim okom gleda u suparničkog golmana, drugim u fotoreportera za sjajnu sliku na profilu i komentar na twitter-u, a trećim okom gleda u mene.

„Treće oko!!!Jel me to neko zajebava? Otkud treće oko?“-kao oparen skočih.
„Ma šta se dereš. Daću ja tebi oko. Ustani nemoj se tu derati kao jarac. Makni se odatle da skinem zavjese. Bolje bi bilo da ideš naložiti vatru da se ne ugasi.“
„Da, da. U pravu si. Samo sekundu. Jednu.“-polako sam tonuo u san.
„Diži se beteru. Daću ja tebi sporta pa da te onda vidim delijo.“

Odvukao sam se do peći. Privukao sam tronožac. Sjeo na njega. Ugodna vrelina zapljusnula je moje lice kad sam otvorio vrata ložišta. Prepustio sam se snovima.
Uputio sam nerezonski šut visoko iznad prečke. Zviždao mi je cijeli stadion. Moji saigrači su bili bijesni. Trener je vikao na mene.

„Napolje.“
„Samo još jednu šansu treneru. Još samo koju minutu? Popraviću se.“-kleknuo sam i preklinjući molio.
„Napolje.Napolje kad kažem. Istrčati jedan krug i dvadeset sklekova.“-glas je bio neumoljiv.

Istrčao sam. Hladno novembarsko jutro me je rasanilo. Bio sam bos i u pidžami. Trčao sam oko kuće. Komšinica saksija je po običaju virila kroz prozor i krstila se mada to obično ne čini.
Utrčao sam u kuću.

„Hoćeš li mi pružiti još jednu šansu?“-uputih pogled ka supruzi.
„Možda u drugom poluvremenu, a sad se oblači i pravac prodavnica.“

Sportski život traži kompletnu ličnost i stalno angažovanje. Takve napore mogu podnijeti samo pravi profesionalci. Nama sportskim amaterima ostaju zapaženije uloge pred tv ekranima. Stoga mi teško padaju optužbe da smo ljenčuge. Svaki evro zarađen od sporta natopljen je znojem i mukom. Koliko sna i samodoricanja ostaje nama amaterima samo mi znamo.

Poruka našim ljepšim polovinama.

„Ukoliko već nemate sportskog duha omogućite predah onima iza kojih je naporan sportski vikend.“



Pozdravlja Vas mandrak72, transparentni i šalom ogrnuti zvezdaš sa distance