[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 24 Decembar, 2007 18:33

Peti razred „a“ odjeljenja 83-će, bio je početak za mene jednog novog svijeta. Svijeta bez učiteljice Rose, koju i danas ponekad sretnem povijenu pod teretom godina. Počela nam je kabinetska nastava, novi nastavnici, novi školski predmeti, nove šarene i interesantne knjige. Jedna od nji se baš isticala mnoštvom boja, slika, svemira i naravno geografskim atlasom.

 Često sam prstom putovao kontinentima slijedeći tokove velikih rijeka Nil, Amazon i među njima najljepšom Unom.Nastavnica Jasminka, jedna jednostavna, nenametljiva dobra duša počela je da nas uvodi u svijet geografije. Ređale su se teme, o svemiru, o kontinentima, narodima, kulturama, rudnicima i svim onim čudnim pojmovima koje smo upijali.

 Nastavnica Jasminka nas je pričama vodila kroz sve te nepoznate predjele sa svim svojim emocijama koje može jedan nastavnik uložiti u predmet koji voli.Naučio sam sve glavne gradove svijeta, sve veće rijeke, mora, okeane, naučio sam kontinente, naučio sam da svijet nema mjesta koje nije pronađeno i imenovano. To sam mislio sve do 93-će.Te tužne 93-će životni put me je doveo na jedno mjesto za koje niko nije znao kako se zove osim „kota 447“. Jedino po čemu smo nekom mogli reći gdje se nalazimo bilo je da smo ispod „Orlovog gnijezda.kota 450“.

Iza mene su davno ostali geografija i moja razrednica Jasminka koju su te ratne godne odvele ko zna na koju stranu svijeta. Nisam mogao da se sjetim ni jednog pojma koji bi moju kotu 447 krsti nekim drugim imenom , jer ovaj vojni topografski naziv mi je stalno budio sjećanje da smo i mi svi samo neki broj u brojnom stanju nečijih pobjeda ili poraza.Ne bih Vam detaljisao o mojim saborcima koji su svi bili priča za sebe, ali hoću ispričati jedan događaj koji je krstio moju kotu 447.Nikola Zvrc, moj ratni drug izletio se i rekao za svoj rođendan i da će taj dan da donese pile od kuće i da ga ispečemo u rovu i da proslavimo taj dan. Da li je zaboravio ili ne to ne znam ali taj dan kad je došao društvo ga je malo zajebavalo da ne ispunjava obećanja.

 „Ja nikad ne lažem „-reče Zvrc (nadimak) i odjuri u pravcu komande bataljona.Nakon nekih 2 sata vraća se Zvrc sa nekim zamotuljkom ispod jakne sa ne baš nevinom facom..

„Nisam našao pile , ali valjaće i patka“-kuražno će Zvrc. „Mlađo nastavi vode da je očerupamo“-sad već glasnije naređuje Zvrc.

„Bome Nikola (Zvrcovo pravo ime) nečija će majka zaplakati za ovom patkom“-sumnjičavo će Mlađo nastavljajući vodu da proključa. Nakon nekih pola sata patka već očišćena spremala se za ražnja kad iz komande čete pitaju da nije stigao Zvrc i da nije donio patku, ako jeste da je smjesta vrati.

„Ja je sad ne vraćam pa bog“- vragolasto je Mlađo svatio šta se desilo pa odgovara k-diru čete.

„Ova ptaka je završila svoj ratni put i polžila je život na koti 447“-zagrijavao je atmosferu Mlađo.

„Mi smo je pedentno i temeljno sredili“-dobacivao je Boro, kicoš koji je sav svoj život proveo na drumovima bivše Juge kao kamiondžija.Vidjevši da je đavo odnio šalu k-dir čete odmahnu rukom i okrenu se u pravcu zemunice gdje je bila komanda čete, nekih tridesetak metara iza linije našeg rova.

Nakon obilatog ručka za sve osim za mene koji ne volim nikakvu perad da jedem, zajebavali smo Zvrca da će u zatvor.Onda nam je Zvrc ispričao da je išao od kuće do kuće i pitao da kupi kokoš, ili pile, niko mu nije htio prodati. Da se ne obruka naš Nikola, u povratku na liniju zavirio je u prvi kokošinjac(jebi ga ne znam da li se tako zove i kuća za patke), zavukao je ruku unutra i Bingo. Izvukao je patku, stavio je pod jaknu i pravo put linije. Putem ga je patka dobro uneredila. Ali nije Nidžo znao da je patka bila naležena na jaja i da se raskvocala. Gazda bi mu dao drugu patku ili kokoš samo da je vrati na leglo ali dockan.Kad su drugi dan za to saznali iz drugih rovova dopiralo je stalno KVA-KVA, Gdje ste pačići, Šta ima novo na Patkovom brdu....itd. To je poprimilo epidemiološke razmjre pa su za nas saznavali i iz drugih bataljona i pričalo se već o ko zna koliko pataka i šta sve ne.

Vidjevši da ne možemo da odgovorimo od stalnog zajebavanja, odustali smo, čak smo i prihvatili neku dasku na kojoj je bilo napisan „Patkovo brdo“ koju je donio Dudan saborac iz drugog rova i okačili smo je na stablo na koti 447.Nedugo nakon toga događaja moja jedinica je prekomandovana na ratište nekih 200km od toga mjesta i od naše kote 447 na koju smo se bili dobro navikli.

Prolazili su dani i mjeseci i negdje u januaru prelistavajući neki časopis VRS u tekstovima o borbenom putu nekih jedinica ugledasmo jednu sliku. Na slici daska na kojoj piše „Patkovo brdo“. Odmah smo se dali na čitanje dotičnog teksta. Gutali smo izvještaj o jedinici koja hrabro brani naše položaje sa „Patkovog brda“.

Tekst smo više puta isčitavali od riječi do riječi. Niko ne spomenu onu „kotu 447“. Patkovo brdo, patkovo brdo, pričalo se samo tih dana po rovovima. Priačalo se o nama, o nesretnoj patki, o Zvrcovom usranom rođendanu. Bili smo ponosni na njegovu glupost koja je tako njegovim nesavjesnim djelovanjem dovela do toga da više nikom ne moram objašnjavati gdje sam bio na položaju, ispod ovog ili onog gnijezda.

Patkovo brdo bilo je sasma dovoljno.Eto pa sad se ponekad zapitam otkud nekim mjestima neka glupa imena,( Šugavac, Magarac, Jarac i da ne nabrajam dalje). Samo ne mogu da znam da li je tad moja razredna nastavnica Jasminka znala za sve te pojedinosti ili možda nije imala vremena da nam sve to tada u školi ispriča. Svejedno ako i nije znala ako ovo ikada pročita Jasminka ovo je moj skromni doprinos za Geografiju kakvu sam volio. Nije Kolumbovski, ali svi veliki putevi počinju malim korakom. Ovo je moj mali korak za geografiju.

 

Hvala Vam na odvojenom vremenu za čitanje ove priče, Vaš Mandrak72.

[ Priče iz vremena kad su cvjetale tikve ] 23 Decembar, 2007 18:23

Zimsko jutro, hladnim zrakom održavalo me je budnim. S početkom svitanja radovao sam se vatri koja je veselo pucketala u mom ko zna kojem po redu prebivališu tih godina. Korenić, Plisnić malo mjesto selo u okolini Donjeg Vakufa , u tim godinama zvanim Srbobran.

Valjda po nama braniocima toga dijela teritorija kojeg sam došao da branim 200 tinjak kilometara od svoje kuće, koja je i sama bila udaljena nekih 20 tak kilometara od borbenih linija. Donji Vakuf mala sredina u ondašnjoj BiH bila je sada još i manja, bez svih onih atributa što čine neko mjesto gradićem. Živjeli su malo, slabo i teško u sveukupnoj situaciji. Kao da su stalno bili u nekom očekivanju i kao da to sve nije tako kako jest.31.12.1994. god. Večeras je Nova godina. Već par godina kod nas se bio izgubio taj duh Nove godine, Djeda Mraza smo prozreli. Olako smo se odrekli Novih godina.

Olako smo pomislili da vrijeme stoji i čeka da samo ovo zlo stane. Da će sve opet biti u redu kao da se ništa nije desilo. Hladno jutro štipalo mi je obraze dok sam iz snijega vadio drva za vatru.

„Kako se ova drva brzo troše, moraćemo još danas da ih nasiječemo, duga je zimska noć i noći su hladne“-pričao sam onako sam sa sobom. Prijatna toplina zemunice izazvala je blagu sjetu u meni.

„Šta se sad radi u nekim normalnim zemljama, dok mi ovdje izigravamo međede u šumi“-govorio sam svojim cimerima u zemunici.

Zvrc nadimak je sve govorio o mom ratnom saborcu. Čovjek koga u normalnim uslovima ne bi pozvali i vojsku ipak se u ratu pokazao dobrim borcem. Malo kasnije paljenje bilo namje simpatično kod njega, a situacija da je bio iz siromašne porodice i sa nekoliko braće činila nam ga je još bliže svoj ovoj situaciji. Uvijek pedantan, počešljan, izbrijan i ispeglanih košulja bio je sušta suprotnost mjestu i ljudima gdje se nalazio. I oružje koje je dužio bilo je besprijekorno u cijelom mom petom bataljonu pješadijske jedinice. Snažan ko bik, priprosto mudar korektno je izvršavao svoje obaveze.

Nenad momak neoženjen, godinu dana mlađi od mene bio je takođe netipičan za ovo mjesto. Bio mi je posebno drag zbog svih osobina koje sam vrlo brzo uočio kod njega. Seljačko dijete, siromašno, ostao bez oca sa mnogo braće (njih 5 je bilo u jedinicama VRS) sa starom majkom. Uvijek sam navijao za autsajdere. Jednom prilikom rekao je da ne može jesti sa nama jer od kuće nije imao šta da ponese, jer sve što su u kući imali do tada su on i braća odnije li na ratišta širom RS. Uvijek ću se sjećati toga dana kad smo svi ko po dogovoru navalili na njega da se ne blesavi, ješćemo svi ono šta imamo i dok imamo a poslije kako bude. Poznat po nekoj svojoj snalažljivosti on bi nam od rešoa napravio radio prijemnik koji bi smo slušali dok smo bili na liniji. Svaki njegov odlazak kući značio bi njegov povratak sa nekim novim radio prijemnikom koji je na sve ličio osim na radio bio bi povod za šale nj njegov račun.

A ja 22 godišnjak iz srednjeg staleža sa tim momcima sam bio već pune dvije godine u odjeljenju. Došao sam iz jedne jedinice u svoju matičnu brigadu da budem bliže kući i roditeljima , a vidi sad gdje mi je jedinica dobila položaje. Ali šta da se radi.

Sjećam se trebali smo biti na tim položajima mjesec dana, a onda mjesec dana odmora i kao što to uvijek biva u mom slučaju zbog stanja na terenu prvo smo ostali 57 dana, pa kratki odmor i tako već par mjeseci.

„Šta ćemo večeras?“-pita Nenad. Baterije nam ne rade više, nemamo šta večeras slušati-govorio je onako ko za sebe. “Imam neki dinar kako bi bilo da neko skokne do Srbobrana po baterije?“ –pitao sam a već sam znao da je to prilika da Zvrc odskita i malo zadovolji svoje potrebe da svuda prolunja. Dogovor je pao i Zvrc je otišao po baterije. Ja sam uzeo neki časopis od onih koji lutaju od rova do rova star nekoliko godina čini mi se ĆAO specijal sa nekim Rap grupama iz Amerike. Č

itao sam samo da malo odlutam sa ovog mjesta, za koje kad sam prvi put dolazio davne 92 –mislio da je kraj svijeta. Kad sam kasnije zadrijemao iz sna me je prenuo štakor koji se tik do mog lica na 20tak cantimetara šetao iza dasaka kojim je bila obložena zemunica. Njegovo šuštanje dok se češao o dasku prekinuo sam udarcem pesnicom po zidu. On bi se malo umirio i otišao bi.

„Idemo nasjeći drva“-pozva me Nenad ,a sad će i Zvrc iz grada. Obuo sam čizme i krenuli smo u šumukoja je bila nekih 200 metara od naše zemunice ili rova. U našem rovu bila smo nas trojica, a u susjednom njih devet. Znao sam da moramo više da radimo da nasiječemo drva za par dana. U tranšejama( iskopanim kanalima koji su nam bili komunikacija od rova do rova)bilo je blato, pravi glib. Glib koji je otežavao kretanje a pogotovo pod teretom.

U jednom trenutku Digi moj kolega iz drugog rova iskoči iz tranšeje i reče onako prkosno

„ Ma nek me ubiju kad ovo i onako nije život“ i izađe na čistinu na strelište našem neprijatelju. „Ma ija ću izaći kad ti izlaziš iz tranšeje“-iskočih za njim,za mnom i Pic i još neki. Iznenađen neprijatelj našim nastupom povika“ Šta to radite budale jedne, ja ću pucati“.
 „ Ma pucaj ako ćeš sa tim riješitio sve svoje probleme“ – neko je rekao iza mojih leđa. Bio je to Nenad.

„Neka,neka neću ja pucati na vas samo vi pripremite drva, hladno je ovih dana“ hrabrio nas je neprijateljski vojnik.

„Čuvajte se vi ove smjene koja dolazi za dva dana iz Zenice“-kao da nas je hrabrio nepoznati Alahov vojnik. Nisam znao čovjeka ali čini mi se da bih ga prepoznao, možda je u nama prepoznao svoju djecu ili ko zna šta drugo. No hvala mu.U šumi smo rušili debla žagom Amerikankom. Za neka dva sata nasjekli smo drva i istom čistinom smo ih odnijeli u svoj rov. Bio bih iskreno zadovoljan kad bih ugledao drva narezanih za par dana. S prvim sumrakom stigao je Zvrc sa baterijama.

„Gdje si dosad? Da nisi upoznao kakvu mačku kad te nema“zajebavali smo se s njim.

„Daj da probamo Rešo“-tražio je Nenad.

Uključio je radio i odmah je upalio Radio Korenicu. Radio koji je po cio dan emitovao muziku, Horoskope, Top liste i pozdrave borcima. Jedino smo to i mogli slušati. Dragana sa Radio Korenice je po čitav dan gostovala u rovovima širom RS i RSK tih godina.

„Večeras ćemo duže sjediti i malo slušati muziku“-iskreno se veselio Nenad jer zna da će mo mu bar par put pohvaliti rešo i njegove zasluge.
„Ok važi, nije svaki dan Nova godina“-odgovorih mu odsutno i malo sarkastično. Ipak sam u sebi osjetio nako zadovoljstvo što Nova godine nešto nekom znači. Šta je njemu značila ne znam ali me zabrinjavalo šta večeras njegova majka želi za Novu Godinu. Ima pet sinova na ratištu i ništa kod kuće, osim golog života. Bilo mi je teško zbog svih njih, a i ja bih volio da nismo tu. Komentarišući pojedine pjesme, vijesti iz zemlje i svijeta lagano su istekla i neka dva sata. Prvi simptomi slabosti baterija ukazaše se vrlo brzo i za nekih pola sata one nisu pokazivale znake života.

„Jebem im mater izdajničku“- bili smo ljuti sva trojica.

„Pa ni tri sata nisu radile, šta ćemo večeras“-Jadikovao je Nenad.

 „Da nisi možda iz Lade uzeo motor za taj tvoj rešo kad tako brzo potroši baterije“-pokušavao sam da sumornu atmosferu učinim malo pozitivnijom. Ali nije išlo. Ko pokisli, uzeli smo večerati neku blijedu rižu, stari hljeb i čini mi se luka.

„ Ma neće Vam smetati ako jedem luka za čestitanje Nove Godine“-zajebavao sam se sa trenutnom situacijom.

Pojeli smo ostatak večere, oprali naše vojničke porcije i svako se bavio nekim svojim problemima. Nakon toga odradio sam stražu, tako me je zapalo pa sam bio slobodan ujutru do neki 6 sat.Nakon straže ušao sam u rov, legao, otjerao štakora i sebi se zakleo da neću da znam za Novu Godinu koja je trebala da dođe za neka 3 sata. Preskočiću je kad je ona imala hrabrosti da i mene preskoči. Zaspao sam ubrzo, kao kroz san čuo sam pucnjeve koji su parali tihu, usamljenu noć, Ne zanm šta su ostali vidjeli u takvom načinu proslave ali za mene ta 1995 zvanično i nije nikad došla. Ignorisao sam je.

Godinu dana sam izgubio u ništa i da joj se još radujem . Za tu Novu 1995 godinu neću ni da čujem,a eto podijelio sam je s vama. Vi je pamtite ako hoćete, a ja sam je i suviše dugo čuvao samo za sebe.Mi smo samo poželjeli da malo slušamo muzike, a nije nam se želja ispunila. A tako smo malo htjeli.

 

Vaš Mandrak72.

[ Generalna ] 21 Decembar, 2007 17:42
Evo kraj godine je pred nama. Da zbacimo teret sa leđa da se odmorimo pa opet Jovo nanovo. Okrenućemo glavu pogledati još jednom šta jeste a šta nije dobro bilo. Pokušaćemo da zapamtimo samo najbolje stvari, a ostale loše da zaboravimi ili zlopamtimo. Prođe ta godina tako brzo da nismo u stanju da je pratimo,a opet kad bi me sad pitali koji je film obilježio godinu za nama ja se ne bih sjetio iako volim filmove, pratim fudbal a opet se ne bih sjetio ko je bio pobjednik Lige šampiona. Pa dobro kako ću onda pamtiti dobre stvari. Interesantno je to kako sjećanja brzo blijede s godinama. Pokušavam se sjetiti dešavanja iz prošle godine i zaplovim kroz gustu maglu natrpanu događajima koji me iscrpiše prošle godine. Bezbroj gluposti koji su me do juče morile tad bi me samo saplitalo iščezavajući u dubinu zaborava, odnoseći ono što nije bili vrijedno pomena, truda da se pamti ili obilježi. Mnogo je toga odnijela dobra strana čovjekove psihe da se zaboravi, ali ponekad na momenat bljesnu stvari koje bolno podsjete da su bile i prošle. Sreća za mornara koji brodi u orahovoj ljusci na uzburkanom moru gluposti, ljudskih najnižih poriva su svetionici. Ta mala tužna mjesta. Čovjek koji se na momente obraduje novim punim vjetra jedrima, ne hajući za kišu što mu zapljuskuje izbrazdano i od sunca potamnjelo lice. Čovjek koji snagom svjetlosti pokušava usmjeriti i na pravi put izvesti nevoljnike. Nevoljnike silom spojene u posadu okrutnog kapetana, čiji sav život stane u posudu sa slabo posoljenom čorbom koju danima izlizanom kašikom prevrću bezvoljno. Nevoljnike čiji sav imetak stane na smrknute obrve i izgubljen pogled u daljini gdje traže malo čvrsta tla. Nevoljnike koji uprkos omrznutom kapetanu ove noći pokušavaju da spasu svoju kožu koja se na berzi ne kotira naročito. Ulažu i poslednji cent snage da sačuvaju i ono malo golotinje. Svjetionik na mah unese spokoj koju samo svjetlost može. Svjetlost koja pokaže na hridi, sjevernjaču koje nema, na čvrsto tlo koje je tako blizu, a koje je tako daleko od cilja. Svjetioničar bi bez ikakve grimase zadovoljstva na licu zadovoljno sišao kad bi vidio da je učinio dovoljno za brod koji se polako gubio u tami koju bi nakratko obasjavala grmljavina koja je večeras htjela da pokaže sav svoj arsenal snage nevelikoj i nadasve nezahvalnoj publici. Plovidbom po sumaglici snažnog zaborava, na krilima svetionika i svjetlosti trenutaka sreće pobjeđujem reske talase koji milionima kapljica nastoje da me osvijeste i da me namame u dno sivila. Ali moji svetionici nadjačavaju sve nedaće na putu, ohrabren, ponesen zajedništvom moje porodice pobijeđujem te bezvrijedne hridi gluposti i ljudske katastrofe. Moji anđeli moja snaga, supruga moja hrabrost i ja sluga, drug, otac, krov i vatra guramo breme svako po mogućnosti i iznad svake prepreke. Volimo se, to je važno. Držimo se zajedno i to je važno. Taj život, cinik u isključivosti, hladan po vokaciji, Neron u sjeniku, dan ta sijeda vlas u kosi, godina tek još jedna plomba na zubu vremena, igra se s nama. „Kud žuriš, jednom se živi, jebo ga ti“ reče vozač hitne pomoći čovjeku na nosilima i ode na jednu ljutu. Nije praksa ali valja znati da i ćorava koka zrno ubode. Kad stigne kraj godine valja se osvrnuti, ponovo i po ko zna koji put pogledati na svetionike iza leđa da bi smo znali kud idemo, da bi znali svoj cilj. Pogledajte iza sebe i prepoznajte svoje svetionike, pogledajte i pronađite i vi svoj put, ja sam svoj pronašao. Porodicu.
[ Generalna ] 18 Decembar, 2007 18:03

Ma ne bih ja sad da kukam kad i ovu godinu ispraćam. Ne bih, ali moram pa ako imate iste probleme biće mi lakše. Na nekakvom kraju pa kakav god bio znali bi se neki rezultati. Film američki bi završio sretno, političari bi bili zadovoljni učinjenim, sportisti bi nabrajali uspjehe i sumirali svoj rad( naši Srpski malo sutra ali ima i njih), estradnjaci novim silikonima, tezgama, a ja sam bolestan od svih mogućih krajeva. Ne volim kraj godine jer najebem ko žuti. Sve ono što sam radio čitave godine zgadi mi kraj. Radim ko konj čitave godine, a ne možeš napred pa bog. Samo sam svojom porodicom zadovoljan , a ostalo propast.

Radim u firmi u kojoj političari kroje kapu potrošačima el.energije(Zamijenićemo stub kod onog ili ovog, deset babica koji porađaju betonski stub, prolazeći Tantalove muke sa odlukom na koga liči, da li na onaj prethodni, ili više liči na one nekadašnje, čak pomalo liči i na našeg upravnika RJ-valjda po tupim uglovima, pa zatim mi ćemo ga dizati po najsavremenijim metodama i ostvarićemo uštedu, oni prije to nisu znali, njihovi betonski stubovi nisu išli u korist naroda........) već 7-ma godina.

Pregrmio sam već 6 direktora za ovih mojih 10 godina rada u firmi. Nije malo, nemojte se varati. Svaki osim onog prvog mi je odnio po pet godina života znači 25, što sa zbirom mojih sadašnjih godina iznosi oko 60. Eto kako sam ostario.

Dragi moj Bože ako te ima igdje pogledaj i nas nesretne zaposlene u raznim elektrodistribucijama i drugim ordinacijama gdje bezglave aždaje operišu na živo, vade mast iliti liposukciju, izmišljau toplu vodu, pa čak i neka svoja stručna zvanja za škole gdje duže traje put na fakultet nego svi ispiti zajedno. Dragi moji dipl.inž. svih fela( lijevog navoja, patlidžanove kore, dobrih namjera itd..) u pamet. U pamet se dozovite.

Žao mi je što ja eto sa svojom SSS IV stepen nemam obraza da upišem neku višu ili fakultet jer bilo bi me sramota biti u društvu takvih a pogotovo bi me bilo sramota poštenih studenata koji se namuče da stignu do diplome, ali nemaju mogućnost da pokažu znanje i umijeće od polupismenih baraba od jedne knjige. Ali otići će oni već znamo kud.

Čini li se Vama da kad god nemate dinara(kod mene KM) u džepu da upravo tada ima najviše za kupiti. Izlozi puni, oči gladne, džep uistinu šupalj, a tuga najveća. Nisam se ošišao, nisam kupio ni zimske cipele, nisam kupio ni nove pantalone imam ove stare preko godinu i pol, plata mi je bila prije 4 dana i više je nemam (kažu da je plata kao oni dani kod žena traje 6 dana a poslije se možeš J...., da je kod žena bar kao kod moje plate bilo bi im za 30%lakše). Nisam sebi ni kupio zimsku jaknu imam ovu već 3-ću godinu, nemam ni mobilni koji sam od bijesa razbio i neću ga sebi više ni kupovati, ove godine nisam ni bio na ljetovanju u Tunisu a već naredne godine neću takođe ni ići u Grčku. Nisam jutros ni stolicu imao ( kad se čovjeku neda onda ga stvarno ne ide), nisam ove godine ni poštenu gripu imao, ali zato sam radio ko konj.

Čini mi se da svake godine sve više radim a sve manje imam, jebem li ga gdje griješim. Nemam ni lokal za privatluka, nemam ni svoj automobil(uzmem od oca), nemam ni hobi, ne idem na utakmice, ne izlazim, ne znam ni šta ću za novu godinu, volio bih izvesti ženu ali s čim????

Neću više ni izloge da gledam, volio bih poslati poneku čestitku za novu godinu, onako sa motivima snijega, malim kućama sa prozorima iz kojih škilji slabo svetlo. Volio bih da mi ova nova godina bude sa što manje stresa, da mi familija bude živa i zdrava. Volio bih da mi se javi Mandrak onaj pravi, da sa štapićem učni čaroliju i da svi budemo sretni. Ovo vrijeme pred novu godinu daje nam pravo da maštamo pa eto ja bih samo sreće i zdravlja poželio, a ostalo kako kome i po zasluzi. Pozdrav svima od mandraka72.

 

[ Generalna ] 11 Decembar, 2007 19:13
Nekad tako malo treba
sitnica da me prene
ne mogu ja tu ništa
to je jače od mene
Po neki cvet kraj puta
ubran i ostavljen da vene
polomljena dečija igračka
i dečije oči što gledaju mene
sve to ume da ponese
da me rani i potrese
Ranjena košuta i lane
i vuk što zavija sa stene
i tvoje promrzle ruke
što dodiruju noćas mene
kad telom prostruji nemir
i tuga hladna ko svemir
Suza slana kojoj ne dam
iz oka niz lice da krene
ne vredi nemojte zameriti
to stvarno ne zavisi od mene
06.12.1996.god Banja Luka.........18:00časova
[ Generalna ] 11 Decembar, 2007 18:49
jedan starac umoran
polako se kreće
kroz dan siv i sumoran
i zna da sunce vidjeti neće
jesen se spustila na pleća
obojila je kose sijede
starca ozari neka sreća
kad ga unuk nazva djede
kraj starca radoznali mališa
pita djeda što ćuti
zašto djedo pada kiša
zašto lišće opada i žuti
i djed bi pričao tada
o listu i njegovu životu
kako on i kad pada
unosi poslednju ljepotu
a unuk kroz lokve gazi
i u djeda gleda ostarjelog
što odavno je na stazi
od lišća žuta i opalog
idu tako unuk i djeda
jedna jesen i jedno proljeće
jesen djedu sunce ne da
za unuka lastavica dolijeće 26.09.1996.Banja Luka
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 10 Decembar, 2007 18:49
Niakad nisam bio načisto ima li nešto više od onog što mislimo da smo spoznali. Svaki novi dan bi potvrđivao da je život čudo, da je magija oko nas, dočim bi nas nešto grubo tresnulo o tlo grubo nas vraćajući u stvarnost ponekad sivu kao golub na vrelom asvaltu. To stalno žongliranje na žici između onog što želimo i onog što jeste upravo je tanka nit magije koja nam vrati nadu i snagu da istrajemo a nekad grubo vrati na problematičnu starnu ulice. 1991 godine krenuo sam na fakultet, s namjerom da ga završim, da se zaposlim,.... Rat, poziv , vojska prekidaju snove, vraćaju me na lošu stranu žice. Prijatelji , rodbina, nestaju, ginu, razmjena, loša hrana, hladnoća, zadovoljstva nekim sitnim i prizemnim događajima u tim momentima bili su mi sve od života. Jedina dobra strana kad sam prelazio žicu kad sam ostajao živ. Magija, prozirna, neuhvatljiva ali ja sam živ, a to je ono najbolje. Malo vojne škole, strojeve obuke i brdo hrane u Vojsci Jugoslavije bili su u tim momentima dobro u šesnaestercu dobre strane žice. Prva plata, regres i putni troškovi koji sve skupa davaše zbir 4 puta veći od plate moga oca koji je radio 3 godine.Magija na djelu čini čuda. Automobil, lova za izlaske, garderobu sve pet. Nakon uviđanja da svako jutro strojevi korak od mene čini poslušnog konja koji samo udara lijevom nogom, desnom nogom, trči sa vojskom, brije se svaki dan budi u meni bijes, nezadovoljstvo. Magija blijedi, iščezava i pokazuje svu surovost koju nezadovoljstvo projektuje u svim aspektima života. Opet loša strana ulice, opet prljavi trotoari koje tek sad primjećujem, opet pitanje pa zar nakon moga rada ja i dalje imam samo dvije torbe garderobe, stan ni u mislima, zar samo još jedan podstanar u Banja Luci, doduše prelijepoj Banja Luci, ali šta kad mi je duša prazna, a ne mogu to sam podnijeti. Jedna sunčana nedelja i poziv od kuće, "Ako nisi zadovoljan poslom dolazi kući- ima jedan posao u firmi koji bi ti se sviđao-dođi razgovaraj pa odluči. Kolebanje, magija taj maestro trenutka pokazuje svoje umijeće bacajući me u nedoumicu. OK šta ako prihvatim a ne nađem se ni u tom poslu, kud onda. Nisam naučio na poraze. Ipak i pored sjajnog društva, prekrasne banja Luke vraćam se u svoj mali rodni grad gdje je vrijeme stalo početkom rata. Ponekad bi i početak proljeća u mom gradu u meni budio taj osjećaj kako mi se pluća pune nekom energijom, sretan bih bio kad bih vidio da se u moj grad neko vratio ko je otišao prije i za vrijeme rata. Ta bi silina energije trajala onoliko dok te iste ljude ne bih viđao kako nedugo zatim žurno odleze u neke drge veće, bogatije sredine, onako natovreni velikim torbama kao da odnose i ono jedino što je valjalo u našem gradu, kao da su došli da pokupe i ono malo vrijednosti da ih ne uhvati patina kao na bakarnim krovovima naše crkve koja se gradila čini mi se vijekovima. Odlazili bi i ne bi znali odgovoriti kuda, koliko i zašto idu. A išli su jer ovdje nije bilo dobro. Magija bi oživljavala naš grad za vrijeme praznika a zatim bi ga kažnjavala godinom sumorne potrebe da vrijme stane, da zamru svi osjećaji, da se iz kome probudi mrtva bezličnost, Ta Magija nikad joj ne znaš šta smjera. Opet Magija učini da upoznam jednu Malu, Crnu, Studenticu prava, kojoj se i nije baš studiralo. Bila mi je do ramena ni velika da je ne bih mogao nositi na trepavicama zajedno sa pahuljama snijega , ali ni toliko malena da mi ne bi ispunila srce kad bih joj čuo glas preko telefona. Bila je slatka možda ne toliko koliko i palačinke na koje me je pozvala ali joj nisu išle pa je njena baka priskočila u pomoć da se unuka ne osramoti. Ali ne zamjerih upiajo sam očima i njenu temperaturu za Novu Godinu kad smo sjedili kod nje o dok me je stiskala sitnom mršavom ručicom, kao da je govorila Ne idi još , sjedi kraj mene. Sjedio sam i ne bih nikad išao još tri nove godine, ali dan stiže brzo. Ustrptala srca bila mi je to najljepša nova godina koju sam proslavio uz buku moga srca koje je stalnim eksplozijama, vatrometom misli, potocima sreće koja je nadolazila i donosila mir i spokoj u moj život. Magija je učinila da gazim puna srca, čvrsta pogleda i jasno videći sebe i nju tu moju Pravilnicu, sa nekoliko djece u toploj kući. Magija ne traje vječno i traži uvijek iznova borbu za život. Čekanje na djecu, sukob sa roditeljima, hladan stan. Nikad novca dosta, nestašica svega osim ljubavi. Padali smo od borbe, želje, pobjeda mi je bila imperativ, nisam sam imam svoju desnu ruku, imam toplu dušu koja me bodri, sa mnom izdražava sve najteže, imamo sve i na kraju pobjedu. Magija rođenja novog života Prvi pa Drugi put, jačaju me svaki dan. Prvi osmjesi , prve riječi, prvi koraci, suze , pelene, kašice, slikovnice, prvi na vratima kad se vraćam s posla , su topli dlanovi mojih sunaca koji me hrabre, bodre i sunca u njihovim očima jasno govore da me vole i da im trebam daju mi snagu ne jednog čarobnjaka već hora čarobnjaka, Mandraka72 koji se nikog ne boji . Moja magija su moja dva sunca koja mi je podarila MOJA Pravilnica. Ovo je samo za nju koju volim samo to ona zna koliko. Magija moje porodice je najjača magija na svijetu. I kad nam ide i kad nam ne ide Čaroni prsti moje Pravilniceučine da bude bolje, a mali čarobni prstići mojih anđela odnose sve zle primisli i slutnje u zemlju nedođiju iz koje netom izađoh. Samo za tebe moja PORODICE. Voli Vas vaš Mandrak72.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 07 Decembar, 2007 19:32
Kako se može osjećati strijelac kome kažu da neće moći da pogodi ili da će možda da pogodi ali nekim drugim putem. Kako jedan dan, jedan nalaz može da promijeni nebo od zvijezda u nebo tmurnog kumulusa. Jutro probuđeno pitanjem Šta ako ja ne mogu?, Ako je možda do mene? Ma nije moguće svi moji su bili dobri strijelci, zašto ja dato ne budem. Znam kako se osjeća moj PRIJATELJ Robin i njegova životna saputnica. Oni koji žarko žele sve najljepše što život može dati sad tuguju, strijepe, sumnjaju, nadaju se , samo nadam se da ne optužuju jedno drugo. Ne bi nikako valjalo. Sjetim se koliko smo moja saputnica voljena i ja bili na strelištu, strelice se lomile, uloženo mnogo znoja ali nismo pogodili jabuku na glavi koju je vješto izmicala neka ruka nevidljiva, dal ljubomorna na našu bezgraničnu ljubav , na našu neprekidnu i neraskidivu potrebu da smo stalno jedno drugom u ruci, kad za Božić čistimo snijeg sa automobila Reno 5 koji nema ni benzina, ali je naš , samim tim i zajednički, te još draži, jedno smo sa drugim i kad ja spremam jelo, a samo mijenjam proizvođača hrenovki, i kad u arktički hladnom stanu ne možemo noću spavati jer nas budi zima. Nismo presatajli vjerovati u pobjedu daobra nad zlim i nismo odustajali. Dobijali smo termine kad nam je do toga bilo najmanje, držali se njih, pa se nismo držali njih i napokon čekali smo kumove i pogodili termin u podne kad mu vrijeme nije. Jedna sasvim kratka rečenica sasvim obična. Nekom tako uobičejena, nekom neželjena, nekom očekivana ozarila je naša lica. Mi možemo imati sve ono što su i naši rodtelji imali. Sreća, suze, suze,.. sreća , pa onda duga, duga vožnja Renoom br.5 (pogodilo se da je imao benzina), pa onda piza, pa dupli konjak, pa treptaj koji nikad zaboraviti ne mogu, SREĆA. Sreća broj jedan sad ima 4 i pol godine, anđeo tatin. Odmor nakon iscrpljujućeg dana, eliksir života. Sreću broj dva smo čekali opet 4 godine. Opet termini i ništa i opet je neko dolazio a mi bili odmorni. Prvo mi je moja ljubav s nevjericom rekla da bi možda trebalo da odem da vidim da li ja mogu još da pogodim. Ma nisam se dvoumio i otišao sam da provjerim moje pucačke sposobnosti, prvi put sumnjajući da me izdaje oko sokolovo i junačka ruka. Rezultat je bio prilično loš. Istog momenta kad je Roda u bijelom pogledala rezultate sa otvorenog prvenstva u gađanju malokalibarskim pištoljem rekao je da je domet mog svijetlog oružja takav da su male šanse da opet pogodi ali istog momenta i moja supruga ponosno saznaje da je trudna. Hvala dragom bogu. Gledao je i ja sam pogodio. Haos. Sad moja sreća broj dva ima 8 mjeseci. Vjerujemo da ću još poneki put da pogodimo. Sve ovo Vam pričam zbog meni dragih ljudi J. i M. koji na kušnju stavljaju budućnost, rezultat kod M. je ispod svakih granica. Molim se za to da im se ispune želje za potomstvom, jer kažu da kuća bez dece ne raste, ja im od sveg srca želim neboder. Moji J. i M. volim Vas, svi Vas volimo, ne sumnjajte jedno u drugo i vama će se posrećiti. Budite zajedno a ja bih preporučio da uvijek nekog očekujete i kad terminu vrijeme nije, negdje iza ugla i Vas čeka sreća samo strpljivo do nje.
[ Generalna ] 06 Decembar, 2007 17:37

Alhemičari su umirali za nedostižnim. Stvoriti nešto iz ničega. Ne znam je li to moguće bez iluzije. Ova zelena pruga mi je prav privukla pažnju iz više razloga, navešću bar neke:

  1. Zelena boja podsjeća me na djetinjstvo kad sam jedva čekao da nakon razvučene zime zazeleni igralište u mojoj ulici gdje bi se igrao fudbal i da zazelene šuma gdje bismo pravili strijele, koplja i šatore
  2. Pruga me sjeti na vremena kad u mojoj ulici je bilo samo nekih 5 automobila, kad smo svi bili socijala koja je putovala vozom u posjetu nekom svom, vrijeme kad nismo danima spavali u neizvjesnosti početka putovanja, predjeli koji bi promicali kraj naših zapanjenih očiju što su gutale neke nepoznate predjele kuće i druge objekte koje bi danima pamtili, onih povrataka kući kad bi smo zaspali na roditeljskim koljenima i kad bi morali izaći iz voza onako zajapureni isanjivi i kad bi nas progutalo sanjivo jutro u kaputima svoje magle dok bi se pješaka vraćali u svoj dom.
  3. Ima tu još nekih razloga ali ne bih sad o njima......

Ja živim u malom gradu koji je bio poznat po tome što je kroz tako mali grad prolazilo dnevno preko 150 vozova dnevno a u sezoni i do 200 i neki voz. Poznat je i po tome što je na području koje pripada mome gradu odigrana prva fudbalska utakmica pod reflektorima 1930 i neke u Dobrljinu. Poznata po tome što je prva pruga na ovim prostorima građena od Nas do negdje za vrijeme Austrougarske....Poznata i po FK Sloboda koji je osnovan prije Splitskog Hajduka 1910god. Poznat je i po fabrici tekstila čiji slogan Sve rijeke teku prema ušću samo Sana teče prema Vama.

Sada taj slogan ne znači više ništa a nekad je značio pekarama čiji se miris toplih kifli širio gradom navečer oko 22:00 kada bi jedna smjena od nekoliko stotina radnika kao rijeka ispunila trotoare i jela tople kifle, razdragana jer sutra je praznik 29.novembar i spaja se petak sa vikendom pa ne bi se radilo ..dana.

Sv je to daleko ko Amerika, nekad mi se čini da se sve to nikad i nije događalo eto da sam ja to možda pročitao tamo negdje o nekom gradu u dalekoj Irskoj ili tko zna. BIla je bitna ta duša koja je odisala gradom ta emocija koja je tinjala kao svjetiljka ulične rasvjete pod debelim pokrivačem snijega.

Da sam Alhemičar znam da bih negdje tražio formulu da sve to vidim makar još jednom, pozvao bih svog prijatelja iz djetinjstva Mandraka da mi iluzijom ukaže na put gdje griješim ili , ili šta već.

Danas je moj grad mrtav da mrtviji ne može da bude, u njega se uvukla neka memljiva magla, koja se lijepi pod prstima ko loša marmelada.

Molim Vas da mi pomognete da odgovorite na moje pitanje o kom gradu je riječ.

Molim vas jer vaš odgovor će mi dati nadu da nas niste zaboravili da postojimo naušću dije rijeke na kraju slijepog crijeva. Glavna nagrada onom ko pogodi biće iskrena zahvalnost na odvojenom vremenu da mi pomogne da u ovom malom tužnom gradu pronađem iskru života za ljude koje volim i za one koje ne razumijem.

Hvala Vam dragi moji. Vaš Mandrak72

[ Generalna ] 06 Decembar, 2007 17:29
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
«Prethodni   1 2 3 ... 24 25 26
Hit Counter
Free Web Counter