[ Priče inspirisane poslom ] 01 Oktobar, 2013 16:25

Haški optuženik i lider SRS Vojislav Šešelj, danas je na neodređeno vrijeme odložio izricanje presude Haškom tribunalu koja je trebalo da bude izrečena do 30.oktobra.

Vojislav Šeselj

„Usvajanjem zahtjeva za izuzeće sudije Frederika Harhofa, Haški tribunal pokušava da kupi vrijeme do konačnog izricanja presude“, izjavio je Vojislav Šešelj.

Prvooptuženi ujedno i predsjedavajući sudija Žan Klod Antoneti negirao je izuzeće sudije Frederika Harhofa taktičkim potezom, kako bi dobio vremena dok se na upražnjeno mjesto ne imenuje novi sudija koji bi morao da se upozna sa predmetom, pa da se onda suđenje ponovi te tako odloži izricanje presude pred međunarodnim sudom pravde.

„Razvoj situacije nedvosmisleno pokazuje želju Haškog optuženika Vojislava Šešelja da Haški tribunal doživotno kazni svojim statusom optuženika, što bi kako on smatra bila adekvatna kazna za sve dosad počinjene zločine Haškog tribunala nad međunarodnim pravom“, izjavio je advokat Branislav Tapušković za Balkan Tajms.

Simpatizeri SRS i svih njenih struja i frakcija smatraju da bi takva kazna bila primjerena svim zločinima Haškog tribunala nad međunarodnim pravom i da će stati iza presude Vojislava Šešelja.

                                                                                                                            Zoran Plavšić

I još mnogo ekskluzivnih vijesti na portalu Balkan Tajms

http://balkantajms.com/vojislav-seselj-odlozio-izricanje-presude-haskom-tribunalu-zbog-zlocina-nad-medunarodnim-pravom/

[ Priče inspirisane poslom ] 20 Januar, 2013 21:18

Pitaš me gdje sam danas bio. Kad ti kažem da je današnji dan bio čudo. Evo.
Danas je Sveti Jovan. Radili smo i juče. I danas radimo. I danas će Grmeč brojati naše posustale korake dok posrćemo u mokrom i otežalom snijegu koji nam je krojio korake.

Pod nebeskom kapom mnoštvo je čudesa. Neka od njih definitivno to više i nisu. Preda mnom jedno od njih umorno je taložilo godine ispunjene nadom, iščekivanjem i čežnjom. Čudo preda mnom punilo je 48 godina.

„Čuda dugo ne traju“, pomislih, „isprva bude znatiželju, raspaljuju strast, poslije se na njih naviknemo, kao da uopšte nisu čuda.“

Upravo je bilo tako. Pa i svinje sa mnogo kraćim ovozemaljskim stažom sa znatiželjom se zagledaju u novu ogradu tora sve dok se o njega ne očešu, poslije je to još samo jedno dobro.

Bilježila je posjete ta trafostanica. Nije pamtila energiju koju je izdašno godinama darivala selu. Dobro je podnosila  sve one gladne i sušne godine. Kiše i oluje. Pamtila je sve one zastakljene poglede golobradih koji su joj sa strahom od greške prilazili, ali i one rutinske pokrete majstora, njihove bezobrane poglede koji se nisu libili da je osmotre sa svih strana. Kao kakvu udavaču sa svim njenim viđenim i skrivenim manama.
Još rumena od stiska snažnih ruku treperila je kao breza.

„Zdravo da si“, pozdravih po navici usamljenu gospođicu u ohoho godinama.

Ta nekoć najljepšu i najokićenija mlada u selu godinama obasipana pažnjom odbijala je od sebe majstore od struke, seoske majstore za svakog kvara. Isprva plaha, gospođica sa rutinom postala je ravnodušna.
Oronula gospođica sa tek rijetkim tragovima negdašnje ljepote hladno mi je otpozdravila.

„Zdravo“.

Gledao sam njeno lice. Iskrzano i ispucalo pamtilo je i bolja vremena.
Ispružih ruku. Vanjski dio dlana ovlaš sklizni niz lice.
Osjetih tugu.
Razbijenu u paramparčad. Na hiljade i milione raspšršenih snova u nepovrat usnulih i netragom zagubljenih tu na uvid svima i nikome.
Nije bilo topline.
Ni hladnoće.
Samo kao čestice sitan pijesak davao mi je do znanja da iza dlana osim nje ima još nešto što opominje.
Kao filma slike minuše majstori. U plavim radnim odijelima što sazdaše ukletu ljepoticu da skamenjena usred njive čeka. Umazani od maltera očima i ždrijelom gutali su zalogaje mirisne salame i domaćeg paradajza.
Bilo je i ljute.

„Valja se zaliti. Red je.“
Bilo je i galame zbog neoprana alata i bezobrazne pjesme golobradih mladića.
Osmica.
Još jedna u nizu do prvog.
Do plate, do novog gradilišta i moranja.

Noktom odvojih jedan kamenčić. Sitan, okrugao. Oguglao od silnog trošenja, susreta, rastanaka. Spustih ga na dlan da ga osmotrim i pregledam kao ljekar na redovnom sistematskom pregledu.

„Hajde. Reci mi bilo šta. Razumjeću te kao čovjek čovjeka“, ponudih mu saradnju a znam da bih bio spreman dati sve da samo zaiskri nekadašnjim žarom, da da znak da zna da sam tu.
„Pričaj mi o njima. Majstorima. Jesu li današnji nalik njima? Kako su se smijali? Pričaj mi ono kada snijeg zatrpa sve tragove i pute. Hajde učni bilo šta za mene, za cijenu ne pitam“, zavapio sam.
„Za nemar nema cijene“, bilo je sve od njega.

Bilo je tako oduvijek. Još uvijek je.
Ponesoh ga sa sobom. Tu u džepu ionako uvijek ima mjesta. Niko neće primjetiti da ga nema ondje gdje je bio svo ovo vrijeme otkad je za malter stasao. Biran, izbiran. Prosijavan.
Tu kod mene u džepu.
Biće miran još neko vrijeme.
Misliću o njemu rijetko. Povremeno. Možda ga osjetim pod prstom kad ih skrijem od hlanih čeljusti zime koja odolijeva.
Sve do onoga dana kada ga čudom ne pronađeš dok budeš jaknu spremala za pranje.
Čudićeš se neko vrijeme.
Kratko.
Sasvim kratko. Sasvim nedovoljno za takvo jedno čudo koje nosim u džepu.
Malo džepno čudo.
Do nekog drugog.
Novog.
Čuda.
Malog čuda za ponijeti.
Onakvog kakvog sam samo ja u stanju pronaći i njemu se čuditi.
Ti ćeš to razumjeti.
Prava čuda nikada to ne prestaju biti.
Ti to najbolje znaš.
Čudo moje.

[ Priče inspirisane poslom ] 01 Avgust, 2012 18:03

Još ponegdje se mogu čuti priče kako rijeka umije uzvodno da poteče. Neki će reći da je sve to samo još jedna nesuvisla priča, neki će se složiti. Međutim ima jedan tip ljudi koji će uvijek ići na kontru. Kad bi kojim slučajem i sami pokazali sumnju u istinitost priče takvi bi se upinjali iz petnih žila da dokažu suprotno. U suprotnom desilo bi se suprotno od toga. Rekli bi da imamo bujnu maštu i tako do u nedogled. Jedino takvi nikad ne bi mogli da se sa vama slože u bilo čemu.

Poznavajući jednoga takvog ujutro dok smo dijelili radne zadatke ispričah im priču o lubenicama iz Japana koje se uzgajaju tako da poprime četvrtast oblik.

„Glupost. Pa to je nemoguće. Ko je još to vidio?“-smijao se dok je izlazio iz kancelarije dok se gegajući gubio niz hodnik.

Još istoga dana sve to isto ispričao je svima iz grupe koju je vodio kao poslovođa. Da stvar bude još inetersantnija on je bio taj koji je tvrdio da je sve to pročitao i vidio.
Poznavajući ga takvoga radnici su ga uzeli na zub.

„Haha, četvrtasta lubenica, pa da. Japanci prave četvrtaste lubenice da ih možeš što više u ladin gepek složiti. Boga ti jel imaju možda sa ručkom?“-zajedljivi komentari nisu posustajali priupitkujući ga svakakve gluposti.

Pustio sam ga dan-dva na milost i nemilost radnicima. Pili su mu krv na slamku. Nakon par dana na posao donesoh novine u kojima sam to sve pročitao sve sa slikom velikog formata. Čim sam mu ih pružio nije ništa rekao već je s njima odmah izjurio među svoje radnike.

„Jel vidite ko sad laže i ko bajke priča?“- šepurio se i poturao novine pod nos svojim najvećim krvopijama.
„Ha, šta piše? Ako ne znaš čitati za takve su i sliku stavili.“-likovao je sav uzbuđen kao u transu.

Bez obzira na sav taj obrat nije se udostojio da mi kaže ni hvala. Od njega mi to i nije bilo potrebno.

Drugom prilikom poveo se razgovor o sportskim kladionicama.

„Otimanje para od naroda, zabava za naivne.“-prokomentarisah.
„Nije baš tako kako kažeš. Ima tu para.“-odmah se uključio u priču.
„Ne vidim da je iko od kladioničara nešto povećao imovno stanje, pokrenuo posao ili kupio novi automobil. Samo vlasnik kladionice nije u minusu.“-rekoh.
„Eto ja nisam u minusu. Ja sam u plusu.“-reče.
„Koliko?“-upitah.
„Ne igram na velike sume ali se redovno dobija.“
„Vidim gazda proširio kladionicu, mada bih je prije nazvao svlačionica.“
„To je stvar znanja.“-ustade i krenu u svoj jednosobni stan koji je dobio od firme prije trideset i nešto godina.
Sa njim nije bilo konsenzusa, a Boga mi ni komocije u stanu na žalost njegovih sinova, sadašnjih podstanara.

Uveliko je uživao u penziji. Još je vjerovao u dobitke i bio je u plusu. Nisam želio započinjati niti jednu temu koja bi vodila razmimoilaženju. Sjedio sam na klupi pored njega i zajedno smo gledali u potočić što je promicao pored njegova imanja na selu.

„Upeklo Boga mi.“
„Ljeto ko ljeto.“
„Ako ovako nastavi suša će uzeti svoj dio.“-nastavih.
„Neće. Otela se ljetina.“

Potočić pred mojim očima dobrano otanjio već je osjetio sve čari vrućine i suše.

„Jel presuši preko ljeta?“-pokazah mu glavom prema potoku.
„Ma jok. Još pojača.“-samouvjereno odgovori.

Ustadoh sa klupe. Savki razgovor s njim dalje bio bi besmisleniji i teži.

„Dobra ti ljetina.“-pokazah glavom i zadržah pogled na njegovoj polusprženoj bašti.
„Valjala bi sad jedna dobra kiša.“-reče ozbiljno.
„Hm, da.“

Pozdravismo se i zaputih se dalje na teren. Pomislih kako bi ponekad valjala kakva kiša da ohladi usijane glave uvijek spremne na sukob i neslaganje.

„Koliko bi sve moglo biti jednostavnije i lakše za ponijeti i podnijeti da ima svoje ručke za nositi. Neko zaista ima svoj teret ali nikako ne umije da ga ponese i podnese te se čitav život pati i koprca u mjestu.“

http://zoranplavsic.com/

Pozdravlja Vas mandrak72, sušom oparušen i kišom natopljen agroekonom bez prinosa po hektaru duše.

[ Priče inspirisane poslom ] 14 Oktobar, 2011 19:55
Koliko god mi se činilo da poznajem gorštake njihov nemušti jezik bi evoluiralo i za korak odmakao od svega što bih do tada naučio. Iznova sam se čudio njihovom skepticizmu. Iznova bih učio, pronalazio i tražio zakonitost u svemu onome što se zakona ne dotiče i gdje ne postoje pisana pravila do pravila koja situacija nameće.

Problem pred kojim sam se nalazio nalagao mi je dodatni oprez najviše zbog toga što mi je rješenje bilo prijeko potrebno zbog poodmaklih radova u selu koje se zavuklo između dva brda. Da nije bilo prašnjava puta koji je krivudao poput zmije nastojeći  zametnuti tragove kako lovačkom keru, tako i lovačkom oku bilo bi izgubljeno. Iza stiješnjena ulaza dolina se lagano širila i dobijala pitome obrise prošarane jesenjim akavrelom.

Automobil je poslušno stao ispred kuće gdje me je već očekivao domaćin. Vidio sam da je moj dolazak očekivao već neko vrijeme. Nisam kasnio, ali znao sam da je mislio o meni i problemu koji je trebalo riješiti. Nepovjerljivo je gledao u prašnjavi limeni automobil koji se kočoperno zaustavio pred njegovom kućom.

Otvorio sam vrata automobila koji se prije tridesetak godina možda i mogao nazvati modernim porodičnim putničkim automobilom bez sve one dodatne opreme kojoj ni danas ne umijemo izgovoriti niti ime niti njenu ulogu, ali nije loše imati je. Komšiluka barem radi.

„Pomoz bog domaćine!“
„Bog ti pomogo mladiću!“

Pružih ruku te se pozdravismo. Njegova staračka ruka još uvijek je pokazivala čvrstoću i težački rad. Posmatrao sam ga dok se rukovasmo. Kosmata starina malo pogrbljenih leđa živahnim očima skenirao me je dok smo se rukovali.

„Kako zdravlje Ljubane?“
„Kao vrijeme. Uvijek najavi nevrijeme. Ono ostalo je sunce kad ogrije.“

Pogledom sam posmatrao njegovo imanje koje se prostiralo sa obe strane pute. Uljuđeno dvorište odisalo je spokojem i hladovinom koja je iščekivala rasplet našeg razgovora. Sa lijeve strane puta bilo je destak stabala šljive i isto toliko stabala jabuke.  Teški plodovi lomili su granje voća pod sobom. Nekoliko trkalja upiralo se svim silama sačuvati plod do zrijenja. Sa druge strane puta bilo je petnaestak stabala oraha. Velika stabla oraha kao starija braća dobrano su nadvisivali svojom statisotšću braću preko puta.
Gledao sam u stabla sa jedne i sa druge strane puta.  Da me neko dovede u sličnu dilemu ne znam na koju bih se stranu priklonio. Kao roditelj koji isto voli svoju djecu teško bih kome dao prednost.

„Koliko ima Ljubane kako je struja došla u selo?“-upitah.
„Uzmi.“-ponudi mi pregršt lješnika tek ubranih.

Uzeh ponuđene lješnike. Dvoumio sam se da li da ih odmah počnem krckati zbog domaćina. U tom momentu pokaza mi rukom da pođem sa njim. Išao sam za njim dok se laganim korakom približavao dobrostojećim tarabama. Na jednom od nosećih stupčića nalazio se čekić. Četvrtasti stupčić ujedno je bio i početak kapije  kojom se ulazilo u dvorište.

„Vidi. Kako sad da ti kažem, mlad si čovjek. Sve se ovo negda obrađivalo. Imao sam ti volove i mnogo mladosti u rukama i leđima. Svega je bilo, samo dinara je manjkalo. Zakućio se ja, nešto blaga stekao. Nešto kokošiju, kezmice dvije, rekoh li već volove i Mrkulju. A Mrkulja ko planina. Kad sa paše krene, sva nabrekla, stra me da ne prsne, a mlijeko napunilo vime ko najveću košnicu. E takva ti je to krava bila da bi je međ najrođenije svrsto. Šta da ti kažem. Ko industrija. Teška industrija.“-zastade pa pogleda negdje prema štali kao da iščekuje da se pojavi Mrkulja i da mu ozari izborano lice.
„Teška srca. Znaš kako se svoje čeljade voli. Tako smo mi voljeli svoju Mrkulju. Mrkulja na pijacu, struja u kuću.“-završi, uze čekić i razbi jedan od lješnika te i meni pruži čekić.

Uzeo sam ga i uradio isto.
Žvakao je lješnik dugo i polako kao da broji godine koje su minule, kilovate i potoke mlijeka Mrkuljina. Usput razbio još jedan lješnik takvom vještinom kao da se radi o prerano ostarjelom dječaku.

„Moj Mišo je tad imao svega dvije godine. Ako uzmemo da sad po Gospojini uzima triest petu onda bi to bilo triest i sedam ljeta.“

Gledao sam u dotrajale stubove koji su izvirivali iz kuruza i iščekivali dogovor i kao da se međusobno razgovaraju. Jedna niža tek je nešto malo izvirivala iz kuruza pa je stoga stalno zapitkivala neku do sebe tanjušnu i suvonjavu kao Oliva. „Oćel biti išta? Svaki me god boli od ovih žičurina“, činilo se da sluti i nazire moj razlog dolaska u selo. „Tiše, tiše ništa ne čujem. Nešto spominju, nisam sigurna. Mrmljaju i nešto jedu. Neće stari popustiti.“ Odgovara joj suvonjava.

„Kakva je ljetina. Jel je ubila suša?“-upitah.
„Dok ima za ptice ima i za mene.“- i dalje je razbijao lješnike i gledao u mene.
„Kako za vodu?“
„Imam svoj bazen. Prištedi se. Nije lako.“
„Jel daleko?“
„Ma jok ja samo odvrnem pipu, a ona namah ko da čeka beštija pa me sva ispljuska kao da se pašče otresa kraj mene.“
„To je dobro.“
„Nego šta. Nemam ti ja više snage da je kantama dovlačim. Dao bog struju a trgovac pumpu na poček.“-opet mi pruži čekić kojim razbih par lješnika koja sam polako ljupao i čistio.

Napunih dlan. Lagano sam jeo lješnike, jedan po jedan bez žurbe da načinim ishitren potez.
Nisam znao odakle da počnem. Prvo što mi je palo na um bila je jesen. S njom se najbolje slažu i krsne slave.

„Ljubane koju slavu slaviš?“
„Aranđelovdan. A ti slaviš li?“
„Slavim Svetog Tomu.“
„Neka, neka. Tako i treba. Da sjednemo malo nismo na normi.“
„Ljubane da te nešto pitam?“-pođoh sa njim.

Ne reče mi ništa. Sjede na klupu ispod vinove loze koja se sagnula pod teretom krupnih grozdaca grožđa. Pokaza mi da sjedem.

„Vidiš Ljubane. Ide jesen, idu slave. Kako moja, tako i tvoja. Reci mi  bez čega bi radije slavu čekao. Bez mučenice il bez kolača?“-posmatrao sam njegovu reakciju.

Nekoliko trenutaka je gledao čas na jednu stranu čas na drugu stranu puta. Gledao je u voćke koje je godinama gajio, dizao pogled tražeći ploda. Koštunjavi plodovi s jedne strane koje bi s babom ukupio i djeci za pijukanje s lješnjacima spremao. S druge strane, jabuke. Sitne zelenike i slatke rumene jabuke ne veće od jajeta, al izdržljive i dugotrajne koje se u žitu do proljeća daju sačuvati. Tu su i šljive za pekmeza, onog od kojeg ostaju brkovi. Tu je i mučenica. Slavska i svaka druga. Za rođenja i krštenja, za ženidbe i udaje, za slave i tuge. Za dočeke i ispraćaje. I one posljednje.

„Ne moraš odmah odgovoriti. Razmisli.“
Još neko je vrijeme ljupao lješnike, te zovnu babu.
„Joko, o Jokooo. Iznesi de rakiju.“
„Ne morate, nisam mušterija. Ne bi išlo poslije lješnika.“
„Neka. Ja sam odlučio. Samo da se još jednom uvjerim.“
Preda mnom na stolu stajala je mučenica. Žutila se kao dukat.
„Prepeka. Lanjska. Nisam slave nikad bez nje dočeko, niti ću. Ne pijem ni ja.“
„Znaš tako sam i mislio. Neće morati baš da se orasi sijeku do zemlje. Samo bih prosjekao ogranke koji će smetati kablu. Biće i kolača, biće još i pijukanja.“-nasmijao sam se njegovom pristanku.
„Ostaće Mrkulja u štali ovog puta. Biće mučenice, al biće i oraha“, još jednom ponovih i pružih mu ruku. „Hvala još jednom. Idem. Da si mi živ i zdrav Ljubane i da još jednu elektrifikaciju dogovaramo.“
„Bilo je i onda kočnica, al popustile pred napretkom. Kakav bih ja domaćin bio kad bih svojim unucima klipove postavljao,a tebi posao ometao. Kakvu bih sliku selu poslao. I da znaš lijepo smo se razgovorili i zdogovorili.“
„Bićeš ti dobar domaćin.“-tapšao me je po ramenu dok smo se opraštali.
„A domaćinu priliči da gosta ugosti. Od ove se nećeš obrukati. U zdravlju slavu proslavio.“
„Hvala. Hvala Ljubane.“

Ispunjen zadovoljstvom zbog obavljenog posla, jezdio sam na dobrim vibracijama automobila koji je umio da podnese sva moja raspoloženja. Pa i ovo jesenje. Obojeno svim zlatno žutim bojama. Jedan dio jeseni ljuljuškao se u staklenoj ambalaži na sjedištu pored mene. Sok od šljive za odrasle s mjerom od mjere kakvu samo nemušti jezik poznaje.


Pozdravlja vas  mandrak72, baraba kraj taraba i sanjar što jesen sniva.
[ Priče inspirisane poslom ] 26 Maj, 2010 19:36
Negdje u godinama dok su kifle drugačije mirisale i dok su putnički vozovi dupke puni nosili nadu u bolje sutra koje je strpljivo podnosilo gužvu tijela o tijelo tekla je rijeka.

Ne obična rijeka. Ne poput ostalih rijeka koje su tekle od izvora prema ušću. Ovo je bila jedna rijeka života koja je tekla prema vama, nama i svima.

Ustvari nije to ni bila rijeka u pravom smislu te riječi. To je više bila bujica. „Osam stotina žena...“ bila je priča o njima. O virovima, maticama, talasima.

Bujica mladosti nosila je pred sobom nedaće, nemaštinu koja se zadnjim kandžama nemilosrdno držala za kožu koja je srdito stiskala usne i pjevala.
Danas u koritu te rijeke koja u stvari i nije rijeka. Nije ni bujica. Možda korito. Ma ne. To je samo dno. Dno ljudske pohlepe. Beskrupuloznosti.

U vremenu kad svaki vid prihoda popunjava sve one kockice koje nikad ne stignu do mozaika iz plate koja je samo to i ništa više. Danas dok sam koračao davno presahlim koritom“Sane“ neki zagubljeni razgovori još uvijek su bistrili iza odavno zapuštene i provaljene kapije ljudskog  materijalizma.
Zastao sam. Velika šivaona. Smijeh koji je nazubljen šivaćim mašinama odjekivao je daleko iznad vremena u kojem su Traubisoda i Jupi osvježavali usahle riječi.

„A ti Milana. Što ti ne bi izašla sa mojim bratom. Da se orodimo. Dobar je on momak,a bogami i ti si cura na mjestu....“
Rumen u obrazima prosu se poput mlijeka pred ulazom.
Nevrijeme. Zveket polupanih prozora.
„Neka neka. Zna on šta je njemu činiti, a ne ovako.....“
„Reko, malo je stidljiv, a i ti si potiha. Greota je da ostanete sami......“

Nastavih korakom. Duvanski dim opeče mi oči. Nisam ih trljao kažu da bude gore. Tek začkiljih. Nekolicina mantila. Razgovor. Pantalone.
Nigdje glava, dlanova. Niti frizura onih jednostavnih, vezanih u rep. Iz džepa tek nehajno kao barjak vitlao je metar šnajderski. Žut kao pčelarsko saće. Ljepljivi sav nekako otegnut poput meda curio je na pod.
Gotovo poskočih da opomenem.

„Kažeš u direkciji se priča o regresu. Zna li se hoće li sindikat  organizovati ljetovanje...“
Ljeta odavno nisu bila na strani istih. Una je bila hladna i ne baš preporučljiva za ženski pol, a „Sana“....
„Pričao mi Draško. Nosio neku poštu u Opštinu, njemu rekla Marija iz kadrovske. Znaš da se uvijek nekako od nje dobijala najbolja informacija.....“

„Bobane.“-pozvah komšiju koji je radio u farbari.
Nije bio u mantilu. Mistrija i zidarski alat u ruci.
„Hoće li biti ko nekada?“-upitah.
„Ne već sada nije niti će biti ko nekada. Ovo je samo sad i nikad više. Ostarilo se moj komšija, a i djeca su mi u Sloveniji. Dao Bog pa dočekali ono nekad, a ja. Još po neka dnevnica do slijedeće priče.“-izgubi se Boban negdje u šihtarici izlizanih korica.

Nestade. Mantili kao pidžame na vjetru nestadoše niz dugački hodnik, a jedna stara cipela ostade sama na neugašenom pikavcu. Odveć hladnom da zaiskri dimom.
Bujica mladosti kao šum Nijagarinih vodopada u daljini hučila je bezbrižnom mladosti koja nestaje u lakom dvokoraku sandala i cipelica niz ulicu stiskajući platu do petnaestog.
Sirena je još jednom zaparala nebo.

„Petnaesti.“-uskliknuh.
Škripa provaljenih kapija. Vagoni tuge i boli na izvoz. Sve su to nježne ženske ruke izgradile. Mnogo njih je ostarilo. I više nego što su sanjale.
„Senka. Šta se priča. Hoće li biti rata?...“
„Ma pusti Miro ko bi nas dvije zavadio. Pa ti si mi ko sestra.....“

Nisam izdržao. U meni sav nakupljeni bijes, nemoć isplivao je na površinu „Sane“ rijeke koja to više nije. Rijeke koja više ne teče prema vama i nama.
U godinama koje prođoše kao dim kroz zavjesu ostadoše tek poneki mirisi. Miris kifle nije kao što je bio. Nije bilo bujice. Nije bilo rijeke. A uz rijeku proradi apetit.

U gradu na dvije rijeke. Na ušću Une i Sane već godinama odumire jedan grad. Ime jedne rijeke ponijela je Tvornica trikotaže „Sana“. Godinama njen slogan bio je naš prozor u svijet. Njeni proizvodi plasirani su širom bivše nam države i širom Evropske Unije koja i sad tvrdi da smo daleko od nje. U poslijeratnim godinama „Sana“ je prestala da postoji. Hiljade radnika ostalo je bez posla. Utihla je „Sana“. Mnoge sudbine radnika mogle bi da napišu romane, ali bili bi kopije svega onoga što nam se dešava na svim prostorima bivše nam države dok se paradajz menadžeri igraju političara. I vlasti.
„Sve rijeke teku prema ušću. Samo Sana teče prema Vama.“ Da li?

Ovu priču posvećujem radnicima Sane iz vremena dok su kifle itekako mirisale.


Pozdravlja Vas mandrak72, zgrožen, iznenađen i uvrijeđen.
[ Priče inspirisane poslom ] 05 April, 2010 18:40
Snijeg je sipao kao iz rukavice. Za nas iz Elektrodistribucije reklo bi se bokserske jer nas je nokautirao u prvoj rundi. Kvarova na desetine, a nas tek nekih desetak.

„Jovane, uzeću floridu i još jednog momka sa sobom da im pomognem koliko mogu. Krenuću na teren radi lociranja kvarova na srednjenaponskim mrežama.“-predložih Jovi kolegi po radnom mjestu.
„Ako si raspoložen, sam sam te već mislio pitati. Ja ću ostati sa dispečerom i uklopničarom na vezi da pomognem oko pokrivanja kavrova.“-Jovo se obradova.

Pogledao sam na njega. Bio je pred penzijom. Mnogo mi je pomogao kad sam započinjao sa poslom. Sa njim sam upoznao svu ljepotu, ali i drugu stranu medalje ovog posla.
„Uzmi Dragana sa sobom i pravac DV 10kV Dobrljin. Krenite od rastavljača za Mazić i Cerovicu. Zatim Bujić i Dijelovi.“-dogovarali smo redoslijed detekcije kvarova.
„Važi Jovo. Telefonom nekog od mještana bićemo u kontaktu.“-već sam bio na izlaznim vratima tople i udobne kancelarije koja je jutrom mirisala na sve one projekte koje sam slagao kad sam počinjao sa radom, a na lokalnom radiju promrzlim glasom pjevala je nekadašnja rok diva Slađana Milošević.
Florida je bila jedno poslušno čeljade. Nije marila za sve nas koji smo s ključevima u ruci dolazili i odlazili na teren. Vjerno je zarađivala sve one kilometre puta kroz našu i susjedne tri opštine na kojoj smo održavali mreže i ostale naše objekte.
Slušali smo radio i polako smo osvajali put.

Gomile snijega bile su tek očišćene sa magistarlnog puta za Kostajnicu. Povremeno smo zastajali i odlazili do rastavljača na kojim smo magistralni vod srednjenaponske mreže odvajali od odcjepa za sela do kojih nismo još mogli stići. Naš zadatak je bio da sistemom eliminacije pronađemo vod koji je u kvaru. Da sva ona domaćinstva koja nisu na vodu koji se nalazi u kvaru što prije dobiju električnu energiju.
Kako u to vrijeme nije bilo radio veze u mom automobilu niti smo imali mobilne telefone sa terena smo se javljali telefonski od već nama znanih mještana s kojima smo imali dobru saradnju.

Nakon što je Dragan izvršio manipulaciju ja sam pošao do prve i najbliže kuće da javim u matičnu RJ dispečerima i Jovi. Najviše sam volio kad je on pored njih na vezi. Dobro smo se sporauzumijevali jer smo mnogo vremena provodili zajedno na terenu.
Tek mala stazica do ulaznih vrata na maloj lijepouređenoj kući očišćena od snijega mogla je značiti samo jedno.
„Vjerovatno u kući živi starija osoba.“-pomislih.

Metalna ulazna vrata su bila preda mnom. Pokucao sam jer još nije bilo el. energije.
„Halo gazda. Ima li koga?“-pokušao sam da dozovem gazdu kuće koji je vjerovatno bio pored tople peći.

Nakon par poziva začuo sam i odaziv iz kuće.
„Samo malo sine.“-u glasu se osjećala staračka usporenost.
„A ko je to?“-upitala je starica kojoj sam nazirao obrise iza stakala.
„Mandrak bako. Mandrak72 iz elektrodsitribucije.“-nisam volio kad me neko tako pita ko je, a ja i kad kažem ko sam ta osoba ništa više od toga ne zna.
„Koji sad moj andrak. Jel veliš iz elektre sinko?“-i prije nego sam odgovorio vrata su se već bila otvarala.
„Jest, bako tako je. Iz elektre. Ako bi mogli da se poslužimo telefonom. Da samo javim da mogu uključiti struju u Novom.“-rekoh.
„Ajde ti sine. Kako ne bi mogao nazvati. Nama struja treba.“-otvarala mi je vrata i puštala me u kuću.
„Telefon ti je u hodniku. Nazovi, pa onda uđi u kuću ogrij se. Zima je napolju.“
„Hvala.“-već sam bio pored telefona.
„Nijesi valjda sam sine. Još si mlad. Kako te smiju sama puštati da vrćkaš oko struje?“
„Nisam bako. Sa mnom je i Dragan, čeka me u automobilu.“
„Halo mandrak72 je. Jel Jovo tu. Jovo. Sve smo izrastavljali. Magistralni vod je spreman da se pusti pod napon. Ja ću sačekati pored telefona. Nakon što obavite papirologoju i manipulacije ti meni javi. Javi mi na broj.“-tu sam stao.

Nisam znao broja telefona, pa sam unezvijereno gledao oko sebe.
„Bako koji je broj vašeg telefona. Moraj javiti elektri da me mogu nazvati?“-upitah baku.
„Ne znam ti ja sinko. Ja se samo javljam kad me neko nazove i znam okrenuti broj od djece. Oni mi sve račune uplaćuju. Ja ti od toga ništa ne znam.“-reče baka.
„Jovo nazvaću te za par minuta dok pronađemo broj na koji me možeš nazvati.“-rekoh Jovi
„Jel možda imaš negdje telefonski račun da na njemu pročitam broj?“
„Ne znam bogumi.“-dogega se baka do mene.

Iz ladice ormarića gdje je stajao telefon, baka izvadi par različitih računa.
"Na vidi. Možda se tu negdje nalazi."
Prelistavao sam papire i pronašao tri različita telefonska računa i sva tri na isto ime.
„Bako ko je G.D.. Svi se telefoni na njega vode.“-upitah je.
„E to mi je najstariji sin. Jedan je telefon u njegovom stanu, jedan u novoj kući i treći je kod mene.“-obradova se baka misleći da će mi pomoći.

Ponovo sam nazvao RJ. Dao sam im sva tri boja telefona.
„Nazovite odmah svaki od ovih brojeva i nek dvaput odzvoni. Kad nazovete pravi ja se odmah javljam.“
Nakon par trenutaka valjda iz drugog pokušaja dispečer je pogodio broj.

„OK. Čekam dalja uputstva.“-bio sam zadovoljan zbog dosjetljivosti kojom sam riješio problem.
„Hajde ti sjedi dok oni ponovo ne nazovu.“-pozva me baka u kuhinju.
Dok sam joj predavao papire i račune iz njih ispade jedna slika.

Sagnuh se da dohvatim sliku sa tepiha. Istovremeno sam prepoznao djevojku sa slike.
„Slađa.“-rekoh.
„Ti znaš moju unuku?“-baka me zbunjeno pogleda.
„Znam bako kako ne bih znao.“-rekoh.
Baka sumnjičavo pogleda u mene.
„A otkud ti znaš moju Slađu?“
„Iz grada bako. Znamo se već dugo.“
A baka se sva nekako uspremeta pa nastavi sa ispitivanjem.
„A jesi li ti možda momak?“

Zbunjen bakinim pitanjima ni sam ne znadoh šta odgovoriti.
„Momak. Ma nisam ja momak.“-misleći na to da nisam Slađin momak.
„A kad nijesi momak šta ti onda tražiš kraj Slađe?“-stade baka da me kori.
„Ima da budeš kraj svoje žene i djece, a ne pored moje Slađe.“-baka je već podizala ton.
„A kako da budem kraj svoje žene kad je nemam.“-počeo sam se pravdati.
„Aaaa. Već si se razvodio bećaru jedan. Dalje ruke od moje Slađe. Ona će ići za doktoricu.“-baka je i dalje nastavila u sve žešćem tonu.

Telefonski poziv prekinuo je naš razgovor.
Nakon obavljenog telefonskog razgovora vratio sam se do bake koja je i dalje bila spremna na razgovor.

„Bako nisam se ni ženio. Ja sam još uvijek momak. No Vi ste me zbunili sa pitanjem.“
„Kako nisi kad si maloprije rekao da nisi momak?“
„Ja sam mislio da me pitate da li sam Slađin momak, a ne da li sam momak ili sam ženjen.“-vidno olakšanje popravilo je situaciju.

Baka mnogo bolje raspoložena ponudi mi bananu.
„Lijepa je moja Slađa ko lutka.“-baka je hvalila svoju unuku pokazujući mi njenu sliku.
„Jeste bako. Ljepša je od ike banane.“-nesvjesno izvalih glupost.
„Nego de ti meni reci jel se momci motaju oko nje. Ma ima da lome noge zbog nje. Znam ja nju. Pametna je to glavica babina.“
„Ne znam bako. Pogledaću drugi put.“-dovršavao sam bananu.
„Samo ti nju pripazi sinko. Ukoliko se pojavi neki mangup ti samo babi javi pa ću ja njemu pokazati.
„Hoću bako. Ne damo mi našu Slađu tamo nekakvom bezveze.“-morao sam prihvatiti bakinu ponudu.
„A bogami i ti si pametan i naočit momak. Srećna će biti ta koja uzmeš za ženu.“-pokušavla je da maksimalno popravi stuaciju.

Neslužbeni pakt za Slađinu bebjednost bi sklopljen.
„Ponesi i onom svom kolegi bananu. I zapamti. Čuvaj mi Slađu“-baka mi je mahala vidno zadovoljna da je našla saveznika u borbi za Slađinu budućnost.
Dok je Dragan jeo bananu ja sam mu prepričavao događaj sa bakom u kući. Od srca se nasmijao nesporazumu sa njom.
„Bogme ako te ovako budu hranile babe po selima bićeš ti momak i po.“-reče Dragan još uvijek pod dojmom događaja.

Nedugo nakon toga kada sam pričao Slađi za pomenuti događaj slatko se ismijala.
„Samo se ti smij. Tvoja će baka dobivati detaljne izvještaje, pa ti vidi kako ćeš s njom.“-tobože priprijetio sam joj.

Kako god. Slađana je izučila za doktoricu, pa samim tim vjerujem da je umijela bolje od mene prepoznati bezveznjakoviće koji su se motali oko nje. Udana je i ima djecu. Možda je tome doprinjeo i moj pakt sa njenom bakom. Ko zna. Kad god je sretnem sjetim se banane i njene bake.

Nemojte nikad žuriti sa odgovorom. Možda se negdje nalazi kora od banane te se lako možete okliznuti.


Pozdravlja Vas mandrak72, balkanski prvak u sobnom klizanju na kori banane.
[ Priče inspirisane poslom ] 18 Januar, 2010 21:48
Posmatranje kuća i nije neki hobi. Svakodnevno prolazimo pored mnogih od njih. Kuća ko kuća rekli bismo, ali? Mora uvijek biti tu jedan ali.

Moj posao koji je mnogo vezan za teren naučio me je da na neki drugi način gledam svijet oko sebe. Nije kuća samo kuća, niti stub drven tek jedna podupora koja nosi užad i izolatore. Ponekad je to vena, ponekad infuzija.

Gledam ja tako kuće. Eno onomad vidjeh jednu, rekao bih veselu. Sva nekako ustreptala, ne drži je mjesto pa bog. Ne zvao se ja mandrak72 ako se od neki dan nije pomjerila bar metar jedan. Takva je to kuća.

Gledam ja nju, a ona puna života. Otvoreni prozori, na spratu, na oba balkona, a ulazna vrata tek toliko otvorena da se jedva mačka provuče kroz njih. A prozori. Kakvi su to prozori tek. Vidi se tačno kako se osmjehuju na prolaznike, pa kao da besjede.

„Hej zdravo. Ti bi da prođeš a da ne pogledaš. A ne ide to tako. Pogledaj malo na nas. Nisu sve brige svijeta tvoje da si tako zamišljen. Imamo i mi briga. Te farbanje, te čas kišačas sunce. Kupovina novih zavjesa, a opet eto nađe se vremena za osmjeh da dam, a ti bato samo tako da prođeš i da bar ne kažeš nešto kao. Zdravo živo prozori. Zdravo živa bila kućo stara. Ehejjjj da su nama noge. E moj pobratime. Mi bi sav svijet vidjele.“-besjedili bi prozori još dugo dok bi ja sa Jugićem jezdio ophrvan brigama i poslom.

Veselio me je ponovni prolazak pored takve kuće. Pune života.
Mada viđao sam ja i malih kućeraka. Dobrodušnih i jednostavnih. Sa njima nikad nije bilo neizvjesnosti.

„Hej mandračino kućo stara. Hajde odmori malo. Hajde, hajde biće posla i poslije nas. Samo ti sjedi u lad. Imaš oraja na stolu i jabuka. Ako si žedan imaš amper pa iz bunara izvadi svježe vode.“-nahereni kućerak urednog dvorišta odavno je izgubio stanare, ali zahvalni i čvrstom niti povezani mlađi nasljednici održavali su je živom i sretnom.
„E da vas djeco moja sad vide Anđa i Stojan. Ma jel to Aleksa pošao u školu. Ako ako. Zamomčio se.“-kućerak bi se razgegao po dvorištu kako kakva vremešna baba što stalno ide za unučadi i popravlja rubac.

A eto nedugo unazad primjetih ti ja jednu kuću. Odmah sam ja vidio da tu nešto ne štima. Nekako se zapustila. Providna. Ko da je nije. Prolaze đaci iz škole. Sve petice i četvorke nose, a mali Nešo i jednu omanju dvojku iz Poznavanja prirode scve veseli i sve se putem preturaju kao neki šašav voz pa vuku jedan drugog za torbe pa së namah učini da će se sve pjesmice i crteži po putu prosuti ko zlatno žito tek požnjeveno. A ona ni pogled da podigne.

Ma vjerujem da je ona pamtila i bolje dane. Bilo je pjesme, vriske. Vezeni peškiri, košulja od prike i materijal za priju. Bilo je i Badelova konjaka. A pečenica tek skinuta, onako vruća uz pivo ladno. Ej gdje to još ima.
Jednom prilikom saznadoh da je njen vlasnik umro, kompletno je završivši a da nije dana prenoćio u njoj. Nije imao nasljednika.
Znao sam da kuća žali za njim.

„Da mi je barem nekog ostavio.“-kao da je kuća tugovala.
Kao da se osjećala prokletom. Niko se za nju nije ni otimao.
Kniiga kvarova. Broj 1248. Pao stub. Pokidan kabal. Prijavio K.D.
Rutina. Zadatak. Ekipa za popravku. Izvještaj čitam. Zabrinjavajući.

„Stub polomljen, kabal pokidan, isključen na stubu. Kuća bez napona. Vlasnik umro, niko ne živi u kući. Odjavljena.“-pisalo je.
„Jel to ona kuća pored puta kod ambulante u MK Rujiškoj.“-upitah poslovođu.
„Da. Upravo ta.“-kratko mi Slavko reče.

Znao sam da je odjavljena, ali nisam kabl sa mreže skidao. Ta posljednja mjera. Infuzija.
„Je li se iko bunio.“-ustvari sam mislio na kuću.
„Niko. Niko ne živi u njoj.“-Slavko odgovori.

Taj dan nisam baš bio raspoložen. Još jedna kuća. Još jedan život izbrisan. Imam osjećaj da joj nije bilo stalo. Ta posljednja veza sa životom pokidana je.
Ponekad imaju mjesta pored kojih prolazim s mučnim osjećajem. S nekim posebno tužnim osjećanjima.

I zato uvijek kažem. Nisu sve kuće iste. Ja volim da vidim kuće s osmjehom. Nadam se i vi. Ponekad pokušajte umjesto da gledate u izloge podignete pogled više, umjesto u rascvjetalo voće pogledajte u kućerak, bunar. Samo će vam se kazati.

Osmjeh se ničim ne može platiti. Osmjehom na osmjeh uzvratiti.



Pozdravlja vas mandrak72,  nezaduženi kolekcionar osmijeha.
[ Priče inspirisane poslom ] 20 Septembar, 2008 16:04
Maglovita, mutna linija horizonta stapala se svojom bojom sa olovno sivim nebom i modrozelenom linijom crnogoričnog pojasa brdovitog terena koji je počinjao negdje tamo gdje nejasni obrisi malih seoskih kuća blijede i nestaju u sumgalici kišnog popodneva.

Koliko puta sam samo posmatrao istu sliku sa sasvim drugim osjećajima. Jedna te ista stvar pomiješana sa burom emocija lošeg ili dobrog trenutka stvarala je djelo svaki put drugačije, dublje i nažalost jasnije. Možda je i stvar umjetnosti da bude jasna i svima razumljiva, jednostavna i primjenljiva, ali ne. Neke se stvari ne mogu razumjeti odmah, treba onaj sitni djelić vremena što čini život opasno brzom vrteškom, taj sitni staklić mozaika što ga život iscrtava.

Tu nejasnu liniju horizonta, iščitavamo kroz spektre boja naših očiju dok sišući majčino mlijeko preko njezina ramena pokušavamo da prepoznamo staze koje nas vode u život o kome ama baš ništa ne znamo do da je mlijeko toplo taman koliko treba i da ga ima i da smo sigurni.

Vremenom mala kuštrava glavica diže se iz majčina naručja pokušavajući da pogleda dalje, dublje i jasnije. Ta stalna borba da se vidi šta je iza čitav naš život čini ovakvim kakav jest. Kroz periode života ta linija horizonta dobija drugačije tumačenje, različito od od svega onog što se definiše po knjigama i tumačenjima učitelja, mastavnika i profesora....

Ta nejasna linija prije tridesetak godina bila je misterija sa mnogo pitanja. Da li tamo iza žive ljudi, šta jedu, da li je sad tamo dan ili noć, da li....???????? Ponekad i onaj blagi strah dok grmi i sijeva i blještavo plave munje paraju nebo tjeraju nas da se zapitamo, šta je to što je tamo i što je ovdje isto, da li strah, da li kraj, ili možda blagi smiraj ili samo kraj. Kraj svijeta, nade, početak nostalgije.
Dok sam čekao kolegu iz Doma zdravlja sjedeći u automobilu, zavaljen u sjedištu posmatrao sam kišne kapi kako nasumice, ali ipak nekim redom padaju na šoferšajbu službenog automobila. Jedna, dvije, tri,.... petstotinašezdestetčetri, nisam brojao do te mjere, ali sam siguran da je bila i ta kap. Nastojeći da providim kroz svu silu kapi koja se u malim potocima slijevala niz šoferšajbu, ugledao sam dva starija čovjek. Jedan sa svojih šetdesetak godina pod rukom je vodio jednog starijeg čovjeka po mojoj procjeni od sedamdeset i kusur godina koliko sam mogao da onako procijenim kroz pokislo staklo. Pogrbljeni starac nesigurnim korakom djeteta koje prohodava polako je grabio siguran jedino u ruke šezdesetogodišnjeg starca koji ga je pod rukom držao. Bio je siguran jedino u već polako nesigurne i umorne ruke. Pomislio sam eto koji je to paradoks, prije toliko godina situacija je bila obratna. Njihovi obrisi nestajali su prema zgradi, a njihova krha tijela polako su izmicala djelomično prelazeći onu nejasnu liniju horizonta, koja se sad činila da se spustila na njihova pleća , da bi ih nakon toga odjednom kriva linija nadrasla, a njih dvojicu učinila još manjim i bespomoćnijim.
 
Kiša je i dalje lila, promicali su kišobrani svih Kineskih boja careva i dinastija, ta jedina lažna brana od kiša što su prošle i od onih koje će da dođu. Ko zna koji će se kišobran možda koliko sutra zauvijek sklopiti i odložiti u nekom kutku kuće sa mnoštvom usamljenih kutaka u velikoj praznoj kući.

Možda ne toliko velikoj kao u vili jednog bogatog Rusa u kojoj sam ne tako davno radio. Mjestu koje je u izgradnji, gdje je sve vrvilo promenadom ljudi, gazdama, djecom, ogromnim zlatnim retriverom (možda nisam dobro pogodio pasminu ili čak ispravno ispisao), koje je naglo zaćutalo, ispraznilo, gdje smo ostali ja, mašina za štemanje zidova i vagon tišine, i onaj nesretni vrabac izgubljen u velikom zarobljenom prostoru koji nije mogao da nađe izalaz iz proizvoda jednog materijalnog svijeta bez slobode, kojeg sam primjetio mrtvog na podu dok sam jeo tople ćevape sa lukom. Nažlost nije mi tog momenta pokvario ručak, dok sam ga gledao halapljivo jedući. Nisam skinuo pogled, nisam pobjegao. Nastavio sam dalje da radim i sam zarobljen između zidova sa brojnim kupatilima, saunama, sobama, fitnes salom i čim sve ne. Ostao sam zarobljen materijalnim dobrom, koje je bilo tu da me spusti na zemlju, vrati u realnost. Jedna praznina Velikog Sibira ispunila mi je dušu tog dana. Nedostajali su mi ljudi koji su pre neki dan tuda hodali, nedostajo je život, nažalost taj jedan mali se ugasio, opominjao je. Kasnije dok sam odmarao na stolici, posmatrao sam kako rijeka Una smaragdno zelena ljepotica, protiče, kao mlada djevojka skakuće sa kaskade na kaskadu iza kojeg se blještavi prelijev vode nemiran smiruje u neznan i dubok vir. Gdje je sva ona Una koja je protekla, gdje su svi oni zalasci sunca koji se okupaše u njoj, gdje je horizont, gdje je tačka gdje ona prelazi tu liniju, nadam se lijepa kao što je gledam. Nadam se i mlada kao što je ja znam.

Dolazak kolege iz Doma zdravlja vratio me je u mali i siguran svijet gdje živim. Gdje treba da nastojimo na najbolji način da proživimo do momenta kad će se kišobran našeg života jednom, jednom zauvijek sklopiti, nestati sa horizonta. Kad će se naš pogled prepun horizonta zauvijek skrasiti na onoj tački gdje je i rijeka Una prešla tu čarobnu granicu. Granicu iza koje kišne kapi neće tražiti sigurnost jednog kišobrana. Gdje sloboda neće biti zatvorena u prostor matrijalne sfere.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, generalni sekretar jeseni koja dolazi, ataše za lažne brade i brkove od kukuruzovine.
[ Priče inspirisane poslom ] 08 Septembar, 2008 18:06
Isuviše je povezanosti u nekim stvarima da bismo mogli reći to je slučajnost. Možda i griješim , možda i sami nalazimo neke sitnice, asocijacije ili umišljamo da to ima veze, možda smo ponekad osjetljiviji pa samim tim i pažljiviji na male stvari oko nas što život čine ne znam.

Za muziku ne nalazim mnogo vremena, gotovo nimalo. Još uvijek posjedujem veliki broj audio kaseta koje sam nekad slušao, kupovao, dugo zurio u noć nošem talasima muzike što je peckala one sitne djeliće duše nagomilane ispod kože, što je tu da uspravi dlačice na rukama, da potjera milione mrava niz naša nejaka leđa.

Zar svi nismo bili mladi, strijepili, bdijeli, maštali. Ponekad naivno vjerujući da je sve baš kako se otpjeva. Vremenom smo učili da neke stvari prema sebi i drugima činimo boljim.

Rijetki su monenti kad ruku zavučem u antologiju drage mi muzike. Najviše radnog vremena provedem u automobilu, obilazeći naselja, sela pa čak i neke susjedne opštine. Vrijeme u autu najčeće prekrarćujem muzikom sa radio stanica koje možemo da slušamo. Omeđen sa malim prostorom novog Juga jezdio sam novoasvaltiranim magistralnim putem. Laganim kasom, Jugo je gutao kilometre puta. Lagana muzika ispunjavala mi je radni prostor nostalgijom i jednim vremenom bezbrižnosti. 

Muzika iz osamdesetih, tekla je kao rijeka, jednostavna, razumljiva tjerala me je da pjevušim lagano kao motor yuga. Bilo je tu Divljih Jagoda, Đorđa Balaševića, Film, Bajaga, ...i mnogi drugi.
 

Piši, piši miiiiiiiiii.....lagana mediteranska pjesma tog prohladnog jutra natjerala me je da poslije Krivo je more malo sa grijanjem podignem temperaturu u automobilu. 

„Bože danas niko nikome ne piše“ onako za sebe sam prokomentarisao pjesmu koja je prošla. Zbilja ja ne pamtim kad sam zadnji put nekome pisao. Možda krajem osamdesetih ujaku na odsluženju vojnog roka. Nešto me počelo tad kopkati sa pisanjem pisama. OK ponekad sa e-mail-om napišem poneku riječ, ali to je sve nekako kratko, šturo, elektronski hladno. Nešto što se pročita i zaboravi. Nešto što se ne može ispod jastuka ostaviti i navečer kasno potegnuti da se pročita uz mjesečinu dok se pun mjesec nadviruje da pročita koju riječ.
 
Nedostaje mi to vrijeme. Nedostaje mi vrijeme da iščekujem poštara oko podneva kad bi onako već omatorio išao ulicom i iz daleka prozivao moje prezime da izađem i primim poštu. Nedostaje mi onaj trenutak dok bi on svojom rukom namještao naočale debelih crnih okvira pa potom prelistavao koverte sa čestitkama za Novu godinu. Nedostaju trenutci dok bi iza zamagljenog prozora laktom brisao rostiku da ugledam poštara, kako kroz snijeg hukće kao lokomotiva noseći pozdrave, želje najljepše pod teretom snijega na plavoj poštarskoj šapci, vukući crnu veliku kožnu torbu. Pa i razočerenje kad ne bismo dobili ništa vrijedilo je sveg onog iščekivanja.
Žao mi je što sa svojom voljenom nisam bio ostvario taj vid komunikacija putem pisma. Telefon jest OK, brz, tačan, ali je hladan, hladniji nego hodnik odakle sam treperio dok sam zvao svoju nesuđenu pravilnicu.

Nedostaju mi sve one riječi koje bi mi ona zapisala, ukrasnim slovima, ponekom sličicom zaljubljenih golubova i još jednim VOLIM TE , na unutrašnjoj strani omota koverte nabijene emocijama, odakle je prštio vatromet ljubavi.

Nedostaju mi sve one riječi koje sam rekao telefonom, koje su otišle u nepovrat zaborava.
A da je samo pošte bilo Piši, piši miiiiiiiiii.

Pisali smo neke sitnice i gluposti u zajednički rokovnik, ali mnogo fali da se sklopi jedan mozaik, slika ljubavi koja danas cvjeta jače nego ikad. Vratimo se ponekad na te teme, nasmijemo se, poljubimo, još jače uvjereni i ubijeđeni da smo jedno za drugo. Sto posto.Iskoristiću ovo vrijeme i mjesto da napišema bar jedno pismo. Ne znam koliko će dobro ispasti, ali pokušaću. Evo ovako.
„Voljena moja. Znam za jedno razdoblje života koje sam preskočio, a nisam trebao, za kojim žalim, a tebi će nedostajati kao što i sad meni nedostaje. Znam da nisam samo ja krivac, dijelom je i vrijeme u kojem živimo. Znam i sjećam se vremena kad su moje tetke sa prozora iščekivale poštara da ih prozove sa ulice i uruči im pisma raznih boja, gotovo svakodnevno. Ta pisma se nisu samo jednom čitala. Danima su ih iščitavale i uzdisale. Tad nisam shvatao svu tu njihovu posvećenost pismima.Da upravo mi nedostaju pisma kojima bi mi odgovarala na moja pisma, nedostaju mi trenutci iščekivanja. Nedostaju mi i oni trenutci tuge kad poštar ne bi zakucao na moja vrata.

Znam da ćeš sada reći, „Pa dobro viđali smo se svakodnevno, razgovarali smo i telefonom“.
Ali draga nikad nećeš shvatiti koliko si mi bila potrebnija sve ono vrijeme kad nismo bili zajedno, kad je noć dijelila naše poglede, slutnje i strah. Ono vrijeme kad nisam bio u mogućnosti da držim tvoje sićušne blijede prste u svojim dlanovima, kad nisam mogao da te nosim na trepavicama kao pahulju snijega.

Istina je i da smo razgovarali svakodnevno telefonom, ali je meni to bilo hladno, nisam mogao svoje srce i dušu da dam hladnom telefonskom signalu. Iz hladnog i mračnog hodnika pokušavao sam da otopim snijeg nakupljen u grudima, ali samo tvoj pogled, dodir, lepršva plava ljetna haljina i kao noć crna kosa odnijele bi hladnoću.
 
Jedino si ti mogla iz mojih nesuvislih rečenica i trapavih pokreta da shvatiš koliko si mi značila. Žalim za pismima koja bi ponekad iščitavali, do dugo u noć kad nam dječica zaspu, žalim za onim smjehom kojeg bi prosula kao čašu vode za sreću dok bi čitali moje nespretne pokušaje da ti kažem da te volim. Žalim za onim spiskom naših zajedničkih planova i želja koje bi zajednički sumirali umorni od svakodnevnih obaveza.
Nedostaju mi trenutci kad bi me zagrlila snažno, ponukana ponekim dijelovima pisma kojeg bi grčevito držala u ruci dok su naše zajedničke izdužene sjenke i sjenke usnulog grada treperile na hladnoj površini rijeke Une.

Evo danas je 8.mart. Za poklon ti kupih knjigu i cvijet. Ni mnogo ni malo kad znam da smo zajedno željeli tu knjigu, a cvijet ti nisam dugo poklanjao. Razumjećeš i zašto kad budeš večeras ovo kasno čitala.

Želio sam da ovo bude jedno neisporučeno pismo stiglo sa par godina zakašnjenja, ali ne ide. Bojim se da nije dovoljno rečeno koliko te volim, bojim se da nećeš razumjeti ovaj način da ti prenesem koliko mi značiš i koliko mi znače naše dvije curice. Bojim se i da ovo uopšte ne liči na jedno pismo. Ali u jedno budi sigurna Volim te, Volim te toliko koliko nebi stalo u sva pisma našeg malog grada.“

Ali život ne bi bio da se nekim stvarima naprijed navedenim ne poigra.
Našeg poštara, ostarjelog, mnogo islabjelog, u kolicima je vozio sin. Nisam ga vidio godinama. Nisam bio siguran ni da li je živ. Amputirane su mu obje noge. Nije pošteno. Koliko je samo kilometra prešao žureći da isporuči poštu. Koliko strijepnje, nadanja, želja, boli je prenio u svojoj torbi. Zašto mu život nije uzvratio makar promilom jednostavne starosti. Naočale su i dalje bile iste, ali u očima nisam mogao pronaći ni jednu poruku, ni jedno pismo, zaboravljeno, izgubljeno ili bez adrese. Bio je sam.
 
Stigao sam na odredište, izašao sam iz auta. Dugo sam bio pod dojmom pjesme koja me je vratila u život, prošlost, sadašnjost i budućnost, koje se prepliću, kao glot i frket, kao vatra i voda, kao mrak i sanjivo jutro.

Pletivo života je pred nama, svako plete džemper, sa poznatim renderom, sa idejom za izgled modela, a rezultat se čeka, nada. Nadamo se najboljem. Neka tako i bude.
Pa eto napišite i vi neko pismo. Ne mora nikad ni stići na odredište, nije bitna ni adresa. Namijenite ga nekome dragom, nekome ko još u srcu prima golube pismonoše. Bože daj im zdrva krila. Još dugo, dugo trebaće nam.
Gdje su granice slučajnosti?


Pozdravlja Vas Vaš mandrak72, čovjek bez mobilnog telefona. Još uvijek izvirujem na poštara.
Lijepa vijest uvijek ima mjesta.
[ Priče inspirisane poslom ] 19 Maj, 2008 20:17

Kiša koja je cijeli dan u talasima ispirala već isprane ulice moga grada toga dana nije mi dozvolila da završim započeti posao. Dok sam gledajući u nebo iščekivao kišnu pauzu od barem jednog sata lutajući pogledom po dvorištu kuće gdje sam radio pogled mi se zaustavio na kapiji.

Bilo mi je žao kapije. Ne kapije ko kapije već kapije koja ni riječ ne progovara. Ni riječ da mi uputi, uvede u dvorište i jedan mali čovječiji život koji se sklanja iza nje.Nikada o kapiji nisam razmišljao do jučerašnjeg dana.

Kapija je bila tek još jedna prepreka koju je trebalo proći, još jedna zabrana koju je valjalo prekršiti, ali još od juče ona nije više samo to. Mnogo je više u nju utkano osim gvožđa, drveta, poštanskog sandučića i škripavih baglama.Zar nismo ponekad gotovo svi stajali iza kapije kao u zaklonu od oluje i grada što ga život čini. Istovremeno strijepeći i goreći od želje da pređemo taj posljednji prag i otisnemo se u uzburkano more osjećaja, ljubavi i zavisti, nešto sreće i mnoštva obaveza.Zar nismo sjedeći u dvorištu kuće ili sobe očekivali taj škripući zvuk koji nas je obavještavao da dolazi otac sa posla i nosi nam dugoočekivani bicikl, plavi Rogov pony.Zar nismo bar jednom odlazili i na toj kapiji pokušavali potisnuti svu onu gorčinu i tugu što nam se skupila u dnu duše dok smo majci objašnjavali da ne plače i da će sve to brzo proći i da će uskoro sve biti po starom a znali smo da neće.

Zar nismo ubrzavali korak žureći kući istežući oči da ugledamo kapiju iza koje nas je očekivala harmonija mirisa svih jela koje smo voljeli i još uvijek volimo, poznati miris doma već na ulazu u hodnik i zbirka poznatih pitanja. Kako si? Jesi li gladan? Šta ....?

Zar nismo kroz kapiju ulazili u brak, život sa ozbiljnim temama.Zar nismo unosili nove živote u naramku, svjesne jedino majčina mlijeka da od njih pokušavamo stvoriti ljude.Zar nismo počinjali strijepiti još onog momenta kad su pogledi naše djece prvi puta počinjali da istražuju svijet sa očima tek nešto višim od rukohvata kapije dok smo u njima prepoznavali sebe.Do jučerašnjeg dana kapija mi nije ništa značila, ustvari nisam bio svestan koliko je bila dio mog života. Od juče na nju gledam sa poštovanjem. Kapija je jedna mala granica koja dijeli dva svijeta. Svijet znani i svijet neznani. Sve znano samo nama ostaje iza leđa kad pređemo kapiju neznanog svijeta. Kapija do kapije.

Svaka svoju priču ima. Da li je trava zelena ugnijezdila godinama shrvanu kapiju od drvenih letvica, ili reflektorima obasjne, kamerama osigurane kapije s lavovima, orlovima i ostalim domaćim labudovima , svejedno svaka ima svoju priču o gazdama i njihovom trenutnom stanju. Ona kapija od juče nije bila sretna. Odavno je bilo kad su zadnji puta ispraćena djeca gospodina Jorgovana u bijeli svijet, odavno je počela tuga da posjećuje dom dvoje sve nemoćnijih staraca. Toj tuzi kapija prepreka nije, frekvencija otvaranja kapije opadala je s godinama vlasnika i svim onim usamljenim ručkovima bez riječi.

Dok je vlasnik kuće pričao, gledao sam u kapiju i jasno vidio čovjeka kako dolazi s posla, žurno otvara kapiju noseći u rukama pune najlon vrećice fasunge. Brišući znoj sa čela sjedao bi u hladovnu i bivao opkoljen dječijim nestrpljivim obigravanjem oko kesa u kojima su tražili lješnjak karamele, Runolist čokoladu ili možda žute banane.

Danas taj čovjek usporena hoda jedva donese hljeb, mlijeko ili šta već, svejedno obriše čelo, a niko da obigrava oko najlon vrećice, jedino tužan pogled koji je već počinjao da razvlači penziju ko žvakaća guma zubnu protezu. Kapija stari sa njima.

Svejedno s koje se strane kapije nalazili, da li ispraćali, odlazili, dočekivali ili bježali, kapija će uvijek biti tu kao mala granica, nit koju prelazimo kad u svijetu iza leđa ne nađemo razumijevanje, ljubav, život dostojan čovjeka. Kapija će uvijek biti utočište gdje ćemo tražiti spas, mir, razumijevanje i naravno iščekivanje. I sad mi recite da kapije ne igraju velike uloge u našim malim životima.

 

Mandrak72.Jednog kišnog aprilskog dana....

Hit Counter
Free Web Counter