Posmatranje kuća i nije neki hobi. Svakodnevno prolazimo pored mnogih od njih. Kuća ko kuća rekli bismo, ali? Mora uvijek biti tu jedan ali.

Moj posao koji je mnogo vezan za teren naučio me je da na neki drugi način gledam svijet oko sebe. Nije kuća samo kuća, niti stub drven tek jedna podupora koja nosi užad i izolatore. Ponekad je to vena, ponekad infuzija.

Gledam ja tako kuće. Eno onomad vidjeh jednu, rekao bih veselu. Sva nekako ustreptala, ne drži je mjesto pa bog. Ne zvao se ja mandrak72 ako se od neki dan nije pomjerila bar metar jedan. Takva je to kuća.

Gledam ja nju, a ona puna života. Otvoreni prozori, na spratu, na oba balkona, a ulazna vrata tek toliko otvorena da se jedva mačka provuče kroz njih. A prozori. Kakvi su to prozori tek. Vidi se tačno kako se osmjehuju na prolaznike, pa kao da besjede.

„Hej zdravo. Ti bi da prođeš a da ne pogledaš. A ne ide to tako. Pogledaj malo na nas. Nisu sve brige svijeta tvoje da si tako zamišljen. Imamo i mi briga. Te farbanje, te čas kišačas sunce. Kupovina novih zavjesa, a opet eto nađe se vremena za osmjeh da dam, a ti bato samo tako da prođeš i da bar ne kažeš nešto kao. Zdravo živo prozori. Zdravo živa bila kućo stara. Ehejjjj da su nama noge. E moj pobratime. Mi bi sav svijet vidjele.“-besjedili bi prozori još dugo dok bi ja sa Jugićem jezdio ophrvan brigama i poslom.

Veselio me je ponovni prolazak pored takve kuće. Pune života.
Mada viđao sam ja i malih kućeraka. Dobrodušnih i jednostavnih. Sa njima nikad nije bilo neizvjesnosti.

„Hej mandračino kućo stara. Hajde odmori malo. Hajde, hajde biće posla i poslije nas. Samo ti sjedi u lad. Imaš oraja na stolu i jabuka. Ako si žedan imaš amper pa iz bunara izvadi svježe vode.“-nahereni kućerak urednog dvorišta odavno je izgubio stanare, ali zahvalni i čvrstom niti povezani mlađi nasljednici održavali su je živom i sretnom.
„E da vas djeco moja sad vide Anđa i Stojan. Ma jel to Aleksa pošao u školu. Ako ako. Zamomčio se.“-kućerak bi se razgegao po dvorištu kako kakva vremešna baba što stalno ide za unučadi i popravlja rubac.

A eto nedugo unazad primjetih ti ja jednu kuću. Odmah sam ja vidio da tu nešto ne štima. Nekako se zapustila. Providna. Ko da je nije. Prolaze đaci iz škole. Sve petice i četvorke nose, a mali Nešo i jednu omanju dvojku iz Poznavanja prirode scve veseli i sve se putem preturaju kao neki šašav voz pa vuku jedan drugog za torbe pa së namah učini da će se sve pjesmice i crteži po putu prosuti ko zlatno žito tek požnjeveno. A ona ni pogled da podigne.

Ma vjerujem da je ona pamtila i bolje dane. Bilo je pjesme, vriske. Vezeni peškiri, košulja od prike i materijal za priju. Bilo je i Badelova konjaka. A pečenica tek skinuta, onako vruća uz pivo ladno. Ej gdje to još ima.
Jednom prilikom saznadoh da je njen vlasnik umro, kompletno je završivši a da nije dana prenoćio u njoj. Nije imao nasljednika.
Znao sam da kuća žali za njim.

„Da mi je barem nekog ostavio.“-kao da je kuća tugovala.
Kao da se osjećala prokletom. Niko se za nju nije ni otimao.
Kniiga kvarova. Broj 1248. Pao stub. Pokidan kabal. Prijavio K.D.
Rutina. Zadatak. Ekipa za popravku. Izvještaj čitam. Zabrinjavajući.

„Stub polomljen, kabal pokidan, isključen na stubu. Kuća bez napona. Vlasnik umro, niko ne živi u kući. Odjavljena.“-pisalo je.
„Jel to ona kuća pored puta kod ambulante u MK Rujiškoj.“-upitah poslovođu.
„Da. Upravo ta.“-kratko mi Slavko reče.

Znao sam da je odjavljena, ali nisam kabl sa mreže skidao. Ta posljednja mjera. Infuzija.
„Je li se iko bunio.“-ustvari sam mislio na kuću.
„Niko. Niko ne živi u njoj.“-Slavko odgovori.

Taj dan nisam baš bio raspoložen. Još jedna kuća. Još jedan život izbrisan. Imam osjećaj da joj nije bilo stalo. Ta posljednja veza sa životom pokidana je.
Ponekad imaju mjesta pored kojih prolazim s mučnim osjećajem. S nekim posebno tužnim osjećanjima.

I zato uvijek kažem. Nisu sve kuće iste. Ja volim da vidim kuće s osmjehom. Nadam se i vi. Ponekad pokušajte umjesto da gledate u izloge podignete pogled više, umjesto u rascvjetalo voće pogledajte u kućerak, bunar. Samo će vam se kazati.

Osmjeh se ničim ne može platiti. Osmjehom na osmjeh uzvratiti.



Pozdravlja vas mandrak72,  nezaduženi kolekcionar osmijeha.