[ Priče iz Desetog sela
]
28 April, 2011 19:25
Ubaci ga treneru!
„Poštovani slušaoci dobar Vam dan. Predivan dan za ljubitelje sporta ovdje u Novom Gradu. Po lijepom i sunčanom nedjeljnom poslijepodnevu na tribinama se okupilo oko četristotine ljubitelja fudbala. Na stadionu Mlakve domaćin FK Sloboda dočekuje gostujući sastav FK......“-bio bi to lijep uvod za Sportsko popodne na radiju da je Sloboda kojim slučajem stigla do Prve savezne fudbalske lige one države. Međutim kako to biva sa malim sredinama jednogodišnji izlet u Drugu ligu bio je najveći domet lokalnog fudbalskog kluba.
Kao i svaki mali klub imao je svoje navijače. Možda bi pravilnije bilo reći zaljubljenike u fudbal. Fudbalske znalce i poznavaoce svih lokalnih i regionalnih talenata. O prvoligašima i prvoligaškim problemima pogotovo. Selektorski posao bio je nešto što se podrazumijevalo tako da i nije bilo potrebe se raspravljati o sastavu reprezentacije. Dakle možda bi se i moglo reći da je bilo oko četristotine selektora na tribinama što je impozantan broj istih koji prati jednu utakmicu regionalne fudbalske lige.
Na travnatom terenu izmjenjivali su se odjeci napucane lopte, krici fauliranih fudbalera te reski zvižduci sudija. Sa tribina su se izmjenjivali zvižduci publike, aplauzi, prozivanje sudijske bliže i dalje familije. Nekako u kratkim pauzama između svega toga i Karanfilovih duhovitih opaski kojima se grohotom smijao čitav stadion začuo bi se jedan kreštav glas.
„Kikiriki sjemenke. Idemo sokići, limunići. Bazoka žvake za đake. Idemo.“
Bio je to glas Alije K. Omaleni rastom rom bio je dobro poznat svima. Uvijek vedar i raspoložen za šalu bio je stalni dio dekora zapadne tribine stadiona u Mlakvama.
„Može li kikiriki na čekove?“
„Samo šuške, i siće od Miće. Daj šta daš.“-glavom je pokazivao na sitničavog Miću koji je netom psovao na sudiju kao da je platio bar dvije karte više.
Alija je radio u komunalnom preduzeću gdje plate i nisu bile velike. Budžet je popunjavao prodajom raznoraznih grickalica na tribinama kad je FK Sloboda igrala kao domaćin. Iz ko zna kojeg razloga zvali su ga Ilija. Njemu to nije smetalo pa se onako onizak rado kretao po pozivu na bilo koji dio tribine vješto prolazeći pored ostalih gledalaca.
„Bjež mi Ilija ispred očiju. Nije ti ćaća staklar bio. Evo. Jel vidiš umalo naši da daju gol.“
„Aj šta odma galamiš. Biće sutra repriza na radiju. Veliš kikiriki. Sedam dinara. Uzmi još jedan pa ti dam oba za dvanajst. Da se mali ne proteže.“-vješto je balansirao sa odgovorima i trgovinom.
Mali grad uvijek je mali grad. Često su sportski klubovi pored iskrenih talenata imali i one koji to nisu. Svi su to znali, ali su i znali razlog zašto je to tako. Teren je bio pozornica. Igralište interesa, interesnih grupa i različitih sfera. Zbog takvih često se dešavalo da propadaju talenti bez zaleđine. Treneri su čuvali svoje mjesto.
Alija je bio zadovoljan svojim dodatnim zanimanjem. Zaradio bi se tu i tamo neki dinar. Popunile praznine između petnaestog i prvog u mjesecu. Vremenom se toliko odomaćio na tribinama da je tačno znao gdje ko sjedi i po glasu stizao na pravo mjesto. Vješto se provlačio između publike i sjedišta. Tačno je znao dozirati reklamni dio svoje kampanje, uklapati se u trenutcima kad bi tribinama zavladao muk ili neka nenajavljena tišina.
Godinama je bio uz klub. Pratio utakmice koliko se moglo od posla. A otkako mu je i stariji sin načinio prve fudbalske korake u seniorskom sastavu s radošću je iščekivao svaku slijedeću nedelju u kojoj je FK Sloboda bila domaćin.
„Evo, evo stižu sjemenke. Za tebe Karanfile jedne džabe, a druge gratis. Dva dinara. Vidiš onog sa brojem 14 na leđima. To je moj deran. Trener kaže da je dobar.“
„Ako ako Ilija. Mlad je i nek se gura.“
Potom bi se Alija vješto uklonio na dio tribine odakle nije smetao i odakle bi se pružao dobar pogled na klupu sa rezervnim igračima. Samir je sjedio i čekao svoju šansu.
Raslo je srce u njemu. U intervalima kad bi očekivao slijedeću narudžbu, jednim okom uvijek bi pomno pratio šta se dešava kod klupe sa rezervnim igračima.
Pratio je svaki pokret trenera. Njegovu ljutnju na greške domaćih fudbalera. Glas koji je škripao dok je galamio u pravcu napadača. Vrlo dobro je znao svaki njegov pokret šta znači. Posebno je obraćao pažnju kad bi se okrenuo prema klupi.
Drhtao je od uzbuđenja.
„Pokazuje prema mome Samiru.“-mislio je.
„Ilija daj dva soka.“-uslijedio je poziv s tribina.
Alija krenu prema naručiocu, stalnoj mušteriji. Napamet je znao gdje sjedi. Koračao je trapavo. Stalno se osvrtao.
„Sad će.“-ponavljao je.
„Ajde Ićo, oćeš li ikako.“
„Idem, idem. Vadi pare sa kamare.“
Naplaćivao je sok a istovremeno stalno posmatrao u pravcu klupe. Očekivao je da će trener već jednom donijeti tu odluku. Očekivao je da će njegov sin zaigrati tu pred njim i pred svim tim ljudima. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Trenutak kad će njegov Samir zaigrati bez da ga neko gura iz drugog plana. Njegov Samir. Alije komunalca sin.
„Izgleda da će trener da mi ubaci malog u igru.“-pojašnjavao je svoje osvrtanje prema terenu.
„Kojeg tvog?“
„Ma onaj čađavi. Četrnaestka na našoj klupi. Moj Samir.“-s očinskom ljubavi pričao je staroj mušteriji.
„Znaš dobar je u napadu. Igra na svim pozicijama. Sad bi bio trenutak da ga uvede. Nije mnogo vremena ostalo do kraja.“
„Ilija daj vamo sjemenke, nokte da ne grizem badava. Igraju ko balerine.“-s drugog kraja tribine stigla je nova narudžba.
Hitao je Alija svojoj mušteriji. Ali trener nikako da u igru pozove Samira. Uveo je već jednog fudbalera.
„Ništa ni ovaj neće pokazati. E da oće malo moga maloga da uvede. Evo sjemenke. Dinar jedan fišek.“
Do kraja utakmice ostalo je nekih desetak minuta. Alija je već nervozno pogledavao na sat. Utakmica se bližila kraju.
„E sad da oće da ga uvede u igru. Još kad bi Samir do kraja dao gol. Eeeeee. Odmah bi sutra tražio slobodan dan. Dao bi Jovo. Znam da bi dao. Zna on dobro moga Samira. A ujutro u preduzeću častio bih sve kafom, a žene iz uprave i sokom pride.“-malo je dao mašti na volju.
Nije Alija bio nametljiv. Mnogo je to puta i sinu rekao.
„Nametni se radom. Jezikom se karijera ne gradi. Samo ti igraj.“
Mnogo je puta to vidio dosad. Vidio je i Samir protekciju kod nekih igrača. Ćutao je i radio. Alija je to vrlo dobro vidio. Vidio je to par puta u pogledu koji mu je sin uputio po završetku utakmice u kojoj opet nije zaigrao. Nije oborio pogled pred njim.
Ostalo je još pet minuta do kraja. Rezultat je bio neriješen. Nervoza se već uvukla u svih četristotine selektora na zapadnoj tribini. Mnogi su već polako ustajali sa svojih mjesta i kretali prema izlazima prije gužve. Nervoza sa tribina prenosila se i na igrače koji su čarkama i nepotrebnim startovima skraćivali vrijeme koje je protivniku išlo na ruku.
Alija nije imao narudžbi. To je bilo to. Sjedio je na stepeništu. Pored njega je stajala kartonska kutija sa robom.
Nije dugo izdržao.
Ustao je.
Zbog promašene šanse tribinom zavlada muk.
„Ubaci ga treneru.“-kreštavi glas zaori se tribinom.
Gotovo svi se okrenuše prema Aliji.
Okrenuo se i trener prema tribinama.
Gledao je u njega.
Alija se osjeti zbunjeno. Veliki tovar kao da mu se na leđa nasloni. Činilo mu se da se kompletno krovište tribine spuštalo na njegova pleća. Učinio je to, a nije htio. Nije želio takav razvoj situacije. Zaboljela ga je nepravda. Kao da su svi pogledi otežali i dobrodošli kao dodatni tegovi u uvijek hladnoj Uni.
Trener neodlučno posmotri klupu par trenutaka.
Kimnu glavom.
Četrnaestka u crvenom dresu skakutala je pored aut linije. Potraja to dobrih tri minuta. Izmicalo je vrijeme da se učini nešto više.
„Moj Samir. To je moj Samir.“-gotovo u čudu ponavljao je i pokazivao ljudima oko sebe.
Tribine oko njega odzvanjale su smijehom.
„Ubaci ga treneru, ubaci ga treneru.“-dopiralo je sa svih strana tribina.
Čitave tribine poklicima i vikom sugerisale su treneru šta da čini. Simpatični Alijin poklič kao da probudi i fudbalere na terenu.
Od trenutka ulaska na teren sve se promijeni. Navijači su čas skandirali Iliji, a čas uzvikivali „ubaci ga treneru“.
Samir je zaigrao na pozornici u zvaničnom meču. Aliji je bilo pune srce. Pa da više nikad i ne zaigra ovaj trenutak pamtiće dok živi.
„Ma kako završila utakmica ja sutra uzimam slobodan dan.“
Samir toga dana nije postigao gol. Sloboda je ipak postigla jedan gol na opšte oduševljenje publike na asistenciju Samira. Dok su fudbaleri slavili ispod tribine publika u delirijumu skandirala je još dugo „ubaci ga treneru, ubaci ga treneru“.
Bio je to jedan mali bunt publike zbog tatinih sinova. Još dugo se na utakmicama znalo iz publike oteti „ubaci ga treneru“ koji bi ostala publika zdušno prihvatila.
Od toga dana Aliju niko više nije zvao Ilija iz ko zna kog razloga, a on se opet nije ljutio. Njegov sin povremeno bi ulazio u igru što bi izazivalo oduševvljenje u publici.
Godine ratne zauvijek su sa tribina odnijele huk publike i poziv treneru. Tek ponekad na utakmici uz kikiriki sjetim se Alijinog poziva „ubaci ga treneru“. Bio sam par puta u situaciji da poželim da podviknem nezadovoljan zalaganjem nekih novih sinova, ali vjerujem da me ne bi razumjeli mnogi.
Kako god. Do Amerike je mnogo sati leta. Da li je Samir svojim fudbalskim koracima zakoračio na tlo tog dalekog kontinenta ne znam, ali vjerujem da zna da još uvijek igraju nečiji igrači na svim pozicijama. Talentima uz nos. Fudbal je samo igra.
Pozdravlja Vas mandrak72, desnokrilni praktikant sa obe lijeve i Tigar loptom na ledini.
[ Smijehom protiv uroka
]
23 April, 2011 18:26
Činjenica znalac
Jedan američki šerif pokrenuo je onlajn izbor za najsmješnijeg kriminalca. Na ovu ideju šerif je došao da bi ih postidio.
Ostaje nejasno učešće političara. Po nekim informacijama njihovo učešće je osporeno jer je riječ o amaterskom takmičenju.
Pozdravlja vas mandrak72, amaterski šerif s poluprofesionalnim šeširom i činjenica znalac.
[ Smijehom protiv uroka
]
22 April, 2011 15:00
Termitima svaka čast
Autor bloga upozorava čitaoce bloga da neke scene mogu biti uznemirujuće, stoga podliježu roditeljskoj pažnji za djecu mlađu od 26 godina bez dana radnog iskustva ili tri mjeseca pripravničkog staža u struci.
U sjevernoj indijskoj državi Uta Pradeš u gradu Barabanki termiti su pojeli novčanice u vrijednosti 10 miliona rupija što je oko 222.000 američkih dolara koje su se nalazile u čeličnom sefu.
Za takvu bojazan kod nas nema osnova. Izborima je građanima dato pravo da izaberu predstavnike koji će pojesti sav novac prije termita.
Kako god bilo, na ovaj način će o sudbini svoga novca odlučiti sami građani.
Pozdravlja vas mandrak72, reizabrani maharadža neke tamo Uhšto Kradeš kada Znadeš
[ Priče iz Desetog sela
]
17 April, 2011 15:35
Svjedoci i neke trke
Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.
Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“
Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.
„Stani. Da ti kažem još samo ovo,...“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.
Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.
Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.
Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.
„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.
Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.
„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.
Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.
Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.
Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.
Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.

Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.
Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.
A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.
Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.
[ Generalna
]
16 April, 2011 00:15
Točak na kiši
Zastava 750 polako je odlazila u zaborav. Tek poneki rijetki primjerak privukao bi našu pažnju. Zrnce nostalgije zažuljalo bi u oku koji tren i nestao bi iz vidokruga taj metalni mališan u godinama.
Poratnih godina policajac na službi kada družbi mjesto nije zaustavio je mog komšiju Miću koji je vozio „fiću“.
„Izađi Mićo iz fiće.“-službenim glasom nalik zvonu sa pony bicikla pozva ga da izađe iz putničkog automobila skromnih mogućnosti.
Izađe Mićo, ugasi se fićo.
„Daj mi saobraćajnu od vozila.“-komandoavo je ovaj predstavnik zakona dok je kiša ispirala ulice i njegovu mokru šapku.
„Kojeg vozila?“-začuđenim glasom Mićo upita.
I on je kisnuo. Njegova duga kosa kao u indijanca. Kisnuo je i fićo.
„Kako kojeg vozila druže. Motornog vozila marke fićo.“-strogim glasom nastavi predstavnik reda i mira u našem malom gradu.
„To. Ja ne vidim nigdje vozila. Vozila nema.“-pravdao se.
„Druže mnogo se ti praviš pametan. Jel znaš. Nego daj ovamo te papire.“-bio je vraški uporan taj čuvar zakona pokisao kao miš.
„Druže. Jel vidiš da ja kisnem. To nije vozilo. To je moj kišobran. I doskora nisam kisnuo dok me ti nisi zaustavio. Sad sam mokar ko čep i ti nemaš prava da me držiš na kiši dok imam svoj kišobran.“-ljutnu se malo Mićo.
Nasmijao sam se ovom stavu komšije Miće. I sam sam bio pokisao.
Nekako s ovim želim da zaključim dan koji se polako iskrada iz moje usnule ulice dok posljednje kapi kiše odbrojavaju minute do novoga dana i sna koji dolazi. Dok zatvaram oči i tražim sve one riječi i događaje koji minuše pored mene kao miris kifle koji se gubio baš negdje oko frizerskog salona za žene iz koga je dopirao opori miris laka opasno prijeteći da zauvijek odnese mirise prašine dok prve kapi tupo udaraju o tlo.
Ne nisam htio više ništa reći do da sam i ja nekad tjerao točak. Taj žicama uvezani prsten poskakivao je preda mnom ne mireći se s mojim putanjama koje su bile sve drugo samo ne obično putovanje. Opirao se, prijeteći da će zaustaviti svijet dok bi se s bukom vrtio u krug dugo odlažući onaj trenutak kad bi se konačno umirio kao zvrk na zelenom školskom stolu. Kao i današnji dan koji se jutros probudio u mojim očima nešto prije šest časova.
Možda sutra poželim da iznova potjeram točak i sjurim se niz ulicu koja više ne miriše na toplo mlijeko i svježu štrucu koju ću nesumnjivo nositi pod miškom dok budem kidao hrskavi okrajak. Sve drugo bilo bi neočekivano od djeteta u meni koje vam želi laku noć.
Pozdravlja Vas mandrak72, melodično simetrični, točak tjerač na mak.
p.s. sutra u ovo doba slijedi detaljan izvještaj sa lica mjesta ili obratno.
[ Mandrakizmi
]
08 April, 2011 23:03
Druga strana recesije
Od sutra okrećem list. Od toalet papira.
Gaće na štapu su najbolji vjetrokaz odakle duvaju vjetrovi.
Lider se okružio gorilama. Svaka sličnost je nevjerovatna.
Pozdravlja Vas mandrak72, neobezbjeđeni bezbjednjak i bezveznjak