mandrak72

„Poštovani slušaoci dobar Vam dan. Predivan dan za ljubitelje sporta ovdje u Novom Gradu. Po lijepom i sunčanom nedjeljnom poslijepodnevu na tribinama se okupilo oko četristotine ljubitelja fudbala. Na stadionu Mlakve domaćin FK Sloboda dočekuje gostujući sastav FK......“-bio bi to lijep uvod za Sportsko popodne na radiju da je Sloboda kojim slučajem stigla do Prve savezne fudbalske lige one države. Međutim kako to biva sa malim sredinama jednogodišnji izlet u Drugu ligu bio je najveći domet lokalnog fudbalskog kluba.

Kao i svaki mali klub imao je svoje navijače. Možda bi pravilnije bilo reći zaljubljenike u fudbal. Fudbalske znalce i poznavaoce svih lokalnih i regionalnih talenata. O prvoligašima i prvoligaškim problemima pogotovo. Selektorski posao bio je nešto što se podrazumijevalo tako da i nije bilo potrebe se raspravljati o sastavu reprezentacije. Dakle možda bi se i moglo reći da je bilo oko četristotine selektora na tribinama što je impozantan broj istih koji prati jednu utakmicu regionalne fudbalske lige.

Na travnatom terenu izmjenjivali su se odjeci napucane lopte, krici fauliranih fudbalera te reski zvižduci sudija. Sa tribina su se izmjenjivali zvižduci publike, aplauzi, prozivanje sudijske bliže i dalje familije. Nekako u kratkim pauzama između svega toga i Karanfilovih duhovitih opaski kojima se grohotom smijao čitav stadion začuo bi se jedan kreštav glas.

„Kikiriki sjemenke. Idemo sokići, limunići. Bazoka žvake za đake. Idemo.“

Bio je to glas Alije K. Omaleni rastom rom bio je dobro poznat svima. Uvijek vedar i raspoložen za šalu bio je stalni dio dekora zapadne tribine stadiona u Mlakvama.
„Može li kikiriki na čekove?“
„Samo šuške, i siće od Miće. Daj šta daš.“-glavom je pokazivao na sitničavog Miću koji je netom psovao na sudiju kao da je platio bar dvije karte više.

Alija je radio u komunalnom preduzeću gdje plate i nisu bile velike. Budžet je popunjavao prodajom raznoraznih grickalica na tribinama kad je FK Sloboda igrala kao domaćin. Iz ko zna kojeg razloga zvali su ga Ilija. Njemu to nije smetalo pa se onako onizak rado kretao po pozivu na bilo koji dio tribine vješto prolazeći pored ostalih gledalaca.

„Bjež mi Ilija ispred očiju. Nije ti ćaća staklar bio. Evo. Jel vidiš umalo naši da daju gol.“
„Aj šta odma galamiš. Biće sutra repriza na radiju. Veliš kikiriki. Sedam dinara. Uzmi još jedan pa ti dam oba za dvanajst. Da se mali ne proteže.“-vješto je balansirao sa odgovorima i trgovinom.

Mali grad uvijek je mali grad. Često su sportski klubovi pored iskrenih talenata imali i one koji to nisu. Svi su to znali, ali su i znali razlog zašto je to tako. Teren je bio pozornica. Igralište interesa, interesnih grupa i različitih sfera. Zbog takvih često se dešavalo da propadaju talenti bez zaleđine. Treneri su čuvali svoje mjesto.

Alija je bio zadovoljan svojim dodatnim zanimanjem. Zaradio bi se tu i tamo neki dinar. Popunile praznine između petnaestog i prvog u mjesecu. Vremenom se toliko odomaćio na tribinama da je tačno znao gdje ko sjedi i po glasu stizao na pravo mjesto. Vješto se provlačio između publike i sjedišta. Tačno je znao dozirati reklamni dio svoje kampanje, uklapati se u trenutcima kad bi tribinama zavladao muk ili neka nenajavljena tišina.

Godinama je bio uz klub. Pratio utakmice koliko se moglo od posla. A otkako mu je i stariji sin načinio prve fudbalske korake u seniorskom sastavu s radošću je iščekivao svaku slijedeću nedelju u kojoj je FK Sloboda bila domaćin.

„Evo, evo stižu sjemenke. Za tebe Karanfile jedne džabe, a druge gratis. Dva dinara. Vidiš onog sa brojem 14 na leđima. To je moj deran. Trener kaže da je dobar.“
„Ako ako Ilija. Mlad je i nek se gura.“

Potom bi se Alija vješto uklonio na dio tribine odakle nije smetao i odakle bi se pružao dobar pogled na klupu sa rezervnim igračima. Samir je sjedio i čekao svoju šansu.
Raslo je srce u njemu. U intervalima kad bi očekivao slijedeću narudžbu, jednim okom uvijek bi pomno pratio šta se dešava kod klupe sa rezervnim igračima.

Pratio je svaki pokret trenera. Njegovu ljutnju na greške domaćih fudbalera. Glas koji je škripao dok je galamio u pravcu napadača. Vrlo dobro je znao svaki njegov pokret šta znači. Posebno je obraćao pažnju kad bi se okrenuo prema klupi.
Drhtao je od uzbuđenja.

„Pokazuje prema mome Samiru.“-mislio je.

„Ilija daj dva soka.“-uslijedio je poziv s tribina.
Alija krenu prema naručiocu, stalnoj mušteriji. Napamet je znao gdje sjedi. Koračao je trapavo. Stalno se osvrtao.

„Sad će.“-ponavljao je.

„Ajde Ićo, oćeš li ikako.“
„Idem, idem. Vadi pare sa kamare.“

Naplaćivao je sok a istovremeno stalno posmatrao u pravcu klupe. Očekivao je da će trener već jednom donijeti tu odluku. Očekivao je da će njegov sin zaigrati tu pred njim i pred svim tim ljudima. Nestrpljivo je čekao taj trenutak. Trenutak kad će njegov Samir zaigrati bez da ga neko gura iz drugog plana. Njegov Samir. Alije komunalca sin.

„Izgleda da će trener da mi ubaci malog u igru.“-pojašnjavao je svoje osvrtanje prema terenu.
„Kojeg tvog?“
„Ma onaj čađavi. Četrnaestka na našoj klupi. Moj Samir.“-s očinskom ljubavi pričao je staroj mušteriji.
„Znaš dobar je u napadu. Igra na svim pozicijama. Sad bi bio trenutak da ga uvede. Nije mnogo vremena ostalo do kraja.“

„Ilija daj vamo sjemenke, nokte da ne grizem badava. Igraju ko balerine.“-s drugog kraja tribine stigla je nova narudžba.
Hitao je Alija svojoj mušteriji. Ali trener nikako da u igru pozove Samira. Uveo je već jednog fudbalera.
„Ništa ni ovaj neće pokazati. E da oće malo moga maloga da uvede. Evo sjemenke. Dinar jedan fišek.“

Do kraja utakmice ostalo je nekih desetak minuta. Alija je već nervozno pogledavao na sat. Utakmica se bližila kraju.

„E sad da oće da ga uvede u igru. Još kad bi Samir do kraja dao gol. Eeeeee. Odmah bi sutra tražio slobodan dan. Dao bi Jovo. Znam da bi dao. Zna on dobro moga Samira. A ujutro u preduzeću častio bih sve kafom, a žene iz uprave i sokom pride.“-malo je dao mašti na volju.

Nije Alija bio nametljiv. Mnogo je to puta i sinu rekao.
„Nametni se radom. Jezikom se karijera ne gradi. Samo ti igraj.“

Mnogo je puta to vidio dosad. Vidio je i Samir protekciju kod nekih igrača. Ćutao je i radio. Alija je to vrlo dobro vidio. Vidio je to par puta u pogledu koji mu je sin uputio po završetku utakmice u kojoj opet nije zaigrao. Nije oborio pogled pred njim.

Ostalo je još pet minuta do kraja. Rezultat je bio neriješen. Nervoza se već uvukla u svih četristotine selektora na zapadnoj tribini. Mnogi su već polako ustajali sa svojih mjesta i kretali prema izlazima prije gužve. Nervoza sa tribina prenosila se i na igrače koji su čarkama i nepotrebnim startovima skraćivali vrijeme koje je protivniku išlo na ruku.
Alija nije imao narudžbi. To je bilo to. Sjedio je na stepeništu. Pored njega je stajala kartonska kutija sa robom.
Nije dugo izdržao.
Ustao je.
Zbog promašene šanse tribinom zavlada muk.

„Ubaci ga treneru.“-kreštavi glas zaori se tribinom.

Gotovo svi se okrenuše prema Aliji.
Okrenuo se i trener prema tribinama.
Gledao je u njega.

Alija se osjeti zbunjeno. Veliki tovar kao da mu se na leđa nasloni. Činilo  mu se da se kompletno krovište tribine spuštalo na njegova pleća. Učinio je to, a nije htio. Nije želio takav razvoj situacije. Zaboljela ga je nepravda. Kao da su svi pogledi otežali i dobrodošli kao dodatni tegovi u uvijek hladnoj Uni.

Trener neodlučno posmotri klupu par trenutaka.
Kimnu glavom.
Četrnaestka u crvenom dresu skakutala je pored aut linije. Potraja to dobrih tri minuta. Izmicalo je vrijeme da se učini nešto više.

„Moj Samir. To je moj Samir.“-gotovo u čudu ponavljao je i pokazivao ljudima oko sebe.
Tribine oko njega odzvanjale su smijehom.

„Ubaci ga treneru, ubaci ga treneru.“-dopiralo je sa svih strana tribina.

Čitave tribine poklicima i vikom sugerisale su treneru šta da čini. Simpatični Alijin poklič kao da probudi i fudbalere na terenu.
Od trenutka ulaska na teren sve se promijeni. Navijači su čas skandirali Iliji, a čas uzvikivali „ubaci ga treneru“.
Samir je zaigrao na pozornici u zvaničnom meču. Aliji je bilo pune srce. Pa da više nikad i ne zaigra ovaj trenutak pamtiće dok živi.

„Ma kako završila utakmica ja sutra uzimam slobodan dan.“

Samir toga dana nije postigao gol. Sloboda je ipak postigla jedan gol na opšte oduševljenje publike na asistenciju Samira. Dok su fudbaleri slavili ispod tribine publika u delirijumu skandirala je još dugo „ubaci ga treneru, ubaci ga treneru“.

Bio je to jedan mali bunt publike zbog tatinih sinova. Još dugo se na utakmicama znalo iz publike oteti „ubaci ga treneru“ koji bi ostala publika zdušno prihvatila.
Od toga dana Aliju niko više nije zvao Ilija iz ko zna kog razloga, a on se opet nije ljutio. Njegov sin povremeno bi ulazio u igru što bi izazivalo oduševvljenje u publici.

Godine ratne zauvijek su sa tribina odnijele huk publike i poziv treneru. Tek ponekad na utakmici uz kikiriki sjetim se Alijinog poziva „ubaci ga treneru“. Bio sam par puta u situaciji da poželim da podviknem nezadovoljan zalaganjem nekih novih sinova, ali vjerujem da me ne bi razumjeli mnogi.

Kako god. Do Amerike je mnogo sati leta. Da li je Samir svojim fudbalskim koracima zakoračio na tlo tog dalekog kontinenta ne znam, ali vjerujem da zna da još uvijek igraju nečiji igrači na svim pozicijama. Talentima uz nos. Fudbal je samo igra.


Pozdravlja Vas mandrak72, desnokrilni praktikant sa obe lijeve i Tigar loptom na ledini.