[ Priče iz Desetog sela ] 28 Januar, 2010 18:09
Zima je uveliko štipala za nos. Promrzli novembar odbrojavao je svoje posljednje dane.
Jedna pogurena prilika koja se skupila gotovo u klupko žurno je odmjeravala posljednju dionicu puta do Kostajnice. Kao geometar jednakim koracima osvajao je put pred sobom.
Malena varoš ukaza se pred njim.

„Još desetak minuta i eto ti mene.“-promrmlja sebi u promrzlu bradu.

Novak je žurio na stočnu pijacu. Nije on mislio trgovati, ali eto ta prosta navika da se tamo pojavi i da vidi kako idu debele svinje.
Ponavljao je taj svoj ritual godinama. Ostavio bi mnogo važnije poslove zbog toga, ali posao kod njega nije trpio.
Veliki kaput na njemu je djelovao još nekako veći dok se on nekako skupio i pogurio poput žbuna okovan snijegom.

Pijaca je bila začuđujuće puna s obzirom na hladnoću. Mnoštvo zaprežnih kola, sa upregnutim volovima, rijetkim konjima. Nešto krava, teladi i u najvćem broju debele svinje.
„Boškane ljudino moja, ajde pazari kod mene. Imam najbolje svinje,a i cijena je povoljna.“-debeli nakupac uvijek raskopčane šoferske kožne bunde izlazio mu je u susret.
„Neka Neđo. Uhranio sam sebi dvije svinje po stotinu i dvadeset kila.“-odmahnjivao je rukom produžavajući prema jednoj povećoj skupini ljudi koja se okupila oko nekog Roma koji je prodavao konja.

„Ljudi nisam lud, ali dobro me poslušajte. Ovo nije običan konj. Ovo je Zmaj konj. Pogledajte taj vrat, sapi.“-hvalio je on svog konja, dok su mu se iz mase smijali i nešto dobacivali.
„Pazi vamo. Sto iljada i ne dobijaš samo konja. Uz njega ide magija, sloboda. Hajde ispunite svoje snove.“-Rom se nije dao smesti.
Kružio je oko konja. Ata krilata kako bi mu tepao. Provlačio se ispod njega i podizao mu jednu po jednu nogu pokazujući kako je miran.
Sva ta predstava privlačila je najviše pažnje stoga što konj nije bio ništa eto posebno, ali je imao najboljeg prodavača.

Omaleni rom, obigravao je oko svoga konja stalno pomjerajući šešir na zatiljak ispod kojeg je izvirivao prosjedi bič kose. A na usnama kao zalijepljena visila je cigareta sumnjiva kvaliteta. Bio je rječit. Bogatsvo riječi privlačilo je neuki svijet.
Boškan je stajao posmatrajući scenu. Maštao je da jednog dana kupi konja, ali jednostavno siromaštvo je stajalo na njegovu putu. Posmatrao je on Riđana.
 
„Eh kad bi se do kakve pare došlo ti bi bio moj.“-mrmljao je sebi u bradu.
Svinje nisu bile na cijeni za one koji prodaju, dok su cijene za kupce bile više od očekivanih.
Zadržao se još par trenutaka u razgovoru sa Stankom vječitim šeretom i spadalom.

Čim je pregledao svu ponudu zaputio se prema gradu. Trebalo je kupiti kafe, duvana i šećera.

„Boškane, Boškane.“-poznati glas ga je dozivao dok je prolazio pored kafane „Kod dva brata.“.
Boškan se okrete. Pogled mu se zaustavi na poštaru Stojanu. Uvijek raskopčane uniforme koju nije skidao niti neradnim danima i na zatiljak zabačenom šapkom bio je svakome dobro poznat. Pazarni dan bio je odličan razlog da se nađe u kafani. Tu su svarćali svi koji su nešto pazarili na pijaci, oni koji bi dobijali penzije kad se pogodi na pazarni dan. Uvijek je bio neki razlog da se nešto popije ili nazdravi u ime bilo kakvog razloga.

Boškan je znao da ga Stojan ne zove bez nekog posebnog razloga.
Zastao je čekajući da mu se Stojan približi.

„E Boškane moj, ti nikad ne bi svratio u kafanu da malo poljudujemo.“-počeo je Stojan izokola da objašnjava.
„Znaš ti Stojane da ja nisam čovjek od kafane. Nema se, a i za kafanu mora postojati dobar razlog.“-izvlačio se Boškan.
„Pa to ti ja i govorim. Nisam ja tebe džaba zvao.“-trljao je svoj poveliki stalno crveni nos.
„Znam da nisi. Reci ti meni Stojane pa da idem svojim poslom.“-pokušavao je da se izvuče Boškan iz njegovih velikih kao šape dlanova.
„Pa to ti i govorim, ajde ti sa mnom imam nešto za tebe.“-rukama ga je povlačio prema kafani.
Nevoljko je pošao za njim.

Kafana je bila u poltami. Pramenovi duvanskog dima lebdjeli su tik iznad glava ljudi koji su sjedili za stolovima sa šarenim kockastim stolnjacima i velikim mesinganima pepeljarama prepunih čikova i pepela. U zraku se osjetio jak miris alkohola.

Boškan je osjetio mnoštvo pogleda na sebi koji nakon što ga odmjeriše nastaviše sa svojim „važnim“ razgovorima prepunih podizanja tonova, sirovog smijeha i stalnim nazdravljanjem. Omaleni konobar zalizane kose i sa velikim zulufima u bijeloj košulji kao marioneta brzo se provlačio između stolova stalno noseći nove ture pića i odnoseći praznu ambalažu.

Boškan se privikavao na polutamu dok se izmešu stolova provlačio za Stojanom.
„Sjedi prvo. Konobar evo mali te treba.“-pokazivao je na Boškana.

Nemajući kud Boškan naruči jednu ljutu za sebe i duplu mučenicu naruči Stojan.
Mala čašica gotovo da se nije vidjela u velikom Stojanovom dlanu i debelim prstima kao kobasicama.

„Velim ja, al me niko ne sluša. Dobar je onaj mali Boškan. Vrijedan i radan. Nikad ti taj ne gubi vrijeme ubudale.“-prelio je Stojan vidno zagrijan.
„Mora se moj Stojane. Nego ti meni reci šta si to imao za mene.“-Boškan ga upita.
„Polako Boškane. Nije svijet nastao za jedan dan. Polomićeš noge stalno leteći. Mali, mali dođider ovamo.“-već je zvao konobara koji se kao munja stvori za stolom.
U ruci je držao maleni blokčić i hemijskom olovkom brzo zapisivao novu narudžnu.

Nakon toga Stojan zavuče ruku u veliku kožnu torbu koja je stajala na stolici pored njega.
„Pismo moj Boškane. Amerikansko.“-provuče ga ispod nosa.
„Miriše mi na nešto dobro moj Boškane. Imam ti ja nos za takve stvari. Pogledaj ti samo šta je markica na njemu, kao na drugu ordenja.“-zavjerenički se nagnu prema Boškanu te se osvrnu oko sebe.
„Amerika je velika i bogata zemlja. Niko iz nje ne piše da bi se na nešto žalio. Na uzmi.“-dade mu pismo sa šarenim rubovima i dotad neviđenim šarenim markicama.
„Ajde zovi konobara još sad, pa svojim poslom da te ne zadržavam.“-svaki njegov potez bio je dobro proračunat.
Nakon što je pozvao konobara i platio mu za naručene ture pića Boškan se nađe na ulici.

Kupio je kafu i šećer, a za duvan mu nije preostalo zbog čašćavanja Stojana.
Dugačkim koracima je jurio kuću da mu njegova Darinka pročita pismo. Boškan je učio nešto škole ali nije je završio zbog siromaštva roditelja koji su imali mnogo djece.

„Daro, Daro.“-dozivao je s kapije.
Na vratima se pojavi Darinka supruga Boškanova. Mirna i vedra osoba bile je njegovo najveće bogatsvo. Djece nisu imali. Bili su već pet godina u braku te ih to još više zbliži.
„Jesi li sve kupio?“-upita ga.
„Sve osim duvana. Sačekaj da ti ispričam.“-gotovo je u dva skoka pretrčao dvorište.

Noć se većma spuštala niz padine u kotlinu Une, polako paleći žmirkajuće petrolejke. Tišina je zavladala selom.
Za stolom sjedila je Dara i u ruci držala pismo.

„Daro ponovo mi pročitaj onaj dio o mašini. Ima onaj stari lisac Stojan nos za to.“-Boškan je šetkao između stola i šporeta koji je gotovo titrao u mjestu dok su drva u njemu pucketala, a plamen hučao kao vodopad.

„Kako se živi tamo? Ponekad se zaželim sjesti pred pojatom u ljeto kad sijeno miriše, a ja onako umoran sjednem na travu zelenu pa smotam cigaru i zapalim, a iznad mene nebo nepregledno. Sjećaš se kako sam te učio motati cigaru. Znaš evo razmišljao sam se da ti pošaljem mašinu za cigarete da mi se ne patiš. Neće se dugo zabaviti. Pozdravi mi kumana.“-čitala je Darinka kad je Boškan zaustavi.
„Ček, ček. Znači neće se dugo zabaviti. E moj Gojkica. On se mene sjetio u Americi. Ma uvijek sam znao da će od njega čovjek postati. Nije ti on volio nepravdu i nerad i zato je otišao.“-sam sebi pojašnjavao je Boškan.

Dugo u noć sa svojom Darom kovao je planove šta mu valja raditi. Dara je zaspala, a Boškan je ležao i gledao u palfon. Ponekad bi duboko uzdahnuo. Nije san htio na oči.
„Eh kad bi mene bar sad krenulo. Prve pare i konja bih kupio. Ni najmanjeg ni najvećeg, samo miran da je. Sa njim bih tek posla imao.“-mrmjao bi polutiho.

Te noći sanjao je veliki stroj koji se sav tresao, a on bi njemu prinosio velike kao tavica žute listove duvana i trpao u mašinu, a na drugu stranu bi izlazile cigarete. Velike sjajne zakovice prijetile su da se stroj raspadne, ali bi Boškan koš više i brže stroj hranio duvanom dok bi se gomila cigareta povećavala i prijetila da zatrpa kuću.

„Boškane. Boškane.“-drmusala ga je Darinka.
„Buncao si. Sav si znojan. Hajde se presvuci, a ja ću ti skuvati kafu.“-Darnika ga je budila.
Kafa je bila na stolu. Samo bi Boškan katkad duboko udahnuo.

„Valja se za to pripremiti. Kad je Gojkica toliko učinio za nas ne bi bio red da mi budemo nespremni.“-dogovarao se on sa Darom.
„Ja ću još jutros do Milutina a i do Todora. Dogovoriću sa njima da uparimo volove za taj dan. Treba toliku mašinu dopremiti iz Kostajnice.“-kovao je planove.

Nakon doručka nahranio je staru mršavu kravicu, svinje i kokoši te se zaputi u selo kod Milutina.
„Veliš Gojkica. Alal mu vjera. Opoštenio se. Kad kažeš da stiže stroj?“-Milutin se obradova Boškanovom dobitku.
„Javiću ti moj Milutine. Neće se zabaviti.“-Boškan mu pruži ruku te se sa njim pozdravi i produži kući Todorovoj.

„Ohohj Todeee.“-zazivao ga je još dok ni kući prišao nije.
„Ehej Boškane. Evo ti mene. Koji te đavoli gone kad tako žuriš?“-upita ga Todor.
„Nisu đavoli Tode, nego nužda pa reko da se tebi obratim sve znajući da me nećeš odbiti.“-reče mu Todor.
Kad mu Boškan izloži plan Todor se prihvati da će mu pomoći.

Boškan je gotovo trčeći dojurio kući. Dara ga je čekala i iz njegovog osmjeha pročitala da je uspio da se dogovori sa svojim komšijama i poznanicima.

Dani su sporo prolazili. Planovi su se kovali svakodnevno. Ono što bi ujutro zamislili navečer bi odbacili. Bližio se taj dan.
Boškana su malo malo sretali prijatelji, rodbina i komšije. Čestitali mu na velikoj sreći. O njemu se tih dana uveliko pričalo.

Nekako oko Nove Godine Dara kroz prozor primjeti poštara Stojana kako kroz sitan snijeg krupnim koracima korača kroz dubok snijeg, onako raskopčanog kaputa. Nos mu se crvenio poput paradajza dok se približavao kući.
„Mora da je to to. Ne bi Stojan po ovakvom kijametu dolazio džaba.“-Boškan je brzo zagrnuo kožun i izletio napolje.

Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je sa Stojanom koji je otresao snijeg sa šapke i sa dubokih cipela.
„Vala Boškane ja bi zbog tebe do Novog otišao pješaka. Znaš koliko ste mi Vas dvoje mili i dragi. Kad je pošta u pitanju kod mene nema labavo. Pa glava da ide.“-već je sasipao prvu mučenicu u grlo.
Iz velike kožne torbe izvukao je potvrdu s kojom je trebalo da se javi u poštu da preuzme paket.
„Popij de još jednu. Nisi došao na jednoj nozi.“-Boškan mu nasu još jedno piće koje Stojan sasu u grlo takvom brzinom da se i Stojan sam iznenadi.
S priznanicom već je jurio prema Milutinu i Todoru.

Za nepun sat vremena velika zaprega od dva para volova bila je pred njegovom kućom.
Dara je stajala na pragu i brisala suze. Nekako sve joj je to bilo nevjerovatno, ali sad je sve došlo na svoje mjesto.
Boškan joj mahnu i sa zapregom se izgubi u bjelini snježnog dana.

Dara je gledala za njima dok se ne izgubiše u daljini. Pripremila je najveće pile koje je imala za ručak kad se vrate Todor, Milutin i Boškan. Njega je upoznala na vašaru kod lutrije. Kad su izvukli lutrije, iz novinskog papira Boškan je izvukao ukosnicu uz veliki smijeh kibicera, a Dara šnalu za kosu. Nekako su se sudarili da su im iz ruku ispali dobici. U momentu kad su se istovremeno sagnuli da sa zemlje dohvate navedene dobitke sudarili su se glavama.
Udarac je bio toliko snažan da su obadvoje završili na zemlji. Brzo su ustali sa zemlje uz smijeh prisutnih. Na glavama se ocrtavale velike čvoruge. Nimalo zbunjen Boškan svoju ukosnicu zadjenu Dari kojoj je bila spala marama sa glave. Ni ona ne ostade zbunjena te svojom šnalom pokupi jedan pramen Boškanove kose koji je padao niz čelo. Ukaza se velika plava čvoruga. Od toga dana za njih dvoje nije niko postojao.

Dara je spremala ručak i birala svoje najbolje tanjire mada nije imala mnogo izbora. Malo malo virila je na prozor iščekujući dolazak Boškana, Todora, Milutina i velike zaprege sa mašinom.
Boškan odluči počastiti pićem Todora i Milutina u kafani. Uz put sreo je mnoge komšije koje su ga propitivale o mašini, a on bi sav sretan objašnjavao kako je pošao u poštu da podigne mašinu.
U kafani su mu prilazili mnogi poznanici, tapšali po ramenu. Nakon što su popili piće iz kafane krenuli su prema Pošti. Za njim je krenula sva svita. Boškan je bio sav sretan. Na momente mu se činilo da je sva Kostajnica njegova. Brojčano stanje pretnje je raslo kako su se približavali Pošti. Velika karavana stale je pred Poštom. Zaprega, prijatelji, poznanici te mnoštvo njih željno spektakla i događaja kakav Kostajnica nije zabilježila u skorijoj istoriji.

Bošakan pođe sa priznanicom u unutrašnjost pošte te se još jednom osvrnu na veliku pratnju. Još jednom se osvrnu na zapregu procjenjujući njihovu fizičku spremnost za veliki transport.
Noge su mu klecale kad zastade predšalterom iza kojeg je sjedio Rade službenik pred penzijom koji je znao svaki kamen u Kostajnici.

„Jesi li stigao?“-reče mu dok je uzimao priznanicu.
„Jesam i zaprega je tu.“-Boškan pokaza svu spremnost pred Radom.
„Sačekaj trenutak, sad ću ja.“-i zatim nestade iza vrata.
Nakon par trenutaka se vrati sa paketom ne većim od dlana.
„Izvolite.“-pruži on paket prema Boškanu.
„Potpiši ovdje.“-reče mu.
Boškan udari krstić.

„A mašina gdje je. Zaprega je pred poštom.“-Boškan se zbuni
„Samo to je stiglo. Nikakva mašina nije stigla.“-Rade mu još jednom pojasni.
Boškan brzim pokretima otvori zamotani paket i pred njegovim očima se pojavi neobičan predmet koji sav stade na dlan.

„Šta je ovo?“-prenerazi se Boškan.
„Pa to ti je mašina za savijanje cigareta. Daj da ti pokažem.“-ponudi se Rade da mu objasni namjenu.
Vješte ruke Radine u par kratkih poteza tako vješto zamotaše cigaretu da se učini kao neka mašina.
„Kažeš samo to.“-ponovi odsutno Boškan.

Nakon toga strpa malu mašinicu za zavijanje cigareta u džep i oborene glave pođe prema izlazu.
Čim se pojavi na vratima dočeka ga graja. Povici sa svih strana. Činilo mu se da su svi samo gledali u njega. Činilo mu se da će se onesvjestiti.

„A gdje je mašina?“-upita neko iz gomile.
„Nema je. Nešto je zapelo na granici oko papira.“-Boškan slaga iako je bio svjestan da ta njegova laž neće preživjeti ni do sutra te polaganim koracima nastavi da se kreće prema kući.

Razočarani narod poče se razilaziti. Komentarisali su svako na svoj način. Samo je Boškan ćutio. Koraci do kuće bili su teški poput olova. Oči su mu se punile suzama, ali nije plakao.
Dara je nestrpljivo čekala. Kad ga je primjetila da se približava kući potrčala je prema njemu.

„Šta je bilo? Gdje su Todor i Milutin? Šta je bilo u pošti?“-pitala je Dara svoga Boškana.
„Hajdemo u kuću.“-zagrli on svoju Darinku te se snjom uputi u kuću.

Potanko joj ispriča sve šta mu se desilo. Darinka je slušala. Bilo joj je žao patnje svoga muža i svih onih podsmjeha koji će ga čekati iza svake ograde, kapije i prozora.

U tom momentu Darinka se sruši na pod. Boškan skoči te je snažnim rukama podiže sa poda i prenese na ležaj. Masirao joj je vrat. Vodom umivao lice. Ljubio ga.
„Daro, Daro, budi se Daro.“-pokušavao ju je dozvati.
Nakon nekoliko minuta to mu uspije za rukom.

„Odoh ja po doktora, a ti samo lezi.“-reče joj i odjuri kao vjetrom nošen po doktora.
Dara je bila mnogo bolje, ali nije ustajala iz ležaja kad je stigao doktor.

Doktor je stavio slušalice. Nakon par trenutaka skide ih te razvuče osmijeh.

„Daro postaćeš majka, a ti Boškane otac.“-u doktorovom glasu osjećala se radost zbog vijesti koju im saopšti.

Boškan je ljubio svoju Daru. Nije mogao zaustaviti suze. Jecao je. Dara nije ništa govorila samo su joj suze tekle niz lice.
Ljeto je brzo došlo. Dara je rodila zdravu curicu. Sreći nije bilo kraja.

Pomenuti događaj sa mašinom za savijanjen cigareta još dugo se prepričavao, ali rođenje djeteta sve je bacalo u sjenu. Tek ponekad bi stariji ispričali priču o Boškanu i njegovoj sreći, a mašina je polako odlazila u zaborav. Kamo joj je i bilo mjesto.



Pozdravlja vas mandrak72, tefter tehničar priča koje polako blijede.
[ Smijehom protiv uroka ] 27 Januar, 2010 17:31
Plavi mercedesov kombi lagano je gutao kilometre. Još jedan radni dan u šihtarici za Budimira bio je na izmaku. Povremeno bi zastajao na ugovorenim mjestima gdje je vršio preuzimanje mlijeka za malu imenom, ali veliku firmu iz susjednog grada.

Budimir je već par godina vozio naizmjenično kombi i TAM-ov kamion dotične firme za otkup mlijeka po okolnim selima grada u kojem je živio. Navikao se na posao. Bio je omiljen kako kod domaćina tako i kod mljekarica još nekako više. Njegovi srdačni susreti sa proivođačima mlijeka rezultovali su tim da su mu neki od njih povremeno kao miloštu davali mlijeko, sir i ostale mliječna proizvode. Ispočetka je odbijao ponuđene poklone, ali s vremenom stekao je njihovo povjerenje te je uvidio da se oni njemu na taj način odužuju za redoviti otkup.

Njegova supruga Stanimirka posebno bi se obradovala vrsnim domaćim mliječnim prerađevinama, što se očitovalo na njenim rumenim obraščćićima koje je Budimir ponekad volio onako da štipne da bi mu se činilo da će prsnuti. Zdrava Stanimirka upravo zbog mlijeka nije imala nikakvih problema sa viškom kilograma za razliku od njene sestre Stojadinke rastom niže i oblije ljepotice stalno sumnjičave i ljubomorne ali srcem dobre osobe.

Viđao je Budimir i drugu stranu medalje. Pojedini proizvođači mlijeka bili su neuredni te je uspijevao na neki način da ih odvrati od toga da mu daju mlijeko ili sireve, pa čak je uspijevao da ih nagovori da podignu nivo higijene mlijeka za otkup tako da ih ne uvrijedi već da to shvate kao preporuku.

Budimir je volio hranu. Svakodnevno bi po završetku radnog vremena prepuštao se čarima domaće kuhinje koju je njegova Stanimirka prpiremala s ljubavlju. Znala je šta voli da jede, te se nikad nije snebivala da mu izađe u susuret s hranom.

Tako je bilo i danas. Stanimirka je pripremala sarmu. Cijela kuća odisala je mirisom sarme dok se krčakala na petom spratu stambene zgrade. Malo po malo bacila bi pogled na parkiralište ispod zgrade da vidi stiže li joj Budimir. Bila je tačna kao sat sa kukavicom. Malo malo izvirila bi na prozor uvijek u istim intervalima. Po njoj su željezničari navijali satove, a otpravnici vozova upućivali vozove po rasporedu.

"Budimir samo što nije stigao. Voz za Dobrljin može da krene. Svi kondukteri i dva putnika su na svojim mjestima."-reče Simeon i snažnim duvanjem u pištaljku dade znak za polazak voza i u zadnjem trenutku primjeti revizora karata kako se hvata za voz koji je već krenuo.

Ali Budimira nije bilo. Kasnio je.

Stanimirka sa vrelog šporeta ukloni pripremljenu i mesom bogatu sarmu.

Zvono na vratima je prekide.

"To je on. To je on."-potrča prema vratima gotovo lomeći noge pod sobom.

Pri tom  je zapela za akavrijum te iz njega prosula gotovo polovicu vode.

Kad je otvorila vrata na vratima je stajala njena najbolja prijateljica Stevanija. Pobožno i strahu sklono čeljade. Znala je gotovo sve šta je dobro za svaku situaciju.

"Zdravo Stanka."-pozdravi Stanimirku i pored nje šmugnu kroz mali hodnik u dnevni boravak.

"Zdravo."-Stanimirka pozdravi i pođe za njom.

"Ne bi ja tebi smetala, ali imam nešto veliko. Znaš evo danas sam dobila malo tijesta od Sofije. Osveštanog na padinama Tibeta lično od Dalaj Salame. Ovo se tijesto prenosi dalje i uvijek dijeli sa dobrim ljudima koji od njega treba da otkinu komadić zamijese tijesto za sebe i da ostatak tijesta proslijede dalje.  Pa ja reko da ne bi bilo zgorega da svome Budimiru napraviš. Znaš on je stalno na točkovima pa da ga sreća prati."-u dahu izdeklamova Stevanija kao da joj otkriva tajnu Atlantide ili u najmanju ruku povjerljivi razgovor koji su vodili Simma Gemišt i njegov kum zvani Glavati Kum na Ušću.

U ruci joj se nađe komadić tijesta zamotan u najlon vrećicu Delta Maxi-ja na kojoj je jasnim slovima pisalo da je biorazgradiv materijal od kojeg je napravljena vrećica.

"Znaš kažu da je neka Grkinja koja je čekala na posao 36 godina istog dana dobila posao čim je spremila pecivo od njega, a njena najbolja prijateljica kojoj je dala komadić tijesta toga dana uspjela je naći mjesto u autobusu gradskog prevoza. A jedan Turčin iz Anadolije ponovo je dobio svoju pravu boju brkova. Domaćica iz Kinšase taj je dan nahranila svo troje svoje djece i opet joj ostalo peciva za večeru. Kažem ti čuda se događaju. A i ti sestro. Ne radiš. Možda se zaposliš, kod frizerke preko reda dođeš do frizure. Ajde ajde uzmi šta gledaš. Misli tvoja Stevanija na vas."-tutnu ti ona Stanimirki ukislo tijesto u već pomenutoj vrećici.

Stanimirka se nije ni snašla, a Stevanija je bila na odlasku.

Stanimirka je dugo prevrtala pomenuti komad svježeg ukislog tijesta od kojeg je trebalo da napravi pecivo.

Voljela je ona svoga Budimira. Za njega bi učiinila sve. Za njegovu sreću još više te se dade na pravljenje peciva baš onako kao je posavjetova Stevanija. Čim je pecivo bilo u rerni telefen je već bio u njoj ruci.

"Halo Stojadinka. Stanimirka tvoja na telefonu. Imam nešto za tebe i tvojega muža. Znaš ti svoga muža jel voliš svim srce. Eto, onda imam pravu stvar za tebe."- i natenane joj ispriča sve za tijesto i pecivo. I za Duljaja Ciklamu i Tibet.

"Veliš dobro je. Kažeš da je jedan električar pao sa stuba u Egiptu i provalio u grobnicu i silno blago našao."-ponavljala je Stevanija za njom.

"Jest , jest. A neki Eskim koji je godinama muku mučio sa išijasom nakon toga na nagradnoj igri dobio alfa peć za etažno grijanje. Bračni par iz Lahorea vikend za dvije osobe na paliću. A neki Meseršmit je uspio prodati golfa dvojku."-Stanimirka je nabrajala sve što je znala o neobinim svojstvima tijesta posvećenog na Tibetu.

"Izvini, osjećam da mi pecivo miriši, a evo i moga Bude na vratima."-završi razgovor te se krenu prema vratima iaz kojih je već čekao njen Budimir.

Budimirova duga kosa, talasasta bila je vezana u rep, a tek nekoliko malih pramenova pružalo se preko čela. Jednom rukom skloni mu pramenove te ga poljubi tako da se u stubištzu par tenutaka osjećao vakum. To su posebno osjetile komšije sa trećag sprata dok su uzaludno pokušavali da otvore svoja vrata od stana u stubištu.

"Hajde srećo. Hajde Budimire. Hajde malo se raskomoti, presvuci i operi truke dok ja tebi serviram ručak."-vrijedne i marljive Stanimirkine ruke činila su već dobra djela oko kuhinje.

"Vidim prosula si vodu iz akvarijuma."-Stanimirka je već kupila prosutu vodu po pločicama.

"A malo."-nastavi ona sa radom.

"Ajde dok ti pripremiš jelo ja ću zamijeniti vodu u zamućenom akvarijumu."-prihvati se Budimir posla.

Gumeno  crijevo već je bilo u akvarijumu, a plastični lavor ispod njega. Budimir snažno povuče vodu iz crijeva. Istovremeno u ustima osjeti bljutavu tekućinu koja za tren posla ispuni grlo.

Istovremeno dva mlaza tečnosti jedan mlaz  iz gumenog crijeva drugi iz Budimirovih usta zapljusnu lavor.

"Fuj. Fuj."-pljuckao je Budimir nastojeći povratiti dah.

Bljutavi okus prljave i zamućene akvarijumske vode jedva mu je dao da se povrati. Crvenih očiju poput davljenika još dugo se borio za zrak. Nakon par minuta sav znojav sjedio je na podu pored akvarijuma.

"Umalo se ne udavih u vlastotoj kući."-objašnjavao je svojoj s kilažom manjom ali sa apetitom boljoj polovini.

Sjeo je Budimir za stol. Velikim zalogajima gutao je tople i ukusne zalogaje sarme.

"Odlično, odlično."-hvalio je vrijedne Stanimirkine ruke.

Komad po komad peciva nestajao je u njegovim ustima.

"Otkud ti ovo pecivo? Nije loše, nije loše."-mrmljao je dok se gušio zalogajima hrane.

"Osveštano. S Tibeta. Lično ga je svojim rukama osveštao Dilajla Sjajima. Eto izdaleka stiglo i do Stevanije. Ona mi ga donese za sreću."-Stanimirka ispriča Budimiru put ukislog tijesta koji je išao od ruke do ruke s dalekog i usnulog Tibeta.

Istovremeno sa tim saznanjem Budimiru inače negadljivom na hranu sva sažvakana hrana pođe da se vraća istim putem kuda je silazila prema želudcu. Jedan dio hrane činilo mu se da je pošao kroz nos.

U dva skoka bio je već u WC-u. Povraćao je čitavu vječnost činilo mu se. Drugi šok u par minuta učinio ga je nemoćnim i slabim. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. U roku od nekih dvdesetak minuta dva puta je bio u situaciji da se uguši u vlastitoj kući.

"Kakva luda sreća."-pomisli Budimir.

"Sreća. Stevanija hvala ti do neba. "-mislila je u sebi Stanimirka.

Da li je sreća pored nas u svakom momentu ne znam, ali toliko sreće u jednom danu umalo nije bilo previše za Budimira. Da li je taj dan sreća bila u domu Panjkovića prosudite sami.


Pozdravlja Vas mandrak72, nasumično izabarani i ovlašteni autor memoara jednog Budimira.

 




[ Priče iz Desetog sela ] 23 Januar, 2010 18:10
Novi dan je bio uveliko na radnom mjestu. Mrtva tišina opirala se šuškanju posteljine dok sam se okretao na postelji.

Po prozoru su udarale teške kišne kapi u neravnomjernim naletima.
Osjećaj zadovoljstva bio je tim veći dok sam se ušuškavao ispod pokrivača. Nisam uopšte žurio da ponovo zaspem. Slušao sam taj šapat. Taj tihi razgovor noći i hladne decembarske kiše.
Na granici polusna na momente bi mi se učinilo da jasno čujem njihov razgovor.

„Imaš li namjeru da potopiš svijet?“-upita noć.
„Naprotiv. Koristim priliku da se još malo protegnem. Snijeg samo što nije. A gdje snijega ima meni mjesto nije.“-odgovori kiša.
„Dobro je onda već sam pomislila da potražim kožun od dima da se zgrijem.“-vidno opuštenija noć odahnu.
„Nego jesi li gdje usput sreo zoru. Kao da imam neku blagu groznicu.“-požali se noć kiši.
„Ma jok. Nikome se ne napušta topli topal ležaj u ovakvim trenutcima.“-konstatova kiša.
„A putnici namjernici?“-upita noć
„Za njih prepreke ne postoje.“-reče noć.
„Velim ti da su takvi rijetki ove noći. Ko zna...“-razgovor je jenjavao, kao da je bježao pred naletom sna.

Polako sam gubio osjećaj prisustva nesvakidašnjem razgovoru. Ugodna toplota male sobe pjevušila je davno zaboravljene uspavanke.

„Kuc-kuc.“-prekinu mi san blago kuckanje na prozor.
Pomislih da su to ipak bile kišne kapi koje su zbog mukle tišine djelovale glasno.
Par trenutaka sam osluškivao očekujući potvrdu svoje pretpostavke.

„Kuc-kuc. Kuc-kuc.“-jasno kucanje na pokisli prozor u trenu me razbudi.
„Ko bi to mogao biti u ovo doba.“-poskočio sam iz kreveta i sjeo na njegovu ivicu očekujući slijedeće kucanje.
I zaista nakon par trenutaka kucanje se ponovi. Malo tiše od prethodnog ali sasvim jasno.
Ustao sam i krenuo prema prozoru. 
Noće je bila mračna kao u rogu. 
Ponovilo se kucanje.

„Samo tren. Stižem.“- javio sam nepoznatom posjetiocu.
Otvorio sam prozor pomalo oprezno nastojeći oči prilagoditi mrklom mraku.
„Jesi li to ti Momire?“-nepoznati glas starijeg čovjeka mi se javi.
„Jesam. A ko si ti?“-upitah neznanca.

„Pokisli putnik sa koferom prepunih motiva.“-predstavi se neznanac kome nisam lice mogao vidjeti.
„To mi ništa ne govori. Ajde prođi okolo otvoriću ti vrata.“-nekakva blagost u glasu neznaca gotovo da me opčini.

Za par trenutaka na ulaznim vratima stajao je nepoznati namjernik.
„Otkud znate moje ime?“-postavih mu pitanje istovremeno mu persirajući zbog godina.
„Kad neko ima godina kao ja onda mu ništa nije nepoznato. Imaš li možda malo tople vode?“-upita me.

„Hajde ulazi. Sad ću vatru založiti. Jesi li mokar da ti nešto nađem da se presvučeš.“-sad sam već mnogo jasnije mogao da prepoznam crte lica.
Velike krupne oči zračile su nekom neobjašnjivom smirenošću i toplinom. Kao dva mala kišna oblaka obrve su se nadvile nad njih. Uredna kratka brada i sijeda kosa su bile prve stvari na koje obratih pažnju.
Kišni mantil koji je skinuo još na ulazu cijedio se od kiše, a šešir je držao još u ruci.

Ložio sam vatru i razmišljao o neznacu. Na momente sam se preispitivao da li je trebalo da ga pustim u kuću u ovo doba, ali čim bi se sjetio njegovih očiju svaka sumnja bila bi otklonjena..
Osjećao sam njegovo prisustvo u sobi. Gotovo sva soba kao da je bila puna. Neobjašnjiva svježina ispunila je prostoriju, a vatra je takvom lakoćom planula da sam bio izenađen.
Okrenuo sam se prema neznacu. Pogledom je lutao po sobi.

„Sat da li još uvijek radi?“-ustade i pođe prema njemu.
Veliki zidni sat sa klatnom godinama je stajao na istom mjestu. Neznanac mu priđe. Izvadi ključ iz džepa i navi ga takvom rutinom kao da je čitav svoj život radio samo to.
„Sad radi.“-rekoh zbunjen pitanjem.
„Dobri su to majstori bili.“-reče on i uputi se prema jednoj staroj slici na zidu
„Isti si kao tvoja majka. Mada imaš očev stas.“-reče on.
„Ko ste Vi?“-ponovo ga upitah.
„Nesreća. Putnik namjernik.“-gledao me je onim svojim krupnim toplim očima.
Neznanac se zatim grohotom nasmije.

„Ne plaši se moj Momire. Ja sam samo jedna starina umorna.“- reče i sjede na stolicu pored peći.
Vatra je već pucketala takvom snagom kao da se nije ni gasila. Njezin odsjaj kroz malu rupicu na plotni ulivao je dodatnu toplinu neobičnoj atmosferi u malenom sobičku.
Momir je povremeno upućivao pogleda prema neznancu koji je sjedio pored peći na malom tronošcu uglačanom poput kakvog sjajnog nakita.

Za tili čas Momiru se učini da neznanac spava. Podigao je pogled. Neznanac je sjedio na tronošcu. Zatvorene oči davale su privid da spava, ali Momir je bio siguran da mu se pričinilo.
Pored njega stajao je neveliki izlizani kofer braon boje sa velikim kopčama i kajišima koji su se preko njega protezali krajnjom snagom pokušavajući da obuzdaju unutrašnjost nepoznatog sadržaja.

„Šta li nosi u njemu?“-pomisli Momir.
„Motive, moj Momire.“-prenu ga neznačev glas.
Kao naglo razbuđen hladnom vodom Momir se prenu.
„Kao da mi misli čita.“-uplaši se Momir svoga otkrića.
„Ko je on? Šta traži od mene?“-pitanja su sustizala jedno drugo.
„Lakše Momire. Imaš čitav život pred sobom. Ja svoj provedoh gonjen motivima. Mnogo sam svijeta vidio, svašta doživio, a niti sam imao više kad sam polazio niti  sad imam manje kad sam stigao. U kofer bi stalo.“-reče mi u jednom dahu.
Nisam baš najbolje razumio sve što mi htjede reći te prećutah očekujući da nastavi.

Tako i bi. Nakon par trenutaka za koje mi se čini da bi bilo dovoljno da muha pređe pješaka preko štrika zategnutog iznad peći nastavi neznanac.
„Voda vri.“-primjeti on.

Vještim pokretom iz kofera izvadi nekakav zamotuljak. 
Ustade i priđe prokuvanoj vodi i kroz prste ispusti nešto nalik čaju. Prijatan miris ispuni mali sobičak poput himne u maloj učionici.
Metalno lonče nosio je u rukama iako je bilo gotovo vrelo netom skinuto sa šporeta. Svakim svojim gestom još više je okupirao moju pažnju.
Zastao je pored prozora. Pogledom je zurio u mračnu noć iz koje je netom izronio.

„Baš kao i noćas padala je kiša.“-otpi gutljaj vrelog napitka.
Nakon male stanke dok je kiša sve jače sapirala prozore neznanac nastavi.
„Osim gladnih očiju, širokog neba i puste ravnice ne imadoh do kofera ovog ništa više. Nisam bio siguran ni da li mi je potreban. Ipak moraš imati nešto pored sebe. Inače niko te neće shvatiti ozbiljno.“-obema rukama primaknu lonče te otpi jedan kratki gutljaj.
„Kofer veliš?“-više je zvučalo kao pitanje nego konstatacija.

Okrenu se prema meni gledajući kroz mene. Osjećao sam njegov pogled kao zrake sunca koje se provuku pored zavjese pa ujutru peku lice.
„Nisam ga nekoliko godina otvarao. Sve što imao sam ispunilo je moja čula. Miris procvjetale trešnje, zrele dunje. Blagi drhtaj koji me tresao dok bi se jutrom na bunaru umivao s početka proljeća, šapat vatre tek založene peći, miris sušena sijena.“-reče.
„A motivi?“-upitah.
„Motivi su polako zauzimali svoje mjesto.“-reče mi on te se ponovo okrenu prema prozoru.

„Kiša kao da prestaje. I bilo je vrijeme.“-nastavi.
„Motivi za šta?“-upitah ga.
„Za povratak.“-reče neznanac te se ponovo okrenu meni.
„Nije ih bilo mnogo?“-upitah ga.
„Ne znam, rekoh da ga nisam otvarao nekoliko godina.“-slegnuo je ramenima.

„Jesi li se bojao da možda ne griješiš?“-sjeo sam za stol.
„Taj me je motiv tjerao naprijed, kofer da ne otvaram, sva čula da otupim.“-nastavi dalje.
„Sve te godine. Ustvari ko ste vi?“-ništa mi nije bilo jasno sa neznancem osim da je davno otišao.
„Sve te godine bio sam samo putnik dok kofer ne otvorih.“-reče te popi još jedan veći gutljaj toplog napitka.
„Kad ste otvorili kofer šta se zaista desilo?“-nastavih sa pitanjima.
„Izgubio sam sve i dobio mnogo.“-reče mi neznanac.

„Ne razumijem.“-gledao sam blijedo u njega.
„Sav moj život bio je u njemu. I nije bilo ništa kao što rekoh, a opet dobio sam sve.“-sjede pored mene.
„Gomila prolivene žuči, popločala je moje staze. A na takvom putu to nikako nije dobro. I najmanja poledica učini klauna od nas, s tim što nam uopšte nije nimalo smiješno.“-zastade na trenutak.

„Britvica. Britva sa drškom žuto braon boje nikad upotrijebljena. Poklon od oca na samrti. Nisam želio da njegov osmijeh prepoznam na svom licu dok se jutrom brijem. Pustio sam bradu. Nabavio trimer da jasno obilježim granicu između putnika i lutalice.“-nastavi vidno uzbuđen.

„Nisam od njega htio čuti pitanje o sinu uzaludnom. Bilo bi to bolno u nepoznatom svijetu u kome nećeš čuti pitanje. „Kako je Milutine?“. Niti jedno puko Zdravo u gradskom autobusu dok je vozio vagone prepune tišine donjeg toka Dunava, licu što hranilo je glad kiflom i jogurtom.“-prekide svoj monolog ispunjen tugom.

„Tabakeru. Milion puta mi je zamirisao kao dukat žut duvan dok sam u teretnim vagonima gutao nepregledna polja duvana, pšenice i pamuka. Nisam smio da je pogledam da u njoj ne vidim odraz zbunjenog i bijesom obuzetog davljenika na dalekom jugu. Bojao sam se boje očiju koju bih vidio. Ti nikad nisi osjetio ništa slično.“-reče i pogleda me kao more plavim očima.

„Ključ. Ključ za sat.“-rekoh
„Da ključ.“-iz džepa izvadi ključ i pruži mi ga.
„Mislio si da će vrijeme stati. Čekati.“-rekoh mu.
„Bio sam siguran u to. Vjerovao sam kad sat stane da će se bar neko zapitati.“-nastavi pognute glave.
„Nikad nije oprostio Milutine. Pobjegao si. Sat je ostavio kao opomenu.“-rekoh mu pomalo bijesan.
„Kod mene je bio ključ sve ovo vrijeme.“-podiže glavu gledajući u mene.

Milutin se sagnu i podiže kofer. Spremio se da ga otvori.
„Nemoj Milutine. Sad je kasno. Neke se stvari ne mogu vratiti ma koliko dugo vrijeme stajalo.“-rukom mu pokazah da ostavi kofer.
„A motivi?“-upita.

„Mislim da ih imaš isuviše. Vrijeme nije čekalo na nas.“-rekoh.
„U pravu si. Za mene ga je ostalo isuviše malo.“-reče.
„Kofer. Tvoj je. Ako ti ikad ponestane motiva, ne čekaj kao ja. Slobodno ga otvori.“-nastavi on.

Milutin je zauvijek otišao te zime. Nikad ga nisam pitao da li je sve to vrijedilo. Kofer prepun motiva još uvijek čuvam na starom orahovom ormaru. Bradu još uvijek nosim. Duvan ne tražim nit mi miriše. Tek ključem sat navijem. Nije da mu je moj ključ presudan, trudim se da me vrijeme ne pretekne.


Pozdravlja Vas mandrak72, višebojac na razboju vremena sa hvataljkama.

[ Priče inspirisane poslom ] 18 Januar, 2010 21:48
Posmatranje kuća i nije neki hobi. Svakodnevno prolazimo pored mnogih od njih. Kuća ko kuća rekli bismo, ali? Mora uvijek biti tu jedan ali.

Moj posao koji je mnogo vezan za teren naučio me je da na neki drugi način gledam svijet oko sebe. Nije kuća samo kuća, niti stub drven tek jedna podupora koja nosi užad i izolatore. Ponekad je to vena, ponekad infuzija.

Gledam ja tako kuće. Eno onomad vidjeh jednu, rekao bih veselu. Sva nekako ustreptala, ne drži je mjesto pa bog. Ne zvao se ja mandrak72 ako se od neki dan nije pomjerila bar metar jedan. Takva je to kuća.

Gledam ja nju, a ona puna života. Otvoreni prozori, na spratu, na oba balkona, a ulazna vrata tek toliko otvorena da se jedva mačka provuče kroz njih. A prozori. Kakvi su to prozori tek. Vidi se tačno kako se osmjehuju na prolaznike, pa kao da besjede.

„Hej zdravo. Ti bi da prođeš a da ne pogledaš. A ne ide to tako. Pogledaj malo na nas. Nisu sve brige svijeta tvoje da si tako zamišljen. Imamo i mi briga. Te farbanje, te čas kišačas sunce. Kupovina novih zavjesa, a opet eto nađe se vremena za osmjeh da dam, a ti bato samo tako da prođeš i da bar ne kažeš nešto kao. Zdravo živo prozori. Zdravo živa bila kućo stara. Ehejjjj da su nama noge. E moj pobratime. Mi bi sav svijet vidjele.“-besjedili bi prozori još dugo dok bi ja sa Jugićem jezdio ophrvan brigama i poslom.

Veselio me je ponovni prolazak pored takve kuće. Pune života.
Mada viđao sam ja i malih kućeraka. Dobrodušnih i jednostavnih. Sa njima nikad nije bilo neizvjesnosti.

„Hej mandračino kućo stara. Hajde odmori malo. Hajde, hajde biće posla i poslije nas. Samo ti sjedi u lad. Imaš oraja na stolu i jabuka. Ako si žedan imaš amper pa iz bunara izvadi svježe vode.“-nahereni kućerak urednog dvorišta odavno je izgubio stanare, ali zahvalni i čvrstom niti povezani mlađi nasljednici održavali su je živom i sretnom.
„E da vas djeco moja sad vide Anđa i Stojan. Ma jel to Aleksa pošao u školu. Ako ako. Zamomčio se.“-kućerak bi se razgegao po dvorištu kako kakva vremešna baba što stalno ide za unučadi i popravlja rubac.

A eto nedugo unazad primjetih ti ja jednu kuću. Odmah sam ja vidio da tu nešto ne štima. Nekako se zapustila. Providna. Ko da je nije. Prolaze đaci iz škole. Sve petice i četvorke nose, a mali Nešo i jednu omanju dvojku iz Poznavanja prirode scve veseli i sve se putem preturaju kao neki šašav voz pa vuku jedan drugog za torbe pa së namah učini da će se sve pjesmice i crteži po putu prosuti ko zlatno žito tek požnjeveno. A ona ni pogled da podigne.

Ma vjerujem da je ona pamtila i bolje dane. Bilo je pjesme, vriske. Vezeni peškiri, košulja od prike i materijal za priju. Bilo je i Badelova konjaka. A pečenica tek skinuta, onako vruća uz pivo ladno. Ej gdje to još ima.
Jednom prilikom saznadoh da je njen vlasnik umro, kompletno je završivši a da nije dana prenoćio u njoj. Nije imao nasljednika.
Znao sam da kuća žali za njim.

„Da mi je barem nekog ostavio.“-kao da je kuća tugovala.
Kao da se osjećala prokletom. Niko se za nju nije ni otimao.
Kniiga kvarova. Broj 1248. Pao stub. Pokidan kabal. Prijavio K.D.
Rutina. Zadatak. Ekipa za popravku. Izvještaj čitam. Zabrinjavajući.

„Stub polomljen, kabal pokidan, isključen na stubu. Kuća bez napona. Vlasnik umro, niko ne živi u kući. Odjavljena.“-pisalo je.
„Jel to ona kuća pored puta kod ambulante u MK Rujiškoj.“-upitah poslovođu.
„Da. Upravo ta.“-kratko mi Slavko reče.

Znao sam da je odjavljena, ali nisam kabl sa mreže skidao. Ta posljednja mjera. Infuzija.
„Je li se iko bunio.“-ustvari sam mislio na kuću.
„Niko. Niko ne živi u njoj.“-Slavko odgovori.

Taj dan nisam baš bio raspoložen. Još jedna kuća. Još jedan život izbrisan. Imam osjećaj da joj nije bilo stalo. Ta posljednja veza sa životom pokidana je.
Ponekad imaju mjesta pored kojih prolazim s mučnim osjećajem. S nekim posebno tužnim osjećanjima.

I zato uvijek kažem. Nisu sve kuće iste. Ja volim da vidim kuće s osmjehom. Nadam se i vi. Ponekad pokušajte umjesto da gledate u izloge podignete pogled više, umjesto u rascvjetalo voće pogledajte u kućerak, bunar. Samo će vam se kazati.

Osmjeh se ničim ne može platiti. Osmjehom na osmjeh uzvratiti.



Pozdravlja vas mandrak72,  nezaduženi kolekcionar osmijeha.
[ Smijehom protiv uroka ] 16 Januar, 2010 20:10
Sekula je godinama radio noćnu smjenu. Tokom silnih godina nije postao kao sova da hukće malo malo. Nije lovio ni miševe, ni ostale sitne glodare. Naprotiv imao je kućnog ljubimca. Malog hrčka kojeg je pronašao preplašenog i izmorenog pored svoje portirnice.

Sekula je bio noćna ptica. Čitav život sve mu se na noćni rad.
Usporene noćne sate Sekula je ubrzavao tako što je smišljao priče, pričao sam sebi viceve. Poznate i one malo manje poznate. U nedostatku istih izmišljao je nepoznate, ali kako mu to nije polazilo za rukom, a potreba da se zdravo nasmije i pokaže svoje kao snijeg bijele zube sa reklame nacinalnog televizijskog operatera stvarale je zavisnost.
Sekula bi da izvinete prdnuo. Nakon toga njegovi kao snijeg bijeli zubovi sijevali bi poput neonskih cijevi kad bi im stradao starter. Smijao se kao lud. Smijao se svom prdežu.

Njegov ritual, recitala, priča, viceva znanih i neuspješnih pokušaja da ispriča neki hvale vrijedan još neispričan vic završio bi prdežom koji bi prekratio neophodno vrijeme da se nasmije od srca.
Ubrzo je uvidio da se do potpunog zadovoljstva koji bi mu smijeh omogućavao mnogo brže čim bi prekinuo sa svim pokušajima i izveo prdac. To ga je oduševljavalo, ali više od sveg što je to mogao da izvede kad god bi to poželio.
Vremenom sa svojim ritualom izvođenja prdaca usred nedostatka publike počeo da bavi odmah po primanju smjene. Izašao bi napolje i šetao po praznom krugu fabrike i prdio.
Vidjevši da može kontrolisati prdeže pokušao je da ih dresira.

Počeo je sa svakodnevnom dresurom prdeža. Nabavio je lietraturu svjetski poznatog prdonje i njegovo kapitalno djelo „Savremeno oblikovani prdež“.
Dani su mu sporo prolazili, ali noći. E to je već nešto bilo.

Izučavanje prdaca shvatio je ozbiljno. Krenuo je od abecede. Umio je da prdi svako slovo ponaosob. Veliko i malo. Sve znakove interpunkcije. Umio je da naglasi bitno od nebitnog. Uloge su se zamijenile. Šetao bi krugom fabrike, a guzica bi pričala viceve.
Usavršavao se u izvođenju prdaca svakodnevno. Svoje slobodno vrijeme koristio bi da se teoretski pripremi za prdeže, a noć za njegovo praktično usavršavanje. Ne nije želio ići ni na godišnji. Uzimao bi i smjene svojih kolega pod izlikom da će mu trebati slobodan dan, ali bi se poslije pravio da je zaboravio na to i da mu taj dan nije potreban.

Gledajući TV primjetio je reklamu koja se svakodnevno vrtila na TV ekranima. Izbor najvećeg talenta. Spominjala se velika nagrada. Pobjednik ide na svjetsko prvenstvo.
„Zašto da ne.“-pomisli Sekula.
Ali pred njim se pojavio veliki problem. Kako pripremiti svoju porodicu, rodbinu, kumove i prijatelje za tako veliku vijest.
„Lakše bi prihvatili da izjavim da sam gej, da sam promijenio pol, ugradio silikone u guzicu, ali da ću ih na televiziji predstavljati sa prdenjem već nije bilo lako prihvatiti.“-bojazan je bila velika.
No to ga nije spriječilo da i dalje vježba. Vježbao je još više i jače.

U njemu se vodila unutrašnja borba. Bio je svjestan svog talenta, ali i straha da prizna sebi da je rođeni pobjednik.
Jedne noći prelomio je.
„Prijaviću se. Neću valjda toliki talenat da zadržim u sebi. Kajaću se čitav život.“-istog dana prijavio se na adresu koju je zapisao sa reklame.
Prilikom popunjavanja formulara u koloni gdje su trebalo da se upišu kandidovane specijalnosti Sekula je upisao vokalno aromatske. Službenica sa trajnom i četri broja manjim kompletom sumnjičavo je vrtila glavom.
„Sekula, pobogu šta će svijet reći, šta misliti o nama?“-supruga se prenerazila.
„Ali u pitanju je budućnost. Moja karijera i dobrobit naše djece. Zamisli ako sve krene kako sam planirao za njihovo školovanje neće biti problema. Obezbijedićemo im najbolje fakultete. Njihove diplome otvoriće im vrata za ulazak u visoko društvo.“-bio je ubjedljiv.
Nakon mnogo ubjeđivanja uspio je. Supruga je prihvatila da mu pomogne u pripemama, kako taktičkim, tako i kondicionim.

Sad je nesmetano vježbao u svom dvorištu. Doduše iza garaže iza koje je bio visok zid.
Dan takmičenja bio je blizu. Za stolom za kojim je sjedio krem estrade bilo je živo. Voditelji su tokom najave emisije najavili i mogućnost glasanja putem SMS poruka. Na kraju emisije slučajnim izborom računar će izvući sretnog dobitnika kojemu se pokvareni kolor TV aparat marke Samsung sa daljinskim i ručni mlin za kafu bez natpisa proizvođača i garancije.
Na pozornicu su izlazili takmičari po brojevima. Sekula je bio broj 64.
Nekako sviđao mu se broj. Nije bio poput ostalih. Bio je to jedan običan i neupadljiv broj.

„Sa nama su još i članovi žirija pa da ih predstavimo.“-voditelj Veselin Gnjurac je najavljivao početak kvalifikacione večeri.
Glavni i odgovorni urednik časopisa za edukaciju stidnih dlačica i krompirove zlatice „Još jedno poznato međunožje“ Vedran Demaskirić pozdravimo ga aplauzom.

Kontraverzni liječnik alternativnom medicinom, vlasnik prve privatne apoteke i ordinacije „Košmar“ i predsjednik „Udruženja ljubitelja mahovine i puževa golaća na asvaltu“ Miloje Derajić i pozdavimo ga apaluzom.

Veteran naše muzičke scene i dobitnik mnogobrojnih priznanja , odskora i počasni član Zemljoradničke zadruge „Zdrav klip“ vjerujem da se radilo o klipu kukuruza Sredoje Šević-Gavran pozdravimo i njega aplauzom.

Poznati privrednik, uzgajivač šljive i ambrozije, višestruki pobjednik kviza „Ko šta pije“, pokretač proizvodnje u destileriji „Brži put“, dobitnik nagrade „Dvije šljive“ u kategoriji krakog pića i  najduže glavobolje, naš Ožeg Požegović molim aplauz.

I na kraju vječiti član žirija. Lazo Goluža koji je da napomenem ime dobio po čuvenom članu žirija Kviskoteke iz poznate generacije Boris Senker, Žarko Domjan i Pavao Pavličić. Pozdrav za našega Lazu i još Golužu.“- Veselin je predstavljao članove žirija u smjeru kosaca na Rajcu.


Prvo su na scenu izašle sestre bliznakinje. Njih tri u haljinama boje nacinalne zastave. Bilo je jasno. Igrale su na kartu nacionalnog naboja. Njihova specijalnost bile su šiške ispod miške. Naprosto bile su natprirodne dužine. Mogle su da ih upašu u pantalone i stegnu kaišom. Publika je s odobravanjem prihvatila.

Nakon njih pojavio se takmičar koji je istovremeno mogao da svira na četri duvačka instrumenta. Čim je zasvirao jasno su se mogla primjetiti tri instrumenta. Dvojnice je svirao s usnama. Nos mu je izvodio partituru sa frulom, a na ušima su specijalnom trakom sa etnomotivima bile pričvrćene usne harmonike. Žiri je saslušao kompoziciju do kraja.
„A četvrti instrument?“-upitao je jedan član žirija.
U tom momentu pomenuti kandidat ustade i pokaza na trubu na kojoj je sjedio. Dvoranom se prolomio aplauz.

Nakon njega na scenu su stupile plesačice koje su se udarale tabanima po čelu i recitovale Ilijadu i Odiseju. Publici nije dopao njihov nastup koliko njihova oskudna garderoba.

Bio je tu još jedan brko, ali se uspostavilo da je on greškom ušao misleći da je na željezničkoj stanici zbog velike gomile koja se tiskala na ulazu. No nije se zbunio. Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio je češalj i na njemu odsvirao melodiju iz serije „Otpisani“. Pokupio je dotad najveće aplauze.

Zatim je na scenu izašla jedna dotjerana gospođa u najboljim godinama u haljini crvene boje sa reverima nisko ispod struka i vezenim šalom preko ramena. Izvodila je tačku koja se satojala u podrigivanju i stepovanju. Efektna tačka završena je zahtjevnim dijelom izvedbe. Napravila je špagu. Još dugo je ostala u tom položaju otpozdravljajući odušebljenoj publici, a onda su je snažni momci iz obezbjeđenja  iznijeli sa scene.

Nakon pomenute gospođe izašao je jedan mlađi momak koji je na trideset i šest jezika i dva narječja izgovorio riječ toalet papir.
Bio je tu i jedan dreser pijavica, čovjek koji je oponašao rad svih Zastavinih automobila, nekoliko djevojaka koje su tvrdile da liče na Rihanu. Jedan čovjek iz unutrašnjosti čije je krčanje iz stomaka podsjećalo na zvonjavu induktorskog telefona M-63.
Jedna učesnica ponavljala je sve reklame sa TV-a koje je čula u vremenu od 16 do 24 časa večer prije dok je jedan momak hodao pačijim hodom i nosio kukavičje jaje na prsima deset minuta.

„Broj 64.“-Veselin Gnjurac je najavio Sekulu.
Svjetla pozornice bila su njegova. Za svoje predstavljanje odabrao je da svojim prdežima spelinguje Engleski alfabet. Unapred i unatrag. Nakon toga sa svojim prdežima ispričao i odrecitovao je „Ježevu kućicu“. Publika je bila zadovoljna njegovim nastupom.

Njegov štab radio je punom parom. Slali su poruke SMS-om. Sva uža i šira familija. Čak i tetka iz Čikaga koja je bila široka ko trokrilni ormar. Gotovo da je njen glas vrijedio tri glasa. Čak se i Direktor fabrike u kojoj je radio taj dan obratio radnicima kako bi bilo u interesu fabrike da svi svoj glas daju Sekuli i da ga podrže. On je u svemu tome htio iskoristiti mogućnost da prikaže kako nije najveći prdonja u fabrici. Sekula je bio taj.
Svi učenici do četvrtog razreda koji imaju vlastiti mobilni telefon obećali su Sekuli Junioru da će glasati za njegovog oca, a učenici od petog do osmog razreda su se dogovorili da pored svog mobilnog telefonskog aparata glasaju i sa mobilnih telefona svojih roditelja dok je jedan od njih koji je živio kod ujaka obećao da će galasati sa telefona ujakove ljubavnice i poštara koji svaki dan dolazi ujutro da isporuči preporučenu poštu za ujnu na spratu dok se bude igrao Super Maria sa njegovog telefona.
Rezultate su saznali dok su u zelenoj sobi sjedili svi kandidati.

Sekula je prošao u finalno takmičenje koje se trebalo održati za 15 dana.
Vrijeme do finalne večeri Sekula je provodio u unapređenju svojih mogućnosti.

Neko iz susjedstva se sjetio da bi bilo dobro kad bi izveo kakvu melodiju na sceni. Prihvatio je ideju kao dobru. Supruga je odnekud izvukla staru kajdanku sa notnim tekstovima poznatih tradicionalnih melodija.

Iz njihove kuće svakodnevno je dopiralo neumorno muziciranje propraćeno stalnim otvaranjem prozora. Dolazili su pod prozore znani i neznani. Jedan dječak je sa majkom stigao iz dijaspore. Dok je dječak slušao, majka je plakala. Duboko ganuta čitavu porodicu pozvala je kod sebe na ljetovanje u Francusku.

„Mislim da bi ti rad sa KUD-om mogao pomoći da se stvar melodijski dobro izvede. Nedostaje ti malo ritmike.“-primjetila je supruga.
Svi su nastojali da mu pomognu. Čak su i dežurne patrole policije preusmjersvale saobraćaj iz njegove ulice da bi u potpunom miru mogao da vježba.

Posebnim režimom ishrane postizao je zavidnu kondiciju. Kombinaacija paklene hrane u kombinaciji ljute paprike, kiselih krastavaca, pasulja i kuvanih jaja davala je posebnu aromu njegovom nastupu koji je bio sve samo ne isprazno muziciranje. Bio je to „sound“ u 3D tehnologiji, Njegov nastup se mogao osjetiti gotovo svim čulima.
Finalno večer došla je jako brzo. Vrhunski pripremljen bio je pun samopouzdanja. Bio je pun sebe. Uskoro je i sva dvorana trebala biti puna njega.

Na scenu je izašao u fluorescentnom skafanderu. Ispred sebe je na stalak postavio kajdanku sa notnim tekstom. Dubokim naklonom pozdravio je publiku, žiri, sve gledaoce pored ekrana i sve one koji će glasati za njega kao i za one druge koji neće. Dok je izvodio bisere domaće etnomuzike držao je sve prste osim palčeva na skafanderu. Dok je izvodio tačku njegov skafander se punio. On je rastao poput balona. Taj dio tačke završio je momenat prije nego bi skafander prsnuo a on kao izduvan balon poletio. Nakon toga pažljivim kombinovanjem dizanja prstiju kao na fruli sa rupica na specijalno prilagođenom skafanderu izveo nezaboravnu kompoziciju Tota Cotugno „Insieme, unite unite Europe, Con te...“ sa izbora za Evroviziju daleke 1990-e godine, pokazujući svoj evropski i svjetski štih i želju približavanju Evropi. Nastup je začinio sa posebnim scenskim efektima.

Publika je bila u delirijumu. Tokom večeri glasali su svi živi koji su ga znali. Zlobnici su tvrdili da je među njima bilo glasova mrtvih, ali je na konferenciji za štampu izjavio da to nije istina, ali i kad bi bilo to bi bilo stoga što bi to bila njihova posljednja želja.

Pobijedio je sa ubjedljivim brojem glasova. Bilo ih je 3.769.452 glasa. Drugi iza njega imao je tek bijednih 756.956, treći neubjedljivih 176.994 glasa. Nevažećih je bilo oko 11.209.
Slavili su svi. Država je bila na nogama.

„Gospodine Sekula. Rezultat je veliki. Kakvi su vaši planovi nakon što snimite CD. Imate li kakve veće planove?“-Veselin Gnjurac ga je pitao nakon objavljivanja pobjednika.
„Pa kad vidim ukupan broj glasova koji su glasali za mene mogu samo reči jedno. Predsjednički izbori su pred nama. Rođen sam za prvog među nama. Za vrhovnog Prdonju. Svoj prdac, pardon glas sačuvajte za mene. I ne zaboravite. U svima nama postoji talenat. Nemojte ga skrivati. Samo napred.“-završio je svoj govor i nastavio slavlje sa svojim štabom za podršku.

Pokvareni kolor TV marke Samsung izvlačenjem je dobio jedan socijalni slučaj nastanjen ispod Savskog mosta koji se uživo zahvalio i svoj dobitak poklonio domu za slabovidne i nagluhe osobe.  A dobitnik nagrade ručni lin za kafu dobio je Mirza Kahvedžić koji se nije mogao javiti na telefon, ali je njegov sin u njegovo ime primio nagradu.



Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti dopisnik na ivici regularnosti i dobrog ukusa.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 14 Januar, 2010 23:02
Nakon obilnog jela Jablanko je sjedio u toploj kući. Još uvijek pomalo iznenađen obratom u životu koji je tih dana poprimao neobične i gotovo nevjerovatno obrate. Još koliko juče bio je polupromrzao i gladan, a evo sad je sjedio u kući domaćina koji su mu ponudili da nastavi da živi kod njih.
Na prvi pogled dopadali su mu se domaćini. Primjetio je Milevine suze ma koliko je pokušavala da ih sakrije. Primjetio je i Milošev pogled na sebi i promjenu u boji glasa kad ga je pitao da li bi želio da nastavi da živi kod njih.

„Gospodine Miloše. Ne znam šta da Vam odgovorim. Znam da sam ne mogu mnogo. Svjestan sam da ako me uhvate da će me vratiti u dom. To nikako ne bih želio.“-reče Jablanko i zastade.
„Želio bih ostati kod Vas ukoliko Vam ne bih bio smetnja. Sve bih vam pomagao. Ali šta će biti sa potjerom koja me vjerujem još traži.“-u njegovu glasu se osjećala ozbiljnost.
„Jablanko. To prepusti meni. Još koliko je sutra otići ću u centar za socijalni rad. Tamo imam prijatelja koji će me uputiti na kompletan postupak usvajanja. Naprotiv nikako nemoj svoje prisustvo u našoj kući shvatiti kao smetnju. Jel tako Mileva. Nama će biti zadovoljstvo da živiš kod nas. Imaćeš pristojne uslove za život. I za nas ova noć koja je prošla i Božić koji danas slavimo predstavlja Čudo. Želimo da se Čudo nastavi, a ti si upavo dio svega onoga što smo željeli. Možda je Dragi Bog htio da se upravo sve tako desi. Razmisli o svemu. Voljeli bi da ostaneš s nama.“-Miloš zastade da uzme vazduha.
„Ako si umoran, slobodno lezi. Odspavaj malo. Mnogo si toga prošao u zadnje vrijeme.“-Miloš mu ponudi da prilegne.
„Neka, nisam ja umoran. Samo sam uzbuđen.“-Jablanko ustade od stola.

Napravi par koraka i zastade kod peći.
„Gospodine Miloše.“-obrati se Milošu i pritom pogleda na Milevu.
„Možeš me samo zvati Miloše.“-ispravi ga Miloš.
„Miloše. U ovom momentu nisam baš sasvim siguran, ali sam čuo da imam brata i sestru. Znaš jednog bi dana želio da ih pronađem. Samo da im kažem da i ja imam dom.“-oči mu se ispuniše suzama.
Miloš ne reče ništa samo pogledom odluta negdje kroz prozor. Mileva brzo ustade i nastavi da uklanja ostatke hrane sa stola. Suze nije brisala. Znala je da ne bi smjela plakati, ali talasi neobjašnjive sreće i tuge smjenjivali su se takvom brzinom da jednostavno nije bila u stanju opisati svoje osjećaje.
Miloš ustade od stola i priđe do Jablanka. Čučnu pored njega i uhvati ga za ramena.
„Jablanko možeš da se osloniš na nas. Rado ćemo ti pomoći. Učiniću sve da do toga dođe.“-gledao je u dječaka koji se baci Milošu zagrljaj.
Jablanko je plakao, sav se tresao u grču.
Miloš je osjećao kako malo tijelo podrhtava i jeca. Osjetio je ruke koje ga stežu kao kovačka kliješta. Ni Miloš ne uspije da suze zaustavi.

Stajali su tako par trenutaka.
„Hajde, de. De nemoj plakati. Hajde sa mnom da te upoznam sa kućom i imanjem.“-ustade Miloš i glavom pokaza Jablanku da ga slijedi.
„Mileva uključi bojler i vidi ima lišta garderobe da bi odgovaralo Jablanku. Sutra čemo u grad pa da mu nešto kupimo.“-već je bio kod vrata.
Jablanko je obukao svoju zelenu zimsku bundu. Vještim pokretom i pletena šarena kapa sa velikom grudvom bila je na glavi.

Svježi dah hladnog Božićnog dana kao da ga razbudi.
„Ja sam zaposlen u Šumskoj upravi i radim kao lugar. Mileva je domaćica. Kao što znaš nemamo djece. Oprosti nam ako te katkad kojim slučajem ne budemo razumjeli, ali navikavaćemo se jedni na druge.“-na putu do štale Miloš mu reče.
Uska staza kroz duboki snijeg nijedozvoljavala da idu uporedo, već je Jablanko išao za njim.
Jablanko je gledao oko sebe. Prostrano dvorište bilo je ograđeno drvenim tarabama koje su se ogrnule dubokim snježnim pokrivačem kao s toplom bijelom bundom. Nekoliko velikih stabala oraha zatvaralo je pogled prema visokoj crnogoričnoj šumi koja Jablanka na tren vrati u dane prije današnjeg.
„Je li meče bilo bolje sreće od mene.“-pomisli Jablanko.

Ispred kuće bilo je nekoliko stabala reklo bi se voća sa čijih je grana bio otrešen snijeg.
„Sanke.“-uzviknu Jablanko.
„Jesu li to Vaše sanke.“-Jablanko se obrati Milošu koji se osvrnu na Jablankovo pitanje.
„Jesu. Sutra idemo do grada. Upregnućemo Dorata. Ići ćemo skupa. Jel važi?“-upita Jablanka.
„Važi, važi.“-Jablanku se dopade Milošev prijedlog.

Štala nije bila velika. Sad ju je već jasnije mogao pogledati. Bila je obložena komušom od kukuruza. Iznad štale pod krovom je bio mali sjenik. Pored štale se nalazio još jedan stog sijena.
Miloš priđe vratima i otvori ih.
Jak miris i toplota zapuhnuše Jablanka. Miris mu je bio poznat. Oči su se brzo privikle na polumrak kojeg jedan prozor nije mogao da razbije u potpunosti.
U štali je bila jedna krava, konj i pet ovaca.

„Ovo je Dorat. Slobodno dođi do mene. On je pitom. Dođi da ga upoznaš.“-Miloš pozva Jablanka sebi. Jednom rukom je tapšao po vratu snažnog i visokog Dorata koji je svojim krupnim očima gledao u Jablanka.
Jablanko se odvaži i priđe Milošu.
„Smijem li da ga pomilujem.“-upita.
„Pa naravno. Ko to još ne voli.“-ohrabri on Jablanka.
Jablanko sa malom dozom straha dodirnu Dorata.
Jasno pod dlanom osjeti njegovo snažno tijelo koje kao da je treperilo pod njegovom rukom. Kao da je snaga tinjala u njemu i da jedba čeka da se upregne u sanke.
„Hoćeš li da ga zajašiš?“-Miloš ga upita.
„Jel smijem?“-Jablanko se oduševi predlogom.
Miloš ga uhvati pod pazuh i snažnim pokretom posadi na konja.
Jablanko se privati za grivu. Bio je uzbuđen. Konj pod njim toptao je kopitima po drvenom podaskanom podu.  Jablanko se učini velikim i snažnim.
Nakon toga Miloš ga skinu sa konja.

„Ovo je naša mljekara. Zovemo je Krilova.“-pokaza mu na kravu koja se glavom okretala povremeno u pravcu jablanka i Miloša i pri tome stalno u ustima nešto žvakala. Povremeno bi glavu spuštala u jasle i uzimala sijena kojeg bi žvakala. Jasno se čulo kako žvaće i zubima melje vlati suve trave.
Bila je braon žute boje i kratke rogove od kojih je jedan bio kriv i zasukan u stranu. Povremeno bi svojim repom koji je na kraju ličio na raščupanu metlu mahnula.
„A ovdje imamo i četri ovce i jednog ovna. Njega se moraš pripaziti. Razmažen je poput djeteta. Zbog toga ponekad se poželi poigrati pa se zna zaletiti i udariti rogovima. U tom slučaju samo leži i nemoj bježati. Možda još večeras dobijemo jagnje. Vidiš ovu najdeblju samo što se nije ojagnjila i ove druge će ali ova je čini se prva koja će nas obradovati.“-Miloš ga je upoznavao sa stanjem u štali.
„Smijem li ja prisustvovati? Bilo bi mi drago.“ –Jablanko priupita Miloša.

„Naravno. Bilo bi mi zadovoljstvo. Večeras se spremi da par puta sa mnom dođeš u obilazak.“-potapša Jablanka po ramenu kao da se obraća sebi ravnopravnom.
„Važi. Neće mi biti teško. Jedva čekam.“-Jablanko se obradova ponudi.
Nakon toga izađoše iz štale.
„Ovamo.“-pozva jablanka stazom iza štale.
„Svinjac.“-uzviknu Jablanko.
„Da imamo tri male svinje.“-rukom je već otvarao mala vrata svinjca.
U jednom ćošku jedno uz drugo pribijeni su ležali tri praseta.
„Je li im hladno?“-upita Jablanko.
„Ne nije. Svinjac je učučkan, a ja im svakodnevno donosim suvu slamu. Idemo u kuću.“-pozva ga Miloš.

„A psa nemate.“-konstatova Jablanko.
„Dosad nismo imali, ali....“-ostavi nedovršenu misao.
„Jel to znači?“-upita veselo Jablanko.
„Vidjećemo šta možemo učiniti. Ja sam stalno po terenu. Pronaći ćemo nešto već. Jesi li nekad imao psa ili mačku ili nešto slično.“-upita Miloš.
„Na neki način. Jedno meče. Ali kratko.“-ozbiljnim glasom reče Jablanko.
„Idemo u kuću.“-pozva ga Miloš.

Za par trenutaka bili su u kući.
„Mislim da se voda ugrijala. Evo pronašla sam par stvari koje bi ti odgovarale, bar dok ti nešto ne kupimo.“- Stajala je pored Jablanka i upoređivala pronađene stvari sa njegovom veličinom.
Kupatilo je bilo malo i zagrijano malom pećicom. Jablanko je zaključao vrata za sobom. Skidao je stvari sa sebe. Sav njegov imetak bile su stvari koje je nosio na sebi.

Topla voda godila mu je. Mirisni šampon kakav nisu nikad imali u domu ispunio je svaku poru njegovog malog tijela. Prvi put osjetio je umor koji ga je konačno stigao. Događaji su se odvijali takvom brzinom da se ponekad morao uštinuti da se uvjeri da to nije samo san.
Kad se okupao, obukao je pantalone čije su mu nogavice bile dugačke pa ih je povrnuo do gležnjeva. Kao i karirana košulja šije je rukave zavrnuo. Pogledao je na svoje čarape. Bile su pocijepane. Brzo ih je smotao. Bilo ga je sramota da ih vide Miloš i Mileva.
Večera je bila na stolu. Odavno se smrklo. Zajedno su gledali TV. Miloš je par puta odlazio do štale.
„Jablanko hajde odspavaj malo. Ja ću te probuditi kad bude vrijeme da se ide u štalu. Sigurno će se večeras ojagnjiti.“-ponudi Jablanka da ide na spavanje.
„Može. Već sam zadrijemao. Molim te da me pozoveš kad pođeš u štalu.“-Jablanko ustade.
„Hajde. Pokazaću ti gdje ćeš spavati.“-Mileva ga pozva za sobom.

Mala sobica oskudno je bila namještena. Jedan starinski kauč sa drvenim zastavnicama sa velikim bijelim jastukom sa veženom jastučnicom sa motivima cvijeća. Toplo čupavo ćebe i veliki jorgan sa navlakom od sitnih plavo bijelih kockica sa velikim otvorom na sredini navlake.
Pored kreveta stajao je mali natkaz ručne izrade. Iste boje kao i veliki orahov ormar.
Pored kreveta bio je jedan omanji prozor sa zavjesom. Soba nije bila grijana, ali je bila topla.

„Dok ste Vas dvojica bili u štali, ja sam otvorila vrata i zagrijala sobu. Večeras obuci Miloševu pidžamu dok ja tvoju ne operem i osušim. Sutra idemo u grad da ti nešto kupimo od odjeće. Ništa se ne boj. Sve će biti u redu. Evo donijeću ti da imaš i čašu vode.“-objašnjavala mu je Mileva.

Čista posteljina šuškala je pod njim dok se Jablanko gnijezdio u njoj. Nakon dugo vremena bio je u pravom krevetu sa čistom posteljinom. Premotavao je slike koje je preživio posljednjih dana. Mnoštvo velikih događaja bilo je iza leđa. Na momente mu se činilo da je to bilo davno, da je to sve sad daleko od njega, a onda bi postao svjestan da je to ne tako davno bilo.

Gledao je u plafon. Pogled mu se zadržao na sijalici i na bijelom limenom sjenilu u obliku tanjira iz doma. Pogled mu se polako zamagljivao dok je tonuo u san.

Pred njegovim očima titrala je velika zvijezda kojom je krunisao najljepši bor u dvorištu doma. Sav onaj prasak koji je uslijedio nakon vatromenta oslikavao mu je beskrajno nebo prepuno zvijezdi koje su bile uz njega.
„Spava. Jadni dječak.“-Mileva još trenutak zastade na vratima i ugasi svjetlo.
Osjeti stisak snažnog Miloševog dlana na ramenu.
„Miloše. Da li je sve ovo samo san. Bojim se da se to neko igra sa nama.“-Mileva je iznosila svoje strahove.
„Hoće li dati da ga zadržimo. Bojim se da nam ga ne odvedu.“-iznosila je svoje nedoumice.
„Idemo. Njegov dolazak baš na ovaj dan sigurno nešto znači. Ubijeđen sam da će sve biti u redu. Dok se ne srede dokumenta predstavićemo ga kao rođaka iz grada.“-Miloš je bio staložena osoba.

Mileva je čim su ušli u svoju sobu prišla ormaru. Vještim pokretima nešto je tražila. Par trenutaka kasnije izvukla je vrećicu.
„Miloše imam ovdje vune. Ja bih da je sutra odnesemo u farbaru da je ofarbamo. Mogla bih da mu opletem lijep zmiski džemper, kad pođe u školu.“-predloži Mileva.
„U školu. Skoro da sam zaboravio. Sutra sve to moram ispitati Uroša. Dječak mora biti spreman za školu.“-Miloš je navijao sat i gledao u njega dok je razgovarao sa Milevom.
„Ustaću u ponoć i pogledati Lenku. Večeras bi se trebala objanjiti. Moram zvati Jablanka.“-Miloš je već bio u pidžami i lijegao je u krevet.

„Jablanko. Jablane. Ustani delijo. Lenka će se objanjiti. Hajde delijo obuci se. Ja ću te sačekati.
Zbunjenom Jablanku trebalo je nekoliko trenutaka da se snađe gdje se nalazi. Prepozano je Miloša. Čovjeka sa velikim i toplim očima.
„Eto me stižem.“-reče, te se ubrzano poče oblačiti.

Sitan snijeg poput mušica stalno je letio u oči dok je Jablanko žmirkao i držao se odmah iza Miloša na putu do štale. Sijalica na kući žmirkala je dok su se dvije sjenke probijale do štale.

Miloš je u jedan zaseban boks izdvojio Lenku koja je gotovo zahvalnim pogledom gledala u njega. Jablanka omami neka neobična atmosfera.
U štali se osjećalo uzbuđenje. Svi su bili na nogama. Miloš je po boksu razbacivao novu slamu čineći prostirku suvom. Mirisala je štala na slamu. Zlatno žute vlati presijavale su se pri slaboj svjetlosti.

Kao po dogovoru sve blago u štali bilo je mirno. Tek s vremena na vrijeme blagim glasanjem kao da su bodrili Lenku.
„Kako ide.“-Mileva je u rukama nosila neko staro ćebe i flašicu na kojoj se nalazila dudlica.
„Sve ide svojim tokom. Naše je da čekamo. Ima nas dvojica ovdje, at i idi u kuću i skuhaj nam toplog čaja.“-odgovori Miloš i od Mileve uze donešene stvari.
Jablanko je kleknuo na pod i u rukama držao Lenkinu glavu.

„Stavi ovo ćebe pod koljena. Da se ne prehladiš.“-Miloš mu dodade ćebe.
Jablanko je osjećao njen topli dah na dlanovima. Jasno je osjećao kako se Lenkino tijelo grči u povremenim razmacima. Trajalo je to nekih sat vremena.
„Leno ne boj se ništa. Miloš će ti sve pomoći, a i ja sam tu.“-bodrio je Lenku dok joj jednim dlanom milovao po krznu i sitnoj crnoj glavi.
Razmaci između grčeva su postajali sve manji. Tijelo Lenkino se snažno grčilo. Jablanko se borio s mukom da joj glavu zadrži da ne ustane.
Iznenada Miloš sav uzbuđen povika.

„Jablanko sad će se ojagnjiti. Još samo malo. Pažljivo joj drži glavu.“-osjetio je u Miloševom glasu kako uvažava njegovu pomoć.
Jablanko je gledao Lenki u oči i snažnim pokretima masirao joj je vrat i glavu. Bodrio ju je riječima. Tepao joj.
„Hajde Lenkice. Hajde Leno. Još samo malo. Sutra ćemo se već zajedno igrati sa mladim.“-pričao je Jablanko.
Miloš ga pogleda.

„Evo ide.“-Miloš je vještim pokretima pomagao Lenki oko jagnjenja. Za tili čas jagnje je bilo na slami.
Miloš ga odmah prinese Lenki koja podiže glavu i nastavi da liže svoje mlado.
Jablanko je gledao u mlado vuneno i mokro klupko koje sve živahnije poče da se pomjera i oglašava slabim , ali i sve češćim glasanjem koje gotovo da je ličilo na bebin plač.

Jablanko je s ushićenjem gledao u veliko čudo prirode. Čas je gledao u Lenku, čas u jagnje. Čas u Miloša, a potom i u Dorata i Krilovu. U njihovim očima tražio je ono ushićenje koje je osjećao. Uspijevao je u tome.
Jaki grčevi koji potom prostrujaše Lenkinim tijelom prenuše ga.

„Miloše. Lenka. Šta će snjom biti?“-opet je Lenkina glava bila u njegovim dlanovima.
Osjetio je suze koje su se kotrljale iz njenih očiju na male zagrijane dlanove.
„Daj mi ćebe. Brzo.“-zatraži ćebe od Jablanka.
Ćebetom umota malo jagnje i ponovo priđe Lenki.

„Ne boj se mladiću. Lenka nam se dodatno zahvaljuje. Evo stiže još jedno jagnje.“-Miloš je dobro poznavao svoje blago.
Jablanko je podrhtavao od uzbuđenja. Držao je Lenkinu glavu, a jednim okom budno je motrio na malo jagnje umotano u ćebe.
Muk u štali kao da je podizao atmosferu.

„Evo ide još jedno. Još samo maloooo. Evoo. Evo još jednog. Pogledaj Jablanko.“-mali čupavi vlažni zamotuljak živahno je mlataro nogicama.

Instiktivno je Lenka podigla glavu i gledala u svoju drugu prinovu. Miloš je stavi pred Lenku. Svojim jezikom skidala je preostalu posteljicu sa njega.
Miloš je odmah i drugo jagnje prinio Lenki koja je zadovoljno lizala čas jedno, čas drugo jagnje. Malo pomalo oslanjali su se na svoje tanke crne nožice. Nesigurnim koracima jedva su održavali ravnotežu. Instikt ih je vodio prema hrani.

Miloš brzo ustade. Istoga trena sva štala živnu. Veselje zbog novih mladih života ispunilo je malu zajednicu. Iako različite vrste majčinstvo i rađanje novog života unijelo je neki osjećaj blaženosti u štalu.
Miloš uze jednu kantu, primače malu stolicu ispod Krilove i vještim pokretima za par trenutaka namuzao je malo mlijeka. Brzo je napunio flašicu i doturi  je Jablanku u ruke.
Ti ćeš hraniti jedno jagnje, a drugo Lenka. Eto ti prve obaveze.

Jablanko gotovo zaplaka od sreće. Bio je nekome potreban. Sjeti se mečeta koje ga je par dana slijedilo.
Jedno jagnje je već sisalo majčino mlijeko, a drugo jagnje je nespretno ustima hvatalo malu dudlici i snažnim pokretima okušavalo da povuče mlijeko. Vrlo brzo sasvim je ovladalo tehnikom. Jablanko osjeti kako je jagnje svakim sekundom sve snažnije uzimalo mlijeko.
„Curica i dječak.“-reče mu Miloš.
„Daj im imena. Donio si nam sreću.“-predloži Miloš.
„Nisam nikad.“-zbuni se Jablanko.
„Srećko i Zvijezda.“-reče Jablanko.
„Neobična imena. Dopadaju mi se.“-nasmija se Miloš.

„Hajde ti sad spavati, a ja ću još malo ostati da ih pripazim.“-predloži mu Miloš.
„Molim te da još ostanem. Ovako nikad ništa slično nisam osjetio.“-zamoli ga Jablanko.
U tom trenu u štali se pojavi i Mileva.

„Momci donijela sam Vam čaj. Da se zgrijete.“- Mileva odloži čaj i priđe da vidi nove stanare u štali.
„Zovu se Srećko i Zvijezda. Miloš mi je dozvolio da im dadnem imana.“-Jablanko oduševljen ispriča Milevi.
„Gotovo da ljepša imena nisam nikad čula za jagnjad.“- Mileva je bila srećna.

Nakon nekih sat vremena jablanko osjeti da ga san obuzima. Zaspao je sjedeći pored Lenke i jagnjadi. Miloš ga ogrnu svojim velikim kaputom i snažnim rukama ponese u pravcu kuće. Na vratima je čekala Mileva.
Miloš ga unese u kuću i odnese u sobu. Dok ga je ušuškavao u toploj sobi, gledao je u lice koje je sijalo od sreće. Nestašni pramen kose sklonio je jednom rukom i očinskim instiktom poljubi u čelo.

„Dobar si ti momak. Bog nam te je poslao.“-ustade i izađe iz sobe.
Zastade na vratima pored Mileve. Pomilova je po obrazu. Blagi drhtaj pređe preko njenog lica.
„Lijep je ko jabuka.“-izusti Mileva.

Jablanko ostade u sobi sa svojim snovima. Ponovo je jedna zvijezda zasijala u životu mladog Jablanka.


Pozdravlja vas mandrak72, iznova zadivljen signalima koje život daje.  
[ Priče iz Desetog sela ] 13 Januar, 2010 21:18
„Djeco, brzo u kuću. Eto vremenjaka.“-upozorenje o kojem se nije moglo raspravljati.
Istog momenta napuštali smo započetu igru i trkom bježali u kuću. Pored igračaka ostao je samo Luksi. Malo zbunjeno štene pametnih crnih očiju i uvijek spreman za igru.
Ostao je par trenutaka sam gledajući za nama dok smo prašili prema ulaznim vratima.

„Luksi!“-Vera kao da se sjeti ostavljenog šteneta.
„Ja ću po njega, a vi u sobu.“-Stevo plavokosi deran se isprsi.
Stevina osobina neustrašivosti već tada je izbijala na površinu čineći ponekad buntovnika sa samo njemu poznatim razlozima. Nerijetko bi batinama završila njegova neustrašivost, ali od njega suze ni traga. Njegovo prkosno čelo ukrašeno znatiželjnim smeđim očima i nebrojenim pjegicama djelovalo je preozbiljno za njegove godine.

Brzim koracima kao da se nalazio pod kišom metaka pogureno je trčao prema štenetu koje se polako udaljavalo iza kuće.
Napeto smo čekali i izvirivali iza poluzatvorenih vrata očekujući da se Stevo vrati sa štenetom.
Ali Stevo ne bi bio Stevo da nešto ne zakomplikuje. Njega nije bilo ni na vidiku.

Pogureni starac sa pohabanim šeširom masnijim od nečije slanine laganim staračkim koracima približavao se kući.
Zeleni polupocijepani ranac visio je preko ljeskova išarana štapa preko lijevog ramena, a u desnoj ruci oslanjao se na štap neobičnog izgleda koji je upadao u oči.
Sav krivudav zlatnožute boje sa tek malo zakrivljenom drškom koja se tek nazirala iza čvornovatih i poluzgrčenih prsta. Na dnu štapa metalno ojačanje kojim je on kuckao po tlu dok se teškim koracima kretao.

Stevo je kao tane uletio u kuću sav poguren dok je s dlanovima ispod prednjih nogu držao Luksija koji se zbunjeno klatio u njegovim dlanovima.
„Bog te mazo, u dlaku da ga nije Vremenjak uhvatio.“-Stevo je imao običaj da neke stvari uveliča i pretjera preko svake mjere.
„Pričaj šta je bilo. Je li te Vremenjak spazio. Kako si mu pobjegao.“-bili smo nestrpljivi.
Vremenjak je u nama budio i palio maštu.

„Taman da stignem Luksija, primjetim ja Vremenjaka kako skida ranac sa ramena kao da želi uhvatiti Luksija i ponijeti sa sobom. Znam ja takve. Ko zna šta bi on sa njim radio ovako malenim i nemoćnim. Možda bi ga začarao i pretvorio u vuka da ga prati na njegovom putu.“-zstade Stevo podižući atmosferu.
„Kažu da je on Đavo. Čuo sam gdje pričaju da se ničega ne boji osim krsta. Samo od njega on bježi. Da ste mu samo vidjeli oči kako se sjaje nekim crvenim sjajem. Sav sam se naježio i osjetio kako se kočim od straha, ali ja ni pet ni šes zgrabim Luksija ravno njemu ispred nosa i bjež u kuću.“-dodavao je Stevo i kapom i šakom ali bilo ga je divota slušati.

Pričalo se o Vremenjaku tada svašta. Dječija mašta svaki put dodavala bi još jedan stepenik gradeći takvu kulu straha da bi po nekoliko dana s teškom nelagodom bilo kuda odlazili dalje od kuće.
Stvarno o vremenjaku se pričalo i među odraslim, ali s jednom dozom opreza kad bi mi bili u blizini.
Virili smo kroz prozor iz sobe na starca koji je već bio u dvorištu. Ništa ga nismo razumjeli. Mnogo je pokazivao štapom prema kući. Glas mu je bio nerazgovijetan i slab da ga i pored najbolje volje nismo ništa razumjeli. Pogledao je prema nebu dizao štap uvis i onaj rezbareni ljeskovi prut koji je nosio preko ramena o kojem je nosio zeleni ranac.

„Biće da je ljut. Pokazuje na nas štapom. Bolje da se primirimo i nikuda ne mrdamo. Mogao bi da dozove gromove i da nas sve sprži.“-Stevo je na neki svoj način razumijevao i prevodio nastalu situaciju.
Začuše se ulazna vrata.
„Evo ih po nas.“-Vera se uplaši.
Bila je to strina Stana.

„Svi junaci nikom ponikoše.“-doza ohrabrenja osjetila se u strininom glasu.
Brzo je poslovala po kući. Spremila nešto hrane, zamotala u papir na kojem se nalazilo mnoštvo računa iz zadruge kod Rade Kapetanovića dok je nalakćen za velikom tezgom provjeravao svoju računicu, a mi djeca pili sok od Nare.
Strina je odlomila veliki komad hljeba i sve to stavila u veliku kesu od Minas kafe koje je moj stric donosio redovno iz Austrije.

Tek tada je spazila Stevu kako drži Luksija pokušavajući da ga sakrije iza leđa.
„Ma nosi to pašče napolje.“-izgalami se na Stevu te mu za puta opali šamarčinu da se sve prašilo.Ne uzmače Stevo ni pedlja kao da je čekao još koji šamar.
„Šta čekaš. Puštaj to pašče napolje. Ko je još vidio da se pašče unosi u kuću.“-u strininom glasu osjećala se ljutnja koja će brzo proći.
„Nego jeste li gladni djeco.“-kao da se ništa nije događalo strina je nudila da se nešto pojede.
„Strina, ali uzeće ga Vremenjak.“-zavapih unaprijed žaleći Luksija.

Stevo je samo odškrinuo vrata i pustio Luksija koji je ostao kod praga i samo onako pseći zakretao glavu fokusirajući pogledom na Vremenjaka.
Tiskali smo se na prozoru plašeći se za Luksija.
Luksi je odšetao bezbrižno do Vremenjaka. Po njegovom ponašanju zaključivali smo da se ničega ne boji.
Vremenjak se sagnuo i pomilovao Luksija po glavi. Nakon toga Luksi se umiljavao oko njegovih nogu.

„Jesam li rekao. U vuka će da ga pretvori. A onda jao li se nama. Ja u školu više neću ići.“-Stevo je još jednom preuveličavao stvari samo njemu znanim načinom.
„Neće Stevo, vidiš da se igra sa njim.“-rekoh mu pokazujući rukom.
„Neke neka, samo ti tako misli. Ti ćeš s jeseni u školu u Novi, a ja kroz jarak, a vučina čeka na mene dok ga Vremenjak čeka kod močila.“-Stevo se nije dao.

Starac je napolju sjedio na panju ispod stare jabuke. Činilo se da se odmara.
Rukama je stalnonešto mlatarao i štapom pokazivao čas prema nebu, čas prema kući, čas ko zna gdje.
„Jel vidite. Kažem ja Vama. Samo se vi smijte Stevi. Stevo nije budala.“-Stevina plava kosa kočoperila se kao krijesta velikog crvenog pijetla dok bi svakodnevno dijelio megdan na armanu sa đed Draganovim pijetlom. Velikim šarenim pijetlom. Pobjednikom mnogih borbi davno zaboravljenih već pomalo ostarjelim.

Nakon nekog vremena vremenjak je sa polupocijepanim rancem na štapu prebačenim preko ramena teškim korakom polako zamicao niz klanac. Luksi ga je pratio jednim dijelom puta, zastao. Par puta zalajao kao da se pozdravlja sa njim i trkom se vratio kući.
Te večeri nismo se dokasno igrali napolju. Neka nelagoda koju je donio nepoznati starac tinjala je među nama. Bilo je vrijeme spavati.
Usljed nevremena nestalo je struje. Petrolejska lampa obasjavala je veliku sobu u koju se rasporedilo nas petoro djece.

„Nije ovo sve slučajno. Od onako lijepog dana vidiš na šta noć izađe. Đavolja rabota.“-Stevo se nije dao.
„Ja sam jednom pred zadrugom vidio kako mu je Mizan pokazao krst. Da ste samo vidjeli taj bijes u njegovim očima. Taj nerazumljivi urlik za tren nas je rastjerao.“-Mile je dodavao mirođije u noć koja je zlokobno kucala na prozore naše sobe.
Nisam dugo mogao da zaspem te noći. Škripanje starih greda na tavanu dok se vjetar lutalica provlačio između starog biber crijepa i prevrtao neke stare stvari na tavanu. Drhtao sam od blage groznice dok me nije san obuzeo.
Te noći sanjao sam neke nepovezane snove. Isprekidane i haotične. Nisam im nikad pridavao značaj ali sam to jutro imao neki čudan osjećaj.

Nakon nekoliko dana vratio sam se kući. Vrijeme ljetnjeg raspusta bilo je iza nas. Školske obaveze polako su u sjenu bacale pomenute događaje. Nove avanture Robinzona Krusoa i Petka plijenile su i privlačile moju pažnju. Dakako i Zagorove avanture budile su maštu u meni.

Te jeseni umro je i zagonetni starac.
„Strina šta je bilo s Vremenjakom.“-upitao sam je znajući da se ona njega nije plašila.
„Život mandrače72. Mnogo nevolje u jednom životu. I previše za jedan život u pogrešnom vremenu.“-u njenom glasu osjećao sam tugu i razočaranost.
„Nerazumijevanje je gadna stvar. Imaćeš prilike da se s njom upoznaš u životu.“-završi strina.

Nisam je tada više ništa pitao.  Umrla je nakon par godina jako mlada.

„Vremenjak“ se zvao Janko. Gluhonijemi starac rođen u pogrešno vrijeme. Bojao se krsta zbog smrti svojih roditelja nakon čega je počelo njegovo stradanje u svijetu nerazumijevanja. Janko je umro. Svijet nerazumijevanja i danas živi. Hranjen strahom i nesposobnožću da nas prihvati onakvima kakvi jesmo sa svim manama i nedostatcima.
„Ne dozvolite nikad da Vas nerazumijevanje prevede na stranu straha i isključivosti.“


Pozdravlja vas mandrak72, nepopravljivi zvrk u kratkom času što nam ga život drži.
[ Smijehom protiv uroka ] 11 Januar, 2010 22:17
Jutro je ulazilo pod šablon. Telefonski poziv od kojeg mi se želudac okreće ni ovaj put nije izostao. Želudac je napravio trostruki aksl šrauf kako bi rekla Milka Babović dok bi prenosila klizanje iz Dvorane sportova preko etera u sve televizore crno bijele ili kolor. Jutarnji raspored bio je iza leđa.
Pošao sam na teren. Uz put sretoh jednog neobičnog prijatelja.

„Imaš li vremena za piće?“-upita me Drago, stari šezdesetsedmaš.
„Naravno.“-odmah sam mu otvorio suvozačka vrata i istovremeno popunjavao sam putni nalog.
„Jel odmah moraš pisati da si me povezao?“-Dragina pitanja su uvijek bile neobične kombinacije polupitanja i zajebancije.
„Ma jok. Kuda dalje?“-sugerisao sam mu izbor mjesta.
„Star?“-upita Drago.
„Ma ne. Tamo su posrnule zvijezde i direktori. Pucaj dalje.“-rekoh mu.
„Galija.“-reče.
„Odgovara.“-rekoh.
Pored nje je bio besplatni parking ispred Delta Maxi-ja. 
Nažalost nije bilo mjesta. Krenuo sam prema školskom dvorištu. Raspust je.

Svi su mi lokali isti. Konobari koje dobro poznaju oni što su uz šank. Dva fudbalera čija je kosa bila duža od ostalih sjedili su za stolom i blenuli u teletext na TV-u, a pored njih par poltrona koji su hvatali zabilješke i zapisivali njihova predviđanja mogućih rezultata treće hokejaške lige Norveške, iako svi skupa nikad nisu ni odgledali hokejašku utakmicu.
Zaljubljeni par koji se valjda jedini ljubio danas nije imao temi za razgovor. Njega sam poznavao. Malo malo hvatao je zrak kao da se sprema da zaroni, a ona disla je na škrge. Naravno vjerujem da je u najmanju ruku Riba u horoskopu.

„Izvolite?“-konobar je bio učtiv.
Uzvratili smo svom snagom. Da mu pokažemo da imamo želju da pomognemo gazdi koji je u velikim dugovima svojom narudžbom smo pokazali.
„Daj nam po čaj.“-naručismo.
„A koji?“-konobar nas pogleda u čudu.
„Daj nam onaj što ti najslabije ide.“-rekoh.
Konobar sa zahvalnim pogedom ode prema šanku.
Čaj je bio poslužen. Nije bilo limuna. 
„Sad ću ga donijeti, za koji trenutak.“-brzo se udalji od nas.
Nakon par trenutaka sa jaknom na sebi izjurio je napolje.

Drago je još uvijek bio mlad. Penzija ga nije promijenila. Njegov smisao za humor nije posustajao ni u teškim penzionerskim danima ispunjen odvođenjem kćerkice u vrtić i odlaskom po nju. Volio je svoju ulogu roditelja.
Njegov humor nije bio razumljiv svakom. Volio je humor apsurda i nelogične situacije. 
Sjajno smo se sporazumijevali. Upoznali smo se tokom ratne 93-će. Od tada traje naše poznastvo i prijateljstvo. Mnogo smijeha i otkačenih scena prekrila je prašina i zaborav.
Dalje je sve išlo lako.
Film smo premotali i išlo bi ovako.

„Izvolite?“-konobar je bio neumorno učtiv.
Uzvratili smo svom snagom. Da mu pokažemo da imamo želju da pomognemo gazdi koji je u velikim dugovima svojom narudžbom smo pokazali.
„Daj nam po čaj.“-naručismo.
„A koji?“-konobar nas pogleda u čudu.
„Daj nam onaj što ti najslabije ide.“-rekoh.
Konobar sa zahvalnim pogedom ode prema šanku.
Dvije šolje sa ključalom vodom, po dvije vrećice šećera, kaškica i naravno pepeljara bili su pred nama.
„Žao mi je takvog čaja nemamo. Ispred lokala imate poznatog travara sa svim ljekovitim travama. Njemu nikako ne ide. Vjerujem da će te imati više sreće.“-ljubaznost nije silazila sa njegovog lica, poput herpesa sa usne dan prije Novogodišnjih praznika.
Naravno poslušali smo savjet.

„Izvolite?“-travar je bio učtiv.
„Treba nam čaj.“-rekosmo uglas.
„Izvolite. Kabine su slobodne.“-rukom nas pokaza u pravcu kabina.
Ušli smo u kabine. Svako je imao svoju.

„Skinite se do pojasa.“-travar je bio ozbiljan čovjek.
Dodavao nam je jedan po jedan čaj. Nisu nam odgovarali. Jedan je bio bljutav, slijedeći gorak. Svakom je nešto nedostajalo.
„Vama treba čaj od šipka, a takvog nemamo. Međutim. Imam nešto novo. Čajeve u tableti. Da probate.“-reče nam.
„Može.“-prihvatih.
„Recite mi broj vaših cipela.“-stigla je nova komanda
„Naravno 43.“-rekoh.
Kroz paravan mi doturi tabletu.

„Mislim da će Vam ova odgovarati. Najnoviji model. Talijanska.“-glas je bio ubjedljiv.
Probao sam tabletu. Žuljala me je u grlu.
„Imate li za broj manju?“-upitah.
„Naravno. Mada mislim da bi Vam ova odgovarala. Razgaziće se. Omekšaće.“-bio je uporan.
„Dajte Vi meni za broj manju.“-nisam odustajao.
„A Vama koji je broj obuće“-obrati se Dragi.
„44 mislim, ali dajte vi meni da može na deblju čarapu.“-Drago je imao svoj način izbora.
„Jel vidite svog kolegu.“-dodao je meni tabletu za broj manju.
Iz susjedne kabine jasno sam čuo Dragu dok je stenjao. 

„Uh sunce ti žarko. Ova je kao leteći tanjir.“-zvocao je.
Meni je čaj u tableti odgovarao u potpunosti, iako broj manja ugodno sam se osjećao.
„A šta imate za hemoroide.“-Drago priupita.
„Kombinacija voćnih čajeva i pneumatska pumpa.“-reče travar.

Sa Dragom se nikad nije znalo gdje će razgovor završiti. Uspijevao sam u tom njegovom svijetu sačuvati poziciju humora koji baš i nije bio svima smiješan, ali sa njim u izvedbi ovo je samo blijedi pokušaj parodiranja svakodnevnice nimalo smiješne i naivne.
Bio je penzioner u 43-oj godini. Ko je tu kriv. On nikako. Krivo je društvo i politika pljačke i laži. Pošten čovjek na birou može dočekati penziju bez da dana radi ako bude čekao da ga pozovu. 

I ja bih u penziju. U svijetu gdje instant političari i menadžeri niču kao gljive poslije kiše i truju ionako zatrovane međuljudske odnose ne vidim ništa dobro osim parodije koju oni ne razumiju. Dežurne ludare poznajem Vas dok ste micelij bile.  Ko Vam kvasac dade?


Pozdravlja Vas mandrak72, sekretar međunarodnog udruženja kvasca i praška za pecivo i sindikalni povjerenik za vanilin šećer i šećer u prahu.

[ Mandrakizmi ] 10 Januar, 2010 22:00

Sad možemo i da zapjevamo. Popili smo batine.

Naša ljubav cvjeta. Zalivamo je suzama.

Plitka pamet je nepremostiva prepreka.

Smješkajmo se. Možemo se slikati.

Diktator je otpjevao svoje. Kurtoazije radi tražićemo bis.

Tražili smo bis. Dobili smo svoje.

Organi reda uveli su nas u red. Pred Hitnom službom.

Organi reda doveli su nas u red. Uneredili smo se.

Vođa praktikuje siguran seks. Prca nas u zdrav mozak.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, referent neimenovanih izvora.

[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 06 Januar, 2010 23:59
Jutro je bilo bezazleno lijepo i hladno. Hladnoća je razbudila Jablanka. Ustao je iz ležaja i ćebetom pokrio meče koje je još spavalo čvrstim snom.
„Šta je život. U nekim normalnim okolnostima ovakva slika bila bie nemoguća.“-pomisli.

Zubato sunce svojim oštrim zubima kidalo je i posljednje daške toplote koji su ostali ispod ćebeta kojim je pokrio meče.
Dohvatio je svoj kofer ispod ležaja i otvorio ga. Ostatke hrane je spakovao u kofer. Čekao je da se i meče razbudi.
Posljednje zalihe ogrijeva unio je u objekat i razmišljao da li da založi vatru. Bilo ga je malo strah da se neće dim primjetiti iz daleka i da neće biti otkriveni. Čim je ušao u objekat primjetio je da se meče probudilo.
Prišao je do njega i kleknuo pored.

„Jesi li budan mališa? Jesi li se smrzao? I ja svašta pitam. Da zvjeretu bude zima nikad nije bilo. Hajde ustaj moramo dalje.“-pozva ga jablanko.
Meče kao po komandi ustade i protegnu se kao kakvo čeljade. Gledao je par trenutaka u Jablanka, a onda pođe napolje.
„Stani, stani. Gdje ćeš?“-pođe za njim.

Meče se nije obaziralo na njegove pozive nego nastavi pravac šuma. Jablanko nastavi hodati za njim želeći da vidi gdje se zauputio.
Hodao je zanjim stajući stopama u mečetove tragove. Vrlo brzo su duboko zašli u šumu i iz nje izbili na proplanak. Meče se povremeno osvrtalo za sobom pogledom tražeći Jablanka.
Promjena u njegovom ponašanju zbunjivala je Jablanka. Sad je znao i zašto.

Meče je Jablanka dovelo na proplanak sa bobicama. Hranom. Osjećao je da će Jablanku bar na taj način pomoći u svoj njegovoj muci koju su zajednički dijelili. Jablanko priđe mečetu koje je halapljivi gutalo bobice šumskih plodova trnjine. Jablanko primjeti i žbunove sa plodovima šipka. Učio je o njemu u školi. U restoranu u internatu kuharice su im spremale tople čajeve od šipurka kojeg su skupljali na izletima u prirodi. Skupljali su i kamilicu i razne plodove poput kesetna, oraha i lješnjaka.
Jablanko se razveseli mečetovim otkrićem.
„Pa ti se mališa već sjajno snalaziš u prirodi. Biće od tebe još i šumski car.“-milovao ga je po krupnoj glavi obraslo čvrstim i gustim dlakama.
„Zvijer u tebi budi se.“-ponavljao je Jablanko.

Ta činjenica pomalo rastuži Jablanka. Znao je da se bliži vrijeme rastanka. Priroda zove.
Jablanko je znao da neće dugo čekati na taj čas, ali neće ga moći ni odlagati.
„Možda je tako najbolje.“-pomisli i pođe da bere plodove šipurka.

Kako nije imao u šta da ih kupi trpao ih je u džepove. Primjetio je i stablo divlje jabuke koje je bilo male dalje usamljeno na proplanku. Zaputi se ka njemu.
Stablo je bilo kržljavo i maleno, ali izuzetno gusto i divlje. Jablanko se pope na njega. Na par grančica primjeti promrzle sitne jabučice koje je brzo dohvatio svojim promrzlim prstima.
Za to vrijeme meče je predano punilo želudac plavim trnjinama.

Mora da je bilo oko podneva kad se Jablanko uputi nazad prema kući. Na njegove pozive meče se ne odazva nego nastavi dalje da istražuje šumu i proplanak.
Jablanko nastavi dalje prema kući.
Stigavši do kuće odluči sačekati da meče dođe do njega pa da nastave put. Kako mečeta nije dugo bilo Jablanko odluči da nastavak puta odloži za drugi dan.
Ne gubeći vrijeme ponovo produži do porušene staje i nejakim rukama pronađe nešto suvih dasaka koje je lomio nogama i pripremao za ogrijev. Sve što je moglo da gori, aon mogao da prelomi i otkine pripremao je takvom snagom da se zano zapitati otkud tolika snaga u njemu.
Noć je bila na pragu. Jablanko je sam sjedio i još nije ložio vatru iščekujući meče.
Vidjevši da ga nema odloži vatru te se promrzao namaknu kraj peći koja je pušila i davala kakvu takvu toplinu.

„Koliko ću još ovako izdržati?“-zapita se Jablanko.
Kako god bilo Jablanko odluči da se neće u dom vraćati. Sačekaće meče do sutra, a onda nastaviti dalje.
Pronašao je neku staru zdjelicu koju je napunio snijegom koji je otopio na peći i oprao je. Nakon toga opet snijegom ispuni posudu i sačeka da se snijeg otopi te još dodade snijega.
U posudu sa ključalom vodom iz džepa istrese plodove šipka koje je danas zajedno sa mečetom brao.

Prijatan miris ispuni prostoriju. Jablanko otvori kofer sa hranom. Iz njega uze malo parče hljeba, komad pite i jabuku. Meso ostavi za meče kad dođe.
Topli napitak prodirao je u sve pore mladog promrzlog organizma. Nije bio ukusan bez šećera ali je svakako činio da se lakše muka podnese.
Mrak je bio uveliko pao kad je nakon večere primakao ležaj bliže peći i uvukao se pod ćebe. Kasno u noći probudi ga buka. Uplašeni Jablanko brzo skoči iz ležaja i ostade stajati drhteći od straha.
Po trapavim koracima zaključi da je u pitanju meče. Odmah mu bi lakše.

„Neka svoga  i u gori vuka. Šalim se mečeta.“-nasmija se sa olakšanjem iščekujući dragog mu gosta.
Ponovo založi vatru i ponudi mečetu da jede, ali on samo prihvati par plodova divljih jabučica. Jablanki se namah učini da meče neće da jede njegovu hranu da bi mu duže trajala. Takva misao natjera mu suze oči.
„Zvijer, a u duši topla.“-zagrli meče koje se već namještalo da zalegne pored peći.

Jablanko se uvuče pod ćebe i ostade razmišlajući sve dok mu san ne donese umor nakupljen u zadnjih par dana.
Novo jutro bilo je hladno. Tišinu je remetilo ravnomjerno mečetovo disanje. Jablanko ostade ležeći pod ćebetom čekajući meče da se probudi.
Kad je dobro svanulo Jablanko ustade i istovremeno meče skoči na noge.
„Jesi li spreman delijo šumska?“-veličajući svoga saputnika nekako i sam postade veći snažniji. Čvršći i snažniji.

Spakovao je ostatke večere, ćebe i staru zdjelicu u kofer.
„To bi bilo to. Vrijeme da se pođe.“-uze kofer i pođe prema vratima.
Za njim pođe i meče. Osvrnu se na kuću koja mu je par dana bila pribježište.
Bilo mu je žao napuštati kakvu takvu sigurnost i prepuštati se neizvjesnosti koja je vrlo blizu stizala u vidu gladi i hladne noći. No ipak znao je da mu nema opsatnka ni u njoj. Poslužila je baš onoliko koliko je trebalo da služi. Ni više ni manje.
Čim su krenuli meče ostade kao ukopano.

„Šta je bilo delijo čupava?“-vrati se do mečeta Jablanko.
„Je li ovo kraj puta delijo ljuta. Je li međedino jedna?“-tepao mu je svaki put drugim imenom.
Meče je gledalo u Jablanka. U njegovim očima naziralo se nešto novo. Rađali su se novi planovi.
„Momčino ja ostajem ovdje. Ovo je moj svijet. Osjećam radost dok kroz šumu hodan. Tražim hranu. Ovdje pripadam.“-hiljade riječi strujalo je iza krznenog čela nemušto izrečenih kroz tiho mumlanje i vlažne oči.
Njuškom je pokazivao na svijet koji mu je pripadao s pravom od njegovog rođenja. Svijet koji je bio mnogo manje surov za pripadnike njegovog roda od civilizovanog svijeta punog prava kojeg se niko nije pridržavao.
„Znao sam ja to od prvog dana. Ovaj trenutak se morao kad tad desti. I bolje je sad. Samo da znaš da si mi za srce prirastao junačino. Vidi koliki si samo. Ima šuma da ti se klanja. A ja moram prema svijetu u kojem žive ljudi tražiti svoje mjesto. Ovako dugo ne bi išlo moj mališa.“-Jablanko se suzdržavao da se ne zaplače.
Pomilova ga po debelom krznu i ustade.

„Zbogom. Zbogom i znaj da se pored tebe nisam ničeg bojao.“-pokazivao mu je rukom da ide.
Meče kao da je znalo. Ustade. Dodirujući Jablanka svojim tijelom oko kojeg je kružio opraštalo se meče kako je najbolje znalo. Odmaknu se par koraka okrenu se prema Jablanku. U njegovim očima jasno se vidjela divljina posmatrana kroz oči šumskog dječaka. Gorostasa.
Nakon toga meče hitro odskoči i brzim skokovima odjuri prema šumi.

Jablanko više nije krio suze. Skinuo je kapu sa glave i brisao suze koje su kvasile lice dječaka bespomoćnog u svijetu odraslih.
Jablanko vrati kapu na glavu. Uze kofer u nejake ruke i posljednji put pogleda za mečetom koje nestade u borovoj šumi.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-okrenu se i nastavi putem kojim je pošao. Putem samo sa jednim ciljem. Da postane čovjek.

Izbjegavao je prometne puteve i domaćinstva na koja je usput nalazio.
Već dobro umoran pred sam mrak stigao je do jednog domaćinstva sa velikom štalom i sjenikom iznad nje koje je bilo malo udaljenije od kuće. Oprezno je prilazio štali da ga ne primjeti pas ili domaćin kuće. Oko štale je bilo mnoštvo tragova te je lako mogao da se ušunja u štalu da ga niko ne primjeti. Kad je stigao do vrata srce je ludački udaralo. Osluškivao je ima li koga u štali.
Kad se napokon uvjerio da u štali pored ovaca nema nikoga drugog pažljivo otvori vrata i uvuče se u štalu.

Par trenutaka mu je trebalo da se privikne nam mrak u štali. Vidljivost je bila tolika da je stigao da primjeti ljestve koje su vodile na sjenik koji se nalazio iznad štale.
Za tili čas našao se na sjeniku. Odmaknuo se dublje u sjenik plašeći se da ga domaćin ne pronađe.
„Samo da prenoćim i nastavljam dalje. Ranom zorom.“-kovao je planove nesutrašivi Jablanko velikog srca.

U štali je bilo toplo od velikog broja stoke koja je tu boravila. Na sjeniku se ušuškao u jednom ćošku i potrpao se sijenom. Bilo mu je udobno i prijatno. Osjećao je glad koja ga podsjeti da bi morao nešto pojesti.
Iz kofera je uzeo koricu hljeba i komad mesa koji je nekako čuvao za kraj. Meso je bilo ukusno. Otkidao je malene zalogaje i dugo uživao u njima.
Zbog blizine ljudi bio je operazn. Umirio se i čekao je trenutak da domaćin nahrani ovce i da tek onda zaspe, plašeći se da ga ne otkrije.
Nakon toga zaspao je čvrstim snom.

Zora ga je dočekala dobro uspavanog. Dugo vremena se nije tako naspavao.
Čuo je nek glasove napolju. Jasno je raspoznavao muške glasove.

„Drži ga ti. Ja ću sa ove strane da ne umakne.“-prijeteći i pomalo razigrani glasovi uplašiše ga s pomišlju da je otkriven i da slijedi njegovo hvatanje.
„Pusti ga meni. Meni je pobjegao.“-drugi glas je očito bio raspoloženiji za hvatanje.
Jablanko se šćućurio i nije disao. Strah je ispunio svaki djelić njegova tijela.
„Znao sam nije trebalo da prilazim ljudima.“-već se kajao zbog svoje odluke da se približi ljudima.

Nakon toga jasno je začuo svinjsko skičanje. Iz glasova je razumio da i im je prase pobjeglo i da njega love.
Salvama smijeha bijaše okončano hvatanje odbjeglog praseta.
U daljini se zatim začulo njeno bolno skičanje. Nakon toga su još dugo muški glasovi nešto radili i razgovarali ali bez one užurbanosti.
Jablanko se približi daskama kojima je bila okovan štala i sjenik i između dasaka kroz šupljine jasno je vidio kako se priprema pečenica koju su lovili.
Domaćin je već ložio vatru za pečenje pečenice. Jablanko postade svjestan da se neće moći neopažen izvući iz štale te se primiri pod sijenom i tako ostade do sumraka. Domaćin je pekao pečenicu. Uvijek je bio neko pored njega. Par puta je dolazi u štalu. Pjevušio je ojkaču i neke pjesme koje Jablanko nije znao.

S prvim sumrakom ponovo su se začuli glasovi ispred kuće. Jablanko je ponovo provirio kroz razmaknute daske i gledao prizor pred kućom.
Domaćin je u sanke uprezao konje. Posebnu pažnju obraćao je na kićenje mnogobrojnim praporcima i zvoncima. Od silne zvonjave konji su bili pomalo nervozni te su stalno igrali u mjestu. To je posebno veselilo domaćina čiji su radni konji postajali gizdavi ljepotani koji su jedva čekali da povuku saonice. Iz kuće su zatim izašli supruga i troje dječice utopljene u tople bunde, sa pletenim kapama i rukavicama.

Vesela povorka ušuškana u ćebad sjedila je na slami i krenula je niz put. Žagor iz kolica nadjačavao je smijeh i veseli zvuk praporaca na konjima koji su frktali kroz nozdrve dok se od silne pare gotovo nisu vidjeli.
Jablanko vidjevši da gazde odlaze sa zapregom odluči da siđe sa sjenika na štali i produži dalje.

Ovo je bio njegov neki prvi povratak u civilizaciju. Čim je sišao pred štalu brzim koracima izgubio se niz put. U daljini se čula vriska i graja. Nedaleko od njega obasjana velikim plamenom kroz mrak nazirala se crkva. Jablanku nije bilo ništa jasno. Nikad nije išao u crkvu. Veliki broj ljudi i zaprege nagomilalo se i tisaklo u crkvenom dvorištu.
„Idem da vidim šta se tamo dešava.“-Jablanko usmjeri svoje kretanje prema crkvi.
Kako se približavao crkvi uzbuđenje u njemu je raslo.
„Mora da postoji neki dobar razlog kad se tako veliki broj ljudi okupio pred crkvom. U toj masi mislim da nikome neću upadati u oči.“-nastavi kretanje zaslijepljen ljepotom prirode i prizora.
Plamenom obasjana crkva kao da se ljuljala u ritmu kako su ljudi pjevali i plesali u kolu pred crkvom. Začuli su se i pucnji što uplaši Jablanka, ali vidjevši da se ostali ne pometaju nastavi kretanje i za par minuta stajao je u dvorištu crkve.

Svoj kofer je malo prije toga sakrio u neki žbun da manje upada u oči.
Bilo je mnogo djece koja su stalno bila u nekom trku i vrisci što je samo moglo značiti da se dobro poznaju i da uživaju. Odrasli su bili pored velike vatre u koju su ubacivali grančice i dijelove stabla drveta koje je bilo sa mnogo lišća. U dodiru sa vatrom zlaćani nakit cerov kao u bajci planuo bi bacajući na hiljade varnica koje su bježale u nebo i gubile se u hladnoj noći ispunjenoj neobičnom radošću.
Zvjezdano nebo bilo je ispunjeno milionima zvjezdi.

Nešto se čekalo. Veliko osjećao je Jablanko primjetivši kako djeca ulaze u crkvu trkom trčeći.
„Hajde mališa. Šta čekaš? Za njima. Propustićeš pijukanje.“-po ramenu ga dotaknu neki čovjek koji je ispod ruke držao suprugu.

Blagost njegova glasa ohrabri Jablanka da se zaputi za ostalom djecom. Za djecom su ulazili i odrasli u crkvu.
Atmosfera je bila prepuna ugodnog raspoloženja. Nikada ničemu sličnom nije prisustvovao. Stao je pored ostale djece. Nešto se čekalo.
Sveštenik sa bradom i prijatnim crtama lica pred djecu je na prostrto sijeno bacao iz ruke nešto nalik na bombone, orahe...
Vidjevši da se istog momenta sva djeca bacaju na poklone koji su se gubili pod debelom naslagom sijena Jablanko se osvrnu tražeći pogled gospodina koji ga uputi za ostalom djecom.
Primjetio ga je. Kao da dobi odobravanje od njega te se i on sam baci za ostalom djecom. Vješto je prebirao po sijenu. Bilo je svega.
Bombona u sjajnom papiriću, oraha, lješnika i badema. Brzo je napunio džepove i ustao sa ostalom djecom.
Veselje se nastavilo i napolju. Djeca su se igrala bez stroge kontrole roditelja.

Jablanko je stajao malo po strani. Nije se odlučivao da se upusti u igru sa djecom. Doživljaj je bio neopisiv. Niša slično nije doživio. Kao u transu čas bi gledao u crkvu, čas u razigranu djecu, a potom u raspoloženu i veselu gomili starijih. Mnoštvo zaprega nakićenih grančicama cerića, zlaćanim praporcima i zvoncima davalo je poseban ugođaj čitavoj atmosferi. Gotovo nestvarna, bajkovita ljepota pred njegovim očima učinila je da se in osjeti dio te velike atmosfere.
„Mileva, znaš li ti čiji je onaj mališa, sa pletenom kapom u zelenoj bundici. Nešto mi je mepoznat.“-blagim glasom obrati se supruzi lokalni lugar.
Njegov pogled malo, malo pratio je neobčnog dječaka kojeg je ohrabrivao da uđe u crkvu na pijukanje.

„Biće da je nečiji gost u selu. Ne znam Miloše. Čini se da nije iz našeg sela.“-kriomice je pogledavala na nepoznatog dječaka sa pitomim očima koji je stidljivo stajao po strani.
Miloša je peklo saznanje da nikad neće imati svoje djece. Godine pokušaja da dobiju dijete nisu urodile plodom. No to ga nije ni milimetar pokolebalo da još više voli svoju Milevu. Stasiti lugar je pogledom upijao nepreglednu dječiju igru. Boljelo ga je tu u prsima, ali nikad o tome nije htio pred Milevom plašeći se da će je povrideti, da će bar malo naslutiti da je i ona malim dijelom kriva zbog toga. Nikad joj zbog toga nije mogao ni mrvicu zamjerti.
Prošla je sa njim mnogo šta. Činili sve što je medicina zana i umjela kazati, ali njima jednostavno nije bilo suđeno da budu nagrađeni rođenjem djeteta.
I pored toga vjerovali su da za sve postoji neki razlog. Vjerovali su u Bog stvoritelja i njegovo dobro djelo. Vjerovali su u ljubav. Vjerovali su jedno u drugo.
Mileva je bila domaćica kakva se samo poželjeti može. Znala je za svu bol koju je Miloš krio od nje, pa mu nikad nije htjela staviti do znanja da i nju mnogo boli što nije majkom postala. Često bi pekla kolače i dijelila dječici koja bi prolazila pored njihove kuće na izlazu iz sela. Djeca su je voljela. Voljela su i Miloša koji nikad nije odbijao da im ispriča koju priču, a on je to umio bolje od ikog.
„Lijep mališan. Kao i sva djeca večeras.“-konstatova Miloš i povede Milevu kolo.

Proslava Badnje večeri potraja do duboko u noć. Vidjevši da se narod polako razilazi i Jablanko pođe da potraži smještaj za prenoćište. Vukao je svoj kofer za sobom. Već je bio na izlazu iz sela. Zaprege nakićenih konja sa saonicama nestajale su u noći. Jedna bajka polako se privodila kraju, a Jablanko je već bio u svijetu surove stvarnosti.
Na izlazu iz sela primjeti jednu kuću sa malom štalom malo odvojene od puta.
„Možda bi ovdje mogao da zanoćim?“-pažljivo je osmatrao okolinu.

Nikoga nije bilo. Brzim koracima ušunjao se u štalu. Osjetio je toplinu blaga koje je spavalo odavno.
Tražio je mjesto gdje bi mogao zanoćiti. Kako je štala bila mala jedino preostalo mjesto gdje bi mogao da se smjesti bile su jasle. Bilo je odveć kasno da traži dalji smještaj dalje. Noć je uveliko carevala putevima i drumovima.
„Moraću rano da ustanem, prije nego domaćin dođe u štalu.“-pomisli Jablanko.

Premotavao je događaje kojima je prisusutvovao ispred crkve. Posebno zadovoljstvo predstavljalo mu je to što je bio među ljudima, aniko nije ton na njega povisio ili poprijeko pogledao. Sjeti se toplog i blagog glasa čovjeka koji ga dotaknu po ramenu i uputi u crkvu. Dječije vriske i igre.
Sjeti se nakupljenih bombona, oraha i lješnika. Iz kofera izvadi posljednji zalogaj hrane, nakon čega uze pojede dva bombona zamotana u sjajnom papiru. Sjajnijem od najsjajnije zvijezde na nebu.
Sjeti se ukrasne zvijezde koju mu je iz ruku oteo i razbio upravnik doma gospodin Badem. Sjeti se šamara i udaraca koji su pljuštali bez ikog razloga. Udaraca zbog kojih se sad i nalazi tu gdje je.
Ostavio je dva bombona i nešto lješnika i oraha za naredni dan. Bombone je stiskao u ruci dvije sjajne zuvijedzde koje su ga čuvale i grijale. Činilo mu se da ga griju poput mečeta.
„Gdje je sad meče. Je li gladan delija čupava.“-nasmija se na momenat.
Ušuškan u ćebe u jaslama Jablanko je zaplovio u svijet snova.

I pored toga što nisu imali poroda u domu Miloša i Mileve uvije sa radošću dočekivan je Božić. Sa tugom bi iščekivali da se na vratima pojavi Položajnik. Njihovoj radosti ne bi bilo kraja kad bi neko iz sela poslao dijete kod njih. Posipali bi ga žitom, davali mu badnjak kojim bi džarao po vatri ponavlajući. „Koliko varnica toliko sreće u ovom domu, koliko varnica toliko parica, koliko varnica toliko jaganjaca....“. Bogato darivali.
„Idem da obiđem blago u štali dok pripremiš hranu.“-Miloš ogrnu kožun i uputi se u štalu.
„Čekaj, uzmi fenjer još nije svanulo.“-Mileva mu dodade upaljen fenjer.
Miloš je brzim koracima stigao do štale.

Ušao je u štalu i posmatrao svoje blago. Nikad nije sebi uzeo hrane da jede, a da prije toga nije nahrani stoku. Tako je bilo i ovog Božića.
Uzeo je sijena i spremao se da napuni jasle za blago kad mu pogled ostade prikovan na klupko skupkjeno u jaslama.
Približio je fenjer pokušavajući da prepozna šta bi to moglo biti. Ispod ćebe izvirivala je poznata pletena kapa sa kićankom.
Tiho se povuče i preko dvorišta otrča do Mileve.

„Mileva, Mileva. Daj još jedno ćebe i samo požuri sa mnom u štalu. Budi tiho.“-sav ustreptao objašnjavao je Milevi šta da radi.
Za tili čas bili su u šatli. Zajedno su se približili jaslama.
„Da li ti je poznata ova kapa što izviruje ispod ćebeta. Samo tiho.“-upita je.
„Onaj dječak za koga si me pitao. Bar mislim, ali šta on radi u jaslama.“-upita ga Mileva.
„Pokrijmo ga da se ne bi smrzao. Ja ću pripaziti kad se probudi pa ću ga dovesti u kuću da jede s nama.“-Miloš predloži Milevi.
„Dobro odoh ja sve pripremiti, a ti njega probudi, ako se raspava. Cicvara nije lijepa kad se ohladi..“-Mileva otrča prema kući.
Miloš ostade sam u štali pored dječaka. Pažljivo je otkrio malo ćebeta da se još jednom uvjeri da je to isti onaj dječak kojeg je juče spazio pored crkve.
„Jeste on.“-pomisli Miloš gledajući usnulog dječaka kako leži čvrsto u rukama držeći bombone u sjajnom papiru.
„samo ti spavaj mališa.“-više za sebe ponovi Miloš te ga pokri još jednim ćebetom.
Nedugo nakon toga protezanje u jaslama prenu Miloša. Vidio je da se mališa budi.

Ugledavši čovjeka kako sjedi pored jasala Jablanko se uplaši.
„Gospodine, odmah ću ja. Samo sam okasnio pa sam prespavao u jaslama. Odmah ću ja otići.“-sav uplašen i zbunjen poče Jablanko da ustaje.
„Polako mladiću. Idemo malo do kuće da se zgriješ. Ništa se ne boj. Hajde ti sa Milošem.“-pozva ga sobom u kuću.
S vrata Mileva ga posu sa pšenicom. Jablanko se izenadi. Sve mu je ovo bilo novo. Nije se baš snalazio.

Nekoliko trenutaka kasnije već je sjedio za stolom. Potanko je pričao svoju priču domaćinima koji su pred njega iznosili svakojake đakonije i hrane.
Mileva je malo malo ustajala od stola i krajem marame da Jablanko ne vidi brisala suze praveći se da nešto radi. Miloš je to primjetio. Pogledavao je na nju. Pogledom kao da ju pitao.
„Šta ti misliš Mileva. Da razgovaram sa malim da ostane kod nas.“-pogled je govorio više od hiljadu riječi.
Njen pogled bio je potvrdan.

„Jablanko stvari ovako stoje. Mi nemamo svoje djece. Da li bi želio da živiš kod nas, naravno mi bi sredili sve što je potrebno......“-kao u transu nizao je Miloš riječi osjećajući da se guši od sreće.
Mileva je istrčala napolje. Zahvaljivala se Bogu na iznenađenju kakvog je samo u snu mogla poželjeti.
Jablanko je zbunjeno gledao na sreću ljudi oko sebe.
„Sinoćnje čudo se i dalje nastavlja. Hvala ti Bože.“-pomisli Jablanko.


Pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren u Čudo života. Mir Božiji Hristos se rodi.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 06 Januar, 2010 10:01

Spustio je otežali kofer. Smrznuti prsti, obamrli od ukočenosti u tren oka nađoše se u plitkim džepovima iznošenih pantalona. Ipak imale su najtoplije džepove. Pogledao je u meče pored sebe. Nije se odvajalo od njega. Na trenutak sve je izgledalo kao na slikama iz bajki. Nakićena stabla svečanim snijegom, rumeno lice jednog dječaka i preslatko meče sa šarenim šalom oko vrata. Ali stvarnost  je bila daleko od svega toga.

„Ej mali, šta misliš da malo predahnemo, koru hljeba da prezalogajimo“-starateljskim glasom obrati se mečetu.
Meče ga je gledalo, vlažne njuškice i s malim tragom suze ispod oka.

Osjećao se nekako odgovornim dok je gledao u meče.
„Šta će biti s nama mali, a? Ja sam umoran noge me bole, a ruke ne osjećam. Eh kad bi me bar malo razumio. No hajdemo tamo do onog srušenog drveta da se odmorimo malo“-podiže Jablanko kofer i produži prema stablu kojeg je ko zna koje nevrijeme izvalilo i ostavilo napola srušeno.
Satima su se Jablanko i meče probijali kroz snijeg. Noge mokre i utrnule. Jablanko je osjećao mokre čarape na nogama. Nelagodni osjećaj mokrih nogu nije mu dao mira.

„Na mali, uzmi. Dođi uzmi komad hljeba. Nema mnogo ni za jednog, ali lakše ćemo dan pregurati. Nemamo mnogo vremena, moramo naći prenoćište. Neće još dugo potrajati eto ti noći“-odgrize manji komad hljeba i poče halapljivo žvakati.
Ostatak hljeba ostavio je za kasnije. Još jedan mali obrok je ostao. Ni siti ni gladni. Samo umorni.
Stari šumski put na momente se približavao seoskom putu, pa bi onda kao hajduk u šumu zamicao. Ipak i takav davao im je koliko toliko slobode u kretanju. Kako se dan približavao kraju, obrisi rastinja poprimali su strašnije i opasnije oblike. Jablanko se plašio, ali prisustvo mečeta davalo mu je neku posebnu snagu. Znao je da on nije neka sigurnost, ali nije bio sam. Ej, ko sad da udari na dvojicu.
Mečetu je igra bila zanimljiva, čas bi laganim korakom se vukao iza Jablanka, a čas bi kratkim skokovima prelazio ispred Jablanka vragolasto se osvrćući, tražeći igru, neki geg.
Jablanko bi katkad sagnuo se i napravio grudvu i bacao je na grane otežale od snijega, sa kojih bi se snijeg sasuo na malo meče. On onako iznenađen trkom bi se vraćao Jablanku, a onda bi on spustio kofer, kleknuo pokraj njega, zavukao promrzle prste u gusto krzno i čvrsto bi ga zgrabio.
Mečetu se svidjela njegova igra. Malo malo vraćao bi se Jablanku gotovo molećivin pogledom dva crna oka da ga za krzno uhvati, riječ da mu čuje.

„Šta je mali? Jel ti nešto nedostaje? Ti bi se samo igrao, jeli mangupe? Ajde sad me stigni ako možeš.“-zatim bi naglo uzimao kofer i počinjao bi bjesomučan bijeg.  
Meče kao da je uživalo u neobičnoj igri. Nije je najbolje razumio, ali nedostajala mu je igra.

Nisu ni primjetili da je šumski put raskrstio sa seoskim. Blagim zavojem odveo ih je dublje pod padinu obraslu crnogoričnom šumom. Nakićeni borovi objesili su grane. Put se nije mnogo ni razaznavao, tek uski snježni trag.
Taman kad se razmišljao kao će morati zanoćati pod vedrim nebom , na obodu šume ugledaše kuću.

Mala trošna kuća, zelene boje bila je ograđena izvaljenim dotrajalim plotom koji se još na samo par mjesta kočoperno držao kao da je davao na znanje da je tu i da je prolaz zabranjen.
Jablanko spusti kofer, bolje se zagleda da primjeti ima li prisustva ljudi u kući. Koliko god se obradovao, toliko mu se srce još više ispuni tugom. Osjećao se ko progonjena zvijer.
Na kući je bilo polomljeno par stakala na malim prozorima, od kojih su neki bili otvoreni. Krov je još dobro podnosio tešku šubaru od snijega bijela. Oko kuće nisu se mogli primjetiti tragovi kretanja.
„Dobro mali, idemo. Čini mi se da smo stigli.“-kofer se nađe u lijevoj ruci,  hitri mali koraci požuriše ka skloništu.

Ulazna vrata bila su obložena već natrulim daskama da spriječe ulazak nepozvanima. Nadstrešnica trošna popustila je pod teretom snijega ostavila je prolaz toliki da se njih dvojica bez po muke provukoše. Nedaleko od kuće oronula štala i natkriveni sjenik kao spomenik nekim boljim vremenima nijemo su trpili možda posljednji teret zime.
Polutrule daske nisu bile prepreka za još male i nejake ruke Jablankove. Za tili čas uđoše unutra.
Unutrašnjost kuće sačinjavale su dvije prostorije. Od kojih je jedna bila kuhinja, a druga soba. Nije bilo mnogo stvari u njoj. Jedan mali stol, dvije stolice od kojih je jedna bila polomljene noge. Dotrajala peć. U sobi ormar odvaljenih vrata i jedan polomljeni ležaj.
„Požuri mali, da dovedemo u red naše prenoćište. Mrak samo što nije pao.“-odmah poče Jablanko da posluje po kući.

Mrak je polako grizao na vrata. Njegova tišina opasno je režala na dva mala  bića.
Jablanko je odmah prišao peći.
„Mogla bi da se založi vatra. Noć će biti hladna. Idem da potražim nešto čim ćemo da naložimo vatru. Ostani unutra i ne izlazi van.“-domaćinski se raspriča Jablanko.
Zviždukao je neku melodiju koja mu se dopala sa neke TV reklame.

Od polomljenih dasaka koja su trebala da spriječe ulazak nepozvanih u kuću vatra je veselo zapucketala. Svijećom je zapalio vatru i osvijetlio malenu prostoriju ispunjenu dimom stare nekorištene peći.
Jablanko je zamijenio prozorska krila kompletirajući da u jednoj prostoriji budu nepolupana. Na jedvite jade uspio ih je zatvoriti. Uz štalu pronašao je nešto složenih drva koje je unio u kuću za loženje.
Meče je zbunjeno posmatralo sve navedene radnje Jablankove.

„Nikad nisam vidio ništa slično od majke, a pogotovo od Šemse da rade. Šta to sad unosi u kuću. Zašto me ovdje nešto štipa za oči. Gdje je moja Jagoda? Nema je cijeli dan.“-prolazilo je mečetu kroz glavu.
Naslonio je glavu na prekrštene šape, pogledom je pratio Jabankovo kretanje po kući.

„Gladan sam. Umoran sam.Malo ću odspavati“-pomisli meče, malo se protegnu, zijevnu, mumlajući nerazgovjetno i polako utonu u san.
„Samo ti spavaj mali“- vidno oraspoloženi Jablanko sjedio je kraj peći izuvao mokru obuću, čarape ostavljao da se osuše. Bilo je hladno, ali mnogo toplije oko srca dok je vatra pucketala. Obuo je suve čarape, pored mečeta je spustio sijena koje je našao u štali, legao je pored mečeta i pokrio ih ćebetom. Priljubio se uz svoga krznenog prijatelja.
Nije se bojao ničega. Bila je tu vatra. Svijeću je pogasio pustivši vatru da sama kreira noćne plesače.
Od uzbuđenja nije mogao da zaspi. Učinilo mu se pored vatre da su svi problemi riješeni. Da od sutra više ništa neće biti kao prije.

„Znaš, ja ću izjutra dok ti još spavaš, naložiti vatru, da nam bude toplo. Malo ću počistiti i dovesti sve u red. Popraviću onaj polomljeni ležaj.“-kao da se obraćao mečetu.
Jablanko je razgledajući sobu planirao šta će sve ujutro da uradi.
Jablanko je gladan do dugo u noć, ustajao ložio vatru, ali san nije htio na oči. Zaspao je pred zoru.
Probudila ga je hladnoća koja se polako zavlačila pod pokrivač i hladnim prstima tjerala san sa umornih i iscrpljenih tijela.
„Ustaj mali moj, evo svanulo je“-budio je meče koje se protezalo i zijevalo.

Meče je naglo ustalo i istrčalo napolje. Jablanko je ustao i krenuo da vidi šta meče radi.
Meče je otišlo do kapije kroz koju su prošli. Stao je i dugo gledao u pravcu odakle je sa Jablankom dan prije stigao. Nakon nekog vremena tužno je oborio glavu i laganim i teškim korakom vartio se u kuću.
„Na mali, posluži se dug je dan pred nama. Ovo nam je sve što imamo. Moramo danas nešto smisliti.“-pruži koru hljeba mečetu, manji dio zadrži za sebe.
Snijeg je opet počeo padati. Sitne kao mušice pahulje snijega vješto su pokrivale njihove tragove na dvorištu.
Jablanko kratkim skokovima pretrča do štale gdje je bilo još nešto drva za ogrijev.
„Biće još za dan dva najviše ako budemo štedjeli.“-promrmlja Jablanko.

Pored njega se stvori njegov krzneni prijatelj. Gledao je u njega kao da želi saznati dalje planove.
Jablanko se spusti pored njega zavuče svoje dlanove u krzno i pokroviteljskim glasom mu reče.
„E moj mali. Još je svijet ovaj surov za nejake. Idemo. Zima je.“-ustade a meče malim skokovima potrča za njim.
„Danas ću se malo približiti selu. Izvidjeti kako bi došli do hrane. Ti ćeš ostati ovdje. Bojim se da te ne bi lovački psi nanjušili i lovci potjerali. Ne bih ti mogao mnogo pomoći.“-pričao je dok je cupkao od hladnoće.
Ušli su u kuću.

Jablanko pokupi stvari u kofer i skloni ga od pogleda ispod polomljenog ležaja.
„Mali neću te zatvarati u kuću, ali moraš ostati tu i čekati me. Ja ću časkom da se vratim.“-pomilova ga po vlažnoj nuški.
Čim je pošao meče pođe za njim.

„Ne, ne, ne. Nisi me razumio. Moraš ostati ovdje. Vidiš da sam kofer ostavio ispod ležaja. Moraš me čekati. Ne smiješ među ljude. Sjeti se svoje majke.“-čučnuo je pored mečeta pokušavajući da mu objasni njegov zadatak.
Meče je nijemo zurilo u njega očekujući početak igre.
Jablanko ustade i nastavi kretanje, odmah za njim i meče.
Vidjevši da ga ne sluša Jablanko podiže ton na njega. Meče ustuknu.
Kroz glavu mu proletiše slike Šemsine i silne batine koje je njegova mati dobila od njega.
Uplašeno odskoči i zapanjen ostade da gleda u Jablanka.
Vidjevši njegovu reakciju Jablanko se okrenu i brzim koracima nestade u pravcu prema selu vješto se provlačeći ispod borovih grana otežalih od  snijega. Tragovi malih stopa jedva vidljivi ostadoše za njim u dubokom snijegu. Kao trag gonjene divljači.
Nije se osvrtao da ne ohrabri meče. Ovaj put morao ga je poslušati zbog njega samog.

Ubrzo su mu se ukazale prve kuće u selu.
Neveliko selo sa raštrkanim kućama bilo je pred njim. Jablanko zastade.
Gledao je u neveliku kotlinu oko koje su nasumično bile razbacane kuće. Nekih dvadesetak kuća koliko je mogao izbrojati.
„Ovo je malo selo. Kako da dođem do hrane.“-bojao se.

Znao je da je vjerovatno za njim krenula i potjera iz doma. Sigurno su se i u selu raspitivali za njega. Nije imao ideju šta da radi.
Bio je blizu ljudi gdje mu je i bilo mjesto, ali je od istih zazirao i bježao kao gonjena zvijer.
Koristeći prirodne zaklone blagi pojas šume koji je išao pored puta približavao se selu.
Bilo mu je hladno. Noge obamrle od zime bile su kao ukočene. Što od hladnoće to od straha njegovi koraci su bili teški i tromi.
Začuo je glasove.

Nedaleko od njega sasvim jasno je čuo glasove. Nekoliko njih.
Muški glasovi.
Zastao je dok mu je srce lupalo tako snažno da se bojao da će ga svi čuti. Nakon nekoliko trenutaka došao je do daha.
Šćućuren i pogrbljen polako se približavao ljudskim glasovima. Ispred njega se ukaza mjesno groblje. Zastao je i pogledom tražio odakle dopiru glasovi.

Meče je još dugo gledalo za Jablankom dok se gubio u daljini.
„Zašto me ostavlja? Zašto je dizao glas?“-bujica emocija i pitanja preplavila je mlado meče.
Ne toliko mlad svime onim što mu se izdešavalo, ali mlad sa količinom saznanja o svijetu u kojem bi trebao da živi nije mogao da nađe odgovarajući odgovor.
Ostao je sam. Osvrnuo se oko sebe. Podigao je njuškicu prema borovoj šumi. Poželio je ipak potrčati za Jablankom, ali znao je da to ne bi bilo dobro. Okrenu se i tromim korakom sa očima punim znatiželje uputi se prema šumi.
Prolazio je kroz šumu mnogo puta, ali nikad sam. To su bila samo kratka proputovanja.

„Da je sad moja Jagoda sa mnom sve bi mi bilo lakše.“-pomisli nimalo svjestan ni da mu Jagoda ne bi mogla mnogo pomoći. I sama je bila otrgnuta od divljine kamo joj je i bilo mjesto.
Neki strah uvlačio mu se pod debelo krzno otporno na hladnoću, ali neprijatna jeza činila ga je ranjivim. Oprezno je koračao stalno se obazirući oko sebe. Strijepio je od svakog šuma. Činilo mu se da će se svakog trena okrenuti i dati u bezglavi bijeg, ali neka nevidljiva ruka kao da ga je vukla u svijet koji bi svakako trebao biti njegov. Svaki njegov korak bio je bolan, pun strijepnje, ali sa svakim korakom budila se želja za slijedećim.
Unutrašnja borba lomila je meče. Svaki korak budio je sve veći strah, a strah je budio sve veću želju. Šuma je postajala upadljivo gušća i mračnija.
Nedugo nakon toga izbi na jedan mali proplanak omeđem nekakvim gustišem, visokom i polomljenom bujadi. Nekoliko žbunova privuče mu pažnju.
Oprezno je prilazio žbunju na kojem se nalazilo nešto što je privlačilo njegovu pažnju.

Snijegom prikrivene plavkaste bobice prosto su mamile njegov pogled.
Prišao im je. Vlažnom njuškicom pažljivo ih omirisa.
Nije znao zašto, ali otkide jednu i još jednu te ih poče žvakati.
Ukus mu se učini sasvim običnim. Različit od svega onog što je dosad jeo.
„Da probam opet.“-pomisli te se baci na preostale bobice.

Otkidao je jednu po jednu i sa svakim zalogajem činilo mu se sve boljim izborom. Zanešen halapljivošću osjeti bolan ubod u njušku. Gotovo je urliknuo do boli. Bol.
„Šta je sad ovo?“-uplašeno odstuknu.

Bol ga je na momenat podsjetila na majčine neartikulisane urlike nakon što bi Šemso međedar poslije pijančenja svoju bijes iskaljivao na Jagodi.
Jagoda mu o tome nikad nije htjela govoriti.
„Pusti sad to. Biće vremana. Život je pred tobom.“-jasno se sjeti njenih riječi.
Jasno je osjetio krupne suze koje su se iz očiju upijale u toplo krzno.

Kao nož probadalo ge je saznanje majčinih bolova koje je pretpila.
Pribravši se meče ponovo priđe žbunu gdje se ubolo na trn od trnjine sa bobicama koje su prosto mamile na još neki zalogaj.
Opreznim pokretima sve vještije je otkidao bobocu po bobicu i halapljivo jeo.
„Gdje je sad Jablanko? Kako li se snašao?“- pomisli meče.

„E moj Todore ti si vazda bio mimo svijeta. Pa eto nađe mrijeti na ovakvom zlu.“-reče jedan od glasova iz groblja.
„Ajde Lazija ne melji. Dodaj de te malo mučenice, pa se prihvati lopate. Sahrana samo što nije. Nemamo još vremena.“-jedan od glasova dopirao je iz grobnice koja se pripremala za sahranu.
Bilo ih je četvorica. Jablanko ih je posmatrao.

„Znači biće sahrana, a gdje se neko sahranjuje mora biti hrane.“-pomisli Jablanko ni sam ne znajući način kako doći do nje.
„Sačekaću da vidim kako će se stvari odvijati. Nešto ću već smisliti.“-pomisli Jablanko te potraži bolje mjesto sa boljim pregledom na mjesno groblje.
„Živ se smrzoh. Samo da ovo završi pa da se ide jesti i ogrijati.“-jedan od glasova reče.
„Šta ti je život. Još prije par dana cjepkao je drva za ogrijev da se zimus on i baba ne bi smrzli, a vidi sad. Sve mu to ništa ne vrijedi. Dolazi u ovu ledanu.“-reče Lazija.
„Milenko izviri de. Jesu li krenuli?“-reče Lazija i prihvati se lopate.

Jedan od njih koji se odazva na Lazijino pitanje ustade. Milenko krenu prema Jablanku.
Jablanko se sledi. Šćućuri se u malom žbunu iz koga je rastao cerić, a okolo je bilo još mnogo mladica nakićenog listovima koji su odolijevali naletu zime i opstajali do krajnjih granica.
Milenko se zaustavi nedaleko od Jablanka pogleda prema selu. Nakon trenutak dva se okrenu i vrati u groblje.
„Evo ih idu. Ajmo malo požuriti bilo bi sramota da se čeka na nas.“-Milenko dugim koracima pođe prema alatu.
Tresući se od straha i hladnoće Jablanko nemade kud. Groblju se približavala sahrana. Nije mogao nikud.
Smrt mu nije bila mnogo poznat pojam. Znao je da postiji život i poslije njega smrt, ali kako i zbog čega biva nije baš razumijevao. Nedavno je i sam bio prisutan smrti Šemse međedara, nesretnog roma kojeg je život nemilosrdno vodio težom stranom puta. I Jagoda, divlja životinja iskorištena u svrhe patnje međedara nesretno je okončala svoj život u njegovoj blizini.
„Zašto je sve tako komplikovano.“-pomisli Jablanko.

Nijemo je posmatrao sahranu. Nije bilo mnogo ljudi. Možda zbog snijega. Nakon što je pop završio sa čitanjem molitve i nakon što su sanduk sa tijelom pokojnika položili u raku i zatpali, jedan od učesnika sahrane pozva prisutne na zadušni ručak kod pokojnika.
Nijema skupina polako se rasipla i napuštala groblje. Nakon par trenutaka ostalo je prazno groblje, svježa humka i promrzli Jablanko.
Oprezno je prišao do humke. Na krstu je pisalo ime, godina rođenja i smrti. Par poludogoralih svijeća. Vezeni peškir umotan oko krsta. Na njemu jabuke dvije. Pored njega napola popijena flaša sa pićem. Dva buketa cvijeća.
„Zar je to sve od života što ostane.“-upita se Jablanko.

Pogled mu privuče zamotuljak odložen pored krsta u najlon vrećici.
„Da nije?“-pomisli Jablanko na hranu.
Znao je da ljudi u ovim krajevima na groblju ostavljaju piće, a ponegdje hranu. Čuo je to od starijih domaca koji su znali ići tražiti piće i cigarete po lokalnom groblju.
„Ako je ostavito vjerujem da postoji razlog. Za namjernika, lutalicu. Za gladnog.“-pomisli Jablanko.
Sagnuo se i otvorio zamotuljak.
Bila je hrana.

Komad pečenog mesa, pola hljeba, par komadića pite od sira i jabuke dvije. Ni mnogo ni malo.
Brzi koracima grabio je prema napuštenoj kući koja je bila njegovo i stanište jednog nesretnog mečeta.
„Isti smo nas dvojica. Odbačeni od svijeta u kojem živimo. Valjda se zato i bolje razumijemo.“-pogledom je izdaleka tražio mečetov lik pred kućom.
Nije ga bilo. Dozivao ga je oko kuće. Tražio, ali nigdje ga nije bilo.

„Naložiću vatru. Pojaviće se on već.“-požuri Jablanko da naloži staru peć radujući se pronađenoj hrani.
Vatra je veselo pucketala, a od mečeta ni traga ni glasa. Noć je polako stezala napuštenu kuću u obruč. Jedna vatra tinjala je i hrabrila dječaka u namjeri da pronađe svoj put. Nije dirao hranu. Čekao je da dođe meče.
Snijeg je zaškripao ispred kuće.

Jablanko poskoči. To je smo moglo biti meče. Istračao je napolje.
Meče je stajalo na zadnjim nogama i kao rukama ga pozivalo da pođe sa njim.
„Ma ulazi. Smrznućeš se. Ima vatre i nešto hrane. Čekam na tebe.“-gotovo očinskom brigom obrati se mečetu.
Zbunjeno meče par trenutaka stajalo je neodlučno te pođe za njim.
Jablanko ga je milovao po krznu kad primjeti trag krvi na nosu.
„Šta je to bilo?“-iznenadi se.

Veseli mečetove oči odagnaše njegovu zabrinutost.
Rasporedio je hranu na dva obroka. Jedan obrok ostavi za drugi dan.
Hrana je vraćala snagu u njegov organizam. Meče nije mnogo jelo. Pojelo je parče mesa i pola jabuke.
„Nisi nešto gladan. Mora da si nešto žderao. Mada ne znam šta bi to bilo.“-razgovarao je Jablanko sa njim.

Vatra nije bila dovoljna da ih ugrije kao u svakom toplom domu, ali davala je snagu i budila život u njima. Vjerovali su u sutrašnji dan.
Meče se sklupčalo na podu pored peći i zaspalo, a Jablanko je još dugo u noć ložio vatru u peći i gledao u sjenke po plafonu gdje su igrale neki ludi ples.
„Nećemo moći još dugo ostati ovdje. Moraćemo ići dalje. Još koliko je sutra. Hrane neće biti, a niti drva.“-odlučio je Jablanko
San je ispunio ne baš mnogo toplu sobu.

Bilo je itekako razloga za snove. Dva bića iz različitih svjetova sklupčana i promrzla imala su sva prava na njih.

Pozdravlja Vas mandrak72, netipični saradnik duše po pitanju malih života.

[ Mandrakizmi ] 03 Januar, 2010 20:45

Ljubav je slijepa. Otud pipanje u mraku.

Ljubav ne umire. Protagonisti nisu te sreće.

Ljubav ne poznaje granice. Ne poznaje ni ograničene.

Vođa je čovjek poput nas. Samo neobavješten.

Zakon još nije zaživio. Čeka da odumre država.

Sudije ne prave razliku među nama. Razlika je u cijeni.

Pranje novca je vrhunac pretjerivanja u higijeni.

 

 Pozdravlja vas mandrak72, neobavješteni graničar na ivici strpljenja.

Hit Counter
Free Web Counter