[ Generalna ] 20 Mart, 2011 08:39
Odbjegla želja
Na kapiju pozvoni
Ne to je sunce

Radost se budi
Iz okova ružna sna
Božur miriše

Prva proljetna
Na tepihu cvijetnom
Igra leptira

Koraka budna
Usnula sanjarenja
Trava je meka

Koraka laka
Započinju ludi ples
Nebo je plavo



Pozdravlja Vas mandrak72, haiku nevješt, a lafo trudi se
p.s. zadatak dobih od sanjarenja56, sa riječima vodenica, sunce, vrba, leptir i grom prozivam nesanicu, unajedinu, stepskog, persefonu i roksanu.
[ Priče iz Desetog sela ] 17 Mart, 2011 15:48

Pogledom prepunim prezira Sofija je popot vulkana izbacivala sav svoj bijes na površinu koji je kupila u sebi. Potoci lave valjali su se preko jezika u samo jednom pravcu.

„Misliš Sofka, ništa ne zna. Samo škola, kuća. Slušaj me ti dobro gospodine Pavloviču.“-nesmanjenom žestinom izbacivala je iznova teške optužbe, dokaze i argumente.

Sofija je bila profesorica srpskog jezika u penziji. Sav svoj život posvetila je obrazovanju, usađivanju ljubavi za lijepom riječi učenicima srednje mješovite škole. Uprkos svim nedaćama nije se pokolebala. Do zadnjeg časa sa istim žarom dijelila je neslućene visine i padove bardova pisane riječi. Nije se ni pokolebala onog dana kad je direktor škole pozvao na razgovor sa željom da joj saopšti kako treba da spusti kriterijume ocjenjivanja u školi.

„Sofija. Ja znam da ti voliš svoj posao. I to je sasvim u redu. Znaš i sama kakva su danas vremena. Za pisanom riječi malo ko danas poseže. Pokretne slike i filmovi uzimaju primat. Internet zabave i ostalo. I ova kriza nesretna. Kome je danas do čitanja moja Sofija? Eto ti malo razmisli. Progledaj malo kroz prste tu i tamo. Neće njima niko zamjeriti Bodlera, Selimovića ili Dostojevskog. Ko zna šta će sa tom djecom biti kad završe školu. Ionako nepripremljeni ulaze u surovi život. Pa bar da im ne otežavamo.“-direktor je nervozno okretao naočale u ruci dok se obraćao Sofiji.

Znao je tu ženu. Oduvijek je bila tu u školi. Još uvijek se sjeća njenog zanesenjačkog pogleda dok bi na recitatorskoj sekciji ispravljala srednjoškolce na probama prije priredbe. Neretko bi se i sama popela. Recitovala citate koje je godinama kao vodu znala. Unosila svu onu energiju koju mladi zbog svoje adolescencije ne mogu shvatiti. Možda u godinama koje dolaze.

Oborila je glavu. Nekoliko trenutaka oćutala te podigla pogled prema direktoru.

„Milane. Ti vrlo dobro znaš da sam u pravu. Kad će biti vrijeme da se toj djeci kaže šta je dobro ako ne sad. Kasnije će biti kasno moj Milane. Još koliko sutra ta djeca će među ljude. Zvjeri. Sa nejasnom crtom između dobra i zla. Sad je vrijeme. Još uvijek se dade šta popraviti. Milane kažem ti dobra su to djeca. Predobra za vremena u kojima rastu.“-zastade.

„Ima tu kvaliteta. Vidim ja to njima u očima. Nije vrijeme da im sad popustimo. Ako popustimo prepustićemo ih ulici. Ima par slučajeva neću reći beznadežnih, ali na njima se još može raditi. Popraviti koliko se može. Kad vide da im nema druge naučiće. Neka bar slušaju i nešto će ostati u glavi, ali moraju čitati. Moraju razmišljati svojom glavom.!“-nije se dala Sofija.

„De, de. Nisam ja rekao da ne trebaju da čitaju. Uvijek je bilo učenika koji su čitali i onih drugih.“
„Ali takve je čekao rekla bih siguran posao. Danas ih ne čeka ništa. Ništa.“

Bio je svjestan svega. Najviše od svega bi volio da ovaj razgovor nije nikad počeo i da ga nije vodio.

„Sofija. Sofke. Ne razumiješ ti ova danas vremena. Pusti neka ide kako ide. Imaš još nešto do penzije. Nisi ti svoj obraz ukaljala. Krivo je društvo, ekonomska situacija i sve ono na šata nisi uticala.“
„Ali Milane kako da jednoj Sanji izbrišem tvrđavu iz pogleda u koji se skrila? Kako Aci iz IV2 pokazati da su zbog ljubavi patili i Gete i mnogi drugi i Saški i Jasmini. Milane nemoj mi to oduzimati. Znaš da svoje djece nisam imala. A ovo su sva moja djeca. Radujem se jednako s njima njihovim uspjesima. Osjetim da to oni vide. U školi. U kasnijim susretima. Mnogi od njih postali su i ljudi. To su moja djeca Milane i meni su povjerena. I ko će biti kriv kad ih iznevjeri život. Ja moj Milane.“-prekide i okrete se prozoru.

Osjetila je kako joj se pogled muti dok je kroz prozor gledala na školsko dvorište. Suza joj krenu niz lice. Osjećala se shrvano, iznevjereno. Nemoćno.
„Penzija.“-pomisli.
Pomisao o penziji nije bila nimalo prijatna. Čitav život je radila i nikada o njoj nije mislila. Postala je svjesna da njene kolege koje je zatekla na početku svoje karijere odlaze. U penziju. Neki su i umrli. Bila je najstarija. Nikada nije pomislila da će doći i taj dan da će biti najstarija. Da je slijedeća za penziju.
 
Direktoru je bilo žao te žene koja je mlada ostala udovica. Nije se udavala poslije. Povukla se u sebe i knjige i kao da je s muževom smrti zatvorila korice svoga života. Svu svoju ljubav usmjerila je knjige i djecu. Pozajmljivala im knjige iz svoje lične biblioteke, nimalo ljuta kad bi je vratili iskrzanih korica ili sa tragovima olovke. Kupovala je knjige gdje god bi išla. Nosila sa sobom. Pozajmljivala svima onim koji bi i makar malo iskazali želje za čitanjem ili interesovanjem za nekim djelom.

I on sam bio je koju godinu pred penzijom. Još jedan mandat. Još četri godine. Taj stalni pritisak ne bi Sofija razumjela i da joj kaže. Politika nema milosti. Za tren posla bi pogazili sve ono što je godinama gradio. Godinama je izbjegavao da i pomene riječ politika na sastancima vijeća profesora. Nije želio ničim narušiti atmosferu dobrih odnosa.
Mnogo šta je progutao na svoju štetu. I ovo sad bio je posljednji pokušaj, posljednja brana politici koja je tražila sebi mjesto. Želio ih je poštedjeti sve. A taj lokalni kabadahija iz politike. S njim se nije dalo razgovarati. Uživao je prijetiti „odozgo“, prijetiti sječom.
„Koga?“-ponavljao je sebi svađu sa njim.
„Znaš ti koga. Onu izhlapjelu Sofiju, i ne samo nju.“-pjenio je.
Ne nije im htio sve to reći. Tješio se da će pokušati još bar za svog mandata takve karikature držati podalje od škole. Imao je svoju misiju. Posljednju.

„Da li je to sve?“-upita ga Sofija.
On kimnu glavom. Breme tereta još jače pritisnulo je njegovu muku. Nije imao snage ni riječ da prozbori.
Izašla je iz kancelarije i dugačkim hodnikom krenula prema kabinetu. Koraci pod njom gubili su tlo. Svaka tačka oslonca bila je poljuljana i ljuljala se kao brod na pučini. Koraci su bili sve kraći i teži. Hodnik je treperio pred njenim očima. Prozori su se okretali za njom. Čitav njen život rušio se kao kula od karata.
Osvijestila se u bolničkoj sobi. Nedugo nakon toga penzionisana je.

Penzionerske dane ispunjavala je šetnjom, malim vrtom iza kuće, a kad bi hladni dani najavili zimu grijala bi ozeblu dušu bardovima domaće i svjetske literature. Brzo se privikla na penzionerske dane. Čak šta više mnogo lakše nego je i u najboljim  mislima zamišljala.

Penzija je bila redovna, ali mala. Uglavnom nedovoljna, ali nesklona materijalizmu nije se žalila.  Međutim svjetska recesija kao da nije marila za najugroženiji dio društva, pa tako ni za Sofijom. Penzija jedva da je pokrivala troškove režija i lijekova. Ono malo preostalog novca jedva da je pokrivalo potrebe za hranom desetak dana. Materijalnih vrijednosti i drugih prinadležnosti nije imala.

Zima je bila na pragu. Bilo je krajnje vrijeme da pribavi neophodan ogrijev. Nikakva računica nije postojala koja bi ukalkulisala sve troškove i rashode sa penzijom. Postojao je taj minus, ta rupa u računu koju nije uspjela pokriti tridesetpetogodišnja karijera profesora srpskog jezika.
Danima se lomila da donese odluku kojom bi se bar nakratko riješila nagomilanih problema. Odlučila je da rasproda nešto od velike zbirke svojih knjiga. Danima je pravila liste i iste cijepala sa imenima knjiga koje je planirala prodati. Čak je i zamolila jednog bivšeg učenika koji je prodavao knjige na ulici da rasproda jedan dio knjiga koji bi mu dala na spisku.

Posmatrala ih je kao svoju djecu. Nije postojalo niti jedno kojega bi se mogla odreći. Prstima je prelazila po uredno složenim knjigama i njihovim koricama svih boja, oblika. Onih sa utisnutim kao i sa ispupčenim slovima. Svaki taj dodir kao nožem bolno je probadao oslabjelo staračko srce.

„Eh da hoće Bog da me uzme.“-izusti tiho.

Ipak je pritisnuta oskudicom naposlijetku sastavila spisak i doturila ga Zoranu prodavcu knjiga na ulici, bivšem učeniku koji je ne tako davno bio njen učenik  željan znanja i života.  Roditelji nisu imali novca da ga školuju na fakultetu koji se nalazio u Banja Luci. Želio je studirati srpski jezik. Duboko razočaran utjehu je našao u prodaji knjiga na ulici. I dalje je svakodnevno čitao i upijao mudre riječi velikih književnika i bio od velike pomoći zaintersovanim kupcima knjiga na njegovom štandu.

„I to je to.“-gotovo da je osjećao krivicu zbog stanja koje je dovelo do toga da njegova profesorica prodaje svoje knjige.
„Da. Baš tako.“-s bolom u glasu priznade.
Bitku je izgubila. Materijalni svijet i politika nisu sačuvali onu državu kojoj je ode i recitale pripremala. Državu ravnopravnih i socijalno obezbijeđenih ljudi. Humanu državu.
 Još iste večeri Zoran je navratio i zamolio da pripremi „Pripovjetke“ od Čehova.
 „Navrati ujutro. Knjigu ću pripremiti.“

Zatvorila je vrata. Leđima se oslonila na njih. Činilo se da se sav teret nakupljen godinama naslonio na vrata sa vanjske strane i pritiskao joj leđa. Nekoliko trenutaka u tišini stajala je u polumraku neosvijetljena hodnika. Štedila je na svakom koraku.
Teškom koracima uputila se u svoju biblioteku. Ispunjene police biblioteke kao da su čekale na nju. Kao da su i same strijepile da će biti izabrane i prepuštene drugim rukama. Očima koje nikada neće gledati sa istim žarom. Posvećenosti djelu. Čovjeku.

„Zašto baš on?“-pomisli.

 


Pred očima je gotovo gledala Antona Pavloviča Čehova. Iz njega je izbijala snaga, mladost. Ljepota i muževnost blago isturene brade. Njegova crna kosa bijaše još crnja. Buntovnija. Uzalud je pokušavao pokoriti svojim blijedim prstima koje je provlačio kroz nju.

„Znam. Znam da ne mogu da ti oproste što si raskrinkao bandu. Ismijao moj Pavloviču. Kameleon se pokazao u svim svojim nijansama. Koliko je trebalo da shvate? Pas je pas, vlasnik je njegova slika. Lutalica je posljedica ljudske neodgovornosti ne njegova odgoja. Govorila sam ja to Milanu. Nije me slušao.“-dizala je ton kako bi rečenice prilazile kraju.

„Sve si ti to znao. Bolje no iko. Šteta što tvoje riječi ne dopriješe do Nađenke, što ih vjetar odnese. Znam da si je volio. Iskreno. Nisi se ti šalio kao ni snijeg koji je prštio ispod sanki. Možda nije trebalo da se izvinjavaš njegovom prevashodstvu i viskom činovniku Brižalovu. Strah od ljudi čini budale, da je samo Milan smogao snage ne biti Červjakov i pljunuti onu lokalnu budalu. Moj Pavloviču.“-zastade.

„A ja. Ja budala u futroli. Lijepo podigla korice od knjige i kao kragnom vrat stisla. Kamo sreće da sam se udavila, a ne ko Belikov sav svijet oko sebe uvlačila u futrolu i ovako patila. Pa glava ako treba. Dokle kaljače nositi kad je svuda glib okolo.“-stropošta se u starinsku fotelju, za sobom povuče heklanje.

Nije ga popravila. Bila je bijesna kao nikada do tada.

„Sav onaj humor zar bijaše lažan. Mogao si me pripremiti za sve ovo Pavloviču. Samo se ti smješkaj.“-što je više bjesnila bilo joj je lakše i njen glas je polako spuštao ton kao da se mirila.
„Znači ideš. Neka. Znaj da te neću zaboraviti, ali ni oprostiti. Nisi bio dovoljno jasan moj Pavloviču. Nisi ni danas bojim se. I sama snosim dio krivice. Nisam smjela odustati od djece ni po koju cijenu. Prozrela sam ja tebe moj Pavloviču mnogo bolje nego što misliš.

Svađa potraja do duboko u noć. Osjećala se mnogo lakše kad bi rekla sve ono što misli. Svađala se sa Čehovim kako nikad niko nije.
Držala je knjigu u ruci.
„Napisaću nešto. Posvetu. Ne, bilo bi glupo, pa ja ne znam ni kome će knjiga. Bilo bi odveć nametljivo. Neukusno.“-razmišljala je nekoliko trenutaka.
Nekoliko trenutaka se kolebala, a onda je olovkom ipak ispisala nekoliko reda. Zatvorila je knjigu i privila je na grudi. Obema ruka je stisla kao da ju je čuvala od zime il jaka vjetra. Opraštala se.

Zoran je zvonio. Nekoliko puta ponovo je pritisnuo taster. Odgovora nije bilo. Pogledao je na časovnik. Bio je siguran da je profesorica budna. Nakon još nekoliko uzaludnih pokušaja posumnjao je da se nešto desilo. Raspitivao se kod komšija da li je Sofija negdje izašla. Neki od njih nisu ni znali o kome je riječ, a drugi koji su je znali nisu umjeli da odgovore.

Ubrzo je pozvana policija. Uviđajem na licu mjesta zatekli su je u fotelji. Mrtvu. Stezala je knjigu na grudima. Na licu joj je ostao zaleđen osmjeh.
Najveći dio knjiga iz fonda njene biblioteke završio je na policama gradske biblioteke. Jedan manji dio proslijeđen je školskim bibliotekama.

Šta je te noći zapisala ispod korica ostaće tajna.

Ovih dana do mene je stigla jedna takva knjiga. Čitajući Čehova još uvijek tražim tragove olovke koji ostadoše kao opomena. Ostaje nam odgovornost prema mladima. Krivica će biti samo naša.


Pozdravlja vas mandrak72, pekar slobodne inicijative i duplog pasa.

[ Priče iz Desetog sela ] 16 Mart, 2011 16:08

Svijet se stalno mijenja i oblikuje. Dijelom ga oblikuju ljudi, običaji i sudbine, a dijelom priroda koja neumitno ostavlja tragove. Često pored nas i naših života minu ljudi koje gotovo zaboravimo, a eto postoje neke sitnice koje nas podsjete na iste.

Milutin ili kako su ga zazivali Miško nije bio sitnog stasa, već naprotiv ljudeskara sa dlanovma poput lopate, ali dobrodušan i prost čovjek kao i ,mnogi drugi. Međutim iza njegova pogleda nije se mogla sakriti njegova dobrodušna narav. Jednostavno neki se ljudi takvi rode.

Bio je iz siromašne porodice i vrlo mlad je ostao sam. Baš u moentima kad mu je trebao neko da mu pomogne, pogura da snađe ostade bez ikakve zaleđine i podrške te nastavi kroz život sam da se bori sa talasima nemaštine koja se smjenjivala sa nerazumijevanjem okoline.
Nikada nije bio zaposlen u kakvom preduzeću ili fabrici. Kad god bi se njegov slučaj razmatrao, uvijek bi iskrsao neki teži slučaj ili nečiji slučaj. Nije se on mnogo ljutio. Vjerovao bi da je to stvarno tako i da je sudbina ta koja ga drmusa i za kaput drži ne dajući mu da ni za pedalj ne odmakne od svoje bijede.

Miško nije nikada prosio. Uvijek je nalazio načina da zaradi neki dinar. Imao je konjića jedva nešto težeg od sebe. Ostavili mu ga neki čergari koji su nekoć davno prolazili gradom te zanoćiše u njegovom dvorištu uz njegov pristanak. Ispekao je njima Miško posljednju kokoš i još jednu za supu dao.

„Neka, neka.“-nije htio uzeti ni dinara za njih.

Bilo mu je žao dječice i njihovih stopala pocrvenjelih od studeni koja se sa zimom krišom uvlačila u varoš podno Balja. Još istog jutra uputio se zarana u kestenovu šumu koja je bila prepuna primamljivih plodova koji su se sjajili dok su mu bodlje neugodno peckale ogrubjele prste. Zadovoljno se smješkao, zamišljajući zadovoljne okrugle očice garave dječice dok budu poskakivala nestašno oko velikog limenog bureta, a hiljade varnica kao zvjezda padalica bude padalo oko njihovih polubosih stopala.

Dok se čerga nije probudila vatra je pucketala i miris pečena kestena vrlo brzo ispunio je dvorište sa neznanim gostima kojih se svako klonio osim Miška.

„Ajde, ajde navalite dok su vrući. Kad se olade nisu Bog zna šta.“-prizivao je šarenu svitu koja se brzo okupila oko vatre sa kestenjem. Kao što je pretpostavljao najveselija su bila dječica. Nisu prestajali trčati oko vatre. Očas bi pali na zemlju te se po njoj premetali kako kakvi nestašni kozlići. Smijala se djeca, a sa njima i Miško.

Dok su jeli garavo i vrelo kestenje razgovaralo se o svemu.

„Vidiš gazda. Ti si ko i mi. Zadnju kokoš podijelio si s nama, a jutros nam i kestena ispeče. Šta ćeš sutra?“-najstariji Rom bio je razgovorljiv.
„Pogledaće Bog i na mene vaka. Uvijek se nađe dobrih ljudi. Nikada nije bilo da je posla nestalo, a još nisam čuo da je neko od gladi umro.“-nij skidao pogleda sa razigrane dječice sve musave oko usta od pečena kestena.
„U pravu si. Ni mi nismo rado viđeni gosti, ali ljudi se nađe. Vučemo tu neku andrmolju i svak u njoj nešto za sebe pronađe. Nešto i naplatimo, nešto poklonimo. Opet nam ljudi nešto daju što im ne treba, a opet treba tamo nekome drugom. Mi smo ti kao neki lutajući vašar gdje za svakog se ponešto nađe.“

Miško je gledao u njih. Nije ih ni pitao čim se bave, ali bilo mu je jasno da svaštare. Bilo je tu starih lonaca, polomljenih kišobrana, točkova od bicikla i kojekakve starudije gotovo neupotrebljive, ali bili su sva njihova blaga i imovina.

„Andrmolja kažeš.“-posmatrao je nekoliko trenutaka sva njihova blaga.
„Veliš za svaku robu kupca ima.“-rezimirao je razgovor sa Romom.
„Ima, ima. Ako si mušterija i ako robe imaš da pazarimo.“-Rom je bio raspoložen za trgovinu.

Obilazili su oko kuće, prevrtali odavno odložene i neupotrebljive stvari i sklopiše dogovor.

„Vidi. Dobar si ko čoek. Uzeću ti onu staru peć, dolap, klinove od brnača i mlin za kafu. Veliš krupno melje.“-pazar se utvrđivao.
„Jel može vako. Vidiš imamo troje kola, a pet konja. Zima samo što nije, a treba njima rane. Da mi tebi konja ostavimo i kola. Kad ponovo naiđemo ti nam njih opet vratiš. Do tada Bog te veslio s njim što uradiš, za sebe si uradio. Jel pošteno?“-škiljio je na ono jedno malko zrikavo oko očekujući potvrdu trgovine.

Miško je mjerako čas njega čas konje koji su već bili upregnuti. Samo je jedan od njih bio sam upregnut. Omaleni sivalj, kome se nisu tako lako mogle odrediti godine pokorno je stajao upregnut u zapregu. Tek ponekad bi mahnuo repom i dao do znanja da nije voštani lik iz bjelosvjetskih muzeja. Vjerovatno i zbog slabe ishrane djelovao je još sitniji i stariji. Nije baš bio prilika za pokazati se, ali ni ono što je stari Rom tražio nije bilo u boljem stanju.

„Kad s njim privučem drva za zimu na konju sam, a ni oni neće bar do proljeća nazad. Možda zaradim koji dinar s njim. Uvijek će trebati nekome nešto prvesti. Kakvu andrmolju.“-pomisli i uhvati sebe kako se već zakačio za riječ koju je tek čuo od Roma.
„Andrmolja. Pa toga ima kod svake kuće. Od nje bi se moglo živjeti.“
„Evo ruke. Dogovor je pošten ko što sam i sam.“-prihvati ponudu i dugo se rukovao sa vještim trgovcem.

Na odlasku su mu mahali, sve dok nisu nestali u pravcu koji je vodio prema gradu. Gologlava dječica stalno su se smijala i premetala.
Čergari su otišli. Nisu se pojavili na proljeće, kako je bio sam pomislio. Put kojim su hodili nije imao kalendare i smjernica. Samo jedno je sa njima bilo sigurno. Njih se moglo sresti kad im se najmanje nadaš.

Odmah je prionuo na posao da sivalju obezbijedi krov nad glavom. Oslobodio je jednu šupu za drva koju je nekako prilagodio da se u nju smjesti konj. Nije bila velika, čak šta više omaleni sivalj se s teškom mukom provlačio kroz nakrivljena vrata, ali nije davao do znanja da se čemu protivi. Nakon par dana već je prvi put s njim izašao pred oči javnosti očekujući njihove reakcije. Bilo je svega. Od podsmijeha do simpatičnog prihvatanja bila je tanka crta.

Natovario je otpad koji je godinam stajao pored njegove kuće i pošao put odlagališta smeća i otkupne stanice za sirovine. U nekoliko tura već je gotovo riješio sve ono što mu je godinama stajalo u dvorištu i smetalo.

„Đe si Miško. Bogami si se dao na velik posao. Šta to voziš?“-pozdravljali su ga i uz put propitivali komšije i poznanici.
„Andrmolju moj prika.“-odgovorio bi i samo se nasmijao.

Za njim su ostajali začuđeni pogledi.
Brzo se gradom pročulo da Miško prevozi neku andrmolju. Stranjska riječ „andrmolja“ postade riječ koja se počela upotrebljavati više no i jedna druga. Na svakom mjestu i u sva vremena. Od toga momenta andrmolja posta sve i svašta.
Njom se trgovalo, kupovalo, slavilo i tugovalo. Andrmoljom se kitio i bogat i siromah, i gost i svat. Na tu riječ polagali su svi pravo, a čini se najmanje Miško.

Miško je vozio sve. Odvozio nepotrebni otpad i svaku dranguliju. Nije imao cijenik. Svako je davao po savjesti i duši. Nekada je to bila i sirovina koju je prodavao na otpad i isto naplatio. Posla je bilo svakodnevno. Ne u tolikoj mjeri da bi stekao bogatstva, ali sasvim dovoljno da iz kuće iseli oskudicu i neimaštinu.

„Ima li andrmolje?“
„Ima, ima.“-potvrdno bi kimnuo glavom i nasmiješio se radeći svoj posao.

Život je prepun iznenađenja. Onoga dana kad je čerga na njegov poziv zanoćila u njegovom dvorištu bolji život je prešao kapiju njegovog siromaštva. Uz nemalu pomoć sivalja, andrmolje i svoje dobrodušnosti sreća je posjetila njegov dom.

Kako to prirodno i biva. Iščezli su sa drumova sivalj, Miško i andrmolja. Iščezli čergari. Tek ponekad riječ među koju se skrila sreća podsjeti me na Miška. Šta je presudilo da se sreća nastani pored njega ne znam. Možda pečena kokoš, pečen kesten ili njegova široka i prostodušna duša?

Sreća je tu uvijek negdje oko nas. U sitnicama koje nas okružuju i dolaze nezvane na naš prag. Nekad u riječi, pismu, poklonu. Osmijehu neke garave dječice i na štapu uboga prosjaka.
Važno je otvoriti vrata, srce. Osmijeh nije naodmet.


Pozdravlja Vas mandrak72, animator kesten pirea na svjetskom prvenstvu u dvije discipline.

[ Mandrakizmi ] 13 Mart, 2011 21:35

Gologuzom su i gaće na štapu bolje sutra.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neosmišljeni i globalno dezorijentisani pismonoša.

[ Mandrakizmi ] 12 Mart, 2011 12:59

I nakon prodaje Telekoma Vlada obećava. Radiće veze i vezice.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, odoh na utakmicu Zvezde i Jagdine. Vrijeme je prekrasno, a televizor je u koloru.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 08 Mart, 2011 19:49

Mnogo bajki koje znam i za koje sam čuo počinju na sličan način. Živio jedan kralj koji je imao tri kćeri. Baš tako se i osjećam danas.

Danas smo supruga i ja saznali da će naše kraljevstvo biti bogatije za još jednu princezu.

 


Osmi mart je možda najbolji datum za tako sjajnu vijest. Krajem juna ovaj svijet će biti bogatiji za još jednu damu, a moje kraljevstvo za još jednu princezu.
Veliko Hvala mojoj supruzi.

Evo koristim priliku da svim pripadnicama ljepšeg pola poželim Sretan 8 mart. Želim da ponosno koračaju kao članovi naše zajednice i da im svaki dan bude poput ovog. Poseban.

Baš kao što je i meni ovaj dan danas.


Pozdravlja Vas mandrak72, nenametljivi oklopnik i otac prepuna srca.

[ Smijehom protiv uroka ] 06 Mart, 2011 08:00

VAŠINGTON – BRISEL – BALKAN

Jedna američka organizacija za zaštitu životinja kritikovala je danas američke nacionalne institute zdravlja što koriste stare šimpanze za laboratorijske eksperimente.

Evropska unija je prošle godine zabranila upotrebu majmuna u medinske svrhe, posle čega su istu zabranu uvele Japan, Australija i druge bogate zemlje.

Mi smo otišli korak dalje. Prepustili smo im politiku.


Pozdravlja Vas mandrak72, osiromašćeni kajmanskoostrvski zelenaš.

[ Generalna ] 04 Mart, 2011 11:53

Nije moj najveći grijeh što ne znam sa ljudima. Prije bi se to moglo reći da među nama nikad i nije bilo neke hemije. Nije to poput ljubavi da je postojao obostrani interes. U ljubavi moguće su razno razne varijante, veze i valencije, ali između mene i ljudi nije bilo mogućnosti ma za i najmanji oblik veze.

Ma oprostio bih ja njima sve, pa da je i makar najmanji pokušaj bio da me se prihvati i razumije ali ne. Oni su postajali agresvni na svaki moj pokušaj da premostim jaz, tankom paučinom prepletem most na kome bi se ravnopravno našli i razgovarali. Oči u oči.  Ali ne. Oštrim pokretima mača sjekli su sve ono što bih ja s velikim strpljenjem pleo danima i noćima. Svo svoje vrijeme upotrebih na razboju između mene i njih i šta sad?

Kad bih ma i riječ rekao, užarenim kliještima nastojali bi jezik da mi iščupaju, kao da je moja riječ zarazna. Neizlječivo, a htio sam samo da im kažem da sam i ja tu i da postojim. Da samo nešto kažem pa makar bi to bila i posljednja riječ koju bih izgovorio, pa da bar nesaslušan ne odem.
Ne nije išlo. Ne stoga što sam i umuknuo i samo klimao glavom. Ni to nije bilo dosta. Ni odmahivanje glavom nije bilo odricanje već poziv na linč podsmijehom što je gori od najkrvavija biča. Sjekli su mi riječi u korijenu, u dubini duše od srca na tren.

Iglom i koncem zaših sebi usta i zadnji čvor svezah takvim mornarskim čvorom da ni najveća bura ne odriješi isti  koji svezah sa srebrenim sidrom i svim onim tetovažama na duši.

Još neko vrijeme tinjala je nada da slika govori više od hiljadu riječi. Čekao da vide svu nepravdu u očima koju slikah sa bojama, nijansiranim sa vlastitom krvlju i suzama. Bojama neba i sunca. Rekli su da takva slika ne vrijedi pišljiva boba. Kritičari nisu ni prilazili. Sasvim je bilo dovoljno da vide konopac od paučine kojim sam se krajnjim snagama pridržavao za dokove i molove, pa da završnim udarcima prepuste valovima i buri da dovrše njihov posao. Nije bilo ni pomisli da me se udostoji jednog pogleda u kojima bi bilo ljudskog bar koliko bi stalo u škatulju od šibica. Ne. Ni to nije bilo dosta. Tupim predmetima skidali su sve one boje iz moga pogleda. Kao slojeve laka na podu gazili grubim čizmama dok sam ječao i molio.

Te iste oči. Slike koje sam slikao još tad zatvorih komadima svoje kože sa dlanova i zalijepih takvom snagom da je ludačka bol sjekla moje sljepočnice i jagodice. Dlanovi koje ostavih samo s kostima lomile su i mrvile kosti u prah pretvarajući sve u kašu. Gnoj i sluz, krv i prašina. Iznova novo ljepilo stvaralo je kraste koje iznova zacjeljuju i otpadaju.

A to što sve zaboravih i oprostih, nisu mi oprostili. Gnječili su moje prste i dušu. Stajali mi na ušima, vrteći petom kao da gase pikavac od cigarete u sijenu. S takvom strašću da su se gumeni đonovi oslikavali na mome licu kao tragovi gume od kočenja. Ne nije bilo dovoljno što sam pristao i da slušam, bez da vidim ili zatražim riječju riječ kojom bi rekli da sam tu među njima i da postojim. Život dajem, ali žrtvu ne vide.

Sve niti. Sve i jednu uplešću samo sa jednim ciljem. Da zatvorim svijet od sebe, da ih sklonim od pošasti kojom sam od prirode majke stvoren. Uplešću oko sebe niti. Od gvožđa jače od svile nježnije. Stvoriću svijet sav svoj u futroli od paučine.

Pokidaću niti i posramiću sve slikare i akvarele. Sve pjesnike i vijesnike proljeća. Ne neću stati. Žariću vatrometom boja. Raspaljivaću maštu svih onih romatika koji su mačem sjekli sve mostove između svijetova.

Ja sam leptir. I moje vrijeme tek dolazi.



Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo uporan u tumačenju nejakih i slabih.

[ Priče iz Desetog sela ] 02 Mart, 2011 00:56
Ako je i jedan događaj nagovještavao vrelo poslijepodne u kući Stankovića onda je to bio dole navedeni jutarnji razgovor dviju komšinica.
Kao što to i biva u prigradskim naseljima zidovima nije potrebno da imaju uši, dovoljno je imati terasu, slobodno prijepodne ili obično poslijepodne, malu skemliju i jedan topli zid koji najbolje pristaje uz leđa.

Jutro kao i svako ljetno jutro. Usporeno, ispunjeno mirisom zalivenih bašti prigradskih po čijim rubovima se žutio cvijet Lijepog Stevana i grudvica Kadifice. Ta svježina obojana milionima kapljica u kojima se nakupljalo sjeme duge pravi je odmor za oči i sva druga čula. Tišina u kojoj može da se uživa.

Nedugo nakon toga prvi talasi radio Novog Grada zapljusnuše jutarnju tišinu razbivši se o hridi  koje nakupih u vjeđama tik  iznad očiju.
„O dobro jutro i doviđenja tišini!“
Sa zvucima koji su dopirali sa radio aparata gotovo svih poznatih marki kroz eter su se probijali glasovi iz više pravaca. Jasno sam prepoznavao glasove komšijske u onoj jutarnjoj smirenosti i snenosti dok su se prvi fildžani hladili zajedno sa vrelom crnom tečnosti.

Ne, nisam poželio čuti njihove priče, ali avaj. Zaklon od ukrasnog cijeća za terase nije dovoljan filter za sve neželjeneglasove.

„Hajde komšo popij jednu. Hajde, hajde, ima dana stići ćeš.“
„Ma ne bih ja. Nemam kade.“-već sam zamišljao komšiju Gojčila kako se ko mačak oblizuje i trepće očicama kao svraka na jugovini dok „odbija“ ponuđenu čačicu.
„Kakva je komšo? Jel prava?“
„Ma šta da ti kažem. Skliznu niz grlo mučenica te je ne ocijenih onako kako spada.“
„Na onda još jednu.“
„Uh.“-osjetih kako se komšo stresa kao kakva mlada kad joj se na zboru usput nešto dobaci.
„Šta kažeš? Kakva je?“
„Šta kakva je. Ista ko ona prva.“-gladio je Gojčilo brkove i jednim okom uzimao mjeru odokativno prestaloj mučenici koja se ljuljuškala u staklenom servisu.
„Može li još jedna?“
„Može, može kad već nemaš bolje.“-pred očima zatvorenim jasno sam vidio Gojčila kako igra u mjestu i vazda nešto šulja prstima kao da mota duvana međ njima.

Razgovor se još neko vrijeme nastavio o šljivama i kacama. O kotlu i gradiranju. Gojčilo je još jedno dvije izgradirao prije nego je odjurio do kum Stevana da mu poklepće kosu jer kako mu kum kaže niko to ne umije kao on.
“Što jes, što nije, moj Đuka kod kum Stevana kosa neka ljuta ni sam đavo joj ne bi ugodio, pa ako je ne poklepćem onako kako ja samo znam lako može da pukne ili koji zub napravi, a koji bi ga đavo onda s njom.“
„Jes vala ljuta ko kuma ti.“
„Đavo si ti Đuka, đavo.Hehehe. Dobro si ti to primjetio. Odo ja da mi kuma ne bi dževu digla na kuma. Ajd u zdravlje.“

Nedaleko se čula pumpa za vaodu. Jasno se čulo zalijevanje iste da povuče vodu. Nakon toga par brzih pokreta i voda je konačno počela da teče. Nakon toga komšinica Dragica jednom rukom je pumpala vodu, a drugom pridržavala kantu plavu emajliranu. Jasno se vidjelo da nije žurila. Kao da je nekoga čekala.

Nakon par trenutaka iz susjednog dvorišta začuo se drugi žesnki glas.
„Kako je kono? Jes il vrijedna mlada?“
„Jašta nego sam vrijedna. Od šes sam na nogama. Kruh ispekla prije vrućine, pa reko još vode da nanesem.“
„Ako, ako. Šta ćeš. Ne kaže se da je kuća na ženi.“
„Dobro ti i kažeš.“
Potraja tišina par trenutaka.
„Nego reci mi. Onaj tvoj opet sinoć bio u kafani.“
„Jest. Kako ti znaš?“
„Vidio ga onaj moj.“
„Jezik pregrizla dabogda.“-nije se čulo ali po brzini kojom je uzela kante i pojurila kući jasno se moglo naslutiti.
„Jebali te i moj i tvoj.“-onako tiho ali ovaj put mrvu glasnije gospođa Stankovićka je proprašila sa kantama punim vode koje su se od ljutine prelijevale i prskale po prašnjavom putu.

Otvorio sam oči. Temperatura je rasla. Ako nastavi istim tempom u maloj prigradskoj ulici večeras bi moglo biti užareno. Pakleno.

Ulica je još mirisala. Negdje iz neke male kuhinje dopirao je miris sataraša. Najvrijednija djeca dobiće veće porcije, a ja. Ja sam poželio bijelu kafu i bar dvije šnjite namazane miješanom marmeladom. Temperatura je bila na već zavidnom dvadeset i devetom podioku javili su sa radija. I još su rekli da je spas od vrućine najbolje potražiti negdje pored jedne od dvije rijeke i da je poželjno unositi što više tečnosti tokom dana.

Bila je to najava još jednog vrelog julskog dana. Koliko su te informacije zadavale brigu svima onima koji su imali popravni u avgustu te godine zaista ne znam, ali gospodin Stanković nesumnjivo će zapamtiti vatreni doček kad se umoran vrati vrelim radničkim autobusom sa znojnom košuljom.


Pozdravlja vas mandrak72,  neumorni kovač i hronični hrkač ispod one šljive.
Hit Counter
Free Web Counter