Godinama kasnije na nekim drugim mjestima nisam uopšte imao tu potrebu. Nešto je nedostajalo sve to vrijeme i nisam znao razlog toga. Pokušavao sam u gotovo sličnim uslovima uspostaviti ono opuštajuće stanje dokolice kada gotovo sva čula uživaju. Ponekad sam sebi dao za pravo da samo psi umiju tako da se zabavljaju, kada se zavuku u svoju kućicu bježeći od vrućine, pa ih baš briga za sav svijet oko sebe i svu onu komšijsku djecu i spadala koja oblijeću i vazda traže neki izazov, pa makar to bilo da kakvo pašče probude iz sna ili ga uz ludu vrisku povuku za rep. E ti momenti kada pas i na to ostane mrtav hladan najbliži su stanju moje dokolice.
Jedan događaj iz 1997. godine bio je dovoljan da me na trenutak podsjeti na moja mala „hedonistička“ zadovoljstva. Naravno moj hedonizam u svemu tome baš ne bi naišao na razumijevanje kod ostalih. Naime te godine vjenčavala se moja sestra. Vjenčanje je bilo u Novom Sadu. Kao i uvijek kad promijenim mjesto spavanja s teškom mukom se borim da zaspem. Tako je bilo i te noći. Sobu na bulevaru svu noć ispunjavali su zvukovi automobila u pokretu. Zvukovi naglog kretanja, kočenja. Poneka sirena. Među svom tom silom zvukova uspijevao sam razaznavati neke.
„Fićo. Stojadin bez auspuha. Neka seljačina što na semaforu neumorno pritišće papučicu gasa,....“-do duboko u jutro san nije htio na oči.
Da se razumijemo. Uopšte nisam uživao, ali sam se znao zapitati i razmišljati o pojedincima i slučajevima.
„Možda sad u ovom automobilu neki stidljivi mladić, prepun utisaka zbog neuspjelog prilaska najljepšoj djevojci na svijetu mrzi sebe. Mrzi i roditelje koji su svojom kombinacijom gena dobili njega tako stidljivog i povučenog, a ne nekog frajera kome ni auto nije potreban da smuva najbolju ribu. Možda je mrzio i auto dok je bjesomučno stiskao pedalu gasa za laku noć Novom Sadu.“- rezimirao sam prve rezultate i prvu žrtvu moje obrade zasnovane samo na pretpostavkama.
„Nije loše.“-pomislih.
Bio sam u pravu. Niko me u tome nikada neće moći demantovati. To je jednostavno bilo tako. Ako kojim slučajem ne vjeruje neka istražuju i ispituju.
Smjenjivali su se likovi i modeli ponašanja.
„Aha, još jedan s kajlom.“-likovao sam na svojoj genijalnosti.
Igra je trajala gotovo do samog jutra. Bio sam iznuren, ali to je bilo to. Znao sam šta mi je nedostajalo za moju dokolicu.
I tako je krenulo. Prizvaše se neka davna sjećanja. Mirisi, boje i tonovi.
Da se razumijemo nisam nikakav muzički genije. Ne poznajem note, povisilice i snizilice. Znam šta je kajdanka i notni sistem. Umijem da zavrnem violinski ključ da ga ni najveći bravari ne bi poslije ispeglali i izravnali. Čuo sam za solfeđo i još štošta, a najviše sam volio onad dio Mokranjčeve kompozicije kad se spominje dio teksta „Mišu do koljena, žabi do ramena,..“. Ali vladao sam taktovima. Tempom.
U mojoj ulici tekla je jedna rijeka. Ta rijeka imala bi svoje bujice, poplave i suše. Po prvi puta sam se sa njima susretao u godinama kada bih morao odspavati popodneni san kada mi je do sna najmanje bilo. To je trajalo do predškolskog uzrasta. Vrijeme spavanja kada san nije htio na oči provodio sam tako da sam kroz prozor izvirivao na svaki korak koji bi prolazio putem. To je bilo potrebno ponavljati nekoliko dana dok nisam uspijevao prepoznati korake koji promiču uz ili niz ulicu. Nekako u vrijeme popodnevnog sna uspijevao sam raspoznavati prve dvije stvari. Mušške i ženske korake. Nakon toga vrlo brzo sam ovladao tehnikom određivanja smjera koraka. Poslije toga raspoznavao sam korake druge smjene radnika tvornice trikotaže Sana, a nakon njih prve i treće smjene koja je žurila da odmijeni drugu smjenu, a ja nastojao da u sparnoj noći zaspem prevrćući se na krevetu do duboko u noć dok prvi svježi talasi jutarnje svježine ne obliju moje tijelo na zgužvanoj posteljini.
A onda koraci „šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo.“ Specifična vrsta koraka koja se jednostavno ne može naučiti. Oni se stiču godinama. Koraci najodvažnijih članova zajednice koji se nisu kradomice provlačili ulicom i nisu spuštali poglede uplašeni zbog komšijskog virenja iza zavjese. To su koraci pijanica. Često začinjeni kafanskim pjesmama i sočnim psovkama. Nepredvidljivi koraci bez imalo takta. Često u zanosu i nakon par nesigurnih koraka slijedio bi bar jedan ili dva u stranu ili čak koji korak unazad. Tempo istih koraka razlikovao se od slučaja do slučaja.
05:30. Prva smjena radnika fabrike tekstila i trikotaže Sana. Prvi zvukovi. Ubrzani sitni koraci. Znam imena i likove svih tih koraka. Slažem mozaik. Kockicu po kockicu. Kompoziciju rijeke koja se budi i života koji poteče ulicom. Ovakvi su koraci obično u parovima, rijetko u trojkama. Kao kod djece. Kad ih je troje uvijek nešto ne štima. Ta stalna ljudska potreba za komplikovanjem još tad mi je upala u oči. Bolje reći ušla u uši. Ti ubrzani sitni koraci silueta koje promiču čuli bi se izdaleka valjda zbog velike frekvencije istih. Trenutak za njima kasnili su glasovi. Izdaleka neprepoznatljivi, ali koraci su mnogo bolje mogli najaviti svoje nosioce. Isprekidanim glasovima siluete sa mantilima prebačenim preko podlaktica prebirale su svoje svakodnevne probleme.
„Škola pri kraju, a plata kad dođe ode sva djeci na ekskurziju. Dok Dule kupi patike, Božana hlače, uplatim ekskurziju, vrećicu bombona, smoki, sok i koji sendvič. Tako jednom tako drugom i onda do petnaestog fertik.“-glas je pokušavao da prati korak, ali zbog lošeg makadamskog puta odstupanja su bila značajna pa je ponekad trebalo uložiti truda za potpuno razumijevanje.
„Neka Rado. Kad mi već nismo mogli, neka bar naša djeca vide svijeta. Biće opet neki diniar da se izbije neotkud.“-Dragica je tješila svoju komšinicu s kojom je djelila teški kruh radnice na šivaćoj mašini radeći na normu.
„Ma usjeće moj Mile nešto drveta. Kad proda, od tih para kupićemo fasungu, prasad za raniti, nešto stočnog brašna,...“-glas se već dobrano gubio te ne saznah za ostale planove.
Koraci su nestajali iza blage krivine.
06:35. Prvi koraci umorne treće smjene radnika fabrike trikotaže. Koraci umorni. Željni sna. Bili su dugi i teški.
„Nije noć za raditi moja Fadila.“
„Jes vala. Nije noć nego za spavati.“-i pored toga gore imenovana Fadila je ubrzavala korak. Imala je ljubomornog muža koji je uvijek tražio bilo kakav razlog da se na nju izgalami ili čak umlati boga u njoj. Razloga gotovo da nije trebalo, on bi našao bar neki razlogod juče ili sa nekog porodičnog okupljanja. Izutzetno je pamtio. Fadila je batine pamtila još bolje.
„Lakše malo Fadila, polomićeš noge.“-pokušavala je Smilja usporiti svoju uvijek usplahirenu i na smrt isprepadanu radnu kolegicu kojoj je radno mjesto bilo jedino sigurno i bezbjedno. Mjesto gdje je je smjela da se ispriča sa komšinicama i radnim kolegicama.
„Ne znaš ti onoga moga. Oće sve na vrijeme. Ispeglanu košulju, doručak. Ručak. Za djecu je meni lako, ali znaš kakav je on.“
„Znam.“-Smilja nemoćno sleže ramenima.
06:40. Radnik komunalnog preduzeća. Otac troje djece pravio je možda najmanje koraka u ulici kad bi polazio na posao. Nakon prelaska preko mosta od dasaka preko koga je pregurao svoj veliki zeleni biciklo, učinio bi gotovo mehanički precizne kretnje. Lijevo stopalo bilo bi na pedali, Desnim stopalom odbočio bi se dva puta od prašnjavi put. Zatim bi visoko vinuo desnu nogu i zajašio visoki zeleni muški biciklo. Za njim se vrlo brzo niz ulicu izgubio zvuk poskakivanja bicikla i jednoličan zvuk kada bi desna pedala zapinjala za metalni lancobran nakon svakog punog okreta. Sjedio je visoko i uspravljenih leđa. Na galavi je uvijek nosio radničku kapu, kačket kao iz filma „Otpisani“.Biciklo koji nije dao svakome da ga vozi. Osim meni nekoliko puta kad bih desnu nogu provuko ispod šipke i onako nakošen jurio niz ulicu dok je biciklo poskakivao. U povratku slika bi bila drugačija. Na ručkama upravljača visile bi vrećice sa paprikama, kafom, šećerom. U danima kad bi bio pijačni dan u gradu naplaćivao je placarinu na štandovima. Najviše se zadržavao na štandovima sa rakijom. Umio je gradirati rakiju kako niko nije. Cijeniti i procijeniti.
„Kruška. Crna kruška.“- smrknutim obrvamai duboko zamišljen prepoznavao je najbolji proizvod od kruše. Lijek za dušu kako je znao reći.
„Brat bratu da je daje valja dvije crvenke.“-mljackao je ustima kao da je jeo kakav kolač, a ne pio ljutu kruškovaču.
„Veliš šljiva. Doooobra. Ma mora da si još nešto dodavo uz nju. Možda jabuke?“-procjenjivao je taj neslužbeni degustator voćnih rakija mimo opisa radnog mjesta gotovo svaku rakiju vazda se mršteći, ali ne odbijajući niti jednu procjenu.
Na povratku kapa je bila zabačena na tjeme. Pozada na paksicu ljeti bi se zelenila najveća lubenica te srijede na pijaci. Biciklo nije bio sredstvo prevoza, već više sredtvo oslonca kojim je uspijevao kako tako održavati korak i pravac.
06:45. Radnici Lignošpera, drvno prerađivačke fabrike žurili su na radnički autobus. Brzim koracima i s malo riječi jezdili su ulicom. Oblaci dima cigareta 57 s filterom, Sarajevska Drina i Opatija. Kašalj.
„Jebo ga ti što pušiš te što ti smetaju. Pređi na neke mekše.“
„Ma kome smetaju?“
„Pa tebi. Vidiš da kašlješ ko ukac. Ma svaki dan je isto. Kad si mene čuo da kašljem.“
„Pa kako da kašlješ kad pušiš te ženske cigare.“
Koraci su se gubili. Brzo su nestajali. Tvrdi đonovi radničkih cipela oštro su gotovo vojnički jezdili ulicom.
Biciklo. Simo se nije predavao. Nije on mario za radnički autobus. Imao je on svoje biciklo. Odlikovao se specifičnim načinom kretanja. Prilikom okretanja pedala gornjim dijelom tijela stalno je klatio u ritmu okretanja pedala naprijed nazad. Uvijek u žurbi da stigne u fabriku prije autobusa. U povratku slika bi bila sasvim drugačija. Sačekao bi svoje komšije na stanici i onda zajedno sa njima laganim korakom gurao biciklo pored njih i stalno izvodio kakvu šegu.
„E vala Simo baš si spadalo. Teško tvojoj Joki s tobom. Baš si bena kakve nema nadaleko.“-smijao se Ibrahim.
„Našla bena benu moj Ibrahime.“-smijao se i Simo.
Nešto prije sedam Husein kondukter bi laganim koracima išao na posao. Strogo kontrolisanim koracima izbjegavao bi svaku mogućnost da zaprlja svoje izglancane cipele. Lagane salonke sa tankom potplatom. Kuckale su elegantno i prefinjeno kako niko nije. Široko raširenih ruku, i široko raskrečenim koracima noseći konduktersku torbicu na jednom ramenu, a konduktersku šapku u ruci pažljivo je nosio svoje modro plavo odijelo i svijetlo plavu košulju. Kravata na gumicu. Začešljana i vlažna kosa. Izbrijano lice. Željeznici na ponos. Mi djeca smo ga uvijek gledali kako ponosno paradira uniformu, čak smo mislili da je glavni na željeznici zbog kravate i kape. Takav je bio i van uniforme.
Iza sedam već bi prvi đaci neumorno pohodili puteve ka školi. Isprekidanim glasovima kikotom i vriskom jedne vrckaste Sanele. Jedan blok likovnog vaspitanja završio je na Željinoj glavi, a čini se da ni on ne ostaje dužan već se brani srednjoškolskom torbom koja se nosi pod ruku. Vidi se da mnogo za tempo ne haje. Udara rijetko i snažno.
Za njim stidljivi pračići u pratnji nezaposlenmih majki u polukućnim izdanjima sa haljinama na preklop prate svoje miljenike prvake dom ne pređu preko pružnog prelaza i asvlata, a poslije će ih pripaziti stariji dok kejom gutaju svoja prva znanja.
„Rade. Rade boga ti pripazi mi na Lenku. Da se gdjegod djeca ne poguraju. Ne zna ti se ona skloniti.“
„Oću teta Stano. Ništa ti ne brigaj.“
„De života ti. Zvaću te na hurmašice.“
„Važi teta Stano.“
„Jel mogu i ja doći?“-sama se pozva i Jasna đak šestak.
„Samo ti dođi.“-još dugo je Stana izvirivala na svoju Lenku. Svoju Milenu u plavoj kecelji sa velikom torbom na leđima.
„Dijete moje. Pazi se srećo mamina.“-reče za sebe dok su đaci već izbijali na kej i nestajali iza velikih rascvjetalih žbunova cvjetova Lijepog Stevana sa krupnim i bogatim žutim cvjetovima.
Simfonija koraka. Simfonije rijeke bi zatim utihnula. Sve do prolaska nove smjene i povratke one jutrošnje. I tako dan za danom.
Tekla je rijeka života. Generacije đaka, radnika i svih onih zaprega pod teretom teške bukovine ili još težeg riječnog šljunka i mura utisnule su svoje particije u simfoniji koju sam godinama slušao. Uživao u momentima raspoznavanja koraka. Čilih, mladih i smionih. Koraka plahih, umornih. Koraka pijanih. Plejada koračnica svakodnevnih odnosila bi svoju mladost, godine, snagu. Odnosila mnogo više nego što se moglo platiti ma kakvim novcem.
Koračnica radnika, seljaka, đaka i koraka.
Simfonija kojom sam ispunjavao dokolicu ispisivala je najljepše particije. Razmjena je bila korektna. Zauzvrat naoružani kakvim takvim al redovnim platama, fasungama, novim cipelama i patikama. Novim biciklima i turama građevisnkog materijala. Novim saznanjima o dalekim kontinentima i nekom drugom nepoznatom. Ljubavima i nadom. Koraci bi odnosili i donosili.
Minuše godine. Bat koraka. Usiljenih i sve rijeđih. Netaktičnih i za razgovor nedostupnih. Ponekad poželim da začujem obične razgovore, potrebe. Poželim da čujem razgovor. Onaj nemušti neobavezni. Neopterećeni nedostupnim i dalekim.
„Mirsade opet kasniš na posao.“-tobož strogi poslovođa zaustavljao bi trapavog Mirsada.
„Ma da, ma da.“-brzim potvrđivanjem ne zbunivši se Mirsad bi samo prošao kroz kapiju.
Nije fabrika stala zbog njega. I njegova su djeca kruha jela i nisu bila gladna. Radovali se fasungi i petnaestom kad će babo bostana donijeti, a Mirsadovica novom materijalu za suknju.
Mnoštvo koraka neopisivih niti jednim poznatim notnim znakom godinama je ispisivala najljepše taktove, isprekidane topotom koraka jurnjave za tigrovom loptom, potjere za kradljivcima jabuka i legendarnih mečeva sa reketima dok još Đoković nije bio ni u planu.
Znate li kako su slatke trešnje? One što se kradom uberu. One prve. Dok se sa punim njedrima struže na partizansko groblje i kusaju slatki crveni plodovi ljepljivim prstima. I jabuke Šekerićeve što smo pustošili nakon povratka sa stadiona. Eheeeeeejj.
Minuše koraci. Ta simfonija radničke klase odavno ne stupa mojom ulicom. Ne donose radost koja se putem dijeli. Usamljeni. Izgubljeni. Tek rijetki i stidljivi. Koraci više ne pjevaju.
Pozdravlja Vas mandrak72, neobesmišljeni promoter radničke koračnice i njedara prepunih slatkih plodova trešnje.
„Priče o velikim ljubavima treba pričati samo s razlogom inače nisu vrijedne pažnje.“-ozbiljnim glasom mi pripovjedi vremenjak.
„Ovu priču mi je ispričao jedan na smrt zaljubljeni mladić. A priča počinje ovako“.
Jednom davno. Mladi i smjeli gorostas na vjetru je prkosio svojim snažnim i vitkim tijelom. Onako naočit i izdvojen od ostalih bio je meta ogovaranja i spletkarenja.
„Vidi ti samo njega kako se samo hoće. Ma pitao bi ja njega da je na mom mjestu s kakvim strahom se jesen čeka.“-jedan kržljav i pakostan komšija stalno je zapinjao za njega.
„Ma ničija nije do zore gorila moj kumašine, pa neće ni njegova“-omaleni plećati „komšo“ zajedljivo se odnosio spram gorostasnog komšije koji se od svih izdvojio ljepotom i svojim mjestom.
Međutim on se nije obazirao na njihove zajedljive komentare i priče. Pravio se da ništa nije čuo i da čak ne naslućuje njihovu zavist. Ustvari znao je da svojom gordošću još više podstiče njihovu mržnju. Čim bi osjetio njihove poglede i lažne osmjehe on bi se još nekako više isprsio kao kakav ruski vojnik na kakvoj paradi. Pa još kad se okiti i kao ordenjem istakne sve svoje vrline.
„Najsnažniji, najveći, najotporniji,...“-bilo ih je još, orden na ordenu.
Osjećao je kako mu se pluća šire i rastu, osjećao je i vjetar kako mu mrsi i upliće ruse kose. Osjećao je snagu, onako jedar i stamen kao prirasto za mjesto svoje.
Godinama je tinjala ta komšijska zavist. Od silne zavisti i muke. Od stalnog zakretanja i neki od nji se još usukaše i zakržljaše, islabiše od jeda i pakosti te onako neugledni nestadoše bez traga. Prorijedilo se društvo.
Dospijevali su novi naraštaji, ali gorostas se nije dao. Imponovala mu je njegova ljepota, visina i snaga. Njegova gordost rasla je sa svakim sunčevim zrakom, sa svakom kišnom kapi koja se slijevala niz negovo čvrsto izvajano tijelo. Njegova kosa srebrila bi se od kišnih kapi kao najljepši ukras na prazničnoj trpezi.
Vremenom popusti komšijski interes, te ostade gorostas samom sebi za brigu. Prestaše ogovaranja. Uvidjevši da nisu mogli ničim da naruže njegovu ljepotu i pobjednički stav. Uvjerivši se u njegovu nadmoć posvetiše se sebi i svojim malim zadovoljstvima. Neobaveznim razgovorima.
Bio je sam. Sam samcijat. Dobrih prilika odavno nije bilo na vidiku. Daleko je bio odmakao od ostalih koji ga nisu mogli pratiti.
Jedna Jela. Klecala je od njegova pogleda. Znao je on to. Pustio je da pati. Brzo je venula i svenula. Poražena oboli i osuši se. Nije bilo one ljepote te sva nekako poružni i poguri. Njeno vito tijelo bila je samo ruina. Preboli on Jelu.
Nije se mnogo kajao. Sve nekako se tješio da nije život samo jedna prilika, da svakoga čeka njegova sreća i stoga se mora pažljivo birati.
Godinama kasnije za oko mu zapade Iva. Rasla i stasala pokraj njega. Godinama je nije primjećivao, a ona je bila tu. Svijala se i uvijala oko njega, ali on ni da trepne na nju. Vremenom ljubav kod Ive poče da se hladi te se sva nekako opruži i opusti. Zapusti kao da joj više ništa nije važno. Prepusti se sudbini. Kopnila je dugo i sporo. Kao po nekoj kazni, ako je uopšte i bila kriva što voli nekoga koga nije dostojna. Vremenom Iva nestade u očima njegovim.
Savjest ga je pomalo posjećivala. S vremena na vrijeme zapitao bi se gdje griješi. Čak sebi priznade da im je trebao pružiti šansu. Ali nije.
Prolazile su prilike jedna za drugom. Nećkao se. Izvoljevao. Čak i neke dobre prilike počeše da ga zaobilaze u širokom luku. Vitka i rumena Joha, lica kao snijeg bijela Breza i još neke. Dunja, Višnja. Skrasile se u drugom zagrljaju.
Primjetio je to. Bio je svjestan svojih grešaka i odluči da se mijenja.
Išlo je to sporo. Mijenjao se. Pogled mu nije bio više tako samouvjeren. Izgubio je sampouzdanje.
„Ja sam Imela, a ti?“-umilnim glasom probudila ga je iz drijemeža.
Onako bunovan i drijemljiv zbuni se. Trljao je oči i gledao u posve neobičnu priliku pokraj sebe. Nije imala ništa što bi je činilo ljepoticom. Osim nakita.
„Znam. Znam sve o tebi. Mnogo sam šta čula.“-reče mu Imela.
Dugo je blijedo gledao u nju. Nije mu bila prilika. Nepristala. Neugledna. Bojao se da pokaže svoje mišljenje, ne sviđanje. Bojao se da ne učini po ko zna koji put grešku. Bojao se da neće biti više prilika.
„I ovakva kakva je ipak je prilika.“-pomisli.
„Nemam šta izgubiti.“-pomisli dok ju je gledao.
A ona se samo smješkala. Kao mače kandžama vješala se o njega. Umiljavala kao gladno dijete oko materine sise. Golicala ga. Škakljala.
Pokušavao je ostati ravnodušan prepuštajući joj igru. Rasla je u njegovim očima. Navikavao se na njeno društvo. Jutrom bi se budio i tobož mrzovoljno zagledao i tražio je pogledom. Ulazila mu je pod kožu. Nije sebi to smio priznati.
„Imela. Da nismo malo požurili?“-upita je jednom pred samu jesen.
„Ostaviću ti zimu da razmisliš. Čekaću strpljivo do proljeća. Obećavam da ću poštovati svaku tvoju volju.“-reče i odistinski se primiri.
Gorostas se povuče u sebe. Isključivo se posveti sebi i svojim razmišljanjima. Zima je bila duga. Gotovo u polusnu pola zime provede. Borio se sam sa sobom. Lomio se. Tražio argumente, iznosio krivicu i optužbe. Pronalazio mane. Samoću nijedan advokat ne obori.
„Pružiću joj šansu.“-odluči.
Probudi se ranije nego obično. Zima se zadnjim ledom okovanim kandžama držala za snijegom prošarane vrhove. Čas bi odlazila, dok bi časkom ljutim mrazom opominjala da još nije svoje rekla.
Po prvi put osjeti glad. Pomisli još je zima i još sam snen te mi se samo učini.
Imela je bila tu. Čekala je svo vrijeme na njegovu odluku.
Bio je mart. Imela je bila lijepa. Sva raskošna, nakićena mnoštvom zelenih cvjetova. Gorostas se malko uplaši svoje nagosti.
„Ništa se ti ne ometaj. Tek ćeš da me vidiš. Kad se ja nacifram ima svi da se okreću za mnom.“-umilnim glasom se mazila.
Gorostas se prepusti. Uživao je u njenom dodiru. Bila je svugdje oko njega. Dodirivala. Ugodno golicala i peckala kao travkom po usnulom dobronamjerniku u debeloj hladovini. Prijalo je. Ponekad bi se malko tijelom pokušavao odmaknuti, odbraniti. Pokušavao je uživati i dozirati dodire. Ali nije išlo lako. Sve teže i teže.
Prođoše mjeseci. Imela je učinila baš kao što je i najavila. Nakitila se nakitom kakvi još niko ne vidje nadaleko. Grumenje bijela biserja na svakom dijelu tijela.
„Bila je u pravu.“-pomisli.
Prepusti se skroz. Ljepota njena bješe neviđena. A tek što je umijela da pripovijeda..
Pričala je o keltskim sveštenicima Druidima, obožavaocima njenih predaka. Izučenim sveštenicima, sudijama i iscjeliteljima. O mitovima i legendama , o bijeloj zmiji i nebrojenom blagu koje čuva, o zlatnoj jabuci i ljekovitim travama o vješticama i njihovim metlama.
Prepusti se gorostas. Dolazili su mnogi parovi, zaklinjali se na ljubav pred njenom ljepotom. Njeni ukrasi i nakit postade nadaleko tražen. Gorostas popusti svim njenim zahtjevima, prepusti joj tijelo. Dušu joj predade. Od siline ljubavi osjeti slabost. Nemoć.
„To mora da je ljubav. Samo ona zahtjeva kompletno davanje.“-zaključi gorostas ulazeći u prvu pravu zajedničku zimu.
Nije bio sam.
Došlo je i proljeće. Izmoren i malaksao borio se za zrak. Imela je tražila ljubav. Imela je uzimala sve. Imela je cvjetala takvom snagom da su dolazili da je gledaju. Gorda na svoju ljepotu još više nakita iznjedri. Što su joj ga više uzimali ona se još više kitila bijelim biserjem. Plijenila je ljepotom, uzdisala za pažnjom i divljenjem kojim je bila obasipana od poklonika koji su joj u pohode dolazili. Zaboravi na svog gorostasa.
„Pa zar nisi baš ti tražio bezuvjetnu ljubav. Tvoja sam. Nisi valjda ljubomoran?“-spočitavala mu je njegovu zbunjenost i objašnjavala slabost dok se smijala.
Pokori se. Prepusti.
Jak vjetar stade lomiti ga. Trgati. Jak vjetar htjede pokidati svu ljubav. Isprsi se gorostas. Htjede zaštiti svoju sebičnu ljubav. Njegovo islabjelo tijelo opiralo se. Branilo. Jedan snažan vjetar skrši mu volju.
Pokleknu.
Pokleknu po prvi put.
I bi zadnji put.
„A šta bi s mladićem s početka priče?“-upitah vremenjaka čiji je sat uveliko otkucavao sekundaricom štapa i poluraspale cokule.
„Bolje je prošao.“-reče mi.
„Želio je bijele plodove Imeline pod kojim se zakleo. Želio je da otruje sebičnu ljubav koju je gajio.“
„I?“
„Zakasnio je ili bolje reći stigao u pravo vrijeme. Gorostasa je zatekao polomljenog i trulog. Sebična Imela ubila je oboje. Valjda je naučio.“- pohabani ranac već je bio na leđima.
„I u gustoj šumi slika priliku pronađe.“-nastavi težačkim korakom niz izlokvani put alejom treperavih Breza koje su sve vrijeme mirno slušale priču koja oduzima dah. Baš kao i ja.
Pozdravlja Vas mandrak72, sabesjednik brbljivih breza i oholih topola pored puta koji nema kraja.
Proljeće je ispunilo ulicu svom njenom dužinom i širinom, ako se širinom uopšte može nazvati jedan potok, vijugavi asvaltirani put i kuće sa obe strane istog. Tek ponegdje zbog nedovoljne širine kuće bi bile na istoj strani. I pored toga ulicu su svakako pohodila sva četri godišnja doba.
Nepažljivom oku promakle bi sve one stvari koje pažljivom posmatraču ili hroničaru svakako daju osnovu za uzbudljivu priču, nagovještaj ili slutnju.
Iznenadni mraz nije nikako mogao da pokvari ugođaj proljeća koje je svom snagom prštio zelenilom. Eksplozijama nijansi i dubinama kakve akvarel niti ne poznaje. Potok se srebrio naročito na onim dijelovima gdje bi bio očišćen i uređen metalnim grabljama te se veselo valjao i leškario između travom obraslih obala. Rascvjetale voćke u moru zelenila tek prošarane dvoredom skromnih kućeraka kao niska bisera od pečene cigle pratio je to vijugavo kolo od kuća, puta i potoka koji su se vješto savijali i očas posla preuzimali vođstvo u toj bezgraničnoj igri koja traje u toj zelenoj dolini. Vriska djece vječito u potrazi za novim iskustvima i zadovoljstvima stalno je selila iz jednog djela ulice u drugi i nazad iznova započinjući neke odavno započete igre.
U svemu tome prodefilovale su već generacije. U nekoj od njih i sam sam odigrao mnoštvo rola i uloga koje ne pišu režiseri, samo mašta. Ona najljepša i najčistija dječija.
S proljeća su se u ulicu polako nastanjivali i svi oni mirisi nesvojstveni njemu. Mirisi ljeta koje dolaze, jeseni i prvih kiša. Zime bogate snijegom.
Tako je bilo i sada.
Prva drva za ogrijev već su se stidljivo uvlačila u ulicu i sama neprijatno iznenađena listom na kalendaru.
„Bogami komšo po tebi gledajući ovo bi mogla biti jaka zima.“
„Ko bi to mogao znati, osim da je bolje prije vrućina sve to završiti, a prije kiša pogotovo. Kad padne prvi mraz moglo bi biti kasno.“
„Dobro ti kažeš. Pošalji malog po sjekiru. Da vidiš kako sam je udesio.“
„Mogao bi je i ti donijeti, pa da se kafa popije.“
Ulicu koju su materijalna bogatstva zaobilazila u širokom luku jedino su pohodile rode, što je priznaću mnogo bolje bilo za djetinjstvo gledano iz moga ugla.
Pored djece koja su bila nesumnjiva najveće blago moje ulice postaojala su i neka mala bogatstva. Toliko mala i jednostavna, ali sasvim dovoljna da su se o njima pričale gotovo nevjerovatne priče. Neki su prednjačili u pričama o svome bogatstvu toliko da su se priče gotovo graničile sa maštom, pogotovo u očima zajapurenih desetogodišnjaka željnih misterija i avantura.
Tronogi stočić očas bi postao kupasti leteći tanjir, košnica divljih pčela u šumi sveto mjesto inicijacije i obreda pred odlučujuću bitku sa razularenim i odmetnutim dijelom ulice s kojima nismo bili u najboljim odnosima još od vremena kad su Senadu uzeli sličice sa fudbalerima, a na Emiru i Svjetlanu napucavali nekog šugavog jazavičara kojeg smo poslije dobrano ofarbali farbom od vaskršnjih jaja.
Ulica mogućeg i nemogućeg. Ulica radnička i ništa više. Ulica koja nije imala svoj početak ni kraj.
Tačke kojima sam prevozio ispilane panjeve i oblice poskakivale su pod teretom sirove bukovine i grabovine. Dok sam gurao tačke one su ispuštale zavijajuće tonove. Bile su pozajmljene. O njima danas niko nije pričao.
A koliko juče?
„Nema više pravih kolica. Evo ove sam donio iz Njemačke kad sam se vraćao u Krupu. Takva se kolica više ne prave. Pogledaj ti samo taj koš. Šta su one betona prevezle dok sam kuću pravio. Ma išle su i svuda po komšiluku. Ma najmanje deset kuća je prešlo preko njih. Evo ovakvih kao tvoja. Ma i više da ne brojim.“-zastade Drago.
Gledao sam u njega dok je pričao o svojim kolicima i svemu onom što preturiše preko sebe. Nije Drago mnogo imao. Sve je ostalo. Tek u nešto malo vremena, malo se prikupilo i zauvijek ostavilo ono što se godinama gradilo i sticalo.
Slušao sam ga dok je pričao.
„Rat je gadna stvar.“
Gledao sam u njegove tačke. Sasvim obične. Dvije izvijene ručke, jedan točak i metalni koš za prevoz tereta. Čovjek bi rekao tačke ko tačke.
Slušao sam ga i dalje. I njegovu izbjegličku tugu. Zajedno smo gledali u tačke, koje su nam toga časa bile najvažnija tačka u čitavom kosmosu. Njemu su bile sve. Najveći podsjetnik kako je nekad bio čovjek i kako je gradio. Ponosio se teretom što ga je preturio i tačkama prevezao.
„Sve što sam izvukao na njih je stalo. Eto i glavu sačuvah. Bogu hvala. Šta da ti kažem takva kolica se više ne prave.“-pogledom je milovao svoga metalnog ljubimca.
Za njega kolica, a za mene tačke. Razumjeli smo se dobro.
Njegovu muku ne bi ni najveće tačke na svijetu mogle da prevezu.
Ofarbane.
Pod teretom teške bukovine i grabovine.
Svježe i osvježene.
Dragan svoju tugu nije mogao da iznese i prenese.
Ovaj put otišao je sam.
Tačke su ostale.
Mnogo je tereta još ostalo na ovom svijetu. Neke od njih prevešće zasigurno najbolje tačke koje je Drago iz Njemačke donio. Izbjeglička muka ipak je bila prevelik teret za Dragu.
„Teret je gadna stvar ukoliko nema s kim da se podijeli. Ja sam ga godinama dijelio sa Dragom. On svoju izbjegličku muku nije dijelio sa mnom. A samo da je...“-pričale su mi tačke Draganove dok sam završavao posao za taj dan.
Ulica je i dalje bila ista. Tragove ispilana drveta i piljevine uklonio sam još isto veče. Još jedna zima spremno se dočekuje.
S Draganovim tačkama niko neće dijeliti teret. Koliko će izdržati? Ko će na njih biti ponosan, a ko oslonac?
Pozdravlja Vas mandrak72, analitičar i kolekcionar malih bogatstava i svega što više od svega znači.
Pregažena šišarka za koju sam vjerovao da u njoj žive male ptice, ne veće od nokta privukla mi je pažnju. Pokupio sam je na dlan. Bila je spljoštena i ni traga života nije bilo u njoj. Ipak sam je uzeo i strpao u njedra.
Nastavio sam dalje. Pored puta iznenađen suncem nakon sinoćnje kiše zatekoh puža gotovo izgubljenog. Kompletno se zavukao u svoju kućicu i gotovo nikakvim kontaktom zalijepio se za za nevelik kamen. Podigao sam ga rukom zajedno sa pužem i sjurio se ka potočiću koji je proticao u blizini. Obrastao visokim johama i zaogrnut raznoraznim žbunjem bio je nepristupačan. Do njega je vrlo malo sunca dopiralo. Razgrnuh tu neprozirnu zavjesu i zakoračih ka njemu.
Izlokvana obala kao prašina sitnim pijeskom oslikana blago je utonula pod mojim lakim korakom. Trag u pijesku ostavih na milost i nemilost bujicama koje će svakako doći. Pored njega ostavih i puža i uglačan kamen kao znak da smo bili tu.
„Ovdje nema sunca, a ti dalje vidi kako ćeš.“-pozdravih usputnog znanca i nastavih drumom prema suncu.
Uz put sam sreo skitnicu koji mi ispriča kako je upoznao čovjeka koji je razgovarao sa vjetrom i pjevao s kišom. Dao sam mu šišarku, a on mi je rekao nekoliko riječi jezika vjetra i otpjevao kišnu pjesmu. Pridružila nam se i prava kiša. Nije prestajao niti se od nje sklanjao. Ja sam izuo cipele one prve dječije i bosim stopalima nastavio izlokvanim drumom dok mi se blato kao tijesto zavlačilo između prsta.
Sunce je bilo visoko dok mi je pijesak ugodno bockao tabane, ja sam se sjećao šišarke, puža i kišne pjesme i skitnice. Drum pod mojim koracima bio je krivudav. Prvi usponi i prepreke nisu me zaustavili. Sunce je bilo još daleko, a potok je sve tekao i bez moga prisustva.
Neka djeca su mi trčala u susret i pozvaše me da igram fudbala sa njima. Poziv sam prihvatio. Publike nije bilo mnogo. Tek po koji aplauz i jedne crne oči.
Umio sam se vodom sa česme za koju se tvrdilo da je mjesto okupljanja hajduka i drumskih lopova.
„Ako te koji put put nanese, znaš već.“-mahali su za mnom akteri susreta koji je završio u sportskim okvirima sa nedovoljno dobrom obućom za bolji rezultat.
„Nemam ništa protiv, osim ako kišna pjema i jezik vjetra ne kažu drugačije.“
Imao sam sve pred sobom. Širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubinu mora. Sve osim sunca. Zbog njega nastavih drumom što izbijao je na most.
Na mostu se još jednom osvrnuh iza sebe. Blaga izmaglica progutala je moje cipele.
Drum je poprimao ozbiljnije obrise. Trake sa obe puta strane omeđavale su moje kretnje ograničene sasvim ozbiljnim kožnim i krutim cipelama i namjerama. Tek ispod košulje igralo je srce dječaka u džungli saobraćajnih propisa i zakonom kontrolisanog haosa.
Nisam se predavao. Godinama.
Drum je bio ispred mene.
Sunce je bilo sve samo ne visoko. Ipak nedovoljno blizo i nadohvat ruke nedokučivo. Koraci su bili snažni. Pjevao sam kišnu pjesmu kad oko sebe ne bih imao društva. I imao sam kišu. S vjetrom sam zborio do dugo u dan dok bi hladovinom platana birao najkraće staze do potoka i puža kojeg nekim čudom zatekoh pred kapijama drevnog grada o kojemu ni riječ ne saznah.
Drum preda mnom dobijao je neobaveznije tonove. Manje je bilo susreta te ih bolje zapamtih.
U jednom cirkusu, neki klovn mi pokaza kako da vežem oblak uzicom i pertle jednom rukom. Uvijek bi mi jedna ruka bila slobodna te sam njome malo malo stavljao dlan iznad obrva. Sunce je već bilo daleko i nisko.
Žurio sam , a sve manje stizao. Drum pod mojim koracima otvrdnuo je od silnih koraka svih onih koji su slijedili sunce. Nekoj djeci musavoj dadoh po novčić za sladoled i za žvaku pride. Prenesoh im snagu i riječi vjetra. Nisu mi ništa govorili. Pokazali su mi šišarku i samo se smijali bisernim osmijehom.
To je sve što ponesoh dalje. Drum je izbijao krivinom na krivinu. Primjetih da sa lijeve strane ima više cvijeća. I drveće ima veselije krošnje, dok sa desne strane u krošnjama neke promrzle ptice ne otvaraju kljunove i čekaju neke selice dok je sunce bivalo sve niže.
Opremljen strpljenjem koje ne jurca trotinetom i bjesomučnim pogledom šiba po niskim ogradama okupanih prašinom razgovarao sam na jednom skupu amatera zaljubljenika u zvijezde do pred sami zalazak sunca. Zamotali su mi jedan mali dio neba i sunca na njemu da me grije u noćima koje dolaze. Nisam imao ništa da im dam do priče o potoku i tragu.
Sunca više nije bilo, ali mi je i dalje bilo toplo od zamotuljka u njedrima.
Prostorija na kraju druma bila je mala. Donekle topla.
Prozor ispod kojeg rastu kadulje i vrijesak, te jedan prstohvat zanovijeti me iznenadi svojim pogledom. Noć se spuštala. Još jednom je sunce zaspalo.
Upalio sam petrolejsku lampu. Njena svjetlost obasjala je zidove male prostorije.
Umornim staračkim pokretima sjeo sam za stol nasuprot prozoru. Iz njedara sam izvukao zamotuljak neba i sunca. Prigušio svjetlost petrolejske lampe.
Mali krug svjetlosti oko mene bio mi je dovoljan. U njega je sve što mi treba stalo.Meni koji sam još jutros imao svu širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubunu mora. Sunce nisam imao, ali bilo je u meni u bisetrnom osmijehu i prozoru u kojem zarobih jednu zvijezdu padalicu.
„Oh kakav izuzetan dan.“
Do dugo u noć prišao sam sa vjetrom dobronamjernikom koji je zastao pod mojim krovom i zapetljao se u paučinu odloženih i nepotrebnih stvari koje su nekad imale smisao i sklonio se od kiše s kojom sam pjevao do zore zbog čega je sunce kasnilo na uranak.
Cipele pred vratima odnijele su bujice na trag koji jednom davno ostavih negdje na obali.
Pozdravlja Vas mandrak72, iz debele hladovine pored ljuljaške koju vjetar cima
Magarci su dobili dostojnu zamjenu. Nasamaren je narod.
Pozdravlja Vas mandrak72, neosamareni i neosmišljeni lider i narodni njakoslovac.
„Pričaju da si umro dva puta?
„Pričao sam i ja pa me nisu slušali.“
„Kako onda da znam?“
Slegnuo je ramenima i nastavio svojim putem. Gledao sam ljudsku gromadu koja je umrla dva puta kako teškim koracima pritišće izgažene i neugledne cipele.
Malo sam se raspitivao o njemu od ljudi koji su dugo godina bili bliski sa njim.
„Tačno je to. Ljudi poput njega umiru dugo.“-bile su riječi koje su mi dugo u noć odzvanjale dok sam slušao jastuk kako šuška pod mojom glavom dok mi nemirne misli tjeraju san iz ugodno tople sobe.
Danima sam čekao da ga ponovo vidim. Mjesecima sam čekao samo riječ ili pokret da vidim koji bih prihvatio kao pozivnicu za razgovor. Gledao sam ga iz prikrajka. Nije mnogo razgovarao ni sa drugim ljudima oko sebe. Tek nekolicina njih imala mu je djelimičan pristup. Jednom prilikom sam uhvatio osmjeh na njegovom licu. Reklo bi se nimalo prijatan. Čak šta više bolan. Poput užeta što se ne smije ispustiti zasijeca u bolne prste. Bijele i ukočene.
Sjedio sam u kafani za šankom. Sam. Vrijeme je sporo prolazilo. Negdje iza 21 čas iznenada se na vratima pojavio i pošao je pravo prema meni. Njegov dolazak me toliko zbunio da sam se osjećao kao kakav klinac zatečen u kafani.
Sjeo je pored mene. Obe ruke držao je naslonjene na šank. Veliki dlanovi izgledali su umorno i bez snage. Zbunjen nisam znao šta da činim. Plašio sam se da ga nametanjem teme ne udaljim od sebe. Mjeseci su prošli od našeg zadnjeg razgovora, a znamo se mnogo godina unazad.
Odlučio sam da čekam.
Naručio je kuvano vino. Dlanovima je obuhvatio vruću čašu. Boja kao da mu se vraćala u njih. Nije ih odvajao od vrele čaše. Ja vjerovatno bih.
„Sutra je srijeda i na groblju neće biti žive duše. Ako imaš ikakvog duga na groblju sutra će biti jedan od onih boljih dana za obilazak. Cvijeće i svijeće po volji.“-reče.
Blokirao sam se. Gotovo paralizovan. Poziv na groblje od čovjeka za koga se priča da je umro dva puta.
„Mnogo su mi puta rekli da se ja Boga ne bojim. Bili su u pravu. U njegovoj sam milosti i znam da on misli na mene. Znam da me čuva baš onda kad ja to nisam u stanju i zar da ga se bojim. Znaš ima jedan čovjek koga sam upoznao prije tridesetak godina kad sam počeo zarađivati hljeb radeći u šumi. Dobro se sjećam njegovih riječi.“-zastade.
„Bila je nedjelja. Ljudi oko mene odmarali su tog dana, a ja sam radio. Bio mi je potreban svaki dinar za gnijezdo koje sam gradio. Šuma je bila sablasno pusta. Osjetio sam po prvi put nelagodu kad sam utonuo u njena njedra. Gotovo sablasna tišina disala je uporedo sa mnom. Osjećao sam njen dah na leđima. Kad bih zaustavio disanje tišina je i dalje disala. Hladni znoj oblio me je u trenutku. Košulja mokra od znoja pripila se uz tijelo, a neki strah prijetio je da će natjerati srce da mi pukne. Bio sam mlad i nisam znao za strah do tad.“-brzim pokretom sasuo je pola vrelog napitka u grlo.
Nije se ni smrknuo. Vratio je čašu na stol koju je stiskao prstima koji su prijetili da smrve čašu u paramparčad. Prsti su poprimili blijedu mrtvačku boju. Kuvano vino kao da je ključalo u čaši i isparavalo je miješajući se sa dimom u kafani.
Zastala mi je knedla u grlu. Na njegovom licu jasno se iscrtavao nejasan užas koji je stajao između njega i vina. Prstima je stiskao čašu. Plave žilice na zglobovima prijetile su da prsnu. Jasno se osjećalo kako nešto teško teče njegovim venama koje su se pomjerale kao da su žive i kao da njima ne teče ovozemaljska krv.
„Oplači svako drvo koje srušiš. I nikad ne prestaj da pričaš sa njima i o njima reče mi taj čudni čovjek koga sam samo još jednom sreo na vašaru kad sam kupovao nekoga konja. Nisam bio siguran ali čini mi se da se nije slagao sa mojom kupovinom. Poslije sam ga tražio po vašaru ali kao da je u zemlju propao taj starac koji je uspravno hodao i nosio sasvim obično nedjeljno odijelo sa cvijetom zakačenim za rever kaputa.“
Ponovo je zastao. Laganim pokretom ruke ispio je ostatak vina koje se već sigurno ohladilo. Odgurnuo je čašu od sebe i brzo spustio onemoćale ruke pored sebe. Ustao je. Nije se ni pozdravio. Samo me pogledao.
„Ujutro u šest sati nije rano. Pijevci su već odavno budni.“
Išetao je iz zadimljene kafane. Ostao sam dugo zbunjen onim što mi je rekao. Nije mi bilo mnogo toga jasnog u priči, ali srijeda je bila za nekoliko časova, a ja sam imao materijala da o njemu mislim do zore.
U polusnu začuo sam i pijetle. Bilo je vrijeme da se ustaje. Nekoliko puta sam se zapitao šta mi je sve to trebalo, ali onaj neki crv što čuči u čovjeku i čeprka po onome što ne bi trebao nije mi dao mira.
Nosio je svježe ubrano cvijeće. Na glavi je imao neku čudnu kapu. Deformisan oblik krio je njeno pravo ime. Sa sobom je donio neki neobičan miris koji se mogao samo sresti u stogodišnjim borovim šumama ranim jutrom premrežene kao prst debelom paučinom i tepihom od mahovine i iglica koje se nemilosrdno zabijaju u gole tabane.
„Možda ti ne rekoh već, ali ima jedno mjesto gdje cvijeće raste samo od sebe. Svakodnevno ga pohode mnogi mještani, ubiru najljepše primjerke i odnose na sve strane svijeta, ali slijedećeg jutra ono ponovo cvjeta i buja tokom čitave godine osim u dane kad polja pšenice prekriju nepregledni cvjetovi maka. Zašto je to tako ne mogu ti reći, ali saznaćeš kad za to dođe vrijeme.“
„Cvijeće koje nosiš?“
„Isto onakvo kakvo je onaj čovjek što sam ti o njemu pričao nosio za reverom na vašaru.“
„ A konj? Šta je bilo sa njim u svoj toj priči?“
„Polako i on će doći na red.“
Neko vrijeme smo hodali ćutke. Groblje se nalazilo na brdu iznad mjesta. Ogoljeno, osim jedne stare lipe i popločano mnoštvom kao razbacanih hladnih spomenika.
„Srijedom niko ne ide na groblje. Oduvijek je tako od kad znam. Osim ako je sahrana u pitanju, a za moga znanja nije je bilo zadnjih dvadeset i šest godina.“
Sunce je već dobrano izašlo. Groblje je bilo sve bliže. Gotovo da se mogao osjetiti njegov dah, od truleži uvelog cvijeća i jeftinih vijenaca sa crnogoričnim grančicama nabacanih na još svježe humke tako od svijeća razlivenih poput mrlja ukrašenim sitnim pijeskom i uvelim vlatima trave.
Ušao sam u groblje. Instiktivno me put vodio do jedne stare klupe, napola već trule koja se nalazila u hladovini jutarnjeg sunca koje još nije bilo dovoljno jako. Sjeo sam na ono mjesto gdje je klupa najčvršća. Na mjestu gdje su drvene letvice nalijegale na betonske nogare.
Dok sam sjedao primjetih da ga nema. Pogledom sam ga tražio po groblju. Na momenat pomislih da sam trebao njega prvog pustiti da me vodi do pravog mjesta. Zato sam pogledom prelazi po groblju.
Nigdje žive duše. Niti nagovještaja da se nešto događa.
Bio sam zbunjen.
Tišina oko mene stvarala je blagu nelagodu.
„Nije tek tako mogao propasti u zemlju.“-lagano sam se spustio na klupu.
Srce je ludački udaralo. S nelagodom sam se osvrtao oko sebe.
Nigdje nikoga na vidiku.
Zaustavio sam disanje.
Bojao sam se pogledati do sebe na klupu. Strah od mrtvih po prvi put me je uhvatio u svoje kandže.
Podigao sam pogled na spomenik koji se nalazio ispred mene. Gotovo sam vrisnuo.
Skamenjeno sam gledao u njegovu sliku na spomeniku. Usnama sam nevješto sricao njegovo ime.
Protrljao sam oči u nevjerici.
Ime je bilo njegovo kao i slika. Ponovo sam pročitao godinu smrti.
„Dvadeset šest godina. Dvadeset i šest godina.“-ponavljao sam.
Bio sam uplašen. Nisam znao šta uopšte radim na groblju. Osjećao sam tišinu oko sebe, na sebi i u sebi. Čuo sam je kako diše. Klupa poda mnom je glasno trulila. Osjećao sam kako joj odumiru i posljednje niti ovozemaljskog života, snažni miris borove šume niotkuda zapuhnuo je sva moja čula. Hladni talas obuzeo je moje tijelo koje se grčilo i tražilo poslednji štit od hladnoće u prekrštenim rukama i dlanovima kojima sam ludački stiskao svoje nadlaktice opasno prijeteći da ću noktima pokidati mišiće.
Cvijeće na grobu bilo je svježe. Upravo onakvo kakvo je nosio na groblje. Nije bilo u buketu. Bio je to žbun sa mnogo jednoličnog cvijeća. Crvenog kao krv.
Pogledao sam na vrhove svojih cipela. Tragovi sasušena blata kao da su bili stari barem dvadeset i više godina. Pokušavao sam da mrdnem nožnim prstima. Osjećao sam gotovo mokra stopala, poput košulje na leđima.
Lagano sam se povraćao od šoka. Moj prokleti nagon istraživanja i slušanja stavljen je na kušnju kakvu dosad nije imao. Znao sam da mora postojati neki razlog moga prisustva i susreta s njim. Znao sam da mora postojati neka veze cvijeća na grobu i polja prepunih makova cvijeta.
Lagani vjetar donese topliji zrak koji me povrati iz obamrlosti. Jedan mali kovitlac, kao treptaj odnese svu prašinu nakupljenu na cipelama. Nestade i blata. Istog onakvog kakvog donesoh sa jedne sahrane od prije dvadeset godina.
„Dobro jutro.“
Podigoh po prvi put pogled.
Preda mnom stajao je starac sa dobrim držanjem. Na sebi je imao obično nedjeljno odijelo i cvijet okačen za reverom.
Promrmljah nekako odgovor zbunjen velikim obratima i događajima kojima sam bio prisutan.
„Ne mogu reći da me nije poslušao, osim kad je riječ o konju. Nije to bio običan konj. Bio je to vilen konj kakve jašu konjanici bez snova, nekim čudom zalutao ovdje. Ja sam pokušao da ga odgovorim. Nisam se smio miješati. Mislim da me je shavtio, ali nas dvojica nismo se smjeli sresti više od jednom. Znam da me je tražio, ali i ja imam svoja ograničenja. I naš susret svakako je posljednji u nizu.“
„Šta je bilo s konjem?“
„Pogazio ono što se u gnijezdu najviše pazi. Ima već dvadeset šest godina.“
„Danas bi on izgledao kao na slici?“-pokazah pogledom na sliku.
„U pravu si. Bilo je ljeto i pšenica je rodila.“
Pogledah ponovo na sliku. Na slici je bio dječak. Plavokosi dječak gledao je očima negdje daleko. Njegov pogled prolazio je kroz mene kao da i nisam bio tu.
„Zlatno klasje poprimilo je crvenu boju. Krv je nepovratno natopila tlo. Ostalo znaš.“
„A ko si ti?“-uptah.
Odgovora nije bilo. Na glavu je namaknuo istu onu kapu. Deformisanu i bez oblika kojim bih je nazvao pravim imenom. Ovako ko zna šta bi bilo pametno o njoj reći.
Izmješanih osjećanja ustao sam sa klupe. Zbir nevjerovatnih događaja i razgovora bio je iza mene. Na povratku dugo sam mislio o svemu. Dugo nisam želio da pričam o tome. Sve do onoga dana kada do mojih ruku nije došlo pismo bez adrese koje pronađoh u knjizi ostavljenoj u kupeu radničkog voza. Na koricama je pozlaćenim slovima ispisan naslov.
„Makovi“-ponavljao sam nekoliko puta.
Posveta na drugoj stranici dala mi je do znanja da je knjiga upravo za mene.
„Za mene i sve ono što bih postao da nisam dva puta umro.“
Otvorio sam knjigu.
„Sasvim sam siguran da sam prvi put umro jednog vrelog ljeta u zrelom klasju. Drugi put je bilo mnogo lakše. Bilo je mnogo manje krvi. Samo sam želio nekome da ispričam kako šume plaču i kakvi su makovi. Nisu me slušali. Davali bi novac da kupe vrijeme koje meni više ništa nije značilo.......“
Zatvorio sam korice.
Knjigu sam pročitao mnogo godina kasnije. Baš u vrijeme kad mi ono nije ništa značilo. Upravo tada do mene je stigla da je vijest da je čovjek umro. Prvi, drugi ili ko zna koji put. Svejedno. Blato sa sahrane teško da ostane na cipelama dan duže. Bol ostaje zauvijek ma koliko pričali ili ne o njoj.
Pozdravlja Vas mandrak72, nesvrstani akter koji sluša osim što glavom klima.
Nekoliko puta je i potvrđeno. I ja sam nekoć bio mali. I bio je maj. Dolazila je štafeta i bližiose Dan mladosti. Bio sam pionir marljiv i radan. Imao bijelu košulju i plave pantalone. Pionirsku kapu i maramu koju i danas imam, ali sve rijeđe nosim. Ne zbog nekog lažnog patriotizma i antikomunizma više zbog klempavih ušiju koji nekako dođu do izražaja. Neki se šale sa njima i iznenade se kad kažem da su mi to uši, ma kako to neuvjerljivo zvučalo.
Učiteljice sa hladnim trajnama su uvodile red. Baš kako bi isto činio i nastavnik Hašim kad ne bi bio pijan. Neki od nas mogli su da se nabroje na prste brstili su kikiriki, oni drugi mrsili su muda. Jedan glavonja iz 7-d stao je ispred mene. Vrijeme se mračilo. Nebo je prijetilo da potopi grad baš kao što je i komšija Ramadan potopio septičku, pa su govna plivala niz ulicu dok smo igrali igre asocijacije na temu „Pogodi čije je“.
Iznenada do nas prosu se pljesak kao lavor pun prljave vode sa prozora . Prihvatismo pljesak. Lažna uzbuna. Učiteljica iz 2 a razreda uvježbavala svoje đake. Nakon njega se prosu i pljusak. Sve jači i jači. Ubrzo je stigla i štafeta. Ništa nisam vidio. Dalibor je nešto recitovao, Lenka i Nebojša izvodili skeč dok se onaj glavonja ispred mene klatio tamo amo pa od njega nisam ni vidio binu. Mnogo godina kasnije ušao je u politiku. Naravno na velika vrata kako glavonjama i priliči.
Petokrakaka je pustila boju na bijelu kapu, a marama na bijelu košulju.
Svejedno sam pio čaj i jeo marmeladu ne bi li kako zaliječio prehladu.
Još istoga prijepodneva komšija Stojan je raspalio roštilj. U jeku proslave raspalio je još i ženu i komšiju kad je pokušao da je brani. Poslije ih je milicija dovela u red. Pred hitnom.
Drugi dan u školi radili smo pismeni rad na zadatu temu „Kako sam doživio štafetu“. I na sve to još sam dopisao kako je Prvi maj praznik rada i kako se naše vođe bore i žele da nam još mnogo toga pruže, samo je pitanje koliko toga još možemo da podnesemo.
Još im u sastavu spomenuh kako je pored željezničke stanice živio čovjek koji je bio na bolovanju. Iz preduzeća ga iznenada posjetili na praznik rada i zatekli kako nije bio u postelji nego na komšinici. Branio se da nije ništa radio samo uživao. Nakon toga mu prekinuli bolovanje i disciplinski kaznili. On im je uzvratio novim bolovanjem i u strahu od nove posjete obukao je pidžamu koju nije skidao do smrti. Bila je to njegova usrana borba sa zakonima i državom. Kako bilo dočekao je penziju od poštara naravno u pidžami sa plavim štraftama nalik Željinim dresovima.
Prvu jedinicu sam dobio tad za svoj iskreno napisan rad, a najbolju moj drug Milan za rad koji počinje sa „Bio je sunčan dan....“.
Prvi maj je. Red bi bio da uživamo bar ovaj dan i u tu čast prekinemo štrajk glađu. Nažalost nećemo primjetiti neku razliku.
Raspalimo roštilj i u to ime zabava može da počne. Idemo maljčikiiiiiiiiiii.
Pozdravlja vas mandrak72, baljšoj maljčik i tekovina nekih boljih vremena.