U dokolici volio sam se izležavati u sobi do puta. U poslijepodnevnim satima u polutami zamračene sobe u hladovini ležao bih na leđima na ležaju tik pored prozora. Dugo vremena nisam umio da objasnim razlog svega toga, ali ta dokolica me je osvajala svakog dana. Naravno tada se uopšte nisam bavio pisanjem pa nisam nikada ni pokušavao da odgonetnem ili bar pokušam da istražim uzroke svega toga.

Godinama kasnije na nekim drugim mjestima nisam uopšte imao tu potrebu. Nešto je nedostajalo sve to vrijeme i nisam znao razlog toga. Pokušavao sam u gotovo sličnim uslovima uspostaviti ono opuštajuće stanje dokolice kada gotovo sva čula uživaju. Ponekad sam sebi dao za pravo da samo psi umiju tako da se zabavljaju, kada se zavuku u svoju kućicu bježeći od vrućine, pa ih baš briga za sav svijet oko sebe i svu onu komšijsku djecu i spadala koja oblijeću i vazda traže neki izazov, pa makar to bilo da kakvo pašče probude iz sna ili ga uz ludu vrisku povuku za rep. E ti momenti kada pas i na to ostane mrtav hladan najbliži su stanju moje dokolice.

Jedan događaj iz 1997. godine bio je dovoljan da me na trenutak podsjeti na moja mala „hedonistička“ zadovoljstva. Naravno moj hedonizam u svemu tome baš ne bi naišao na razumijevanje kod ostalih. Naime te godine vjenčavala se moja sestra. Vjenčanje je bilo u Novom Sadu. Kao i uvijek kad promijenim mjesto spavanja s teškom mukom se borim da zaspem. Tako je bilo i te noći. Sobu na bulevaru svu noć ispunjavali su zvukovi automobila u pokretu. Zvukovi naglog  kretanja, kočenja. Poneka sirena. Među svom tom silom zvukova uspijevao sam razaznavati neke.

„Fićo. Stojadin bez auspuha. Neka seljačina što na semaforu neumorno pritišće papučicu gasa,....“-do duboko u jutro san nije htio na oči.

Da se razumijemo. Uopšte nisam uživao, ali sam se znao zapitati i razmišljati o pojedincima i slučajevima.
 
„Možda sad u ovom automobilu neki stidljivi mladić, prepun utisaka zbog neuspjelog prilaska najljepšoj djevojci na svijetu  mrzi sebe. Mrzi i roditelje koji su svojom kombinacijom gena dobili njega tako stidljivog i povučenog, a ne nekog frajera kome ni auto nije potreban da smuva najbolju ribu. Možda je mrzio i auto dok je bjesomučno stiskao pedalu gasa za laku noć Novom Sadu.“- rezimirao sam prve rezultate i prvu žrtvu moje obrade zasnovane samo na pretpostavkama.

„Nije loše.“-pomislih.

Bio sam u pravu. Niko me u tome nikada neće moći demantovati. To je jednostavno bilo tako. Ako kojim slučajem ne vjeruje neka istražuju i ispituju.
Smjenjivali su se likovi i modeli ponašanja.

„Aha, još jedan s kajlom.“-likovao sam na svojoj genijalnosti.
Igra je trajala gotovo do samog jutra. Bio sam iznuren, ali to je bilo to. Znao sam šta mi je nedostajalo za moju dokolicu.

I tako je krenulo. Prizvaše se neka davna sjećanja. Mirisi, boje i tonovi.

Da se razumijemo nisam nikakav muzički genije. Ne poznajem note, povisilice i snizilice. Znam šta je kajdanka i notni sistem. Umijem da zavrnem violinski ključ da ga ni najveći bravari ne bi poslije ispeglali i izravnali. Čuo sam za solfeđo i još štošta, a najviše sam volio onad dio Mokranjčeve kompozicije  kad se spominje dio teksta „Mišu do koljena, žabi do ramena,..“. Ali vladao sam taktovima. Tempom.

U mojoj ulici tekla je jedna rijeka. Ta rijeka imala bi svoje bujice, poplave i suše. Po prvi puta sam se sa njima susretao u godinama kada bih morao odspavati popodneni san kada mi je do sna najmanje bilo. To je trajalo do predškolskog uzrasta. Vrijeme spavanja kada san nije htio na oči provodio sam tako da sam kroz prozor izvirivao na svaki korak koji bi prolazio putem. To je bilo potrebno ponavljati nekoliko dana dok nisam uspijevao prepoznati korake koji promiču uz ili niz ulicu. Nekako u vrijeme popodnevnog sna uspijevao sam raspoznavati prve dvije stvari. Mušške i ženske korake. Nakon toga vrlo brzo sam ovladao tehnikom određivanja smjera koraka. Poslije toga raspoznavao sam korake druge smjene radnika tvornice trikotaže Sana,  a nakon njih prve i treće smjene koja je žurila da odmijeni drugu smjenu, a ja nastojao da u sparnoj noći zaspem prevrćući se na krevetu do duboko u noć dok prvi svježi talasi jutarnje svježine ne obliju moje tijelo na zgužvanoj posteljini.

A onda koraci „šta ću kući tako rano, šta me čeka tamo.“ Specifična vrsta koraka koja se jednostavno ne može naučiti. Oni se stiču godinama. Koraci najodvažnijih članova zajednice koji se nisu kradomice provlačili ulicom i nisu spuštali poglede uplašeni zbog komšijskog virenja iza zavjese. To su koraci pijanica. Često začinjeni kafanskim pjesmama i sočnim psovkama. Nepredvidljivi koraci bez imalo takta. Često u zanosu i nakon par nesigurnih koraka slijedio bi bar jedan ili dva u stranu ili čak koji korak unazad. Tempo istih koraka razlikovao se od slučaja do slučaja.

05:30. Prva smjena radnika fabrike tekstila i trikotaže Sana. Prvi zvukovi. Ubrzani sitni koraci. Znam imena i likove svih tih koraka. Slažem mozaik. Kockicu po kockicu. Kompoziciju rijeke koja se budi i života koji poteče ulicom. Ovakvi su koraci obično u parovima, rijetko u trojkama. Kao kod djece. Kad ih je troje uvijek nešto ne štima. Ta stalna ljudska potreba za komplikovanjem još tad mi je upala u oči. Bolje reći ušla u uši. Ti ubrzani sitni koraci silueta koje promiču čuli bi se izdaleka valjda zbog velike frekvencije istih. Trenutak za njima kasnili su glasovi. Izdaleka neprepoznatljivi, ali koraci su mnogo bolje mogli najaviti svoje nosioce. Isprekidanim glasovima siluete sa mantilima prebačenim preko podlaktica prebirale su svoje svakodnevne probleme.
„Škola pri kraju, a plata kad dođe ode sva djeci na ekskurziju. Dok Dule kupi patike, Božana hlače, uplatim ekskurziju,  vrećicu bombona, smoki, sok i koji sendvič. Tako jednom tako drugom i onda do petnaestog fertik.“-glas je pokušavao da prati korak, ali zbog lošeg makadamskog puta odstupanja su bila značajna pa je ponekad trebalo uložiti truda za potpuno razumijevanje.
„Neka Rado. Kad mi već nismo mogli, neka bar naša djeca vide svijeta. Biće opet neki diniar da se izbije neotkud.“-Dragica je tješila svoju komšinicu s kojom je djelila teški kruh radnice na šivaćoj mašini radeći na normu.
„Ma usjeće moj Mile nešto drveta. Kad proda, od tih para kupićemo fasungu, prasad za raniti, nešto stočnog brašna,...“-glas se već dobrano gubio te ne saznah za ostale planove.
Koraci su nestajali iza blage krivine.

06:35. Prvi koraci umorne treće smjene radnika fabrike trikotaže. Koraci umorni. Željni sna. Bili su dugi i teški.
„Nije noć za raditi moja Fadila.“
„Jes vala. Nije noć nego za spavati.“-i pored toga gore imenovana Fadila je ubrzavala korak. Imala je ljubomornog muža koji je uvijek tražio bilo kakav razlog da se na nju izgalami ili čak umlati boga u njoj. Razloga gotovo da nije trebalo, on bi našao bar neki razlogod juče ili sa nekog porodičnog okupljanja. Izutzetno je pamtio. Fadila je batine pamtila još bolje.
„Lakše malo Fadila, polomićeš noge.“-pokušavala je Smilja usporiti svoju uvijek usplahirenu i na smrt isprepadanu  radnu kolegicu kojoj je radno mjesto bilo jedino sigurno i bezbjedno. Mjesto gdje je je smjela da se ispriča sa komšinicama i radnim kolegicama.
„Ne znaš ti onoga moga. Oće sve na vrijeme. Ispeglanu košulju, doručak. Ručak. Za djecu je meni lako, ali znaš kakav je on.“
„Znam.“-Smilja nemoćno sleže ramenima.

06:40. Radnik komunalnog preduzeća. Otac troje djece pravio je možda najmanje koraka u ulici kad bi polazio na posao. Nakon prelaska preko mosta od dasaka preko koga je pregurao svoj veliki zeleni biciklo, učinio bi gotovo mehanički precizne kretnje. Lijevo stopalo bilo bi na pedali, Desnim stopalom odbočio bi se dva puta od prašnjavi put. Zatim bi visoko vinuo desnu nogu i zajašio visoki zeleni muški biciklo. Za njim se vrlo brzo niz ulicu izgubio zvuk poskakivanja bicikla i jednoličan zvuk kada bi desna pedala zapinjala za metalni lancobran nakon svakog punog okreta. Sjedio je visoko i uspravljenih leđa. Na galavi je uvijek nosio radničku kapu, kačket kao iz filma „Otpisani“.Biciklo koji nije dao svakome da ga vozi. Osim meni nekoliko puta kad bih desnu nogu provuko ispod šipke i onako nakošen jurio niz ulicu dok je biciklo poskakivao. U povratku slika bi bila drugačija. Na ručkama upravljača visile bi vrećice sa paprikama, kafom, šećerom. U danima kad bi bio pijačni dan u gradu naplaćivao je placarinu na štandovima. Najviše se zadržavao na štandovima sa rakijom. Umio je gradirati rakiju kako niko nije. Cijeniti i procijeniti.
„Kruška. Crna kruška.“- smrknutim obrvamai duboko zamišljen prepoznavao je najbolji proizvod od kruše. Lijek za dušu kako je znao reći.
„Brat bratu da je daje valja dvije crvenke.“-mljackao je ustima kao da je jeo kakav kolač, a ne pio ljutu kruškovaču.
„Veliš šljiva. Doooobra. Ma mora da si još nešto dodavo uz nju. Možda jabuke?“-procjenjivao je taj neslužbeni degustator  voćnih rakija mimo opisa radnog mjesta gotovo svaku rakiju vazda se mršteći, ali ne odbijajući niti jednu procjenu.
Na povratku kapa je bila zabačena na tjeme. Pozada na paksicu ljeti bi se zelenila najveća lubenica te srijede na pijaci. Biciklo nije bio sredstvo prevoza, već više sredtvo oslonca kojim je uspijevao kako tako održavati korak i pravac.

06:45. Radnici Lignošpera, drvno prerađivačke fabrike žurili su na radnički autobus. Brzim koracima i s malo riječi jezdili su ulicom. Oblaci dima cigareta 57 s filterom, Sarajevska Drina i Opatija. Kašalj.
„Jebo ga ti što pušiš te što ti smetaju. Pređi na neke mekše.“
„Ma kome smetaju?“
„Pa tebi. Vidiš da kašlješ ko ukac. Ma svaki dan je isto. Kad si mene čuo da kašljem.“
„Pa kako da kašlješ kad pušiš te ženske cigare.“
Koraci su se gubili. Brzo su nestajali. Tvrdi đonovi radničkih cipela oštro su gotovo vojnički jezdili ulicom.
Biciklo. Simo se nije predavao. Nije on mario za radnički autobus. Imao je on svoje biciklo. Odlikovao se specifičnim načinom kretanja. Prilikom okretanja pedala gornjim dijelom tijela stalno je klatio u ritmu okretanja pedala naprijed nazad. Uvijek u žurbi da stigne u fabriku  prije autobusa. U povratku slika bi bila sasvim drugačija. Sačekao bi svoje komšije na stanici i onda zajedno sa njima laganim korakom gurao biciklo pored njih i stalno izvodio kakvu šegu.
„E vala Simo baš si spadalo. Teško tvojoj Joki  s tobom. Baš si bena kakve nema nadaleko.“-smijao se Ibrahim.
„Našla bena benu moj Ibrahime.“-smijao se i Simo.

Nešto prije sedam Husein kondukter bi laganim koracima išao na posao. Strogo kontrolisanim koracima izbjegavao bi svaku mogućnost da zaprlja svoje izglancane cipele. Lagane salonke sa tankom potplatom. Kuckale su elegantno i prefinjeno kako niko nije. Široko raširenih ruku, i široko raskrečenim koracima noseći konduktersku torbicu na jednom ramenu, a konduktersku šapku u ruci pažljivo je nosio svoje modro plavo odijelo i svijetlo plavu košulju. Kravata na gumicu. Začešljana i vlažna kosa. Izbrijano lice. Željeznici na ponos. Mi djeca smo ga uvijek gledali kako ponosno paradira uniformu, čak smo mislili da je glavni na željeznici zbog kravate i kape. Takav je bio i van uniforme.

Iza sedam već bi prvi đaci neumorno pohodili puteve ka školi. Isprekidanim glasovima kikotom i vriskom jedne vrckaste Sanele. Jedan blok likovnog vaspitanja završio je na Željinoj glavi, a čini se da ni on ne ostaje dužan već se brani srednjoškolskom torbom koja se nosi pod ruku. Vidi se da mnogo za tempo ne haje. Udara rijetko i snažno.
Za njim stidljivi pračići u pratnji nezaposlenmih majki u polukućnim izdanjima sa haljinama na preklop prate svoje miljenike prvake dom ne pređu preko pružnog prelaza i asvlata, a poslije će ih pripaziti stariji dok kejom gutaju svoja prva znanja.
„Rade. Rade boga ti pripazi mi na Lenku. Da se gdjegod djeca ne poguraju. Ne zna ti se ona skloniti.“
„Oću teta Stano. Ništa ti ne brigaj.“
„De života ti. Zvaću te na hurmašice.“
„Važi teta Stano.“
„Jel mogu i ja doći?“-sama se pozva i Jasna đak šestak.
„Samo ti dođi.“-još dugo je Stana izvirivala na svoju Lenku. Svoju Milenu u plavoj kecelji sa velikom torbom na leđima.
„Dijete moje. Pazi se srećo mamina.“-reče za sebe dok su đaci već izbijali na kej i nestajali iza velikih rascvjetalih žbunova cvjetova Lijepog Stevana sa krupnim i bogatim žutim cvjetovima.

Simfonija koraka. Simfonije rijeke bi zatim utihnula. Sve do prolaska nove smjene i povratke one jutrošnje. I tako dan za danom.
Tekla je rijeka života. Generacije đaka, radnika i svih onih zaprega pod teretom teške bukovine ili još težeg riječnog šljunka i mura utisnule su svoje particije u simfoniji koju sam godinama slušao. Uživao u momentima raspoznavanja koraka. Čilih, mladih i smionih. Koraka plahih, umornih. Koraka pijanih. Plejada koračnica svakodnevnih odnosila bi svoju mladost, godine, snagu. Odnosila mnogo više nego što se moglo platiti ma kakvim novcem.
Koračnica radnika, seljaka, đaka i koraka.
Simfonija kojom sam ispunjavao dokolicu ispisivala je najljepše particije. Razmjena je bila korektna. Zauzvrat naoružani kakvim takvim al redovnim platama, fasungama, novim cipelama i patikama. Novim biciklima i turama građevisnkog materijala. Novim saznanjima o dalekim kontinentima i nekom drugom nepoznatom. Ljubavima i nadom. Koraci bi odnosili i donosili.

Minuše godine. Bat koraka. Usiljenih i sve rijeđih. Netaktičnih i za razgovor nedostupnih. Ponekad poželim da začujem obične razgovore, potrebe. Poželim da čujem razgovor. Onaj nemušti neobavezni. Neopterećeni nedostupnim i dalekim.

„Mirsade opet kasniš na posao.“-tobož strogi poslovođa zaustavljao bi trapavog Mirsada.
„Ma da, ma da.“-brzim potvrđivanjem ne zbunivši se Mirsad bi samo prošao kroz kapiju.

Nije fabrika stala zbog njega. I njegova su djeca kruha jela i nisu bila gladna. Radovali se fasungi i petnaestom kad će babo bostana donijeti, a Mirsadovica novom materijalu za suknju.
Mnoštvo koraka neopisivih niti jednim poznatim notnim znakom godinama je ispisivala najljepše taktove, isprekidane topotom koraka jurnjave za tigrovom loptom, potjere za kradljivcima jabuka i legendarnih mečeva sa reketima dok još Đoković nije bio ni u planu.

Znate  li kako su slatke trešnje? One što se kradom uberu. One prve. Dok se sa punim njedrima struže na partizansko groblje i kusaju slatki crveni plodovi ljepljivim prstima. I jabuke Šekerićeve što smo pustošili nakon povratka sa stadiona. Eheeeeeejj.

Minuše koraci. Ta simfonija radničke klase odavno ne stupa mojom ulicom. Ne donose radost koja se putem dijeli. Usamljeni. Izgubljeni. Tek rijetki i stidljivi. Koraci više ne pjevaju.


Pozdravlja Vas mandrak72, neobesmišljeni promoter radničke koračnice i njedara prepunih slatkih plodova trešnje.