[ Koji mi je andrak ] 25 Septembar, 2009 20:58
Evo dobih jedno prismo prije nekoliko dana. Dugo sam se razmišljao da li da ga Vama pročitam. Evo šta piše.
„Dragi mandrak72. Več dugo vremena čitam tvoj blog. Divim se načinu na koji iznalaziš probleme, rješenja i pitanja na odgovore. Evo imam jedno pitanje. Zašto se svaki put na sistematskom pregledu kod ljekara moramo skidati do gola. Zašto. Iskreno tvoj prijatelj Persić.“
„Dragi moj prijatelju Persiću moje skromno mišljenje bi bilo što doktori još jednom žele da se uvjere da li je istina to što se priča po gradu.“

Drugo pismo mi je stiglo od poznanika iz Poljske policije. Evo šta piše moj prijatelj Zbignjev.
„Poštovani mandrak72. Šta da radimo.Osjećamo se ugroženim i neravnopravnim. Naše radne kolegice policajke u Poljskoj su zbog želje da budu ravnopravne u svakom pogledu s nama prilikom dobijanja nove uniforme dobili iste muške gaće kao i mi muškarci. Sa otvorom sa prednje strane. Namjera je bila da se policajke osjete ravnopravnim sa nama. Molimo hitan odgovor. U potpisu Zbignjev sa nekoliko zabrinutih kolega.“
„Dragi moj Zbignjev i ostali zabrinuti kolezi. Pa prema svemu navedenom brzo sam uočio da ste u stvari Vi neravnopravni sa drugaricama policajkama. Nedostaje Vam brushalter.“

Treće pismo mi je stiglo iz Bitole. Glasi ovako.
„Dragi naš mandrak72. Već nekoliko dana ne spavam. Riječi koje mi je prije neki dan uputio jedan drugar nisam baš najbolje razumio. Doslovno mi je rekao ovako. Oduvijek sam mislio da si ti glup čovjek. Nisam želio ništa da ga pitam, ali me sad kopka pitanje da li je on stvarno promijenio mišljenje o meni. Šta je on tim želio da kaže meni. U potpisu Zozon.“
„Uvaženi neznače Zozone. Šta je on mislio reći sa tim, ne znam sa sigurnošću da potvrdim, ali u jedno možeš biti siguran. Naviknuo se na to.“

Pozdravlja Vas mandrak72, neslužbeni otpečatitelj pisama rubrike „Halo mandrak72 jesi li ti normalan“.
[ Generalna ] 24 Septembar, 2009 18:59
„Dobro jutro.“-pozdravi me.
Zbunjenim pogledom pogledah oko sebe. Nikoga nije bilo.

„Dobro ti jutro. Zar me ne vidiš. Ja sam. Nedjelja.“-nastavi nekako veselijim tonom.
„Pa dobro ti jutro.“-otpozdravih je iako nisam bio siguran da li treba.
„Hajde. Ne gubi vrijeme. Dan je pred tobom.“-nastavi.
„Kuda pobogu. Stignem. Polako.“-pokušavao sam da je usporim.
„Nije nam mnogo preostalo.Hajde.“-nije posustajala a glas joj je bivao strožiji.
„Šta gubim ako odbijem?“-rekoh.
„Hajde do prozora. Pogledaj.“-reče mi.
„Šta to imam vidjeti da to dosad i nisam sam primjetio.“-rekoh.
„Pogledaj.“-reče mi.

Nisam primjećivao ništa neobično što dotad nisam već bio primjetio.
„Jel vidiš.“-gurkala me je pod rebra.
„Šta jel vidim?“-upitah je zbunjeno.
„Šta ćeš da pamtiš?“-reče mi.
„Ništa.“-rekoh slegnuvši ramenima.
Još jednom se osvrnuh nevoljko.

Komšija koji je radio u prodavnici obuće sjedio je u hladovini pod trešnjom koja je davala mnogo sitnih i oporih plodova, ali zato je hlad bio odličan. Bijela košulja blještila je na sucu dok je prelistavao Politiku. Čekao je kafu. Razgovor.

Ritual koji se nebrojeno puta ponavljao do prije neke dvije godine bio mi je dobro poznat. Mijenjali se datumi i godine. Mnogo je lista jesen obojila. Okoštale grane trešnjine. A gusto pleten džemper sve je više pokrivao leđa Sretenova.

Srbijanka nije dala svome Sreteniju da ozebe. Ali hladnoća u kostima bivala je sve jača i nisu pomagali ni svi topli zimski modeli koje su marljive ruke plele da zametu trag nadolazećoj zimi.

Sa Sretenijem otišla je jedna hladovina. Polomljena trešnja. Nejake ruke izgubile su partnera za ručnu testeru kojom su mnoge ratne i poratne zime pobijeđene i svakojaka nestašica pa i novčana.
Sa Sretenijem je otišla i ona bijela kao snijeg košulja. Politika odavno više nije bila čitana u hladovini koje nema. Presahli su i oni mali razgovori. Neobavezni. Razgovori koji nisu mnogo ni rješavali niti odlučivali ali bili su tako puni razumijevanja, pogleda prema putu s pitanjem.

„Ide li neko naš. Nedjelja je.“

Zvezda je pobijedila juče. Ponovo su se sastali Karpov i Kasparov. Još jedan dvoboj. Sretenije je izgubio prije dvije godine u partiji bez pobjednika.

Povučeni okidač bez odjeka dvije godine putovao je kroz sve one nedjelje bez Sretenija, bijele košulje i partnera za ručnom testerom.
I jučer su došla drva Srbijanki. Velika gomila drva iščekivala je snažne ruke da se sa zimom nadolazećom pohrvu.

Zima je došla mnogo prije. Prije i od nedjelje.

Nedjelje bez razgovora i kafe u tišini spogledom na put i čekanja. Nedjelje i još jedne u nizu. Šahovske figure netaknute stajale su tužne i poražene bez bitke.
Stigao je i pucanj.

Stigle su i snažne ruke unukove drva da pocijepaju.
Stalo je i vrijeme. Ovaj put nedjelja ne dolazi.
Neke nedjelje se više neće ponoviti nikad.

„Jel sad vidiš.“-nedjelja me krajnje ozbiljnim glasom priupita.
„Vidim.“-tihim glasom odgovorih joj.

Nisu ni sve nedjelje iste. Eto neke tuđe pamtim.
Po sitnicama. Nenametljivošću.
Dok neke druge raskalašne, bučne i ne pamtim.
Do nedjelje i posljedni šum neopaženo napustiće jednu kuću. Hladne pleteće igle prekriće patina zaborava i neizbježne prašine. Poražena vojska, svi kraljevi i topovi umuknuće zauvijek. Kalendar na zidu ostaće.
Do nedjelje je samo tri dana.

Ona nikad više neće doći.

Pozdravlja Vas mandrak72. Pregršt nedjelja pred Vama učinite samo Vašim.Neka razgovori traju. Ne samo nedjeljom.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 13 Septembar, 2009 18:19
U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu.
Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište.
I nije se libila.
„Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.

Za tili čas stajali smo na obali.
„Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se.
Gledao sam u rijeku i čekao da vidim.
Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu.
Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami.
„Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu.
„Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom.
Nisam ništa odgovorio.
Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.

„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja.
„Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj.
„Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se.
„Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati.
Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti.
Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.

A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći.
„Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud.
„Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled.
„A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane.
„Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu.
„Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu.
„Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta.
„Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku.
„Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.

Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana.
Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode.
„Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj.
„Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi.
„Zašto plašiš ljude.“-upitah je.
„Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio.
Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj.
„Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom.
„Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.

Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao.
Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela.
Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.

Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta.
„Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno.
„Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze.
„Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode.
Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.

„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo.
„Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se.
Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući.
„Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija.
„Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.

Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice.
„I jesi li ga našao.“-upita me supruga.
Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni.
Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži.
Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.

Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma.
Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo.
Zauvijek.

Pozdravlja Vas mandrak72, lektor riječnog toka i nadasve malih ali hladnih talasa.
[ Smijehom protiv uroka ] 11 Septembar, 2009 21:08
Neke se stvari jednostavno dese. O njima niti sanjamo niti mislimo, pa jednostavno se dogode kao da je sve to normalno.
Svrbio me je lijevi dlan.
„Biće neke love.“-pomislih.

Češao sam dlan. Zadovoljan osmijeh nije silazio s lica. Potrajalo je to neko vrijeme. Planirao sam.
„Kupiću pantalone, biber u zrnu i Štarkovu čokoladu sa keksom.“-premotavao sam spisak želja.
„Kupiću, kupiću kanticu miješane marmelade, celofan, vinobran i ksilofon......“-nekih sat i pol nabrajao sam šta ću sve kupiti i stalno sam češao dlan.
„Baš me je krenulo.“-pomislih.
Pogled bacih na dlan. Mjesto uboda komarca proširilo se poput Bilećkog jezera nakon kiše. Najveća ikad viđena oteklina od komarca. Pokazao sam to ženi, majci i djeci. Nazvao sam i kumove i samo bližu rodbinu do četvrtog koljena.
Zaboravio sam sve maloprijašnje planove.
„Ipak ovo mora biti nekakav znak.“-tješio sam se pogledom na ruku oteklu kao krofnu.

Zazvonio je telefon.
„Ovdje Vladimir. Želim da se vidimo.“-ledeni glas poput mlijeka iz frižidera ispunio je sve one male rupice na slušalici.
„Naravno, ali gdje?“-nisam baš bio siguran s kim razgovaram.
„Putin je. Dođi kod mene u Soči. Imaš auto na raspolaganju.“-bio je kratko jasan.
Izvirio sam kroz prozor na vanjskim vratima i pred kućom ugledao novi model lade. Ustvari ugledao sam postojeći model lade sa full opremom, bez kože.
„Krećem odmah.“-brže bolje spustih slušalicu.
Za petnaestak minuta lada je već jezdila drumom.
Pošao sam na put prema Rusiji.

„Oduvijek sam sanjao ovakvu pustolovinu.“-obradovah se i u isto vrijeme zamislih.
„Pa nemam novca niti dokumenata za toliki put.“-pomislih.
„Ma ništa samo ću im reći da idem do Putina.“-osmijeh koji se prostirao sa jedne strane lica, ispod nosa i tankih brkova pa sve do druge strane lice vratio mi je samopouzdanje.
Kad je već sve tako bilo iznenada odlučih da idem preko Jajca i Bileće.

Kao što stara latinska poslovica kaže „A bez jajca ni kolača nema“ obradovah se ideji da baš krenem preko Jajca.
Simbolika Jajca potvrđivala je moju odluku.
Sve je u mom životu išlo preko Jajca. Rođen sam u državi kojoj su temelji udareni u Jajcu. Dobre torte su se pravile sa mnogo jajca. Jajce je bilo Titovo, samo nije bilo zgodno da se tako kaže. Oslobađao sam Jajce. Jedan rođak je operisao bruh tu negdje oko jajca. Ukratko sve je nekako bilo povezano s jajcem.

Dok sam prolazio Prijedor preda mnom se ukazala Kozara. Prelijepa planina protezala se kao nakon dobrog sna. Bila je to jedna dobra planina. Poštena i hrabra.
Policajac sa lizaljkom mahao je izdaleka. Sjetih se filma Kozare i čuvene prijetnje „Drž se žuti.“.

Držao se on baš negdje u predjelu gdje su udareni temelji države. Dugo je dugo udarao temelje bivše nam države prije nego me upita.
„Kud si pošo.“-vrtio je lizaljku na kojoj je pisaloStop.
„U Rusiju. Kod Putina.“-iskezih mu se u lice.
„A, jel ti to mene zajebavaš?“-ozbiljnim tonom mi se obrati organ na putu.
„Ne zajebavam. Nisam ja balavac. Idem preko Jajca, Bileće i Nikšića pa na Šabac. I onda pravac majčica Rusija.“-potanko mu objasnih.
Objašnjenje je bilo toliko tanko da ga on nije mogao ni da vidi, a kamoli da shvati. Još tanje i od nožica balerine iz HNK koja nije znala šta je rahatluk(eh Žizela) , a eto gle čuda nije se zvala Tanja.
„Dobro razumijem, pravac Jajce, Bileća, ali zašto baš Nikšić i Šabac.“-češkao se lizaljkom iza vrata.
„Pa zbog Nikšićkog piva i Šabačkog kajmaka.“-odvalih u trenu.
„Aha. Onda ništa. Sretan ti put. Znaš da nisam sad u smjeni pošao bih s tobom. Učio sam Ruski jezik od petog do osmog razreda. Zaista bi bilo sjajno.“-gotovo žalosnim glasom mi iznese svoju želju.
„Ma ne beri brigu. Drugi put.“-ubacio sam u pravu, a  zatim i u sve ostale brzine redom.
Bilo ih je samo pet.

Nastavio sam dalje. Banja Luka mi je hitala u susret. Zastao sam na Prijedorskoj petlji. Gledao sam na putokaze. Nije bilo oznake koju sam tražio.
„Pitaću nekoga usput.“-pomislih kako sam jako dosjetljiv i da neće biti nikakvih problema na putu.
„Ehej. Može li jedno pitanje.“-zaustavih neznanca.
„Kako da stignem do Moskve?“-odmah sam vidio da sam pronašao znalca.
„Vozi samo pravo preko Vrbasa i pravac ludnica.“-čovjek me je dobro zagledao par trenutaka.
„Hvala drugar.“-nastavio sam vožnju pravo preko Vrbasa.
Prešao sam Vrbas i opet sam zaustavio prolaznika na trotoaru.
„Kako da stignem do ludnice?“-upitah.
„Lako. Samo skreneš.“-gledao me je bijelo kao u maglu na utakmici Zvezda Milan u Beogradu kad je Savičević dao gol.
I skrenuo sam.
„Dejo majstore.“-bodrio sam samoga sebe.
Sve je išlo kao podmazano.

Kanjon Vrbasa negostoljubljivo me je gledao.
Zastao sam na jednoj autobuskoj stanici. Bilo je nekoliko putnika.
„Idem za Moskvu. Ide li neko sa mnom.“-bilo mi je potrebno društvo.
„Budi bog stobom mladiću.“-jedan stariji gospodin se prekrsti.
„Nisam ja Mladić. Ja sam mandrak72 i nisam na listi Haških optuženika. Nalazim se samo na spisku dužnika kod Dare u trgovini i kod Mirka u prodavnici elektromaterijala. Nisam čak ni na širem spisku selektora Antića.“-pojašanjavao sam svoj status.
„Jesi li ti malo off line?“-dodade jedan informatičar sa velikom čibuljicom na sred čela.
„Bio sam na dial up-u, sad sam na ADSL-u.“-dodadoh.
„Manijače. Narkomane.“-jedna me je bakica tako oplela cegerom u kojemu su se nalazila domaća jaja zamotana u stari novinski papir ili papir od vreće brašna da sam momentalo krenuo.
„Opet jajca. Previše je neke simbolike“-pomislih dok sam jurio prema Jajcu.

Stigao sam. Sad ne znam šta je pravilnije da kažem.
„Do Jajca, ili u Jajce.“-lomio sam se.
Riješio sam da nazovem Putina.
Nije mi se javljao. Ili je bio odsutan, ili mu je prazna baterija.
Prišao sam radnici na šalteru i zatražio imenik ili da mi kaže broj Medvedeva.
Slegnula je ramenima.
„Pokušajte u muzeju AVNOJ-a. Vjerujem da tamo znaju direktni broj.“-bila je sve ljubaznija prema meni.
Bez riječi sam se uputio tamo.

„Izvolite druže mandrače72. Dugo Vas nije bilo. Čuo si za Starog.“-na vratima me je sa stisnutom pesnicom na čelu sačekao drug Crni.
„Čuo sam. Svi ćemo mi tamo.“-rekoh mu.
„Jel u kuću cvijeća?“-zabezeknuto me upita drug Crni.
„Ja sam već bio tamo.“-rekoh mu.
„Šta kaže drug Stari na sve ovo?“-upita me gledajući u mene kao u šesto ili čak sedmo svjestko čudo.
„Ništa moj druže Crni. Jel imaš vezu sa Moskvom?“-rekoh mu konačno razlog svoje posjete.
„Nemamo od 48-e.“-tužno mi reče.
„Ništa onda moram dalje.“-pozdravih se sa drugom Crnim.
„Bože dok gledam druga Crnog na um mi pade Putin. Onako plav. U stvari žut. Kao što bi moja baba rekla za neki kolač tj. koru za tortu ili kako bi ona rekla patišpanj. Ne može on biti tako žut od samo dvoje jaja. Od čega je sazdan taj veliki čovjek onako plav, ustvari više žut. Nije on mogao ispasti onako plav, ustvari žut od samo dvoje jaja.“-pomislio sam.
„Šta će biti s Prozorom?“-upita me Crni na odlasku.
Podigao sam pogled na oronulu zgradu i prozore na njima.
„Prozor bi mogao pasti.“-rekoh mu.
„Hvala partiji što mi te je poslala.“-s vidnim olakšanjem otpuhnu drug Crni.
Jajce mi je bilo iza leđa. U nekim drugim prilikama okrenuo bih leđa zidu u takvim situacijama.

Osjećao sam se. Bio sam na Titovim stazama revolucije nakon toliko godina.
Znak pored puta upozoravao me je da stižem prema Prozoru.
Poslušao sam savjet Bijelog Dugmeta da se ne naginjem kroz prozor, ali se nisam mogao oteti utisku koliko je Prozor pao duboko. Gledao sam u kotlinu prema Prozoru kroz prozor.
„Druže Stari Prozor je pao na dno. Kotline.“-sumirao sam utiske dok sam jezdio prema Jablanici.

Jezdio sam i prema Mostaru.
„Pošto smokve.“-upitah prodavca pored puta.
„Dvije i po marke kila. Izvinite koliko ima sati?“-upita me prodavac.
„Neću da ti kažem. Ako ti kažem koliko je sati. Ti ćeš onda da me pitaš odakle sam i gdje putujem, a ja ću ti reći i još mnogo toga, a ti ćeš onda da mi se žališ kako nigdje ne radiš od kako je tvornica Soko uništena, kako su te djeca zanemarila, a onda ću ti ja opet reći kako sam posadio neke kruške, ali se stalno suše izgleda baš zbog slabog odnosa prema njima, a ti ćeš onda da me pitaš koliko imam djece, ja ću ti pak reći dvoje nakon čega ću te upitati za koga navijaš, a ti ćeš da mi kažeš da ti je najomiljeniji klub Velež i da nema više takvih igrača kao što je bio Sead Kajtaz i Semir Tuce i ja se naravno složim sa tobom, ali ti se ne bi složio sa mnom kad bih rekao da je Zvezda najbolji klub i onda bi ti pao mrak na oči i  podigao cijenu smokava koje onda ne bi bile dvije i po marke već deset koliko ima i na mom časovniku koji se zove Raketa i koji je djelo čuvenih Ruskih majstora  tačnog vremena. Znaš bojim se da bi se raspričao, a ja pak žurim prema Bileći.“-bio sam kratko jasan.

Uz put sam jeo smokve nakon dugo dugo vremena. Jeo sam ih nekih sat vremena neprekidno.
U Bileću sam stigao u suton. Prazne ulice ovog malog i lijepog Hercegovačkog grada jasno su upućivale da se nešto dešava krupno u Bileći. I bilo je.
Bilećko posijelo na malom gradskom stadionu okupilo je mnoštvo svijeta.
Ušao sam i sam na tribine.

Bilo je guslara. Odmah sam se sjetio svojih guslarskih početaka (post Put Svile) i neslavnog završetka moje karijere.
Voditelj je najavio velikog gosta nekog frulaša Dragutina. Prezimena se ne sjećam
„Dobro ti veče Bilećo“-pozdravio je publiku omaleni i mnogo obli frulaš koji je umio da svira gotovo na svim duvaćim instrumentima i na mnogim odjednom istovremeno na usta, nos.. Za ostale organe odakle se mogao puštati dovoljan protok zraka nisam siguran, ali ne bi me čudilo a još manje obradovalo da je sjeo na trubu il sakskofon.
„Dobrooo večeee Dragutineeee!“-odjekivali su glasovi djece koja su se nestrpljivo vrzmala po terenu.
Popio sam jedno Nikšićko pivo u limenci da se osvježim.

„Sred pušaka, bajoneta...“-strujalo je kroz moju glavu.
Neki udaljeni pucnji i plotuni odjekivali su u podsvijesti dok sam se ugodno namještao.

Osjećao sam svu onu radost stvaranja države. Kao kokoš kad se sprema da snese jaje, gnijezdio sam se na tribinama. Plotuni i pucnji su i dalje odjekivali.
Osjećao sam neprekidno napinjanje u stomaku. I nakon toga kao kad kokoš snese jaje osjećao sam neku relaksaciju i olakašanje.
„Velika je sreća za kokoš kad snese jaje. Valjda su to slične onim mukama stvaranja države. Drug Stari je nosio jaja. Velika jaja. Valjda zbog toga da se udare temelji bivše nam države. Da bi se dobila onakva država bilo je potrebno mnogo više od dva jaja“-mislio sam u sebi.
„Konjino matora oćeš li ti da prestaneš da prdiš oli ću te raspizditi po toj šunjci. Avetinjo oćeš li da nas potruješ“-neki brka me je drmusao kao vreću krompira
Zbunjeno sam gledao čas u njega, čas u znatiželjne poglede koji su posmatrali nastalu situaciju.

Bio sam svjestan sve težine stvaranja države. Obično vizionare niko ozbiljno ne razumije.
Smokve su proradile u kombinaciji sa pivom.
Odložio sam put u Moskvu. Ispriječile su se smokve i pivo. Sladak život ne ide pod ruku sa iskrenim vizionarima.

Putin se složio. Rekao je da će umjesto našeg susreta u Sočiju poslati protestnu notu Ukrajini, priznati nezavisnost Abhaziji i južnoj Osetiji, kupiti ladu Nivu, uzjahati konja i golim rukama savladati medvjeda.
„Jel Medvedeva?“-upitah.
„Ne njega nego međeda, međeda moj mandrače72. Čućemo se kasnije.“-pozdravio me je preko telefona.
Abhaziju i Južnu Osetiju pored  Rusije, priznala je Nikaragva i naravno Ugo Čaves iz Venecuele. Putin je kupio novu ladu Nivu, a sa Ukrajinom je dogovorio sve oko plina. Ne znam sad za medvjeda i konja ali meni je stvaranja države preko glave.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo i konspirativno.
Hit Counter
Free Web Counter