[ Mandrakizmi ] 31 Oktobar, 2010 13:25

Ne mogu očima da gledam korupciju. Žmurim.


Vratili smo kazaljke sata unazad. Da li to znači da smo barem na sat bliže ostalom svijetu.


Država gradi azil za pse. Sad možemo da lajemo do mile volje.


Pojedinci su toliko zasukali rukave da smo svi drugi ostali kratkih rukava.


Lider sapliće jezikom. Stopa kriminala je u padu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, prehlađen u svom rođendanskom obraćanju čitaocima. apppćihaaaaa

Uzdravlje

[ Smijehom protiv uroka ] 20 Oktobar, 2010 22:40

Bog je stvarao svijet 6 dana. Ja nisam tako moćan. Svijet koji još uvijek stvaram i dijelim sa vama je nezavršen, nesavršen, ali meni veoma drag. Svijet koji ste i Vi zavoljeli.
Dio svijeta koji se nalazi Pod svodovima Desetog sela je pred Vama.
Svjetlo dana ugledala je moja prva knjiga. Nadam se da će ih biti još.
Ovom prilikom želio bih da se zahvalim svima Vama koji ste mi upućivali riječi podrške sve ovo vrijeme.

http://zoranplavsic.weebly.com/

Pozdravlja Vas Vaš mandrak72.

[ Smijehom protiv uroka ] 17 Oktobar, 2010 20:07
Dugo sam se dvoumio da li da Vam ispričam i ovu polovičnu priču. Polovina mene bila je za to, a druga polovina smatrala je da joj nije vrijeme. Ali evo nakon što je prošla polovina nedjelje prelomio sam na pola da vam je ispričam. Da ne polovim dalje krenimo redom.

Na pola puta od tamo do ovamo ima jedno selo. Nije to niti selo,a za njega se i ne može reći da je varoš. Ono je nekako napola. Ni tamo ni ovamo. Pa čak i samo ime kaže da se zove Polovine. Nije baš poznato odakle takav naziv za selo. Najstariji kažu da je selom vladao neki knez Polovan. Legenda kaže da je taj knez uveo zakon, da je svako ko je želio da obrađuje njegovu zemlju dijelio prihode na pola sa knezom. To se pročulo nadaleko te se silan svijet slije u to selo, varoš.
Svi mještani su se prezivali isto Polovine. Vjeruje se da su takvo prezime dobili jer su mještani susjednih mjesta, sela i gradova nazivali ih Polovinama. Oni sami nisu imali ništa protiv toga te prihvatiše prezime kao svoje.

Prilikom krštenja sve bebe u knjigu rođenih bijahu upisani kao Polovine. Vremenom u selu nije bilo drugog prezimena osim Polovine. I od tada počinje prva polovina priče.
U selu Polovine sve poče da se mjeri nekim polovinama. Jednostavno nikako drugačije nije išlo.
 
Popisom stanovništa polovinom prošlog vijeka došlo se do nevjerovatnog podatka.
Polovina stanovnika bila je muškog, odnosno druga polovina stanovništva bila je ženskog roda. Od polovine muškog roda polovina bijahu odrasli oženjeni ljudi, dok druga polovina Polovina muškog roda bijahu djeca, dječaci i momci. Druga polovina Polovina ženskog roda bijahu polovično raspoređeni. Polovina su bile majke, tetke, strine, bake, ujne, a druga polovina bijahu kćeri, curice, djevojke.
Popisom stanovništva došlo se do podatka da je polovina punoljetnih Polovina prezime Polovine zadržala, a drugoj polovini Polovina prezime Polovina bilo je djevojačko. Ne bi to sve ni bilo čudno, da polovina punoljetnih Polovina ženskog roda nisu bile tetke koje su uzele muževo prezime Polovine i pored njega zadržale svoje djevojačko prezime Polovine. Polovica tetaka nije zadržala svoje djevojačko prezime Polovine. Već je samo pored svog imena potpisalo muževljevo prezime Polovine. Najveći apsurd svega toga je da su sve mamine maze nosile prezime Polovine kao i sve tatine maze nosile prezime Polovine. Polovina baka klela se da bar polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih još iz doba dok su imale svoje djevojačko prezime Polovine. Druga polovina baki je tvrdila da polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih dok su već bile napola djevojke za udaju. Ona druga polovina unuka koja nisu ličila na bake Polovine ličila je na djedove Polovine. Jedna polovina unuka ličila je na djedove Polovine iz dječačkih dana, a druga polovina dječaka Polovina na djedove kad su momci bili.

Kad su mještani sela Polovina koji su nosili prezime Polovina saznali za rezultate popisa odlučili su da naprave jedan veliki zbor na kojem bi se skupili svi mještani sela Polovine koji nose prezime Polovine. I bi tako. Na polovini puta između dvije najudaljenije kuće nalazila se tačno polovina sela. Pola kuća bilo je sa jedne strane ulice, a sa druge strane druga polovina. Kad su se svi skupili ustanovili su da niko od mještana nije izostao te su zaključili da se niko u njihovom selu ne preziva drugačije osim Polovina.
Na prijedlog da sačuvaju postojeće stanje sa prezimenom Polovine polovina Polovina se odmah složila i rekla je da je to sjajno, a druga polovina Polovina nije imala ništa protiv toga i rekli su da će to biti izvrsno.
Polovina stasalih Polovina za ženidbu odmah zaprosi polovinu Polovina stasalih za udaju. Polovina zaprošenih Polovina stasalih za udaju pristalo je odmah, a druga polovina nakon pola dana. Održa se veliko zajedničko vjenčanje. Polovina majki Polovina je plakala za svojim kćerima koje su se udavale u Polovine, a druga polovina majki Polovina je pjevala i veselila se dolasku snajki iz Polovina.

Nakon pola godine selom su šetale trudnice. Polovina udatih prije pola godine bila je trudna tačno pola godine, a polovina njih tačno pola dana manje od pola godine. Sve  u svemu sjajan dan za sve Polovine.
Nakon devet mjeseci i još pola dana na svijet je došlo mnogo malih Polovina. Oni koji su se rodili ujutro i onih koji su se rodili nakon pola dana. Polovina od njih su bili dječaci, a polovina djevojčice.
„Pola-pola. Baš kao u priči“-zadovoljno je trljao ruke napola umoran doktor i polovina babica sa njim.

Legenda kaže da su negdje u to doba muškarci Polovine svoje supruge zazvali ljepšim polovinama Polovina, a supruge su svoje muževe zazvali snažnije polovine Polovina. To se zadržalo do današnjeg dana.
Da bi sve bilo u skladu sa imenom sela i prezimenima mještana odlučiše dalje da sve cijene u selu tašno polovina od onoga što je u gradu. Nakon pola dana iznađoše rješenje kojim bi bio ispunjen i taj zahtjev. Rješenje je bilo krajnje jednostavno s kojim se zadovoljiše svi mještani sela Polovine koji su imali prezime Polovine. Što hoće reći svi za razliku od prezimena. Sve zadovoljne Polovine, kako one ljepše tako i one snažnije bili su zadovoljni time što će sve kupovati po upola manjim cijenama i naravno pakovanjima.
Zajednica je bila sve snažnija i složnija.

Jednoga dana mještani sela Polovine, tj svi mještani s prezimenom Polovine na sjednici koju su činili svi punoljetni i sposobni odluči da se organizuje odbor za izgradnju asvaltnog puta koji bi došao u selo i selo Polovine povezao s drugom polovinom svijeta. Oformljeni odbor u kojemu su se nalazili mještani sela Polovine krenu u Opštinu da vide koji su sve potrebni uslovi da se njihov zahtjev ispuni.
 
U Opštini ih došekaše raširenih ruku.
„Sjajno. Ideja Vam je na pravom mjestu. Može se reći da je čak pristigla u pravo vrijeme. Predizborno.“-načelnik zadrigao svojim svinjskim očicama nazirao se iza brda sala. Mještani se obradovaše pozitivnim prijemom njihovog problema.
„Naravno da bi mi donijeli takvu odluku potrebna nam je skupštinska većina nakon izbora, a tu nam upravo Vi možete pomoći. Bar većina od vas Polovina“-bio je polujasan.
Vrativši se kući odbor ispriča situaciju.
„Situacija je tajva i takva. Od nas se traži da se svrstamo. Barem natpolovična većina Polovina.“-reče predsjednij odbora.
„Predlažem da se polovina Polovina približi poziciji, a da se druga polovina Polovina svrsta uz opoziciju, ukoliko ne krene po planu.“-počeše politički razmišljati mještani sela Polovine.
Tako i bi.

Pozicija da bi pokazala dobru volju dovede asvaltni put do polovine sela Polovine. Nakon izbora uvidjevši da nisu dobili natpolovičnu većinu glasova u seli Polovine pozicija koja ostade na vlasti odluči da kazni drugu polovinu sela tako što im ne završi asvaltni put do kraja sela.
„Nek im oni njihovi kad dođu na vlast dovedu asvalt.“-bjesnio je opštinar.
Od toga dana polovina sela u školu dolazila je u blatnjavim i prašnjavim cipelama, a druga u čistim cipelama. Na ulici su se prepoznavala vozila iz opozicionog sela koje nije imalo natpolovičnu većinu. Bila su blatnjava i prašnjava za razliku od ušminkanih i sjajnih automobila dijela sela Polovina koje je bilo uz poziciju.

Dopola asvaltirani put bio je dobra pozivnica za đavola. Upravo onoga koji ne ore i ne kopa. Nepozvan i onaj o kome se ne govori zaposjednu selo Polovine.
Prvo je otišao do onih koji nemaju asvalt da im ponudi javnu rasvjetu za razliku od onih koji imaju asvalt te im ponudi izgradnju vodovoda, a opet ovim prvim ponudi izgradnju kanalizacije, a drugima sjemensku robu, a prvima poljoprivredne mašine, i tako......
Naizgled popola podijeljeno selo odolijevalo je izazovima koji su bili pred njima.

Đavo je bio sve uporniji, ali se Polovine nisu dale. Nije bilo natpolovične većine pa bog.
Vidjevši da sa njima neće biti lako izaći nakraj. Pozicija jednog člana Polovina stavi na listu odbornika. Predočivši mu svu korist koju bi mogao svojim radom da donese svome dijelu sela u kome su Polovine uz poziciju, predočiše mu i sve beneficije i lične koristi koje bi mogao da donese kako sebi tako i članovima svoje zajednice koja je bila uz poziciju, a prije svega sva ona nepopunjena radna mjesta koje bi mogli popuniti članovi njegove uže porodice.

Prihvativši ponudu nakon glasanja dijela sela Polovine, odnosno onog dijela Polovina koji je uz poziciju natpolovičnom većinom, podijeli se i ta polovina sela Polovina koji su bili uz poziciju.
Đavo je likovao. Dalje više nije bilo posla za njega. Sve ostalo su uradile Polovine. Polovine koje su uvidjele šta znači jedan glas. Šta znači natpolovična većina. I od tada sve krene nizbrdo.

Pola sela je imalo asvalt, ali nije imalo javne rasvjete te se spoticalou mraku te gacalo po fekalijama jer im je riješen samo vodovod, ali ne i kanalizacija. Druga polovina sela Polovine imala je javnu rasvjetu te je mogla izbjegavati lokve kad bi noću išli svojim kućama sa poslova, od kumova, iz rodbine, ali nije imala vodu već je imala kanalizaciju koja ničemu nije koristila.
Opozicioni dio sela koji je imao poljoprivredne mašine samo je prašio selom odlazeči raditi u dio sela Polovine koje je imalo sjemensku robu. Kivni na njih naplaćivali su im punu cijenu svojih radova sa mašinama. Za oranje, sjetvu, žetvu i ostalo. Kad je bilo vrijeme žetve cijena hljeba ne da se udvostruči nego učetvorostruči za one koji su mašinama naplaćivali punu cijenu, a ne pola kako je do nekoć bilo sasvim normalno i dovoljno.
Posljedice su odmah postale vidljive. Standard se odmah prepolovio, a to se nije svidjelo niti jednim niti drugima. Polovina Polovina za sve je krivilo onu drugu polovinu Polovina. Oni su je odmah zbacivali na onu drugu četvrtinu, oni na osminu. Na kraju se sve svelo da je svako svakome bio kriv za nešto. Asvalt, fekalije, izborni debakl, kako lošu ževu, tako još goru sjetvu. Više niko ništa nije radio, ali su zato svi ovladali vještinom vođenja politike. Kalkulacije su bile jasne. Politika je bila prava stvar.

„Nismo bili svjesni šta smo sve propuštali dok se nismo bavili politikom. Pola jebenog života potrošismo na gluposti.“-bio je gotovo stav svih mještana.
Teorije zavjere i politikanstva su bile najbolja društvena igra koja im se dogodila ikad.

Polovina sela nije imala za što da ih pašče ujede, a druga nije imala ni pašče.
Sve ovo mi je ispričao jedan napola izgubljen mještanin. Pričao mi je pola dana, a ja sam potrošio pola sata više sređujući zabilješke, a vama ostaje na volju da pročitate. Vjerujem da će polovina odustati na pola teksta, a druga polovina na kraju teksta. Polovina onih koji pročitaju podijeliće se u mišljenju čija je krivica što je selo Polovine razbijeno na pojedince, a bilo ih je dvjesta i dvoje slovom i brojem(202).

Naravno priča ima svoj kraj. Prepustiću Vama da predložite svoj kraj. Najbolji prijedlog će biti uvršten kao stvarni kraj priče o polovinama kakve god bile.


Pozdravlja Vas mandrak72 napola uvjeren da će ova priča izazvati upola manju rekaciju nego kad sam pao ispod one kruške.
[ Priče iz Desetog sela ] 15 Oktobar, 2010 22:42
„Majku mu. Misli li ovo ikako stati.“-bijesno je ponavljao već nekoliko puta Žarko stojeći pored prozora.
Odškrinuo je prozor. Talas svježine ušao je u sobu istovremeno sa zvukom teških kapi kiše koje su danima sapirale pitomo selo podno Grmeča.
Osjećao je svježinu koja ga obuzima, razbuđuje i još više ljuti. Bio je svjestan svih problema koje donose kiše. Dozrijevanje kukuruza i branje istog bilo je odloženo na još nezanan period. Ali jedna muka bila je mnogo veća od kukuruza.

Pitomi planinski potok ne mnogo širi od omanje sobe poprimao bi odlike divlje zvjeri koja bi kandžama kidala sve oko sebe. Otimajući i u nepovrat odnoseći sve što joj se nađe na putu. U mislima je jasno vidio sliku svoje Potkrajnice. Bare koja se svom dužinom naslanjala uz potok čineći nepravilnu krivinu nalik prvim radovima prvačića u maloj školi koja je i ove godine upisala samo dvoje đaka. Đorđa i malu Milenu koja je morala čekati godinu dana duže da bi krenula neizvjesnim stazama znanja.

Noć je mrčila. Bila je crnja od samog đavola. Kako je znao reći Žarko.
„E Žare, Žare. Nećeš sastaviti kraj s krajem.“-gotovo je jadikovao.
Pred očima mu se javljala slika divljeg potoka koji je ranio i iznova otvarao nove rane na njegovoj bari. Koliko je samo puta poželio da je neki nadčovjek koji bi stao i rukama zaustavio suludi hir prirode koji se ponavljao godinama. Od kad zna za sebe zna za mnoge besane noći svoga oca i strica dok bi nemoćno kršili prste besciljno gledajući u tamu nastojeći očima prodrijeti kroz mrak, zaustaviti tu rušilačku snagu. Bezuspješno tražeći riječ, molitvu, prijetnju suludom planinskom potoku koji kao da jedva čeka teške kiše da se svom silinom obruši na pitomo selo, često odnoseći ljetinu, muku seljaka. Odnoseći grumen po grumen najbolje zemlje koji bi s mukom cijelo ljeto obrađivali, živom ogradom branili iznova muteći korito koje je pjenilo i oštrim zubima kidalo obalu na mjestima gdje se potok na lakat lomio.

„Žare ajde ti lezi. Ne možeš ti protiv Božje volje.“-pozva ga supruga Jovanka.
„Ma, ..“-zausti da nešto opsuje.
„Neka, neka moja Joko. Vako mi je lakše. Kad se ja izduvam lakše ću zaspati.“-tješio je ženu mada nije bio siguran da ga njegova Joka ne čita kao otvoren bukvar.
„Glavom se u brinu ne ide.“-znala je da ne vrijedi da ga odgovara. Mnogo je puta već sve ovo gledala.

Kiša je i dalje padala ujednačeno. Prijeteći kao da nikad neće stati. Žarko je bio svjestan svoje nemoći, ali eto nije htio da Potkrajnica bar na momenat pomisli da je prepuštena na nemilost.
„Eee, nije tebi džaba tako ime suđeno.“-konstatovao je mireći se sa svojim položajem.
Godinama je nabujali potok odnosio brazdu po brazdu njegove najbolje zemlje. Ponekad bi pomislio kako to ima i veze sa godinama. Kako bi koja minula tako bi još po jedna brazda nestala u bujici, košmaru vode, blata i mulja.
Vratio se u postelju, ali san nije htio na oči.

„Spavaj. Vrtiš se k´o na ražnju. Daleko je do zore.“
Nije odgovorio ništa. Tek po neki teški uzdah otimao mu se kao zarobljenik iz lanaca. Njihov zveket bolno je ječio sobom.
Negdje pred zoru umor nadjača njegovu muku, ali brzo ga probudi zveket vrata na smederevcu dok je Jovanka odlagala vatru. Pravio se da spava.
„Ajde ne pati se dalje. Ustani da popijemo kafu.“-po njegovom disanju znala je da je ponovo budan.
Nije bilo smisla prepirati se.

„Jel stala?“
„Nije. Samo je nekako malo jenjala.“-Jovanka je nešto majala po kuhinji.
Ležeći na leđima i podbočivši se laktom razgrnu zavjesu sa prozora. Pred njim se ukazaše bolesno sivi oblaci prepuni kiše.
Miris kafe ispuni mu nosnice. Zvuk uskuvale kafe, slaganja šećerleme i kafenjaka na izlizanu tacnu sa motivima voća pobudi mu pažnju.
Ćutke su sjedili dok su pili vrelu crnu tečnost.

„Poći ću danas u zadrugu.“-nakon toga uze gutljaj vrele kafe.
„Tolike godine plaćam članarinu i nikada nisam ništa tražio.“-zastade.
Tišina potraja nekoliko trenutaka. Otkucaji sata bili su glasni. Tek poneki uzdah nadjačao bi umorni sat na zidu pored kredenca.
Jovanka mu ne reče ništa. Njihov život nije bio nimalo lak. Slične situacije bile su česta pojava, ali nije se bilo gladno i boso. Težak rad bio je njihova jedina sigurnost i garancija za zime koje dolaze. Sve ostalo bilo je obmana, hrana za lakovjerne.
„Prvo ću u bare, a onda odo u zadrugu da vidim šta se može. Nadam se da će me bar saslušati.“

Blato je vješto bježalo ispod novih čizama. Sve ostalo je bilo staro. Kožun, velika kišna kabanica. Muka.
Za tren oka bio je na Potkrajnici. Bara je bila iznova ranjena. Djelovalo je još gore nego ikad dosad. Veliki komad obale nepovratno je otišao put zalogaja velike „blatne rijeke“ kako je volio nazvati svoga najvećeg protivnika. Nepredvidljivog i stalno prisutnog koji je sve više jačao i bio beskrupulozniji.
„Kad bi bar bokser bio...“-prijeteći stisnutom pesnicom prema potoku škripao je zubima.
Ranjena bara zjapila je velikom rupom u kojoj gle čuda pobješnjeli potok je pitomo usporio lažno se pravdajući.

Godinama je nasipao tu krivinu na lakat. Bezuspješno sadio mladice johe koje bi se dobro držale svo ljeto do prve prave bujice, nemoćno se držeći tek mladim korijenjem za obalu. Nedovoljno snažno, brzo bi se predavale i kao utopljenik nestajale pod pjenušavim talasima mulja, vode i blata.
Okrenuo i krupnim koracima krenuo prema zadruzi. Malo malo ubrzavao bi, a sve mu se činilo da mu i put pod nogom ne bježi nego se utrkuje s njim. Iskorači on za skoro dvije dužine koraka naginjući se naprijed, da uhvati korak, ali činilo mu se kao da neće stići na cilj.

Zastao je pred kapijom. Zadruga je još bila snena. Prvi radnici su pristitali jedan po jedan još uvijek sneni i mrzovoljni. Pozdravljali su ga neko kimanjem glave, neko osmjehom.
„Dobro jutro, dobro jutro.“-ponavljao bi.
Na njihovim licima nije bilo zabrinutosti. To je bila samo još jedna kiša. Još jedno kišno jutro. Još jedan petak. Još jedan vikend uz porodicu. Još jedna osmica u šihtarici. Još jedna dnevnica koja će krajem mjeseca odnijeti i posljednje brige pred nastupajuću jesen i još jednu jaku Pogrmečku zimu.
Očima je gledao po mašinskom parku zadruge. Novi traktori umiveni poslije kiše kao vojnici na smotri gledali su u njega. Činilo mu se da se na njima nazire osmjeh. Nekako podozriv, potcjenjivački.
Direktora zadruge još nije bilo. Klasnio je. To je dodatno uznemiravalo Žarka. Boljela ga je ta ravnodušnost. Niko da ga upita za muku. Za njegovu Potkrajnicu. Za brazdu zemlje.
Ranka iz restorana ponudila ga je kafom.
„Ne hvala. Već sam pio sa Jokom. Kako mi je Uroš?“
„Onako starački. U skladu sa godinama. Eto i ja još godinu pa u penziju.“-Ranka je vezla svoju priču.
„Ako, ako. Daće dragi Bog.“-odgovori i još se dublje zamisli.

Konačno sa zakašnjenjem od sat vremena pristigao je i direktor.
„Pa dobro đe si ti Žare. Ti nikako da navratiš. Nikad nemaš vremena za stare prijatelje.  Slutim da te je neka muka potjerala, a ti se onda kao po onoj staroj. Kad je muka đe si Đuka.“-zastade na tren pozdravljajući se.
„Ma nemam ti ja mnogo vremena. Vavijek u nekom poslu. Znaš ti mene.“
„Znam Žare. Znam. Malo je takvih danas. Nego kazuj brzo moram hitno na sastanak Opštinskog vijeća za vanredne događaje i elementarne nepogode.“-nastavi sa kretanjem prema kancelariji.
„Ti znaš da sam već dugo godina kooperant zadruge. Redovno plaćam članarinu,..“
„Znam. Sve znam. Eto ti se javi Momi na protokol pa nek on sve zabilježi, pa kad se ja vratim sve da riješimo.“-nestade iza vrata obloženih kožom.

Hodnik sav nekako poraste u svim pravcima. Žare se osjeti malim. Izgubljenim.
Koračao je prema Momi u prijemnoj kancelariji.
„Kazuj Žare. Nemam mnogo vremena. Moram u nabavku repromaterijala  i goriva za mašine. Čim kiša stane berači moraju u njive, a bez nafte to je sasvim druga priča.“-čovjek koji se zvao Momir gledao ga je preko naočala koje je držao na vrh nosa.
„Znaš, ova kiša pada već danima.“
„Znam Žare. Sve znam, ali protiv te sile ne možemo ništa. Božja volja.“-
„Znaš onu moju Potkrajnicu. Baru.“
„Kako ne bih znao. Znaš li samo koliko sam puta kao mašinist dolazio kod tebe. Bogami lijep komad zemlje.“
„E to ti hoću reći. Lijep komad zemlje, ali ova kiša i bujica mi sinoć otkidoše još jedan lijep komad zemlje.“
„Mi tu ne možemo ništa moj Žare. Evo poslušaj me sad. Otiđi kod Božane daktilografkinje. Nek ti otipka molbu za dodjelu pomoći. Ja ću se založiti kod direktora. Vidjećemo da ti se pomogne u sjemenskoj robi ili žitu.“-ustajao je od stola.
„Nisam ti ja gladan moj Momire. Ne tražim ja hrane. Ja bi zemlju da od vode sačuvam. Ja bi s nekim da razgovaram, ....“
„Poslušaj ti mene. Još se nije rodio ko bi se s prirodom borio. Javi se ti lijepo kod Božane, pa uradi kao što sam ti rekao.“-ustade i krenu prema vratima.

Žare ustade za njim i izađe u hodnik. Mnoštvo vrata pred njim zjapila su kao ralje divljih zvijeri prijeteći da ga progutaju. Bio je sasvim izgubljen. Nije znao kud bi krenuo. Oko njega počeše da igraju i hodnik i vrata koja su se naizmjenično otvarala i zatvarala stvarajuči nesnošljivu buku. Hladan znoj ga obli. Zažmiri.
Nakon par trenutaka otvori oči. Bio je sam u hodniku.

Uputi se prema vratima gdje mu je Momo rekao da se javi.
Nakon što je pokucao, otvorio je vrata. Osvrnuo se u kancelariji gdje je pogledom tražio Božanu. Pored nje su bile još dvije službenice, pisaća mašina koja je zlokobno štektala kao žilet oštrim zubima gutajući gomile papira.
Žare ustuknu.
„Izvolite.“- obrati mu se Božana.
Žarko zanijemi. Ni da bekne.
„Izvolite?“-ponovi pitanje Božana.
„Šta ste trebali?“
Žarko je gledao. Samo je stajao. Riječi nisu htjele napolje. Tupo je gledao u dotrajali izlizani parket u kancelariji. Osjećao se kao loš učenik kad ne nauči gradivo.
Stajao je tako par trenutaka. Nije smogao snage da moli. Da traži pomoć od nekoga ko neće razumjeti njegovu muku ali će svakako zaraditi još jednu osmicu. Dnevnicu. Njegova molba da postane tek još jedan slučaj koji će biti riješen administrativnim aktom u kome mu se dodjeljuje jednokratna pomoć.
Okrenuo se i izašao je napolje. Krenuo je hodnikom prema izlazu.

Čuo je korake iza sebe. Osjetio je tapšanje po ramenu. Bio je to Momo.
„Ništa se ti ne brini. Imaš se ti na koga osloniti moj Žare.“-te ubrzanim korakom produži pored njega.
Kad je Momo stigao pored samih vrata još jednom se okrenu.
„Uzgred Žare. Nisi platio članarinu za prošli mjesec. Ajd uzdravlje.“-izgubi se sa gomilom papira u ruci, a njegov plavi mantil lepršao je za njim dok je trčao preko kruga u pravcu plavog dajc kamiona.

Teškim koracima išao je prema kući.
„A nisam ni išao prositi.“-ponavljao je nekoliko puta.

Kiša je prestala da pada. Prestajala je i počinjala još mnogo puta. Razjareni potok je uzimao svoje. Žare članarinu nije plaćao. Plaćao je danak svoje Potkrajnice potoku na lakat krivini. Tako je bilo oduvijek. Neke su bitke samo naše i ko zna zašto i zbog čega one su znak da se borimo. Da postojimo.



Pozdravlja Vas mandrak72, kooperant slobodnog protoka misli i kišobranmajstor pokisli.
[ Smijehom protiv uroka ] 10 Oktobar, 2010 09:12

Gospodin Šulj mora da je bio vidovit bar kao baba Vanga kada je u našem malom gradu dao akcenat na obrazovanje. Grad je posjedovao osnovnu, srednju školu i radnički univerzitet od obrazovnih institucija. Posjedovao je i biblioteku ukoliko je bilo onih koji su smatrali da je za dobro obrazovanje potrebno i čitati.
Generacije učenika završavale su srednju školu sa zvanjima koja nikako nisu mogla naći zanimanje u gradu. Zvanja poput Tehničar modula za međugalaktička kumstva, Poljoprivredni tehničar podvodnog uzgoja strmog žita u vanradno vrijeme, Hobi monter nesuvisle misli na ionako adekvatno mjesto, KV krojač polipropilena i mikroskopske čestice i druga neobična zanimanja nisu svakako pogodovala zapošljavanju mladih.
Gospodin Šulj kojemu ćemo postaviti par pitanja je s nama.

„Gospodine Šulj. Recite Vi nama šta ste tačno uradili?“
„Kao prvo ću da pozdravim sve čitaoce ovog malog sjajnog časopisa. Da. Uradio sam mnogo. Skrenuo sam tok istorije. Na našem birou za zapošljavanje više neme nezaposlenih.“
„O čemu je zapravo riječ?“
„Vidite. Sjedio sam ja tako i razmišljao. Vidim ja da je omladina bez posla. Zanimanja koja su bila na raspolaganju nisu bila tražena u našem malom gradu. Tu sam uočio propust. Zanimanja koja nisu bila tražena fabrikovala su nove generacije nezaposlenih. Čitavu vojsku.
Definisao sam jednu stranu problema.
Počeo sam da tražim drugu stranu problema da ih suprotstavim. Izjednačim.“

„I?“
„Da. Ustanovio sam da je potražnja zanimanja sa druge strane ravna nuli zbog nedostatka proizvodnje, fabrika i ostalih razloga.
Radnički univerzitet je zvrjao prazan. Večernje škole nisu bile odavno zanimljive. Pa i ove dnevne škole muku su mučile sa prisustvom učenika. Tu sam uvidio jednu mogućnost. Učenike je trebalo prvo vratiti u klupe. Škole. Učiniti im škole zanimljivim, prilagoditi se njihovim potrebama. I tu mi se upalila sijalica.“
„Sijalica? Zar tema nije bila obrazovanje mladih?“
„Pa naravno. Da bi radila večernja škola potrebno je da se upali sijalica na prekidaču pored ulaznih vrata. I večernja škola je mogla da počne da radi.
Kad smo upalili sijalicu neophodno je bilo pronaći ciljnu grupu mladih koja bi svojim uspjehom mogla privući nove i nove učenike.“

„Šta ste tada učinili?“
„Izvukli smo jednu riječ iz naftalina. I tako je sve krenulo.“
„Koja bi to bila riječ?“
„Vidite ta riječ je uvijek bila aktuelna, ali se nije odomaćila zbog postojanja mnogo konkretnijih domaćih živopisnijih riječi koje nisu bile primamljive, ali je kao osobina bila opstajala unatoč mnoštvu problema.“

„????“-odaslah par upitnih pogleda.
„Poltron. Da dobro ste čuli. Poltron. Simatična riječ. Gotovo nova i nekorištena. Nije izanđala poput menadžera, brokera i ostalih sličnih zanimanja koja smo školovali, ali ne i zapošljavali.“
„Hoćete reći, dupelizaca, uvlakača, podguznih muha,...!!!!!“-uputih zbunjen pitanjem i ubacih nekoliko uskličnika.
„Neeeee, ne ne. Nemojte to tako gledati. To nije tako uska oblast kako ju vi želite prikazati. To je mnogo širi pojam.
Evo poslušajte samo nekoliko smjerova pa će Vam biti mnogo jasnije.
Poltron u proizvodnim zanimanjima. Poltron zanatlijskog smjera. Viši poltron instalter opšteg smjera. Poltron od unutrašnjeg značaja. Poltron regionlnog karaktera i subordinacije. Poltron republičkog značaja. Poltron međunarodne saradnje.
Vidite. Zastupili smo sve oblasti. Sve navedene oblasti vape za kvalifikovanom radnom snagom. I naš primarni cilj je bio da iskoristimo sve praznine.“

„Praznine?“
„Upravo tako naš kadar nakon izlaska iz školskih klupa tačno zna šta želi i kako to ostvariti. Oni se neće sramiti svoga zanimanja. Pa iza nas je već nekoliko generacija koje uspješno obavljaju svoje zadatke. Mi njima dajemo smjernice, a njihov posao je nadgradnja. Nije rijedak slučaj da je neki Poltron iz proizvodnih zanimanja svojim umijećeme i retorikom postao Poltron od republičkog značaja i slično. Eto imamo baš jedan novi primjer. Javio nam se jedan Poltron republičkog značaja. Eto njegovo radno mjesto je takvo da možemo da ga posmatramo malo malo na TV ekranima. Evo pročitaću Vam par rečenica iz pisma kojeg nam je poslao.


Poštovani. Moj život se promijenio nabolje. Ponekad se uplašim da je sve ovo bajka. Međutim ubrazni ritam života me iznova vrati na pravo mjesto. Mjesto odakle sve počinje. U stanju sam da namirišem svako takvo mjesto. Šetajući gradom više ne strahujem za svoj posao. Imam njuh za takve stvari. Ništa me više ne može iznenaditi. Uvijek ću se dočekati na noge,.....
Kao što vidite našli su svoje mjesto pod nebeskim svodom.“

„Da li je uvijek tako?“
„Reći ću vam samo jedno. Ako niste imali poltrona niste osjetili čari života.“
„Gospodine Šulj ima li to svoju drugu stranu?“
„Ima. Naravno, ali o njima nerado govorimo. Sve ima svoju cijenu.“

„Nešto za kraj.“
„Shvatite poltrone kako hoćete, ali pustite ih da rade svoj posao. Uputite im bar ponekad prijateljski osmjeh. Vidjećete vratiće vam se već nekako.“
„Hvala vam na razgovoru.“-zahvalih se u svoje ime, ime časopisa i naravno Vas čitaoca.
„Hvala i Vama na ustupljenom mjestu.“-zahvali se gospodin Šulj.

„Šta reći nakon ovakvog intervjua. Šta je Poltron bez brkova? WC šolja bez WC četke. Na vama je da procijenite. Ali jedno ipak shvatite postoje one obične od PVC-a, ali i one od inoxa. Prilikom njihova izbora mislite na udobnost i godine koje dolaze. Sigurno će donijeti nešto novo.“


Pozdravlja Vas mandrak72, honorarni dopisnik lista i toalet papira od recikliranog papira.

[ Priče iz Desetog sela ] 04 Oktobar, 2010 21:22
Nekako u vrijeme kad bi se polako na sveskama pojavljivale prve uši, a čiste listove školskog dnevnika  nekim divnim čudom poharale prve petice, četvorka i jedna trojka kod Gojka i mali minus kod Milice onako još snene i bunovne dok je zbunjenim glasom recitovala stihove
„Imam jedno meče, meče
Svu mi zimu kesten peče
Pravo čudo, divno čudo
Kako meče, kesten peče...“
I zastala zbunjena baš kad je došla kod mjesta gdje prase crvene čizme krase.

Ne bih se ja toga sjetio sada da mi onda Milica nije rekla na malom odmoru da nije stigla da dobro nauči pjesmicu zbog najvećeg divljeg kestena koje onomad vidjeh. Po nekim svjedočenjima takav nije još viđen od doba kad je Đone došao u školu u crvenim ženskim čizmicama. Taj suludi osmak svakoga dana nečim novim bio je u centru pažnje. I godinama poslije dok nije otišao s početkom rata iz našeg malog grada.

Eto i ta jesen koje je svakog dana sve više iznova me obraduje crvenim tonovima koji u primjesama sa žutom učini da sve oko mene gori u plamenu jeseni koja pršti i peče poput vrelog žara ispod mijeha kovačka vješto oblikujući užareno gvožđe u pečen kesten mirisan i sjetan.

Taj sneni plod što se brani naprslim oklopom od bodlji nabujao kao potok poslije silna pljuska kojem onomad nisam odolio a da ne isturim bradu i još jednom se uvjerim da su to samo kapi vode.

Ta najslađa šumska moneta kojom sam ponekad kupovao naklonost jedne Kristine iz 7d na petom času Biologije nije znala za inflaciju duše na bešumnom tepihu opala lišća na keju pored Une. Ne, njome se tek naslućivao nestašni osmjeh mojih djevojčica musavih dok su prstićima nespretno poput rudara mrkog uglja vadile to šumsko blago i prosipale osmijehe kao vedra vode na uglačani kamen pored čatrnje pod svodovima Desetog sela.

Dok mi miris tek pečena kestena draži nosnice na bundevu stajem, da vidim hoće li ko izbiti. Bilo bi grehota pečen kesten s nekim ne podijeliti.

Moja mala vješta posada s kojom uspješno brodim Vas poziva na veče uz kesten što se peče ove tople oktobarske noći. Kakvo čudo, divno čudo.


Pozdravlja vas mandrak72, dekretom ovlašteni brojač ptica selica i onih koji to nisu.


[ Priče iz Desetog sela ] 02 Oktobar, 2010 20:24
Odmah nakon uspona uz Drenik lakše se diše. Dvostruka krivina na lakat tražila je dodatni napore podužim blagim usponom do gaja. Automobil je poslušno izvršavao sve moje komande.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.

„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.

„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.

Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.

                *    *    *

Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.

„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.

Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.

„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.

„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.

„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.

„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.

                *    *    *


„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.

„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.

„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.

Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.

Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.

Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.

Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.

Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.


Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.
Hit Counter
Free Web Counter