Odmah nakon uspona uz Drenik lakše se diše. Dvostruka krivina na lakat tražila je dodatni napore podužim blagim usponom do gaja. Automobil je poslušno izvršavao sve moje komande.
Gaj ispred mene nije pokazao ni djelić svoje ljepote. Nekako umorno je stajao pored puta i ne pokušavajući zametnuti bilo kakav razgovor. Rijetki prolaznici gotovo da ga nisu zanimali.

„O neće to tako proći.“-bio sam dobro raspoložen da čujem poneku novost. Priču možda.

„Ide li starino.“-zastadoh u neprivlačnoj hladovini. Blago jesensko sunce milovalo mi je lice, a blaga studen zagrli me kao najrođenijeg kad sam napustio ugodno topli automobil.
„Išlo je i lane.“-odgovori.
„Ima li kakvih novina. Rođenja, krštenja. Vjenčanja možda. Nego rekoh sebi, ako ima šta novog od tebe ću saznati.“-nastavih ga razgovoriti.

Stogodišnji gaj imao je možda najljepši položaj u selu.

                *    *    *

Gotovo svaki putnik namjernik od davnina istezao je vrat stalno mjereći razdaljinu do njega nakon uspona uz Drenik.

„Ajmo još malo Stano. Ajmo diko moja. Eto naske još malo i na gajiću.“-bodrio je Mihajlo svoju suprugu i vjernu ljubu.
„Idem, idem. Samo ti poitaj, stići ću ja tebe.“-umornim korakom slijedila je svoga „Mikajla“ kako ga je od milja zvala.

Prevalili su veliki dio puta pješačeći i na sebi noseći skromnu fasungu od dva frtalja kafe, šećera, svježe germe, mirišljava sapuna te još nekoliko neophodnih stvari od kojih je jedna Stanina davnašnja želja. Veliki emajlirani lonac crvene boje sa poklopcem.
Pred njima kao raširenih ruku čekao ih gajić kako su ga zvali sa bogatim granama koje su pružale debelu hladovinu.
Osmijeh zaiskri na umornom Mihajlovom licu.

„Eto bogme i naske iz Novog.“-kao da se pravdao što su eto možda malo okasnili.
Nije ni čekao odgovor no nastavi obraćanje svome nemuštom sagovorniku. Uvijek spremnom da sasluša umorne putnike namjernike tek ponekad pripitkujući ponešto.
„E baba, ajde ti sjedi.“-skidao je svoj kaput koji je nosio tek prebačen preko ramena i polagao ga na ledinu ispod velikog cerića obloženu mahovinom poput carske postelje.
Mjesto kao stvoreno za predah bilo je svima milo.

„A jel istina što se priča da u Novom ima kupiti šta ti srce zaište?“-gajić se sneno zagleda prema selu.
„Bogme ima. Kako ne bi bilo. Eto ja pojevtino nađe velik lonac sa poklopcem. Pa kad zimus skuvam pun lonac neće meni nijedno čeljade ostati gladno.“-Stana se sva ozarena sjeti svoga lonca.

„A meni je pričo jedan čoek da sad gotovo svaka kuća ima radion. A sad se pojavila i nekakava kutija koja se zove televizor. I u njemu se sve vidi. Sam ti priča i pokazuje neke ljude kad god ga upališ. A nije bog zna kako velik. Gledao sam ga kroz izlog. Eto odvade pa do Stane. Nije ništa veći.“-pokazivao je rukom na udaljenost od sebe do Stane koja je sjedila i u rukama držala šarenicu u kojoj se nalazio lonac.
„Veliš ljudi. Pa kako stanu svi unutra.“-znatiželja se probudi u gajiću.
„Pa teknika moj zemljače. Đavo će ga znati.“-odgovori sav važan Mihajlo i zagleda se prema selu.

„A ko će ih tolike silne izraniti.“-zabrinuto se zamisli gaj nad velikom mukom.
„Neće to nikako valjati. Toliki svijet u kući. Bojim se Stano da bi za sve njih trebao mnogo veći lonac.“-za sebe pomisli.

                *    *    *


„Rekoh odavde vidiš dvije crkve, školu, zadrugu,..“-nabrajao sam.
„Groblje.“-nastavi niz mrtav ozbiljan.
Na momenat sam zastao neprijatno iznenađen njegovom upadicom.
Osjetio sam da nešto nije u redu.

„Tebi ništa ne može izmaknuti. Prolaznici, putnici namjernici. Uvijek svježe vijesti.“-bio sam uporan da ga razgovorim.
„Niko više ovdje ne staje. Samo projure automobilom kao da ih sto đavola juri. Razgovaraju sami sa sobom moj zemljače. Eto ti si jedan od rijetkih koji zastane ovdje.“-tužnim glasom mi se izjada.

„Nego da te pitam jel istina da ljudi u Novom drže pse i mačku u kući?“-osjetio sam se da mu se vraća malo bolje raspoloženje.
„Kako ko. Ima i toga moj zemljače.“
Njegov glas umuknu. Pogledom je lutao po selu tražeći odgovore.
„Zato se izgleda sve slabije čuje lavež u selu.“-zaključi.

Znao sam da nije bio raspoložen za razgovor nakon svog zaključka.

Stajao sam iznad sela. Krivudavi put polako se gubio u nizinu u pravcu sela koje se nalazilo u dolini. Ispresijecana dolina rječicom Japricom oivčena vrbacima gotovo je sakrila istu, vješto krijući i posljednje nesutrašive lovce na ribe japranske.
Lijevo od mene put se počeo spuštati nizbrdicom sve do samog centra sela. Na samom početku jedna velika kao lakat oštra krivina i oštra nizbrdica pored koje su se nalazile dvije kuće nekako uspavane i trome.
Pogled iznad sela počivao je na malenoj crkvi. Još jedna crkva koju sam mnogo bolje pozavao bila je iza mojih leđa nesumnjivo ukazujući da je vjera duboko u nama.Prije i poslije nas.

Gledao sam plodne njive kako se žute kao dukat i pršte bojom zlata. Eksplozija plodova u ranu jesen najbolje je što se moglo dobiti od zemlje natopljene mukom i znojem seljačkim. Stogovi sijena kao čuvari i rizničari mirne zime strpljivo su čekali svoj red da budu preveženi do prepunih pojata i štagljeva odakle će pramenovi sijena da izviruju kao čuperci ispod pletene kape jednog Steve.

Jesen se svim raspoloživim sredstvima spuštala u plodnu dolinu vješto koristeći svaki vid prevoza. Sjedila je nehajno na velikim plastovima sijena dok je klatila sa nogama koje su visile niz zrele vlati osušene trave prijatno šuškajući, na šeširu jednog đeda koji je tromim koracima mjerio davno izmjerenu relaciju do kuma koji je svake godine bio sve nekako dalji, na torbi jednog prvaka sa tek otvorenim bukvarom i naučenim prvim slovima.

Jesen je ovaj put sjedila u autu pored mene. Nisam gledao, ali sam jednostavno znao. Jedna bora u retrovizoru koju dosad ne primjetih izmami mi osmjeh.
Volim jesen što stiže. Njenu žutozlatnu boju. Mirisne i sočne plodove i kišu koja umije da pada danima.


Pozdravlja Vas mandrak72, nesalomivi član žirija na izboru za Mis bundeve i sjemenke za javni prevoz.