[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 26 Decembar, 2011 19:37
Čitav svoj život posvetio sam lovu. Nespojivo za mene. Samo vam se čini. Lovac sam ja i te kako. Lovim otkako sam progledao. Onako ispod oka kako dolikuje pravim pravcatim lovcima.

Lovio sam ja i ptice. O daaaa. Nisam vam pričao. Pazi vako.

Načinim ti ja praćku od žice. Ne bilo kakvu, običnu šta ti ja znam. Ja i ne znam za one lijeve praćke. Moje su praćke uvijek bile prave i ubojite. Praćke pred kojom su strijepile sve komšijske mačke i mačori, kum Đurine kokoši, a tek Gogini golubovi gušani.  Ja sam im bio mora. Ma stravu su im salijevali čim bi se moje ime spomenulo. Sišlo srce u pete.
Izađem ti ja u lovište a ono ni pet ni šes vrabac pred mene. Nakostriješio se ko prija Vuka pred pokojnim kum prikom Stojanom kad ju je onomad upitao nešto bezobrazno. Ma još i više. A ćuba na glavi se raširila kao u Tine Tarner bez trovremenskog tafta.
Mjerakam ja njega, mjerka ti on mena. Ja cimnu lijevo, cimnu i on.

„O sunce ti kalajisano.“-mislim tu si tico.

Nategnem ti ja praćku, nanišanim mu u grudi. On ni makac. Gleda u mene, podigao glavu prkosno izbacio grudi i podigao kljun u nebo.

„Pucaj.“-kao da mi kaže.
„O svetog ti vrapca, šta si tražio dobio si“, odapnem ti praćku put neznana delije i zauzmem busiju.

Ništa. On ni makac. Savijeni metkić od žice tupo se rikošetom odbi od krila. Muk.
Bilo bi mi mnogo lakše da sam čuo lavlju riku, arlaukanje vuka ili riku ranjena vepra, ali muk me jpš više uplaši. Zaledi mi krv u žilama. Onemoćaše ruke da načine novi potez kojim bih dokrajčio lovinu. A on se iskezi prema meni i prkosno prijeteći pokaza blistavi niz zuba. Isuka nokte kao da se sprema da čerupa kakvu lovinu ili još gore lovca, a ja ni pet ni šes nego u sedam koraka šmugnu u kuću koju zaključah te zauzeh rezervni položaj iza fotelje  kako niko nikada u lovačkoj taktici nije.

Ma lovio sam ja i žabe. One zelene sa žutim trbusima. Motkom kreketuše vadio iz bare gdje su se brljali krmci. Jednom prilikom tako sam snažno izbacio žabu da se obrela na Obrenovoj kuštravoj glavi dok je čuvao ovce.

„O ljudiii pomagajte“, zavapi Obren trčeći prema kući, „žabe dobile krila, a meni jedna slećela na glavu, o gospodi Bože spasavaj žito i rakiju“.

Ma bilo je tu svega, al nekako mi najdraže bilo dok sa lovio svoju ljepšu polovinu. Kakav je to bio lov. Upoznam ti ja nju, pa se malo povučem i čekam. Čekam ti ja gotovo godinu dana. Čekam u Boss da dođe da je vidim. Odjurim prije nje u Pauk i zauzmem čeku i čekam. Čekam da se upeca i kad me ponovo vidim da ulovim ono što najviše volim na njoj. Osmijeh.

Da sam bio uspješan u lovu ne moram vam dalje pripovjedati. Ali ja i dalje lovim.
Lovim osmjeh jednog malog bića već mjesecima. I nije da se hvalim imam uspjeha. Itekako.

Nije lako lovac biti. Ulov uvelike ne mora biti adekvatno nagrađen, ali ono što ulovih dan uoči puta za Beograd nikada neću zaboraviti. U školjci snena osmijeha koji ulovih tog jutra dočeka me najljepši trofej ikad.
Biser.
Sjajni biser.
Najsjajniji biser koji je iznjedrila besna noć u školjci suzna pogleda osvojio me je za sva vremena.
Prvi zubić.
Onaj najvažniji od kojeg sve počinje.
Prvi ugriz.
Neprocjenjivo.

Nije lako lovac biti, al dok sam živ nikad neću prestati da lovim osmijeh. Onaj od srca. Tako treba i takav je red.


Pozdravlja Vas mandrak72, lovac kakve lovački ispit ne poznaje niti prepoznaje.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Decembar, 2011 18:26

Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

 

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.

[ Mandrakizmi ] 24 Decembar, 2011 15:01

Kim Džong Un je bio loš đak i traćio vrijeme. Sada mu je pružena prilika za popravni iz vladanja.

 

 

[ Smijehom protiv uroka ] 03 Decembar, 2011 19:03
Srećko Spasić(46), livničar iz Smoljana Donjih jutros je u ranim jutarnjim časovima izašao iz recesije. Ovaj nesvakidašnji događaj na našim prostorima privukao je veliko zanimanje kako naše tako i svjestke javnosti.

U 8:42 časova jutros na šalteru Uni Credit banke veliki broj iznenađenih klijenata pomenute banke prisustvovao je ovom događaju. Nakon što je poništio minus na kreditnoj kartici prostorijom se prolomio aplauz. Uslijedila su uzajamna čestitanja i suze radosnice koje Srećko Spasić nije mogao sakriti.

„Ovaj dan sam čekao petnaest godina.“-vidno uzbuđeni Srećko nije mogao sakriti suze.
„Počelo je gotovo naivno. Uzeo sam samo cipele na četri rate. Sve ostalo je već istorija. Minus je svakodnevno rastao. Ušao sam tri plate u minus, uzeo nenamjenski kredit da izmirim minus, njega sam peglao reprogramom od koga je trebalo da olakšam njegovo vraćanje. I tako sve do danas.“

Na pitanje kako je pronašao spasonosno rješenje Srećko je izjavio kako se sjetio matematike i osnovnih operacija sabiranja i oduzimanja.

„Nije bilo druge rekao sam sebi. Saberi se čovječe dok ti sve ne oduzmu.“

Ovaj događaj je izazavao pažnju čelnika Evropske Unije koji dugo već kubure sa dužničkom krizom. Najavili su dolazak u Smoljane Donje u pokušaju da uz iskustva Srećka Spasića pomognu posrnuloj zajednici. Zbog animoziteta prema Srbiji Angela Merkel poslaće kao predstavnika Lotara Mateusa bivšeg supruga Marijane Mateus i trenera Partizana koji još uvijek ima svojih simpatizera na ovim prostorima.

Da li je ovaj pojedinačni slučaj ipak svjetlo na kraju tunela? Vidi li se kraja dužničkoj krizi? U svakom slučaju namjera Premijera da u sastav Vlade uđe Srećko Spasić livničar svakako ohrabruje. Ohrabruje i činjenica da čelnici Evrospke unije imaju šta da nauče i od nas. Kao što kaže naša stara uzrečica „U se i u svoje kljuse.“


Pozdravlja Vas mandrak72, dekung mešter i šrafciger baja iz kraja
[ Koji mi je andrak ] 02 Decembar, 2011 16:44
U vanrednom izdanju veoma cijenjene i uvijek rado čitane rubrike „Halo mandrak72, koji ti je andrak72“ odgovorićemo na jedno veoma zanimljivo pitanje koje je stiglo na našu adresu u kojemu razmišljanka postavlja slijedeće pitanje:

„Sveznajući mandrače72, jedna moja drugarica ima drugaricu čija drugarica lako zatrudni, čak i od uboda komarca. Šta da kažem drugarici da preko svoje drugarice preporuči njenoj drugarici?“

„Cijenjena razmišljanka. Sagledavajući širinu i dubinu problema pitanja pitanja tvoje drugarice koja ima drugaricu koja poznaje drugaricu sa takvim problemom dao sam se na razmišljanje. Iako je zima i problem komaraca je odgođen do ljeta, ostaje problem kapitalaca koji bi da ubodu svakom prilikom. Na ovako pitanje odgovoriću košarkaškim žargonom.  Shvatićete zašto. Život je igra.
Drugarica koja poznaje drugaricu tvoje drugarice očigledno ima problem u igri pod košem. Stoga treba da izbjegava igru kako pod košem tako i igru jedan na jedan. Presingom na protivničkoj strani terena treba natjerati strijelce i šutere da pucaju iz neizglednih i nemogućih  pozicija. Svakako nastojati igrati više na domaćem parketu  i uz bučnu publiku stvoriti nervozu kod protivnika koja može da parališe strijelce i natjerati ih da im zadrhti ruka. Na protivničkom terenu trebala bi igrati zonu. Bod u gostima svakako nosi veliki rizik.“

Draga razmišljanka, nadam se da će drugarica, drugarice tvoje drugarice biti zadovoljna odgovorom kao i njene drugarice. Ukoliko ne bude vidljivih poboljšanja svakako promijeniti sport.
Zbog velikog broja pitanja pristiglih u našu redakciju  odlučili smo da primamo sva vaša pitanja na koja ćemo odgovoriti u Novogodišnjem broju „Halo mandrak72, koji ti je andrak72 specijal“. Sva pitanja pristigla do 20.12.2011. godine biće uvrštena u Novogodišnje izdanje koje ide 31.12.2011.god.


Pozdravlja Vas mandrak72, selektor i taktičar svih malih sportova i vrhunskih rezultata.
[ Koji mi je andrak ] 01 Decembar, 2011 20:27
Dragi čitaoci evo nas još jednom u našoj staroj dobroj rubrici „Halo mandrak72, koji mi je andrak72“. Prvo pismo stiže nam sa dalekog finskog ostrva Velua i u njemu ovako piše:
„Poštovani mandrače72. Imam nesvakidašnji problem. Imam osmomjesečnog zeca kojeg sam dobio na poklon prilikom kupovine devet kokošaka i jednog pijetla. Taj isti zec je umislio da je kokoška. Kljucanje hrane po dvorištu, sjedenje na prečki sa ostalim kokoškama i leženje na jajima nije mu strano. Šta da se radi?“- Vaš vjerni čitaoc Vile Kusinen.
„Poštovani shvatam težinu vašeg problema i njegovog rješenja. Pred ovako neobičnim problemom ostaje žal što za nagradu niste dobili „zečicu“. Mnoštvo problema bi nestalo dok bi rekao mrkva.“

Slijedeće pismo stiglo nam je iz jednog malog mjesta sa autobuskim stajalištem i u njemu nam piše Vergilije Spasić koji bi želio da u daljem tekstu ostane anonimam ako je to moguće. Naravno ispunićemo mu želju. Njegovo pitanje glasi:
„Stručni i edukovani mandrače72 dolazi nam 2012-a godina. Najavljeni smak svijeta dočekujem nespreman. Šta će biti sa našim narodom? Kakva nam je sudbina?“
„Zabrinuti i dragi naš gospodine V.S. Mislim da niste u pravu. Srbi su odavno spremni na smak svijeta. Pun im je kufer svega.“

I poslednje pitanje dolazi nam iz Kumrovca. Neimenovani i dole nepotpisani vjerni čitaoc naše rubrike postavlja nam jedno pitanje koje glasi:
„Simpatični i duhoviti mandrače72. Imam snažan dojam da su se u ovom prelaznom periodu iz komunizma u kapitalizam najbolje snašli komunisti. Zašto je to tako?“
„Neimenovani gospodine iz Kumrovca niste stekli pogrešan dojam. Komunisti su napokon kapitalizovali i dokapitalizovali stečeno znanje iz „Kapitala“.“


Pozdravlja Vas mandrak72, kapitalac osuđen na minimalac svakog petnaestog.
Hit Counter
Free Web Counter