Između ostaloga vjerujem da niko nikada neće vratiti vremena koja minuše. Teško da će ikome ma i na um pasti ideja koja je nekada gotovo bila pravilo. Jednostavno mnogo se štošta u bari zvanoj život na planeti zemlji promijenilo. Takova pravila nije nikada niko ni smišljao a pogotovo pokušavao da zapiše. Njih je nametnuo život i onaj plamičak kako bi ga u nekim trenutcima nazvali ljudska solidarnost. Ta prijeko potrebna endemska osobina nejasno ocrtana u pričama koje blijede i nestaju zajedno sa njenim posljednjim učesnicima. Pa da vidimo između ostalo šta se o svemu tome još može napisati.

Gradnja ognjišta, porodičnog doma svojstvena je kako ljudskom tako i životinjskom svijetu. Naravno svako u skladu sa svojim stvarnim potrebama i mogućnostima. Potreba gradnje mimo stvarnih potreba i mogućnosti svojstvena je upravo onom dijelu planete koje je i izmislilo takav pojam. Dakle ljudskoj civilizaciji.

Ljudska civilizacija uvijek je bila sklona kako gradnji vrhunskih djela umjetnosti tako i destrukciji najširih razmjera. Šta je to u ljudskoj psihi ostaće vječna tajna.

Međutim u jednom trenutku na obalama dvije rijeke dešavalo se nešto što će mi vječno ostati kao nada da još ima vremena da ljudi ostanemo.

Bilo je jutro. Pramenovi magle lizali su obale snenog grada koji se pripemao za porod. Tiho i nečujno rijeke su odnosile tihi žamor nekoliko sjenki koje su vrijedno obavljale poslednje pripreme. Tihim glasovima nastojali su koliko toliko utišati svu onu buku koju bi eventualno stvorili nepažljivim pokretima na gradilištu. Ma koliko bila velika obaveza pred njima nastojali su ne uznemiravati komšiluk koji spava i onaj dio komšiluka koji je uz prvu jutarnju kafu sjedio i hvatao zalet za novi dan.

Nekako u tim godinama majstori bijahu na glasu. Tesari, zidari i oni drugi. Nekako njima se uvijek išlo na ruku. Zauzimali su najbolja mjesta za stolom, vodili glavnu riječ u svim diskusijama. Njihove riječi bile bi dočekivane sa posebnom pažnjom. Neke njihove riječi još dugo su pohodile gradilišta. Oni nisu bili skupi. Skuplji su bili oni drugi koji to svojom umješnosti nisu bili, a eto na ko zna koji način ušli su u svu tu priču.

Bili su duhoviti. Većina njih. Još dugo se prepričavao događaj u kojemu su glavni akteri bili stolar kojeg su svi jednostavno zvali majstor Mile i Stole zvani Razlaz, policajac koji je umislio da je najpametniji na svijetu. Po dogovoru majstor Mile trebao je napraviti prozore i vrata za Stolu Razlaza. Ni sam ne shvatajući s kakvim je pametnjakovićem ušao u posao majstor Mile vrijedno se dao na posao. Od toga momenta počinjale su sve njegove muke.
Gotovo po čitav bogovjetni dan Stole Razlaz visio je kod majstor Mile u radionici. Sugerisao šta da radi i kako da radi.
„Mile, pazi vako. Samo ti mene slušaj i radi kako treba“,nije uvlačio jezika Stole Razlaz gladeći svoj pendrek i zabacujući kapu na zatiljak.
„Ne, ne tako. Vako Mile, vako“, pokazivao je kako da majstor oblićem poravna ivice prozora.
„Eto, jel vidiš? Jesam li bio u pravu. Napravi to ljudski, kako spada“,nije prestajao sa zanovijetanjem.
Uvidjevši da je đavo odnio šalu i mjeru majstor Mile učini ono što nikad nikom nije uradio. Ugradio je baglame na prozorima obratno. Tako kad se otvori da prozor spadne sa baglama.
Vidno zadovoljan Stole Razlaz po završetku posla preuze prozore i vrata od majstor Mile.
„Jesi li uradio onako kako smo se zdogovorli.“
„Stole baš kako si tražio. Onako kako spada ljudima i majstorima“, rukova se majstor Mile sa Stolom koji zadovoljan postignutim i svojim učešćem odveze na zaprezi pomenute prozore i vrata.
Nastavak priče je dobropoznat. Prozori su spadali jedan sa drugim sa baglama kako je koji Stole Razlaz otvarao zabrinuto se češkajući po glavi.
Od toga dana majstor Mile pomogao je mnogima majstorima koji bi nametljivim poslodavcima jednostavno davali do znanja šta o njihovom miješanju misle.
„Ništa ti ne brini gazda. Napravićemo kako spada.“

U masi koja se nepozvana tog jutra našla na gradilištu bilo je svakojaka svijeta. Najviše iz komšiluka, rodbine, majstora i jalija svake fele. Nepisano pravilo bez poziva pozivalo je sve sposobne da svojim učešćem uzmu učešća u pomoći oko gradnje porodične kuće. Ljudi bi dolazili sa lopatom, tačkama, svim onim čime su mogli pomoći. Nije čak bilo upitno u kakvim su odnosima sa onim koji gradi. Moglo je biti i svađe i neslaganja, ali graditi se moralo. Svakojaka pomoć je dobrodošla.

Al nekako oko majstora se sve vrtilo. Njih se sve pitalo, tražio savjet iako nije bilo potreba za tim, ali...

Miško je potajno patio. Nije bio majstorske fele, ali biti majstorom pogotovo među svim tim poznanicima bilo je nešto. Stoga je nakon dugog razmišljanja odlučio da nešto učini po tom pitanju.
Primjetio je kako svi majstori imaju olovku i da je nose zakačenu za uho, te i on odluči učiniti isto. Imao jep lavu radničku kapu šiltericu na glavi i veliku uočljivu crvenu olovku koju je zakačio za uho odmah po dolasku na gradilište. Iako je znao većinu prisutnih nije se dao zbuniti. Uvijek je bilo i jedan manji broj nepoznatih za koje će on biti „majstor“.
Nije se libio posla, da učestvuje u ručnom miješanju betona, dodavanju cigle, prevozu pijeska. Sve u iščekivanju onoga što mu je nedostajalo.

„Majstore. Majstore jel jedna cementa i dvije lopate kreča?“-iako dugo očekivano pitanje pomalo ga iznenadi.

Miško se osvrnu. Bio je sam, a ispred njega nepoznat mladić sa zbunjenim izrazom.

„Majstore da vas pitam jel ide jedna lopata cementa i dvije lopate kreča“?
„Ide, ide. Baš tako.“-odgovorio je spremno na pitanje kao đak pred učiteljem.

 

Primjetivši zahvalnost u pogledu mladića koji se dao na posao Miško osjeti zadovoljstvo, te popravi olovku za uhom pa se dade sav važan motati po gradilištu.
Ubrzo osjeti da bi primjećen i od ostalih na gradilištu. Nije mu smetalo što su mu pomalo i naređivali „majstore donesi eksera“, „majstor dodaj ladno pivo“, ... Gradilištom je odzvanjalo „majstore“, „majstore“. Sitnica poput olovke zakačena za uho učinila je mu je dan mnogo sadržajnijim. Koliko je tu bilo majstorluka nije ovaj put ni bitno. Izgradnja objekta prošla je prema planu. Ljudska solidarnost došla je do izražaja, a svaki vid pomoći dobrodošao je. One druge stvari taj dan se zaboravljaju, jednostavno precrtaju olovkom. Zato je i majstori nose zakačenu za uhom.

Ukoliko vam ponekad nestane inspiracije zakačite olovku ili bilo šta za uho i nešto se sigurno mora destiti. Jednostavno svi će primjetiti.



Pozdravlja Vas mandrak72, tesar, klear i automesar, bilo šta mogao bih biti ja.