[ Smijehom protiv uroka ] 28 Jul, 2009 18:13

Danas pročitam jednu informaciju. U Afganistanu angažovano više od 3000 magaraca za predsjedničke izbore. Da na neprohodnim područjima dostave glasačke listiće "magarećim stazama".

Pitam se šta hoće ovi naši "magarci". Zar im nije dosta što su na listama.

Pozdravlja Vas mandrak72, demokratski ako nikako drugačije ne ide.

[ Priče iz Desetog sela ] 26 Jul, 2009 17:18
Noć preda mnom polako je osvajala ulice moga malog grada. Jedna po jedna ulica padala je pred naletom noći. Jedna po jedna sijalica gasila se i nemoćno uranjala u dugu jesenju noć.
Pramenovi magle kao meki jastuci činili su moj korak mekim i nesigurnim, a stari kaput nedovoljno toplim i propusnim kišnim kapima koje si ispirale moje umorno lice.

Taj stari nemir opet se vratio i kao nezvan gost ostao na konaku. Znam da ga moram podnijeti, ali mnogo lakše će mi biti kad ne dijelimo istu prostoriju, mnogo lakše sa svijetom iako bezdušnim i bezobzirnim na tuđe muke.
Tek po neki zabludjeli prolaznik, dostavljač mlijeka i napušteno pseto sve je bilo što sam vidio i sreo.
Koraci iza mene postajali su jači i gušći od snažnog pljuska koji je ispirao vješto posloženu kaldrmu. Mozaik koraka bio je intenzivniji i slikovitiji.
Zastao sam.

„Dobro večer gospodine. Još jedna noć pred vama je. Zar bi bilo malo ako kažemo da je jutro daleko, sunce visoko, vrijeme neprolazno. Podijelimo noć.“-neznanac sa visokopodignutim ovratnikom mokre i od kiše slijepljene kose stajao je pored mene.
„Dobro veče neznanče. Noć kao i svaka druga. Mračna i usamljena iako je jutro daleko i sunce visoko, za vrijeme siguran nisam.“-riječi natopljene kišom nisu djelovale uvjerljivo, ali bilo je to najbolje od mene u tom trenutku.
„Teatar usnulih duša daje prikaz. Ulaznice su noć, kiša i nešto sitnog. Nožić, grickalica za nokte, polomljena ukosnica ili šta vam se nađe u džepu. Hajdemo.“-produži korak i rukom me pozva.

Nemadoh kud. Produžih korak za njim.
Talasi magle kupali su moj brod u tami. Kao svjetionik u noći poneko svjetlo budilo je želju za novim korakom.
Uski haustor koji dosad nisam primjetio širom je otvorio svoju mračnu stranu noći.
Korakom nesigurnim pređoh tu granicu intime ulice i pustog dvorišta.
Pred mene izroni čovjek. Sijenka preko lica nije mi dozvolila da mu vidim lice.

„Dobro nam došli. Možete unijeti sve snove, nemire. Možete i kaput da mi ne ostavite, ali ostavite nešto. Bilo šta. Vrijednost je nebitna.“-glas koji je ličio na glas iz kabarea što me je proganjao nekoć davno bio je preda mnom.
Zavukao sam ruke u džepove mokrog kaputa. Nije bilo ničega čim bih platio ulaz.
Vidjevši moju uspremetanost čovjek na ulazu se nimalo ne zbuni.

„Neispravan sat koji imate bio bi sasvim pristojna cijena za nemir koji vodite sa sobom.“-preciznim uputstvom vrati me na ručni sat koji sam već nekoliko dana nosio u džepu ali ga nikad nisam odnio časovničaru.
Bez dvoumljenja zavukoh ruku u džep i bez riječi mu pružih časovnik.

„Vrijeme je interna kategorija. Nije nam nepohodna.“-pokaza mi rukom prema slaboosvijetljenom ulazu u neku staru kuću.
Žućkasta svijetlost isprepletena sjenkama i velikom količinom dima stvarala je neprozirnu zavjesu na koje se moje oči teškom mukom naviknuše.
„Vaše mjesto gospodine.“-pored mene se stvori gospodin kojeg sam sreo na ulici.
„Čeka na Vas.“-završi on.
„Koliko dugo?“-upitah.
„Odgovor ste ostavili na ulazu. Probajte se sjetiti.“-prvi put se nasmiješi gospodin hladnog glasa i duge kose.

Sjeo sam na staru stolicu izlizanu ali udobnu. Gledao sam svijet oko sebe.
Nisam poznavao nikoga. Primjetio sam da između samih likova nije bilo mnogo komunikacije. Kao da su svi ovdje došli ponaosob.
Pogledom sam tražio čovjeka koji me dovede ovdje.
Za nekoliko trenutaka pogasiše se svjetla i kao po komandi tišina napuni prostoriju.

U jednom dijelu nevelike prostorije oko kojeg su u polukrugu raspoređene stolice upali se petrolejska lampa.
U središtu prostorije stajao je čovjek koji me je doveo na ovaj neobični skup.

„Evo ovdje imam češalj. Polomljen. Nedostaje i par zuba. Ko daje više.“-glasom aukcionara nabrajao je sve njegove kvalitete i mane.
„Polomljen je. Ne vrijedi mnogo.“-glas iz publike skrenuo je pažnju na sebe.
Pogledi ostalih skrenuše na jednog mlađeg čovjeka.
„Ni nov češalj nije skup, a tome čak šta više nedostaju zubi. Gotovo je neupotrebljiv. U najboljem slučaju mogu ponuditi jedan vic.“-bila je konačna njegova ponuda.
„Evo, ja nudim rezervno dugme sa kaputa. Godinama ga nosim. Suvišan teret, a možda nekome treba. Nije mnogo, ali može biti korisno.“-s drugog kraja prostorije stiže druga opipljivija ponuda..
„Imamo na jednoj strani vic, na drugoj dugme za kaput. Ima li još koja ponuda ili da razmatramo postojeće.“-isti onaj glas što je započinjao aukciju nastavi.
Prvo je muk zavladao prostorijom čekajući novu i izdašniju ponudu., a onda nakon toga žagor sve jači ispuni prostoriju.
„Evo moje ponude. Možda nije najizdašnija ali smatram da bi mogla biti prihvatljiva.“-jedan glas starijeg gospodina nadjača žagor.
„Šta nam nudite. Iznesite svoju ponudu.“-aukcionar nastavi.

Pogledao sam u čovjeka kojemu je možda gotovo sve trebalo u prostoriji, ali siguran sam da je češalj bilo ono što mu je zadnje trebalo. Ustvari siguran sam da mu nije ni trebao.
Čovjek je bio star. Imao je sijede obrve. Krupne i umorne oči.
Pogrbljena leđa i drhtave ruke odavali su utisak o njegovoj starosti. Imao je tijelo sedamdesetogodišnjaka.
„Svoju muku. Godinama je nosim tu.“-smrežuranim dlanovima udarao se po grudima.
„Nemam više snage da se borim s njom.“-skršenim glasom reče starac.

Prostorijom zavlada neki nelagodni mir.
Ko je još mogao da odbije ovakvu ponudu.
Ustade čovjek koji je sjedio tik ispred mene. Čovjek starinskog kova. Zalizane kose i uredno štucovanih brkova. Okrenu se prema starcu.
Pogledao sam u njega. Na starinski način začešljavana kosa sa uvrnutim pramenom koji je padao negdje na sredinu čela stvarajući utisak da je neko ispisao broj šest na čelu.
„Češalj je moj. Nosim ga godinama iz navike.“-pri tome nesvjesno učini pokret kao da će iz džepa izvući češalj da se začešlja, ali onda u pola pokreta zastade pa nastavi.
„Prihvatam ponudu. Sasvim je korektna.“-pogleda po prostoriji kao da traži nekakvo odobravanje.

Starac ustade. Na njegovom licu zatitra jedan odsutan osmjeh i jedno davno zaboravljeno proljeće.
„Nekad davno živio sam u malome gradu na granici. Radio sam kao činovnik u opštini. Matičar. Ni sam ne znam koliko sam brakova sklopio, izdao rodnih listova. Znao sam u dan kad se koje dijete rodilo u mjestu. Znao sam i kad je ko umro. Poznavao sam sve u mjestu.Prije penzionisanja umrla mi je supruga. Čitav svoj život ona me je čekala sa spremnim jelom i toplom kućom. Čitav svoj život ona je nalazila vrijeme da sjedne sa mnom. Da me sasluša.“-u dahu je pričao starac.
„Znaš li da je Stojan dobio unuče. Baš na Đurđevdan. Na slavu.“
„Jel mu to drugo unuče.“-pitala bi me.
„Treće. Najstarija je Milica, pa Janko i sad Mila.“-nastavljao bi starac.

„Svakodnevno bi ponavljali ritual. Ja bih pričao a ona bi me slušala. Sve do onog dana kad sam je zatekao da je ležala mrtva pored stola. Srce. Ručak je bio još topao. Na stolu.
Nastavio sam da radim do penzije, ali na vratima kuće dočekivao me je muk. To nisam mogao da izdržim. Ni doviđenja. Ni dobar dan. Onda sam se penzionisao. Nakon toga preselio sam ovdje u veliki grad. Računao sam mnogo više svijeta ima. S nekim ću moći prozboriti, popričati. Računao sam s ljudima. Međutim ovdje vidim svako svoju muku muči. Ni dobar dan ni doviđenja. Po čitav dan ni riječ ne prozborim. Nikoga da me sasluša.“-zvarši starac i sjede na stolicu.
Pogledao sam u brku ispred mene. Ćutao je. Nije komentarisao da li je zadovoljan postignutom cijenom.

Nakon par trenutaka vođa programa najavi slijedeću ponudu.
„Imam na ponudi jednu lulu. Starinska. Izgleda nekorištena godinama.“-prevrtao ju je po rukama.
Nakon toga podiže je uvis da bi bila vidljiva svima.
„Šta se za nju još može dobiti. Sad je do Vas. Izvolite.“-povuče se korak čekajući ponude.
Nakon nekoliko trenutaka javi se jedan dubok glas.

„Možda nije mnogo, ali više od toga ne mogu dati.“-zastade na trenutak osvrćući se po prostoriji.
„Nepušač sam. Svejedno, ali nudim jedno davno sjećanje.“-ponudi on i sjede.
„Ima li još ponuda?“-glas voditelja ove neobične aukcije nastavi.
Ponuda nije bilo.
„Recite. Prihvatam cijenu. Razumna je.“-stariji gospodin uglađenih manira mahnu rukom.
„Hvala.“-isti onaj duboki glas koji je dao ponudu nastavi.

„Ne tako davno, došao sam u ovaj grad. Sa sobom sam donio tek jedan kofer, parče neba u oku i bol u srcu. Nesretni rat potjerao me je sa mog ognjišta. Ustvari nije rat. Bilo je ratova i prije. I nakon ratova su se svi vraćali kući. Ali sad je bilo drugačije. Bili su to ljudi s kojima sam živio čitav svoj život. Zajedno smo rasli, momčili se. Ženili i jedni drugima na praznike išli. Više se ne usuđujem otići tamo. Mada su me neki poznanici uvjeravali da je strah bezrazložan. Da je vrijeme izbrisalo mržnju.“-jednoličnim glasom punim emocije pričao je.

„Ostalo se živo. Nisam ni gladan. Kad se sjetim svoga zavičaja ja samo u nebo pogledam. I pronađem onaj isti oblak što je stajao onog dana kad sam iz kuće polazio. Isti onaj oblak koji me je pratio tokom čitavog mog puta. Koji mi reče da ne zaključavam kuću da ću se jednom vratiti.

Nisam ga poslušao. Zaključao sam kuću. Malu seosku kuću. Sa malim prozorima iza kojih sam znao često pogledati prema nebu iz sobe pune mirisa bosiljka i zrelih dunja. Kuću iz koje sam jedno po jedno dijete ispraćao u školu i svijet.
Još se sjećam svoga oca. I on je imao lulu. Sjajnu i uglancanu. Nije je često palio, ali i kad bi to radio morao je biti neki poseban razlog.

Sjećam se kako ju je uzeo u ruku i staračkim prstima pažljivo i bez žurbe napunio kao med žutim duvanom. Nije žurio. Čekao je neko vrijeme povukao dim iz lule, držao ga nekoliko trenutaka i ispustio uz neki težak osjećaj.“-govorio je.
„Neće ovo djeco moja dobro završiti. Nikad i nije završilo dobro što je bilo brzo i kuso.“-rekao je otac.
„Šta to ćaća.“-upitah ga ne razumjevši njegovu namjeru.
„Kada budale progovore i fukare se bogate. Nečim se mora skrenuti pažnja moj Mićane.“-reče mi moj ćaća.
„Umro je iste jeseni. Na sahranu nisu došle mnoge komšije s kojima smo dijelili siromaštvo i goli kamen.

Sjećam se kako je srce boljelo dok sam se osvrtao na kuću koja je ostajala nijema i tužna. Zidovi stari nisu mogli shvatiti da se može ostaviti hiljadu i jedna suza, briga. Osmijeh dijeteta. Stara jabuka i lavež psa.
S njom je ostala stara keruša. Ispratila nas je nekih tristotine metara i vratila se.
Nemam snage da odem i vidim. Eto imam tek jedno sjećanje.“-završi on obori glavu i ostade stojeći nekoliko trenutaka. Nakon toga sjede.

Nakon njegovih riječi i aukcionar kao da se malo zaustavi. Malo tišim glasom nastavi.
„Ima li neko da mu je sasvim dovoljno ako dva puta dnevno može da zna tačno vrijeme. Evo jedan neispravan sat. Koliko se najviše za njega može dati. Izvolite.“-podiže on moj ručni sat uvis da se bolje vidi.
Pogledom sam čas gledao u sat čas u svijet u oko sebe.

Sat je imao svoju priču. Počinjala je gotovo kao i svaka druga priča o satovima. Imao je on onih dana kad su minute priticale kao tren, a imao je i one kad je svaki minut ko godina bio. Svakodnevna priča jednog sata.
„Evo ja. Ja nudim jedno nepročitano pismo. Nosim ga godinama sa sobom.“-čovjek sa šeširom ponudi.
„Ja nudim jedan loš dan.“-ponuda gospodina u svijetlom odijelu bila je druga i posljednja ponuda tog mometa.

„Uzimam pismo. Samim tim da je nepročitano povećava njegovu vrijednost.“-prihvatih prvu ponudu.

Neviđena aukcija potrajala je dobrih dva sata. Sa uzbuđenjem ispratih razmjene kakvih niti jedna berza ne poznaje. Cijene su bile daleko od onih na koje smo naučili. Trgovalo se snovima, izgubljenim vremenom. Nadom i strijepnjom. Cijene su bile mnogo više od ponuđene vrijednosti, ali niko nije ostajao nezadovoljan.
Na izlazu dobih pismo.

„Mislim da ste zadovoljni gospodine. Navratite ako opet bude potrebe. Laku Vam noć.“-kratko se rukovao sa mnom i brzo se izgubio u masi koja se polako razilazila.
Žamor se polako gubio u noći. Stezao sam jedno pismo u džepu. Nije mi smetala ni jutarnja svježina. Ni kiša koja je padala jednolično i nenametljivo.
Svanjivalo je, kad sam teškim korakom ulazio u kuću koju sam zvao svojim domom. Uzeo sam pismo i otvorio ga.

„Voljeni moj...“-pročitah uvodne riječi pisma.

Čvrsto sam ga stisnuo na grudi. Poznavao sam rukopis.
„Za sada je dovoljno.“-pomislih i pismo vratih u džep.

Niz lice su tekle suze. Nisu mi smetale. Nisu ni kišne kapi nakupljene u starom kaputu koji je ispraćao još jednu jesen.

Pozdravlja Vas mandrak72, amaterski prvak u troskoku na strunama.
[ Generalna ] 15 Jul, 2009 18:44
Zima je bila, bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji Travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.

Nije mi bio đed ali je bio star  i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba već zato što je to bila baba.

Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za Brezu smo samo znali da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali zbog samog teksta i Zdravka Čolića kojeg sam prvi put uživo gledao daleke 81-e.

„Mitre. Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“-s vrata Milka zatraži pomoć od mog strica Dmitra.

Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma. Visoka i snažna kobila kao snijeg bijele boje i crnih ko ugalj očiju trebala je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana.
„Ima li novine. Kako je Vilma.“-gotovo zabrinutim glasovima raspitivali bi se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije djeco moja. Nije joj još vakat.“-Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte Vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“-strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je glava boljela cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom samo nervozno šetala po kući vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glava namah prošla, ali ga je eto neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji dok je miris sarme ispunjavao prostoriju neveliku za sve naše brige, nadanja, a stari veker časovnik pažljivo je odmjeravao svaku sekundu koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, nije bio uopšte zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili svemu tome drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i povremeno mrdajući njučkicom po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.

„Gotovo je. Cura je.“-veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo.“-Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo.“-strina se izjasni.
„Kakve je boje. Jel stoji na nogama. Ima li rep.....“-pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je ko lutka. Strpite se malo.“-stric nas je smirivao.

Ja sam pojeo jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i  Mile po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, Tri Ješina junačka dana.

„Znaš Stano. Nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu. Reanault 6, brusilicu, bušilicu ali nemam konja. Znaš kad Dragan bude prodavao ždrijebe ja bi ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje.“-stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu.

Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam na prozor.
„Snijeg. Pada snijeg.“-uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje snijega. Brojali smo ih dok smo pogledom u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo.“-pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola ulazili smo u štalu.

Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah čineći nam se da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe još nesigurno na nogama riđe boje.

Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa.
Ubrzo su se male vlažne nodrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama onako kako se može samo maštati u tim godinama.
Kroz glavu prolazili su stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko.....“.
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno i manjinama kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.
Nekako s jeseni oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.

„Riđa. Nazvali smo je po boji.“-Stevo sav važan upoznavao nas je.
„Mandrak72, drago mi je.“-predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude.“-ozbiljnim glasom Stevo je isplanirao proljeće.
Iste večeri pod jorganom dogovorišmo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.

„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti Vajkremom pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“-Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čembrlen. Nije neki zaguljen.“-pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te neoći bili smo se sa Mongolskim Kublaj Kanovima, Indijskim maharadžama. Podlim sulatnima i nosačem Samuelom. Mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle. Prašnjave i dugo ne korišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.

Za tili čas makaze u rukama Steve sijevnule su štali.
„Oprosti Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih pothvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi da se prenosi s koljena na koljeno.“-Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš mandrače momčeee.
Konja jaše sablju opasujeeeee.
Pored njega pobratime Stevoooo.
Malo naprijed i još malo lijevoooo.
Jašu oni dva dva đogata ataaaa
Oko vrata srme od dukataaa
Ne boje se nit se čega plašeeee
Perjanica sa koplja im mašeeee.
Pusti glase naš mandrače momčeee
Te s osvrće na svoje djevojčeeee............“-odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći stih bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Te sam čak uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj 80¬-81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne mu učiteljice Mile što mu uze klikere za dan škole.
Boja glasa dočaravala je svo naše junaštvo kojeg se ne bi postidjelo ni svo društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka.

Od siline emocija i junačkog naboja nabujalog iz ljutih bitaka pucale su i strune na guslama i gudalu.

„Sad ću ja. Ti čekaj i pamti gdje smo stali.“-Stevo je malo malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva to je bilo manje repa u Riđe.
Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet.“- s tugom se Stevo vrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep.“-predložih.

Stricu se takvo riješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra ljut i bijesan izjutra probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i Vilu Ravijojlu, bando raspuštena.“-stric je kipio od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu umornu od muha od kojih se nije imala čim braniti.

Ja i Stevan samo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice.“-Stevo je već imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu. Nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti Jankoviću Stojane i ti Kraljeviću Marko.“-dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi.
Stric nas natjera da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha.
Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjetan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica u oči pogledati tih dana. I Riđi naravno.

Pozdravlja vas mandrak72, hajduk bez jataka i ćurećih bataka.
Hit Counter
Free Web Counter