[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 09 Decembar, 2012 10:43
Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.

„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“

Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.

„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“

Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.

Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.

Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.

Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.

Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.

Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.

Pogleda na sat i krenu.

Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.

„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“

Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.

Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.

Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.

„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.

Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.

„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.

Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.

Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.

Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.

Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.

„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.

Za njim se polako uputi i ostala gomila.


Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 08 Decembar, 2012 12:46
Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.

Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek.  Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.

Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim  dolaskom trajno pomjerio.

„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.

Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš.  Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.

Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.

Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.

Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.

Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima  koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata  u sebi, žrtve van sebe.

„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.

„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.

Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.

„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“-  izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.

Miloš  ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.

„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“

Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.

„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.

Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.

Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.

„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“

Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:

„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“

Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:

„Odoh još sutra u varoš.“

Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.


Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 03 Decembar, 2012 15:40
Bližio se dan polaska u školu. Jablanko se radovao početku školovanja, mada još ništa nije bilo sigurno u vezi sa njegovim slučajem. Dom i sve ono proživljeno u njemu činilo se kao davni san, izblijedio, ali još uvijek prisutan da opomene i uplaši. Polako su iščezli mirisi izribanog zajedničkog wc-a i hodnika sa snažnim i teškim mirisima sredstava za čišćenje. Mirisi i okusi hrane odavno su dobili puni smisao.

Međutim ostala je neizvjesnost.

Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.

„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.

Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu  Miloševe spremnosti da se bori za njega.

Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.

Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.

„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.

Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.

„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“

Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom  stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.

„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“

Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.

„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.

Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.

„Idemo.“- pozva Miloš.

Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.

„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.

Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.

„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.

Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.

„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.

Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.

„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.

Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.

„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.

Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.

„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.

Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.

„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“

Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.

„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.

Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.

Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.

„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.

Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.

„Idemo dalje.“- dodade.

Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.

Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.

„Lenka.“- pomisli.

Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.

Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.


Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 26 Novembar, 2012 15:26
Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.

„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.

Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.

Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.

Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.

„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.

„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.

Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.

„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.

Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.

„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“

„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.

Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.

„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“

„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.

Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.

„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći  da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“

Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.

„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.

Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.

Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.

vuk

„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“

„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“

„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.

„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“

„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.

Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.

Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.

Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi.  Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.

Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.

Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi.  Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje,  a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.

Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku  kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.

„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.

Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.

„Na ljeto, ne znam tačno kad.“

Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim.  Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.

San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć  se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.

„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.

Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.

„Može li sreća da potraje?

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 03 Februar, 2012 18:50
Promrzlo jutro izvlačilo se iznad sela, trljajući snene oči i promrzle ruke. Protežući se s kraja na kraj sela sve dok i najudaljenije kuće nisu popustile i kroz dimnjak kao bijelu zastavu isturile dim koji se lijeno penjao uvis.
Prethodna noć ostavila je tragove za sobom. Ni najvještiji agenti ne bi uspjeli ući u trag kolikom se brzinom, kojim putevima i do kojih granica vijest proširila o nemilom događaju. O razmjerama i posljedicama još će se dugo vremena pričati s kojekakvim dodacima. Dosoljena i presoljena preko svake mjere.

Mileva je ponovo spavala dubokim snom. Miloš je nije napuštao niti njen dlan iz svoje ruke ispuštao. Protekli događaj s vukom daleko je nadmašila vijest o Milevinoj trudnoći. Nije smatrao za shodno da vidi krvoločnu zvijer koja je ostala na poprištu nezabilježene bitke u kojoj je ljubav još jednom pokazala da ne poznaje granice.  Jablanko je zaspao iscrpljen prethodnim događejem. Miloš ga je samo pokrio ćebetom na klupi gdje je zaspao skoro sjedeći. Pomilovao je po glavi tog neobičnog dječaka čijom pojavom je mnoštvo stvari pokrenuto poput lavine u njihovim životima.
Mnogo je puta slušao priče o slučajevima u porodicama koje nisu imale svoga poroda da su nakon usvajanja djeteta bez roditeljskog staranja i sami postajali roditeljima. O tim stvarima nije razmišljao na takav način već nekako više igrom prirode ili pak slučajnošću. No ovoga puta dok je gledao usnulo lice dječaka činilo mu se da je nekako uzvišeno, gotovo nestvarno. Na momente se pitao „ko je u stvari taj dječak, ko ga je poslao“.

„Njegov dolazak nije slučajnost. Hvala nebesima na milosti Božijoj.“-pomisli.

Iznova je premotavao događaje iz neposredne prošlosti. Mnoštvo događaja kqao na filmskoj traci pojačavali su u njemu vjerovanje da ništa slučajno ne biva.

„Samo Božja volja. Ništa do toga i bez toga.“

Kao potvrdu svega toga osmjeh pređe preko tog nevinog lica koje se iznova pomjeri i nastavi spavati.
Na vratima se ponovi pojavi komšinica Jelica.

„Pomoz Bog.“
„Bog pomaže Jelo. Dobro ti jutro.“
„Dobro jutro i vama.  Hajde se ti odmori il nahrani blago ja ću biti uz Milevu. Evo pogaču sam već ispekla, a tu je i topla supa da se malo zgrijete. Očas ću još nešto spremiti  dok se Mileva ne oporavi.“
„Hvala ti Jelo.“-Miloš još jednom pogleda na Milevu. Suza mu krenu niz lice. Nije je obrisao. Nije ni priličilo situaciji. Emocije koje su u njemu tinjale titrale su kao plamen. Iznova rastući i nadrastajući sve one granice za koje je mislio da poznaje.
„Sinoć kad sam se vratila kući tek sam se sita isplakala. Ima Boga. Sto puta sam se pomolila i Bogu zahvalila. Bog nagrađuje one koje bez straha s ljubavlju koračaju. Istrajne. Vjerujuće.“-reče.
„Pravo kažeš. I sam sam mnogo puta posumnjao. Da nije bilo moje Mileve možda bih i vjeru izgubio.“-ustade Miloš i pođe ka vratima.

Kuštrava Jablankova glavica podiže se sa klupe. Hitro skoči i pozva Miloša. Miloš zastade na tren, glavom ga pozva za sobom i nastavi se oblačiti za izlazak. Jablanko se vješto i brzo spremio i odmah se uputio za njim. Kao u polusnu posmtrao je tragove krvi oslikane u snijegu koji su od kuće vodili prema štali.
Kako su se približavali poprištu bitke bivalo ih je sve više. Velika sivocrna tjelesina kao star i odbačen kaput djelovala je bezopasno i tužno. Zagnjurena njuška u snijegu i staklast pogled odavali su iznenađen izgled krvoločne zvijeri koju su njeni prirodni nagoni, glad i duga zima doveli na kraj puta.

„Veliko zvijere.“-promrmlja Miloš.
„Da.“-potvrdi Jablanko.

Posmatrao ga je dugo, tražeći i najmanji razlog da ga mrzi i prezire. Da na njemu iskali sav onaj bijes i nemoć koju je sinoć izazvao svojim napadom na Miloša i njegovo imanje. Nije ga nalazio. Pogledom je tražio njegove zubi i tragove krvi na njima. Nije ih bilo. Bili su veliki i žuti u odnosu na snijeg. Na njima krvi nije bilo. Zgrušana krv na njegovom tamnom krznu gotovo da se nije ni poznavala. Tek tu i tamo na svijetlijim dijelovima njegova sivocrna krzna.
Divljina pred njima bila je savladana. Nije bilo ni traga njegove svireposti. Bio je samo žrtva onoga što je jedino znao. Preživljavati onako kako su to vijekovima preživljavali njegovi pretci. U njegovim očima nije se mogla prepoznati mržnja. Samo zbunjenost i iznenađenost. Što ga je duže gledao Jablanko je u njemu prepoznavao dostojanstenost i svu ljepotu njegove divljine. Divio se njegovoj upornosti da se ne pokori i nagone baci pod noge zarad opstanka. Divio se duhu tog šumskog osobenjaka, osjećajući kako se jedan dio tog duha trajno nastanjuje u njemu i njegovoj borbi da postane čovjek.

Miloš pođe prema štali. Jablanko se uputi za njim. U nekoliko hitrih koraka pristigao ga je plašeći se pomalo prizora koji bi mogao tamo zateći. Oprezno je provirivao iza Miloševih leđa. Na prvi pogled sve je bilo mirno, osim glasanja stoke koja se uznemirena noćašnjim događajem trzala na svaki zvuk. Miloševa pojava dodatno je uznemirila svu stoku koja kao da je na neki način komunicirala sa njima. Kao da su svojim glasanjem i nadglasavanjem željela da ispriča svoje viđenje.

Jablanko je pogledom tražio Lenku i njenu jagnjad. Srećka i Zvijezdu. Nije je bilo. Potrčao je prema boksu gdje je trebalo da bude. Prizor koji je vidio zaledio mu je krv u žilama. Okrvavljena i sa glavom u čudnom položaju nepomično je ležala Lenka. Pored nje su stajala njena jagnjad bezuspješno pokušavajući doći do vimena. Ogladnjeli i zbunjeni nemoćno su blejali svojim nježnim i gotovo dječijim piskutavim glasićima. Jablanko klonu na noge pored Lenke i njenu glavu podiže sebi na koljena. Ona bespomoćno kliznu na okrvavljenu slamu. Srećko i Zvijezda su i dalje blejali. Primakli su se do Jablanka koji je glasno plakao. Bez i jedne riječi. Jecaji su parali tišinu.

Miloš se odmah stvorio kod njega. Podigao ga je sa zemlje i snažno zagrlio. Jablanko je i dalje ridao tresući se od plača. Miloš ga spusti na zemlju i kleknu pored njega.
Tresao ga je za ramena i pokušavao ga utješiti.

„Ne plači. Ako iko ima ovdje razloga da plače su Srećko i Zvijedzda. Njima je najteže. Izgubili su majku kad im je najpotrebnija. Ne plači. Obriši suze.“-ponovo ga je zagrlio.

Nekoliko trenutaka ga je tapšao po ramenima dok nije osjetio da se intenzitet jecaja smanjuje.

„Znaš li šta bi sada Lenka poželjela da je živa?“-upita ga kad prestade sa plakanjem.
„Šta?“-podiže svoj suzni pogled.
„Ona bi željela da nahraniš Srećka i Zvijezdu i da preuzmeš brigu o njima. Dovoljno si velik. Smatraš li da si dorastao tom zadatku?“
„Da. Jesam.“-osmjeh ponovo na moment ozari njegovo lice.

Pogled mu se zaustavi na jagnjadi koji su skakutali oko njegovih nogu. Sagnuo se te ih obadvoje zagrli i privuče do sebe. Snažno ih je dlanovima trljao po krznu dok mu se u prste vraćao osjećaj toplote. Njihova mlada tijela podrhtavala su i nestašno poskakivala željni hrane, pažnje i igre.

„Idemo.“-pozva ga Miloš.

Bez riječi ustade i krete za njim. Lenkina smrt ga je dobrano potresla. Opet je vuka posmatrao prilikom povratka kući.

„Šta će biti s njim?“-upita.

Pitanje ostade bez odgovora. Prema njima se približavao neko iz komšiluka. Krupan čovjek je gazio krupnim koracima. Iza njega je na momente se uočavalo da nije sam. Bila je to Lenka koju je upoznao na sanjkalištu. Nosila je neku kartonsku kutiju i teškom mukom je pridržavala da joj ne ispadne.
Čovjek priđe i rukova se sa Milošem.

„Sve sam već čuo. Došao bih i ranije ali nisam smio samu Lenku ostaviti kod kuće. Još je mala i neke stvari ne bi razumjela.“

Zatim se čovjek sagnu i ispruži ruku prema Jablanku.

„Mile. Kako se ti zoveš junačino moja?“
„Jablanko.“-sav važan se predstavi dok je svojom rukom pokušavao da ljudski stisne njegov veliki dlan.

Od Lenke je dobio osmijeh. Stidljivo je uzvratio.

„Da ne bi tvoje keruše Mile, ko zna kako bi se sve završilo. Možeš biti ponosan na nju.“-reče Miloš.
„Da. Ostala je kod kuće, iscrpljena. Oporaviće se ona vrlo brzo.“

U tom momentu iz kartonske kutije koju je držala Lenka proviri mala šteneća glava. Svi se nasmijaše prizoru koji im je upriličilo to malo biće. Lenka krete prema Jablanku te mu pruži kutiju sa štenetom.

„Za tebe je. Nadam se da voliš pse.“

Jablanko podiže upitan pogled prema Milošu. Koji samo potvrdno kimnu glavom.

„Hvala.“-preuzeo je živahni paket od Lenke.

Mile zatim ispriča kako je Lenka odmah nakon što joj je isprričao šta se desilo odlučila da kerušino najljepše štene pokloni ovom junaku.

„Isprva nisam znao o komeje riječ, ali kad mi je sve ispričala od događaju sa sanjkališta nisam ni minuta časio. Takvom junaku i pristaje najljepše štene.“

Lenkini obrazi poprimiše rumeniju boju, a pogled skliznu na vrhove crvenih kožnih čizmica. Jabalnko sav zbunjen njenim poklonom i reakcijom i sam izmjeni boju lica.

„Uđimo u kuću, da nam se djeca ne bi preladila na hladnoći. Vidi kako su se samo zarumenjeli.“-pokaza rukom prema vratima.

Mileva je bila budna. Tragovi noći ostavile su traga na njoj ali raspoloženje je bilo na mnogo višem nivou. Obradovala se kad je na vratima ugledala Miloša i Jablanka. Mala Lenka i Mile su takođe popravili raspoloženje. Lenka je bila umiljata djevojčica te je odmah sjela pored Mileve koja ju je odmah pomilovala po kosi. Suza u krajičku oka zaiskri kod Mile.

„Vidi šta imamo. Lenka ga donijela.“-pokaza joj jablanko na štene.
„Odlično. A kako se zove?“-upita.
Vidjevši nakratko zbunjenost na njegovu licu lenka uskoči. Ja sam ga mislila nazvati Sokol, pa ako se Jablanku sviđa,.?“-zastade Lenka.
„Sokol, može. Sviđa mi se.“-reče Jablanko i ponovo odnese kutiju sa štenetom pored vrata. Za njim pođe i Lenka koja se zajedno sa njim sagnu nad kartonsku kutiju. Ubrzo se njihov razgovor pretvorio u žamor isprekidan smijehom i vriskom.
„Jel istina komšije za prinovu? Nije možda u redu što to sad pitam, ali ne volim da slušam dokon svijet.“
„Jeste istina je, komšija jesi li za kafu?“
„Pa kad je takav slučaj onda nema niti jedan razlog da se odbije čast. Čestitam vam oboma. Bože daj da bude sve u redu.“-prihvati Mile ponudu te se pomoli za prinovu koja će ispuniti živote Mileve, Miloša i Jablanka.

Miris uštipaka ispuni prostoriju. Za tili čas za prepunim stolom potekao je razgovor. Smijeh je vraćao život ondje gdje mu je i mjesto.
U porodicu.

Pozdravlja Vas mandrak72,  nesrazmjerni krivac za uštipke koji izvlače osmjeh na lice kao pokisle na sunce.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 30 Januar, 2012 18:03
Izmješanih osjećanja Jablanko se teškim koracima vukao za Milošem. Nije skidao pogleda sa Milevine raspuštene kose. Iako je bila noć crnila se kao najcrnja noć.

Miloš je žurno umio Milevu u kuću i hitro je odnio do ležaja. Jablanko ga je slijedio. Gledao je u nju. Lice blijedo i ispijeno. Činilo mu se kad da spava. Tek zgrušani tragovi krvi u kosi bolno su vraćali stvarnost na lice mjesta.

Miloš je plakao glave zaronjene u dlanove. Njegovo lice izgubilo se u krupnim dlanovima. Samo se kosa vidjela iz njih. Njegova velika leđa tresla su se od plača. Jablanko je stajao pored ležaja i plakao. Kroz suze je netremice gledao čas u Milevu, čas u Miloša.

Milevina odjeća bila je sva u ritama. Njena ruka visila je sa ležaja. Blijedo modra kao bez trunke krvi. Tragovi kandži jasno su mogli pročitati na iskidanom rukavu. Jablanko se sagnu da podigne njenu ruku. Bila je hladna. Daleka reklo bi se.
Držao ju je par trenutaka snažno je stiskajući. Od suza zaslijepljen gotovo ništa nije vidio. Podigao je ruku i položio na ležaj. Još trenutak ju je stiskao.

Polako je ispuštao njen dlan. Gotovo se plašeći da je dalje ne povrijedi.
U tim trenutcima začu nejasne glasove koji su bivali sve jači. Neko je prilazio kući.
„Sigurno komšije koji su čuli pucnjeve.“-pomisli.

Slab, gotovo neosjetljiv stisak osjeti u dlanu. Zbunjeno vrati pogled na Milevin dlan.
„Nisam lud, ne pričinja mi se.“-pomisli.
Stisak se ponovi. Bio je jači.
Srce poče snažno da bije. Riječ u grlu zaledila.
Glasovi oko njega sve jači i snažniji.

„Miloše, Miloše.“-pokazivao je na Milevin dlan.

Zaleđena riječ u grlu nije htjela napolje. Miloš ga je zbunjeno gledao ne razumijući njegove povike. Uvidjevši da nema načina da mu skrene pažnju uhvati ga za ruku i stavi je u Milevin dlan.
Nije se opirao.
Zbunjeno je stajao sa njenim dlanom u ruci.
Trenutak kasnije osjeti blagi stisak koji je svakog časa postajao sve jači i intenzivniji.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je dok joj je ljubio obraze u koje se nekim čudom vraćala i boja.

Kuća je već bila dupke puna od komšija i prijatelja. Jedna žena je već nosila vlažan peškir kojim je brisala tragove krvi i Milevino lice.

„Živa je, živa. Moja Mileva je živa.“-ponavljao je Miloš dok je gledao kako se u njeno lice vraća boja, a stisak dlana postaje sve jači.

Prigrlio je Jablanka uz sebe koji se priljubio uz njega i jednom rukom mu stiskao mišicu. Gledao je kako se Mileva budi iz duboke nesvijesti. Divio se tom divnom tihom biću koje je goloruko stalo u njegovu odbranu. Njegova Mileva. Kojoj nikad nije čuo glas da je podviknula, a kamoli mrava zgazila. Odavno ga je zarobila svojom dobrotom. Ovim činom je još jednom potvrdila svoju nesebičnu ljubav. Ljubav kojoj nema granica.
Kad je konačno Mileva otvorila oči, prostoriju je ispunio uzvik oduševljenja. Najglasniji su bili Miloš i Jablanko.

Njen pogled još je bio zbunjen. Gledala je sav taj svijet u sobi. Očima je tražila svog Miloša koji je kleknuo pored ležaja, jednom je rukom stiskao njen dlan, a drugom milovao njeno lice.

„Živ si?“-kratko je upitala.
„Živ. Važno je da si ti meni živa.“-jecao je kraj nje nimalo se ne libeći da pokaže suze.

Nakon toga ponovo je pala u nesvjest.
Jedan od komšija ponudi se da ode po ljekara i nestade u noći. U kući ostade komšinica Jelica, njen muž Gojko, Miloš i Jablanko.
Mileva je povremeno buncala, zapadajući u groznicu. Liječnik je stigao za nekih sat vremena. Ostao je sam u prostoriji sa Jelicom. Miloš je sjedio sa Jablankom u sobi, čekajući da ljekar završi pregled. Nije ništa pričao. Nija ga Jablanko zbog toga ništa ni ispitivao.

Nakon nekog vremena Jelica ih pozva.
„Doktor je završio pregled.“
Ušli su u sobu. Liječnik je sjedio za stolom. Zabrinutim pogledom čas je gledao u Milevu, čas u Miloša.

„Izgubila je mnogo krvi. Ima mnogo ugriza po rukama i nogama. Nadam se da to neće ostaviti traga na njenu trudnoću. Sad treba da se mnogo odmara da vrati snagu.“- reče.
„Trudnoću!“-zabezeknuto za njim ponovi Miloš.
„Da, trudnoću dobro ste čuli.“-ponovi liječnik.

Jelica zaplaka. Miloš ustade. Provlačio je ruku kroz kosu i hodao je tamo amo po sobi.
„Doktore, jeste li sigurni. Kako?“
„Mileva je znala. Nismo bili sigurni kojim smjerom će trudnoća poći zbog njenih godina. Rizično je. I ona je prihvatila rizik. Nije željela da brineš.“-objašnjavao je liječnik.
„Zašto? Zašto?“-ponavljao je.

Jablanko je zbunjeno gledao čas u liječnika, čas u Miloša.

Noć koja je polako zamicala iza brijega za sobom u nepovrat nosila je sve ono ružno koje se obrušilo na topli dom. Noć strave povlačila se nezadovoljna krvavim dankom koji je uzela.
Novo jutro stidljivo i zubato pokazalo je zube. Baš kao i ljubav.

Rađao se novi dan.


Pozdravlja Vas mandrak72, iz noći sa nesagledivim posljedicama vidno zadovoljan tokom Jablankovih pustolovina.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 29 Januar, 2012 14:45
Hladna jeza prostruji uspavanim Jablankovim tijelom. Hladnoća ispuni sobi i rasprši neugodne snove koje je sanjao. Bio je sav mokar. Talasi groznice nadirali su kao talasi na mali brod ukotvljen i razbijali se o njega iznova se vraćajući još jači i snažniji. Još hladniji.
Još uvijek pod dojmom priče koju je slušao od Milutina sklupča se pod pokrivač tako se snažno tresući da su se jasno čuli kako zubi cvokoću u sobi. Poželio je da ustane i otvori vrata sobe i da sav uđe pod toplu peć gdje se mačak znao obnoć zavlačiti.

Priča o vukovima koji su se spustili prema selu dodatno je ulijevala strah u hladnu noć koja je vladala sa one strane prozora. Bojažljivo je povremeno pogledavao put prozora. Bolno žmirkao tražeći poznate obrise vuka koje je zapamtio još iz knjiga.
Dobro je zapamtio taj strašni lik pogurena stava, opuštena repa i sa velikim zbima iskeženom njuškom. Taj pogled od koga su se tresli i najjači seoski psi kao opomena stalno je lebdio u vazduhu.

Na granici između sna i jave Jablanko se umirio pod pokrivačem pritajeno dišući. Osluškivao je svaki pokret od koga bi mu se činilo da dolazi spolja. U jednom momentu snažan šum gotovo ga natjera da poskoči iz postelje. Sjedio je na ivici ležaja i sa strahom gledao prema prozoru.

„Vuk. To je vuk.“-vrisnu ne mogavši više da suspregne svoj strah koji je nadišao i porušio sve one barijere između tople sobe i hladne noći.

Velika sjena nestade sa prozora. Jablanko je bio siguran da je to bio on. Veliki vuk o kome je pričao Milutin.
U tom trenutku u sobu se sjuriše Miloš i Mileva.

„Šta je bilo? Jesi li ružno sanjao?“-izusti Mileva.
„Šta se desilo?“-zapita Miloš.
„Vuk. Bio je na prozoru. Sad je nestao. Jasno sam ga vidio.“-uplašenim glasom objašnjavao i rukom pokazivao prema prozoru.
„Pogledaću šta ima napolju. Ti ostani pored njega.“- Miloš izađe iz sobe.

Nekoliko trenutaka kasnije izašao je iz kuće. Zebnja se uvukla u njih. Čekali su njegov povratak nazad. Vrijeme je sporo prolazilo. Mileva ga je hrabrila.

„Ništa ne brini. Miloš je ponio pušku. Samo što se nije vratio.“

U tom momentu snažan prasak, jedan za drugim odjeknuše u noći. Mileva vrisnu, skoči, stavi ruke na usta.

„To je Miloš. Vuk je napao na štalu. Ne bi Miloš zalud pucao.“
„Idemo.“-skoči na noge i povuče Milevu za ruke.

Hladan vazduh kao sječivom sjekao je dah. Jeza pojačana strahom prijetila je da uguši Jablanka. Na Milevinim očima nije se mogao pročitati strah, samo zabrinutost i neizvjesnoat. Hitrim koracima potrčali su prema štali. Zapinjali su i spoticali se o duboki snijeg. Hladna zvjezdana noć prijeteći je žmirkala držrći se postrani kao nijemi svjedok drame koja se priprema u malom selu.

„Tamo. Tamo.“-vrisnu Mileva pokazujući rukom prema štali.

Jablanko se zagleda u mrak trepereći. Nije ništa neobično razaznavao. Još jednom napregnu svoj vid nastojeći prodrijeti pogledom kroz noć te savršene kulise za stravu.

Tad primjeti tamne obrise koji se pomjeraju pred samom štalom. Nije bilo glasa, tek tiho stenjanje, isprekidano kratkim reskim glasanjem zvijereta koji se sprema za završni čin svog bestijalnog iživljavanja.
Jablanko zastade. Klecnuše koljena. Kraj njega se Milevina sjena hrabro zaputi prema sklupčanoj masi u klinču. Nije se dala smesti. Strah za voljenim iz nje je izvukla onu hrabrost za koju niti ne zna da postoji niti joj obrise i granice nazire. Onu najveću snagu koji naoružani ljubavlju akumuliraju sve godine stalno je ojačavajući i učvršćujući novim zidovima od ljubavi sazdanim.

Jablanko jurnu za njom. Strah nije nestao. Preobrazio se u nešto drugačiji oblik. Strah ga je bio za ljude koji su ga nesebično privili u svoje toplo gnijezdo. Ni trena nije razmišljao. Zvuci su bili sve snažniji i strašniji. Miris krvi strujao je hladnim vazduhom od koga su se lijepile nosnice i dah postajao težak. Još snažnije potrča prema uspremetanom klupku u kojem se već našla i Mileva.
Ništa se nije razaznavalo. Splet tjelesa bio je sve bliži.
Još samo par koraka i on će postati dio predstave sa nejasnim krajem.

Osjećao je kako mu se tlo gubi pod nogama. Nešto teško pritisnu njegova nejaka leđa. Snijeg pred njim  prštio je i osjetio je kako mu lice zaranja u duboki hladni snijeg. Pritisak na leđima bivao je slabiji, sve dok nije potpuno nestao. Nije se usuđivao da podigne glavu. Oklijevao je trenutak, koji mu se činio kao vječnost.
Teškom mukom podigao je glavu iz snijega i trljao oči. Velika sjena brzo se stopila sa spletom tjelesa.
Snažni i bolni urlik zapara noć.
Gotovo sleđen od straha neizvjesno je iščekivao je rasplet krvavog čina koji se odigravao na nekoliko koraka tu pred njim.
U jednom momentu izdvoji se klupko režećih i urličućih tjelesa. Jablanko skrenu pogled prema na drugu stranu. Dvije siluete. Jedna je ležala u snijegu, a druga ju je drmusala za ramena.

„Mileva, Milevaaaa.“-izobličenim glasom odjekivalo je u noći.

Hitro je potrčao prema njima. Za tren se našao pored njih. Izobličeno Miloševo lice drmusalo je Milevu koja je ležala u lokvi tople krvi koja se isparavala iz hladnog snijega.

„Mileeevvvvaaaa.“-snažni vapaj ote se iz Miloševih grudi nakon čega je klonuo na bespomoćno Milevinio tijelo.
„Miloše, Milošeee.“-vukao ga je sa zemlje.
„Nosimo je u kuću.“-plačnim glasom drmusao mu je leđa.

Kao gromom ošinut Miloš se otrže iz Jablankova nejaka stiska i ponovo se uputi u krvavu bitku. Za sobom ponese iz snijega odbačenu pušku. Nakon nekoliko hitrih koraka već je bio na licu mjesta. Jasno se čuo tupi udarac.
Jednom, dvaput.
Bez glasa se završi borba.

Jalanko se primače Milevi. Bespomoćno je ležala u snijegu. Grč na usnama, ukočen i hladan. Pun prezira. Pramnovi kose prkosno su ležali na snijegu.
Jablanko zaplaka i snažno zarida. Njegovo nejako tijelo klonu joj na grudi.
Jecao je bespomoćno. Nije osjećao hladnoću, niti strah. Samo bijes i nemoć.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je grcajući i daveći se u suzama.
Bijesno ustade i ustrijemi se prema tjelesinama pored kojih je stajao Miloš. Snažno se baci na veliko čupavo tijelo koje je ležalo u snijegu. Nije se obazirao na krv i dlake koje su mu se lijepile po rukama i licu.

„Proklet bio, proklet bio.“-ponavljao je kad osjeti snažne Miloševe ruke kako ga podižu sa zemlje.
Okrenu se prema njemu te mu se baci zagrljaj. Snažno ga je stisnuo i bespomoćno plakao.

„Gotov je. Spasila nas je keruša Mila.“-hladnim glasom tješio je Jablanka.
„Idemo.“-krenuše nazad prema  Milevi.

Keruša Mila je umorno dahtala sa isplaženim jezikom. Lizala je rane kojih je sigurno bilo mnogo od ujeda velikog vuka. Nije se ometala. Niti tražila zahvalnost. Pokazala je ono zbog čega su pse i nazivali najboljim čovjekovim prijateljem.

Miloš se sagnu prema zemlji i podiže njeno tijelo. Nosio ju je na rukama. Za njim je pognute glave išao Jablanko.

Bez riječi.



Pozdravlja Vas mandrak72, iz svijeta gdje hladan sitni snijeg u oči pada.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 09 Oktobar, 2011 19:28
Noć se brzo spuštala na selo. Hladnoća se na sankama sjurila u selo i iznova okovala prozore mrazom vješto krijući svoje tragove pod korom promrzla snijega. Žmirkave sijalice treperile su od straha pred nadolazećom noći i hladnom zimom. Tužno zavijanje seoskih pasa remetilo je zimsku idilu.

Jablanko je već zaboravio na bol koju je izazvao razbijeni nos. Međutim u grudima mu je tinjala bol koju izazivaju ružne riječi i djela. Ona bol za koju ne postoje melemi ni čajevi. Bol za koju je potrebno vrijeme i suštinsko razumijevanje i prihvatanje stanja stvari onakvih kakvi su. Bez imalo uljepšavanja.
Al ima nešto što je u njemu zatreperilo kao list breze na vjetru i što mu iznova odagna ružne stvari koje su umalo porušile njegov san. Taj osmijeh Lenkin koji mu se zalijepio kao pekmez na vrelu pogaču titrao mu je stalno pred očima povremeno zaokupljajući njegovu pažnju i odsutnost.

„Pasja zima. Noćaske bi moglo biti najhladnija noć. Ne bi zvjeradima bio u koži.“- Miloš ubaci drvu peć te stade pored prozora jednom rukom pomjerajući zavjesu zagleda se u noć.

Noć je bila vedra. Milioni zvijezda drhtale su iznad sela. Svi pokazatelji da je u pravu bili su na njegovoj strani.
Bilo je neke ljepote stajati pored prozora i posmatrati selo koje se pružalo pred njim. Udaljena svjetla seoskih domaćinstava treperila su i kao svjetionici u noći navodile zalutale poglede promrzle i željne topline. Davali su dodatnu sigurnost u noći.
Ma koliko odrasli i razumni bili noć je uvijek bila doba dana koji je umio da proizvede neugodne osjećaje. Taj iskonski ljudski strah pojačan mnoštvom neugodnih priča i vjerovanja protkan i sujevjerejem dodatno je hranio maštu.

Jablanka su kapije sna posjetile odmah po večeri. Iz polusna prenu ga snažno kucanje na vrata.
Miloš odmah ustade i krenu prema vratima.

„Ko bi to sad mogao biti?“-Mileva se i sama iznenadi neznanom gostu.

Nakon par trenutaka za Milošem uđe jedan stariji čovjek. Na glavi je nosio veliku čupavu šubaru. Jagnjeći kožun činilo se za par brojeva manji gotovo da je čučao na njemu, kao da se kakva velika mačka kandžama zakačila na njegova leđa i grije mu bolna krsta. Veliki brkovi i čupave obrve odavale su utisak da je riječ o čvrstom čovjeku i vjerovatno hrabrom dok se odvažio po velikoj hladnoći i noći selom hodati.
Miloš nije mogao da zna razlog njegova dolaska te ga je zato pozvao u kuću da se zgrije. O nekakvim poslovima sigurno nije moglo biti riječi.

„Kojim dobrom Milutin?“-pozdravi ga Mileva.
„Pomoz Bog dobri ljudi. Po ovakvom kijametu ne bi me nikakvo dobro natjeralo. Kurjaci moja Mileva, kurjaci.“- otežući dubokim glasom naglašavao je pristigli Milutin.
„Nego, hajde popij jednu mučenicu da se zgriješ, pa nam sve onako natenane opričaj kako samo ti znaš.“-ponudi mu Miloš stolicu da sjedne.
„Zdravo mali!“-pozdravi on i Jablanka.

Okrenu se prema Milevi.

„Nisam znao da imate i gosta. Kako se zoveš junačino moja poštena. Odi de kod Milutina.“-pozva ga i pokaza mu na krilo.

Jablanku se neznanac učini interesantan te se predstavi i stade pored njega.

„Sjedi der kod mene Jablanko. Vidi ti momčine. Bićeš ti nama visok ko Jablan, stasita delija, hehe!“-velikom čupavom rukom milovao ga je po kosi.
„Veliš kurjaci?“-upitno ga pogleda Miloš ne skidajući pogled sa Milutina.
„Ja sam ih sinoć slušao. Okasnih sinoć kod kuma Radovana. Cijelim putem sam ih slušao. Viju li viju. Auuuuu, pa auuuuu.“-zaarlauka Milutin da dočara atmosferu te uze ponuđenu rakiju, a mala čašica gotovo se zagubi međ prstima  pa trgnu s takvom brzinom da se i rakija sama sebi čudila kako brzo nesta iz čašice.

Strese se Milutin mršteći se licem. Otrese malo glavom te vrati čašu na stol.

„Mmm dobra, dobraaa. Kruška, odmah se to vidi moj Miloše.“-ocijeni piće Milutin bez da to neko zaište.
„Veliš vukovi?“-podstače ga Miloš da nastavi započetu priču.
„Vukovi. Zvjerad ogladnila pa se prema selima spustila, a naše selo Bogu hvala ima. Neka, neka.“-malo tišim glasom nastavi Milutin podižući atmosferu.

Jablanko se šćućurio kod Milutina u krilu te mu jeza prođe tijelom. Neka hladna nelagoda skliznu mu niz leđa te se još više smanji kod krupnog Milutina u krilu.

„Idem ti ja preko poljanka pokojnog Todora, a neki neobičan osjećaj kao da me prati cijelim putem. Slušao sam ja vukove i ranije moja ti Mileva, al ovako nablizo nikad. Stanem ti ja, umirim se, ukipim ko drvo. Prestanem i disati.“-zastade s pričom te se kao osvrnu oko sebe.
„Obrnem se oko sebe. Svuđe mrak ko u loncu. Ništa se ne čuje. Niko zuba da probijeli. Mislim se ja možda sam koju više dovatio pa mi se pričinja svašta. Krenem ti ja polako, al na svaki moj pokret kao da neko kretnjom odgovara. Stanem ti ja jopet ko duduk. Ma ne trepćem, ne dišem.“-zastade Milutin zgrabi drugu ponuđenu mućenicu po običaju se nanovo namršti te odloži čašicu.
„Neki đavo meni ne dade mira te se sjeti Lazije kad mi onomad ispriča kako se poslije sarane pokojnika“, prekrsti se na brzaka „u povratku navratio na grob i primjetio da je neko prije njega pokupio hranu. Svi tragovi oko groba vodili su prema selu samo jedan put šume nestade. Dječinji kako reče. Mislim se šta bi đeca na groblju tražila il u šumu išla.“

Jablanko pretrnu. Pomisli da ovaj čovjek zna mnogo više nego što pokazuje. Zabrinu ga i to što je navratio ovako kasno te sa strahom pogleda prema Milošu.
Osjeti kako se Milutinov stisak pojača te se namah još jače uplaši.
Miloš ne primjeti razliku na njegovom ponašanju. Mileva je takođe sa pažnjom slušala priču već pomalo nestrpljiva Milutinovim otezanjem te očima pokaza Milošu da mu uspe još jednu ne bi li jezik razvezao.

„Lazija mi reče da je slijedećeg jutra ponovo navratio na groblje i pratio tragove koji su išli prema šumi. Dovedoše ga do napuštene lugarnice gdje su prije dvjest godina vuci  rastrgali pokojnog Jovu pred očima njegove vamilije. A tragovi su išli pravo u kuću.“-prekide kazivanje pogledom tražeći novu čašicu.
„Ma sve to nastranu, i tragovi dječinji i napuštena lugarnica, al oni drugi tragovi koje Lazija viđe namah mi jezu za vrat navukoše“
„Kakvi tragovi?“-ne mogavši da ne upita izusti Mileva.
„Međeđi! Vučiji! Ko bi to znao sada. Nisu to posla čista“, nakašlja se gužvajući šubaru u rukama spuštajući glas,“Mislim ti ja i o tome pa me muka uvatila. Niđe niko da naiđe, a ja se skočio što od stra što od zime. Kad..“-ne završi započetu rečenicu kucanje na vratima iznenadi i uplaši sve ukućane.

Miloš skoči prema vratima te u par koraka nađe se pred njima.

„Lazija je.“-čuo se glas sa druge strane vrata.
„Hajde ulazi.“-otvori mu vrata.
„Bio sam sa Đokinom. Reče mi da su psi nanjušili nevolju. Znaš ti njegove pse. Ničega ti se oni ne boje, al nešto ih uplašilo pa ni da lanu. Morao ih Đokin u štalu prevezati.“-u dahu izdeklamova Lazija.
„Biće da su vukovi. Ogladnili kurjaci pa traže rane.“-složi se Milutin.
„Ne bi bilo zgorega da koji put noćaske opališ iz te tvoje puške da ti ne bi u štali posla napravili.“-predloži Lazija.
„Jel pričao Milutin za lugarnicu. Men se čini da je sve nekako od tad naopako pošlo. Od pokojnikove sarane ništa ne ide kako treba. Lijepo sam ja njima govorio da se sa groblja mora drugim putem vraćati, al niko da me posluša. Te nema prtine, te to su budalaštine. Ti si Lazija izlapio i popijo rakiještine pa bulazniš.“-stresao je glavom.
„Moram dalje do Čokule i on ima duplicu, pa nek se oglasi koji puta, a ti Miloše obađi blago i štalu. Zlo ne ore i ne kopa.“-krenu Lazija prema vratima zavlačeći glavu još dublje u bundu skupljajući vrat.
„Stani da popiješ jednu da se zgriješ.“-pokuša Miloš da ga zaustavi i ponudi mučenicom.
„Ma joj. Biće opet se Lazo nalizo pa brljavi. Ne pijem od onda ni kapi više. Laku noć ljudi.“-pozdravi i izađe u noć.

Nekoliko trenutaka tišina ispuni prostoriju. Jablanko sav uplašen očekivao je nastavak priča. Milutinu se kanda nije žurilo te sjuri još jednu mučenicu niz grlo. Nekoliko trenutaka je još ćutao dobro znajući da se na njega čeka pa onda tek nastavi.

„Kao dijete slušao sam ja priče od starijih o vukovima te me još više savlada stra. Gledam ja u noć, al ništa ne vidim. Tek nablizu par koraka od mene možda bi nešto i viđao, al već bi kasno bilo. Ne smijem se glasom javiti, a kažu mora se prije vuka glasati. Javiti i on to poštuje, al neće glas zaledio pa ni makac. Ako se on prvi javi mene više nema. Osušilo se meni grlo, a ja za džep, al prazna čutura. Grlo od stra osušilo, baš kao sada.“-opet pripovjedač zastade oblizujući se na flašu s mučenicom.

Miloš vidje njegovu reakciju te mu nasu još jednu te čepom zatvori flašu sa rakijom. Milutin je brže bolje uze mešu debele prste i ona očas posla kliznu u želudac.

„Pobratime, kloni me se, skloni mi se s puta“, uzviknuh prema nekoj sjeni za koju mi se učini da se krenu prema meni. Sjena kao da stade. Ukopa se ona. Ukopan i ja. Glas nestao ni da beknem. A sjena kao da se koleba, a oči kao dvije svijeće. Zažarile. Ko da vatru bljuju.“-besjedio je Milutin.
„A ja onda ni pet ni šes iz sveg glasa zapjeva te se malo okuraži. Pokoleba se zvjere te poče uzmicati, a ja onda ožeži. Zapjevam ti ja onda prvu pjesmu koje se sjeti. Onda drugu, treću i sve dok međ kuće ne zađe nisam prestajao. Pjevam ja, a bogme pjevaju i oni. Arlauču gladni vuci, arlaučem i ja. Promrzao i ogladnio. Natpjevavali smo se dobar sat vremena. Pa reko red bi bio da ti javim kolko večeras.“

„Šta li to bi? Jal Kurjak, jal međed?“-Mileva ne htjede ostati bez odgovora.
„Sam bi ga đavo znao. Kurjaci su svu noć šenlučili, biće da su vukovi u pitanju“-ustade Milutin, namače šubaru na glavu.
„Obiđi ti za svaki slučaj blago u štali. Dobro veli Lazija. Idem ti ja. Hvala na časti. Laku ti noć delijo.“-usput pomilova jablanka po glavi.

Miloš izađe za njim u noć. Milutin se gegajući uputio u noć prema selu. Gledao je za njim par trenutaka dok se njegova sjena nije stopila sa mrakom i nestala u noći. Zamišljeni Miloš nije bio siguran u njegovu priču. Na trenutke je pomišljao da je riječ o piću koje je udarilo u pijanu glavu pa joj posla napravili. Nekoliko trenutaka osluškivao je noć. Tek poneki lavež pasa čuo se u daljini koji kao da je nekom u mrak govorio „Odbij, odbij od kuće, opaliće Mirkać iz krateža dok si reko keks. Odbij, odbij, nije Mirkać kukavica.“

„Biće da je alkohol poradio kako sinoć, tako i noćaske.“-reče Milevi i zatvori vrata.
„Šta znam. Zima je jaka i ne bih se čudila, a i ne bi bilo prvi puta da su se vuci spustili sa planina. I oni trebaju hrane. Ko zna. Valjalo bi blago obnoć obići.“-slegnu Mileva ramenima.

Jablanko je sve to slušao i neka jeza uvukla se u njegovu košulju. Neprijatan osjećaj nije mu davao mira. Koliko prije par dana i sam je bio sam u noći, a eto večeras teško da bi se usudio sam i do štale otići.

„Hoće li vukovi doći u našu štalu?“-upita.
„Ne bi trebalo. Šta znam. Pripaziću noćas malo. Valjalo bi kakvo pašče imati.“-Miloš slegnu ramenima.
„Jesmo li mi sigurni u kući, Milutin kaže kako su u lugarnici vuci strgali čovjeka?“
„Priča se da je tako bilo, ja to nisam vidio. Znaš da ljudi uvijek malo dosole na svaku priču. Nego ništa se ti ne moraš bojati. Ja i Mileva smo to, imam i pušku, a uskoro idemo tražiti kakvo štene za tebe i kuću.“-pomilova ga po glavi i uputi se prema lovačkoj pučki koja je visila na zidu pored kredenca.

„Vrijeme bi bilo poći spavati.“-izusti Mileva.
„Tako je.“-složi se i Miloš.
„Ako se bojiš biti sam u sobi, slobodno otvori vrata i samo zovi ako bude šta trebalo.“
„Nije mene strah. Laku noć.“
„Laku noć Jablanko.“-u njihovu glasu i pored želje da zvuče opušteno osjećala se neka napetost.
„Laku noć!“-ni Jablanko nije mogao skriti nelagodu koja se osjećala u njegovu glasu.

Zatvorio je vrata sobe. Raspremio ležaj, obukao pidžamu i brzo se uvukao pod ćebe. Želio je pogledati kroz prozor, ali bilo ga je strah. Milutinova priča iako na momente nije djelovala istinito ulijevala je dozu straha u njemu. Pokrio se pokrivačem sve do nosa. Nije mu trebalo dugo vremena da zaspe.

„Jesi li na Božić ostavio hrane na raskršću?“-upita Mileva.
„Jesam. Znaš da ne zaboravljam.“-tiho odgovori Miloš i još jednom provjeri jesu li zaključana vrata.

Noć se uveliko odomaćila u selu. Još samo rijetke sijalice u selu žmirkale su još neko vrijeme, a onda jedna po jedna povlačile se u kuću na toplo i sigurno čim bi domaćini pošli na počinak.

Jedna pogurena sjena kliznu niz sanjkalište više škole. Mršava dugonoga prilika kao da je nešto tražila. Pogureno je njuškom klizila po snijegu. U jednom momentu zastade.
Ukoči se u mjestu.

„Krv.“-pomisli.

Nagon i instikti uzburkaše sva njegova čula. U njemu proradi nagon lovca u potrazi za hranom. Osluškivao je oko sebe. Bilo je mirno i tiho. Zatim nastavi potragu  vrteći se u krug tražeći još tragova. Miris krvi uskomešao je sve njegove planove.

„Moram dalje. Moram.“- razum je polako gubio prednost nad instiktima. Proradila je divljina. Miris krvi jednostavno je poništio sve druge receptore, pa čak i oni koji su signalizirali da bi bilo bolje kloniti se sela.

„Auuuuuuuuuuuuu! Auuuuuuuu!“-instiktivno se ote lovcu poklič i upozorenje lovini šta je čeka. Uputio je jasnu poruku da lov počinje, osjećajući se nadmoćno i samouvjereno pred lovinom koja će na njegovu pojavu ničice da klone, gotovo obamrla od straha.

Pođe tragom kojima ga je miris krvi vodio.

„Auuuuuuu!!! Auuuuuuuuuuu!!!!“-odjekivalo je selom.

Umuknuše seoski psi. Teška noć spustila se na selo. Samo su rijetki znali šta se sprema. Zebnja se uvukla pod mnoge pokrivače u selu, strah u štale među blago koje večeras nije spavalo.
I lovina je znala da noć koja dolazi nije poput ostalih.
Lovac je laganim kasom lako pratio tragove krvi u snijegu. Vodili su u samo jednom smjeru.
Više ništa nije bilo plod slučajnosti. Sve je bilo stvar opstanka, vječite igre preživljavanja slabijeg i jačeg.

„Auuuuuuuuuuuuu.“


Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na riječi i izraze što blijede s olovkom šiljatom i kiflom bajatom.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 29 Septembar, 2011 22:56
Jablanko se rano probudio. Osjećaj zadovoljstva rastao je  je  sa svakim pogledom na novo ruho, cipele, kaput i kajiš. Zamišljao je sebe po ko zna koji put u školi među ostalim učenicima od kojih se neće nimalo razlikovati. Neobjašnjiva situacija koja je za tako kratak period promijenila njegovo trenutno stanje na tren ga uplaši.

„Ako mi to sve jednom neko uskrati?“-zapita se.

Miris hrane i prigušeni Milevini pokreti  dopirali su kroz vrata. Kucanje na vratima bilo je sasvim dovoljan znak da je vrijeme za ustajanje. Na brzinu se obukao.

„Dobro jutro!“-pozdravi.
„Dobro jutro i tebi.“-veselo otpozdravi Mileva.

Doručak je bio spreman. Prijatni miris mamio je sva njegova čula. Znao je da odmah mora na jutarnje umivanje i da se što prije nađe sa stolom. Nije želio da mu se bilo šta dva puta ponavlja. Bio je poslušan dječak.


„Pogledaj pred vrata. Miloš je bio vrijedan.“-skrete mu Mileva namalo pažnju.

Nije trebalo dva puta da mu se kaže. Izjurio je pred vrata kuće i zastao zapanjen. Kao dukat žute lakirane drvene saonice bile su naslonjene uz zid kuće. Bile su nove jasno se vidjelo po neuklizanim gazištima od crnog metala. Sustezao se da ne vrisne i zaplače.

„Za mene?“-obilazo je oko njih kao mačak oko vrele supe upitnim pogledom često pogledavajući na Milevu.

Nije odgovorila ništa. Samo je kimnula glavom. Zarobljena riječ u grlu poput koske zastade. Suzdržavala se da ne brizne u plač, ali nije to htjela učiniti sada, pa niti ikada više pred ovim dječakom koji je imao sva prava da plače zbog svoje dotadašnje zle sudbine. Zahvaljivala se Bogu na Milošu kojeg je srela i zavoljela i pred Bogom dala riječ da će dijeliti i dobro i zlo. Oduvijek je znala koliko je osjećajan i pažljiv, a sad se iskazivao u svom najboljem svijetlu ne dajući ni momenat predaha svojim dobrim djelima iznova useljavajući osmijeh na lice i radost u srce. Činilo joj se da bi mogla još dugo gledati tu neskrivenu radost i taj osmijeh na Jablankovom licu.

„Ohladiće se doručak.“-reče mu.

Jablanko pogleda u nju i ponovo na saonice. U dva skoka pođe prema kući. Zastade pored Mileve i zagrli je snažno. Nije ništa govorio. Nije riječi puštao, a malo tijelo grčilo se od suza. Mileva poželi da sa njim podijeli radost suzama, ali ostade pribrana te ga samo uhvati nježno za ramena i dlanom pomilova kuštravu kosu. Jablanko podiže glavu i pogleda je u oči. Njegov pogled bio je pun zahvalnosti. Govorio je više nego ijedno napisano djelo. U njemu se budilo djetinjstvo kojega nije imao, osjećaj pripadnosti. Njegov pogled iskrio je neslućenim oduševljenjem i zahvalnošću za koje nije dovoljno samo trideset izučenih slova, svi subjekti, predikati, pridjevi i padeži. Njegov pogled govorio je srcem, a ono je bilo puno.

„Hvala. Hvala.“-ponavljao je.

Mileva zakrenu pogled koji se mutio. Ledenice koje su visile s crijepa blistale su kao biserje i prijetile da je oslijepe i da zauvijek u mislima ostane zabilježen tren izražene dječije ljubavi koju je toliko željela i godinama o njoj maštala. Trenutci o kojima je sanjala bili su pred njom. Mnoštvo osjećanja miješalo se u toj snažnoj i odvažnoj ženu koja je istrpila mnogo udaraca i talasa koje je život nosio i koje je uspješno dijelila sa Milošem.

Jablanko je sjedio za stolom, a svaki djelić njega bio je napolju u snijegu. Na saonicama koje su jurile i s vjetrom koji ga je snažno šibao po licu tjerajući suze na oči. Zalogaje je gutao takvom brzinom da mu je u jednom momentu bilo neprijatno zbog Mileve te uspori sa njima.

„Putem prema školi ima mjesto gdje se djeca sanjkaju. Kad jedeš, i ti se spremi pa sa njima. Kad se Miloš bude vraćao s posla, možeš sa njim da se vratiš na ručak.“
„Hvala.“-ustade brzo od stola i odjuri u sobu po svoju domsku bundu.
„Stani. Samo sekundu sačekaj.“-ustade Mileva i za par trenutaka se vrati sa pletenom kapom i rukavicama.
„Da ne ozebeš. Hajde sad.“-reče mu.

Jablanko se za tren zbuni, a onda pogleda prema stolu, uze još par toplih uštipaka i izjuri napolje. Vukao je saonice za sobom i trčao prema putu koji je išao prema školi. Jednom rukom je držao tople uštipke gutajući ih u trku. Pit je bio očišćen, a saonice su lagano klizile za njim, a on se često osvrtao ne vjerujući , misleći da sanja. Vriska i galama djece bili su sve bliži.

Usporavao je korak uz malu nelagodu što nikoga ne poznaje i zbog svega što mu se izdešavalo. Bojao se da ga neće odmah prepoznati i isključiti i izolovati. To nije nikako želio. Želio je da bude samo poput njih. Kako se približavao bio je sve uzbuđeniji. Zanos zbog oduševljenja splasnuo je kao probušen balon. Dvoumio se. Pomišljao da se okrene i vrati kući ne želeći nikakvo neprijatno iskustvo koje bi pokvarilo san koji je intenzivno živio već par dana.

Posmatrao je veselu graju mnoštva djece različita uzrasta. Vesela vriska isprekidana zaraznim smijehom ispunjavala je hladni januarski dan koji kao da se pritajio i zaneseno uživao uz djecu i njihovu zabavu plašeći se da ničim ne poremeti tu idilu.
Snijeg je škripao pod obućom. Jablanku se činilo previše glasno. Pokušavao je gotovo hodati na prstima da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Gledao je djecu oko sebe. Već je primjetio radoznale poglede na sebe.

„Zdravo. Zdravo.“-pozdravio bi kimanjem glave prema pogledima koji su ga već netremice posmatrali.

Bilo je po prilici oko dvadesetak djece različita uzrasta. Manji dio njih bile su djevojčice koje su se nekako više držale jedna uz drugu. Oko njih nije bilo mnogo dječaka koji su se pravili važni na sankama različitih izvedbi.  Neki od njih na ručno izrađenim skijama iznova su osvajali padinu zaboravljajući pridošlicu. Jednostavno kao da su znali da će na vrijeme saznati sve što bude potrebno.
Jablanko je stao. Osjećao se neprijatno i na momente je poželio da se snijeg pod njim otvori i propadne pod nogama i da nestane sa lica mjesta nepovratno. Nedolučno je stajao. Djevojčice preko puta njega su ga gledale i smijući se nešto sašaptavale. Jedna od njih. Odvažnija priđe mu.

„Zašto se ne pođeš sanjkati sa ostalim? Jesu li nove saonice?“-upita djevojčica sa pletenom crvenom kapom na glavi i spod koje su virile dvije kao noć crne pletenice.
„Da. Da nove su. Nov sam i nikoga ne znam. Ja sam Jablanko i tu sam u selu kod Miloša i Mileve.“-rukom pokaza i kao da mu se jezik raskravi te osjeti neko olakšanjezbog ulaska u nepoznato društvo.
„Hajde sa mnom ja ću te upoznati sa ostalima. Ja sam Lenka.“-rukom je već pokazivala na ostale.
„Draginja, Zorica, Lela. Ona u plavom kaputu je Vera. Pored nje su Nemanja, Nenad. Onaj na skijama je Goran. Za njim na saonicama su Duško i Predrag.“-nabrajala je imena djece, a Jablanko je samo klimao glavom već zaboravljajući sve ono što mu je rekla.

Još jednom osmotri Lenku. Njene oči kao zvjezdice su stalno treperile i žmirkale dok je govorila. Bila je jednostavna i otvorena za razgovor dok su ostale djevojčice bile stidljiva, ali ništa manje radoznale te su se stalno kikotale kako bi Lenka rukom pokazivala na njih.
Jablanko se po prvi put nasmiješi.

„Moram ti nešto reći. Prisustvovao sam kad se kod Miloša jagnjila Lenka. Ojagnjila je dvoje prelijepih jagnjadi. Zvijedu i Srećka. Da li bi voljela da ih vidiš?“
„Nego šta. Jedva čekam. Samo reci kad da dođem. Jel može odmah sutra?“-Lenkin osmijeh ozari njeno lijepo lice djevojčice.
„Važi. Znaš gdje žive Miloš i Mileva?“
„Znam.“-radosno poskoči Lenka.

Jablanko je gledao u nju. Nije imala saonice. Pod rukom je držala platnenu lutku lava. Od neke narandžaste tkanine bilo je napravljeno nezgrapno tijelo lava na kojoj je našivena velika glava. Griva bijaše napravljena od od komadića ovčije vune, kao i završetak repa koji je više ličio na kićanku na pletenoj kapi. Umjesto očiju bila su dugmad. Ustvari samo jedno. Jedno je bilo izgleda negdje otpalo ili se zagubilo.
Djevojčica sa pletenicama pogleda u njega pa u sanke.

„Jel mogu da se sanjkam sa tobom? Nemam svoje saonice.“
„Narvno da može. Idemo.“-ponudi joj da se sanjkaju zajedno.

Vrijeme je brzo prolazilo. Upoznavao se sa ostatkom velike družine koja je uživala u zimskim radostima, prihvatajući smijeh i vrisku poput ostale djece. Pravio je grudve sa ostalim dječacima i grudvao se.

„Lenka i Jablanko to su srca dva,...“-počinjavalo je začikavanje od strane nekih ljubomornih dječaka koji na tren pokazaše pravu dječiju ljubomoru prema novajliji koji je očigledno imao naklonost Lenke koju su oni bezuspješno nastojali stjeći svojim nestašlucima.

Lenka se zarumenila, te je jurila za njima, bacajući grudve na njih. Ma koliko se više trudila da ih odgovori od toga oni su sve više dobacivali i izazivali.  U jednom momentu jedan od dječaka oteo joj je iz ruku lava i držaći ga za rep vitlao sa njim po vazduhu.

„Nemoj Duško. Otpašće mu rep. Nemoj molim te. Nemoj Duško znaš da mi je to uspomena na majku.“-Lenka je trčala oko njega i poskakivala pokušavajući da mu iz ruke uzme svoju krpenu igračku.
„Hajde skoči da dohvatiš ćoru ćoravog. Ćoravi lav.“-uzvikivao je dječak po imenu Duško uz sebe okupljajući jedan dio dječaka koji su se grohotom smijali i podgrijavali atmosferu. Čak i neke od djevojčica su zadovoljno posmatrali nestašluke u kojima je Lenka gotovo dovedena do suza.

U jednom momentu uspjela je da jednom rukom dohvati lava. U tome momentu Duško snažno povlači lava i u njegovoj ruci ostade otkinuti rep. To njega nimalo ne zbuni te stade još više da podvriskuje i da pobjednički slavi.

„Ćorav lav ni repa nema, ihahaha!“-podvriskivao je i dalje.

Lenka klonu na zemlju i briznu u plač. Glavu je spustila u dlanove i jecala je dok su joj se malena ramena tresla dok je plakala. U tom momentu Jablanko se skupi i kao neka zvijer spremi na skok. U par koraka već je bio stigao do Duška i snažno ga odgurnuo. Iznenadivši ga i zbog siline udarca Duško se zatetura i pade u snijeg. Iako iznenađen vrlo brzo ustade, otresajući snijeg sa sebei bijesno pogledavajući na Jablanka.

„A tako. Vid mladoženje. On bi se tukao.“

U naletu bijesa Jablanko se stušti prema Dušku koji je ovoga puta bio spreman. Mnogo viši od Jablanka vrlo lako ga je oborio i poslao u snijeg. Nekoliko puta je ponavljao gotovo iste pokrete dok su ostali dječaci stali na njegovu stranu i bodrili ga.
U jednom momentu Jablanko osjeti snažan udarac po nosu. Pogled mu se zamagli i snažna bol ga gotovo obori na zemlju. Osjeti kako mu se sve vrti. Nešto toplo obli mu lice. Bol je sporo jenjavala. Dlanom dotaknu nos koji je krvario. Topla tečnost vrlo brzo je obojila njegove nove rukavice. Okrvavljena nosa ustao je sa snijega. Oko njega bio je muk. Utišala se sva vika i galama. Deca su bila zbunjena. Uplašena. Jasno je to vidio u njihovim pogledima.
U njemu su se miješali osjećaji. Ponovo se osjećao nemoćno, umorno. Sa zemlje je podigao rep od krpenog lava i pružio ga Lenki. Njen zahvalni pogled bio je uplašen.

„Hvala.“-reče mu i pruži mu maramicu.

Nije odgovorio. Bol koju je osjećao gotovo ga je tjerala da zaplače, ali hrabro se nosio sa mišlju da neće ustuknuti i pokazati suze. I ovoga puta uspio je u tome. U njemu je bujala neka nova snaga i bijes. Osjećao je jasne damare u razbijenom nosu koji su polako nestajali.
Djeca su gledala za njim dok je vukući sanke odlazio od njih.
Osjećao je nemoć i umor koju nije htio pokazati. Nije očekivao ovakav završetak dana. Isuviše je lijepo počeo dan da bi mogao da zamisli ovakav kraj.

„Zar i u ovome svijetu uvijek jači slabije tlači.“-nametala mu se dilema. Nije očekivao ovakav rasplet.
„Kako ću ovakav pred Miloša i Milevu. Šta će misliti o meni?“-hiljade pitanja se množilo u njegovoj glavi. Osjećao je kako će ih razočarati zbog svog ponašanja. Plašio se njihove reakcije.

Teška koraka išao je nazad. Borio se sa mišlju da bi najbolje bilo da ode i da im se više ne vrati zbog sramote. Nije želio ovakav kraj. Nije želio povrijediti Miloša i Milevu.

„Ostaviću sanke u štalu i sačekaću priliku da nastavim gdje sam stao neki dan. Nisam zaslužio njihovu dobrotu. Ne bih želio da im donosim nevolje jer to nisu zaslužili.“-sumirao je utiske toga dana.

Tanki trag krvi polako je nestajao. Snijeg je zaškripao pod njegovim koracima koji su odisali odlučnošću. Skinuo je maramicu sa nosa. Krv je stala. Obrisao je lice snijegom kojim je trljao skoralu krv ispod nosa. I njegova zelena domska bunda bila je natopljena krvlju.
Vrlo brzo je stigao do kuće i sakrio se u štalu koja ga je dočekala toplinom i teškim oporim mirisom. Odmah se uputio do dijela gdje su se nalazili jagnjad Srećko i Zvijezda. Ušao je u ograđeni dio. Veselo su skakutali oko njega uvijek spremi na igru. Kleknuo je pored njih i rukom ih privukao uz svoje tijelo. Njihova kao snijeg bijela tijela bila su topla i razigrana. Priljubio ih je uz svoje lice.

„Ja moram dalje. Vi ste nešto najljepše što mi se dogodilo.“-gledao je čas u Srećka čas u Zvijezdu kako ih je imenovao.

Tople suze skliznuše niz lice. Jecao je. Ipak je bio samo dječak. A i dječaci ponekad, samo ponekad zaplaču. Pa i oni najhrabriji. Još neko vrijeme se opraštao od njih. Čim ih je pustio od sebe jagnjad veselo odjuri do majke Lenke. Vrlo brzo su zauzeli svoja mjesta pod vimenom Lenkinim gdje su pili toplo mlijeko. Nestašnim repom stalno su vrtjeli, a glavom malo malo gurkali majku koja se zadovoljno namještala dok je osjećala kako mlijeko života daje snagu svaki dan sve jačim mladim jaganjcima.
Gledao je nekoliko trenutaka u njih.

„Zbogom.“-teška koraka uputi se prema vratima.

Još jednom priđe prema jaslama gdje je vezan stajao konj kojeg pomilova po velikoj glavi koji je svojim krupnim očima gledao u njega kao da je razumio svaku riječ koju mu je uputio. Opraštanje je bilo teško i dugo. Boljela ga je svaka riječ, svaki pokret. Boljela ga je pomisao da se san završio.  

„Bio je to samo san. Sanjao sam. I to je mnogo više od onoga što sam imao u domu. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Moja zvijezda negdje sigurno na mene čeka.“-sumirao je rezultate svoga bijega iz doma.

Krenuo je prema vratima. U njemu se lomio svaki dio njega. Ugodna toplina staje gdje se ponovo rodio prije samo par dana bila je tolija nego najtoplija soba iz doma. Imal je dušu. Gotovo da je stokau štali osjećala svu ozbiljnost cijele situacije. Sa svakim korakom rušio se i njegov san. Kao kula od karata. Jedan po jedan. U grudima ga je stezalo. Gubio je jedan svijet koji je zavolio. Gubio san za koji mu se na momenat učinilo da bi ga mogao živjeti.
Zažmirio je i otvorio vrata. Hladan zrak bolno ga je trijeznio dok ga je udisao. Pred njim je bio svijet u svom pravom obliku. Hladan i nesojetljiv na muke i boli slabih i nemoćnih. Svijet okrutnih i jakih. Svijet za koji Jablanko nije bio spreman. Stiskao je okrvavljenu maramicu od Lenke u džepu. To je bilo svo njegovo bogatstvo pored sna kojeg je živio.

„Jablanko“-prenu ga poznat glas.

Uplašeno otvori oči. Trepćući očima naviklim na mrak staje polako je razaznavao obrise Miloša koji je stajao pred njim. Iza njega je stajala Mileva. Bila je zabrinuta, a oči joj pune suza.

„Izvinite. Nisam želio da vam stvorim probleme. Bolje je da pođem.“-pogleda ih očima u kojima se nakupilo more suza da gotovo ništa nije vidio.
„Lenka mi je sve ispričala. Ponosim se tobom.“-Miloš se sagnu i zagrli ga snažno. Mileva obrisa suze krajičkom od marame.

Na sanjkalištu poslije njegova odlaska više nije bilo smijeha. Djeca su se pokupila i otišla svojim kućama. Zadnja je ostala samo Lenka koja je još dugo gledala u krvavu mrlju na snijegu. Nije to bila obična mrlja. Bila je to ruža. Ne obična koja može da se ubere tokom ljeta u gotovo svakoj bašti. Bila je to ruža od srca koju može da pokloni samo onaj koji ima srce.

Lavlje srce.


Pozdravlja Vas mandrak72, lavljeg srca i magarećih ušiju do ramena.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 17 Maj, 2010 16:26
Bližilo se podne. Upregnute saonice jezdile su prema gradu. Laganim kasom Dorat je održavao tempo te ga nije bilo potrebe podsticati. Već pomalo promrzli prsti iako u rukavicama nisu ispuštali uzde. Jablanko je osjećao važnost povjerenog mu zadatka.

Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.

„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.

Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.

Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.

Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“

Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.

„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“

Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.

Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.

Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.

„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.

Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.

Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.

Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.

Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.

Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.

„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.

Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.

„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.

Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.

Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.

„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.

Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.

Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.

Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.

Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.

„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“

Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.

„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.

„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.

Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.

Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.

Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.

Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.

U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.

„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.


Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 16 Maj, 2010 15:26
Snijeg je sipao kao iz rukavice. Jablanko se probudio u sobi i još pažljivije je razgledao nego dotad. Sviđala mu se ta jednostavnost i toplina sobe. Nije bilo ničega suvišnog u njoj. Posteljina pod njim prijatno je šuškala. Kroz sobna vrta slabašno su se čuli glasovi Miloša i Mileve. Nastojali su biti tihi talo da nije baš razumijevao o čemu pričaju.

Dopadali su mu se ti dobri ljudi koji su ga pozvali da ostane da živi kod njih. Osjetio je njihovu toplinu od prvog momenta. Pogotovo Milevine oči koje su gotovo stalno bile suzne i koje je pokušavla sakriti od njega. Suze radosnice.

Razmišljao je o daljem životu sa njima. Žarko bi to želio, ali jedna stvar ga je pomalo plašila. Bojao se da ga neće vratiti u dom kad saznaju gdje se nalazi. Nije im to smio reći ali pomalo se plašio odlaska u grad gdje je već svaka policijska stanica bila upoznata sa bijegom djeteta iz doma za djecu bez roditeljskog staranja.
O svojim roditeljima nije nikada ništa saznao. Bilo je glasina da su njega, brata i sestru ostavili perd vratima doma i otišli negdje u inostranstvo. Nije nikada dobio potvrdu svega toga, ali kopkala ga je informacija da je imao negdje brata i sestru.

„Kad bi iako bilo moguće da ih pronađem.“-promrmlja u sebi u bradu.
Ispitivao je on zaposlenike doma o pomenutoj priči, ali su informacije bile toliko različite da je već pomalo sumnjao u njihovu istinitost.

Nakon kucanja otvoriše se sobna vrata. Na vratima je stajao Miloš.
„Dobro jutro. Ja samo da vidim spavaš li. Pošao sam u štalu pa reko da vidim imaš li želju da odemo da obiđemo Lenku, Zvijezdu i Srećka. Vjerujem da bi se Lenka obradovala, a i ti.“-Milošev glas razvedri Jablanka iz njegova razmišljanja.
Gotovo poskoči od dragosti iz kreveta.

„Samo da se obučem. Jedva čekam.“-brzim pokretima nestrpljivog dječaka oblačio se i spremao da sa Milošem ode do štale.
Nakon par trenutaka već je bio spreman.

„Dobro jutro Mileva. Miloš me pozvao u štalu da vidim Srećka i Zvijezdu. I Lenku .“
„Dobro jutro Jablanko. Samo se ti toplo obuci. Napolju pada snijeg. Nakon doručka idemo u grad.“-Mileva nije skidala smiješak sa usana dok je gledala u Jablanka.

Kao strijela probode ga riječ grad. Strijepio je od ponovnog susreta sa gradom.
Miloš je išao uskom prtinom, a i za njega u velikim čizmama  poskakivao je Jablanko nastojeći pratiti njegov trag. Milioni sitnih pahulja kao osice nasrtljivo su ga tjerale da skupi uzbuđene oči i ubrza korak.
Bilo je nestvarno lijepo da bi mu to neko oduzeo.

Vrata štale zaškripaše dok ih je Miloš otvarao. Sav životinjski svijet u njoj kao da zastade te se okrenu prema vratima.
Jablanko preskoči preko praga te brzim pokretima otrese snijeg sa zelene bunde tapkajući velikim čizmama o pod.
Lenka se bila opravila. Već je stajala pored mladih jagnjadi.

„Miloše. Ja već pomalo zaboravi. Koje je Zvijezda, a koje Srećko?“-upita Miloša koji je već vilama čistio prostirku ispod njih i dodavao nove količine kao zlato žute slame.
„Vidiš. Srećko je taj kao snijeg bijeli, a Zvijezda je baš kao u priči. Ta ljepotica sa bijelim zvrkom ili zvjezdicom na čelu. Upravo si pogodio sa imenovanjem.“-nasmija se Miloš od srca.

Živnu štala nekako. Ispuni se glasovima i ostalih članova koji se pridružiše u zajedničkom dijalogu.

Jablanko kleknu pored Lenke te je zagrli. Provlačio je prste kroz njenu gustu vunu te od njene topline sjeti se mečeta. Te mu bi još nekako draže što je i ono krenulo svojim putem. U divljinu kako mu je i mjesto.
Dva mala jagnjeta poskakivala su oko njega nespretno naskakujući na njega te se prevrćući po suvoj slami nastaviše igrati.
Miloš je gledao neobjašnjivu igru koja traje i još više bio uvjeren u ispravnost svoje odluke da pokušaju da zadrže Jablanka da živi sa njima.

Smijeh iz štale dopirao je do kuće doduše prigušen šapatom snijega koji Milevi kao da donese dobar gas.
Gledala je kroz prozor dok je rukama vješto mijeslila tijesto za pogaču.
„Sam Dragi Bog je zaslužan za ovo čudo koje se ničim ne može objasniti.“-već je u mašti plela džemper za Jablanka.

Doručak je bio na stolu. Mileva je izvirivala put štale. Nakon nekoliko trenutaka pojaviše se dvije pogurene siluete. Jedna manja koja je skakutala i za njim dobro poznata sileta njenog muža Miloša. Bila je sretan zbog njega. Primjetila je koliko je Jablanko unio živosti u njegove pokrete.
Često je provodila sve svoje slobodno vrijeme pored njega. Nije dozvoljavala samoći da mu pohodi. Nastojala je da nikad ne bude sam. Prijalo joj je i njegovo društvo. Njegova nježnost i stalna potreba da bude pažen. Znao je i on to.
Siluete su zastale pored ručne pumpe koja se nalazila napolju pored betonskog korita. Napadali snijeg je izmjenio kompletnu sliku dvorišta koje je dobijalo još jedan sloj odjeće.
Brzim pokretima Miloš skide napadali snijeg te poče pumpati vodu koja poteče u korito.
Jablanko malim dlanovima zahvati vode te se stade umivati. Nakon par zahvata vode izmjenjaše uloge. Jablanko se smijao Milošu dok je drhtao i tresao vilicom grozeći se hladne vode. Potraja to još koji trenutak, a onda dva odvažna momka potrčaše u pravcu kuće što su ih noge brže mogle ponijeti.
Njihova trka se zaustavi pred vratima gdje Mileva jasno ču kako se dva glasa smiju svojim  nestašlucima.

Veliki osmijeh uljepša njeno lice. Hitrim pokretima pođe vratima noseći ručnik.
„Hajde momci. Dosta je igre.“-tobož ozbiljnim glasom priprijeti.
„Evo Vam ručnik. Obrišite se i za stol. Doručak je na stolu. Znate da danas imamo obaveze.“-požurivala ih je, a u stvari željela je da zajedno nastave druženje, da opet začuje Milošev smijeh u kojeg se zaljubila na prvi pogled.
„Idemo. Idemo.“-Miloš je već pred sobom gurao Jablanka ubrzavajući ga.

Kad je prolazio pored Mileve, zastade. Poljubi je.

Mileva gotovo u trenu kao da poleti. Nije Miloš bio od tih koji se stidio da poljubi svoju ženu, ali na ovakav način i jutros bilo je kao dah novog života. Kao pluća ispunjena novom snagom i energijom. Kao jedra ispunjena vjetrom.

Za doručkom stol je bio pun razgovora.
„Moramo ti kupiti nešto garderobe.“-reče Mileva sjetivši se stanja u kojem je bila Jablankova garderoba, ustvari ono malo što je imao na sebi i u koferu.
Prženice su bile velike i žutile su se poput dukata. Jablanko ih nikad nije vidio tolike. Na stolu je bilo i mladog sira. I velika čaša toplog mlijeka. Gutao je zalogaje. Dok je jeo razmišljao je o zalogajima koje je dijelio sa mečetom. Pogled mu na tren odluta kroz prozor odakle su se vidjela velika stabla oraha iza koje je bile crnogorična čuma gdje se rastao sa svojim prvim saputnikom.

„Ja ću prvo navratiti kod Uroša da vidim šta je sve potrebno da se riješe neophodni dokumenti za usvajanje i starateljstvo, a ankon toga ću do Koste da vidim za dalje školovanje.“-Miloš je imao svoj spisak obaveza.
„Kako ćeš do Koste kad je školski raspust?“-upita Mileva.
„Znam gdje mu je kuća. Kosta je dobar čovjek i razumjeće zašto ga tražim.“

Jablanko je samo slušao razgovor, a u njemu se budio strah od susreta sa gradom.

„A policija. Kad me vide odmah će me odvesti nazad u dom.“-iznese svoju bojazan.
„Ništa se ne plaši Jablane. Ako nas ko i vidi reći ću da si mi došao u posjetu iz Srbije.“-odgovori Miloš vidjevši sav strah u glasu i pitanju Jablankovom.
Jablanku bi malo lakše te nastavi sa jelom.

Nakon jela Mileva poče pripreme za grada. Nastojala je Jablanku skombinovati nešto od garderobe za obući. Dok je vršila pripreme kao nož je presiječe Jablankovo pitanje za stolom.
„A šta ako je ovo samo san? Kako će se Miloš pomiriti sa njim?...“-mnoštvo neugodnih pitanja otvarala su se pred njom.
„Ako nam ne dozvole usvajanje i starateljstvo?...“-pitanja su se množila takvom brzinom da je i sam počela da strijepi od odlaska u grad.
Iznošena i dotrajala garderoba izmami suzu Milevinu da nik ne vidi.
„Bože kakvi su to ljudi što ostave ili ne žele djecu? Nikad neću razumjeti.“-poljubi šarenu pletenu kapu i nasloni je na grudi.
„Bože kad si i dosad bio tako plemenit učini da sve bude najbolje što može.“-molila se tiho u sebi.

Jablanko je sa Milošem odskakutao do štale da mu pomogne oko zaprege.
Dorat je frkato i igrao u mjestu. Kad je izašao iz štale kao lokomotiva iz njegovih nozdrva širila se para. Jablako je s pristojne udaljenosti posmatrao Miloša kako vješto upreže Dorata.

Miloš je osjećao njegov pogled na sebi. U Jablankovim očime uočavao je divljenje. Tim teže mu je palo njegovo pitanje izrečeno za stolom.

„Znaš Jablanko.“-zastade.
Okrenu se prema njemu, priđe mu i kleče pored njega.
„Znam za tvoj strah, ali isto znam da ću učiniti sve da ostaneš da živiš s nama ukoliko je to i tvoja želja. Bilo bi nam veliko zadovoljstvo. Obećavam da se više nećeš vraćati u dom.“-držao ga je za ramena dok mu je govorio.

Dobro je zapamtio taj izraz zahvalnosti u očima desetogodišnjaka.
Jablanko se baci Milošu u zagrljaj koji ga podiže od zemlje i sa njim se okrenu nekoliko puta u krug.
Jablanko je jecao. Nije znao da objasni svoje suze. Miloš i Mileva su mu prirasli za srce. Nije mnogo trebalo. Ljubav je učinila ostalo.

Nevelike saonice za zapregu bile su spremne. Dorat sav važan i kao za neku svečanu priliku uparađen poigravao je kipteći od snage, kao da je jedva čekao da krene bijelom stazom put grada. Jablanko ga još jednom pogleda dok se onako gizdav sav uparadio.
Nakon što su krenuli Miloš predade uzde Jablanku koji je sjedio tik između njih. Miloš je nekako visoko sjedio, a Mileva se priljubila uz Jablanka dok je pokrivačem stalno ušuškavala noge svo troma.

Jablanko jasno osjeti svaki treptaj Doratovih mišića koji se prenosio preko uzdi do njegovih malih dlanova. Dorat je dobro poznavao put. Saonice su klizile poput snova na zaleđenom jezeru. Snijeg nije jenjavao, ali nikome od njih nije ni smetao.
Na Doratovom čelu bijeli biljeg kao zvijezda zatreperi.

Tragove iza njih i dalje je zatrpavao sitni snijeg.


Pozdravlja Vas mandrak72, restaurator najbržih saonica što klize po snovima niz strmu paučinu.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 14 Januar, 2010 23:02
Nakon obilnog jela Jablanko je sjedio u toploj kući. Još uvijek pomalo iznenađen obratom u životu koji je tih dana poprimao neobične i gotovo nevjerovatno obrate. Još koliko juče bio je polupromrzao i gladan, a evo sad je sjedio u kući domaćina koji su mu ponudili da nastavi da živi kod njih.
Na prvi pogled dopadali su mu se domaćini. Primjetio je Milevine suze ma koliko je pokušavala da ih sakrije. Primjetio je i Milošev pogled na sebi i promjenu u boji glasa kad ga je pitao da li bi želio da nastavi da živi kod njih.

„Gospodine Miloše. Ne znam šta da Vam odgovorim. Znam da sam ne mogu mnogo. Svjestan sam da ako me uhvate da će me vratiti u dom. To nikako ne bih želio.“-reče Jablanko i zastade.
„Želio bih ostati kod Vas ukoliko Vam ne bih bio smetnja. Sve bih vam pomagao. Ali šta će biti sa potjerom koja me vjerujem još traži.“-u njegovu glasu se osjećala ozbiljnost.
„Jablanko. To prepusti meni. Još koliko je sutra otići ću u centar za socijalni rad. Tamo imam prijatelja koji će me uputiti na kompletan postupak usvajanja. Naprotiv nikako nemoj svoje prisustvo u našoj kući shvatiti kao smetnju. Jel tako Mileva. Nama će biti zadovoljstvo da živiš kod nas. Imaćeš pristojne uslove za život. I za nas ova noć koja je prošla i Božić koji danas slavimo predstavlja Čudo. Želimo da se Čudo nastavi, a ti si upavo dio svega onoga što smo željeli. Možda je Dragi Bog htio da se upravo sve tako desi. Razmisli o svemu. Voljeli bi da ostaneš s nama.“-Miloš zastade da uzme vazduha.
„Ako si umoran, slobodno lezi. Odspavaj malo. Mnogo si toga prošao u zadnje vrijeme.“-Miloš mu ponudi da prilegne.
„Neka, nisam ja umoran. Samo sam uzbuđen.“-Jablanko ustade od stola.

Napravi par koraka i zastade kod peći.
„Gospodine Miloše.“-obrati se Milošu i pritom pogleda na Milevu.
„Možeš me samo zvati Miloše.“-ispravi ga Miloš.
„Miloše. U ovom momentu nisam baš sasvim siguran, ali sam čuo da imam brata i sestru. Znaš jednog bi dana želio da ih pronađem. Samo da im kažem da i ja imam dom.“-oči mu se ispuniše suzama.
Miloš ne reče ništa samo pogledom odluta negdje kroz prozor. Mileva brzo ustade i nastavi da uklanja ostatke hrane sa stola. Suze nije brisala. Znala je da ne bi smjela plakati, ali talasi neobjašnjive sreće i tuge smjenjivali su se takvom brzinom da jednostavno nije bila u stanju opisati svoje osjećaje.
Miloš ustade od stola i priđe do Jablanka. Čučnu pored njega i uhvati ga za ramena.
„Jablanko možeš da se osloniš na nas. Rado ćemo ti pomoći. Učiniću sve da do toga dođe.“-gledao je u dječaka koji se baci Milošu zagrljaj.
Jablanko je plakao, sav se tresao u grču.
Miloš je osjećao kako malo tijelo podrhtava i jeca. Osjetio je ruke koje ga stežu kao kovačka kliješta. Ni Miloš ne uspije da suze zaustavi.

Stajali su tako par trenutaka.
„Hajde, de. De nemoj plakati. Hajde sa mnom da te upoznam sa kućom i imanjem.“-ustade Miloš i glavom pokaza Jablanku da ga slijedi.
„Mileva uključi bojler i vidi ima lišta garderobe da bi odgovaralo Jablanku. Sutra čemo u grad pa da mu nešto kupimo.“-već je bio kod vrata.
Jablanko je obukao svoju zelenu zimsku bundu. Vještim pokretom i pletena šarena kapa sa velikom grudvom bila je na glavi.

Svježi dah hladnog Božićnog dana kao da ga razbudi.
„Ja sam zaposlen u Šumskoj upravi i radim kao lugar. Mileva je domaćica. Kao što znaš nemamo djece. Oprosti nam ako te katkad kojim slučajem ne budemo razumjeli, ali navikavaćemo se jedni na druge.“-na putu do štale Miloš mu reče.
Uska staza kroz duboki snijeg nijedozvoljavala da idu uporedo, već je Jablanko išao za njim.
Jablanko je gledao oko sebe. Prostrano dvorište bilo je ograđeno drvenim tarabama koje su se ogrnule dubokim snježnim pokrivačem kao s toplom bijelom bundom. Nekoliko velikih stabala oraha zatvaralo je pogled prema visokoj crnogoričnoj šumi koja Jablanka na tren vrati u dane prije današnjeg.
„Je li meče bilo bolje sreće od mene.“-pomisli Jablanko.

Ispred kuće bilo je nekoliko stabala reklo bi se voća sa čijih je grana bio otrešen snijeg.
„Sanke.“-uzviknu Jablanko.
„Jesu li to Vaše sanke.“-Jablanko se obrati Milošu koji se osvrnu na Jablankovo pitanje.
„Jesu. Sutra idemo do grada. Upregnućemo Dorata. Ići ćemo skupa. Jel važi?“-upita Jablanka.
„Važi, važi.“-Jablanku se dopade Milošev prijedlog.

Štala nije bila velika. Sad ju je već jasnije mogao pogledati. Bila je obložena komušom od kukuruza. Iznad štale pod krovom je bio mali sjenik. Pored štale se nalazio još jedan stog sijena.
Miloš priđe vratima i otvori ih.
Jak miris i toplota zapuhnuše Jablanka. Miris mu je bio poznat. Oči su se brzo privikle na polumrak kojeg jedan prozor nije mogao da razbije u potpunosti.
U štali je bila jedna krava, konj i pet ovaca.

„Ovo je Dorat. Slobodno dođi do mene. On je pitom. Dođi da ga upoznaš.“-Miloš pozva Jablanka sebi. Jednom rukom je tapšao po vratu snažnog i visokog Dorata koji je svojim krupnim očima gledao u Jablanka.
Jablanko se odvaži i priđe Milošu.
„Smijem li da ga pomilujem.“-upita.
„Pa naravno. Ko to još ne voli.“-ohrabri on Jablanka.
Jablanko sa malom dozom straha dodirnu Dorata.
Jasno pod dlanom osjeti njegovo snažno tijelo koje kao da je treperilo pod njegovom rukom. Kao da je snaga tinjala u njemu i da jedba čeka da se upregne u sanke.
„Hoćeš li da ga zajašiš?“-Miloš ga upita.
„Jel smijem?“-Jablanko se oduševi predlogom.
Miloš ga uhvati pod pazuh i snažnim pokretom posadi na konja.
Jablanko se privati za grivu. Bio je uzbuđen. Konj pod njim toptao je kopitima po drvenom podaskanom podu.  Jablanko se učini velikim i snažnim.
Nakon toga Miloš ga skinu sa konja.

„Ovo je naša mljekara. Zovemo je Krilova.“-pokaza mu na kravu koja se glavom okretala povremeno u pravcu jablanka i Miloša i pri tome stalno u ustima nešto žvakala. Povremeno bi glavu spuštala u jasle i uzimala sijena kojeg bi žvakala. Jasno se čulo kako žvaće i zubima melje vlati suve trave.
Bila je braon žute boje i kratke rogove od kojih je jedan bio kriv i zasukan u stranu. Povremeno bi svojim repom koji je na kraju ličio na raščupanu metlu mahnula.
„A ovdje imamo i četri ovce i jednog ovna. Njega se moraš pripaziti. Razmažen je poput djeteta. Zbog toga ponekad se poželi poigrati pa se zna zaletiti i udariti rogovima. U tom slučaju samo leži i nemoj bježati. Možda još večeras dobijemo jagnje. Vidiš ovu najdeblju samo što se nije ojagnjila i ove druge će ali ova je čini se prva koja će nas obradovati.“-Miloš ga je upoznavao sa stanjem u štali.
„Smijem li ja prisustvovati? Bilo bi mi drago.“ –Jablanko priupita Miloša.

„Naravno. Bilo bi mi zadovoljstvo. Večeras se spremi da par puta sa mnom dođeš u obilazak.“-potapša Jablanka po ramenu kao da se obraća sebi ravnopravnom.
„Važi. Neće mi biti teško. Jedva čekam.“-Jablanko se obradova ponudi.
Nakon toga izađoše iz štale.
„Ovamo.“-pozva jablanka stazom iza štale.
„Svinjac.“-uzviknu Jablanko.
„Da imamo tri male svinje.“-rukom je već otvarao mala vrata svinjca.
U jednom ćošku jedno uz drugo pribijeni su ležali tri praseta.
„Je li im hladno?“-upita Jablanko.
„Ne nije. Svinjac je učučkan, a ja im svakodnevno donosim suvu slamu. Idemo u kuću.“-pozva ga Miloš.

„A psa nemate.“-konstatova Jablanko.
„Dosad nismo imali, ali....“-ostavi nedovršenu misao.
„Jel to znači?“-upita veselo Jablanko.
„Vidjećemo šta možemo učiniti. Ja sam stalno po terenu. Pronaći ćemo nešto već. Jesi li nekad imao psa ili mačku ili nešto slično.“-upita Miloš.
„Na neki način. Jedno meče. Ali kratko.“-ozbiljnim glasom reče Jablanko.
„Idemo u kuću.“-pozva ga Miloš.

Za par trenutaka bili su u kući.
„Mislim da se voda ugrijala. Evo pronašla sam par stvari koje bi ti odgovarale, bar dok ti nešto ne kupimo.“- Stajala je pored Jablanka i upoređivala pronađene stvari sa njegovom veličinom.
Kupatilo je bilo malo i zagrijano malom pećicom. Jablanko je zaključao vrata za sobom. Skidao je stvari sa sebe. Sav njegov imetak bile su stvari koje je nosio na sebi.

Topla voda godila mu je. Mirisni šampon kakav nisu nikad imali u domu ispunio je svaku poru njegovog malog tijela. Prvi put osjetio je umor koji ga je konačno stigao. Događaji su se odvijali takvom brzinom da se ponekad morao uštinuti da se uvjeri da to nije samo san.
Kad se okupao, obukao je pantalone čije su mu nogavice bile dugačke pa ih je povrnuo do gležnjeva. Kao i karirana košulja šije je rukave zavrnuo. Pogledao je na svoje čarape. Bile su pocijepane. Brzo ih je smotao. Bilo ga je sramota da ih vide Miloš i Mileva.
Večera je bila na stolu. Odavno se smrklo. Zajedno su gledali TV. Miloš je par puta odlazio do štale.
„Jablanko hajde odspavaj malo. Ja ću te probuditi kad bude vrijeme da se ide u štalu. Sigurno će se večeras ojagnjiti.“-ponudi Jablanka da ide na spavanje.
„Može. Već sam zadrijemao. Molim te da me pozoveš kad pođeš u štalu.“-Jablanko ustade.
„Hajde. Pokazaću ti gdje ćeš spavati.“-Mileva ga pozva za sobom.

Mala sobica oskudno je bila namještena. Jedan starinski kauč sa drvenim zastavnicama sa velikim bijelim jastukom sa veženom jastučnicom sa motivima cvijeća. Toplo čupavo ćebe i veliki jorgan sa navlakom od sitnih plavo bijelih kockica sa velikim otvorom na sredini navlake.
Pored kreveta stajao je mali natkaz ručne izrade. Iste boje kao i veliki orahov ormar.
Pored kreveta bio je jedan omanji prozor sa zavjesom. Soba nije bila grijana, ali je bila topla.

„Dok ste Vas dvojica bili u štali, ja sam otvorila vrata i zagrijala sobu. Večeras obuci Miloševu pidžamu dok ja tvoju ne operem i osušim. Sutra idemo u grad da ti nešto kupimo od odjeće. Ništa se ne boj. Sve će biti u redu. Evo donijeću ti da imaš i čašu vode.“-objašnjavala mu je Mileva.

Čista posteljina šuškala je pod njim dok se Jablanko gnijezdio u njoj. Nakon dugo vremena bio je u pravom krevetu sa čistom posteljinom. Premotavao je slike koje je preživio posljednjih dana. Mnoštvo velikih događaja bilo je iza leđa. Na momente mu se činilo da je to bilo davno, da je to sve sad daleko od njega, a onda bi postao svjestan da je to ne tako davno bilo.

Gledao je u plafon. Pogled mu se zadržao na sijalici i na bijelom limenom sjenilu u obliku tanjira iz doma. Pogled mu se polako zamagljivao dok je tonuo u san.

Pred njegovim očima titrala je velika zvijezda kojom je krunisao najljepši bor u dvorištu doma. Sav onaj prasak koji je uslijedio nakon vatromenta oslikavao mu je beskrajno nebo prepuno zvijezdi koje su bile uz njega.
„Spava. Jadni dječak.“-Mileva još trenutak zastade na vratima i ugasi svjetlo.
Osjeti stisak snažnog Miloševog dlana na ramenu.
„Miloše. Da li je sve ovo samo san. Bojim se da se to neko igra sa nama.“-Mileva je iznosila svoje strahove.
„Hoće li dati da ga zadržimo. Bojim se da nam ga ne odvedu.“-iznosila je svoje nedoumice.
„Idemo. Njegov dolazak baš na ovaj dan sigurno nešto znači. Ubijeđen sam da će sve biti u redu. Dok se ne srede dokumenta predstavićemo ga kao rođaka iz grada.“-Miloš je bio staložena osoba.

Mileva je čim su ušli u svoju sobu prišla ormaru. Vještim pokretima nešto je tražila. Par trenutaka kasnije izvukla je vrećicu.
„Miloše imam ovdje vune. Ja bih da je sutra odnesemo u farbaru da je ofarbamo. Mogla bih da mu opletem lijep zmiski džemper, kad pođe u školu.“-predloži Mileva.
„U školu. Skoro da sam zaboravio. Sutra sve to moram ispitati Uroša. Dječak mora biti spreman za školu.“-Miloš je navijao sat i gledao u njega dok je razgovarao sa Milevom.
„Ustaću u ponoć i pogledati Lenku. Večeras bi se trebala objanjiti. Moram zvati Jablanka.“-Miloš je već bio u pidžami i lijegao je u krevet.

„Jablanko. Jablane. Ustani delijo. Lenka će se objanjiti. Hajde delijo obuci se. Ja ću te sačekati.
Zbunjenom Jablanku trebalo je nekoliko trenutaka da se snađe gdje se nalazi. Prepozano je Miloša. Čovjeka sa velikim i toplim očima.
„Eto me stižem.“-reče, te se ubrzano poče oblačiti.

Sitan snijeg poput mušica stalno je letio u oči dok je Jablanko žmirkao i držao se odmah iza Miloša na putu do štale. Sijalica na kući žmirkala je dok su se dvije sjenke probijale do štale.

Miloš je u jedan zaseban boks izdvojio Lenku koja je gotovo zahvalnim pogledom gledala u njega. Jablanka omami neka neobična atmosfera.
U štali se osjećalo uzbuđenje. Svi su bili na nogama. Miloš je po boksu razbacivao novu slamu čineći prostirku suvom. Mirisala je štala na slamu. Zlatno žute vlati presijavale su se pri slaboj svjetlosti.

Kao po dogovoru sve blago u štali bilo je mirno. Tek s vremena na vrijeme blagim glasanjem kao da su bodrili Lenku.
„Kako ide.“-Mileva je u rukama nosila neko staro ćebe i flašicu na kojoj se nalazila dudlica.
„Sve ide svojim tokom. Naše je da čekamo. Ima nas dvojica ovdje, at i idi u kuću i skuhaj nam toplog čaja.“-odgovori Miloš i od Mileve uze donešene stvari.
Jablanko je kleknuo na pod i u rukama držao Lenkinu glavu.

„Stavi ovo ćebe pod koljena. Da se ne prehladiš.“-Miloš mu dodade ćebe.
Jablanko je osjećao njen topli dah na dlanovima. Jasno je osjećao kako se Lenkino tijelo grči u povremenim razmacima. Trajalo je to nekih sat vremena.
„Leno ne boj se ništa. Miloš će ti sve pomoći, a i ja sam tu.“-bodrio je Lenku dok joj jednim dlanom milovao po krznu i sitnoj crnoj glavi.
Razmaci između grčeva su postajali sve manji. Tijelo Lenkino se snažno grčilo. Jablanko se borio s mukom da joj glavu zadrži da ne ustane.
Iznenada Miloš sav uzbuđen povika.

„Jablanko sad će se ojagnjiti. Još samo malo. Pažljivo joj drži glavu.“-osjetio je u Miloševom glasu kako uvažava njegovu pomoć.
Jablanko je gledao Lenki u oči i snažnim pokretima masirao joj je vrat i glavu. Bodrio ju je riječima. Tepao joj.
„Hajde Lenkice. Hajde Leno. Još samo malo. Sutra ćemo se već zajedno igrati sa mladim.“-pričao je Jablanko.
Miloš ga pogleda.

„Evo ide.“-Miloš je vještim pokretima pomagao Lenki oko jagnjenja. Za tili čas jagnje je bilo na slami.
Miloš ga odmah prinese Lenki koja podiže glavu i nastavi da liže svoje mlado.
Jablanko je gledao u mlado vuneno i mokro klupko koje sve živahnije poče da se pomjera i oglašava slabim , ali i sve češćim glasanjem koje gotovo da je ličilo na bebin plač.

Jablanko je s ushićenjem gledao u veliko čudo prirode. Čas je gledao u Lenku, čas u jagnje. Čas u Miloša, a potom i u Dorata i Krilovu. U njihovim očima tražio je ono ushićenje koje je osjećao. Uspijevao je u tome.
Jaki grčevi koji potom prostrujaše Lenkinim tijelom prenuše ga.

„Miloše. Lenka. Šta će snjom biti?“-opet je Lenkina glava bila u njegovim dlanovima.
Osjetio je suze koje su se kotrljale iz njenih očiju na male zagrijane dlanove.
„Daj mi ćebe. Brzo.“-zatraži ćebe od Jablanka.
Ćebetom umota malo jagnje i ponovo priđe Lenki.

„Ne boj se mladiću. Lenka nam se dodatno zahvaljuje. Evo stiže još jedno jagnje.“-Miloš je dobro poznavao svoje blago.
Jablanko je podrhtavao od uzbuđenja. Držao je Lenkinu glavu, a jednim okom budno je motrio na malo jagnje umotano u ćebe.
Muk u štali kao da je podizao atmosferu.

„Evo ide još jedno. Još samo maloooo. Evoo. Evo još jednog. Pogledaj Jablanko.“-mali čupavi vlažni zamotuljak živahno je mlataro nogicama.

Instiktivno je Lenka podigla glavu i gledala u svoju drugu prinovu. Miloš je stavi pred Lenku. Svojim jezikom skidala je preostalu posteljicu sa njega.
Miloš je odmah i drugo jagnje prinio Lenki koja je zadovoljno lizala čas jedno, čas drugo jagnje. Malo pomalo oslanjali su se na svoje tanke crne nožice. Nesigurnim koracima jedva su održavali ravnotežu. Instikt ih je vodio prema hrani.

Miloš brzo ustade. Istoga trena sva štala živnu. Veselje zbog novih mladih života ispunilo je malu zajednicu. Iako različite vrste majčinstvo i rađanje novog života unijelo je neki osjećaj blaženosti u štalu.
Miloš uze jednu kantu, primače malu stolicu ispod Krilove i vještim pokretima za par trenutaka namuzao je malo mlijeka. Brzo je napunio flašicu i doturi  je Jablanku u ruke.
Ti ćeš hraniti jedno jagnje, a drugo Lenka. Eto ti prve obaveze.

Jablanko gotovo zaplaka od sreće. Bio je nekome potreban. Sjeti se mečeta koje ga je par dana slijedilo.
Jedno jagnje je već sisalo majčino mlijeko, a drugo jagnje je nespretno ustima hvatalo malu dudlici i snažnim pokretima okušavalo da povuče mlijeko. Vrlo brzo sasvim je ovladalo tehnikom. Jablanko osjeti kako je jagnje svakim sekundom sve snažnije uzimalo mlijeko.
„Curica i dječak.“-reče mu Miloš.
„Daj im imena. Donio si nam sreću.“-predloži Miloš.
„Nisam nikad.“-zbuni se Jablanko.
„Srećko i Zvijezda.“-reče Jablanko.
„Neobična imena. Dopadaju mi se.“-nasmija se Miloš.

„Hajde ti sad spavati, a ja ću još malo ostati da ih pripazim.“-predloži mu Miloš.
„Molim te da još ostanem. Ovako nikad ništa slično nisam osjetio.“-zamoli ga Jablanko.
U tom trenu u štali se pojavi i Mileva.

„Momci donijela sam Vam čaj. Da se zgrijete.“- Mileva odloži čaj i priđe da vidi nove stanare u štali.
„Zovu se Srećko i Zvijezda. Miloš mi je dozvolio da im dadnem imana.“-Jablanko oduševljen ispriča Milevi.
„Gotovo da ljepša imena nisam nikad čula za jagnjad.“- Mileva je bila srećna.

Nakon nekih sat vremena jablanko osjeti da ga san obuzima. Zaspao je sjedeći pored Lenke i jagnjadi. Miloš ga ogrnu svojim velikim kaputom i snažnim rukama ponese u pravcu kuće. Na vratima je čekala Mileva.
Miloš ga unese u kuću i odnese u sobu. Dok ga je ušuškavao u toploj sobi, gledao je u lice koje je sijalo od sreće. Nestašni pramen kose sklonio je jednom rukom i očinskim instiktom poljubi u čelo.

„Dobar si ti momak. Bog nam te je poslao.“-ustade i izađe iz sobe.
Zastade na vratima pored Mileve. Pomilova je po obrazu. Blagi drhtaj pređe preko njenog lica.
„Lijep je ko jabuka.“-izusti Mileva.

Jablanko ostade u sobi sa svojim snovima. Ponovo je jedna zvijezda zasijala u životu mladog Jablanka.


Pozdravlja vas mandrak72, iznova zadivljen signalima koje život daje.  
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 06 Januar, 2010 23:59
Jutro je bilo bezazleno lijepo i hladno. Hladnoća je razbudila Jablanka. Ustao je iz ležaja i ćebetom pokrio meče koje je još spavalo čvrstim snom.
„Šta je život. U nekim normalnim okolnostima ovakva slika bila bie nemoguća.“-pomisli.

Zubato sunce svojim oštrim zubima kidalo je i posljednje daške toplote koji su ostali ispod ćebeta kojim je pokrio meče.
Dohvatio je svoj kofer ispod ležaja i otvorio ga. Ostatke hrane je spakovao u kofer. Čekao je da se i meče razbudi.
Posljednje zalihe ogrijeva unio je u objekat i razmišljao da li da založi vatru. Bilo ga je malo strah da se neće dim primjetiti iz daleka i da neće biti otkriveni. Čim je ušao u objekat primjetio je da se meče probudilo.
Prišao je do njega i kleknuo pored.

„Jesi li budan mališa? Jesi li se smrzao? I ja svašta pitam. Da zvjeretu bude zima nikad nije bilo. Hajde ustaj moramo dalje.“-pozva ga jablanko.
Meče kao po komandi ustade i protegnu se kao kakvo čeljade. Gledao je par trenutaka u Jablanka, a onda pođe napolje.
„Stani, stani. Gdje ćeš?“-pođe za njim.

Meče se nije obaziralo na njegove pozive nego nastavi pravac šuma. Jablanko nastavi hodati za njim želeći da vidi gdje se zauputio.
Hodao je zanjim stajući stopama u mečetove tragove. Vrlo brzo su duboko zašli u šumu i iz nje izbili na proplanak. Meče se povremeno osvrtalo za sobom pogledom tražeći Jablanka.
Promjena u njegovom ponašanju zbunjivala je Jablanka. Sad je znao i zašto.

Meče je Jablanka dovelo na proplanak sa bobicama. Hranom. Osjećao je da će Jablanku bar na taj način pomoći u svoj njegovoj muci koju su zajednički dijelili. Jablanko priđe mečetu koje je halapljivi gutalo bobice šumskih plodova trnjine. Jablanko primjeti i žbunove sa plodovima šipka. Učio je o njemu u školi. U restoranu u internatu kuharice su im spremale tople čajeve od šipurka kojeg su skupljali na izletima u prirodi. Skupljali su i kamilicu i razne plodove poput kesetna, oraha i lješnjaka.
Jablanko se razveseli mečetovim otkrićem.
„Pa ti se mališa već sjajno snalaziš u prirodi. Biće od tebe još i šumski car.“-milovao ga je po krupnoj glavi obraslo čvrstim i gustim dlakama.
„Zvijer u tebi budi se.“-ponavljao je Jablanko.

Ta činjenica pomalo rastuži Jablanka. Znao je da se bliži vrijeme rastanka. Priroda zove.
Jablanko je znao da neće dugo čekati na taj čas, ali neće ga moći ni odlagati.
„Možda je tako najbolje.“-pomisli i pođe da bere plodove šipurka.

Kako nije imao u šta da ih kupi trpao ih je u džepove. Primjetio je i stablo divlje jabuke koje je bilo male dalje usamljeno na proplanku. Zaputi se ka njemu.
Stablo je bilo kržljavo i maleno, ali izuzetno gusto i divlje. Jablanko se pope na njega. Na par grančica primjeti promrzle sitne jabučice koje je brzo dohvatio svojim promrzlim prstima.
Za to vrijeme meče je predano punilo želudac plavim trnjinama.

Mora da je bilo oko podneva kad se Jablanko uputi nazad prema kući. Na njegove pozive meče se ne odazva nego nastavi dalje da istražuje šumu i proplanak.
Jablanko nastavi dalje prema kući.
Stigavši do kuće odluči sačekati da meče dođe do njega pa da nastave put. Kako mečeta nije dugo bilo Jablanko odluči da nastavak puta odloži za drugi dan.
Ne gubeći vrijeme ponovo produži do porušene staje i nejakim rukama pronađe nešto suvih dasaka koje je lomio nogama i pripremao za ogrijev. Sve što je moglo da gori, aon mogao da prelomi i otkine pripremao je takvom snagom da se zano zapitati otkud tolika snaga u njemu.
Noć je bila na pragu. Jablanko je sam sjedio i još nije ložio vatru iščekujući meče.
Vidjevši da ga nema odloži vatru te se promrzao namaknu kraj peći koja je pušila i davala kakvu takvu toplinu.

„Koliko ću još ovako izdržati?“-zapita se Jablanko.
Kako god bilo Jablanko odluči da se neće u dom vraćati. Sačekaće meče do sutra, a onda nastaviti dalje.
Pronašao je neku staru zdjelicu koju je napunio snijegom koji je otopio na peći i oprao je. Nakon toga opet snijegom ispuni posudu i sačeka da se snijeg otopi te još dodade snijega.
U posudu sa ključalom vodom iz džepa istrese plodove šipka koje je danas zajedno sa mečetom brao.

Prijatan miris ispuni prostoriju. Jablanko otvori kofer sa hranom. Iz njega uze malo parče hljeba, komad pite i jabuku. Meso ostavi za meče kad dođe.
Topli napitak prodirao je u sve pore mladog promrzlog organizma. Nije bio ukusan bez šećera ali je svakako činio da se lakše muka podnese.
Mrak je bio uveliko pao kad je nakon večere primakao ležaj bliže peći i uvukao se pod ćebe. Kasno u noći probudi ga buka. Uplašeni Jablanko brzo skoči iz ležaja i ostade stajati drhteći od straha.
Po trapavim koracima zaključi da je u pitanju meče. Odmah mu bi lakše.

„Neka svoga  i u gori vuka. Šalim se mečeta.“-nasmija se sa olakšanjem iščekujući dragog mu gosta.
Ponovo založi vatru i ponudi mečetu da jede, ali on samo prihvati par plodova divljih jabučica. Jablanki se namah učini da meče neće da jede njegovu hranu da bi mu duže trajala. Takva misao natjera mu suze oči.
„Zvijer, a u duši topla.“-zagrli meče koje se već namještalo da zalegne pored peći.

Jablanko se uvuče pod ćebe i ostade razmišlajući sve dok mu san ne donese umor nakupljen u zadnjih par dana.
Novo jutro bilo je hladno. Tišinu je remetilo ravnomjerno mečetovo disanje. Jablanko ostade ležeći pod ćebetom čekajući meče da se probudi.
Kad je dobro svanulo Jablanko ustade i istovremeno meče skoči na noge.
„Jesi li spreman delijo šumska?“-veličajući svoga saputnika nekako i sam postade veći snažniji. Čvršći i snažniji.

Spakovao je ostatke večere, ćebe i staru zdjelicu u kofer.
„To bi bilo to. Vrijeme da se pođe.“-uze kofer i pođe prema vratima.
Za njim pođe i meče. Osvrnu se na kuću koja mu je par dana bila pribježište.
Bilo mu je žao napuštati kakvu takvu sigurnost i prepuštati se neizvjesnosti koja je vrlo blizu stizala u vidu gladi i hladne noći. No ipak znao je da mu nema opsatnka ni u njoj. Poslužila je baš onoliko koliko je trebalo da služi. Ni više ni manje.
Čim su krenuli meče ostade kao ukopano.

„Šta je bilo delijo čupava?“-vrati se do mečeta Jablanko.
„Je li ovo kraj puta delijo ljuta. Je li međedino jedna?“-tepao mu je svaki put drugim imenom.
Meče je gledalo u Jablanka. U njegovim očima naziralo se nešto novo. Rađali su se novi planovi.
„Momčino ja ostajem ovdje. Ovo je moj svijet. Osjećam radost dok kroz šumu hodan. Tražim hranu. Ovdje pripadam.“-hiljade riječi strujalo je iza krznenog čela nemušto izrečenih kroz tiho mumlanje i vlažne oči.
Njuškom je pokazivao na svijet koji mu je pripadao s pravom od njegovog rođenja. Svijet koji je bio mnogo manje surov za pripadnike njegovog roda od civilizovanog svijeta punog prava kojeg se niko nije pridržavao.
„Znao sam ja to od prvog dana. Ovaj trenutak se morao kad tad desti. I bolje je sad. Samo da znaš da si mi za srce prirastao junačino. Vidi koliki si samo. Ima šuma da ti se klanja. A ja moram prema svijetu u kojem žive ljudi tražiti svoje mjesto. Ovako dugo ne bi išlo moj mališa.“-Jablanko se suzdržavao da se ne zaplače.
Pomilova ga po debelom krznu i ustade.

„Zbogom. Zbogom i znaj da se pored tebe nisam ničeg bojao.“-pokazivao mu je rukom da ide.
Meče kao da je znalo. Ustade. Dodirujući Jablanka svojim tijelom oko kojeg je kružio opraštalo se meče kako je najbolje znalo. Odmaknu se par koraka okrenu se prema Jablanku. U njegovim očima jasno se vidjela divljina posmatrana kroz oči šumskog dječaka. Gorostasa.
Nakon toga meče hitro odskoči i brzim skokovima odjuri prema šumi.

Jablanko više nije krio suze. Skinuo je kapu sa glave i brisao suze koje su kvasile lice dječaka bespomoćnog u svijetu odraslih.
Jablanko vrati kapu na glavu. Uze kofer u nejake ruke i posljednji put pogleda za mečetom koje nestade u borovoj šumi.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-okrenu se i nastavi putem kojim je pošao. Putem samo sa jednim ciljem. Da postane čovjek.

Izbjegavao je prometne puteve i domaćinstva na koja je usput nalazio.
Već dobro umoran pred sam mrak stigao je do jednog domaćinstva sa velikom štalom i sjenikom iznad nje koje je bilo malo udaljenije od kuće. Oprezno je prilazio štali da ga ne primjeti pas ili domaćin kuće. Oko štale je bilo mnoštvo tragova te je lako mogao da se ušunja u štalu da ga niko ne primjeti. Kad je stigao do vrata srce je ludački udaralo. Osluškivao je ima li koga u štali.
Kad se napokon uvjerio da u štali pored ovaca nema nikoga drugog pažljivo otvori vrata i uvuče se u štalu.

Par trenutaka mu je trebalo da se privikne nam mrak u štali. Vidljivost je bila tolika da je stigao da primjeti ljestve koje su vodile na sjenik koji se nalazio iznad štale.
Za tili čas našao se na sjeniku. Odmaknuo se dublje u sjenik plašeći se da ga domaćin ne pronađe.
„Samo da prenoćim i nastavljam dalje. Ranom zorom.“-kovao je planove nesutrašivi Jablanko velikog srca.

U štali je bilo toplo od velikog broja stoke koja je tu boravila. Na sjeniku se ušuškao u jednom ćošku i potrpao se sijenom. Bilo mu je udobno i prijatno. Osjećao je glad koja ga podsjeti da bi morao nešto pojesti.
Iz kofera je uzeo koricu hljeba i komad mesa koji je nekako čuvao za kraj. Meso je bilo ukusno. Otkidao je malene zalogaje i dugo uživao u njima.
Zbog blizine ljudi bio je operazn. Umirio se i čekao je trenutak da domaćin nahrani ovce i da tek onda zaspe, plašeći se da ga ne otkrije.
Nakon toga zaspao je čvrstim snom.

Zora ga je dočekala dobro uspavanog. Dugo vremena se nije tako naspavao.
Čuo je nek glasove napolju. Jasno je raspoznavao muške glasove.

„Drži ga ti. Ja ću sa ove strane da ne umakne.“-prijeteći i pomalo razigrani glasovi uplašiše ga s pomišlju da je otkriven i da slijedi njegovo hvatanje.
„Pusti ga meni. Meni je pobjegao.“-drugi glas je očito bio raspoloženiji za hvatanje.
Jablanko se šćućurio i nije disao. Strah je ispunio svaki djelić njegova tijela.
„Znao sam nije trebalo da prilazim ljudima.“-već se kajao zbog svoje odluke da se približi ljudima.

Nakon toga jasno je začuo svinjsko skičanje. Iz glasova je razumio da i im je prase pobjeglo i da njega love.
Salvama smijeha bijaše okončano hvatanje odbjeglog praseta.
U daljini se zatim začulo njeno bolno skičanje. Nakon toga su još dugo muški glasovi nešto radili i razgovarali ali bez one užurbanosti.
Jablanko se približi daskama kojima je bila okovan štala i sjenik i između dasaka kroz šupljine jasno je vidio kako se priprema pečenica koju su lovili.
Domaćin je već ložio vatru za pečenje pečenice. Jablanko postade svjestan da se neće moći neopažen izvući iz štale te se primiri pod sijenom i tako ostade do sumraka. Domaćin je pekao pečenicu. Uvijek je bio neko pored njega. Par puta je dolazi u štalu. Pjevušio je ojkaču i neke pjesme koje Jablanko nije znao.

S prvim sumrakom ponovo su se začuli glasovi ispred kuće. Jablanko je ponovo provirio kroz razmaknute daske i gledao prizor pred kućom.
Domaćin je u sanke uprezao konje. Posebnu pažnju obraćao je na kićenje mnogobrojnim praporcima i zvoncima. Od silne zvonjave konji su bili pomalo nervozni te su stalno igrali u mjestu. To je posebno veselilo domaćina čiji su radni konji postajali gizdavi ljepotani koji su jedva čekali da povuku saonice. Iz kuće su zatim izašli supruga i troje dječice utopljene u tople bunde, sa pletenim kapama i rukavicama.

Vesela povorka ušuškana u ćebad sjedila je na slami i krenula je niz put. Žagor iz kolica nadjačavao je smijeh i veseli zvuk praporaca na konjima koji su frktali kroz nozdrve dok se od silne pare gotovo nisu vidjeli.
Jablanko vidjevši da gazde odlaze sa zapregom odluči da siđe sa sjenika na štali i produži dalje.

Ovo je bio njegov neki prvi povratak u civilizaciju. Čim je sišao pred štalu brzim koracima izgubio se niz put. U daljini se čula vriska i graja. Nedaleko od njega obasjana velikim plamenom kroz mrak nazirala se crkva. Jablanku nije bilo ništa jasno. Nikad nije išao u crkvu. Veliki broj ljudi i zaprege nagomilalo se i tisaklo u crkvenom dvorištu.
„Idem da vidim šta se tamo dešava.“-Jablanko usmjeri svoje kretanje prema crkvi.
Kako se približavao crkvi uzbuđenje u njemu je raslo.
„Mora da postoji neki dobar razlog kad se tako veliki broj ljudi okupio pred crkvom. U toj masi mislim da nikome neću upadati u oči.“-nastavi kretanje zaslijepljen ljepotom prirode i prizora.
Plamenom obasjana crkva kao da se ljuljala u ritmu kako su ljudi pjevali i plesali u kolu pred crkvom. Začuli su se i pucnji što uplaši Jablanka, ali vidjevši da se ostali ne pometaju nastavi kretanje i za par minuta stajao je u dvorištu crkve.

Svoj kofer je malo prije toga sakrio u neki žbun da manje upada u oči.
Bilo je mnogo djece koja su stalno bila u nekom trku i vrisci što je samo moglo značiti da se dobro poznaju i da uživaju. Odrasli su bili pored velike vatre u koju su ubacivali grančice i dijelove stabla drveta koje je bilo sa mnogo lišća. U dodiru sa vatrom zlaćani nakit cerov kao u bajci planuo bi bacajući na hiljade varnica koje su bježale u nebo i gubile se u hladnoj noći ispunjenoj neobičnom radošću.
Zvjezdano nebo bilo je ispunjeno milionima zvjezdi.

Nešto se čekalo. Veliko osjećao je Jablanko primjetivši kako djeca ulaze u crkvu trkom trčeći.
„Hajde mališa. Šta čekaš? Za njima. Propustićeš pijukanje.“-po ramenu ga dotaknu neki čovjek koji je ispod ruke držao suprugu.

Blagost njegova glasa ohrabri Jablanka da se zaputi za ostalom djecom. Za djecom su ulazili i odrasli u crkvu.
Atmosfera je bila prepuna ugodnog raspoloženja. Nikada ničemu sličnom nije prisustvovao. Stao je pored ostale djece. Nešto se čekalo.
Sveštenik sa bradom i prijatnim crtama lica pred djecu je na prostrto sijeno bacao iz ruke nešto nalik na bombone, orahe...
Vidjevši da se istog momenta sva djeca bacaju na poklone koji su se gubili pod debelom naslagom sijena Jablanko se osvrnu tražeći pogled gospodina koji ga uputi za ostalom djecom.
Primjetio ga je. Kao da dobi odobravanje od njega te se i on sam baci za ostalom djecom. Vješto je prebirao po sijenu. Bilo je svega.
Bombona u sjajnom papiriću, oraha, lješnika i badema. Brzo je napunio džepove i ustao sa ostalom djecom.
Veselje se nastavilo i napolju. Djeca su se igrala bez stroge kontrole roditelja.

Jablanko je stajao malo po strani. Nije se odlučivao da se upusti u igru sa djecom. Doživljaj je bio neopisiv. Niša slično nije doživio. Kao u transu čas bi gledao u crkvu, čas u razigranu djecu, a potom u raspoloženu i veselu gomili starijih. Mnoštvo zaprega nakićenih grančicama cerića, zlaćanim praporcima i zvoncima davalo je poseban ugođaj čitavoj atmosferi. Gotovo nestvarna, bajkovita ljepota pred njegovim očima učinila je da se in osjeti dio te velike atmosfere.
„Mileva, znaš li ti čiji je onaj mališa, sa pletenom kapom u zelenoj bundici. Nešto mi je mepoznat.“-blagim glasom obrati se supruzi lokalni lugar.
Njegov pogled malo, malo pratio je neobčnog dječaka kojeg je ohrabrivao da uđe u crkvu na pijukanje.

„Biće da je nečiji gost u selu. Ne znam Miloše. Čini se da nije iz našeg sela.“-kriomice je pogledavala na nepoznatog dječaka sa pitomim očima koji je stidljivo stajao po strani.
Miloša je peklo saznanje da nikad neće imati svoje djece. Godine pokušaja da dobiju dijete nisu urodile plodom. No to ga nije ni milimetar pokolebalo da još više voli svoju Milevu. Stasiti lugar je pogledom upijao nepreglednu dječiju igru. Boljelo ga je tu u prsima, ali nikad o tome nije htio pred Milevom plašeći se da će je povrideti, da će bar malo naslutiti da je i ona malim dijelom kriva zbog toga. Nikad joj zbog toga nije mogao ni mrvicu zamjerti.
Prošla je sa njim mnogo šta. Činili sve što je medicina zana i umjela kazati, ali njima jednostavno nije bilo suđeno da budu nagrađeni rođenjem djeteta.
I pored toga vjerovali su da za sve postoji neki razlog. Vjerovali su u Bog stvoritelja i njegovo dobro djelo. Vjerovali su u ljubav. Vjerovali su jedno u drugo.
Mileva je bila domaćica kakva se samo poželjeti može. Znala je za svu bol koju je Miloš krio od nje, pa mu nikad nije htjela staviti do znanja da i nju mnogo boli što nije majkom postala. Često bi pekla kolače i dijelila dječici koja bi prolazila pored njihove kuće na izlazu iz sela. Djeca su je voljela. Voljela su i Miloša koji nikad nije odbijao da im ispriča koju priču, a on je to umio bolje od ikog.
„Lijep mališan. Kao i sva djeca večeras.“-konstatova Miloš i povede Milevu kolo.

Proslava Badnje večeri potraja do duboko u noć. Vidjevši da se narod polako razilazi i Jablanko pođe da potraži smještaj za prenoćište. Vukao je svoj kofer za sobom. Već je bio na izlazu iz sela. Zaprege nakićenih konja sa saonicama nestajale su u noći. Jedna bajka polako se privodila kraju, a Jablanko je već bio u svijetu surove stvarnosti.
Na izlazu iz sela primjeti jednu kuću sa malom štalom malo odvojene od puta.
„Možda bi ovdje mogao da zanoćim?“-pažljivo je osmatrao okolinu.

Nikoga nije bilo. Brzim koracima ušunjao se u štalu. Osjetio je toplinu blaga koje je spavalo odavno.
Tražio je mjesto gdje bi mogao zanoćiti. Kako je štala bila mala jedino preostalo mjesto gdje bi mogao da se smjesti bile su jasle. Bilo je odveć kasno da traži dalji smještaj dalje. Noć je uveliko carevala putevima i drumovima.
„Moraću rano da ustanem, prije nego domaćin dođe u štalu.“-pomisli Jablanko.

Premotavao je događaje kojima je prisusutvovao ispred crkve. Posebno zadovoljstvo predstavljalo mu je to što je bio među ljudima, aniko nije ton na njega povisio ili poprijeko pogledao. Sjeti se toplog i blagog glasa čovjeka koji ga dotaknu po ramenu i uputi u crkvu. Dječije vriske i igre.
Sjeti se nakupljenih bombona, oraha i lješnika. Iz kofera izvadi posljednji zalogaj hrane, nakon čega uze pojede dva bombona zamotana u sjajnom papiru. Sjajnijem od najsjajnije zvijezde na nebu.
Sjeti se ukrasne zvijezde koju mu je iz ruku oteo i razbio upravnik doma gospodin Badem. Sjeti se šamara i udaraca koji su pljuštali bez ikog razloga. Udaraca zbog kojih se sad i nalazi tu gdje je.
Ostavio je dva bombona i nešto lješnika i oraha za naredni dan. Bombone je stiskao u ruci dvije sjajne zuvijedzde koje su ga čuvale i grijale. Činilo mu se da ga griju poput mečeta.
„Gdje je sad meče. Je li gladan delija čupava.“-nasmija se na momenat.
Ušuškan u ćebe u jaslama Jablanko je zaplovio u svijet snova.

I pored toga što nisu imali poroda u domu Miloša i Mileve uvije sa radošću dočekivan je Božić. Sa tugom bi iščekivali da se na vratima pojavi Položajnik. Njihovoj radosti ne bi bilo kraja kad bi neko iz sela poslao dijete kod njih. Posipali bi ga žitom, davali mu badnjak kojim bi džarao po vatri ponavlajući. „Koliko varnica toliko sreće u ovom domu, koliko varnica toliko parica, koliko varnica toliko jaganjaca....“. Bogato darivali.
„Idem da obiđem blago u štali dok pripremiš hranu.“-Miloš ogrnu kožun i uputi se u štalu.
„Čekaj, uzmi fenjer još nije svanulo.“-Mileva mu dodade upaljen fenjer.
Miloš je brzim koracima stigao do štale.

Ušao je u štalu i posmatrao svoje blago. Nikad nije sebi uzeo hrane da jede, a da prije toga nije nahrani stoku. Tako je bilo i ovog Božića.
Uzeo je sijena i spremao se da napuni jasle za blago kad mu pogled ostade prikovan na klupko skupkjeno u jaslama.
Približio je fenjer pokušavajući da prepozna šta bi to moglo biti. Ispod ćebe izvirivala je poznata pletena kapa sa kićankom.
Tiho se povuče i preko dvorišta otrča do Mileve.

„Mileva, Mileva. Daj još jedno ćebe i samo požuri sa mnom u štalu. Budi tiho.“-sav ustreptao objašnjavao je Milevi šta da radi.
Za tili čas bili su u šatli. Zajedno su se približili jaslama.
„Da li ti je poznata ova kapa što izviruje ispod ćebeta. Samo tiho.“-upita je.
„Onaj dječak za koga si me pitao. Bar mislim, ali šta on radi u jaslama.“-upita ga Mileva.
„Pokrijmo ga da se ne bi smrzao. Ja ću pripaziti kad se probudi pa ću ga dovesti u kuću da jede s nama.“-Miloš predloži Milevi.
„Dobro odoh ja sve pripremiti, a ti njega probudi, ako se raspava. Cicvara nije lijepa kad se ohladi..“-Mileva otrča prema kući.
Miloš ostade sam u štali pored dječaka. Pažljivo je otkrio malo ćebeta da se još jednom uvjeri da je to isti onaj dječak kojeg je juče spazio pored crkve.
„Jeste on.“-pomisli Miloš gledajući usnulog dječaka kako leži čvrsto u rukama držeći bombone u sjajnom papiru.
„samo ti spavaj mališa.“-više za sebe ponovi Miloš te ga pokri još jednim ćebetom.
Nedugo nakon toga protezanje u jaslama prenu Miloša. Vidio je da se mališa budi.

Ugledavši čovjeka kako sjedi pored jasala Jablanko se uplaši.
„Gospodine, odmah ću ja. Samo sam okasnio pa sam prespavao u jaslama. Odmah ću ja otići.“-sav uplašen i zbunjen poče Jablanko da ustaje.
„Polako mladiću. Idemo malo do kuće da se zgriješ. Ništa se ne boj. Hajde ti sa Milošem.“-pozva ga sobom u kuću.
S vrata Mileva ga posu sa pšenicom. Jablanko se izenadi. Sve mu je ovo bilo novo. Nije se baš snalazio.

Nekoliko trenutaka kasnije već je sjedio za stolom. Potanko je pričao svoju priču domaćinima koji su pred njega iznosili svakojake đakonije i hrane.
Mileva je malo malo ustajala od stola i krajem marame da Jablanko ne vidi brisala suze praveći se da nešto radi. Miloš je to primjetio. Pogledavao je na nju. Pogledom kao da ju pitao.
„Šta ti misliš Mileva. Da razgovaram sa malim da ostane kod nas.“-pogled je govorio više od hiljadu riječi.
Njen pogled bio je potvrdan.

„Jablanko stvari ovako stoje. Mi nemamo svoje djece. Da li bi želio da živiš kod nas, naravno mi bi sredili sve što je potrebno......“-kao u transu nizao je Miloš riječi osjećajući da se guši od sreće.
Mileva je istrčala napolje. Zahvaljivala se Bogu na iznenađenju kakvog je samo u snu mogla poželjeti.
Jablanko je zbunjeno gledao na sreću ljudi oko sebe.
„Sinoćnje čudo se i dalje nastavlja. Hvala ti Bože.“-pomisli Jablanko.


Pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren u Čudo života. Mir Božiji Hristos se rodi.
[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 06 Januar, 2010 10:01

Spustio je otežali kofer. Smrznuti prsti, obamrli od ukočenosti u tren oka nađoše se u plitkim džepovima iznošenih pantalona. Ipak imale su najtoplije džepove. Pogledao je u meče pored sebe. Nije se odvajalo od njega. Na trenutak sve je izgledalo kao na slikama iz bajki. Nakićena stabla svečanim snijegom, rumeno lice jednog dječaka i preslatko meče sa šarenim šalom oko vrata. Ali stvarnost  je bila daleko od svega toga.

„Ej mali, šta misliš da malo predahnemo, koru hljeba da prezalogajimo“-starateljskim glasom obrati se mečetu.
Meče ga je gledalo, vlažne njuškice i s malim tragom suze ispod oka.

Osjećao se nekako odgovornim dok je gledao u meče.
„Šta će biti s nama mali, a? Ja sam umoran noge me bole, a ruke ne osjećam. Eh kad bi me bar malo razumio. No hajdemo tamo do onog srušenog drveta da se odmorimo malo“-podiže Jablanko kofer i produži prema stablu kojeg je ko zna koje nevrijeme izvalilo i ostavilo napola srušeno.
Satima su se Jablanko i meče probijali kroz snijeg. Noge mokre i utrnule. Jablanko je osjećao mokre čarape na nogama. Nelagodni osjećaj mokrih nogu nije mu dao mira.

„Na mali, uzmi. Dođi uzmi komad hljeba. Nema mnogo ni za jednog, ali lakše ćemo dan pregurati. Nemamo mnogo vremena, moramo naći prenoćište. Neće još dugo potrajati eto ti noći“-odgrize manji komad hljeba i poče halapljivo žvakati.
Ostatak hljeba ostavio je za kasnije. Još jedan mali obrok je ostao. Ni siti ni gladni. Samo umorni.
Stari šumski put na momente se približavao seoskom putu, pa bi onda kao hajduk u šumu zamicao. Ipak i takav davao im je koliko toliko slobode u kretanju. Kako se dan približavao kraju, obrisi rastinja poprimali su strašnije i opasnije oblike. Jablanko se plašio, ali prisustvo mečeta davalo mu je neku posebnu snagu. Znao je da on nije neka sigurnost, ali nije bio sam. Ej, ko sad da udari na dvojicu.
Mečetu je igra bila zanimljiva, čas bi laganim korakom se vukao iza Jablanka, a čas bi kratkim skokovima prelazio ispred Jablanka vragolasto se osvrćući, tražeći igru, neki geg.
Jablanko bi katkad sagnuo se i napravio grudvu i bacao je na grane otežale od snijega, sa kojih bi se snijeg sasuo na malo meče. On onako iznenađen trkom bi se vraćao Jablanku, a onda bi on spustio kofer, kleknuo pokraj njega, zavukao promrzle prste u gusto krzno i čvrsto bi ga zgrabio.
Mečetu se svidjela njegova igra. Malo malo vraćao bi se Jablanku gotovo molećivin pogledom dva crna oka da ga za krzno uhvati, riječ da mu čuje.

„Šta je mali? Jel ti nešto nedostaje? Ti bi se samo igrao, jeli mangupe? Ajde sad me stigni ako možeš.“-zatim bi naglo uzimao kofer i počinjao bi bjesomučan bijeg.  
Meče kao da je uživalo u neobičnoj igri. Nije je najbolje razumio, ali nedostajala mu je igra.

Nisu ni primjetili da je šumski put raskrstio sa seoskim. Blagim zavojem odveo ih je dublje pod padinu obraslu crnogoričnom šumom. Nakićeni borovi objesili su grane. Put se nije mnogo ni razaznavao, tek uski snježni trag.
Taman kad se razmišljao kao će morati zanoćati pod vedrim nebom , na obodu šume ugledaše kuću.

Mala trošna kuća, zelene boje bila je ograđena izvaljenim dotrajalim plotom koji se još na samo par mjesta kočoperno držao kao da je davao na znanje da je tu i da je prolaz zabranjen.
Jablanko spusti kofer, bolje se zagleda da primjeti ima li prisustva ljudi u kući. Koliko god se obradovao, toliko mu se srce još više ispuni tugom. Osjećao se ko progonjena zvijer.
Na kući je bilo polomljeno par stakala na malim prozorima, od kojih su neki bili otvoreni. Krov je još dobro podnosio tešku šubaru od snijega bijela. Oko kuće nisu se mogli primjetiti tragovi kretanja.
„Dobro mali, idemo. Čini mi se da smo stigli.“-kofer se nađe u lijevoj ruci,  hitri mali koraci požuriše ka skloništu.

Ulazna vrata bila su obložena već natrulim daskama da spriječe ulazak nepozvanima. Nadstrešnica trošna popustila je pod teretom snijega ostavila je prolaz toliki da se njih dvojica bez po muke provukoše. Nedaleko od kuće oronula štala i natkriveni sjenik kao spomenik nekim boljim vremenima nijemo su trpili možda posljednji teret zime.
Polutrule daske nisu bile prepreka za još male i nejake ruke Jablankove. Za tili čas uđoše unutra.
Unutrašnjost kuće sačinjavale su dvije prostorije. Od kojih je jedna bila kuhinja, a druga soba. Nije bilo mnogo stvari u njoj. Jedan mali stol, dvije stolice od kojih je jedna bila polomljene noge. Dotrajala peć. U sobi ormar odvaljenih vrata i jedan polomljeni ležaj.
„Požuri mali, da dovedemo u red naše prenoćište. Mrak samo što nije pao.“-odmah poče Jablanko da posluje po kući.

Mrak je polako grizao na vrata. Njegova tišina opasno je režala na dva mala  bića.
Jablanko je odmah prišao peći.
„Mogla bi da se založi vatra. Noć će biti hladna. Idem da potražim nešto čim ćemo da naložimo vatru. Ostani unutra i ne izlazi van.“-domaćinski se raspriča Jablanko.
Zviždukao je neku melodiju koja mu se dopala sa neke TV reklame.

Od polomljenih dasaka koja su trebala da spriječe ulazak nepozvanih u kuću vatra je veselo zapucketala. Svijećom je zapalio vatru i osvijetlio malenu prostoriju ispunjenu dimom stare nekorištene peći.
Jablanko je zamijenio prozorska krila kompletirajući da u jednoj prostoriji budu nepolupana. Na jedvite jade uspio ih je zatvoriti. Uz štalu pronašao je nešto složenih drva koje je unio u kuću za loženje.
Meče je zbunjeno posmatralo sve navedene radnje Jablankove.

„Nikad nisam vidio ništa slično od majke, a pogotovo od Šemse da rade. Šta to sad unosi u kuću. Zašto me ovdje nešto štipa za oči. Gdje je moja Jagoda? Nema je cijeli dan.“-prolazilo je mečetu kroz glavu.
Naslonio je glavu na prekrštene šape, pogledom je pratio Jabankovo kretanje po kući.

„Gladan sam. Umoran sam.Malo ću odspavati“-pomisli meče, malo se protegnu, zijevnu, mumlajući nerazgovjetno i polako utonu u san.
„Samo ti spavaj mali“- vidno oraspoloženi Jablanko sjedio je kraj peći izuvao mokru obuću, čarape ostavljao da se osuše. Bilo je hladno, ali mnogo toplije oko srca dok je vatra pucketala. Obuo je suve čarape, pored mečeta je spustio sijena koje je našao u štali, legao je pored mečeta i pokrio ih ćebetom. Priljubio se uz svoga krznenog prijatelja.
Nije se bojao ničega. Bila je tu vatra. Svijeću je pogasio pustivši vatru da sama kreira noćne plesače.
Od uzbuđenja nije mogao da zaspi. Učinilo mu se pored vatre da su svi problemi riješeni. Da od sutra više ništa neće biti kao prije.

„Znaš, ja ću izjutra dok ti još spavaš, naložiti vatru, da nam bude toplo. Malo ću počistiti i dovesti sve u red. Popraviću onaj polomljeni ležaj.“-kao da se obraćao mečetu.
Jablanko je razgledajući sobu planirao šta će sve ujutro da uradi.
Jablanko je gladan do dugo u noć, ustajao ložio vatru, ali san nije htio na oči. Zaspao je pred zoru.
Probudila ga je hladnoća koja se polako zavlačila pod pokrivač i hladnim prstima tjerala san sa umornih i iscrpljenih tijela.
„Ustaj mali moj, evo svanulo je“-budio je meče koje se protezalo i zijevalo.

Meče je naglo ustalo i istrčalo napolje. Jablanko je ustao i krenuo da vidi šta meče radi.
Meče je otišlo do kapije kroz koju su prošli. Stao je i dugo gledao u pravcu odakle je sa Jablankom dan prije stigao. Nakon nekog vremena tužno je oborio glavu i laganim i teškim korakom vartio se u kuću.
„Na mali, posluži se dug je dan pred nama. Ovo nam je sve što imamo. Moramo danas nešto smisliti.“-pruži koru hljeba mečetu, manji dio zadrži za sebe.
Snijeg je opet počeo padati. Sitne kao mušice pahulje snijega vješto su pokrivale njihove tragove na dvorištu.
Jablanko kratkim skokovima pretrča do štale gdje je bilo još nešto drva za ogrijev.
„Biće još za dan dva najviše ako budemo štedjeli.“-promrmlja Jablanko.

Pored njega se stvori njegov krzneni prijatelj. Gledao je u njega kao da želi saznati dalje planove.
Jablanko se spusti pored njega zavuče svoje dlanove u krzno i pokroviteljskim glasom mu reče.
„E moj mali. Još je svijet ovaj surov za nejake. Idemo. Zima je.“-ustade a meče malim skokovima potrča za njim.
„Danas ću se malo približiti selu. Izvidjeti kako bi došli do hrane. Ti ćeš ostati ovdje. Bojim se da te ne bi lovački psi nanjušili i lovci potjerali. Ne bih ti mogao mnogo pomoći.“-pričao je dok je cupkao od hladnoće.
Ušli su u kuću.

Jablanko pokupi stvari u kofer i skloni ga od pogleda ispod polomljenog ležaja.
„Mali neću te zatvarati u kuću, ali moraš ostati tu i čekati me. Ja ću časkom da se vratim.“-pomilova ga po vlažnoj nuški.
Čim je pošao meče pođe za njim.

„Ne, ne, ne. Nisi me razumio. Moraš ostati ovdje. Vidiš da sam kofer ostavio ispod ležaja. Moraš me čekati. Ne smiješ među ljude. Sjeti se svoje majke.“-čučnuo je pored mečeta pokušavajući da mu objasni njegov zadatak.
Meče je nijemo zurilo u njega očekujući početak igre.
Jablanko ustade i nastavi kretanje, odmah za njim i meče.
Vidjevši da ga ne sluša Jablanko podiže ton na njega. Meče ustuknu.
Kroz glavu mu proletiše slike Šemsine i silne batine koje je njegova mati dobila od njega.
Uplašeno odskoči i zapanjen ostade da gleda u Jablanka.
Vidjevši njegovu reakciju Jablanko se okrenu i brzim koracima nestade u pravcu prema selu vješto se provlačeći ispod borovih grana otežalih od  snijega. Tragovi malih stopa jedva vidljivi ostadoše za njim u dubokom snijegu. Kao trag gonjene divljači.
Nije se osvrtao da ne ohrabri meče. Ovaj put morao ga je poslušati zbog njega samog.

Ubrzo su mu se ukazale prve kuće u selu.
Neveliko selo sa raštrkanim kućama bilo je pred njim. Jablanko zastade.
Gledao je u neveliku kotlinu oko koje su nasumično bile razbacane kuće. Nekih dvadesetak kuća koliko je mogao izbrojati.
„Ovo je malo selo. Kako da dođem do hrane.“-bojao se.

Znao je da je vjerovatno za njim krenula i potjera iz doma. Sigurno su se i u selu raspitivali za njega. Nije imao ideju šta da radi.
Bio je blizu ljudi gdje mu je i bilo mjesto, ali je od istih zazirao i bježao kao gonjena zvijer.
Koristeći prirodne zaklone blagi pojas šume koji je išao pored puta približavao se selu.
Bilo mu je hladno. Noge obamrle od zime bile su kao ukočene. Što od hladnoće to od straha njegovi koraci su bili teški i tromi.
Začuo je glasove.

Nedaleko od njega sasvim jasno je čuo glasove. Nekoliko njih.
Muški glasovi.
Zastao je dok mu je srce lupalo tako snažno da se bojao da će ga svi čuti. Nakon nekoliko trenutaka došao je do daha.
Šćućuren i pogrbljen polako se približavao ljudskim glasovima. Ispred njega se ukaza mjesno groblje. Zastao je i pogledom tražio odakle dopiru glasovi.

Meče je još dugo gledalo za Jablankom dok se gubio u daljini.
„Zašto me ostavlja? Zašto je dizao glas?“-bujica emocija i pitanja preplavila je mlado meče.
Ne toliko mlad svime onim što mu se izdešavalo, ali mlad sa količinom saznanja o svijetu u kojem bi trebao da živi nije mogao da nađe odgovarajući odgovor.
Ostao je sam. Osvrnuo se oko sebe. Podigao je njuškicu prema borovoj šumi. Poželio je ipak potrčati za Jablankom, ali znao je da to ne bi bilo dobro. Okrenu se i tromim korakom sa očima punim znatiželje uputi se prema šumi.
Prolazio je kroz šumu mnogo puta, ali nikad sam. To su bila samo kratka proputovanja.

„Da je sad moja Jagoda sa mnom sve bi mi bilo lakše.“-pomisli nimalo svjestan ni da mu Jagoda ne bi mogla mnogo pomoći. I sama je bila otrgnuta od divljine kamo joj je i bilo mjesto.
Neki strah uvlačio mu se pod debelo krzno otporno na hladnoću, ali neprijatna jeza činila ga je ranjivim. Oprezno je koračao stalno se obazirući oko sebe. Strijepio je od svakog šuma. Činilo mu se da će se svakog trena okrenuti i dati u bezglavi bijeg, ali neka nevidljiva ruka kao da ga je vukla u svijet koji bi svakako trebao biti njegov. Svaki njegov korak bio je bolan, pun strijepnje, ali sa svakim korakom budila se želja za slijedećim.
Unutrašnja borba lomila je meče. Svaki korak budio je sve veći strah, a strah je budio sve veću želju. Šuma je postajala upadljivo gušća i mračnija.
Nedugo nakon toga izbi na jedan mali proplanak omeđem nekakvim gustišem, visokom i polomljenom bujadi. Nekoliko žbunova privuče mu pažnju.
Oprezno je prilazio žbunju na kojem se nalazilo nešto što je privlačilo njegovu pažnju.

Snijegom prikrivene plavkaste bobice prosto su mamile njegov pogled.
Prišao im je. Vlažnom njuškicom pažljivo ih omirisa.
Nije znao zašto, ali otkide jednu i još jednu te ih poče žvakati.
Ukus mu se učini sasvim običnim. Različit od svega onog što je dosad jeo.
„Da probam opet.“-pomisli te se baci na preostale bobice.

Otkidao je jednu po jednu i sa svakim zalogajem činilo mu se sve boljim izborom. Zanešen halapljivošću osjeti bolan ubod u njušku. Gotovo je urliknuo do boli. Bol.
„Šta je sad ovo?“-uplašeno odstuknu.

Bol ga je na momenat podsjetila na majčine neartikulisane urlike nakon što bi Šemso međedar poslije pijančenja svoju bijes iskaljivao na Jagodi.
Jagoda mu o tome nikad nije htjela govoriti.
„Pusti sad to. Biće vremana. Život je pred tobom.“-jasno se sjeti njenih riječi.
Jasno je osjetio krupne suze koje su se iz očiju upijale u toplo krzno.

Kao nož probadalo ge je saznanje majčinih bolova koje je pretpila.
Pribravši se meče ponovo priđe žbunu gdje se ubolo na trn od trnjine sa bobicama koje su prosto mamile na još neki zalogaj.
Opreznim pokretima sve vještije je otkidao bobocu po bobicu i halapljivo jeo.
„Gdje je sad Jablanko? Kako li se snašao?“- pomisli meče.

„E moj Todore ti si vazda bio mimo svijeta. Pa eto nađe mrijeti na ovakvom zlu.“-reče jedan od glasova iz groblja.
„Ajde Lazija ne melji. Dodaj de te malo mučenice, pa se prihvati lopate. Sahrana samo što nije. Nemamo još vremena.“-jedan od glasova dopirao je iz grobnice koja se pripremala za sahranu.
Bilo ih je četvorica. Jablanko ih je posmatrao.

„Znači biće sahrana, a gdje se neko sahranjuje mora biti hrane.“-pomisli Jablanko ni sam ne znajući način kako doći do nje.
„Sačekaću da vidim kako će se stvari odvijati. Nešto ću već smisliti.“-pomisli Jablanko te potraži bolje mjesto sa boljim pregledom na mjesno groblje.
„Živ se smrzoh. Samo da ovo završi pa da se ide jesti i ogrijati.“-jedan od glasova reče.
„Šta ti je život. Još prije par dana cjepkao je drva za ogrijev da se zimus on i baba ne bi smrzli, a vidi sad. Sve mu to ništa ne vrijedi. Dolazi u ovu ledanu.“-reče Lazija.
„Milenko izviri de. Jesu li krenuli?“-reče Lazija i prihvati se lopate.

Jedan od njih koji se odazva na Lazijino pitanje ustade. Milenko krenu prema Jablanku.
Jablanko se sledi. Šćućuri se u malom žbunu iz koga je rastao cerić, a okolo je bilo još mnogo mladica nakićenog listovima koji su odolijevali naletu zime i opstajali do krajnjih granica.
Milenko se zaustavi nedaleko od Jablanka pogleda prema selu. Nakon trenutak dva se okrenu i vrati u groblje.
„Evo ih idu. Ajmo malo požuriti bilo bi sramota da se čeka na nas.“-Milenko dugim koracima pođe prema alatu.
Tresući se od straha i hladnoće Jablanko nemade kud. Groblju se približavala sahrana. Nije mogao nikud.
Smrt mu nije bila mnogo poznat pojam. Znao je da postiji život i poslije njega smrt, ali kako i zbog čega biva nije baš razumijevao. Nedavno je i sam bio prisutan smrti Šemse međedara, nesretnog roma kojeg je život nemilosrdno vodio težom stranom puta. I Jagoda, divlja životinja iskorištena u svrhe patnje međedara nesretno je okončala svoj život u njegovoj blizini.
„Zašto je sve tako komplikovano.“-pomisli Jablanko.

Nijemo je posmatrao sahranu. Nije bilo mnogo ljudi. Možda zbog snijega. Nakon što je pop završio sa čitanjem molitve i nakon što su sanduk sa tijelom pokojnika položili u raku i zatpali, jedan od učesnika sahrane pozva prisutne na zadušni ručak kod pokojnika.
Nijema skupina polako se rasipla i napuštala groblje. Nakon par trenutaka ostalo je prazno groblje, svježa humka i promrzli Jablanko.
Oprezno je prišao do humke. Na krstu je pisalo ime, godina rođenja i smrti. Par poludogoralih svijeća. Vezeni peškir umotan oko krsta. Na njemu jabuke dvije. Pored njega napola popijena flaša sa pićem. Dva buketa cvijeća.
„Zar je to sve od života što ostane.“-upita se Jablanko.

Pogled mu privuče zamotuljak odložen pored krsta u najlon vrećici.
„Da nije?“-pomisli Jablanko na hranu.
Znao je da ljudi u ovim krajevima na groblju ostavljaju piće, a ponegdje hranu. Čuo je to od starijih domaca koji su znali ići tražiti piće i cigarete po lokalnom groblju.
„Ako je ostavito vjerujem da postoji razlog. Za namjernika, lutalicu. Za gladnog.“-pomisli Jablanko.
Sagnuo se i otvorio zamotuljak.
Bila je hrana.

Komad pečenog mesa, pola hljeba, par komadića pite od sira i jabuke dvije. Ni mnogo ni malo.
Brzi koracima grabio je prema napuštenoj kući koja je bila njegovo i stanište jednog nesretnog mečeta.
„Isti smo nas dvojica. Odbačeni od svijeta u kojem živimo. Valjda se zato i bolje razumijemo.“-pogledom je izdaleka tražio mečetov lik pred kućom.
Nije ga bilo. Dozivao ga je oko kuće. Tražio, ali nigdje ga nije bilo.

„Naložiću vatru. Pojaviće se on već.“-požuri Jablanko da naloži staru peć radujući se pronađenoj hrani.
Vatra je veselo pucketala, a od mečeta ni traga ni glasa. Noć je polako stezala napuštenu kuću u obruč. Jedna vatra tinjala je i hrabrila dječaka u namjeri da pronađe svoj put. Nije dirao hranu. Čekao je da dođe meče.
Snijeg je zaškripao ispred kuće.

Jablanko poskoči. To je smo moglo biti meče. Istračao je napolje.
Meče je stajalo na zadnjim nogama i kao rukama ga pozivalo da pođe sa njim.
„Ma ulazi. Smrznućeš se. Ima vatre i nešto hrane. Čekam na tebe.“-gotovo očinskom brigom obrati se mečetu.
Zbunjeno meče par trenutaka stajalo je neodlučno te pođe za njim.
Jablanko ga je milovao po krznu kad primjeti trag krvi na nosu.
„Šta je to bilo?“-iznenadi se.

Veseli mečetove oči odagnaše njegovu zabrinutost.
Rasporedio je hranu na dva obroka. Jedan obrok ostavi za drugi dan.
Hrana je vraćala snagu u njegov organizam. Meče nije mnogo jelo. Pojelo je parče mesa i pola jabuke.
„Nisi nešto gladan. Mora da si nešto žderao. Mada ne znam šta bi to bilo.“-razgovarao je Jablanko sa njim.

Vatra nije bila dovoljna da ih ugrije kao u svakom toplom domu, ali davala je snagu i budila život u njima. Vjerovali su u sutrašnji dan.
Meče se sklupčalo na podu pored peći i zaspalo, a Jablanko je još dugo u noć ložio vatru u peći i gledao u sjenke po plafonu gdje su igrale neki ludi ples.
„Nećemo moći još dugo ostati ovdje. Moraćemo ići dalje. Još koliko je sutra. Hrane neće biti, a niti drva.“-odlučio je Jablanko
San je ispunio ne baš mnogo toplu sobu.

Bilo je itekako razloga za snove. Dva bića iz različitih svjetova sklupčana i promrzla imala su sva prava na njih.

Pozdravlja Vas mandrak72, netipični saradnik duše po pitanju malih života.

[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 27 Decembar, 2008 23:00
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

U prvom sumraku, prvog dana godine Jablanko je užurbanim korakom krenuo u neizvjesnost duge zimske noći. Zastao je, promrzlim prstima popravio je pletenu kapu sa velikom kićankom na glavi i još malo pritegnuo šal oko vrata. Osvrnuo se iza sebe. Napuštao je mjesto gdje je proveo zadnjih par godina. Siva zgrada doma za nezbrinutu djecu nije se nazirala. Znao je proći će još možda sat dva prije nego ustanove da je nestao.

„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,...“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove......“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

[ Mladi gospodin Jablanko Grotnić ] 09 Decembar, 2008 22:03
Danima je Jablanko u svojim kratkim šetnjama prolazio pored nakićenih izloga. Novogodišnji praznici donekle su donosile radost u

njegovo napušteno srce. Od kad zna za sebe nove godine su bile sve iste i po šablonu.
Upravnik doma, gospodin Badem, staromodni vaspitač nije dozvoljavao nikakve promjene bojeći se da će one unijeti tračak nereda, nemira

koji bi mogli da uruše kulu koju je on zidao kao spomenik sebi za života. I ovoga puta preslišavao je program proslave nastupajućih

praznika:
1.  19:00 časova zajednička večera. Piletina pohovana i krompir pire. Za desert keksi razni i voćni sokovi.
2. 20:00 časova Zajedničko gledanje novogodišnjeg programa na TV aparatu EI Niš
3. 22:00 časa povečerje.
Nije bilo ama baš nikakvih promjena zadnjih 20 godina.
Gospodin Badem, nije ni slutio da nadolazeća nova godina zauvijek mijenja sve aktere drame okružnog doma za nezbrinutu djecu bez

roditeljskog staranja.
Jablanko, dijete bez roditelja. Desetogodišnji dječak isuviše rano je sazrijevao kao ličnost. Nije bio pout ostalih u domu. Nije bježao od

nestašluka, ali osjećao je onu tanku liniju koju nije trebalo prelaziti da se ne povrijede osjećaji, pa ma kako siromašni bili.
Ostala djeca, odrastalu su brzo. Ispunjeni nekim pritajenim bijesom, nisu pokazivali osjećaje, niti su razumijevali pokazivanje istih. Za

njih je to bila slabost.
Tih dana nije bilo uputno imati ih.
Jablanko je šetao ulicama malog provincijskog grada. Glavna ulica Maršala Tita, presijecala je varoš na dvije jednake polovine, išarane

malim sokacima. Sve što se imalo vidjeti u gradiću bilo je u Maršalovoj, koja je na kraju izbijala na uvijek hladnu i hirovitu rijeku. Korito

rijeke bilo je ukroćeno u ozidani kej podignut radi odbrane grada od poplave i za šetnju pod hladovinom starih lipa. Naravno i za

zaljubljene parove. Uvijek ih je bilo.
Hladni decembarski dan natjerao je Jablanka da skupi vrat i podigne zelenu zimsku bundu kakvu su imali svi domci i bivali odmah

prepoznati u gradu. Mještani su bili naviknuti na njih, ali postojao je jedan jaz preko koga nije niti jedna strana prelazila.
Jablanko je imao jednu veliku želju. Danima je zagledao u izloge male robne kuće u čijem izlogu je bila izložena ukusno nakićena jelka.

stao bi pred izlog i dugo gledao u jelku. Stajao bi ko zna koliko. I radnici robne kuće su primjetili dječaka, crnokosog, očiju punih

neobičnog sjaja, kako sa rukama u džepu zelene zimske jakne dugo stoji i gleda jelku u izlogu.
U tim trenutcima Jablanko je samo fizički bio prisutan. Mislima je bio u toploj sobi, s jelkom u ćošku nakićenom. Začešljan i u novoj

garderobi u veseloj igri sa bratom i sestrom ( za koje je čuo da negdje postoje, ali ništa više od toga) dok čekaju roditelje s poklonima.

Dok je otvarao poklone velike tople ruke prenuše ga iz sna.
"Mali, hej mali!-sasvim ga vrati u stvarnost dubok i nekako tužan glas.
"Uzmi."-pruži mu zamotuljak u ruke postariji trgovac vjerovatno poslovođa u robnoj kući.
"Uzmi ne boj se. I ja sam bio dijete. Imao sam i ja snove"-nastavi trgovac.
"Ali gospodine, ja ne smijem da primim poklon. Ne znam kako bi u domu protumačili to."-poče se Jablanko pravdati.
"De, de, ne boj se. Snove ne mogu da ti uzmu."-trgovac mu zaturi zamotuljak u džep i ode.
Jablanko je gledao za njim dok je onako visok pomalo pogrbljen ulazio u robnu kuću.
"Gospodine, hvala, zapamtiću to."-nije bio siguran da ga je trgovac čuo.
Brzim koracima uputio se u dom. Nestrpljiv da što prije odmota zamotuljak u samoći u nekom tihom kutku u domu.
Snijeg je lagano pokrivao malu varoš, zatrpavajući saobraćajnice i utišavao vrisku i ciku djece koja su se sankala u parku.
Stariji domci su ga pozivali da zajedno s njima poslije povečerja izađu iz doma i potraže zabavu u gradu.
"Ja ne bih. Nemam novca ni za toplu kiflu, a za zabavu pogotovo"-izbjegao je njihov nagovor.
Poslije povečerja povukao se u sobu sa ostalim u sobu. Ubrzo nakon što su se svjetla pogasila većina domaca se polako iskrala iz doma i

otišla nekud u noć u pravcu grada.
Nakon što se uvjerio da su ostali pozaspali u sobi, ispod jastuka izvukao je zamotuljak. Dugo ga je držao uruci i pokušavao naslutiti šta

se nalazilo u njemu. Pogledao je kroz prozor. Snijeg je odavno presatao. Milioni sitnih zvjezda ukrasile su nebo ove noći. Mjesec se

šeretski nakrivio kao da uživa u svojoj ulozi.
Drhtavim prstima otvorio je zamotuljak.
"Zvijezda!"-gotovo da je vrisnuo.
Sjajna zvijezda za ukrašavanje jelki i to još njegova. Ushićeno je prevrtao po rukama, nevjerujući svojoj sreći. Ovako sretan nije bio

godinama.
Po stotinu puta se zahvaljivao nepoznatom trgovcu. Pokušavao je pronaći razlog svoje sreće.
Hitro je iskočio ispod pokrivača. Plava domska pidžama bila je par brojeva veća. Naramenice su padale do po ramena dok je užurbanim

koracima istračo u dvorište doma. Čuvara nigdje nije bilo. Odjurio je do mjesta u dvorištu kojeg je najviše volio.
Pored igrališta bilo je posađeno par mladih borova. Po sopstvenoj procijeni ocijenio je da je ponoć blizu. Iz pidžame je izvukao sjajnu

zvjezdu i krunisao najljepši bor.
"Želim, želim, da mi nova godina donese neko lijepo iznenađenje"-kao za sebe ponavljao je Jablanko Grotnić.
U tom momentu prenu ga vatromet koji je obasjavao malu varoš. Hiljade misli, varnica obasjaše Jablanka. Posmatrao je taj izliv radosti

nekoliko trenutaka. ushićen osjeto je kako je i on dio te velike proslave. Prvi put u životu se tako osjećao.
Hladnoća ga brzo otrijezni. Još jednom pogleda na bor, zvijezdu na njemu. Ispruži se na ozeble prste na stopalima, dohvati zvijezdu i

trkom se izgubi u pravcu sobe.
Zavukao se pod pokrivač, čvrsto držeći zvijezdu prislonjenu na nejake grudi. Soba je bila nekako drugačija. Toplija. Zadovljno se

smješkao. Imao je nakićen bor.
Zaspao je sa osmjehom.
Sanjao je. Sve je bilo baš kako je poželio.
"Ustaj. Ustaj."-drmusale su ga ruke na kojima se još osjetio jeftin alkohol.
"Dok si sinoć divljao po gradu bilo je lijepo"-šamar ga je skroz razbudio.
Dok je ustajao iz ruku mu je ispala zvijezda na pod i razbila se.
"A ti si taj, je li banditu"-još jedan snažan šamar oborio ga je na pod.
Bijesni upravnik doma urlao je izbečenih očiju, nogom je hladno stao na zvijezdu i polomio je na sitne komade.
Jablanko se naže da je pokupi i novi snažan udarac završi na njegovim leđima.
Upravnik je divljao. Domci su u gradu napravili neki nered. Potukli se sa nekim mladićima. razbijeno je i par izloga a među njima i izlog na

robnoj kući.
"Uzmi tu zvijezdu, vrati je tamo gdje joj je mjesto"-nastavljao je upravnik.
Bez suze i riječi Jablanko pokupi ostatke zvijezde i pođe na vrata. Za njim su pošli svi. Mala povorka sahrani slična zastala je pored

igrališta. Jablanko se tiho spusti pored bora i odloži zvijezdu.
Upravnik još više poče galamiti. Natjera Jablanka da zvijezdu podigne i vrati odakle je dobio.
Jablanko krenu prema gradu. Polomljena zvijezda kao da je grijala njegove hladne prste dok je mraz štipao za uši. Laganim korakom nosio

je zvijezdu prema robnoj kući. Za njim mala kolona izgubljenih u vremenu pratila ga je do robne kuće.
Radnici robne kuće čistili su nered od polomljenog izloga. Jablanko je prepozno trgovca. Nijemo je stao pred trgovca, ispružio ruke i

pružio mu je polomljenu zvijezdu.
"Hvala Vam gospodine."-s osmijehom pruži zvijezdu trgovcu.
"Ne tuguj, mališa. Put do zvijezda uvijek je trnjem posut."-uze zvijezdu, iz džepa izvadi češalj, počešlja Jablanka, poljubi ga u kosu i

podiže pogled.
Jablanko je iste večeri pobjegao iz doma. Vodile ga zvijezde da čovjek postane.
Pozdravlja Vas mandrak72 s zvijezdom u oku i suncem na dlanu.
Hit Counter
Free Web Counter