Izmješanih osjećanja Jablanko se teškim koracima vukao za Milošem. Nije skidao pogleda sa Milevine raspuštene kose. Iako je bila noć crnila se kao najcrnja noć.

Miloš je žurno umio Milevu u kuću i hitro je odnio do ležaja. Jablanko ga je slijedio. Gledao je u nju. Lice blijedo i ispijeno. Činilo mu se kad da spava. Tek zgrušani tragovi krvi u kosi bolno su vraćali stvarnost na lice mjesta.

Miloš je plakao glave zaronjene u dlanove. Njegovo lice izgubilo se u krupnim dlanovima. Samo se kosa vidjela iz njih. Njegova velika leđa tresla su se od plača. Jablanko je stajao pored ležaja i plakao. Kroz suze je netremice gledao čas u Milevu, čas u Miloša.

Milevina odjeća bila je sva u ritama. Njena ruka visila je sa ležaja. Blijedo modra kao bez trunke krvi. Tragovi kandži jasno su mogli pročitati na iskidanom rukavu. Jablanko se sagnu da podigne njenu ruku. Bila je hladna. Daleka reklo bi se.
Držao ju je par trenutaka snažno je stiskajući. Od suza zaslijepljen gotovo ništa nije vidio. Podigao je ruku i položio na ležaj. Još trenutak ju je stiskao.

Polako je ispuštao njen dlan. Gotovo se plašeći da je dalje ne povrijedi.
U tim trenutcima začu nejasne glasove koji su bivali sve jači. Neko je prilazio kući.
„Sigurno komšije koji su čuli pucnjeve.“-pomisli.

Slab, gotovo neosjetljiv stisak osjeti u dlanu. Zbunjeno vrati pogled na Milevin dlan.
„Nisam lud, ne pričinja mi se.“-pomisli.
Stisak se ponovi. Bio je jači.
Srce poče snažno da bije. Riječ u grlu zaledila.
Glasovi oko njega sve jači i snažniji.

„Miloše, Miloše.“-pokazivao je na Milevin dlan.

Zaleđena riječ u grlu nije htjela napolje. Miloš ga je zbunjeno gledao ne razumijući njegove povike. Uvidjevši da nema načina da mu skrene pažnju uhvati ga za ruku i stavi je u Milevin dlan.
Nije se opirao.
Zbunjeno je stajao sa njenim dlanom u ruci.
Trenutak kasnije osjeti blagi stisak koji je svakog časa postajao sve jači i intenzivniji.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je dok joj je ljubio obraze u koje se nekim čudom vraćala i boja.

Kuća je već bila dupke puna od komšija i prijatelja. Jedna žena je već nosila vlažan peškir kojim je brisala tragove krvi i Milevino lice.

„Živa je, živa. Moja Mileva je živa.“-ponavljao je Miloš dok je gledao kako se u njeno lice vraća boja, a stisak dlana postaje sve jači.

Prigrlio je Jablanka uz sebe koji se priljubio uz njega i jednom rukom mu stiskao mišicu. Gledao je kako se Mileva budi iz duboke nesvijesti. Divio se tom divnom tihom biću koje je goloruko stalo u njegovu odbranu. Njegova Mileva. Kojoj nikad nije čuo glas da je podviknula, a kamoli mrava zgazila. Odavno ga je zarobila svojom dobrotom. Ovim činom je još jednom potvrdila svoju nesebičnu ljubav. Ljubav kojoj nema granica.
Kad je konačno Mileva otvorila oči, prostoriju je ispunio uzvik oduševljenja. Najglasniji su bili Miloš i Jablanko.

Njen pogled još je bio zbunjen. Gledala je sav taj svijet u sobi. Očima je tražila svog Miloša koji je kleknuo pored ležaja, jednom je rukom stiskao njen dlan, a drugom milovao njeno lice.

„Živ si?“-kratko je upitala.
„Živ. Važno je da si ti meni živa.“-jecao je kraj nje nimalo se ne libeći da pokaže suze.

Nakon toga ponovo je pala u nesvjest.
Jedan od komšija ponudi se da ode po ljekara i nestade u noći. U kući ostade komšinica Jelica, njen muž Gojko, Miloš i Jablanko.
Mileva je povremeno buncala, zapadajući u groznicu. Liječnik je stigao za nekih sat vremena. Ostao je sam u prostoriji sa Jelicom. Miloš je sjedio sa Jablankom u sobi, čekajući da ljekar završi pregled. Nije ništa pričao. Nija ga Jablanko zbog toga ništa ni ispitivao.

Nakon nekog vremena Jelica ih pozva.
„Doktor je završio pregled.“
Ušli su u sobu. Liječnik je sjedio za stolom. Zabrinutim pogledom čas je gledao u Milevu, čas u Miloša.

„Izgubila je mnogo krvi. Ima mnogo ugriza po rukama i nogama. Nadam se da to neće ostaviti traga na njenu trudnoću. Sad treba da se mnogo odmara da vrati snagu.“- reče.
„Trudnoću!“-zabezeknuto za njim ponovi Miloš.
„Da, trudnoću dobro ste čuli.“-ponovi liječnik.

Jelica zaplaka. Miloš ustade. Provlačio je ruku kroz kosu i hodao je tamo amo po sobi.
„Doktore, jeste li sigurni. Kako?“
„Mileva je znala. Nismo bili sigurni kojim smjerom će trudnoća poći zbog njenih godina. Rizično je. I ona je prihvatila rizik. Nije željela da brineš.“-objašnjavao je liječnik.
„Zašto? Zašto?“-ponavljao je.

Jablanko je zbunjeno gledao čas u liječnika, čas u Miloša.

Noć koja je polako zamicala iza brijega za sobom u nepovrat nosila je sve ono ružno koje se obrušilo na topli dom. Noć strave povlačila se nezadovoljna krvavim dankom koji je uzela.
Novo jutro stidljivo i zubato pokazalo je zube. Baš kao i ljubav.

Rađao se novi dan.


Pozdravlja Vas mandrak72, iz noći sa nesagledivim posljedicama vidno zadovoljan tokom Jablankovih pustolovina.