[ Priče iz Desetog sela ] 23 April, 2010 00:40
Voz je bio dobro popunjen putnicima. Tražilo se mjesto više. Svi oni koji su sjedili na neki poseban način kao da su govorili svojim pokretima, pogledima onima što stoje po hodnicima kao i onima koji povremeno otvaraju vrata kupea i razočarano odlaze dalje niz hodnik vukući velike torbe i kofere mrmljajući sebi u bradu.

„ Više sreće prika. Tako ti je to kad čekaš zadnji momenat da kreneš na voz. Jesi li možda čuo za rezervaciju....“
U kupeu pored mene nalazilo se još pet putnika. Svi su ćutali.

Bio je tu jedan stariji čovjek penzioner. Po načinu sjedenja i držanja jasno se moglo na njemu prepoznati da je nekoć bio vojno lice. Maslinastozelenu boju zamijenila je tmurno siva u različitim nijansama. Glatkoizbrijano lice i visoko podignuta brada isticala je njegovu pedantnost. Samo je jednom prokomentarisao kašnjenje voza na polasku.
„Ima li ikakvog reda u ovoj državi. Može li kod nas bar voz u polasku da krene na vrijeme. Sramota.“-značajno je pogledao na ručni časovnik marke Raketa kako sam kasnije primjetio.

Odmah do njega sjedio je jedan reklo bi se student. Duga kosa svezana u rep i nekoliko pramenova koje je stalna namještao prstima zakašivši ih za uši i nekoliko dana stara brada upućivala je na studenta iz unutrašnjosti koji je u svom velikom rancu nosio prljav veš na pranje, nekoliko knjiga koje neće ni otvoriti na produženom vikendu zbog nastupajućih prvomajskih praznika. Čim je sjeo odmah se izvalio na sjedištu ne hajući mnogo za ostale putnike. Sušta suprotnost penzionisanom oficiru do njega.

Nasuprot studenta do prozora leđima okrenut gradu kojeg smo svi napuštali sjedio je akviziter za prodaju kojekakvih gluposti sa imenima kojima se razmetao čim je ušao u kupe, ali vidjevši da nam ta imena i proizvodni ne znače ništa stidljivo se povukao u sebe vjerovatno se kajući u sebi što je svojom nametljivošću dodatno ohladio atmosferu u kupeu. Odijelo na njemu jasno je pokazivalo koliko se neuodno osjeća u njemu. Kao da je i sam bio svjestan da se nalazi u svijetu koji nije za njega, ali nedostatak posla u njegovoj maloj varoši i oglas u lokalnim novinama bili su pozivnica za novi početak.

Do mene je sjedio mladić u trenerci. Izazito jak parfem, čičkovo ulje u kosi počešljanoj i natpis na trenerci FK BSK velikim slovima bilo je sasvim dovoljno da u njemu prepoznam fudbalera. Mladića koji je za svojom ljubavi pošao u univerzitetski grad. Nažalost sport koji je volio potrošio je njegove godine na ljubav koja ništa uzvraća.

Preko puta mene sjedio je čovjek nervoznih pokreta. Malo malo gladio je bradu, češkao se po licu. Jezikom je oblizivao usne kao da je nešto maloprije jeo te ukusne ostatke sa usana pokušava pokupi. Nesigurnim pogledom izbjegavao je svaki pogled ka sebi. Vidjelo se da mu društvo u kupeu ne odgovara. Uzalud je tražio saputnika među nama. Alkohola nije bilo. Nedugo nakon polaska voza napustio nas je u potrazi za vagon restorana.

Odmah nakon njegovog izlaska očekivao sam najezdu pretendenata na njegovo mjesto. Jedan mlađi par samo jeslegnuo ramenima vidjevši da ima samo jedno mjesto. Djevojka oskudno obučena prevrnula je očima i produžila niz hodnik.

Nakon par trenutaka u kupe je ušao neznanac kojeg se najmanje moglo očekivati. Četrdesetogodišnjak tamne puti, crne kovrčave kose i kao snijeg bijelih zuba bio je zadnja osoba na svijetu koju bih očekivao u vozu koji je napuštao prestonicu i lijeno se vukao u provinciju sobom noseći izgubljenu ljubav, velike planove za budućnost, razočarenja i neka bolja vremena.
Razmišljao sam i analizirao putnike oko sebe. Činilo mi se da se neko postarao da se svi nađemo u kupeu ovog voza koji je vjerovatno imao i neko svoje ime ili broj. Nevažno, ali eto kao i za mnoštvo toga nađemo nekakav razlog da ponešto zapamtimo, a ponešto i zapišemo.

Razmišljao sam o čovjeku preko puta mene. Nekoliko puta smo se sreli pogledima. Bio je svjestan svoje pojave i uticaja koji izazove gdje god se pojavi. Vjerujem da je od momenta ulaska bio svjestan naše zainteresovanosti za njega. Osjetio sam u njegovom pogledu muku koju izaziva nerazumijevanje i različitost u svijetu gdje je i minđuša u uhu velika predrasuda. Poželih da atmosferu učinim opuštenijom. Da pomognem tom mladom crnom čovjeku.

„Gužva.“-rekoh njemu se obraćajući.

Pomislio sam da je možda studirao u našim krajevima pa da je možda znao naš jezik. Engleskim sam jako loše vladao. Ništa više od uzrečica koji se ponavljaju u filmovima Džona Vejna, Brus Vilisa i ostalih.
Kao bujica njegove riječi ispuniše kupe koji je svoje poglede usmjerio prema njemu.

Izgovorio je par rečenica. Nije znao naš jezik, a niti Engleski. Govorio je svojim maternjim jezikom pretpostavljao sam. Jezik grlen kao žubor potoka prosto je tražio slušanost. Ništa nisam razumio, ali želio sam nastaviti konverzaciju.
Pretpostavio sam da se složio sa mnom oko moje konstatacije.
Potvrdno sam mahao glavom gledajuću ga u oči koje su blistale. U njima se jasno moglo raspoznati zadovoljstvo zbog komunikacije.

„Šta kaže?“-penzionisani oficir me upita stavljajući me u ulogu prevodioca vrele crne Afrike.
„Kaže da se slaže sa mnom, ali da to nije ništa u usporedbi sa gužvom u vozovima njegove države.“-prihvatih ulogu portparola četrdesetogodišnjaka u odijelu koje me je podsjećalo na modu iz ranih sedamdesetih koje se samo sjećam sa slika.
„A kasne li kod njih vozovi kao kod nas?“-nastavi penzionisani oficir sa pitanjem.
„A kasne li vozovi u tvojoj državi kao kod nas?“-na čistom srpskom jeziku upitah neznanca.

Neznanac kojem nisam ni znao imena nastavi pričati. Gledao sam netremice u njega dok je pričao. Gledao je čas u mene čas u ostale u kupeu. Bio je govorljiv. Nisam ga pekidao. Riječi su prosto klokotale, grgoljile, skakutale i šta sve nisu činila, a njegov melodični glas prosto nas je sviju zainteresovao.
Kad je završio svoj monolog penzionisani oficir pogleda u mene očekujući prevod.
Nisam se dvoumio ni časka te mu odgovorih.

„Gospodin Ruanda. Tako se zove naš saputnik. Kaže da vozovi u njegovoj zemlji ne kreću na put dok se svi vagoni ne popune. Ponekad to potraje i po dva dana čekanja što opet uopšte ne stvara kašnjenja. Ustvari cilj putovanja je da se stigne. Brzina uopšte i nije bitna koliko da svi stignu gdje su pošli.“-ozbiljnim glasom mu prenesoh sve što mi gospodin Ruanda reče.

„Iz koje zemlje je gospodin Ruanda?“-trgovac akviziter me upita.
„Iz koje zemlje stižeš?“-upitah ga opet na srpskom jeziku.
Gospodin Ruanda nastavi sa odgovaranjem. Bilo je na momente kao da pjeva. Svima na licima titrao je osmijeh, a on je još detaljnije opisivao svoju zemlju.

„Iz Obale Slonovače. Kaže da je to jedna lijepa i osmjesima bogata zemlja. Na primjer kaže da na pijaci ne postoje cijene već trgovci puštaju kupcima da sami formiraju cijene. Ukoliko se cijena dopadne njemu on osmjehom potvrđuje da se slaže sa njim. Cjenjkanje bi se uglavnom završavalo sa obostranim osmjesima osmjesima kupaca i trgovaca. A u vozovima cijena se određivala važnošću putovanja. Ukoliko je put bio važniji naprimjer dobitak zaposlenja u državnoj službi putnik bi sam platio skuplju kartu stavljajući svima do znanja da je sretan ili ukoliko je povod bio neki manje važan događaj putnik bi ostavio manje novca te ga ostali ne bi gnjavili. Uglavnom sve je bilo u prosjeku kao da su svi platili punu kartu.“
„E to ti je država.“-uzdahnu penzionisani oficir.
„Dragi moji momci kad sam ja bio mlad i polazio u svijet odraslih. Tad se znao red. Ali zato danas vidite gdje smo dogurali.“-značajno pogleda gospodina Ruandu.

„Drogba. Didije Drogba.“-ponavljao je mladić u trenerci.
„Pitaj ga za Drogbu. On mi je idol. Reci mu da zbog njega navijam za Čelzi“-ponavljao je čas gledajući u mene čas u gospodina Ruandu.
Pitanje ponovih gospodinu Ruandi.

On kao da se nasmija. Ponovi ime Drogbe fudbalera Čelzija. Nakon njega poče nabrajati još imena fudbalera sa Afrikog kontinenta. Toliko sam uspio razumjeti. U njegovu glasu osjetio sam ponos. Vjerovatno stoga što je u vagonu voza koji je jezdio prema provinciji pronašao zajednički jezik sa strancima.
„Šta kaže?“-nestrpljivi fudbaler me upita.
„Kaže da ga poznaje lično. Bilo bi mu veliko zadovoljstvo da mu prenese pozdrave samo ne zna od koga pa ga moli da mu kaže svoje ime.“
„Milan Jorgovan.“-spremno se predstavi fudbaler i pruži mu ruku nakon koje mu gospdin Ruanda reče još par rečenica tresući njegovu ruku.
„Šta kaže još?“
„Kaže da bi mu bilo zadovoljstvo da mu budemo gosti kad nas put jednom nasuče na Obalu Bjelokosti. Usput reče da će sigurno na svjetskom prvenstvu navijati i za Srbiju.“-i dalje sam dosoljavao priču vješto balansirajući između gospodina Ruande i ostalih putnika u vozu.

Uz razgovor sa neznancem o kome nisam ništa više saznao od onoga da je crn, komunikativan i vedrog duha brzo mi je proteklo vrijeme do mog silaska sa voza.

Ustao sam spremajuću se da izađem iz kupea. Sa svima sam se pozdravio kimanjem glavom osim sa gospodinom Ruandom s kojim sam se i rukovao vidjevši njegovu zahvalnost što sam mu putovanje a i svima nama učinio interesantnim.
„A kako da pronađem gospodina Ruandu ako nas put odnese u Afriku?“-upita me student zbunjen kompletnom situacijom oko našeg razgovora.
Osjetio sam poglede svih iz kupea na sebi.
„Jednostavno na FB-u. Ukucajte samo gospodin Ruanda. Svijet informatike je čudo.“-nasmijah se na izlasku iz kupea svima.

Dok sam izlazio niz hodnik osjetio sam veliko zadovoljstvo. Uspio sam prodrmati atmosferu u kupeu. Gospodin Ruanda je uveliko pomogao tome. Komunikacija i živa riječ učinili su čudo. Student će možda FB-u dobiti za prijatelja nekog mladog gospodina Ruandu, akviziter će možda osmjehom steći dodatno samopouzdanje i još ponekog klijenta kupca više. Penzionisani oficir možda uvidi veliki utjecaj nesvrstanih i uspjeh u razvoju zemalja trećeg svijeta i vidjeti da vrijeme nije samo spisak obaveza. Fudbaler. Ne znam. Zavisi od njega. Radom se može postati Drogba u bilo kojoj oblasti.  
Pred očima mi je i danas slika gospodina Ruande. Ponekad poželim da ga opet sretnem kad osjetim tišinu i nerazumijevanje oko nas. Neke stvari treba prodrmati iz temelja. Jel tako.
Evo ruke.


Pozdravlja vas mandrak72, portparol trećeg svijeta u drugorazrednoj zemlji kupea prvog razreda.
[ Mandrakizmi ] 22 April, 2010 11:00
Ne vjerujem u organizovani kriminal. Uzdam se u vlastitu sposobnost.

Mazanje očiju nije ljekovito, ali daje rezultate.

Radi mira u kući radije pretresam komšiluk.

Stolici se svi raduju. Rijetkoj samo hemoroidi.

Zubarsku i tvrdu stolicu veže ista muka. Iskaču oči.

Nisam narkodiler. Tjerao sam mak na konac.

Kućni pritvor je sigurna kuća svakog beskućnika.

Beskućnici nemaju izbora. Kućni pritvor je privilegija organizovanog kriminala.

Vođa se sjajno služi jezikom. Nigdje ne ide bez zamjenice.


Pozdravlja Vas mandrak72, politički beskućnik.
[ Koji mi je andrak ] 06 April, 2010 15:00
Poštovani čitaoci. Dugo nas nije bilo u našoj i vašoj rubrici. Globalna popularnost našeg načina iznalaženja problema svih rješenja zatrpala nas je pismima čitaoca iz cijelog svijeta.
Stoga krenimo redom.

Prvo pismo stiže nam iz Španije i u njemu piše.
„Cijenjeni i uvijek rado čitani mandrače72. Ne sumnjam u vaše iskreno mišljenje i savjet. Evo o čemu se radi. Ja sam u godinama kad mnogo štošta polako otkazuje poslušnost. Uhvaćen sam u jednoj ne baš prijatnoj situaciji. Sa police apoteke uzeo sam paket Vijagre i sasvim slučajno ostavio u džep. Isti paket nisam pokazao na kasi za plaćanje. Zaboravio sam. Kako da poboljšam pamćenje. Unaprijed zahvalan. Pedro Varaskroz.“
„Daleki moj druže Pedro. Situacija nimalo jednostavna, ali ne i nerješiva. Čim malko ugrije pokušajte uhvatiti Špansku mušicu, pa će vam se vratiti sjećanje zbog čega ste zaboravili platiti Vijagru.“

Drugo pismo stiže nam iz radne Njemačke i u njemu piše ovako.
„Razložni i nikad bez rješenja uzorni građanine ovog komplikovanog svijeta mandrače72. Bojim se da sam u bezizlaznoj situaciji. Naime zbog pojačanog znojenja dobio sam otkaz na poslu. Zbog bezidejnosti i neugodne situacije primoran sam da Vam se obratim na ovaj način. Pomozite mi molim vas nekim savjetom. Iskreno Vaš Lotar Znoer.“
„Čujem Vaš problem. Mislim da danas u ovako posloženom svijetu ima i rješenje za tebe. Pored svih ovih načina i tužbi koje se odnose za svaki slučaj zasebno tebi predlažem jedno. Podnesi tužbu međunarodnom sudu za ljudska prava. Odsijek za prava na znoj, suze i ostale tekućine. Mnogo sreće u pravnim zavrzlamama moj neznani prijatelju Lotare.“

U slijedećem pismu koje nam stiže iz dalekog Novog Zelanda jedna dama piše ovako.
„Mandrače72. U suzama sam i ne umijem da pronađem riječi kojima bih se suprugu opravdala za učinjeno. Prilikom izlaska automobilom na ulicu u rikverc, pregazila sam supruga. Uplašena urađenim ubacila sam u prvu i vratila se u dvorište i pri tome ponovo pregazila supruga. Ostao je u životu. Šta mi je činiti. Nesretna Hilari Carambolari.“
„Nisam baš najbolje razumio Vaše pismo. Ali mislim da će dovoljno biti da mu priznaš kako je to bio nesrećan slučaj za oboje. Mnogo sreće u daljem životu draga Hilari.“


Pozdravlja Vas mandrak72, rastumačitelj svagdašnjih muka čovjekovih, a i šire.
[ Priče inspirisane poslom ] 05 April, 2010 18:40
Snijeg je sipao kao iz rukavice. Za nas iz Elektrodistribucije reklo bi se bokserske jer nas je nokautirao u prvoj rundi. Kvarova na desetine, a nas tek nekih desetak.

„Jovane, uzeću floridu i još jednog momka sa sobom da im pomognem koliko mogu. Krenuću na teren radi lociranja kvarova na srednjenaponskim mrežama.“-predložih Jovi kolegi po radnom mjestu.
„Ako si raspoložen, sam sam te već mislio pitati. Ja ću ostati sa dispečerom i uklopničarom na vezi da pomognem oko pokrivanja kavrova.“-Jovo se obradova.

Pogledao sam na njega. Bio je pred penzijom. Mnogo mi je pomogao kad sam započinjao sa poslom. Sa njim sam upoznao svu ljepotu, ali i drugu stranu medalje ovog posla.
„Uzmi Dragana sa sobom i pravac DV 10kV Dobrljin. Krenite od rastavljača za Mazić i Cerovicu. Zatim Bujić i Dijelovi.“-dogovarali smo redoslijed detekcije kvarova.
„Važi Jovo. Telefonom nekog od mještana bićemo u kontaktu.“-već sam bio na izlaznim vratima tople i udobne kancelarije koja je jutrom mirisala na sve one projekte koje sam slagao kad sam počinjao sa radom, a na lokalnom radiju promrzlim glasom pjevala je nekadašnja rok diva Slađana Milošević.
Florida je bila jedno poslušno čeljade. Nije marila za sve nas koji smo s ključevima u ruci dolazili i odlazili na teren. Vjerno je zarađivala sve one kilometre puta kroz našu i susjedne tri opštine na kojoj smo održavali mreže i ostale naše objekte.
Slušali smo radio i polako smo osvajali put.

Gomile snijega bile su tek očišćene sa magistarlnog puta za Kostajnicu. Povremeno smo zastajali i odlazili do rastavljača na kojim smo magistralni vod srednjenaponske mreže odvajali od odcjepa za sela do kojih nismo još mogli stići. Naš zadatak je bio da sistemom eliminacije pronađemo vod koji je u kvaru. Da sva ona domaćinstva koja nisu na vodu koji se nalazi u kvaru što prije dobiju električnu energiju.
Kako u to vrijeme nije bilo radio veze u mom automobilu niti smo imali mobilne telefone sa terena smo se javljali telefonski od već nama znanih mještana s kojima smo imali dobru saradnju.

Nakon što je Dragan izvršio manipulaciju ja sam pošao do prve i najbliže kuće da javim u matičnu RJ dispečerima i Jovi. Najviše sam volio kad je on pored njih na vezi. Dobro smo se sporauzumijevali jer smo mnogo vremena provodili zajedno na terenu.
Tek mala stazica do ulaznih vrata na maloj lijepouređenoj kući očišćena od snijega mogla je značiti samo jedno.
„Vjerovatno u kući živi starija osoba.“-pomislih.

Metalna ulazna vrata su bila preda mnom. Pokucao sam jer još nije bilo el. energije.
„Halo gazda. Ima li koga?“-pokušao sam da dozovem gazdu kuće koji je vjerovatno bio pored tople peći.

Nakon par poziva začuo sam i odaziv iz kuće.
„Samo malo sine.“-u glasu se osjećala staračka usporenost.
„A ko je to?“-upitala je starica kojoj sam nazirao obrise iza stakala.
„Mandrak bako. Mandrak72 iz elektrodsitribucije.“-nisam volio kad me neko tako pita ko je, a ja i kad kažem ko sam ta osoba ništa više od toga ne zna.
„Koji sad moj andrak. Jel veliš iz elektre sinko?“-i prije nego sam odgovorio vrata su se već bila otvarala.
„Jest, bako tako je. Iz elektre. Ako bi mogli da se poslužimo telefonom. Da samo javim da mogu uključiti struju u Novom.“-rekoh.
„Ajde ti sine. Kako ne bi mogao nazvati. Nama struja treba.“-otvarala mi je vrata i puštala me u kuću.
„Telefon ti je u hodniku. Nazovi, pa onda uđi u kuću ogrij se. Zima je napolju.“
„Hvala.“-već sam bio pored telefona.
„Nijesi valjda sam sine. Još si mlad. Kako te smiju sama puštati da vrćkaš oko struje?“
„Nisam bako. Sa mnom je i Dragan, čeka me u automobilu.“
„Halo mandrak72 je. Jel Jovo tu. Jovo. Sve smo izrastavljali. Magistralni vod je spreman da se pusti pod napon. Ja ću sačekati pored telefona. Nakon što obavite papirologoju i manipulacije ti meni javi. Javi mi na broj.“-tu sam stao.

Nisam znao broja telefona, pa sam unezvijereno gledao oko sebe.
„Bako koji je broj vašeg telefona. Moraj javiti elektri da me mogu nazvati?“-upitah baku.
„Ne znam ti ja sinko. Ja se samo javljam kad me neko nazove i znam okrenuti broj od djece. Oni mi sve račune uplaćuju. Ja ti od toga ništa ne znam.“-reče baka.
„Jovo nazvaću te za par minuta dok pronađemo broj na koji me možeš nazvati.“-rekoh Jovi
„Jel možda imaš negdje telefonski račun da na njemu pročitam broj?“
„Ne znam bogumi.“-dogega se baka do mene.

Iz ladice ormarića gdje je stajao telefon, baka izvadi par različitih računa.
"Na vidi. Možda se tu negdje nalazi."
Prelistavao sam papire i pronašao tri različita telefonska računa i sva tri na isto ime.
„Bako ko je G.D.. Svi se telefoni na njega vode.“-upitah je.
„E to mi je najstariji sin. Jedan je telefon u njegovom stanu, jedan u novoj kući i treći je kod mene.“-obradova se baka misleći da će mi pomoći.

Ponovo sam nazvao RJ. Dao sam im sva tri boja telefona.
„Nazovite odmah svaki od ovih brojeva i nek dvaput odzvoni. Kad nazovete pravi ja se odmah javljam.“
Nakon par trenutaka valjda iz drugog pokušaja dispečer je pogodio broj.

„OK. Čekam dalja uputstva.“-bio sam zadovoljan zbog dosjetljivosti kojom sam riješio problem.
„Hajde ti sjedi dok oni ponovo ne nazovu.“-pozva me baka u kuhinju.
Dok sam joj predavao papire i račune iz njih ispade jedna slika.

Sagnuh se da dohvatim sliku sa tepiha. Istovremeno sam prepoznao djevojku sa slike.
„Slađa.“-rekoh.
„Ti znaš moju unuku?“-baka me zbunjeno pogleda.
„Znam bako kako ne bih znao.“-rekoh.
Baka sumnjičavo pogleda u mene.
„A otkud ti znaš moju Slađu?“
„Iz grada bako. Znamo se već dugo.“
A baka se sva nekako uspremeta pa nastavi sa ispitivanjem.
„A jesi li ti možda momak?“

Zbunjen bakinim pitanjima ni sam ne znadoh šta odgovoriti.
„Momak. Ma nisam ja momak.“-misleći na to da nisam Slađin momak.
„A kad nijesi momak šta ti onda tražiš kraj Slađe?“-stade baka da me kori.
„Ima da budeš kraj svoje žene i djece, a ne pored moje Slađe.“-baka je već podizala ton.
„A kako da budem kraj svoje žene kad je nemam.“-počeo sam se pravdati.
„Aaaa. Već si se razvodio bećaru jedan. Dalje ruke od moje Slađe. Ona će ići za doktoricu.“-baka je i dalje nastavila u sve žešćem tonu.

Telefonski poziv prekinuo je naš razgovor.
Nakon obavljenog telefonskog razgovora vratio sam se do bake koja je i dalje bila spremna na razgovor.

„Bako nisam se ni ženio. Ja sam još uvijek momak. No Vi ste me zbunili sa pitanjem.“
„Kako nisi kad si maloprije rekao da nisi momak?“
„Ja sam mislio da me pitate da li sam Slađin momak, a ne da li sam momak ili sam ženjen.“-vidno olakšanje popravilo je situaciju.

Baka mnogo bolje raspoložena ponudi mi bananu.
„Lijepa je moja Slađa ko lutka.“-baka je hvalila svoju unuku pokazujući mi njenu sliku.
„Jeste bako. Ljepša je od ike banane.“-nesvjesno izvalih glupost.
„Nego de ti meni reci jel se momci motaju oko nje. Ma ima da lome noge zbog nje. Znam ja nju. Pametna je to glavica babina.“
„Ne znam bako. Pogledaću drugi put.“-dovršavao sam bananu.
„Samo ti nju pripazi sinko. Ukoliko se pojavi neki mangup ti samo babi javi pa ću ja njemu pokazati.
„Hoću bako. Ne damo mi našu Slađu tamo nekakvom bezveze.“-morao sam prihvatiti bakinu ponudu.
„A bogami i ti si pametan i naočit momak. Srećna će biti ta koja uzmeš za ženu.“-pokušavla je da maksimalno popravi stuaciju.

Neslužbeni pakt za Slađinu bebjednost bi sklopljen.
„Ponesi i onom svom kolegi bananu. I zapamti. Čuvaj mi Slađu“-baka mi je mahala vidno zadovoljna da je našla saveznika u borbi za Slađinu budućnost.
Dok je Dragan jeo bananu ja sam mu prepričavao događaj sa bakom u kući. Od srca se nasmijao nesporazumu sa njom.
„Bogme ako te ovako budu hranile babe po selima bićeš ti momak i po.“-reče Dragan još uvijek pod dojmom događaja.

Nedugo nakon toga kada sam pričao Slađi za pomenuti događaj slatko se ismijala.
„Samo se ti smij. Tvoja će baka dobivati detaljne izvještaje, pa ti vidi kako ćeš s njom.“-tobože priprijetio sam joj.

Kako god. Slađana je izučila za doktoricu, pa samim tim vjerujem da je umijela bolje od mene prepoznati bezveznjakoviće koji su se motali oko nje. Udana je i ima djecu. Možda je tome doprinjeo i moj pakt sa njenom bakom. Ko zna. Kad god je sretnem sjetim se banane i njene bake.

Nemojte nikad žuriti sa odgovorom. Možda se negdje nalazi kora od banane te se lako možete okliznuti.


Pozdravlja Vas mandrak72, balkanski prvak u sobnom klizanju na kori banane.
Hit Counter
Free Web Counter