Voz je bio dobro popunjen putnicima. Tražilo se mjesto više. Svi oni koji su sjedili na neki poseban način kao da su govorili svojim pokretima, pogledima onima što stoje po hodnicima kao i onima koji povremeno otvaraju vrata kupea i razočarano odlaze dalje niz hodnik vukući velike torbe i kofere mrmljajući sebi u bradu.

„ Više sreće prika. Tako ti je to kad čekaš zadnji momenat da kreneš na voz. Jesi li možda čuo za rezervaciju....“
U kupeu pored mene nalazilo se još pet putnika. Svi su ćutali.

Bio je tu jedan stariji čovjek penzioner. Po načinu sjedenja i držanja jasno se moglo na njemu prepoznati da je nekoć bio vojno lice. Maslinastozelenu boju zamijenila je tmurno siva u različitim nijansama. Glatkoizbrijano lice i visoko podignuta brada isticala je njegovu pedantnost. Samo je jednom prokomentarisao kašnjenje voza na polasku.
„Ima li ikakvog reda u ovoj državi. Može li kod nas bar voz u polasku da krene na vrijeme. Sramota.“-značajno je pogledao na ručni časovnik marke Raketa kako sam kasnije primjetio.

Odmah do njega sjedio je jedan reklo bi se student. Duga kosa svezana u rep i nekoliko pramenova koje je stalna namještao prstima zakašivši ih za uši i nekoliko dana stara brada upućivala je na studenta iz unutrašnjosti koji je u svom velikom rancu nosio prljav veš na pranje, nekoliko knjiga koje neće ni otvoriti na produženom vikendu zbog nastupajućih prvomajskih praznika. Čim je sjeo odmah se izvalio na sjedištu ne hajući mnogo za ostale putnike. Sušta suprotnost penzionisanom oficiru do njega.

Nasuprot studenta do prozora leđima okrenut gradu kojeg smo svi napuštali sjedio je akviziter za prodaju kojekakvih gluposti sa imenima kojima se razmetao čim je ušao u kupe, ali vidjevši da nam ta imena i proizvodni ne znače ništa stidljivo se povukao u sebe vjerovatno se kajući u sebi što je svojom nametljivošću dodatno ohladio atmosferu u kupeu. Odijelo na njemu jasno je pokazivalo koliko se neuodno osjeća u njemu. Kao da je i sam bio svjestan da se nalazi u svijetu koji nije za njega, ali nedostatak posla u njegovoj maloj varoši i oglas u lokalnim novinama bili su pozivnica za novi početak.

Do mene je sjedio mladić u trenerci. Izazito jak parfem, čičkovo ulje u kosi počešljanoj i natpis na trenerci FK BSK velikim slovima bilo je sasvim dovoljno da u njemu prepoznam fudbalera. Mladića koji je za svojom ljubavi pošao u univerzitetski grad. Nažalost sport koji je volio potrošio je njegove godine na ljubav koja ništa uzvraća.

Preko puta mene sjedio je čovjek nervoznih pokreta. Malo malo gladio je bradu, češkao se po licu. Jezikom je oblizivao usne kao da je nešto maloprije jeo te ukusne ostatke sa usana pokušava pokupi. Nesigurnim pogledom izbjegavao je svaki pogled ka sebi. Vidjelo se da mu društvo u kupeu ne odgovara. Uzalud je tražio saputnika među nama. Alkohola nije bilo. Nedugo nakon polaska voza napustio nas je u potrazi za vagon restorana.

Odmah nakon njegovog izlaska očekivao sam najezdu pretendenata na njegovo mjesto. Jedan mlađi par samo jeslegnuo ramenima vidjevši da ima samo jedno mjesto. Djevojka oskudno obučena prevrnula je očima i produžila niz hodnik.

Nakon par trenutaka u kupe je ušao neznanac kojeg se najmanje moglo očekivati. Četrdesetogodišnjak tamne puti, crne kovrčave kose i kao snijeg bijelih zuba bio je zadnja osoba na svijetu koju bih očekivao u vozu koji je napuštao prestonicu i lijeno se vukao u provinciju sobom noseći izgubljenu ljubav, velike planove za budućnost, razočarenja i neka bolja vremena.
Razmišljao sam i analizirao putnike oko sebe. Činilo mi se da se neko postarao da se svi nađemo u kupeu ovog voza koji je vjerovatno imao i neko svoje ime ili broj. Nevažno, ali eto kao i za mnoštvo toga nađemo nekakav razlog da ponešto zapamtimo, a ponešto i zapišemo.

Razmišljao sam o čovjeku preko puta mene. Nekoliko puta smo se sreli pogledima. Bio je svjestan svoje pojave i uticaja koji izazove gdje god se pojavi. Vjerujem da je od momenta ulaska bio svjestan naše zainteresovanosti za njega. Osjetio sam u njegovom pogledu muku koju izaziva nerazumijevanje i različitost u svijetu gdje je i minđuša u uhu velika predrasuda. Poželih da atmosferu učinim opuštenijom. Da pomognem tom mladom crnom čovjeku.

„Gužva.“-rekoh njemu se obraćajući.

Pomislio sam da je možda studirao u našim krajevima pa da je možda znao naš jezik. Engleskim sam jako loše vladao. Ništa više od uzrečica koji se ponavljaju u filmovima Džona Vejna, Brus Vilisa i ostalih.
Kao bujica njegove riječi ispuniše kupe koji je svoje poglede usmjerio prema njemu.

Izgovorio je par rečenica. Nije znao naš jezik, a niti Engleski. Govorio je svojim maternjim jezikom pretpostavljao sam. Jezik grlen kao žubor potoka prosto je tražio slušanost. Ništa nisam razumio, ali želio sam nastaviti konverzaciju.
Pretpostavio sam da se složio sa mnom oko moje konstatacije.
Potvrdno sam mahao glavom gledajuću ga u oči koje su blistale. U njima se jasno moglo raspoznati zadovoljstvo zbog komunikacije.

„Šta kaže?“-penzionisani oficir me upita stavljajući me u ulogu prevodioca vrele crne Afrike.
„Kaže da se slaže sa mnom, ali da to nije ništa u usporedbi sa gužvom u vozovima njegove države.“-prihvatih ulogu portparola četrdesetogodišnjaka u odijelu koje me je podsjećalo na modu iz ranih sedamdesetih koje se samo sjećam sa slika.
„A kasne li kod njih vozovi kao kod nas?“-nastavi penzionisani oficir sa pitanjem.
„A kasne li vozovi u tvojoj državi kao kod nas?“-na čistom srpskom jeziku upitah neznanca.

Neznanac kojem nisam ni znao imena nastavi pričati. Gledao sam netremice u njega dok je pričao. Gledao je čas u mene čas u ostale u kupeu. Bio je govorljiv. Nisam ga pekidao. Riječi su prosto klokotale, grgoljile, skakutale i šta sve nisu činila, a njegov melodični glas prosto nas je sviju zainteresovao.
Kad je završio svoj monolog penzionisani oficir pogleda u mene očekujući prevod.
Nisam se dvoumio ni časka te mu odgovorih.

„Gospodin Ruanda. Tako se zove naš saputnik. Kaže da vozovi u njegovoj zemlji ne kreću na put dok se svi vagoni ne popune. Ponekad to potraje i po dva dana čekanja što opet uopšte ne stvara kašnjenja. Ustvari cilj putovanja je da se stigne. Brzina uopšte i nije bitna koliko da svi stignu gdje su pošli.“-ozbiljnim glasom mu prenesoh sve što mi gospodin Ruanda reče.

„Iz koje zemlje je gospodin Ruanda?“-trgovac akviziter me upita.
„Iz koje zemlje stižeš?“-upitah ga opet na srpskom jeziku.
Gospodin Ruanda nastavi sa odgovaranjem. Bilo je na momente kao da pjeva. Svima na licima titrao je osmijeh, a on je još detaljnije opisivao svoju zemlju.

„Iz Obale Slonovače. Kaže da je to jedna lijepa i osmjesima bogata zemlja. Na primjer kaže da na pijaci ne postoje cijene već trgovci puštaju kupcima da sami formiraju cijene. Ukoliko se cijena dopadne njemu on osmjehom potvrđuje da se slaže sa njim. Cjenjkanje bi se uglavnom završavalo sa obostranim osmjesima osmjesima kupaca i trgovaca. A u vozovima cijena se određivala važnošću putovanja. Ukoliko je put bio važniji naprimjer dobitak zaposlenja u državnoj službi putnik bi sam platio skuplju kartu stavljajući svima do znanja da je sretan ili ukoliko je povod bio neki manje važan događaj putnik bi ostavio manje novca te ga ostali ne bi gnjavili. Uglavnom sve je bilo u prosjeku kao da su svi platili punu kartu.“
„E to ti je država.“-uzdahnu penzionisani oficir.
„Dragi moji momci kad sam ja bio mlad i polazio u svijet odraslih. Tad se znao red. Ali zato danas vidite gdje smo dogurali.“-značajno pogleda gospodina Ruandu.

„Drogba. Didije Drogba.“-ponavljao je mladić u trenerci.
„Pitaj ga za Drogbu. On mi je idol. Reci mu da zbog njega navijam za Čelzi“-ponavljao je čas gledajući u mene čas u gospodina Ruandu.
Pitanje ponovih gospodinu Ruandi.

On kao da se nasmija. Ponovi ime Drogbe fudbalera Čelzija. Nakon njega poče nabrajati još imena fudbalera sa Afrikog kontinenta. Toliko sam uspio razumjeti. U njegovu glasu osjetio sam ponos. Vjerovatno stoga što je u vagonu voza koji je jezdio prema provinciji pronašao zajednički jezik sa strancima.
„Šta kaže?“-nestrpljivi fudbaler me upita.
„Kaže da ga poznaje lično. Bilo bi mu veliko zadovoljstvo da mu prenese pozdrave samo ne zna od koga pa ga moli da mu kaže svoje ime.“
„Milan Jorgovan.“-spremno se predstavi fudbaler i pruži mu ruku nakon koje mu gospdin Ruanda reče još par rečenica tresući njegovu ruku.
„Šta kaže još?“
„Kaže da bi mu bilo zadovoljstvo da mu budemo gosti kad nas put jednom nasuče na Obalu Bjelokosti. Usput reče da će sigurno na svjetskom prvenstvu navijati i za Srbiju.“-i dalje sam dosoljavao priču vješto balansirajući između gospodina Ruande i ostalih putnika u vozu.

Uz razgovor sa neznancem o kome nisam ništa više saznao od onoga da je crn, komunikativan i vedrog duha brzo mi je proteklo vrijeme do mog silaska sa voza.

Ustao sam spremajuću se da izađem iz kupea. Sa svima sam se pozdravio kimanjem glavom osim sa gospodinom Ruandom s kojim sam se i rukovao vidjevši njegovu zahvalnost što sam mu putovanje a i svima nama učinio interesantnim.
„A kako da pronađem gospodina Ruandu ako nas put odnese u Afriku?“-upita me student zbunjen kompletnom situacijom oko našeg razgovora.
Osjetio sam poglede svih iz kupea na sebi.
„Jednostavno na FB-u. Ukucajte samo gospodin Ruanda. Svijet informatike je čudo.“-nasmijah se na izlasku iz kupea svima.

Dok sam izlazio niz hodnik osjetio sam veliko zadovoljstvo. Uspio sam prodrmati atmosferu u kupeu. Gospodin Ruanda je uveliko pomogao tome. Komunikacija i živa riječ učinili su čudo. Student će možda FB-u dobiti za prijatelja nekog mladog gospodina Ruandu, akviziter će možda osmjehom steći dodatno samopouzdanje i još ponekog klijenta kupca više. Penzionisani oficir možda uvidi veliki utjecaj nesvrstanih i uspjeh u razvoju zemalja trećeg svijeta i vidjeti da vrijeme nije samo spisak obaveza. Fudbaler. Ne znam. Zavisi od njega. Radom se može postati Drogba u bilo kojoj oblasti.  
Pred očima mi je i danas slika gospodina Ruande. Ponekad poželim da ga opet sretnem kad osjetim tišinu i nerazumijevanje oko nas. Neke stvari treba prodrmati iz temelja. Jel tako.
Evo ruke.


Pozdravlja vas mandrak72, portparol trećeg svijeta u drugorazrednoj zemlji kupea prvog razreda.