Грбо је неугледни мјешанац. То га није
издвајало од осталих сеоских паса. Уосталом сељаци нису много марили с
ким се керуша парила. Село је велико, керова много. Много је и посла да
би се сељак бавио пасијом забавом.
Уосталом газда уколико би одлучио до
подмлади дворишно обезбијеђење одабрао би по њему најљепше штене,
оставио за куће а остале подијелио евентуално заинтересованима или би их
подавио у оближњем водотоку. Још једна гладна уста никоме нису
неопходна.
Необично у том поретку ствари је чињеница како је и Грбо преживио.
„Двадесет и шест година!“ – с невјерицом сам понављао за комшијом док ми је причао о Грби.
Моје познанство с Грбом започело је с
почетком подизања сеоског имања. Тај сеоски лајавац никада није
показивао велику потребу за мојим присуством што ме је понекад помало и
иритирало. Чак би се могло прије рећи да је своју наклоност више
показивао према моме оцу и мајци.
Комшија је поред њега имао још једног ротвајлера, једног кућног чупавца те мјешанца ниског раста најближег каквом јазавичару.
Да ли због својих година Грбо није био
на ланцу. Имао је пред собом сво сеоско пространство. Међутим није он
био авантуриста немирног духа.
Непогрешиво би знао када је код нас
вријеме јелу. Лаганим кораком прешао би преко пута и прешао у наш
посјед. Отац би редовно устао од стола, узео дио хране и бацио пред
њега. Када отац није био ту исто би то учинила и мати.
Након што би појео понуђено опет би се истим путем вратио у своје двориште.
Годинама је то тако трајало. Када није било оца ни мајке на селу храну би му носила супруга или ја.
Вријеме је пролазило. Смијењивала су
се годишња доба. Родитељи уриједили одласке на село. Грбо је прелазио по
навици. Чекао свој дио оброка.
Још једна зима је минула. Прољеће је
увелико стигло у село. Захуктавали су се радови у башти. С прољећем су
се и наши одласци на селу интензивирали.
Доручак је био на столу. Топли
уштипци, сланина, сир, ајвар. Годили су уморном тијелу. Снага се
враћала. У тањиру преостао је уштипак, сланина. Знао сам шта чинити.
Изнио сам храну на уобичајено мјесто, погледом тражио Грбу. Надао се да
ћу га видјети како тромим кораком иде по храну, нимало ми не указујући
било какву захвалност, најмањи потез махања репа. Навикао сам се на то
од њега.
Није га било.
Наставио сам са осталим радовима на
имању. Кад је умор почео да стеже моје тијело сунце је већ зашло. Изнова
сам нахранио тијело и утонуо у заслужени сан.
Након доручка прикупио сам остатке хране и изнио их на двориште за Грбу.
Koliko sam
samo puta sa zavišću gledao na komšiju s kakvom lakoćom mijenja automobile.
Uspijevao je loš automobil da dobro proda, a dobar jeftino da kupi. Često bih
se čudio zašto se brzo riješavao dobrih automobila. Tu njegovu osobinu pripisivao
sam njegovom nedostatku sentimentalnosti.
„Zašto da
ne uzmem neku kintu za njega. Ipak, to je samo gomila metala“, znao bi reći.
Bože,
koliko sam samo vagao, razmišljao, istraživao kada sam bio skupio novac za
kupovinu automobila. Čini mi se da sam sa svakim danom manje znao i bio siguran
u svoje stavove. Ono što bi danas proglasiopravom odlukom, već sutra bi nazivao najvećom glupošću.
„Kome sutra
takav auto prodati?“.
Kada je
došlo vrijeme za prodaju mog vremešnog automobila pokušao sam da komšiju koji
je već imao svoj plac za prodaju polovnih automobila da konsultujem kako bih
formirao cijenu i dao automobil na prodaju preko oglasa.
„Da je bar
švabo, dobio bi dobru cijenu. Ovako korejca neće niko, osim ako cijena nije
daleko ispod one koju očekuješ.“
Njegova
cijena je bila upola one koju sam očekivao, ali morao sam i njega da razumijem.
Živio je od toga.
Automobil
sam dao na oglas, formirao sasvim pristojnu i fer cijenu.
Po običaju posjeta
oglasu je bilo ali ne i konkretnih ponuda. Tek nakon osam dana javio se čovjek
da bi došao da pogleda automobil u srijedu.
Automobil
sam oprao, očistio i čekao na dogovorenom mjestu.
Bio sam
tužan dok sam gledao mog Ševroleta kako trpi ispitivačke poteze i poglede sumnjičavog
Andrije iz Prijedora.
Automobil
sam kupio uz pomoć roditelja. Nikada neću zaboraviti onaj dan kada sam sa
suprugom otišao u Banja Luku da uplatim avans. Činilo se da lebdim. Zajedno sa
nama bile su naše dvije kćeri u salonu, još uvijek sasvim malene da bi mogle da
shvate buru emocija kada sam potpisao ugovor u kupovini automobila. Bio je to
prvi novi automobil u mojoj radničkoj porodici. Dok sam potpisivao ugovor
krajičkom oka posmatrao sam njihove male sandale tog toplog maja 2010 godine i
ruke supruge koja ih je držala.
„Imaš
nekoliko fleka na zadnjem sjedištu. Znaš li koliko košta dubinsko pranje?“,
pokušavao je indirektno obarati traženu cijenu Andrija.
Ćutao sam.
Da dobro znam za njih. Nisam ni pokušao da ih skrijem. Znam i da su nastale
avgusta iste te godine kad je automobil kupljen. Vraćali smo se sa sjajnog
ljetovanja iz Herceg Novog. Te godine mlađa kćerkica nije mnogo marila za
kupanje u moru. Više je uživala u pijesku i na ležaljci nego u moru. Pored toga
dobro sam pamtio večernje šetnje, kada bi nakon nekog vremena stala ispred mene
tražeći da je nosim. Nerijetko bi zaspala na ramenu. Zbog vijugavog puta i
krivina mlađoj kćerkici bila je mučnina pa smo stali pored puta da se osvježi i
malo oporavi. Prilikom ponovnog kretanja ispala joj je flašica sa sokom koji se
razlio po sjedištu.
„Na vratima
ima nekoliko packi.“, prenuo me je pedantni Andrija dok sam premotavao film sa
ljetovanja.
Da imao je.
A ko ih nema. Svi ih imamo. Neko mi je ogrebao auto dok sam sav smeten i
usplahiren kupovao sokove i kolače za babicu i doktora u Prijedoru. Iako sam po
treći put postao otac nisam mogao da ne pustim suzu kada su mi iznijeli
zamotuljak od 3900 grama koji sam poljubio a sestra se čudila kako otac može da
pusti suzu. Možda bi razumjela kada bi znala kroz šta sam sve prošao do tog
trenutka. Komplikacije pri porodu, uznemireni poziv od doktora da se vratim u
Prijedor zbog supruge. Njenog blijedog i zabrinutog lica koje je samo par sati
prije toga blisatlo. Lice njaljepše trudnice ikada. Sve one bitke, čekaonice,
sumnje i razočaranja dok smo čekali da dobijemo prvo dijete. Prve temperature,
ospice, alergije, astmu. A taj dan sam već bio otac treći put.
„Imaš i
neko ulubljenje na haubi.“, zabrinuto je odmahivao glavom.
„E moj
Andrija“, mislio sam onako za sebe i smješako se dok ga gledam. Da ti samo znaš
koliko sam taj dan bio narastao kada je moja najstarija kćerka osvojila nagradu
kao ubjedljivo najbolji đak generacija ne bih se čudio da sam ga zgužvao kao
brod od papira kada sam se naslonio na njega, a ne samo haubu ulubio.
Kroz glavu
su mi prolazile sve one situacije kada sam zabrinuto jurio u bolnicu u
Prijedoru, nosio igračke da mi kćer ne plače na rastanku ali bez uspjeha,
odzvanjao sav onaj smijeh dok smo se smijali dogodovštinama sa plivanja, sela,
kupovinama na sajmu knjiga u Banja Luci.
Sa svakom
novom primjedbom, manom Andrija je nesvjesno povećavao cijenu automobila.
„Znaš, ja
ne bih mogao da ti dam više od .... konvertibilnih maraka. To bi bila moja
zadnja cijena.“
Isuviše
malo je ogrebotina, ulubljenja. Ništa nasuprot svim onim momentima koje ću
zauvijek pamtiti i koji su oblikovale i obogaćivale porodicu i mene svih ovih
godina.
„Automobil
nije na prodaju“, s radošću uskliknuh.
Andrija
nažalost toga trenutka nije znao da pred sobom ima limuzinu od milion dolara.
Svejedno ni onda ne bi mogao da mu prodams crvenog Ševroleta.
Ogrebotine
ponekad govore mnogo više nego polirana karoserija. One su potvrda svih
prohujalih godina, najjači svjedoci da smo živjeli. Neke od njih ne bi mogle
sakriti ni najvještije ruke lakirera, one se nose kao ordenje životu. Najvećem
bogatstvu.
Kada bi neko posmatrao Miloša s cigaretom u ustima a da ga
dovoljno ne poznaje ne bi odmah uočio da ima kratku bradu, onu odmilja u narodu
nazvanom umjetnička. Čak ne bi pomislili da ima brkove.
Kada Miloš zapali cigaretu, postavi je između kažiprsta i
srednjeg prsta. Pri tome čvornati kažiprst pokriva kompletnu gornju usnu, a
srednji i ostali prsti donju usnu i bradu. Samo sjajni plamičak bi se zažario
kada bi duboko udahnuo, povukao novi dim, zastao par trenutaka i ispustio ga
ispod prsta iznad donje usne i brade. I postupak bi ponavljao sve dotle se
crveni plamičak ne bi primakao do požutjelih prsta.
Dok je u limenoj pepeljari pred domom zdravlja gasio opušak
od cigaret, pažljivi posmatrač bi primjetio njegovu bradu. Prosijedu njegovanu
bradu koja je od duvana poprimala zlatne tonove.
Energičnim korakom uputio se na zakazani ljekarski pregled
kod porodičnog ljekara.
„Pa, Miloše“, otezao je sa dijagnozom stari ljekar dok je
pogledao u njegovom pravcu, „čini se da je vrijeme da duvan od danas bude
pripisan prošlosti“.
Miloš je dalje jednim dijelom svoje prisutnosti slušao
ljekara, njegovu dijagnozu, predloženu terapiju. Sve zabrane i preporuke, sve
opasnosti od nepridržavanja od njih, a drugim dijelom sebe je razmišljao o svemu
onome štoe je prethodilo posjeti ljekaru.
Dan prije poslodavac ga je pozvao u kancelariju, nimalo
nježno mu saopštio da zbog pomanjkanja posla mora otpustiti dio radnika među
njima i Miloša.
„Znaš, ja sam siguran da ćeš se ti lako snaći. Za dobrim
radnikom se uvijek otimaju,“, ni sam siguran da govori istinu tješio ga je
poslodavac, „a čim se meni ukaže potreba ja znam gdje si ti i zvaću te ponovo
na posao. Sad je tako kako je, ja moram ostaviti mlađe. Manje su skloni
bolovanju. Ti to najbolje razumiješ.“
„Znaš, ja sam siguran da ćeš slušati savjete. Ukoliko se
budeš pridržavao savjeta prodisaće pluća, a posao neće pobjeći. Evo napisaću ti
poštedu za narednih mjesec dana, pa poslije ćemo vidjeti. Kontrola je za mjesec
dana“, jednoličnim glasom i dalje je pričao ljekar.
Miloš nije ništa rekao, kimnuo je glavom, nasmješio se
doktoru, uzeo napisanu potvrdu i recepte i izašao u hodnik.
Da nije bio kod ljekara prije par trenutaka odmah bi se
mašio za džep, pogužvanu kutiju s cigaretama i vještim pokretom uplaio
cigaretu. Sve je to po navici uradio, sem što nije upalio cigaretu. Dlanom je
prekrio usta i bradu, držao nezapaljenu cigaretu. Umjesto dima kojeg bi
zaustavljao u plućima praveći protivtežu boreći se s mukom koja ga je
pritiskala iz vanjskog dijela svijeta. Ali kako nije bilo dima bitka je već
bila izgubljena. Ljutito je zgužvao cigaretu i tromim korakom uputio se kući
gdje ga je čekala porodica.
Ovoga puta scenario koji je njegova supruga čitala čim bi ga
spazila bio je bačen. Zgužvan i odbačen. Miloš nije mogao nikada da joj zataji
kada ima neki problem. Pokušao bi da ga zamaskira cigaretom, ali jasno je
čitala njegovu mimikriju. Pustila bi ga da se izduva, prepuštajući mu da odredi
pravi trenutak da joj saopšti svoje muke. Ovoga puta o maski nije bilo govora.
S vrata ga je pročitala. Nije ga ništa pitala.
„Dobro je“, promrmljao je mimikriju koja to nije,
odlažući još koji trenutak do istine.
Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i omašćeni lola s čvarcima na reveru i slaninom ko podlanica mjesto fitilj kravate.
Ivica nije poput
drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov
mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?
Nerijetko kad
pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim.
Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije
uspoređuje s uspjehom.
Teško da će mi
neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da
pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.
„Kako malo? Pa to
je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak
konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“
U godinama kada
je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da
misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se
našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma
i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.
„Šuga“,
pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne
skidajući osmjeh.
Nedugo nakon
toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim
procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.
„Zašto ga
pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su
smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan
poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.
Nisam želio da
odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam
ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese
đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo
važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata
se nije ni nazirao.
Otud i brašno.
Kao što sam na
samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak
rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“,
kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.
Prošle su godine.
Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje
za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje
osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti
osuđuje. Sebi prebacuje.
Ivica nije.
Nije birao posao.
Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.
U takvim slučajevima
posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne
zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i
tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat
ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.
Podigao je pogled
koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki
stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i
lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na
krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.
„Dimnjake niko ne
čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.
„Hljeba ili kruha“,
zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi
uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.
Izdaleka sam ga
primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon
plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao
skriti.
„Bogami Ivice,
pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“
Stavio bi prst na
usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je
to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od
zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na
krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.
Zaista Ivica nije
poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu,
pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna.
Kakvu druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.
Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.
„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca. „Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji. „Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost. „Kupujem“, odsječno odgovorih.
Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.
Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac. Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.
„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.
Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.
„Imitacija“, malo glasnije ponovih.
Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi. Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.
Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.
„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.
Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.
Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.
„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.
Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja. I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.
„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“
Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže. Uplašen, podignuh prst. Za godine pred nama. Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.
Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih. Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.
„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku. „Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“
Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.
„Varnica“, pomisli.
Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte. Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva. Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata. Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti. Padaju podlo. Iz noći. Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.
Sjekira je radila. Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.
Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,.. Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.
„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.
Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.
Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.
Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove. Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.
Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći. Samo kad bi htio.
„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“
I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.
„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“
Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš. I ptići. I kljun. Mrvice. I to bi bilo to. Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj. Znao je on to. I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.
Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru. Ali ona je jedna. Niko društvo da joj pravi. I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi. Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.
„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“
Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.
Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju. Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.
„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“. „Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj. „On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“ „Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“. „Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.
Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.
„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju. „Zašto?“, zapita panj. „Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.
Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.
„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.
Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.
Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.
„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada. „Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“
Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.
„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.
Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.
„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“
Uslijedio je i treći udarac.
„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.
I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio. I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.
Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao. Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.
Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji. Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi. Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.
Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom. Pod nogama.
Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.
Glavna uloga? Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,.. Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on. Da li je to tvrdica? Ne. Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.
Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on? Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.
Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube. Da li je to kraj priče? Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.
Sve je počelo od njega. Čovjek sa motornom pilom renomiranog proizvođača novije proizvodnje stao je pored njega. Tristogodišnjaka. Moglo bi se reći starosjedioca, odličnog poznavaoca prilika u šumi. Očekivao je pitanje, savjet. Ali njega nije bilo. Nije bilo poštovanja. Odavno su odnosi mladih prema starim bili nipodaštavajući. Savremena tehnologija samo je pogoršala stanje. Ubrzala točak koji je nepovratno jurio ka ambisu. Kraju.
Čovjek je još jednom pogledao u visinu, nekoliko trenutaka nišaneći jednim okomspuštao vertikalu sve do njega. Vertikala je bila tek metar ili dva od oslonca. Zazvonio je telefon. To svjetsko čudo tehnologije doprlo je i u najudaljenije dijelove šume: „Jesi li stigao?“ „Da“, slabašan glas je odgovarao s druge strane bežične veze. „Ponesi hranu, čekam te kod njega“.
Kod „njega“. Sablasno i prijeteći je zazvučalo tog svježeg jutra. Čovjek sa motornom pilom i bez zaštitne opreme pripremao je svoj alat kao hirurg skalpele pred operaciju. Razmještao nekim čudnim redoslijedom. Za hirurga se podrazumijevalo da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali da li je tako bilo i sa njim.
„Da li će učiniti sve što je u njegovoj moći? Da li je njegovo obrazovanje dovoljno i kakve su mu kvalifikacije?“
Čovjek je zviždukao neku pjesmicu s malo ritma i povremeno ubacivao neke lascivne rime. Potpuno neprimjerene treunutku u kome se nalazilo i mjestu koje takve trenutke ne pamti, a bilo ih je. Dabome. U njegovim godinama kada polako sjećanje blijedi još uvijek se nalazi mnoštvo slika.
Ubrzo je stigao i drugi čovjek. Bio je nasmijan. Žurnim koracima stigao je u sigurnost i spokoj koji su tek narušavali njegovi neujednačeni koraci. Dok je prilazio pogled je digao ka krošnji.
„Koliki je, majku mu?“
Iz unutrašnjeg džepa na kaputu iznenada je potegao neku flašicu sa žućkastom tečnošću, brzim pokretom odvrnuo čep i sasuo izvjesnu količinu iste tečnosti niz grlo. Spustio je flašicu od usta, istom rukom je pružio svom poznaniku, a nadlanicom druge ruke skidao kiseli osmjeh sa neobrijana lica.
„Valja nazdraviti. Apetita radi. Lanjska je“.
Za blijedu salamu zaista je trebalo apetita. Brza hrana s nogu nije davala nadu. Brzo se bližio čas.
„Koliko je godina trebalo?“
Činilo se da je odluka prebrzo donesena. Ni tehnologija nije zakazala. Motorna pila renomiranog proizvođača novije proizvodnje koja s pokretnih traka silazi svakih nekoliko sekundi opravdala je svoju investiciju. Sad je do čovjeka. Uslovi su tu. Svi su ispunjeni do jednoga. Oni su tu. Sigurni u svoju kvalifikaciju. Ispunjena je i forma doručka. Stomačna duplja je ispunjena. Želudac se nije stigao pobuniti. Ućutkan je mlazom ljute prepečenice. Nakon što su reženjevi salame naslagani sasvim je svejedno da li je u pitanju bila šljivovica ili možda rakija od crnice kruške. Gorčina je ostala da se bori sa aromom, zaslađivačima, emulgatorima, vješto upakovanim pod najlonom simpatičnog logoa nove firme na tržištu suhomesnatih proizvoda. Sve pod plaštom slike zdravog žutog pileta koje je svojim nedužnim okicama ulijevalo povjerenje. Tu je i motorna pila. O proizvođaču se sve već zna. Renomiran je i ulja su tu. Zadovoljavaju ekološke standarde.
„Nešto na bazi bio ulja“, reći će jedan od njih dvojice prekinut samrtnom tišinom stogodišnje šume.
Tu je i on. Gorostas. I nije slučajno da je dobio takvo ime. S pravom ga je nosio sve ove godine, decenije i vijekove. Znao se nositi sa svim nedaćama. Velikim i snažnim vjetrovima, mokrim i teškim snjegovima. Zalutalim kuršumima. Nije to uzimao k srcu. Ubilo bi ga odavno.
Motorna pila je zaječala. Njena jeka je ispunila šumu, ali nedovoljno da bi se probila kroz gusto granje. Režala je naokolo, kao bijesna lisica. Siktala je oko njega, kezeći svoje metalne zube tražeći pravo mjesto za ugriz. Podsticana kažiprstom jednog od njih bivala je sve bliže. Ugriz je bio tu. Nije bio upitan I počelo je. Isprva se činilo kao da je vic u pitanju. Nedovoljni zubi su nemilosrdno kidali koru i motorna pila kao da je pjenila. Osmjeh na licima njih dvojice bio je bankarski. Tačan. Pedantan. Matematički tačno su brojali sekunde i minute. Svaki do njih pretvoren u robu široke potrošnje. Bilo je tu još salame, ulja, šećera, kafe. Novi lanac za motornu pilu.
„Za nedaj Bože, ako pukne nekad“.
A pući će.
Minuti su sporo prolazili. Oteglo se. Kao godina. Zabrinuti pogled pomoćnika stalno je gledao gore. Sa svakim sekundom strah ga je sve više obuzimao. Motorna pila je zasjekla tijelo gorostasa. Činilo se da je polako gubila bitku. Njeg glas je sve manje bio prijeteći. Promuklo je jecala. Kažiprst ju je bodrio, tražio najbolji položaj. Čovjek je i sam mijenjao koljeno na kojem je klečao. Upitno bi dizao pogled na krošnju koja kao da nije bila dio priče. Strah mu se spuštao niz leđa. Bivao je nesigurniji u svoje kvalifikacije. Činilo se da je preveliki zalogaj zastao u grlu. Knedla iako okrugla nije htjela s mjesta. Tek ponekad zadah salame zapuhnuo bi iz njegove utrobe. Želudac se još borio s brzom hranom. Njegov gazda sa stoljetnim stablom. Ironija, šta li je?
Odjednom motorna pila se ugasi. Čovjek ustade od stabla držeći motornu pilu koja je ugašena nemoćno visila niz njegovo tijelo.
„Ništa“, sliježe ramenima njegov pomoćnik „Ja. Sve sam učinio.“
Nekoliko trenutaka su gledali u njegovu krošnju. Nije bilo odgovora. Umuknula ja sva šuma. Muk se uselio i na njihova lica. Motorna pila dala je sve od sebe. Nije joj bilo jasno. Sva ispitivanja i fabrička istaživanja. I razvojni centar i garancijski uslovi. Sve je samo jednom išlo u prilog, ali ne i njemu.
Gorostas je još stajao. Posljednji put je uzimao dah, stresla su se njegova pluća. Zastao je još koji tren. Vječnost. Velikani ne padaju tek tako. Na nos, na prvu stupicu. Da li je zažmirio prije nego je poslednji pogled uputi nebu? Ne znam. To gorostasi znaju. Oni umiru sami.
Tišinu je ispunio zvuk laganog pucanja. I dalje se činilo da stablo stoji. To je pucalo njegovo srce. Do njega metalni zubi nisu stigli, ugrizli.
Sve je stalo. Nigdje daška vjetra, uokolo mrtva tišina. Mnoštvo pitanja.
„Na koju će stranu? Ko je slijedeći? Ko će na tron? Hoće li biti dosta i za parket, onaj sjajni lakirani što se zavlačio ispod tepiha i gubio ispod kauča, ormara? Samo da vidim komšijino kiselo lice.“
A onda kao da je sve eksplodiralo. Prolomilo se iz neba i zemlje. Urlik je dizao kosu na glavi „čovjecima“ koji su bespomoćno i bojažljivo žmirkali očima duboko u sebi se bojeći najstrašnije kazne za počinjeno djelo nedjelo. Šuma se otvorila. Na lijevo ili desno. Gore ili dolje. Svejdeno. I sunce je zgroženo prdrlo u šumu, obasjalo kutke za koje odavno nije znalo, još uvijek nesvjesno da je motorna pila podsticana kažiprstom učinila da nestane ono što je vijekovima kupalo, napajalo, hranilo. Izmjenilo okruženje.
„Ajde, još po jednu. Valja se za dobro obavljen posao“, nazdravi pomoćnik. „Da znaš usr'o sam se. Mislio sam da nikad neće pasti“, odgovori čovjek sa motornom pilom. „Daj meni malo“, pokaza na motornu pilu pomoćnik.
Nedugo zatim ona ponovo zaječa, još lajavija i još kuražnija nego prije. Nastavi se borba sve do sutona. Ona je pjenila. Lajavica iz tehnološki razvijenog centra negdje daleko i od pomoćnika je činilo se načinila je čovjeka. Došla je ostala tehnika, traktori, vitlo, zaprega. Samar. I na njemu tragovi, kolektori koje su kupili sunčevu energiju, hranili tijelo. Ostala je pustoš. Pred zalazećim suncem su žmirkala neka kržljava stabla diveći se svojoj ljepoti. O veličini njihovoj teško je govoriti.
Lascivni stihovi puni rime nerijetko bi nadjačali lajavicu. I smijeh. Ohrabren velikim poslom i gomilom prehrambenih artikala što su ih čekali na policama nekog megamarketa. Požnjevene artikle, u velikim metalnim kolicima zamijeniće ubrzo drugi. Treći, peti. Deseti. Veselijih boja i dizajna. Mijenjaće se mantili zaposlenika, kačketi i polo majice. I njih će zamijeniti. Brzo.
Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.
Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice. Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.
U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.
Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.
Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.
Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.
Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.
„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.
I tako iz dana u dan.
Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.
„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“
„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.
Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.
Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.
U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.
Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.
Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.
„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“
Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa. Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.
„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije
Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.
„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.
Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.
Osjetih se neprijatno. Postiđen svojom odeždom u svlačionici bez keca u rukavu. Postidih se svoje golotinje, neznanja. Bio sam akter romana koji se pisao, a nisam umio da nakon novog pisma složim i najsuvisliju misao koju bi revnosni čitaoc zapamtio i uskladištio u korteksu svoga sjećanja, potegao kao mač kojim bi presjekao gordijev čvor neznanja, zablude u kojoj je živio sve ove godine. Bio sam akter serije, španske ili meksičke sapunice u kojoj je opet po ko zna koji put slijepac progledao, amnezirani kauboj povratio sjećanje nakon pada sa razuzdanog konja a, izgubljena i neželjena djeca pronašla svoj dom. Gnijezdo iz kojeg su ispali nejakih krila za let.
„Božo je On“, gotovo uzviknuh.
Bio sam bijesan na sebe, na ulogu slijepca u dugoj seriji, sapunici u kojoj je i najdokonijoj domaćici bilo sasvim jasno da ću ja progledati, dječak na kraju sage pronaći svoj topli dom i zasluženu ljubav. I pored toga plakala je dokona domaćica nad sudbinom dječakovom, plakala nad sudbinom slijepca, svojom sudbinom. Plakao sam i sam zbog zablude i ničim zaslužene nezahtijevne uloge. Nedostojne i najmanje kritike, novinskog stupca ili kakve kričave slike na jeftinim majicama kakve se nude i mogu naći na buvljacima. Uostalom portret slijepca ne bi bio portret njegova karaktera. Bio bi to još jedan neuspjeli omaž umjetnika koji je htio da kaže da stvari vidi drugačije. I čemu onda portretisanje? Publici željnoj spektakla pružena je još jedna bajka. Ja u njih nisam vjerovao, nisam ih volio. Nisam volio ni patetiku koje je bilo isuviše u našim malim željama za gram pažnje, sažaljenja od kojeg nikakve koristi do samo još jednog propuštenog voza za buvljak na kojem izlažemo i prodajemo svoje poraze, slabosti. Moja slabost su suze. Odlučih da s njima trajno raskrstim na jednom takvom buvljaku. Provlačeći se između improviziranih štandova sa bogatom ponudom nepotrebnim i neupotrebljivih stvari bez pravog imena jer su odavno izgubile svu svoju prvobitnu svrhu tražio sam način kako da na pravi način izložim svoju robu. Slabost koje se odričem. Prodajem u bescijenje, razmjenjujem za istu ili još goru. Lutajući tako između muzeja naše propasti, izgubljenih iluzija, potrošenih nada i surove realnosti koja je uzgred budi rečeno jedina istakla svoju cijenu gotovo potroših dan. U sam smiraj još jedne predstave nekako mabasah na neznanca koji je prodavao jedan kalendar. Ništa više od toga. Posmatrao sam neobičnog trgovca koji je samo stajao i na prstu držao zidni kalendar. Gledao sam u njega i zavidio mu na prodajnom štandu. Nije na njemu bilo ništa suvišno. Maštao sam o sličnom. Kako pronaći način da izložim suze? Posmatrao sam kalendar nekoliko trenutaka. Bio je to stari kalendar iz 1986-e godine.
„Ko bi to uopšte kupio stari kalendar“, pomislih.
Neznanac se nekako još više učini važnim te zauze još ponositiji stav toliki dijametralno suprotan njegovom dotrajalom kaputu.
„Znate, kalendar nije običan, poput drugih koje možete vidjeti na nekom od ostalih štandova. To je kalendar moje najbolje godine u životu“, reče. „Šta je sa ostalim kalendarima?“, upitah.
Nakon nekoliko trenutaka odgovori.
„Nije ih bilo.“
Na tren pomislih koliko bi koštao takav jedan kalendar. Koliko bi nedostojna bila moja ponuda za prostom razmjenom. Koliko bi kalendar bio u stanju da bude dio fer pogodbe. Ko bi dobio, ko izgubio? Taman izustih da iznesem svoju ponudu kada me glas neznanca prenu.
„Znate, ne znam kako je sa vama, ali ovaj kalendar definitivno nema cijenu. Mnogo je više od 365 dana, 12 mjeseci. Kad malo bolje razmislim uopšte ga ne prodajem. Vratiće se on još jednom sa svim onim sretnim danima“.
Povjerovah u njegovu samoobmanu. I bi mi lijepo. Premotah sve one lijepe godine koje bih rado da se vrate. Zakotrljah još jednom klikere ispod terase jednosobnog stana sa Božom. Školske nestašluke. Ali u ponudi je bila samo jedan kalendar i jedna godina, a ja sam suza imao mnogo više. Ne nismo niti on ni ja iskreno željeli razmjenu. Nakon nje izgubili bi sve. Svoje pravo da ponudimo ono što je samo naše. Pravo na svoje mjesto na buvljaku, iluziju da zaista imamo šta ponuditi i da sve to nema cijenu.
Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.
Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.
„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.
Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari. Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio. Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu. Činilo se da zna mnogo više od mene. Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam. Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome. Život je čudo. Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.
Tu po periferijama varoši stanište su pronašli oni manje hrabri, oni više privrženi, oni koji bi se zlu ne trebalo uvijek mogli naći pri ruci. Oni koji nisu nigdje prispjeli. Zapeli poput plastičnih vrećica na granama sumornog rastinja pored rijeke, nijemo posmatrajući rijeku koja neprestano teče, protiče i otiče.
Okućeni s krovom nad glavom nisu odmakli dalje od konačišta. Usputnog svratišta na kome su presjedale domaće priče od kuće i bajke iz svijeta.
A sve bi počinjalo otprilike nekako ovako.
Tek što bi mala kazaljka malko premašila četvorku, a velika je poklopila svom dužinom na starom veker časovniku bilo je vrijeme da na vrata neko izbije.
„Đokin.“, skočio bi otac prema vratima da otvori rođaku.
Nasmijani, plavokosi Zvezdaš stalno zaposlen u Zagrebu, široka osmjeha i još šira srca bio mi je uvijek rado viđen gost. S njim je neuporedivo lakše bilo voditi bitke sa ocem partizanovcem koji je kao najvažniji argument potezao finale Kupa šampiona i čuvenu bitku sa Realom. Nakon toga razgovori bi potekli drugim smjerovima, dok bih ja u rukama vrtio hemijsku olovku sa grbom Zvezde na njoj.
Kada bi Đoko bio na putu za Zagreb slušali bi priče o komšijama i zemljacima koji su se rasijali podno Sljemena odlučni u namjeri da beru plodove svoga rada.
„Veliš Mirko pokrio kuću. Neka ga, Bog mu dao. Valjalo se oteti od sirotinje. I onaj mlađi će kad svrši zanat za njim u Zagreb. Tako će lakše pomoći svojim.“
„U petak kad sam dolazio u vozu sam bio sa kum Mlađom“, nastavi Đokin Zvezdaš da sakuplja zemljake i saputnike sa periferije velegrada na stalnom putu isprekidanom vikendima i gablecom koji je nerijetko petkom završavao u kožnoj tašni već s jutra spremnom za puta. S nešto prljava veša, „Arenom“ za prekraćivanjem puta, sportskim novostima SN sa sastavima i iscrpnim izjavama trenera i kapitena za 16-to kolo fudbalskog prvenstva SFRJ prve savezne lige. Popunjen tiket sportske prognoze uz neiscrpnu analizu „Eho“ časopisa obogaćen onim ličnim osjećajima svakog pravog ljubitelja i poznavaoca ovog sporta. Kafa, šećer, rubac za majku i za brata košulja.
„Mlađo? Pa kad je on otišao? U kojem se preduzeću zaposlio?“, čudio bi se otac, „pa do juče sam ga gledo s ćaćom vozi sijeno iz bara“.
„E on. On. Kaže mi da ima dobar posao. Plata dobra, razvozi štampu po Zagrebu, ma snašo se.“
Odmiču minuti i sati. Đokinu mašem sa prozora. Ubrzanim korakom jezdi čađavom vozu koji će ga još iste večeri odvesti u zagrljaj hladne podstanarske sobe u predgrađu. Hladnu sobu ispuniće miris domaće priče, satkan od mirisa domaćeg pileta hrskavo pečena, u krpu umotana hljeba i par kašika svježeg sira.
Dočekao je Đokin da na tronu Kupa šampiona zasja ime njegove Zvezde. Bilo je upravo onako kako smo nas dvojica predviđali, samo on to nije smio da pokaže. Dođoše neka čudna vremena i klupske boje padoše u drugi plan. U tom planu nije bilo ni njega ni njegove kuće u predgrađu podno Sljemena. Utihnuše neke riječi.
Odojak, kištra, gablec polako izblijediše.
Urijediše i potpuno utihnuše koraci po peronima željezničke stanice. Uplašena i izgubljena lica ispuniše poslednje vozove.
Stadoše i vozovi.
Zanijemiše bajke.
Ni sva vojvođanska ravnica nije bila dovoljno široka za Đokinov osmjeh. Njegova Zvezda je bila i Svjetski šampion, samo on to nije imao kome da kaže.
Uslijedio je poraz.
Izgubila je Zvezda.
Okačena, obješena.
O štrik, konopac.
Ugasila se vatra.
Izgubio je svijet.
Na konak više niko ne dolazi.
Njegov brat navrati. Na razgovor koji odslušam. Za hranu se uvijek nešto nađe. On sve dobro osoli. Kaže koju, zalije sve vodom, niz put se u sumrak izgubi. S trnom međ usnama.
Šampioni su ušli u istoriju.
Đokin je otišao tiho. Onako kako odlaze legende. Ne znam da li ga iko više spomene na zagrebačkom kolodvoru, na šta miriše podstanarska soba u predgrađu podno Sljemena. Na koga bi tipovao ovog vikenda u Subotici?
Gotovo nedavno, prije samo četrdesetak i nešto godina više rijeke mladih otisnuše se iz svojih sela, naoružani škrtim obazovanjem, žuljevitim rukama i s nadom da će se vratiti samo dok stanu na noge ispunila je dremljive kupee radničkih vozova koji su s kašnjenjem u polasku dodatno podizali nervozu veoma važnih i neumoljivih otpravnika.
Novi putnici u vozu koji su imali tu sreću da prvi uđu u prazan kupe, a da nisu ni koraka odmakli otvarali su prozore da se još jednom nadišu vazduha i nagledaju te ljepote za koju gle čuda do dana današnjeg nisu obraćali pažnju, nastojeći da u svim svojim kasnijim opisima odlaska iz unutrašnjosti na prvo mjesto smjeste vazduh i vodu, kao da drugo sve nije bilo važno do taj prirodni fenomen bez kojeg se jednostavno nije moglo. A jedina istina iz svega toga je bila da je svega drugog do vazduha i vode manjkalo.
Oni drugi stidljivo bi zauzimali mjesto u sredini između dvoje stranaca koji su se gle čuda po prvi puta usaglasili i s prezirom gledali na došljaka koji je tu u maloj provinciji zauzeo mjesto baš pored njih čineći ga još više zbunjenim i uplašenim. Možda je i taj prvi dojam koji su osjećali po ulasku u kupe postao presudan u svim onim daljim nastupima zauvijek ih držeći stidljivim, povučenim i nesnalažljivim za razliku od onih prvih.
Oni koji bi zauzeli mjesto pored vrata kupea bili su u malo boljem položaju. Imali su odstupnicu. U svakom momentu vrlo lako su mogli da potegnu kočnicu ukoliko bi osjetili neku neprijatnost ili opasnost i uz zaglušujuću škripu kočnica pobjegnu glavom bez obzira niz dugačke i puste hodnike. Poput stražara na kuli stalno su isturali svoju golu šiju kroz svoju puškarnicu vječito tražeći izazov nekog snajperiste, putujućeg hohštaplera, šibicara koji vreba naivne s tek nešto ušteđevine, slaninom, kojom ugnjilom kruškom i kuruzovim brašnom za rođake koji vapiju pored bijelog hljeba za mrvama zavičaja. Tek kad im se pogledi sretnu sa sličnim spokojno vrate šiju među kragnu pomalo izanđalu od stare pegle na ugalj koja kao gvožđa bolno siječe od sunca izgorali vrat.
Oni manje hrabriji, tu po periferijama salijevali su temelje. Udarali ploče. Na njih zidali nove spratove, a njih opet zalijevali pivom, rakijom i pečenicama u stolnjake zamotanim. Hrskavim delicijama priprosta sela, koji na sirovim grabovim ražnjevima kao strijele prislonjeni uz zid neomalterisan dočekaše i da se krov međ oblake vine. I prve đake i zadaće i prve goste.
I onda bi potekla rijeka.
Putuje slanina, krompir. Nešto luka. Domaća paprika i paradajz ko slika. Sa njima se domunđava golišava kokoš seljačka. Ogoljena sa kao zlatom žutim nogama, čista kao da još juče nije s njima čeprkala po đubrištu i kravljoj balezi. Putuje u grad. Obezglavljena.
Putuje i kajmak, gizdav i gospodski blijed, do njega jaja, umotana u papir od vreće brašna stidljivo provirujući i plašljivo strijepeći od kakva iznenadna udarca da se izdajnički ne bi prosula tu pred očima gospode što važno sjede u kupeima, pred starijim gospodinom što ćutke lista Politiku, nadobudnog fiškala što odmjerava jednu mladu majku sa djetetom u naručju. O, te sramote.
O gle čuda. Seoske pletene čarape, prošarane crnom vunom nevoljko su se meškoljile kao pretoplo obučeni dječak pored prozora odakle ga je nemilice pržilo toplo avgustovsko sunce dok je strpljivo gulio i u pepeljaru Jugoslovenske željeznice odlagao još jedan papirić prozirne karamele kroz koju je s veliko važnošću odmjerio ostale putnike. Tu je i mlijeko, čisto kao snijeg, nešto zveckalo sa domaćom ljutom mučenicom s kojom se ništa nije moglo upariti pod milim Bogom osim priprosti čep od komuše u najolonu omotan.
Stidljiva pletena torba naslonila se na fini žuti kofer od juneće kože koji se odmicao od neželjena saputnika sve dok se jednom ne zanese i tresnu o pod dižući prašinu, iz sna budeći okićenog nosioca spomenice na gotovs.
„Jel, opet udario Švaba“, pa zbunjen i pokunjen folozofski mudro zapita, „Ima’l, Boga“.
Po prvi put putuje i Mikijev almanah u Podgrmeč, sa njim i stakleni klikeri troperci na megdan seoskim od crvene cigle izdeljanim. Rupa je spremna i taktike se znaju. Jedna kožna lopta, potajno strijepi. Čula je kako oni tamo za patike i ne haju. Kako bose noge kroz trnjake tutnje, a nju, švabicu žulja da je tamo neki deran noktom ne „prodre“. Da dušu ne ispusti u kakvom kupinjaru. Putuju i neke sasvim nove riječi. Uplašene da neće biti prihvaćene i shvaćene na najbolji način. Strankinje.
Regres.
Topli obrok.
Zimnica.
Celofan i frizure trajne.
„Ako, neka djeco“, zadovoljno bi slušale majke da im sin tamo u hladnom svijetu topli obrok ima, da im tamo neko o djeci brine, „nek se ima šta kašikom zavatiti“.
Blago drmusanje me prenu. Božo je stajao pored fotelje gdje me je umor stigao gdje sam i zaspao.
„Izvini“, trljao sam oči. „Koliko dugo sam spavao“, zapitah ga dok sam se protezao, ukočen od spavanja u fotelji. „Možda sat, dva. Ne znam, kada sam primjetio da si zaspao izašao sam na terasu. Nisam gledao na sat.“ „Nisi nikako spavao?“ „Ne, spavao sam u avionu“, sliježe ramenima.
Dok sam se vratio iz kupatila, Božo je postavljao sto za doručak.
„Uzeo sam sebi slobodu da ti otvorim frižider. Nadam se da se ne ljutiš“. „Ma jok, nisam ti ja ljubitelj pripreme hrane“, odgovorih. „Ja sam se tamo upraksao, mada je to tamo mnogo lakše. Pahuljice, mlijeko, cijeđeni sok, tost i tako ukrug. Vidim kod tebe svega. Pripremio si se za veću delegaciju“, podiže pogled sa stola.
Slegnuo sam ramenima. Doručkovali smo u tišini. Prvi je ustao od stola.
„Rado bih otišao na groblje, upaliti svijeću.“ „Ne smeta ti da idem sa tobom?“ „Naprotiv, želio sam te pitati da mi praviš društvo“.
Dok smo išli prema groblju pitao me je o nekim poznanicima, zaboravljenim stvarima o djetinjstvu.
„Znaš li ti zapravo od kada se mi znamo?“, upita. „Još iz osnovne škole“.
Groblje je bilo pred nama. U tišini smo ušli u njega. Išao sam za njim dok se on dobro snalazio među spomenicima dok se nije zaustavio ispred jednog. Na njemu slike njegovih roditelja. Pročitah još jednom imena koja sam znao. Mileva i Miloš. Božo sa sagnu poljubi hladnu kamenu ploču, zapali svijeću. Sa zamagljenim pogledom podignutim prema krošnjama ostade nepomičan. Prišao sam mu, položio ruku na rame. Osjećao sam kako se bori sa suzama koje su htjele napolje. Osjećao sam tu unutrašnju borbu koja se prenosila nekon trolisanim trzajima tijela. Nakon nekih desetak minuta, glavom mi je pokazao da pođemo. Pošao sam za njim. Brzo smo stigli do stana. Odmah je otišao do web kamere na terasi. Nekoliko trenutaka gledao je u nju kao da je nešto želio reći, ali se onda bez riječi vratio u sobu.
„Kako su Marija i Anja?“, po prvi put sam pokušao da usmjerim dalji razgovor. Činilo mi se da je spreman za dalju priču. „Anja je već velika djevojčica. Vrlo brzo se uklopila u vrtiću, školi. Odlična je učenica. Zbog škole sugerisano nam je da u kući što više koristimo engleski. Vrlo brzo je ovladala njime. Čak sam primjetio da je polako izbjegavala da govori našim jezikom. Na pitanja na našem jeziku, odgovarala bi na engleskom. Sve manje je spominjala odakle smo došli. Uživala je u svim pogodnostima za koje je ovdje bila zakinuta“, opazih kako mu glas podrhtava.
Nekoliko trenutaka kao da je čekao da povrati dah.
„Sačekaj da ti nešto pokažem“, ustao je i ponovo otišao do kofera. Ubrzo se vratio noseći nekoliko pisama u ruci. „Pristiglo je nakon godinu dana mog boravka u Americi. Pročitaj“, pruži mi jedno pisamo u poprilično oštećenoj koverti.
Uzeo sam pismo, nekoliko puta sam ga prevrtao u rukama oklijevajući da ga otvorim. Nikada nisam čitao tuđa pisma, pa sam oklijevajući neko vrijeme čekao dodatno odobrenje da uronim u njegovu intimu. Oduvijek sam pisma smatrao kutkom u koji se ne ulazi ukoliko na ulaznim vratima ne piše moje ime, ukoliko iz zakrivljenih slova ne mogu da prepoznam dušu koja je ostavila neizbrisiv otisak čiji mozaik će dugo vremena pod našim prstima mijenjati naša agregatna stanja i mijesiti dušu pod prstima istovremeno očvrslim i nježnim. Pogledao sam u njega. Kimnuo je glavom. Trapavo sam otvarao pocijepanu kovertu. Preda mnom je stajalo pismo. Njegovo stanje ukazivalo je da je mnogo puta pročitano.
Svako dobro
Nisam se nigdje potpisao jer ti moje ime možda ništa ne bi govorilo. I ono na poleđini je samo jedno od mnogih koje sam koristio. I ono koje nosim u krštenici ne znam da li je moje pravo. Niko mi to nije nikad potvrdio.
Trebalo je vremena da te pronađem. Nije me ni okean spriječio da ti pošaljem ovo pismo. Planiram da ti pošljem nekoliko pisama. Sledeće ti šaljem tačno za mjesec dana. Ukoliko ne želiš da ti pošaljem sledeće pismo imaš dovoljno vremena da mi odgovoriš i da ga pošalješ na adresu na poleđini pisma. Ukoliko tvoj odgovor ne stigne u roku od mjesec dana, šaljem ti sledeće i tako dok ti ne pošaljem i zadnje pismo.
Nadam se da ću naći razumijevanje kod tebe. Pisma će biti u formi priča. U njima neću iznosti svoje stavove, mišljenja. U iščekivanju sledećeg mjeseca pišem ti sledeće pismo priču.
S poštovanjem, Ja i ne znam ko još
Pismo nije bilo dugo. Nije mnogo govorilo. I sama misao na pisma od nepoznatog iz sasvim nepoznatih razloga sasvim je dovoljan razlog da čovjek poželi da mjesec prođe za tren.
„Marija je kao što sam rekao poželjela da kupimo kuću. Mene su cijene pokolebale. Njihova visina je saamo jedno mogla da znači. Dugogodišnji krediti“, nastavi. „Dvadeset, dvadeset pet godina. Trideset.“ Bilo je više opcija za trajanje svakog kredita ponaosob. „Visina rata je uglavnom bila u visini kirija koje smo plaćali za iznajmljivanje stana. „Ipak si kupio“, spomenuh. „Da. Želio sam mir. Želio sam svoj kutak svijeta. Želio sam da već jednom počnem od nule. Mada je i sam odlazak tamo bio već pozitivna stvar na skali kako sam mjerio vrijeme od odlaska odavde. Kroz razgovore sa ostalim zemljacima koje sam tamo sretao, ni ostali nisu odoljeli. Uzimali su velike kuće s ciframa od kojih boli glava. Neki su kupovali dvadeset, neki više godina života. Uplašio sam se takve mogućnosti. Nije mi dugo trebalo da zbrojim zadnju ratu. Zadnju isplatu. Nisu nam se slagali datumi. Nijedan nije bio privremenog kakatera. Nijedan nije nudio častan povratak. Nijedan od njih nije ostavljao mogućnost mojim željama da se ponovo smijem od srca glupostima, roštilju pored rijeke. Ćevapima, teletini. Znam da ti je to možda smiješno kada ti sad pričam. Mislio sam da je moja sretna zvijezda daleko bliža.“
Ćutali smo neko vrijeme. Samo kazaljke sata su se čule kako ravnomjerno odbrajaju i polako odbijaju sve one godine koje je Božo kupio pod nekom tuđom zvijezdom. Sve one radosti i strijepnje u službi onog jednog jedinog dana koji će čekati kao Novu godinu, novi početak ondje gdje je je sve stalo prije dobre dvije - tri decenije, uzalud se nadajući da će sve biti isto. Da će spakovati svoja tri kofera, za ruku stegnuti Mariju, a Anju kovrdžavu slatkicu iznova podignuti i ponijeti preko velike bare i časkom zaploviti niz poznatu ulicu, iz starih farmerki izvaditi ključ pred vratima koje je sanjao svo vrijeme pod srećnom zvijezdom Texas-a negdje u Hjustonu.
Zbog vremenske razlike i svega ostalog Božo nije spavao. Nisam ni ja. Razgovarali smo sve do jutra. Nisam birao tok priče. Pustio sam da iz njega poteče koritom koje bude sam birao. Nisam čak ni stajao na obali. Nisam zabacivao ni mamce. Čekao sam sa svoje strane okeana priču sa zapadne obale.
„Nije mi bilo lako da se odlučim za odlazak. Želio sam samo da živim kao čovjek. Nisu me zanosile priče o bogatstvima. Ne. Nisam zbog toga otišao“, zastao je nekoliko trenutaka.
„Odmah po silasku sa aviona sve je poteklo kako nisam mogao ni zamisliti. Socijalni radnik, prevodilac. Smještaj. Šest mjeseci smo zajednički učili jezik. Možda najbolji period boravka tamo. Ti bar znaš da ja za jezike nimalo sluha nemam, samo da si vidio tu sprdnju. Cijepali smo se od smijeha. Marija je bila ozbiljnija, a Anja je uz crtaće učila takvom brzinom tako da je uskoro ona nama postala mali prevodilac. Eh, djeca“, sumorni osmijeh preplavi mu lice.
Osmatrao sam kanal koji je izlazio na okean. Nije tekao. Nije odnosio svu onu bol koja se nakupila na obroncima duše kao najlon kese na rastinju uz rijeku kada izlije. Svaka najlon kesa kao da je stalno podsjećala da svi mi prolazimo a samo one ostaju. Nerazgrađene i odbačene kao stari životi, neupotrebljive za novi početak. Iznova i iznova stalno podižući sledeći nivo muke. Bola koju čovjek mora da podnese ma gdje se nalazio.
„Ma sve je izgledalo kao da je u redu. Stigao je i posao. Ništa posebno. Znaš jezik je tu glavni. Dok ga ne savladaš prisiljen si istrpiti svašta, ali hajde nije se bilo gladno i žedno. Nisam bio ni ovdje, ali“, zastade.
„Prolaze mjeseci, stanarina skupa. Dolaze trgovci nekretninama nude kuće, stanove na prodaju, automobile. Ništa što na svijetu ima nema da se ne može kupiti. Marija navalila da se kupi kuća. Ništa protiv nisam imao. Došli dileri na prag, strpali nas u auto i pravac od kuće do kuće, e tu sam se prvi put zabrinuo. Da budem iskren u sebi sam potajno gajio nadu da naš odlazak u Ameriku bude prelazno riješenje. Da podignemo Anju, iškolujemo i da se onda vratimo kući. Malko prišparamo da ne dođemo goli ko pištolj i potražimo nekakav posao u struci. Sve računam da ni ovdje neće bito ovako dovijeka. Rat je prošao, ljudi se vratili kućama. Fabrike se sanirale, pokrenule prizvodnju. S dvije plate dalo bi se živjeti“, u dahu izgovori.
Pažljivo sam slušao, kimao glavom pokušavajući da to bude samo neutralno potvrđivanje tj. praćenje toka priče.
„250.000 dolara, 300.000, 350.000,.. dolara. Hej, ko da je to pijesak, pa samo zagrabiš i izbrojiš. Mada iskreno bojim se da bi se lako dalo zabrojiti. Cifre su to moj druže. Cijene su bile za nevjerovati. Uplaših se nakon prve cijene. Obilazim po onim sobama, oko kuće, pa sve sabiram vrata toliko, prozora toliko, kvadrata toliko, ali nijedna se cijenom ne poklapa sa onim što vidim. Crvotočina na cijeni. Rasušeni i farbom zalijepljeni zidovi. One malo bolje cijenom još gore idu. Gledam u Mariju, Anju. Ona sve trči po onim praznim sobama, vriska, a prazni zidovi odjekuju. Dileri sve to moj druže gledaju, pa samo kite li kite. U meni sve odjekuje, svaki onaj glas, slovo, dolar otkino se pa u meni zveči, zvoni. Odbija o zidove i lomi sav namještaj od kog sam sazdan, svu moju sirotinju bacio pod noge. Da sam tad imao kofere pri ruci, pušku čini mi se da bih avion oteo i pravac kući pobjegao“, vidno uznemiren podiže čašu vode i iskapi je.
„Voda. Obična voda, pa nisam je se ko čovjek napio za svo vrijeme tamo. Žedan sam ti bio. Sokova ko blata, ali džaba, bljutava hrana, bljutavi sokovi, bljutava flaširana voda pa se po čitav okrećem oko sebe tražim kakav bunar, česmu da čašu napunim hladnom vodom orosim i saspem u grlo. Umijem i po vratu pokvasim. Nije to mnogo, ali kad bi samo znao kako je kad i ono malo po duši što ište nemaš, koliko je to“, ustade i pođe da dospe još jednu čašu vode.
Posmatrao sam ga kako brzim koracima grabi ka slavini. Jedna za drugom čašom voda se sjuri. Kao da pokrenu vodu u kanalu učini se, ali ništa. Samo plima i oseka. Ništa drugo. Plima donese plastičnu kesu pod nos, oseka je ostavi da kao zastava vijori. Znao sam da razgovor neće teći onako kako sam zamislio. Bilo je tu rukavaca, kratkih, slijepih koji su svojom širinom stvarali dojam da se nekud izlazi, ali nakon par krivina bili bi opet tu. Zaglavljeni. Zabrtvljeni. Teško je u kanalu učiniti okret. On ne prašta. Uči. Tjera da koračamo unazad. Ko još tako hoda u svijetu gdje se kaže da je vrijeme novac. Samo indijanci poput Bože. Samo spremni za rezervat. Oni drugi ne.
„Sve ti je tamo svejedno. Samo trpaju u sebe. Možeš početi od predjela, možeš od kolača. Nećeš pogriješti. Možeš da se naslažeš one debele govedine, a da nisi siguran da si jeo. Sve je istog ukusa. Ideš putem, vidiš hot-dog, kupiš pojedeš. Odmah iza ugla hamburger, pojedeš i njega. Dođeš kući, podgriješ, podrigneš i u pidžamu. Nit znaš šta si jeo, ni kud si bio, samo bljutav ukus. Da mi nije začina koje sam nalazio kod nekih Meksikanaca da znaš da bi se u baru pretvorio“.
Oseka. Činilo se da iz njega izlazi sav nakupljen čemer. Jad. Ne bi taj lagao. Ne bi odao. Ne bi Božo. Kao da je nekoliko trenutaka premotavao film, tražeći mjesto prekida. Mjesto gdje pukne ta filmska vrpca iz zemlje filma. Kao da je rukama pokušavao da uhvati krajeve filmske trake, a projektor bezobzirno i dalje vrti i svaki put onaj kraj ga udari, čas po licu, čas po zapešću, iznova otvarajući nove i povrijeđujući stare rane. Još dublje i bolnije. A drugi dio filmske trake polako usporava na projektoru i stvara sve veću gomilu pokidana filma koji se gomila pod nogama, zapetljava. Bacajući sjajne zvijezde filmske industrije u prašinu odakle smo svi postali i gdje ćemo svi jednom otići. Vidim ga kako bijesno kida onaj drugi zgužvani dio filmske trake pod nogama, nastavlja ga na onaj jedva uhvaćeni dio što ga je bijesno šibao po licu, krvavim rukama. Pokušavajući da nastavi dalje, pri tom zaboravljajući na odbačeni dio filma pod nogama. Života.
„Vidi što sam za tebe donio. Šešir“, skoči ka koferu da ga otvori.
Poželjeh da mu kažem neka stane, ima vremena. Ali nisam se usuđivao. Znam da bih ga možda uvrijedio. U kofer, u sav svoj život udjenuo je veliki Teksaški šešir, koji je preletio preko bare i za tren posla našao se na mojoj glavi. Njegove oči sijevale su kao bičevi iznad glave dugoroge stoke. Neprijatno sam se osjećao. Šešir na mojoj glavi zauzeo je popriličan dio kofera te se osjetih kao saučesnik ili još gore podstrekač njegove boli. Šta će njemu ostati kad napokon sklopi krila, kad se prizemlji sa leta iz Hjustona.
Zatvorio sam oči. Nisam znao šta mu kažem. Poželjeh da sam u nekom starom udobnom bioskopu sa debelim stolicama kakvih obično nema u provincijama u kojima ponekad svrate i slavne zvijezde, dobrano umorne nakon brojnih putešestvija po kino salama širom bivše Jugoslavije. Ni najbolja šminka,stilisti nisu mogli skriti sva ona oštećenja na filmskoj traci nastala rezovima, amaterskim skraćivanjem predstava i neodgovornim kinooperaterima. Jasno sam mogao čuti sva ona šušketava pucketanja kao na starim viniliskim pločama. U nosu osjetiti onu prašinu Teksaških kauboja dok vitlaju bičevima i pucketaju njima uz praskav i prijeteći zvuk kojim dugoroga goveda vode na još jedno žigosanje. Još jednu ranu na koži koju će nositi sve dok ne završe u hamburgeru na uglu ili na nogama kakva krivonoga kauboja sa šeširom ispod kojeg vire oznojani slijepljeni pramenovi kose. Sklupčah se ispod šešira, još manji i nemoćniji. Bespomoćniji zbog biča koji je šibao sa obe strane okena.
Poželjeh da se film nikada ne završi. Da potraje do sudnjega dana. Želio sam da obesmislim onaj trenutak kada će se kraj filmske vrpce glasno zarotirati, još jednom opominjući i prijeteći vitlati na projektoru. Onaj trenutak kada se u bisokopu popale svjetla i nestrpljivi gledaoci nagrnu prema vratima. Bojao sam se onoga trena kada će me upitati, „Kako ti se čini?“, a ja nijem kao Čaplinov film slijegaću ramenima, vrtiti štap oko ruke i gegajućim hodom pokušati da mu objasnim kako se osjećam. Nemoćan da prođem kraj njega u uskim redovima malog provincijskog bisokopa u kojemu su se nekad uloge lako dijelile. On je bio Džeronimo. Ja onaj drugi. Bez teksta.
„Ja letim. Letim čovječe“, glas mu je bio histeričan.
Ma koliko poznavao dobro Božu uvijek je kod mene bila bojazan da ne napravi kakvu glupost zbog koje bi se kasnije kajao. Plašio sam se i svaku svoju riječ vagao sam prije negoli bi mu je odaslao putem skype-a. Znao sam za njegovu želju da se vrati. Da dođe. Međutim nisam znao da li je to i želja ostatka njegove porodice. Marija i Anja vjerovatno su već imale svoj stav za koji ja nisam znao. Božo mi o tome nije ništa pričao.
„Polako. Gdje se nalaziš? Da li si sam, gdje je Marija?“, pitao sam i sam zbunjen njegovim javljanjem.
Polako sam preslagivao sve svoje kontakte koje smo razmijenili putem skype-a. Nismo mnogo kontaktirali. S moje strane nije bilo velike inicijative za razgovore iz prostog razloga što nisam želio rasplamsavati nostalgiju koja je ga je očigledno dobro drmala.
„Vidimo se ubrzo. Moram gasiti telefon. Brzo. Vrlo brzo. Haug“, nisam stigao ni da odreagujem veza se prekinula.
Uvijek je tako bilo. Tvrdoglavi indijanac Božo nije dozvoljavao nikome da se miješa u njegove odluke. Na momenat se uplaših kako je to prošlo tamo preko velike bare. Pokušavao sam svoje slutnje da obesnažim. Učinim nepotrebnim.
Nije išlo.
Nastavih da surfam internetom. Prelazio sam preko naslova, pokušavao da smanjim uzbuđenje zbog skorog susreta sa Božom, ali nije išlo.
Odlučih da prošetam prije spavanja. Ulica je bila pusta. Mnoštvo prazničnih dana, tanki novčanici bili su dovoljni da smanje broj zainteresovanih šetača. Sumorna svjetlost poput plašta od magle nije imala dovoljno svjetlosti da zađe u sve mrtve tačke ulice. Ograničila se na male loptaste krugove koji su se bojažljivo vezali uz stubove javne rasvjete. Gledao sam u te krugove i pažljivo osmatrao granice među njima. Pažljivo sam birao momenat i korak kojim bih zagazio u sledeći. Naizgled svi su bili isti. Od iste svjetiljke, iste snage, ali njihova, slika, projekcija umnogome se razlikovala. Pažljivim posmatranjem bilo je sasvim jasno. Iza svake deformacije stajao je čovjek. Iza svake svjetiljke stajao je čovjek.
„Gdje je zapravo taj momenat kada počinje deformacija?“
S teškim mislima kasno u noć utonuo sam u san. Jutro sam dočekao bolje raspoložen. Nije bilo svrhe da razbijam glavu. Nisam tražio alibi. Božo je uveliko „letio“. Kartu je kupio tamo, kofer pakovao isto tamo. Šta je u njega spremio, s kim se pozdravio. Na to nisam mogao uticati. Sve je bilo negdje između. Izvjesno je jedino to da je Božo bio u vazduhu, ja na zemlji. On raširenih krila, ja u gardu plašeći se nevidljiva protivnika.
Ipak radovao sam se susretu koji se bližio. Brzo sam izvršio pripreme. Dokupio sam dovoljno hrane, nekoliko piva i sokova. Još jednom sam prebrisao biciklo koje mi je ostavio. I on. Ta metalna naprava činilo mi se da je sinula posebnim sjajem. Zadovoljno sam ga odložio nakon završena posla.
„Šteta“, pomislih bila je zima, ali snijega nije bilo. Zamislih Božu kako sjeda na biciklo s namjerom da se provoza krug.
Smješak mi pređe preko lica. Sjetih se jednog odgovora na zahtjev obično manjih klinaca iz djetinjstva na njihovu molbu.
„Daj mi krug“, glasio bi zahtjev sa željom da dobije biciklo da se njim provoza. „Jel imaš šestar?“, odgovorio bih. „Ne, a šta će mi“. „Da ti nacrtam krug“.
Zamislih sad taj šestar kako bi mi dobro došao da kao čovjek jednom izmjerim tu stvarnu udaljenost koja nas je dijelila toliko godina. Ko je bio bolje sreće da ga ne ubode onaj oštri dio koji bi ostavio neizbrisivu ranu na papiru? Ko je bio onaj drugi skriven ispod nanosa grafita poput svih onih tačaka na papiru koje bi zatvorile krug? Gdje je ta sredina na kojoj će šestar probušiti papir i povezati krugom dvije tačke. Gdje nastaje onaj moment kada nastupa taj deformitet. Na međi, sa ove ili one strane kruga koja spaja dvije udaljene i ničim srodne tačke. Novi Grad i Hjuston. Osim povremene skype veze, očiju koje su bile ovdje a suze tamo.
More soli konačno je premostio zvuk zvona.
Skočio sam kao oparen. Popravljao sam odjeću na sebi. Neodlučan na otvorim vrata i odjednom pustim bujicu svih godina koje su nas dijelile. Uplašen kofera koji su vjerovatno stajali pored njegovih nogu. Podrške koju će imati iza leđa. Ili je neće imati. Uplašen više nego onog dana kada su me ostavili s biciklom i mahali iz autobusa da ih nikad više neću vidjeti.
„Kao što rekoh. Stigao sam“, bio je sam. „Ulazi“, stegnuo sam ga za ramena i snažno ih drmusao.
Gledao sam u njega. Bio je isti kao onog dana kada je odlazio. Na njemu potražih sve one godine koje je optički kabl s obe strane bare nemilosrdno dijelio. Bilo ih je. Najviše oko očiju. Razumljivo one su jedine imale tu privilegiju da plove, putuju, upoređuju. One dublje bore nisu bile pod kaputom, nisu bile u koferu. Nih nije bilo moguće skriti. Rane na duši najdublje su. Ne daju spavati i noću često upadnemo u njihovu zamku pa u njenim dubinama, procijepu tako zaglavljeni i bespomoćni koprcamo se dok ne dočekamo zoru. Ni tamo, ni ovamo. Od sna daleko, od jave ni blizo. Sami i s nikim svojim.
Dugo smo se gledali.
„Šta ima?“ „Ništa. Kod tebe?“ „Ništa.“ „Kako ništa? A Marija, Anja?“
Nekoliko trenutaka je ćutao. Bez riječi. Pogled mu nije silazio sa kofera. Bio je samo jedan. Onaj isti koji sam mu biciklom nosio na stanicu.
„Gdje su ostali?“, pogledom pokazah na kofer.
Slegnuo je ramenima.
„Nisu sa mnom“, oborio je glavu. „Kako nisu? Ništa mi nisi javljao.“ „Nisam mogao, neke stvari ne mogu se prenijeti tek tako. Nisu me razumjeli“, odgovori i briznu u plač.
Skamenjen sam sjedio kraj njega i gledao dok jeca. Tresao se kao prut. Poražen kilometrima. Šestarom u Hjustonu proboden plakao je poput malog djeteta. Krug je bio mnogo veči i dalji nego što sam računao. Brisao sam grafit koji se nakupio na mojim očima, obrvama koji je spadao sa mene poput peruti na crni kaput učinivši da se osjetim neprijatno.
„Morao sam to znati. Kakav sam ja to prijatelj?“, osjećao sam krivicu i nemoć da prepoznam znake koje bi svako drugi odavno pročitao. Osjećao sam krivicu što nisam bio u stanju da na vrijeme priteknem u pomoć, osjećao krivicu što sam možda iako nevoljno podsticao rast nostalgije koja je bujala tamo daleko pod suncem Texasa i svojim tijelom skrivala očigledne probleme. Njen plod je sjedio preko puta mene. Šiban slanim talasima okeana.
Nakon nekog vremena izašli smo na terasu. Stajao je ispod web kamere. Brisao je suze. Bila je noć i niko nije mogao da vidi kako plače. Čak ni ja.
Gledao sam u krugove koje je obasjavala ulična svjetlost kako se spajaju i niz ulicu smanjuju sve do krivine nakon koje su potpuno nestali iz vidokruga. Sve do mjesta gdje je šestar izgubio ravnotežu i pao. Grafit je ostao nedorečen. Rana je ostala otvorena.
Poželio sam da vrisnem iz sveg glasa, kao pravi indijanac, ali bio sam samo pola od tog.
Još jedna sjajna književna večer bila je iza leđa. Nakon potpisivanja knjiga, slikanja. Ugodnih razgovora velika gradska biblioteka počela je da se prazni. Riječi su polako jenjavale. Izdavač je zadovoljno trljao ruke.
„Sjajno Miha, sjajno. Oborio si ih s nogu“, tapšao je Oleg K. slavni izdavač svoga najčitanijeg autora. Autora brojnih bestselera. Romana. „Da“, tiho se složi Mihail „vrijeme je da se pođe, umoran sam“. „Jedva čekam sledeću knjigu, odavno se niko nije igrao tiražima kao ti Miha“.
Mihail je već bio na izlaznim vratima. Umornim korakom krenuo je u maglom ušuškanu noć. Desnom rukom priljubio je okovratnik uz bradu i pružio svoj starački korak.
Kritike su bile odlične. Tiraži su obarali rekorde, međutim neki nespokoj stalno je tinjao i koristio svaki trenutak sumnje, dok bi lutao svojim sumracima da mu pokvari raspoloženje. Ta promjenjljiva stanja bila su sve češća i sve jasnija. U pomućeno raspoloženju dočekao je i san. Vrlo slabo je spavao. Nekoliko je puta ustajao, pio vode, ali san ga je slabo slušao. U jednom momentu približio se prozoru s pogledom na pučinu. Zbog magle i slabe vidljivosti bilo je kao da gleda zid pred sobom. Neko vrijeme se tako zagledan u ništa zadržao pred prozorom. U djeliću jednog trenutka koji je nepovratno skliznuo kao kišna kap sa lista lipe spazi slabi titraj, slabašan kao damar kako bljesnu u tmini.
Mihail kao da ga nešto bocnu. Još snažnije i pažljivije se zagleda u mrak pred sobom iznova tražeći onaj impuls koji razbudi njegova čula. Trajalo je to nekoliko minuta.
Ništa.
„Učinilo mi se“, pomisli i vrati se u ležaj pristojne sobe poznatog hotela gdje je oduvijek odsjedao kada bi prisustvovao književnim večerima tog pribalnog grada.
Često je pomišljao kako bi jednom zaista volio da se skarsi na nekoj obali malog grada, sa nekoliko ribarskih čamaca, razapetim mrežama i krikom galeba. Pomišljao je da je to onaj plamičak koji mu stalno podgrijava nespokoj da negdje griješi. Sve je naizgled bilo na njegovoj strani. I kritike i čitaoci. Izdavači i sve ono što prati tu branšu, ali taj crv sumnje izjedao ga je do te mjere da je često noću gotovo osjećao kako mu taj crv jede kosti stvarajući jedan vrlo neugodan osjećaj. Pucketalo je u njemu na samo njemu čujan način slično staroj klupi pokisloj i izloženoj suncu koje ju je sušilo da je gotovo osjećao onaj trenutak kada propadanje koristi onaj prelaz između vanjskih sila. Kiše i sunca. Književne večeri i one male distance kada i poslednji gosti napuste salu ugodne i prijatne atmosfere i sav onaj žagor umukne, a samo stari parket progovori nemušto i nerazumljivo. Upravo zbog toga nije se želio mnogo zadržavati poslije književnih večeri, plašeći se pitanja na koja sigurno ne bi imao sve odgovore starog hrastovog parketa mnogo starijeg i od njega samog.
Mnogo je puta pomislio da umišlja. Da je njegovo pisanje na krivom putu vrlo dobro zna da bi ga kritika jedva dočekala kao boksera na konopcima arene u kojoj je dobio nezaboravne batine, pritom slikajući sve one bolne grimase i krv koja je uvijek bila najbolja podloga za revolucije, promjene. Publiku koja urla protiv svega, sebe. Života koji se gasi i koji će sa strašću tako pogaziti, a onda otići ne groblje, zapaliti svijeću. Pomoliti i po ko zna koji put skrušeno zatražiti milost, dlanovima kršeći prste koje je ne tako davno prijeteći dizala uvis.
U nimalo dobrom raspoloženju dočeka jutro. Nakon skromnog doručka izađe ispred hotela i šetalištem se uputi tražeći klupu na obali kako bi sjeo. Ubrzo je stajao pored jedne.
„Izvinite, da li je slobodno sjesti pored Vas?“, upita. „Izvolite“, prijatan glas osobe i njene tople blage oči kao da udahnuše dašak boljeg raspoloženja Mihailu. „Hvala“, sjede na klupu.
Magle nije bilo. Blagi vjetar koji je dolazio s pučine milovao mu je lice natjera ga da zatvori oči i prepusti se uživanju. Pomisli da je upravo to ono što je čitav život tražio. Taj dašak s daleke pučine odnosio je umor. Nedugo nakon toga ponovo otvori oči.
Prepusti pogled pučini koja se daleko na horizontu blago prelijevala u nebo. U tom trenu spazi nešto što dosad nije. Udaljen nekoliko milja od obale stajao je svetionik. Gotovo neprimjetna tačka u moru.
Pogled skrenu na gospođu do sebe.
„Oprostite, nisam se predstavio. Ja sa Mihail. Oprostite na mom propustu“, reče. „Ja sam Ana“. „Nisam do sada spazio svetionik, ako se ne varam“. „Nije ni bilo potrebe“. „Ali ko će ga uopšte i vidjeti u svoj onoj silnoj pučini?“ „Oni kojima je on i namijenjen“. „Čekajte, ali noću. Po magli. Bespomoćan je i ovako danju vidljiv. Ko može protiv sile?“.
Ana ne reče ništa. Podiže fotoaparat i nakon izbora cilja uslika neznanu metu. Polaroid skliznu na klupu pored nje nakon što je iznjedrio sliku.
„On“, još jednom spusti pogled na sliku i pruži je Mihailu. „On“, zbunjeno spusti pogled na sliku Mihail.
Ana ustade.
„Ja sam svoje uradila. I on je na svu sreću. Varnica vatru pali. Vatra je život. Život je još jednom odnio pobjedu. Ja sam ovdje završila svoju priču. Bilo mi je drago Mihaile“, osmjehnu se i pođe niz rivu.
Mihail pogledom potraži čovjeka u malom čamcu kako se bori s talasima. Gledao je svetioničara u bijeloj košulji dok je snažnim zaveslajima otimao daljinu nemirnom moru. Pratio je njegovu divovsku borbu da prebrodi onu malu dionicu koju je more uporno otimalo. Slika u njegovim rukama poput filma je treperila i jasno je mogao da oslušne svaki zaveslaj, škripu starog jedra dok se opirao vjetru.
Posmatrao je njegovu bijelu košulju dok ju je snažni vjetar punio prijeteći da ga odnese kao bijelo jedro negdje daleko na pučinu. Isti onaj koji je milovao njegovo lice.
Mihail ponovo zažmiri.
Vjetar donese miris pečena hljeba rumene kore. Svježe ispeglane košulje i mirisa lavande skromnog ormara.. Osjeti kako ga tresu talasi zadovoljstva koji su se razbijali o hridi nošene malim i snažnim zaveslajima koji su napinjali rukave do granice pucanja i onu neizmjernu radost očiju koje su ga čekale negdje na nekoj obali.
Mihail otvori oči.
Nasloni sliku na grudi. Još jedan roman dobijao je obrise duše. Bila je dovoljna iskra u noći da još jednom zapali vatru. Vatra je život. Život je roman. Neko ga piše, oni vještiji uslikaju. Najsretniji žive.
Mjesec je naizgled nedjeljiva činjenica, ali tako nije mislio Sabahudin. Mjesec je za njega počinjao petnaestog. Tada bi sve oživljavalo. Nakratko bi izmamio osmijeh i na licu njegove žene Azemine vječito neraspoložene i nezadovoljne. Iako rijetki osmjesi na njenom kao kruna namrgođenom licu bili su mu dragi.
Istoga dana plaćali su sve račune s čistom namjerom da saznaju šta im je preostalo i nekako se uvijek nadajući da će nekim čudom ostati dovoljno do sledeće plate. Ali takvo čudo nije se događalo. Za njega je bilo potrebno da se dogodi revolucija, ali revolucionari su se grijali u svojim toplim stanovima. Azeminin i Sabahudinov stan pored nemaštine nije ni zima napuštala.
Da bi se koliko toliko zagrijala do muževa povratka sa posla po nekoliko puta je usisavala već čisti iznajmljeni stan.
Sa ostatkom novca jedva su sastavljali do kraja mjeseca. Nakon plaćenih računa i režija ne bi im mnogo preostalo za hranu. Osim hljeba, nešto začina dočekali bi prvi u mjesecu što je bio jasan znak da je do sledeće plate ostalo čitavih pola mjeseca.
Zima je nemilosrdno krckala preostala drva koja su se gotovo topila u peći. Sabahudin je stajao kraj prozora i gledao u snijegom zatrpani Reno 5 koji je žedan mjesecima čekao svojih pet litara kupljenih i ostavljenih ukoliko potreba da se Azemina prebaci do doma zdravlja. Do poroda je ostalo još tri mjeseca.
„Sutra je prvi. Trebao bi stići spisak“, važno saopšti Sabahudin gledajući kroz prozor.
Azemina je sjedila kraj peći i plela jelek od već oporenog džempera koji je dobila prije nekoliko godina od svekrve. Plela bi nekoliko dana, a onda bi iznova oporila već ispleteno i iznova plela isto pletivo. Činila je to da odagna probleme i stalne misli šta da spremi sutra za doručak, ručak ili večeru.
„Kad dođem iz preduzeća napravićemo spisak i idemo u nabavku“, planirao je Sabahudin.
Prvog u mjesecu uslijedila bi podjela bonova za toli obrok. Odavno Sabahudin bonove za toli obrok nije trošio u fabrikom restoranu koji je širio ugodne mirise krugom fabrike. Dobijene bonove nosio je u samoposlugu koja je primala bonove iz njegove fabrike. Spisak radnika bio bi dostavljen u samoposlugu gdje je bilo dovoljno samo pokazati ličnu kartu. Iako je gradić bio mali i u njemu su svi znali jedni druge, kasirka je insistirala na pokazivanju lične karte.
„Sve je kako ti kažeš, ali ličnu kartu na sunce“, kasirka je bila zadovoljna i tom jedinom mogućnošću da bude velika pa makar samo prvog u mjesecu.
Sabahudin je ubjeđivao sebe i druge kako mu doručak ne leži, bolje se osjeća kako ne jede u restoranu pravdajući svoje osustvo iz istog. Supruzi nije ništa ni objašnjavao. Sve joj je bilo jasno.
Nije želio biti dosadan niti se raspitivao oko bonova, ali svim svojim bićem osluškivao bi reakcije svih onih koji su izlazili iz uprave. Posebno je pripažavao na Senu koja je uvijek imala najtačnije informacije.
„Seno, jel stig‘o spisak?“, dobacivali bi radnici za njom dok se raskopčana mantila kretala krugom. „Stig‘o, stig‘o, samo za Limburg mjesec“, smijala se dok je idući krugom njihala kukovima i mamila poglede dežurnih šereta. „Ja bi‘ Seno i taj mjesec saček‘o, samo kada bi ti mene turila na taj spisak“. „Samo ti čekaj vesela ti majka“. „‘Ajmo mi na burek dok bonovi ne dođu“, pozva Rade Sabahudina stavivši mu ruku na rame.
Sabahudin izbjegnu ruku tako što spusti glavu te se izmače.
„Neka Rade, ja obviko bez doručka, a i nisam nešto gladan“, gladio se Sabahudin po stomaku. „Ako. Ja odo‘. Vidimo se.“
Ipak pred kraj radnog vremena kad je već Sabahudin bio siguran da neće „proći“ bonovi prostruja vijest prijatna vijest.
„Proš‘o spisak.“
Odahnu Sabahudin. Teret pretežak kliznu niz pleća.Oni radnici koji su se hranili u restoranu dizali su bonove. Sabahudin je bio na onom spisku koji je svoje bonove trošio u samoposluzi i koji je nošen iz personalnog.
Nošen vjetrom dobrih vijesti Sabahudun je brzo zamicao uz strmu kaldrmom popločanu ulicu Skendera Kulenovića na čijem samom kraju je bio njegov iznajmljeni stan. Hladan stan.
Nije njega toliko pogađao taj hladni stan koliko Azeminin hladni optužujući pogled kako je sebi već dugo predbacivao. Stoga bi nastojao kada bi se sastavljao taj mali bijedni spisak obavezno u njega ubaci nešto što je Azemina voljela. Rahatlokum ili kesten pire.
„Zdravo Azemina“, pozdravi s vrata. „Zdravo. Jel proš‘o?“, otpozdravi Azemina i upita. „Jašta. Ja se odma‘ džade ufatio i kući raspalio“, nastavi Sabahudin tražeći i najmanji tračak osmjeha na Azemininom licu. Stao je iza nje, obema je rukama obgrlio i ljubio u kosu. Dlanovima je obgrlio njen okrupnjali stomak. „Jel‘ mali nemiran danas?“ „Jašta, sav me istrga“, malo bolje volje dogovori Azemina.
Od uzbuđenja nije ni pomislio na ručak.
„Spemila sam ti kajganu, jedi dok je vruća“, opomenu ga Azemina, „moram mu na spisak dodati bar dvoje čarape“, pomisli vidjevši mu iscjepane čarape iz kojih je virio veliki prst. „Dok ja jedem da mi spisak napravimo. Donio sam i kartonsku kutiju da lakše kući donesem stvari“, sjedajući za sto prozbori Sabahudin, „samo nemoj rahat lokum da zaboraviš. Najvolim kad zajedno malo zasladimo uz televiziju“, lagao je jer ga nije nimalo volio, ali zbog nje bi uzeo parče da je odobrovolji.
Spisak stvarnih potreba bio je mnogo širi od onog što je skromni topli obrok mogao priuštiti. I mnoge skrivene želje ostale su i dalje samo želje. Skrivene u dubokim uzdasima kad se pogase sva svjetla i kad osim njih i snova u sobi ne preostane ništa drugo do potajne želje zapisane negdje na krajičku usana maskiranim u blaženi osmjeh.
Azemina se otežano kretala držaći za ruku svog Sabahudina koji je kročio obazrivo strijepeći za svaki korak svoje voljene koja je tog proljeća na svijet trebalo da donose novi život.
Samoposluga je bila krcata robom. Na svakom koraku, na dohvat ruke je bilo sve ono što nisu mogli priuštiti osim u snu. Ipak u korpi se već nalazio paket pasulja, vrećica makarona, rezanaca, tuce jaja, ulje. Mlijeko, šećer, dvadeset deka kafe. Rinfuz kobasice, krompir, luka crvena, brašna za zapršku. Grašak, riblji štapići, još neke sitnice, krišom ubačen par čarapa i rahat lokum za zasladiti. Sve vrijeme su precizno računali da ne probiju računom zarađeni topli obrok.
Red pred kasom bio je dugačak, ali oni nisu žurili.
„Pustite gospodina s trudnicom“, dobaci kasirci neko iz reda. „Hvala“, ponavljala je skrušeno kao da se izvinjavala ostalim kupcima u redu Azemina dok se probijala do kase.
Kasirka je redom izbacivala iz korpe. Pasulj, ulje, šampon, krompir, luk, neke sitnice, čarape muške i rahat lokum.
„Osamdeset pet maraka sve“, glasno podviknu. „Mi smo na bonove iz fabrike“, zbunjeno Sabahudin procijedi da ga ne čuju ostali iz reda.
Azemina je već prebacivala kupljene stvari iz korpe u kartonsku kutiju.
„Kakve bonove. Nema nikakvih bonova. Niko nam nije dostavio spisak. Ja sam od dva ovdje“, nije se dala zbuniti kasirka. „Ali kako? Kako nije stigao spisak? Nama javili oko jedan da je proš‘o spisak“. „Lijepo kažem da spisak nije stig‘o. Ili vadi pare pa plati ili produži dalje, nemam se ja kad s tobom raspravljati“, kasirka je pokazivala svoju neljubaznost u punom svjetlu. „Idemo Azemina“, rukama uhvati suprugu za rame i lagano je pomjeri ka vratima. „Gospodine vaša kutija“, za njima dobaci kasirka. „Neka, lako ćemo mi bez nje“, oborene glave odgovori Sabahudin.
Sporim i teškim koracima stigli su do stana. Ćutke su se povukli na spavanje. Spisak svega onog što im je trebalo daleko je nadmašio spisak poniženja. Dok je hladna soba ispunjena dubokim uzdasima tonula u prividan san, revolucionari su još duboko u noć slavili svoje pobjede. Poraze niko nije slavio. Jednostavno bilo ih je previše.
I sam sam spadao među one koji su se dugo iščuđavali Lazaru K. koji je godinama sa švajcarskom tašnošću dolazio na željezničku stanicu i u 12:05 izlazio na peron. Odmjerenim i gospodskim korakom iskoračao bi tih 20-tak koraka, zastao i sporim pokretom iz unutrašneg džepa izvukao džepni sat, ozbiljno ga pogledao i vratio ga nazad u džep. Potom bi digao pogled u pravcu odakle su dolazili vozovi iz Zagreba i ostao tako nepomičan desetak minuta. Potom ponovo bi ruku zavukao u džep, provjerio vrijeme, vratio sat u džep i bez ijedne grimase udaljio se sa perona.
Po ulasku u stanicu zastao bi na šalteru informacija i pripitao.
„Šta je sa vozom iz Maribora? Kasni?“- upitao bi.
„Očekujemo ga svakog minuta. Krenuo je po redu vožnje.“- već izvježbano odgovarao bi službenik već godinama unazad.
„Hvala na informaciji.“- Lazar bi se zahvalio i napustio željezničku stanicu, nimalo ne mijenjajući način hoda niti dostojanstvo u svom kretanju.
Uvijek elegenatno obučen kakav je bio i onog dana kada je došao sa početkom rata u Sloveniji prvi put na stanicu vrlo brzo je postao predmet podsmjeha. Pogotovo što je željeznički saobraćaj zamro s početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Tek nešto lokalnih vozova pokušavalo je dati privid opstajanja željeznice u nemogućim uslovima.
Stekao sam dojam da je vrlo dobro znao da su ga lagali na šalteru informacija. Njegova reakcija u potpunosti mi je davala za pravo da ih je u potpunosti ubijedio u to da im vjeruje. Uostalom kome su mogle da smetaju male bezazlene laži. Ljudi su ginuli, nestajali. Kružilo je mnogo svakojakih i lažnih priča, a anegdota sa Lazarom niti je mogla da popravi svijet niti da pogorša stvar.
Kada sam već prestao da posmatram Lazara i gubim interesovanje za njegovo pojavljivanje kao bumerang su mi se vratile neke odavno već viđene scene.
Veliko željezničko čvorište nekadašnje Jugoslavije obilovalo je susretima, promenadama, čekanjima. Čarkama i prevarama. Kroz malu varoš protutnjalo je mnogo likova i niti jednog ne bih mogao da se sjetim. Mnogo lakše sam vezivao kofere i putne torba uz lica negoli obrnuto.
Ne, nemojte da pomislite da sam poslovno bio vezan uz kofere ili putne torbe. Više sam nekako bio dio tog svijeta. Još kao mlad završih u ovom malom gradu velikog prometa. Od kako izgubih svaku vezu sa svojim krajem pokušavao sam ovdje na željezničkoj stanici uhvatiti one niti koje ostaju za nama i sa nama godinama upravljaju, a da ni sami ne znamo kako, ko i odakle. Valjda kao platenice u zbir upletene naše sudbine, korijenje, ljubavi i strasti. Mržnje, dugovi i snovi.
U čekaonicama memljiva lica. Umorna i podbula od reda vožnje i nereda čekanja. Izlizane klupe od snova isprekidanih i pokidanih. Danima gledah sva ta lica. Sva su bila ista. Niti jedno nije pokazivalo da ih u ovoj čekaonici interesuje bilo šta što nema u njihovom redu vožnje. A upravo takva lica liče jedna na druga.
Svoje interesovanje skrajnuh na drugi peron. Peron kojim su putovali koferi i putne torbe. Klizile nade, nova čekanja. Poznate ruke. Posmatrajući njih spoznah vlasnike u onolikoj mjeri koliko mi nikada o sebi ne bi rekli.
Veliki kožni žuti kofer iskrzanih ivica i sa dva široka kajiša koji su stezali unutrašnji sadržaj stajao je pored klupe na kojoj je drijemao njegov skromno obučeni vlasnik u iskrzanoj šoferskoj bundi sa čupavim okovratnikom. Kapa sa šiltom dobro je pokrivala njegovo lice. Bio je mlad, možda i više nego što je to kofer davao do znanja. Bunda je bila isuviše iskrzana za njegovo mlado lice koje sigurno nije pamtilo onoliko ožiljaka po braon koži koje nisu mogle skriti ni naknadne intervencije brižne majke.
A u koferu svega. Čiste čarape i donji veš, brižno slagan sa mirišljavim sapunom između. Košulje dvije nebeski plave boje i pantalone prekrojene baš za njega od dobra štofa. Tabla slanine, kobasice suve i nešto sveježeg sira. Pečeno pile, poneka glavica crna luka i kuvana jaja. Tegla pekmeza, jabuke dvije i dunja žuta. Pregršt oraha, rakija i pismo za strica. Za strinu kocka i kafe frtalj. Sve složeno i na mjestu.
Crna kožna torba sa ručkama i kajišom sa mesinganom kopčom na sredini, čučala je bespomoćno na krilu svoga vasnika. Vječito umorna od prljava veša i radnog odijela radnika željezere, ložača sa parnoga kotla vječito garavih ruku i brkova sa ponekom sijedom, pamtila je mnogo bolje dane. Znala je puna nade voz na peronu da sačeka. Da izmašta ispraćaje i velike dočeke. Raširene ruke i osmijehe. Sada su ti dani daleko iza nje. U njoj je mnogo toga više nego što pokazuje. Neke stvari jednostavno je bolje sačuvati za sebe. Kilometri nisu donijeli sreću.
Ah, da. Ko da ne primjeti žensku putnu torbu koju usplahirena vlasnica ne ispušta iz ruku. Tamo amo i iznova opet. Na blijedim rukama na kojima su se jasno ocrtavale plave vene, ručni časovnik. Ženski, sa malom prednjom pločom u crvenoj boji i kao narukvica tankim kajišem. Nervozni pogledi na njega. Od nje samo još je nervoznija njena putna torba. Zarumenjela, i kao svaka dama koja drži do sebe zabrinuta za reakcije na njen struk. Samo ono najosnovnije. Četka za kosu, nešto šminke i pomada. Intimni veš, onaj bolji, probrani, krojački metar i makaze da odmjeri i odsječe. Igla i konac, dva, jedan crni i drugi bijeli. Ako potreba da srce ušije razbijeno na paramparčad. Ne bi bilo prvi put. I svezan gumicom za kosu svežanj pisama u boji. Ponegdje nečitljiva od suza i napamet naučena kao pjesmica za školu. Eto, samo ono najosnovnije ponekad prevrši mjeru i prelije čašu. Nervozno izviruje sa perona na pravac odakle su samo pisma stizala. Obećao je. Pisao je. Čekam.
Čekam i ja dok mi kraj nogu bezbrižno drijema jedan zeleni ranac. U njemu ništa bez čega se ne bi moglo. Mnogo prašnjava puta odavalo je utisak starine. Nepregledne rijeke i brodska pristaništa, a u njoj dobar vjetar. Knjiga koja se uvijek može čitati od bilo koje strane, bez suvišnih citata i odbačenih korica koje su uzimale suviše prostora. Oslobođena svih stega jedne gradske biblioteke, kraljice peći i stalnih članova biblioteke. Tišine koja nagriza um i slabi tijelo. Šta više čovjek da poželi izgubljen među svom tom prtljagom.
O svima saznadoh mnogo, o sebi najmanje. Kao i svaki kofer zagubljen u metežu, skrajnut u stranu od pogleda. Ondje gdje svako misli da sam na oku vlasnika, te ne prilazi i kao ja od dosade ne čita slučajne saputnike. A ja pun gorčine i jeda. Izranjavane duše, s malim izgledima ostavljen i zaboravljen bez milosti. Na uvid svima i bez ičije samilosti. Ne vapim, ne tražim.
Čekam.
Put da me ponese na trag koji izgubih negdje među peronima smetovima okovanim, među vagonima u kojima lebde povratne karte, brigadirska pjesma i jedna izgubljena golobrada martovska klasa 91-e. Karaula koju ću braniti od svih stihova po cijenu života, a zauzvrat ispričaću priču. Otvoriti srce i kao milošte iznijeti na dar radoznaloj i musavoj djeci. Lješnik karamele i miris mora u košulju utkan.
Čekam svoje ruke. Da me zgrabe, stisnu i protresu.
„Tu si. Tražim te čitav život. Jel znaš?“
Ali ipak ne. Ja sam samo kofer. Samo ja znam šta je u meni i neko moj ko me negdje čeka. Na nekoj stanici, peronu. Možda baš u 12:05 na džepnom satu. Možda baš stoga Lazara drugim očima gledam dok pakujem još jedan dan u kofer sa svim onim sitnicama koje nikome drugom do meni i mojim rukama znače. Rukama koje me ispraćaju i raširene na pragu čekaju.
Epizode sa Božom i skype-om učestale su u tolikoj mjeri da je kod mene postojola bojazan da će da se umiješa službeni Washington. Toliki protok žuči umnogome je prijetio od izlivanja u Veliku baru i izazivanja najveće ekološke katastrofe. Sumnjam da bi se so osjetila u cijeloj toj stvari.
Još jedno veče gradili smo most na rijeci Kwai. Iznova rušili sve mostove za nama, fućkali na svjetsku krizu i recesiju. Negdje pred ponoć od njega mi stiže neobična molba. „Znaš nešto bih da te zamolim. Nadam se da ćeš da me razumiješ. Ja sam se već raspitao o svemu.“ „Reci Džeronimo, znaš da na mene možeš računati.“ „Tvoja terasa, znaš. Kada bi dozvolio da majstori postave web kameru sa pogledom na ulicu. Ja bih sve regulisao, tebe ništa ne bi koštalo. Ni tebi ne bi bilo žao.“
Oćutah trenutak. Ne uzvartih odgovor. Odaslah samo smajli. Mali žuti osmjeh u Texas.
„Bog si. Sve ću da dogovorim sa majstorima. Ludilo. Ne znaš koliko si me zadužio.“ „Odaslah još dva smajlija.“ „Hvala. Hvala, laku noć. Odoh da javim Mariji. Laku noć.“ „Laku noć.“- uzvratih.
Razlika u satima nije bila u skladu sa našim pozdravom. U svakom slučaju neko odmah, a neko sa zadrškom neće imati nimalo lak san. Dva dana kasnije na vrata su banula dva radnika. Objašnjavaju mi da ih je angažovao neki naš u Americi. Pravdaju se kako samo rade svoj posao nakon što su me probudili u poslijepodnevnom odmoru.
„Znam, znam. Hajde ulazite.“- otvorih im vrata.
Ponudih im osvježenje dok su se oni odmah bacili na posao. Posao je bio brzo gotov.
„Ovaj lap-top je za tebe. Instalirali smo sve potrebne programe.“ „Kakve su moje obaveze.“ „Nemaš nikakvih obavaza. Sve je programski riješeno.“
Ispratih ih do vrata. Izađoh na terasu. Web kamera je postavljena tako da gleda niz ulicu. Uzeo sam stolicu i popeo se na nju. Kamera je bila tik ispred mene.
„Božo, samo da vidim jesi li tu.“
Nakon toga vratih se u stan. Uključih računar. Potražih skype. Nije dugo trebalo, uslijedio je poziv.
„Hjuston zove zemlju. Zemljanine javi se.“- glas mu je bio raspoložen čim sam se javio. „Zemlja zove Hjuston. Hjuston dobro se čujemo. Kako ti se čini?“- upitah. „Ne znam. Sad su mi javili mailom. Hvala do neba. Čujemo se kasnije.“ „Važi.“
Prekinula se veza. Most na rijeci Kwai bio je prohodan. Konačno će Božo moći da pohodi našu ulicu kad god mu se to prohtije. Nekoliko slijedećih dana nije bilo Bože na skype-u.
„Zalijepio se ko muha na balegu, pa seiri li seiri.“- nasmijah se njegovoj ludosti. „Uh sunce ti kalajisano“, skočih ko oparen, „pa vidjeće da nema stare trešnje.“
Smišljao sam hiljadu načina kako da ispravim laž koju ne želeći da ga povrijedim nepovratno izrekoh.
„Zato i ne zove.“- pomislih.
Uplaših se da iznova ne poruši most koji smo dugo i strpljivo danonoćno gradili zadnjih mjeseci. Most koji je trebalo da izdrži oluje i talase vremenske razlike i distance koja je nesumnjivo dijelila dva ista dijela svijeta raspolovljena morem soli koja je nagrizala rane i ostavljala ružan ukus u ustima. Izašao sam na terasu. Opet sam uzeo stolicu i stao pred kameru.
„Božo, lagao sam ti o trešnji. Vrijeme je učinilo svoje. Snijeg. Posadio sam drugu na njeno mjesto. Za biciklo ti nisam lagao. Sutra ću da ga provozam i da ti mašem sa ulice. Hajd’ u zdravlje.“- zastadoh još tren pred kamerom, a onda spustih se sa stolice.
Očekivao sam taj poziv. Nisam želio iznova graditi srušeni most. Vezivati dvije obale. U iščekivanju poziva izglancao sam Božin biciklo. Konačno uslijedio je i poziv. Računajući vremensku razliku tamo je bila uveliko noć. Kod nas ne znam, izgubio sam pojam o vremenu.
„I?“- ne izdržah.
Poželjeh bujicu riječi. Osudu. Bilo šta da imam da se branim. Ali toga nije bilo. Sačekah još koji trenutak. Ništa.
„Vidje li koga poznatog?“ „Ne. Kod mene je noć.“ „Pitam po danu.“
Ništa ne reče.
„Još si tu?“- zapitah. „Da. Gledam.“ „Noć je, nije još svanulo, kako možeš išta da vidiš?“ „Ovako niko ne vidi kad plačem.“
Bio je u pravu. Njegove oči su bile ovdje, suze tamo. Ima li uopšte načina da ih neko obriše. Most na rijeci Kwai, odolijevao je bujicama. Ako bude trebalo da ga srušimo, učinićemo to sami. I opet gradićemo novi. Veći. Snažniji. Prenuše me kišne kapi koje su dobovale po prozoru.
„Znaš li za trešnju?“ „Ne može se most od vazduha napraviti.“ „Da.“ „Laku noć.“ „Laku noć i tebi.“
Izašao sam na terasu. Na ulici odavno nije bilo nikoga. Samo ja i mlada trešnja. Sa nama odnedavno i Božo. Neprimjetan kao i svaki pravi indijanac.
„Haug Džeronimo.“
Pozdravlja Vas mandrak72, na mostu od paučine okean da premrežim i umrežim.
