[ Priče iz Desetog sela ] 10 Decembar, 2012 15:29

Poželih da vam ispričam jednu priču. To neće biti priča sa velikim porukama. To je priča o pojedincima koje i danas sigurno možete prepoznati u svojem okruženju, sa sličnim ponašanjima, nastojanjima. Jedina razlika među njima možda su godine, imena i lokacije. Sve ostalo se može prepisati. Evo kako je to bilo.

Kao što možda negdje već napomenuh neimaština je neželjen poznanik, komšija, prijatelj. To je nimalo poželjna destinacija, robna marka, stanje duha. To je jedina boljka koja se ne može liječiti mirovanjem, fleka koja se ne može mirišljavim sapunom oprati. Prihvatiti takvo stanje stvari je pogubno, a još gore od toga ne vidjeti ga i od njega okretati glavu. Svaki pokušaj prevazilaženja takvog stanja, pa ma kako ono imalo svoje pomake svrstao bih negdje u sredinu, baš tamo gdje je ono budilo nadu i milimetarskim pomacima popravljalo stanje duha.

Upravo takvi pojedinci koji se nisu plašili iskoraka tih sedamdesetih bili su mi posebno dragi. Kao što je poznato neke državne službe su unoformisali svoje službenike i tako bar na kratko smanjivali taj jaz između siromašnijih i onih na stepeniku više što su putem sindikata ipak iznalazili načina i odlazili povremeno na more i vraćali se sa preplanulom dječicom kojima se gle čuda najčešće ljuštio nos.

Neki su tu uniformu prihvatili samo kao još jednu obavezu, trenutni izlazak iz stanja u kojemu su se nalazili, kratkotrajni izlet. Oni rijetki o kojima vam želim reći nisu mislili tako.

Ali da bi ta uniforma „legla“ potrebno je mnogo toga. Tijelo krivonogog konduktera bilo je posebna priča. Odavno je Husein saznao da se u uniformu ne ulazi tek tako. To je proces kojemu je potrebno vrijeme. Procesija ukratko. Ritual kojim se i duh saživljava sa uniformom. On je taj proces podigao na jedna viši nivo. Čak smo i mi derani dobrim dijelom godine bili svjedoci toj posvećenosti.
Čim bi Husein „pustio“ glas mi smo znali da je ritual počeo i to bi bio znak da se kao kupina zakačimo na ogradu i gledamo njegove pripreme. Iako nas je tobo korio da gledamo svoja posla i dalje smo ostajali načičkani na ogradi.

„Kako Vam volja.“- slegnuo bi ramenima i nastavio sa svojim ritualom.
„U lijepom starom gradu Višegradu,....“- pjevušio je glasno.

I tada bi počeo uvodni dio svečanosti. U crvenim kupaćim gaćicama stajao bi na betoniranom dvorištu i tuširao se hladnom vodom koju je grabio velikim metalnim lončetom iz velike metalne kofe sa crvenim cvjetovima. Podizao bi glas u momentima  dodira kože sa hladnom tečnosti. Nakon toga slijedilo bi uzimanje šampona i sapuna. Ponekad je to trajalo i trajalo. Nama se činilo da niko na svijetu pravilnije ne koristi sapun i šampon od Huseina. Mislili smo i sami da tako treba i da naši roditelji griješe dok nas očas posla ubace u kadu, natrljaju i našamponiraju i brzom pokretima speru toplom vodom. Upravo zbog toga krišom smo ulazili u kupatila, tuširali se hladnom vodom i šamponom trljali baš kao i Husein. Nismo se obazirali ni na prehlade, neke stvari nemaju cijene, pogotova ispravna higijena.

Nakon higijene na otvorenom slijedilo bi brijanje. Bogata pjena još je povećavala njegovu ionako poveliku gavu. Malo ogledalo stajalo bi okačeno na šljivu oko kojega bi trajao njegov ples, kao zaljubljena ždrala. Krivio je glavu kako bi iz svih uglova što bolje obavio započeti posao. Nakon toga bi u dlan sasuo podosta „briona“ i glasno ispuštao ono „brrr“ koje ipak ne mogu prenijeti u priču kako bih želio, ali oni koji znaju šta je brijanje shvatiće šta sam želio s tim da kažem.

Krivonogi Husein uspravio bi se i sa srebrnim kapima uhvaćenim u kosu i po maljavim grudima preostalim od tuširanja u uvijek malim papučama napravljenim od pohabane ženske cipele odgegao prema oronuloj kući sa malim prozorima i troje djece iza njih. Iza prozora je čekala i supruga. Visoka i mršava. Sušta suprotnost njegovom snažnom i čvrstom tijelu.

Nakon što bi obukao plave pantalone, odmah bi izašao sa ispeglanom kao nebom plavom košuljom ispred kuće, ispod plavog neba sa mnogo višom tavanicom negoli onom krovom zakrovljenom i siromaštvom okovanom. Istezao bi se dok je navlačio rukave. Uz njega je već bila supruga koja je zakopčavala dugamad svome vitezu kao pred odlučujuću bitku. Kravatu je uvijek sam stavljao. Činilo se da je ona bila ključ za izlazak iz neimaštine, stoga je pažljivo rukovao kao da se plaši da ga ne polomi i zauvjek ostane zabravljen pod niskim stropom siromašne kuće sa dječicom plave kose i plavih očiju i kao trska mršavom ženom.

Kada je napokon plavo odijelo zasijalo punim sjajem na kondukteru Jugoslovenskih željeznica ostao je onaj završni dio. Sjeo bi na stolicu koju bi supruga iznijela ispred kuće, sagnuo se i obuo izglancane i sjajne cipele. Taj završni čin završio bi tako što bi ustao zadovoljno pogledao još jednom niz sebe, podigao glavu, dodirnuo kravatu. Uzeo svoju kapu koju bi poput pilota ratnog vazduhoplovstva držao pod lijevom miškom, a u desnu konduktersku torbu.

Pažljivo biranim koracima izašao bi gotovo na prstima nakremanih i izglancanih cipela iz siromašne prašnjave ulice u neki novi vrli svijet.

I čitavu smjenu trajala bi priča. Bio je jednak sa ostalima, čak i viši zbog svoje važnosti. Imao je tu mogućnost i privilegiju da započne raszgovor sa bilo kome i o bilo čemu. Pričao bi sa poslovnom gospodom što je nosila aktovke i čitala Politiku, smješkao se gospođama sa visoko podinutim punđama u šarenim haljinama, štipkao obraze radoznale dječice koje bi iz hodnika posmatrale predjele što promiču.
Vodio borbu sa svim onima koji su nastojali ojaditi žejeznicu neplaćanjem karte. Bivao čašćen jabukom ili batakom pečenim.

A ujutro opet po starom. Vraćao bi se u svoju ulicu nimalo ne izgubivši od elegencije s kojom smo ga ispratili. Zajedno sa njegovom djecom smo mu trčali u susret.

„Šta ime Huse?“
„Sinoć sam radio u Olimpiku. Putuje narod. Onamo, ovamo. Neki me već prepoznaju, pa sa njima koju prodivanim. Šta ću, takva mi služba.“

Nakon toga Husein bi odlazio na zaslužen odmor. Jugoslovenske željeznice imale su saveznika u nama. Svoju igru bi premjestili na drugi kraj ulice sve dok iznova ne bi začuli Huseina kako pusti glas. Uslijedilo bi novo spremanje. Bilo je vrijeme da Husein posjeti prodavnice i da donese svojoj djeci pune kese. Igračke i marmeladu. Ženi pomadu.

Kad malo bolje razmislim zavidim Americi što ga sada ima. Da je kojim slučajem komšija mi bio Jusain Bolt ova priča bi mnogo kraće trajala. Ovako mogu uvijek da samo oslušnem ovaj video, zažmirim i kao nekad vidim radnika Jugoslovenske željeznice kako pjeva i s ponosom nosi svoj teret i odijelo. Danas su takve stvari rijetkost. Vozovi odavno ne prolaze onim tempom, djecu iz hodnika ne interesuju zagrišta, a Politiku ionako više niko ne čita kad se već sve zna. Šta nama preostaje i ostaje ?

Neimaština i duh. Nije mnogo, al nije ni malo.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, s muzikom koja uz ovakvu priču ide kao luk uz ćevape i paradajz uz paštetu.

p.s. možda da pustite video dok čitate da zajedno učestvujete u Huseinovim pripremama
[ Priče iz Desetog sela ] 13 Novembar, 2012 22:09
Najtužniji dan za moju ulicu nekako se poklopio sa danom kada je ona izgubila boju. Ne bih taj dan ni vezivao sa završetkom djetinjstva, niti sa nekim ulaskom u svijet odraslih. Zadnji put prije toga ulica je nepovratno izgubila jednu nijansu kada je moj komšija otišao u srednju školu za željezničare u Sarajevu. Svaki put kada bi dolazio kući bio je sve dalji od nas koji smo i dalje jurcali za loptom sanjajući Finale Kupa ili susret sa Tarzanom. Ko zna koliko skretnica i stanica je bilo među nama.

Nepovratno smo se odrekli nekih farmerica i patika u koje više nismo mogli da uđemo, ali nismo imali snage ni hrabrosti da ih se odreknemo vješto ih krijući u šupi.

Znali smo na kojoj se česmi najbrže orosi čaša, na čijoj jabuci dozrijevaju najslađe jabuke i sve pokrete Brus Li-a iz Zmajevog gnijezda, ali samo jedno nismo znali.
Kako da sačuvamo boje.

U ulici nije bilo vila, niti dvoraca. U našoj ulici nisu postojale princeze, svijetle kočije i vreće sa zlatnicima, ali ništa nas nije moglo spriječiti da na odbačenom ćilimu kojeg smo pronašli ko zna koliko puta letimo sa kraj na kraj planete.

I pored svega toga bila je jedna tačka koja je kod svih nas raspaljivala maštu. Ta nedostižna tačka skrajnuta za zvjezadnog puta i pometnuta ili kojim slučajem zaboravljena zvijezda vodilja zauzela je mjesto baš tu pored nas. U neuglednoj ulici sa djecom živanih očiju i neumornih trkača za sjenkom.

Ne nije to bila sjajna građevina sa svim onim parametrima što je kod nas moglo stvoriti dojam o nekoj moći i prestižu koji je onda bio samo još jedna od onih stranih riječi koja je stidljivo tražila svoje mjesto pored nekih već usvojenih iz kaubojskih filmova. Pravda.

Šupa. Drvena i velika. Sa velikim vratima i širokom rezom, za nas nejake još uvijek krupan zalogaj. Skrivenima među stablima jabuke i kruške kočoperila se svojom veličinom i izazovom. Sva nekako četvrtasta, snažna i gruba baš kao što je i njen vlasnik bio. Kozarčanin Stojan koji se eto spustio među nas i sa sobom donio vedar osmijeh, snažne vilice, brkove i češalj u džepu koji bi potegao iz džepa ako bi se kojim slučajem naljutio i provukao kroz kosu začešljanu na starinski način. Poslije njega kosa bi ostajala začešljana, a samo jedan pramen na čelu imao je tu privilegiiju da se vrati na čelo i tako dobije oblik koji liči na broj šest zbog kojeg je kasnije i nazvan šestica. Ukratko komšija kakve bi svaka ulica trebalo da posjeduje ukoliko dekretom nije drugačije naređeno. Uvijek rad da priskoči u pomoć, bilo da je trebala pomoć lopatom, leđima, sjekirom. Šalom ili pjesmom. Osmjeh se podrazumijevao kao i TV pretplata iako nismo mogli da pratimo TV programe Radiotelevizije Sarajevo.

Umio je Stojan sa djecom. Kada bi našu prašnjavu ulicu izlokvala prva jesenja kiša širom bi otvarao vrata svoje šupe i dopuštao da postnemo veliki i važni. I dok je kiša udarala po krovu sjedili bi na panjevim pored njega i slušali kako pjevuši kozaračke pjesme.

 „Nešto čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.“

Dok bi pjevušio nije prestajao da radi. Kišovito vrijeme je dušu dalo za izradu držalica za alatke. Sjekire, grablje, lopate,... Nismo skidali pogleda sa njegovih vještih ruku dok bi žilavu grabovinu komadom stakla „dogonio“ da žulja na ruci ne pravi i iz neuglednog drveta svjetlo dana bi ugledala držalica koju bi svako od nas kroz ruke propuštao.

„Dooobra.“- tobož znalački smo ocjenjivali proizvod, a oko bi bacali niz nju „vatajući“ pravac.
„Ko strijela!“- dometnuo bi kakav drugi „znalac“.
„Nego ajde ti nama opet onu brezobraznu.“
„Koju brezobraznu, ja takvije ne znam.“- nevješto bi sukao brkove i šeretski dizao obrve.
„Ma onu. Znaš.“

„Ženo moja, nemoj biti luda, vodaću te k'o majmuna svuda.“

Dok smo se mi smijali njegovoj izvedbi već bi zatim pošla druga, treća i tako sve dok neko od nas ne bi dobio poziv da se na ručak kući ide.

“U mog dragog u mojeg  nevena, sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati, a on ne zna odgovor da vrati.”

Baš kao u njegovim stihovima ne bih umio sve ove godine, dane i sate da opravdam i odgovor da vratim gdje se izgubiše boje iz ulice. Ostala je prostrana šupa, ogrijeva u njoj za još jednu zimu. Nakrivljena kao da je htjela iz zemlje da krene za svojim Stojanom onomad kad ga ispraćasmo zadnji put. Otišla je „šestica“. Pjevao je do zadnjega dana. Nisam sad siguran da li je koja do njih bila „brezobrazna“ ali ako sam i oko čega siguran to je da Kozara ima za čim da žali.

Pobjegne oko ponekad na njegovu šupu. Nakrivljenju, ostavljenu. Presahlu, bez boje,  „brez“ pjesme i smijeha. Čeka još možda koji snijeg i pjesmu sniva.

“Volim Pr'jedor, volim okolinu, a najviše svoju đedovinu.”

Ne znam. Možda ima neke veze kad mi je komšija ukazao prije par godina kako se na Stojanovoj fasadi ukazao lika Vuka Kardžića sa upečatljivim brkovma. S nevjericom se i sam uvjerih u isto. Ostade Vuk na zidu da pazi da koja Stojanova ne izblijedi. Ne čuje se njegov glas, ali još uvijek oslušnem pored njegove kuće kad na posao prolazim ne bi li se otela koja „brezobrazna“. Ako je i ne čujem sjetim se neke od njih pa zapjevam sebi u bradu ne bi li je kako međ sjedim  sačuvao. Stojana radi.

„Mala moja dal još uvijek mogu, da te pjesmom ja oborim s nogu.“


Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerno i oskudno omražen i raspoložen po merkalijevoj ljestvici.
[ Priče iz Desetog sela ] 31 Oktobar, 2012 21:39
Neki će reći da ovo nije moglo da se dogodi, drugi će reći da se to upravo dogodilo nekome, a niko neće priznati da je i sam bio akter ovog ili sličnog događaja. Da li je i takav slučaj sa D.K. koji mi je ovo ispričao ne znam, ali svakako je stvar koju treba razmotriti.

Milan DŽ.(36), bio je više nego zadovoljan. U njegovom džepu toga dana žuljala ga je metalna novčanica od 5.00 konvertiblnih maraka. Ni malo ni mnogo. Šta pametno učiniti s njom bilo je toga momenta možda najveće pitanje na svijetu za njega. Sva ostala mogla su biti samo periferna i nimalo vrijedna razmišljanja.
Bio je svjetan da to nije suma s kojom može da se nešto obrne i da se ona oplodi, tako da ta ideja nije jednostavno mogla da zaživi u njegovom džepu inače nepolodnom tlu za bilo kakvo oplođenje kapitala.
Kladionica nije bila na njegovoj strani već mjesecima iako se njegova priča da je u plusu odavno nalazila na klimavim nogama. Tombola, hm. O njoj nije imao stav. Čuo je za neke dobitke na „vrućoj“, ali metalna novčanica u njegovom džepu dodatno se pregrijala od stalnog stiska vrelog dlana i prstiju koje su milovale njegove glatke rubove.

Njegov najveći neprijatelj stomak od koga nije bilo uzmaka javio se za riječ.

„Hrana.“
„Svratiću u mesnicu. Kupiću pola kilograma faširanog mesa. Dva ručka za mene i moju dragu. Biće jako sretna.“- zadovoljno usmjeri i ubrza korak prema mesnici.

U džepu je stiskao novčanicu. Na momente se činilo da nije dobro da je drži u desnom džepu. Mogao bi uz put sresti nekog poznanika, ispružiti ruku za pozdrav i pri tom nesmotreno izgubiti novčanicu. Stoga ju je premjesto u drugi džep u kojem su se nalazile papirne maramice. Pomisli kako ni to ne bi bilo dobro rješenje. Može nesmotreno da izvuče maramice iz džepa da obriše nos koji mu je curio od blage prehlade i opet izgubi novčanicu. Potom je prebaci u zadnji džep, a kako je i tamo postojala mogućnost da izgubi novčanicu, premjesti je u sledeći i tako još nekoliko puta tražeći joj najbolje i najsigurnije mjesto.
U tom momentu već je stigao do mesnice. Ispred njega se nalazilo par kupaca koji su strpljivo čekali svoj red. Stao je i sam na kraj kolone. Par trenutaka kasnije iza njega je bilo još par kupaca.
Zadovoljno se smješako. Čekao je svoj red. Još jednom zavuče ruku u džep da opipa kovanicu koja ga je dovela u mesnicu. Nije je bilo.
Pomaknuo se za jedno mjesto. Gledao je buckastog mesara koji nije skidao osmijeh sa lica dok je usluživao goste.
Ispred njega su se nalazila još dva kupca. Blaga panika ga nagna da ponovo zavuče ruku u džep gdje je trebala da bude kovanica. Opet je nije bilo. Krenuo je redom da istražuje džepove. Nije bilo rezultata.

„Smiri se. Nije ti sad potrebna panika. Ponovo kreni redom od najsigurnijeg mjesta.“- kovao je plan.

Pomjerio se za još jedno mjesto. Panika ga je drmala punom parom. Novčanici nigdje nije bilo ni traga. Pokušavao je sakriti nervozu koja je rasla sa svakom sekundom. Munjevito je premotavao film i moguće scenarije gdje se novac mogao zagubiti. Njegove misli bile su blokirane. Novca nije bilo.

Gledao je netremice u debelog mesara koji je usluživao mušteriju ispred njega. Odjednom mu se učini da se iza njegovog osmijeha krije neviđeni bijes. Obuze ga panični strah da će sav svoj nakupljeni bijes iskaliti baš na njemu. Bijesan što te večeri neći moći i njegov novac po završetku radnog vremena zajedno sa ostalim odnijeti kući gjde ga čekaju njegova debela žena i još deblja djeca i pred njih zadovoljno baciti na stol zarađeni novac.
Vrijeme je nemilice teklo. Baš kao na pokretnoj traci.

„Ako bi se sad okrenuo i pošao prema vratima siguran sam da bi debeli mesar bacio kakvu sataru ili drugo hladno oružje za njim koje bi se zabilo pored njegove glave u štok od vrata.,.. ako,...“- hiljadu scenarija u kojem nije dobro prošao bilo je pregledano, ali nijedan nije mogao da ga smiri.
„Štaaaa, nemaš novca, a ovdje si mi se došao oblizivati kao kakav seoski mačor. Maršššš napoljeeee.“- već je odzvanjalo u njegovoj glavi.

„Izvolite?“- veliki osmijeh debelog mesara bio je sve samo ne dobronamjeran.

Milan se zbunio. Zapleo se jezik pa ko zalijepljen za nepce samo je mumlao.

„Molim?“- pomalo nervozno ponovi mesar pitanje, a sa njegovog lica nestade osmijeh.

Milan osjeti kako se iza njegovih leđa pojača nervoza u redu koji je čekao svoje usluženje. Gomila gladnih zakrvavljenih pogleda sjekla ga je na režnjeve. Režanj po režanj, kao krmenadlu.
Isped njega debeli mesar sa velikim nožem, a iza gladna gomila nikako nije mogla biti dobra kombinacija pa čak ni u kladionicama sa boljim koeficijentima.

U tom momentu na zidu spazi veli natpis.

„Svježe meso.“

Nije ni čuo mesara koji je gubio strpljenje. Novčanice nije bilo. Spasonosna ideja mu pade na um.

„Imate li možda bajato meso?“- posebno podignuvši glas na „bajato“.
„Nemam sad, ali dođite za pola sata.“- odgovori mesar nervozno pogledajući na red iza njegovih leđa.
„Hvala, navratiću kasnije.“- Milan izađe iz reda i napusti mesnicu.

Teret poput najvećeg planinskog lanca kao da skliznu sa njegovih pleća. Hladan vazduh ga dodatno razbudi, a njegovim tijelom kao da iznova prostruji krv.
Milan zakopča jaknu do grla i uvuče vrat pod kragnu. Duboko zavuče ruke u džepove i pruži korak. Hladna kovanica pod njegovim prstima zaigra kao čigra. Milan se nasmija i podiže pogled. Elektronski pokazivač temperature pokazivao je prvi minus ove jeseni, iznenađujuće za 31.oktobar. Svjetski dan štednje.


Pozdravlja Vas mandrak72, svjetski raspoložen čovjek rođen baš na ovaj dan, svjetski dan štednje.
[ Priče iz Desetog sela ] 07 Septembar, 2012 19:09

Sa Božom se nikad ne zna. Valjda smo ga i zbog toga zvali Džeronimo. Jednom davno obećao je da će se vratiti čim mu banke siđu sa grbače. Do tada istrpiće Texas rekao je. Na skype mi se nije javljao nekoliko mjeseci. Sam mi je priznao da je pod dejstvom alkoholnih isparenja kojima se prepustio nakon roštiljanja.

„Slušaj, ubio sam se od alkohola, ali ti pričam čiste svijesti. Pio sam kao smuk cijelog dana. Želio sam da se ubijem kao stoka. I ne ide.“

Nisam se usudio ništa napisati. Bojao sam se da ne učini kakvu glupost. Nije bio takav. Nakon nekoliko trenutaka ponovo je stigla njegova poruka.

„Hajde, ti znaš šta meni treba. Daj nešto. Neku riječ, nešto jako što će da me otrijezni ili dokrajči. Ja više ne mogu ovako.“

Muk.
Sa obe strane okeana.
Tamo i ovdje.
Ovdje i tamo.

„Slika. Bilo šta, biće dovoljno samo da znam da imam nekog svog sa druge strane.“
„Ne znam Božo. Nemoj prenagliti.Pusti da razmislim.“
„Ok! Čekam ako treba do zore, samo nemoj otići.“
„:).“

Znao sam za njegovu ludačku upornost. Bio je u stanju da čeka ribu po čitav dan vrebajući pogledom kroz unske brzake. Više nije bila u pitanju hrana. Bio je to on Indijanac. Istrajan i u porazima. Nepokolebljiv. Cijena za njega nikad nije predstavljala za njega ništa samo poziv. Izazov.
Vrtio sam ludački slike i događaje. Bilo ih je mnoštvo, ali ništa pametno nije dolazilo do mojih sivih ćelija koje su vjerujem toga momenta bile još bezličnije i bezbojnije. Možda samo kaša, tijesto koje se provlači kroz stisnute prste, gubeći svoj oblik.

Sjetih se njegove ludačke želje da se osveti komšiji još dok smo djeca bili koji ga je optužio da mu je iz bašte krao krastavce. Kunuo mi se da to nije istina. Dobio je ćušku od oca koja ga je više zaboljela zbog očeve sumnje u njega. Fizička bol kratko je zažarila njegov obraz. Ona bol koja se neda tek tako poništiti tinjala je i izgleda još tinja tamo preko bare. Siguran sam bio da ga je neko gadno nagazio. Znam ja svoga Božu Indijanca. Znam Džeronima.

Toga dana probudio me kamenčić koji je udario u prozor. Znao sam da je to on.

„Znam. Izađi da ti kažem.“- bio je nestrpljiv.
„Ovako rano. Vidiš da još nije svanulo.“-još uvijek sam trljao oči i pokušavao da ga odgovorim od plana ma kakav bio.
„Hajde izađi. Samo da ti kažem. Samo tebi.“

Nije bilo druge. Nije bilo smisla odugovlačiti. Stajao bi dole dok ne siđem, makar to trajalo do sudnjeg dana.

„Krastavci, sve ću mu ih obrati. Sve do jednog.“-skupljenih pesnica taj dvanestogodišnjak djelovao je ozbiljan kao da donosi najvažniju odluku na svijetu.
„Šta ćeš s njima?“- upitah.
„Ništa.“- slegnuo je ramenima.
„Greota ih baciti. Hrana se ne baca.“- rekoh.
„Znam. Poješću ih. Sve do jednog.“- lice osvetnika se ozari.
„Pozliće ti. Niko ne može pojesti toliko krastavaca.“
„Neka.“
„Idem s tobom. Paziću ti na leđa.“
„Hvala.“- moja odluka da idem s njim razvukla je najveći mogući osmjeh koji je tog časa mogao da se za bilježi na plenti zemlji.

Sve je brzo proteklo. Krastavci su bili pred nama. Puna najlonska vrećica, od onih najsitnijih, pa do onih koji baš i nisu bili primamljivi kako za oči, za želudac još manje.
Uzeo je jedan sa hrpe i počeo da grize. Pod njegovim zubima dokazni materijal je pucketao takvom snagom kao da se sveti samom Obrenu koji nije znao na kakvu je stijenu udario.
Ispružih ruku te i sam uzeh krastavac. Jeli smo ih takvom brzinom da nam se činilo da će ih nestati za par trenutaka. Međutim nije bilo tako. Naprotiv vrlo brzo smo osjetili svu težinu zadatka koju smo pred sebe postavili. Ipak nismo odustajali. Božo se kreveljio, pogledom pokazivao kako žali što hrpa još nije veća, a meni je već bilo muka. Nisam odustajo, kao ni on. Bili su bljutavi. Jeli smo ih neslane i sve sa korom. Kad smo obavili zadatak pošli smo nazad.

„Samo da je soli bilo, ne bi se oteo niti jedan pa da ih je i duplo bilo.“- bio je zadovoljan obavljenim zadatkom, a čini se još više mojim saučesništvom.

Još istog dana usrali smo se kao grlice. Dva dana smo borbu vodili sa želudcem koji je izgleda poludio zbog naše akcije. Činilo se da nisam ni izlazio iz wc-a. Roditeljima sam rekao da je to od nekih zelenih šljiva koje sam sa Božom jeo. Božo svojima nije rekao ništa. Moji su to isto prenijeli njegovima te nas nisu vodili u dom zdravlja na pregled.

„So!“- uzviknuh.

Na netu pronađoh sliku sa pakovanjem kuhinjske soli. Iskopirah je, te poslah je preko slanog okeana.
Muk.
Odmah nakon toga Božo je prekinuo vezu. Nije se javljao mjesecima. Prošla je već godina.

 


„Bojim se da sam presolio njegovu muku.“- dugo sam mislio o tom sve dok me sinoć nakon dugo dugo vremena Božo nije pozvao. Uvijek je tako činio. Uključivao bi skype samo kad bi mene zvao, inače ga nije koristio.

„Sve vrijeme si znao?“- bio je kratak.
„Da, mnogo smo soli zajedno pojeli i opet nam je bilo malo.“
„Čini se da nikad neću moći podnijeti laž.“

Znao sam da ga nešto peče.
Koji tren kasnije na moju skype adresu stigao je fajl sa slikom. Preuzeh isti.
Božo se ponovo odjavio sa skypa.

„Kišobran.“- obični starinski kišobran.

 

Pogledao sam napolje. Padala je kiša.
Kao naručena.
Uzeh stari kišobran i izađoh na ulicu. Talas svježine zapljusnuo je moje lice. Duboko sam disao. Za sebe. Za svog Božu Indijanca, za Džeronima. Iznova sam listao album svih onih godina koji se nikad neće vratiti. Sve one slane i neslane dane koje dosolih, ponekom suzom. Od momenta kad ga ispratih na biciklu. Njega, Mariju i slatku malu Anju. Kovrdžavu slatkicu. Znao sam koliko se radovao godišnjem odmoru koji je trebao da bude njegov prvi dolazak nakon odlaska u Ameriku. I sam sam bio oduševljen što ću ponovo da ih vidim, da ih upoznam sa mojim gnijezdom.
Čvrsto sam rukom stiskao stari kišobran izlizane drške kao bezbroj puta do sada, ali nikada kao sad nisam se osjećao bespomoćnije.

Posmatrao sam ljude koji prolaze pored mene. Kotrljali su se bez riječi. Kao kamenje. Talasi kiše kao da su nas spirali, kao pijesak po plaži. Dok su nas talasi kiše šibali i sapirali kao pijesak u nemirno more, ono je bjesnilo i pjenilo. Ljutito nas vraćalo na obalu, gdje smo se saplitali jedni o druge. Iznova se trošeći na putu. Ni tamo ni ovdje.

Dok sam bio na plaži prezirao sam sav onaj bezlični pijesak oko mene, izbjegavao svaki mogući kontakt koji me je nepovratno trošio i glačao me u meni neprepozantljivog sebe, zavideći svom onom pijesku koji je  nemirno more razbijalo o obalu, stijene, lomeći do najsitnijeg i najfinijeg praha mješajući sa sitnim i nevidljivim zrncima soli.
Kad bi me talas kiše otisnuo u zagrljaj moru, osjećao sam svu ogoljenost. Svoju nepripadnost tamo, neprihvaćenost. Osjećao sam svoje strano tijelo. Sjemenku koja se nikad nije primila za nemirno tlo.

Vratio sam se kući i uzeo biciklo. Božin. Osjećao sam da mu dugujem vožnju. Kiša je u međuvremenu prestala. Nisam sklopio kišobran. Pod njim su bili svi indijanci i njihove duše. Suze. Nakon nekoliko metara kišobran se izvratio i kao kakva stara gljiva bdio je nad mojom glavom. Kao manitu.

Čvrsto sam stiskao dršku kišobrana dok sam ga hrabrio da izdrži. Isturih ga ispred sebe, sklopih i kao bojnim kopljem jurnuh u noć koja je mirisala na pečen kesten iako je do jeseni bilo još mnogo toga za reći.
Pedale sam okretrao sve brže i brže. Pomalo sam ličio na indijanca kako bjesomučno juri na nevidljiva neprijatelja koji se krije pod plaštom noći.
„Hoooooooooooooookaaaaaaaaaaa heeeeeeeeeeeeyyyyyyyy,....!“-divljački sam urlao koliko me grlo nosi.

Plava rotaciona svjetla vratila su me u stvarnost.

„Gospodine moliću vaše isprave.“- šerif iz mog sokaka s kojim sam se mlatio zbog prosute teglice šumskih jagoda bio je iznenađen.
„Haug.“- ispružih mu isprave.
„Šta si rekao?“- upita me on.
„Bio sam jednom indijanac i večeras je pola mene.“- ispalih kao iz topa.

Vratio mi je ličnu kartu. Kauboja ne čini šešir niti svijetlo oružje.


Pozdravlja Vas mandrak72, predizborni indijanac kojemu je puna kapa i šešira i tuđeg perja.

[ Priče iz Desetog sela ] 04 Septembar, 2012 20:01

Nismo podigli bijelu zastavu. Nosimo gaće na štapu.

Pozdravlja Vas mandrak72, upućen ko gaće u geografiju.

[ Priče iz Desetog sela ] 29 Avgust, 2012 21:18
Teško da bi iko u planinskom selu u Bosni razumio razloge zbog kojih se Boško toga jutra sa samo jednim koferom u ruci zaputio u neizvjesnost sa samo jednim ciljem . Da ispuni jedan davni san koji ga je godinama držao budnim, ne dozvoljavajući mu da zaspi. Godinama se borio sa nečim što nikako nije mogao da objasni.

„Ideš?“- upitala ga je majka suznih očiju koja je godinama gledala njegovu borbu.
„Da.“- kratko je rekao, spustio kofer i snažno je zagrlio.

Nije ga ništa više pitala. Znala je ono što niko drugi nije. Upravo zbog toga je i završila u ovom malom planinskom selu.

„Zbogom.“- rekao je podižući kofer ne mogavši sakriti onaj bljesak u očima na granici tuge i radosti. Kada se miješa oštar planinski vazduh sa otvorenih vrata i toplota od stare peći bubnjare koja je širila prijatni miris sagorale breze.

Boško je sanjao malo ribarsko selo, izvučene bijele čamce na obali i stalnu borbu ribara sa vjetrom i pučinom uz glasne krike galebova dok se otimaju o odbačenu hranu sa brodica. Sanjao je isti san godinama. Na momente bi mu se činilo da od krika galebova razaznaje riječi. Gotovo neljudske i nestvarne.

„Požuri Boško, požuri.“- odzvanjalo je u njegovim snovima nakon kojih bi se budio obliven znojem u groznici koja je tresla njegovo mlado tijelo.

Nakon toga sve bi se opet ponavljalo. Stoga je odlučio da potraži selo iz svojih snova i sazna zašto uvijek čuje iste riječi i glasove.
Godinama je obilazio sva primorska mjesta, ribarska sela i uvale tražeći svoje selo iz snova. Osluškivao do duboko u noć. Potpunoma je izgubio san, ali ništa od svega nije davalo nagovještaj da je stigao na pravo mjesto.

„Moram dalje.“- bio je odlučan.

Boravio je u mnogim selima, bivao manje ili više prihvaćen u njima, ali nije dobio jasnu potvrdu da je na pravom mjestu. Stoga je prihvatio ponudu jednog kapetana da mu se pridruži na brodu koji je trebao da isplovi sa zalaskom sunca.

„Zašto ne sačekamo zoru?“ – upitao je kapetana.
„Lakše se podnosi noć na moru kad izgubiš san.“ – odgovori kapetan.

Tako je u početku nekako i bilo. Pristajali su u mnogim lukama, manje ili više zadržavajući se u njima. Tek da se izvrši istovar ili pretovar robe. Uzmu neophodne namirnice i otisnu u nova mora. Nekoliko puta je ponovo zaspao. Iznenadio se koliko je san bio okrepljujući.

„Spavao si?“- upita ga kapetan.
„Da. Već sam zaboravio šta je san.“
„Jesi li nešto sanjao?“
„Ne. Da li je to dobar znak?“
„Ne znam, ali svakako je neki znak.“- kapetan slegnu ramenima i zagleda se pučinu pred njima.

Toga dana kao da se gomila poznatih zvukova vratila u njegovo okruženje. Bio je svjetan vjetra i njegove pjesme po pustoj palubi. Krici galebova koji su uzalud oblijetali brod u potrazi za hranom bili su molećivi i gotovo plačljivi.
Tek u sumrak kako je jenjavao dan Boško je osjetio umor koji ga je tjerao da propusti večeru i vrlo rano ode u postelju. Ponovo je očekivao da zaspe. Čekao je san.
Opet je sanjao selo. Prepuno ribarskih brodica, razastrtih mreža. Čopore djece koji su se nadvikivali sa kricima prijetećih galebova velikih poput najvećih ćurana.

„Požuri Boško. Požuriiiii.“- stapalo se sa kricima galebova i galamom musave dječice.

Probudio se. Bio je mokar kao čep. Pogledao je na sat. Bilo je prošlo tek pola sata od momenta kako je otišao u postelju. Tijelo mu je drhtalo. Ne od straha, već od ponovnog uzbuđenja. Bio je na pravom putu. Bilo je vrijeme da dalje nastavi sam.

Jedva je dočekao jutro da kapetanu kaže kako im se putevi ubrzo razilaze. Kapetan je imao razumijevanja za njegove riječi.

„Ipak je to bio znak.“- kapetan se nasmiješi te ga ponudi duvanom iako to nikada nije prije učinio.
„Ne hvala. Ne pušim.“
„Uzmi, nek ti se nađe. Može da posluži kao paravan dok vodiš razgovore sa sobom. Ponekad ključ za nedoumice, ponekad poziv na razgovor.“

Boško uze vrećicu duvana, zahvali se kapetanu i pođe u spavaonicu da uzme svoje stvari. Još istog dana iskrcao se na malu ribarsku kočaricu koju su sreli uz put. Nije razumio jezik vlasnika kočarice, kao ni dvojicu mornara koja su mu pomagala. Samo su se smiješili i stalno koristili priliku da pokažu kao snijeg bijele zube koji su se isticali na crvenoj preplanuloj koži. Nije bilo druge nego da im se pridruži i svojim skromnim ribarskim znanjem pomogne ukoliko je uopšte i bilo riječi o pomoći. Svi su se smijali njegovim nespretnim pokušajima. Smijao se i on.
Tek ranom zorom pristali su u malo selo. Nekoliko slabašnih svjetala škiljilo je poput nepovjerljiva i sumnjičava starca dok zavija duvan i ispod oka posmatra neznanca. Potpunoma je razumio zašto je to tako. Bio je stranac u malom ribarskom selu. Drugačije boje kože i jezika kojim niko nije govorio u selu.

Na sebi je osjećao mnoštvo pogleda. Dok su istovarali ulov već se bilo uvelike razdanilo. Selo je bilo malo. Desetak skromnih kućeraka i isto toliko, ako ne i malo više brodica koje su se ljuljuškale na talasima kao staklo providnog mora. Bijele plaže bile su ispresijecanje velikim ribarskim mrežama.
Nepunih sat vremena kasnije nalazio se maloj kućici bijelih zidova i niskog stropa. Samo se smješio i potvrdno klimao glavom na svaku izgovorenu riječ. Na ležaju pored stola ispod pokrivača su virila dva para blistavih očiju. Čim bi ih pogledao prostorijom bi odzvanjao nezaustavljivi dječiji smijeh. Povremeno ih je pogledavao dok je halaplljivo jeo zalogaje vješto spremljene i ukusne ribe.
Nakon jela sa ribarom koji ga je doveo na doručak sjeo je na mali trijem. Sjetio se duvana koji mu je kapetan dao. Ponudio ga je ribaru. On ga je odmah primio i vještim prstima smotao cigaretu.
Gledajući ga kako vješto to radi rukama mu pokaza da i njemu smota jednu cigaretu duvana. I začudo ribar ga je odmah shvatio te i njemu smota jednu cigaretu.

Nakon što ribar zapali cigaretu učini to isto i Bošku. Oštar uksus dima pržio mu je nepca. Snažno se zakašlja te mu cigareta ispade na zemlju. Blago se zacrvenio dok se ribar glasno smijao.

„Boško. Boško se zovem.“- udarao se po prsima kažiprstom pokazujući na sebe.
„Bosko, Bosko.“- ponavljao je ribar.
„Da, da. Boško, Boško.“- smijao se i sam.

Onda Boško prstom pokaza ka njemu.

„Tvoje ime. Ime. Kako se zoveš? Ja sam Boško.“- ponovo je pokazivao na sebe
„Bruno. Bruno.“- oponašao je Boška ribar.
„Ja Boško, ti Bruno.“-prstom je pikkazivao na sebe, pa onda na njega te su se dugo smijali.

Ostatak dana proveo je u „razgovorima“ sa mještanima koji su bili ljubazni, zagledali se u njega kao da je svjetsko čudo. Donosili raznorazne sitnice koje su mu poklanjali. Do kraja dana upoznao je sve stanovnike malog ribarskog naselja. Kao roj pčela za njim su stalno zujala dječica koji bi ga dotaknuli i onda se od njega brzo udaljavali pri tom se smijući. Prihvatio je njihovu igru i kao tobože jurio za njima.
U sam sumrak Bruno ga povede sa sobom. Pokaza mu mjesto za spavanje, ljubazno se nasmiješi i izađe.
Dok je ležao na uskom i ne baš udobnom ležaju pred očima su mu igrale slike prethodnog dana. Prijatan umor brzo mu je donio smirujući san.
Osjetio je lagano drmusanje ramena. Sunce je bilo već dobro odskočilo kad je s mukom otvarao oči. Bio je to Bruno. Rukom mu je pokazao da pođe sa njim.

Nije se mnogo bunio te se odmah spremi i pođe za njim. Nakon nekoliko minuta napustili su ribarsko selo i pred njima se ukazala šuma i uski šumski put. Nije bilo tragova vozila u selu. Nakon nekih tridesetak minuta stali su pored izvora. Bruno se osvježio popivši nekoliko gutljaja. Boško učini isto. Nakon toga sjede na travu pored njega. Nije vidio smisao ovog puta i znatiželjno je gledao u Bruna.
Nakon kratkog odmora nastavili su putem dublje u šumu. Nakon dobra dva sata pred njima se ukazala mala šumska koliba. Nije odisala luksuzom, ali je bilo jasno da igra važnu ulogu mještanima ribarskog sela. Najuočljivija je bila nervoza na Brunovom licu kako je ugledao malu kolibu. Gotovo pobožno je ponavljao neke nerazumljive riječi. Gledao je pred sebe.
Nije dizao pogled dok se približavao. Kad se na vratima pojavio starac prijatnog izgleda i vanjštine obučen u tradicionalnu nošnju pozdravi pridošlice.
Boško je čas gledao u Bruna, čas u neznanca. Nije razumijevao njihov razgovor koji je bio mješavina španjolskog  i portugalskog jezika.

Starac zatim pogleda na Boška. Obrati mu se na jasnom engleskom jeziku, te ga malo zbuni. Boško nije najbolje govorio engleski jezik, ali je uspijevao da razumije suštinu.

„Šta te dovodi nama?“- upta ga starac.
„San.“- odgovori.
„Daj mi svoje ruke.“- zatraži.

Boško ispruži ruke. Starac ih primi u svoje dlanove koji su bili bijeli i mekani poput najnježnijeg papira. Brzo ih ispusti, gotovo sablasnuto.

„Ti moraš odmah da platiš.“- zatim je Brunu na njihovom jeziku uzbuđeno ponavljao nepoznate riječi.

Boško je zbunjeno gledao u njihovu gestikulaciju. Nije ništa razumio, ali je jasno vidio uzbuđenost u njihovom razgovoru.
Potom mu se starac ponovo obrati.

„Moraš platiti gotovinom. Odmah.“

Toliko je razumio ali nije znao šta da plati, koliko. Pogledom je tražio Bruna koji je jasno vidio njegovu zbunjenost. Bruno se prenu, priđe mu i pokaza na džep sa duvankesom. Boško izvadi duvan te ga pruži prema stracu koji ispruži ruku, uze duvana koliko je potrebno za cigaretu i vrati mu duvankesu.
Bruno mu  dade znak da pođe sa njim.

„Sutra, sutra.“- ponavljao je starac za njima.

Vraćali su se prema selu. Bruno nije bio raspoložen. Nije se smješkao. Bio je ozbiljan. Stigli su na ručak koji je prošao u mučnoj atmosferi. Nakon ručka pozvao je Bruna da mu pokuša objasniti situaciju sa starcom.
Bruno kao da je razumio njegove dileme i nedoumicu. Uze ga za ruku i povede ga u sobu gdje je noć prije prepavao. Podigao je posteljinu ležaja na kome je proveo noć.
Boško se užasnuo. Bio je to mrtvački sanduk. Gotovo da se srušio od nimalo prijatnog saznanja. Blijedo je gledao čas u sanduk, čas u Bruna.
Bruno ga izvede napolje na bijeli pijesak te mu grančicom poče crtati na njemu. Počeo je od slike malog djeteta, njegov rast i razvoj, sve do prvog isplovljavanja na more kao ribar. U tom momentu nacrta mu starca i dlan. Nakon toga rukama pokaza kako treba da se plati stracu za riječi koje im uputi. Pokazao je kako je moguće starcu da se plati u nekoliko puta, vrijeme i dužina trajanja otplate nije bilo bitno. Nakon toga mještani u toku noći moraju da mu spreme mrtvački sanduk.
U tom momentu u njemu odjeknuše riječi strca „da plati odmah, gotovinom“. Osjećao se kao proboden nožem. Iznenađen. Nije mu bilo jasno mnogo toga. Zašto?

Vidjevši njegov strah Bruno ga povede u još par kuća i pokaza na mrtvačke sanduke, koji su našli različitu primjenu, ali u svakom je moralo stajati nešto lično od samog ribara.

U sumrak je opet bio u sobi. Nije mu se lijegalo na mrtvački sanduk koji je služio noć prije kao ležaj. Oklijevao je i da ga pogleda. Noć je proveo pored prozora. Bez sna. Posmatrao je more koje se prijeteći crnilo, a talasi opasno pjenušali dok su kotrljali pijesak po plaži. Učini mu se i da je sam zrno pijeska kojeg život neumitno kotrlja i troši, iznova ga bacajući na nova mjesta i i među neke nove ljude.

„Da li je to moja sudbina da stalno lutam? Da stalno izmičem i bježim?“- pitanje za pitanjem nametalo se svakog trena.

Primjetio je slabašnu svjetlost u jednoj od ribarskih kuća. Bio je siguran da su to ribari koji su se dali na posao da mu naprave mrtvački sanduk.

„Zašto mi uopšte treba mrtvački sanduk? Šta uopšte ovdje tražim?“- pitao se i dalje.

Čim je svanulo, spakovao je svoje stvari. Pred vratima je zatekao sanduk te se gotovo sapleo o njega. Nije uopšte čuo kad su ga donijeli.

„Čemu tolika tajnost?“

Sjeti se kako je vidio da svi ribari u sanduk ostavljaju neke svoje lične stvari odluči da i on učini isto. Zašto? Nije znao. Ostavio je džemper boje plavog neba koji je isplela njegova majka. Nekako je najviše osjećao njega kao samog sebe i neku posebnu vezanost majke sa svim ovim što mu se dešava.

Još istog dana isplovio je nekom ribaricom iz susjednog sela. Od tada promijenio je mnogo brodova, mora i mornara. Noći bez sna pratile su ga kao vjerno pseto. Gotovo nijemo i odano do kosti. Mijenjao je sve. Postelje i sutone, svitanja i horizonte.

Jednoga dana sa pramca broda kojim je uplovljavao u malu i ne mnogo posjećenu luku iznad čijeg se doka rasprostirala staza za šetanje sa ostatcima nekadašnje utvrde. Na obali je primjetio jednu damu sa velikim šeširom koji joj je dobrim dijelom zaklanjao lice. Na njoj je bila haljina. Činilo se starinska, no sa sigurnošću nije mogao to isto i potvrditi zbog udaljenosti.
Zašto je toga dana sišao i čvrsto odlučio da ostane na ostrvu nije mogao da da odgovor. Svakodnevno je šetao pored obale, nepoznate dame koja ga nije ni opažala. Lagano, gotovo na prstima prolazio bi pored nje. Za trenutak bi zastao u nedoumici da bilo šta kaže, samo bi skinuo šešir kao pozdrav i nastavio dalje.

Život u maloj luci, mirnoj poput njegova udaljena sela mirno je tekao. Nije bilo više snova koji su ga tjerali naprijed. Zaposlio se prvo kao baštovan. Nakon što je naučio jezik dobio je službu u pošti. Kao poštar. Nije imao mnogo posla.

Ubrzo na njegovu adresu stiglo je pismo.

„Boško. Majka uvijek zna. Osjeća. Kad pročitaš ove redove znaću da si dobro. I to mi je dovoljno. Od tebe očekujem samo jedno. Jedno pismo. Sve ostalo bilo bi suvišno, baš kao slamni šešir na snažnom vjetru.
U čekanju i nadi.
Tvoja majka“

Riječi malo. Smisla mnogo i nimalo.
Nije sjeo odmah da napiše odgovor. Izašao je da prošeta duboko pod dojmom pisma koje je eto stiglo ovdje na kraj svijeta do njega. Mnoštvo pitanja navirala su iza svake misli. Pogleda. Jesen je uveliko osvajala luku. Spuštala se prema rijetkim brodovima i brodicama koje su ko zna kojim razlogom svraćali i kao nemirna i razigrana djeca poigravala se sa njihovim jedrima stvarajući različite oblike. Čas kao ogroman i tvrd trbih, zaim ko ispijena mješina vina, stalno i iznova stvarajući nove i nove figure koje bi eto samo rijetki umijeli da vide i prepoznaju.

„Šta da joj napišem.“- pitao se.

Osjećao je da bi bilo besmisleno opisivati sav put, jer zbog toga nije ni krenuo iz malog planinskog sela u neizvjesnost. Možda san, pitao se. Sve to nije imalo smisla za jedno pismo koje se očekuje i kojemu se nada. Izdalo bi sva očekivanja.

„Da li sam izdao Bruna? Da li sam se uplašio smrti, pa sam krenuo u bjesomučan bijeg ni sam ne znajući ni razlog ni cilj?

Pomisli na mrtvački sanduk koji je ostao u selu i koji se zakopava sa njegovim ličnim stvarima ukoliko ribar nestane. Šta biva sa njegovom dušom kad ga morske dubine progutaju, zapita se.
Pred sobom ponovo ugleda nepoznatu damu, koju je čini se jako dobro poznavao mada nikada nisu ni riječ prozborili, niti joj je ime na znao niti o njoj raspitivao. Ostavio je to pitanje na strani zbog mističnosti. Stajala je na istom mjestu i gledala u pučinu. Zastao je i gledao kako se vjetar poigrava sa pramenovima njene kose koji su nemirni lepršali oko njenog lica. Starinska haljina  pod uticajem vjetra pripijala se uz njeno tijelo.

U jednom trenutku vjetar podiže šešir sa njene glave i snažno ga ponese prema obali i moru. Gotovo nestvarno je djelovala njegova putanja. Boško pohrli da ga stigne i uhvati.

„Nije potrebno. Neke stvari jednostavno dođu na svoje mjesto ili pođu svojim putem.“- po prvi put začuo je njen glas. Bio je neobično melodičan i topal.
„A ti? Šta je sa tobom?“- upita je nakon kraće pauze.
„Neke stvari treba sačekati jer drugačije i neće doći.“- odgovori mu i po prvi se put okrenu prema njemu. Imala je lijepe crte lica i oči boje plavog neba, baš kao i džemper koji je ostavio u mrtvačkom sanduku u ribarskom selu.

Boško je stajao bez riječi.

„Ja sam se rodila baš na isti dan kad i ti. Nije važno kako ali eto znam. Još kao malu majka me je slala da čekam brodove i poštu, a kao što vidiš ovo i nije baš prometna luka, ali vremenom sam počela uživati ovdje na vjetru. Bila je najbolja drugarica tvoje majke, koja joj je obećala da će joj se javiti.“
„I nije?“-upita je Boško.
„Jeste, samo nisam bila sigurna kao sad.“

Nakon toga se nasmija i produži šetnju niz stazu. Boško pođe za njom. Nisu prozborili ni riječi. Samo im je vjetar milovao lice i prve kišne kapi.

„Draga Majko!
Bila si u pravu. Najtoplija je boja plavog neba koja svakog negdje čeka.
Zauvjek tvoj Boško“


Pozdravlja Vas mandrak72, ludi šeširdžija i kiridžija bez katanca i ključa za konzervu ribe na brodu.
[ Priče iz Desetog sela ] 22 Jul, 2012 23:13
Tišina. Dobrih desetak minuta sve je umuknulo. Pokušavao sam svim silama da otkrijem, izdvojim bilo kakav šum, zvuk ili pokret koji bi mi dali potvrdu da se nalazim baš ovdje gdje oduvjek svoj mir pronalazim. Istezao sam vrat i bezuspješno ćulio uši ali bez uspjeha.

Tišina je osvojila zelenu dolinu. Japrica se povinovala želji prirode da izrazi svoju odlučnost i moć.
Sve je stalo.

Nije mi preostalo ništa drugo do da prihvatim trenutno stanje i sačekam sledeći korak koji je neminovno slijedio.

Danim se iščekivala kiša. Nije bilo više bitno kako će se nazvati. Đurđevadnska, Ivanjdanska ili Petrovska. Prosto je bilo nebitno što je i Petrovdan prošao, što su požnjeveni rekordni prinosi pšenice i što su ambari prepuni žita. Kukuruz je vodio odsudnu bitku sa sušom.

Svaki razgovor u seli počinjao je i završavao sa samo jednom mišlju i gotovo molećivim pogledom u nebo.

„Bože, kako bi valjala sad jedna dobra kiša.“

Ništa više nije bilo u rukama težaka. Sve je bilo vidljivo golim okom po cijeli dan. Nigdje oblačka da izmami zrno nade.

Ni danas nije bilo drugačije. Istina je da se temperatura nevoljno spustila nekoliko stepenika niže na sveopšu radost kako težaka tako i njihova blaga iz staja. Tužno o otegnuto mukanje kao vapaj dopiralo je iz staje. Ovce nisu imale snage ni da toliko učine. Dobro utopljene u svoje vunene odore pratile su hlad, baš kao i ja kad pretoplo obučen u rolku zalutam na kakvu rođendansku žurku.

Ipak sve je slutilo na promjenu, mada se niko od nas više nije usuđivao da to glasno kaže. Više smo bili skloni da svojim pesimizmom i skeptičnošću izazovemo prirodu da učini ono što bi svi mi željeli. Željeli smo pogleda uprtih u nebo još jedan hepiend i još jednu pobjedu prirode i svih nas za jesen i zimu što neumitno dolazi.

Kolona automobila nakićena pjesmom, mladošću i zastavama išla je prema novom izazovu. Uprkos nedaćama i svim problemima život je išao dalje. Dvoje mladih zavjetovanih na vječnu ljubav čekao je još samo opštinski potpis i zakletva pred Bogom sa krunama na glavi i vezanim rukama vezenim peškirom u pratnji kumova da postanu jedno.
Pogledom ispratih kolonu.
Priroda je rekla svoje. Ostalo je na nama.

Kao probuđeni glasovi iz doline polako su još jednom ispunili svoj dio emisije emitovane tog 21. jula 2012.godine na talasima Male Novske Rujiške.
Na istim tim talasima u snove su zaplovile tri male glavice koje poljubih po stotinu puta prije nego odgovorih na svako njihovo pitanje.
Zagrljeni i umorni, umotani pod toplim ćebetom ispraćali smo još jedan dan na terasi. Sjedili smo do dugo u noć

Nepunih kilometar od nas odjekivala je pjesma i zdravice umornih svatova i mladih supružnika. Poželismo im sve ono što i sami živimo.

Ljubav.
Potomstvo.
I razumijevanje.
Sve ostalo je sreća.

I onda kad je već umor prekoračio prag i zasjeo u društvu ugodnom kao nagrada za strpljenje stigla je prva ljetna kiša.
Isprva gotovo s nevjericom brojasmo kapi na terasi. Laganim tempom kao treningu zagrijavanja intenzitet se postepeno pojačavao. Sve to nas u momentu rasani.

Spustili smo se bosim stopalima na travu koja je žedno pila prve kišne kapi i snažno obuhvatih svoju ljepšu polovinu oko struka i snažno je okrenuh nekoliko puta. Kao na ringišpilu svuda oko nas smjenjivale su se sijalice namigivalice i obasjavale lica koja koja su umivale kišne kapi.

Mrak.
Nestade svega.

Nisu mi bile potrebne smjernice gdje da spustim otisak poljupca na meke usne. Bile su tačno ondje gdje sam ih i očekivao. Za dužinu trepavica ispred mene.
Snažan bljesak i zaglušujuća grmljavina zaglušiše sva naša čula i nakon toga kao da se provalio oblak te snažan pljusak zasu umornu planetu koja je imala svoj Podgrmeč i u njemu nas.

„Danas majko ženiš svoga sina....“- nadjačavali su svati nedaću izazvanu nestankom struje i zaglušujućom grmljavinom.

Nasmijali smo se svemu tome i mokri do kože utrčali smo u kuću.
Noć je sakrila sve naše poljupce.
Pala je prva ljetna kiša.
Kukuruzi su dobili još jednu šansu. Novi dan okupan radosno je dočekao prvo svitanje.
Do sledeće kiše život ide dalje.


Pozdravlja Vas mandrak72, kakav takav čovjek u kišnom mantilu i kratkim pantalonama na tregere plave boje.
[ Priče iz Desetog sela ] 16 Jul, 2012 20:32
Iz mnoštva pitanja koja mi nisu dali da zaspem gotovo do samog svitanja jedno pitanje posebno je bilo neobično.
„Koriste li puževi književni jezik?“
Gotovo besmisleno pitanje preokupiralo je sve moje sive ćelije.
„Izražavanje puževa, hm?“-promrmljah.

Ustao sam iz kreveta i uputio sam se prema prozoru. Prvi tragovi svitanja umotani u blagu izmaglicu lijeno su odstupali iz doline i lagano se povlačili dublje prema planini, ostavljajući za sobom sanjivo jutro. Prvi dašci blagog vjetra natjerali su uvijek snene breze da se još jednom protegnu svojim vitkim granama.

Nije bilo traga mogućim padavinama. Pitanje o pužu kao da je padalo u drugi plan. Dok sam posmatrao put koji je slalomski vijugao i pratio putanju potoka ugledao sam komšiju Đuru, zvanog Brezan, kako se već vraćao iz još jednog uspješnog lova na vitke brezove grane, koje su onako nemoćno visile sa njegovih ramena kao polomljene.
Uputih mu smješak umjesto pozdrava. Za tako nešto ne bih imao snage.

Dugo sam ga posmatrao dok nije izašao iz mog vidokruga. Tovar na njegovim leđima kao da je rastao iako je on bivao sve manji, prijeteći da ga sasvim poklopi svojom veličinom i teretom i onakvog zarobi sve dok ga prvi slučajni prolaznik ne oslobodi iz čvrstog zagrljaja. Gotovo da sam poželio tako nešto.

Brzo sam obukao trenerku, patike i izjurio na ulicu. Pustom ulicom vrlo brzo sam izašao iz naselja i tek sam onda usporio korak. Dubokim udisajima punio sam pluća svježim vazduhom. Raspoloženje mi se popravljalo nakon susreta sa Brezanom. Brzim i kratkim koracima šmugnuo sam uz šumsku stazu koja se penjala uz napušteni šumski put obrastao niskim rastinjem. Nepunih pet minuta kasnije stajao sam pored iskrivljenog izletničkog stola i polomljene klupe, gdje sam zajedno sa svojim vršnjacima maštao i planirao nove avanture. Sa tog mjesta izvesli smo mnoge spektakularne akcije. Možda i jedna od svih najveća kad smo za dan nakupili toliko starih flaša koje su se otkupljivale da smo svi kupili žute majice sa zelenim kragnama poput dresova Brazila na našu fudbalsku ekipu i brojeve za dresove koji su se peglom lijepili na leđa. Lokalni prodavac bio je zbunjen našom velikom akcijom kad smo mu prodavnicu zatrpali starim flašama. Dobar dio njih nam je vratio jer smo ispraznili kasu koju je teškom miukom svakodnevno punio na biciklu dovlačeći najvažnije potrepštine. Hljeb, mlijeko. Vrhnje, kafu i one prijeko potrebne sitnice za svaku domaćicu.

Mahovima uz „drvo kraljeva“ kako smo nazivali staro zakržljao drvo koje je jednim svojim dijelom podsjećalo na kraljevski prijesto mamila je da se kao nekad na njega bacim nakon bjesomučnog trka uz strminu, sab zadihan i rumen u licu. Lgano sam to izveo bez bojazni da će to neko učiniti prije mene.

Tek što sam sjeo pogled mi pade na puža koji se teškom mukom probijao kroz opalo lišće. Mnogo više me je iznenadila činjenica da sam ga ugledao baš danas uprkos nedostatku kiše.
Posmatrao sam ga dugo. Pitanje koje me je kopkalo bilo je preda mnom, a nisam znao odakle da počnem.
Bio je svjestan moga prisustva. Bilo je isuviše kasno da uzmakne, ukoliko je takva riječ i postojala u njegovom riječniku.

„Zakasnio si prika!“-rekoh.

Nisam osjetio promjenu na njemu nakon mojih riječi. Jednakom brzinom, nastavljao je svoj put puževskim korakom. Nije mnogo odmicao uprkos svojim naporima. Nije bilo ni jutarnje rose da mu olakša trenje. S teškom mukom savladavao je milimetar po milimetar. Gotovo nevidljivi sluzavi trag za njim brzo je nestajao. Činilo se da ulaže poslednje atome snage u svaki svoj korak.

„Nije ti neki dan baš za šetnju.“

Bio sam u pravu. Da je bilo kiše sve bi bilo mnogo lakše. Imao bi možda i društvo, a uz razgovor sve se mnogo lakše podnosi pa čak i dugo pješačenje. Tlo bi bilo potaman, a ne ovako. Na ovako tvrdo tlo žalili bi se i fudbaleri u kopačkama na bolna stopala.

„Da je bar koja kap pala, ti bi bio oran za razgovor , a ovako samo ja i pitam i odgovaram.“-konstatovah žalosno.

Pomislih da je bila koja kap, bila bi ih puna šuma, livade. Uz potok, pored puta. Bilo bi ih posvuda.
Sagnuh se, gotovo mu se unesoh u lice.

„Pusti pužu rogove, pa ubodi volove,...“-lagano zapjevuših poznatu pjesmu.

Istovremeno kao da je zastao. Povukao je rogove i čekao moj sledeći korak. Nisam ništa činio. Iznova ponovo zapjevah istu pjesmicu. Tren ili dva kasnije lagano kao da osjeti da od mene nema opasnosti te nastavi kretanje prema meni.

„Možemo li sad razgovarati?“
„Hoću li tako otkupiti svoju kožu?“-upita me.
„Da li je na prodaju?“
„Bila bi da je kiše bilo.“-odgovori.

Bio je u pravu. Otkup puževa izmamio bi mnoge koji bi pošli da poune rupe u kućnom budžetu. Takvih je bilo najviše. Bližila se jesen i polazak u školu. Za polovne knjige jednog osmaka, platnene patike jednog petaka i šnalice za jednu Jasnu. Spisak bi bio mnogo duži da ovo nije samo priča o jednom pužu.

„Vidim da s teškom mukom prevaljuješ put.“
„Najteže tek slijedi. Asfalt je sve samo ne put. Gubilište. Oni rijetki kunu se da više nikada ne bi ponovili istu grešku.“-zabrinuto je pogledao put sive trake koja je pratila putanju potoka.
„Dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Nisam o tome razmišljao na taj način.“
„Svejedno on je tu zbog vas. I nas.“
„Kako vas?“-iznenadih se.
„Otkupljivači puževa sad mnogo lakše dolaze po nas.“
„U pravu si.“-pokleknuh pred argumnetima.
„Izvini. Žurim.“-nastavi da odmiče.

Nisam dobio odgovor na sva ona pitanja koja su me mučila. Bio je tik pored mene, ali je odlazio.

„Kolika je cijena?“-podviknuh za njim.

Nije se obazirao. Neugledni puž odmakao je dobrih par centimetara. Uplaših se da sam ga mnogo zadržao. Možda i previše ukoliko zakasni tek koji centimetar. Urbani vozači neće smatrati potrebnim da čine ustupke i izbjegavaju prepreke što gmižu. Tek možda neki revnosni sakupljač puževa. Za pokoju svesku, HB olovku i šiljalo. Malo li je.

Razgovor s njim dobrano me je okupirao, te ostatak dana provedoh sa samo jednom mišlju.

„Ima li koža svoju pravi cijenu?“

Bio sam umoran. Razmišljao sam o pužu. O njihovom književnom izražavanju. Vjerujem da bi bilo mnogo sažetije i slikovitije, upravo zbog vremena i puta pred njim. Nekima vrijeme nije naklonjeno, drugima brzina nije prednost. Treći bi se zakleli da je sve to samo dio života i da koža ne vrijedi pišljiva boba.

Restoran je ispunjavao ugodni miris koji je dopirao iz kuhinje. Mnoštvo gostiju bio je dobar znak da glavni kuvar zna svoj posao. Zamišljao sam ga da je debeo i rumenih obraza te se nasmješih na savjet moga radnog kolege koji sad uživa u penziji „da se klonim mršave kuvarice i kuvana jajeta“. Za kuvaricu sam pretpostavljao zašto, ali sa kuvanim jajatom nisam bio načisto.
Uglađeni konobar nosio je posluženje. Uzeo sam specijalitet restorana. Nakon što mi je servirao jelo,odložio račun iz unutrašnjeg džepa izvadio je kovarat.

„Za vas je.“-reče mi uz blagi smješak.
„Za mene?“-upitno ga pogledah.

Za tren mi se učini da je uvlačio rogove kao puž u pjesmi.

„Hvala.“-rekoh mu.

Ukusni zalogaji, bezglasno su klizili niz grlo. Gotovo zaustih da zovnem konobara i pohvalim kuvara i izrazim želju da mu čestitam na trudu. Pogled mi pade na račun. Cijena je bila paprena te odmah izgubih volju za čestitanjem. Bespogovorno ga platih, ostavih bakšiš konobaru koji se samo smješako.
Sjetih se pisma.
Otvorih ga, gotovo da strgah koverat koji gotovo da je sablasno svjetlucao.

„Zar je trebalo tri puta da me skuvaju da bih dobio pravu cijenu. Isuviše da bih jeftino prodao svoju kožu. Izvini još jednom. Prijatno veče.“

Veče je bilo sve samo ne prijatno. Neugodan događaj trajno je odgovorio na moja pitanje. Koža je isuviše rastegljiv pojam da bi se o cijeni sudilo. Baš poput riječi. Neke ostanu u nama i trajno se nastane, dok neke ostave provaliju koju ni jedan most ne premosti. Da li se puževi izražavaju književnim jezikom nije uopšte bitno ukoliko razumijemo šta žele da nam kažu.

Ja sam svoju lekciju naučio.


Pozdravlja Vas mandrak72, razgovorni i neodgovorni urednik koji ne drži do mišljenja publike što tapše.
[ Priče iz Desetog sela ] 14 Jul, 2012 16:28
Koraci su postajali sve glasniji. Iz jesenjeg sutona izronile su dvije sjene.
Starac i dječak.

Gledao sam kako koračaju. Starac teškim i tromim koracima. Bojažljivo traži mjesta za svaki korak. Nesigurno i umorno. Pored njega dječak nestašnim koracima vrlo brzo osvaja prostor, ne libi se i da napravi korak više i da se vrati nazad. Nestrpljivo i dječački gotovo poskakuje u mjestu.
Nerijetko se zatrči kao da hoće da poleti, ali se vezan rukom sa djedom pokorno vrati.

Zapitkuje.

„Đedo, koje je sada godišnje doba?“
„Jesen jabuko moja.“
„A zašto jesen?“
„Tako je priroda htjela.“
„Zašto sunce stalno ne sija.“
„Eh. Mnogo ti pitaš svoga đedu. A umori se da znaš.“
„Aha, pa ja kad popodne idem spavati meni mama kaže spavaj sunce. Zato što sam se umorio.“
„Tako tako jabuko đedova.“

Nekoliko trenutaka potraja samo tišina.
Dovitljivi dječak opet prozva đeda.

„A zašto đede opada lišće?“
„Zato što je uvelo.“-strpljivo odgovara đedo.
„A šta znači uvelo đede?“
„Ček da se sjetim“, zastade đed na momenat kao da prebira po sjećanjima pa nastavi, „vidiš jabuko. Kad dođe proljeće i s početka proljeća ozeleni javljaju se i prvi cvjetovi. Posliije cvjetova eto ti i slatkih plodova, a gdje su plodovi tu su i derani. Za njima i čvorci i ko sve ne. Umorilo bi se konjče, a kamoli drvo. Stoga se drvo lagano oslobađa tereta. List po list. Do zime.“-odgovori starac i kao da mu bi lakše.

No dječak ne pokaza želju da razgovor završi.

„A da li mu je žao zbog toga đede?“-ponovo pita dječak.
„Pa bude žao, stoga lišće i vene. Drvo ne plače suzama, ono svoju bol prenese na list koji opada. On je njegova suza.“
„Znači sada drvo plače?“
„Na neki način da, a opet je sretno.“
„Sretno?“
„Da. Sjeti se svih onih proljeća, pupoljaka, listova. Sjeti se plodova i osmjeha na njima i zbog njih.“
„Đede jesi li ti sretan?“
„Sretan je đedo jabuko moja.“-sagnu se starac i u glavu poljubi svoga unuka.
„Vidiš đedo kako lišće pada.“
„Vidim. Vidim kako lijepo pada.“

Dječak se još neko vrijeme divio ljepoti kako otmeno lišće opada. Divio se načinu na koji drvo istovremeno i tuguje i sretno je.
Blagi osmjeh zatitra na starčevom licu. Njegov korak postade sigurniji.
Na istom putu dvije sjene idu svojim putem.
Najslađi plod i jedan list uveo.

Pozdravlja Vas mandrak72, još uvijek djetinjasti bradati brka.
[ Priče iz Desetog sela ] 01 Jul, 2012 12:50
Mogao bih se zakleti da je san svakog alhemičara počinjao od slike koju vidjeh dok se još uvijek snen izvukoh iz postelje i prosuh pogled po livadi kao čašu vode za sreću. Omamljen čarolijom znanom samo rijetkim alhemičarima spazih tren gdje se srebro polako pretapalo u zlato. Zatečen tom slikom nijemo zastadoh te nekoliko puta protrljah oči u nevjerici žmirkao sam ko kuma Jovana kad je neko pripita da joj pogleda u šolju.
Slika se polako mijenjala. Kao da je neko nevidljiv skidao providni srebreni prekrivač iznad naslaga zlata pokošenog u svim pravcima i razbacanog tokom jučerašnjeg sušenja. Fokusirah pogled podno bare gdje Japrica najsnažnije huči zbog mnoštva granja što nanešenog što neodgovorno odbačenog kao da portestvuje i prijeti svojom ukroćenom silinom.

„Vidjećete vi. Već s jeseni zbog ovog.“- dok se s mukom probijala i prevrtala niz vještačku prepreku stvarajući privid snage svojom bukom.

Nigdje nikoga. Osim starog komšijskog mačka što oprezno korača međ poslednjim orošenim vlatima kao kakav revizor zavlačeći svoju njuškicu malo tamo, malo vamo vršeći poslednji pregled pred kupljenje.

„Mmmmmmm, doooooobro.“- dajući akcent na prvo „o“ u riječi dobro otežući ga kako kajmak Mrkuljin međ zubima i brkovima unaprijed se radujući svim onim porcijama ukusna mlijeka i kajmaka koje znano i neznano proba i brk omrsi.

Nasmijah se riječima ovog iskusna revizora i nemadoh niti jedan valjan razlog da mu ne povjerujem i uputim kritiku na tako iskreno iznešeno mišljenje. Još neko vrijeme gledao sam za njim dok se znalački provlačio kroz kao more uzburkane talase sijena koje se još kočoperilo kako bi zauzelo što bolji položaj da ukupi sunca za zimu. Čas bi nestajao, čas se zatim ponovo pojavljivao. Nekako kao podmornica njegov savijeni rep poput periskopa nemirno iznad površine uzburkana mora tražio je nešto. I sve tako dok se jednom nije izvio takvom hitrinom i gipkošću poput najvještijeg delfina i zaronio u talase pred sobom. Nije potrajalo. Par trenutaka kasnije već je kaskao u pravcu kuće noseći plijen u zubima tobož strogo koreći ga.

„Ti, protuvo jedna. Namjesto da se smucaš oko špajza ti ovamo, eeeee. Oćeš da mi ukvariš sijeno barabo jedna. Razgovaraćemo mi sad malo nasamo. Jel znaš?“

Nisam imao šta dodati niti oduzeti. Svoj posao radio je kao i dosad uvijek savjesno i pedantno baš kao što umije svaki iole pošten mačak.

Latih se vila i grabalja čim se nevidljivi srebreni plašt izgubio u pravcu Štekovića tukova, nakrivih šešir i zaustih da zapjevam. Nije da se ponavljam, al uvijek mi nekako dođe samo jedna pjesma kad su livade i otkosi u pitanju, te se na nju bacim s takvom ozbiljnošću kao da je snimam za arhivu Radio Beograda, pa izvijam i izmotavam još neizvučene note i tonove.

„Oj livado, rosana travo, javore, javore......“

Čini mi se da nisam došao niti do „čuvala ga djevojčica,...“ već ugledah svoju djevojčicu kako sa terase poziva na doručak. Nije morala ni da mi kaže ništa, sa njegog osmjeha uvijek mogu da pročitam kompletan meni sa svim. Do deserta.
Nisam se ni osvrnuo na količinu urađena posla. Bilo ga je. Kao i onoga koji me je tek čekao. Bučno sam ispuštao vazduh dok sam se prepunim dlanovima hladne vode umivao kojom me je iz limene šolje polivala zauvjek moja „djevojčica od sedamnaest godinica javore, javore...“.
Dok sam tamanio zalogaje sa svim onim meni dragim ukusima pogledom sam plovio po svemu onome do čega je dopirao moj pogled. Zastadoh na jedrima. Vjetar se poigravao sa štrikom i jedrima na njemu. Posmatrao sam djelić po djelić poznate mi garderobe. Katarinin. Ona mi je najstarija. Moje oko i moja prva suza. Do nje Anine stvari. Ona mi je srednja. Moje sunce i moja hrabrost. A nikako na kraju i Jelenine odjevne kombinacije. Ona mi je najmlađa. Moj osmijeh i najnoviji bukvar.

Dok sam klizio niz pučinu zastadoh na dva bademasta oka koja nisu skidala pogled sa mene. Ispod njih još jednom spazih osmjeh. Govorio je više od hiljadu slika i riječi. Zbog toga ga i dalje ljubim i volim. Gledam u nju, moju ljubu voljenu. Talasi crne kose hrabro su prkosili vjetru koji je na momenat poželio da je samo njen. Da je miluje. Ljubi.

„Neće moći!“- ispružih se preko stola te poljubih je.

Nisam ni trebao da gledam. Znao sam. Uvijek je tako. Ponesem je na trepavicama i kad god poželim samo trepnem. Pored mene je. Zajedno smo još neko vrijeme gledali dok su prvi otkosi nestajali u čeljustima metalne naprave koja je gutala živo sijeno i bljuvala pravougaone kocke svezane i nausmično razbacane po livadi.

„Vrijeme je.“-ustadoh.

Snažni zamasi grabljama davali su rezultate. Sa svakim pokretom moja Marčetska bara bivala je sve ljepša i ljepša. Sređivala se i kinđurila ta stara cura. Neudavača. Koja je kod nas bila preko četrdeset godina i neprepisana jedan kroz jedan. Od Marčeta kupljena i Marčetska ostala. Nerijetko samo Mačeska valjda zbog onog izostavljenog „r“ koje se mora jezikom umornim i od vrućine skupljenim kotrljati niz žedno grlo i onog „t“ kao težački, teškog ali opet milog života u čiju se odbranu ovaj narod uvijek znao odazvati nepotkupljiv slatkim obećanjima i obmanama.

„Oj đede međede
tebe niko nećede,
samo moja baka
pođe za ludaka....“

Smijuljio sam se šaljivim stihovima tetkovim dok je na krilu držao moju Jelenu. Gledao sam za traktorom i balirkom koja je vještom rukom vođena radila veliki posao. Baš kao što je bio i njen vlasnik Željko V. ljudina od stotinu i još mnogo kila koja je gle čuda žeđ i glad samo jogurtom gasila. Stoga se još manje čudim onoj nenajavljenoj inspekciji komšijskog mačka.

Dobro se dobrim vraća.

Mačeska bara još jednom je sinula. Ta vječita cura koja više nije na prodaju. Njene otkose zlatne kose spremili smo za zimu. Umijeće to mliječna sprava da vrati. Sve ono ukupljeno sunce koje je još sinoć peklo i na najmanji dodir kao rukom odnijeće potoci mlijeka i brda sira. Sve ono što ostane pamtiću i nosiću u sebi baš kao što sinoć reče moja Ana.

„Nikad neću zaboraviti...“- sa smiješkom je nabrajala moja osica.


Pozdravlja Vas mandrak72, s pogledom što puca na sam vrh topole od vrha pa na dole.
[ Priče iz Desetog sela ] 30 Jun, 2012 18:07
Niko nije trebao da mi kaže kad je vrijeme spavati niti ustajati. Oni dani u godini kad je najmanje važno da li ću ustati uz prve jutarnje sunčeve zrake ili kad sat uveliko odbija podne kao što i ja odbijam da gledam na njega i dijelim dionice dana na mehaničke sekunde i minute, zbrajajući preostale sate do povratka. One dane kad je isto toliko nevažno da li je ton sa TV-a previše glasan u kasno doba zbog komšija koji imaju malu djecu ili kad su pijevci ostali do dugo slušajući kako nas dvoje pričamo do duboko u noć prijeteći da prespavaju i svojim kukurijekanjem ne probude vrijedne domaćine koji su uvelike odbijali prve snove.

Bitni su oni trenutci koje pamtimo i nosimo kao amajliju do kraja života. Koji nas krijepe i daju snage da izdržimo sve one hladne dane i one odluke koje nesumnjivo utiču na vrijeme koje dolazi.

Usnule glavice kao tri glavice kupusa nemirno su se okretale dok su i poslednji tragovi sparine lijeno napuštali naše male i ugodne odaje. Grmeč je uvijek znao kako sa sparinom koja po cijeli dan pritišće kao najveća i doživotna kazna bez svjetla na kraju tunela. Čuvao je taj gorostats svoju neumornu čeljad što se po vascijeli dan neumorno nosi sa teškim radom i velikim vrućinama, te ih je talasima svježa i hladna zraka ljuljuškao kao na talasima kakva prekookeanska broda i bodrio u njihovim snovima.
Znao je on za njihove snove i tajne. Taj neumorni noćobdija i jatak u nevolji kako zvjeradima tako i  duši krštenoj.

Još uvijek topal kamen na terasi mamio je moja bosa stopala da se zapute put kakve neviđene avanture kojoj bi svjedoci bili noć, zvijezde i mjesec ta lola matora nakrivljena kao kakva baraba zavaljena u seoskoj mehani. Taj škakljivi osjećaj odveo je mnoge znane i neznane i bijeli svijet kojima ni tamo nije dao mira te ih lomio i kršio da se vrate kao onomad sa kolonizacije u ravna vojvođanska prostranstva. Noseći tek po neku sitnicu ili neku riječ koju će po milion puta ponavljati čim se kakav razgovor o bijelom svijetu povede.

„Krtola, kažem krtola zovu krompir. Eh krtola, ko naša krtica, valjda što ga treba iz zemlje izroviti. Nije taj švapski težak, samo ište leđa i snage, a ja ti nisam bio za to.“-ponavljao je po ko zna koji put Luka, vremešna starina, koji ni sam nije znao koliko godina ima. Vješto se vadio da je rođen u kakvom zbjegu, kao da je bio jedan jedini zbjeg, a ne da im se ni broja ne zna.

Svježi zapadnjak hladio je moju vrelu glavu koja je još uvijek pod dojmom zalaska sunca i gašenja protekla dana bila blago zabačena na naslon od grubo rađene jelove klupe. Baš tamo iznad Vučenskih kuća gdje je sad možda snivao i moj ratni drug Duško. Vedra momčina uvijek spremna na šalu. Umio je taj šišati. Nije ga bilo u bataljonu, eto takav je to čovjek bio.
Osmjehnuh se.

„Zamisli.“-obratih se mojoj ljepšoj polovini.
„Eto naprimjer, neko je umjetnik na ovaj ili onaj način. Slikar uzme četkicu i nacrta ono što vidi. Zaledi sliku i generacije poslije njega godinama vide i iščuđavaju se onome što je on u tom trenu vidio i na platno prenio a kao da to nisu nikad vidjeli. Sve stane. I vrijeme i starost. Rijeke stanu i kao da čekaju znak da im neko da da ponovo poteku i nastave svoju priču. Portretisani muči, ćuti, ne bi reko sad će progovoriti, ali avaj. Ne rastu mu ni dlake. Na slikama sve stane. A moj Dule uzme kakve makaze i uredi i najčupaviju glavu  kakva samo može biti grmečka, baš ko što Marko pokosi našu Marčetsku baru i mi je sutra grabljamo ograbimo, a ona sine i bljesne ko kakav mladoženja pred zakazanu svadbu. Namah se učini da to nije onaj glavonja, da je sve to samo san. Eto i nemoj ti reći da moj Dule nije umjetnik. Kad bi kojim slučajem obrnuli stvar pa da slike nastave da stare, da na njima poćnu da rastu dlake, a likovi stare zajedno sa svojim tvorcem, pa ko bi se na njih još osvrnuo, a moj Dule ništa ne prigovara već iznova vaje i od ćoškaste glave izvlači maksimum, kao za kakvu izložbu. Za džeparac.“
„Kad je već riječ o šišanju, gdje je tu mjesto ježu?“-upita me moja draga.
„Ne znam i ne bih mogao da ga zamislim gologlava.“-odvratih.
„Ako već ne znaš, onda imaš mogućnost da ga sam priupitaš.“-pokaza mi rukom na klupko koje je pod okriljem noći strugalo uz ledinu.
„Dobro kažeš.“-sjurih se u mrak za njim.

Kad je primjetio da sam se zaputio za njim, pomirljivo je stao.
Gledao sam u zadihanog lovca ispred sebe. I sam sam izgubio dah od trke za njim.

„Nisi imao namjeru da mi se javiš.“-upitah.
„Nisam ni bio upoznat da ovako kasno primaš goste.“-odvrati.
„U pravu si. Kad je pravo vrijeme za šišanje ježeva?“
„Svakodnevno, no ja to ne bih tako nazvao. Prije bi to nazvao ličnom higijenom i poslovnošću. U našem zanatu od presudna je značaja oštrina bodlji. Uvjeren sam da ni sam nikad nisi vidio čupava i neuredna ježa. Priroda čini mnogo više od onoga što misliš da je uređeno ljudskim zakonima, navikama i nepisanim pravilima. U shvatanju je razlika.“-reče mi.
„Jel može jedna slika?“-pokazah mu fotoaparat.
„Samo da popravim zurku.“-nasmiješi se i prihvati poziv.

Nakon fotografisanja mahnuh mu.

„Sad idem. Ne zamjeri, vrijeme ne mjerim na minute, već na vrijeme za lov i za odmor. Za odmor sam podaleko od kuće, a do zore nije daleko. Do susreta negdje mora doći. Laku noć.“
„Mnogo sreće u lovu ti želim.“

Bio je u pravu. Nagoni lovca umnogome se razlikuju od nagona koji nas vode. Mnoge od njih podredili smo nekim luksuzima, nebitnim i manje bitnim stvarima.

Baš tako. Rađao se novi dan, a s njim i pijetli obznaniše svijetu taj sveti čin. Nije me uopšte zabrinjavao posao koji me je čekao. Lagana drhtavica prostruji tijelom te zijevnuh. Slatki umor navlačio je san na moje oči. Nisam brinuo zbog toga. Prepustih se prirodi koja je stvari regulisala jednostavnim i praktičnim stvarima.

„Nije svanulo dok ne svane i sunce ne grane.“

Zadovoljno se zavukoh pod pokrivač. Utonuh u san. Negdje daleko u meni još dugo su odzvanjali stihovi jedne stare pjesme kojoj ne odolih.

„Oj livado, rosna travo, javore...“

Da, rosna trava. Ne kupi se rosna trava niti rosna glava začešljava.Pa tako ni Marčetska bara koja je nestrpljivo čekala svoj termin za uređenje. Nije čekala na minute ni sate. Nije više čekala ni na one dane.

Čekala je na rosu. Da ode.
Tiho i iznenada kako je i došla.


Pozdravlja Vas mandrak72, orošeni i nedopečeni ojkač i vrbova svirala.
[ Priče iz Desetog sela ] 29 Jun, 2012 17:52
One rijetke dane u godini kad glavu ne punim svakodnevnim glupostima provodio sam sa sobom i svojim najmilijim. Možda činjenica da sam sebe stavio na prvo mjesto može pogrešno da navede čitaoca na moj sebičluk, ali istina je sasvim druga.

Tih dana prvenstveno puštam svijet da teče onako kako samo on zna, a ja mu se nimalo ne protivim niti suprotstavljam.

A sve počinje ujutro. Pakovanje mnoštva potrebnih i nepotrebnih stvari u gepek Chevrolet Lacetti-ja oduzima mi najviše vremena. Nedostatak prostora uvijek je dio problema višečlanih porodica kakva je moja. Često šetajući ili u kupovini kad je moja porodica u punom sastavu izazivamo mnoštvo upitnih pogleda. Čitam na njihovim licima nevjericu. Pitanje. Pobogu zar u ovakvim vremenima?
A ja. Ja ponosan na njih kao soko na svoje sokolove koji lepršaju po prvi put i polako traže svoje mjesto na nebu. Ne odgovaram na njihovo pitanje. Na njihov zbunjeni pogled, samo podignem glavu i ne skidam osmjeh dok gledam tri male glavice kako se okreću kako  nijedna planeta nikad nije. U svim smjerovima.

Polaganom vožnjom krivudavim podgrmečkim putevima za nekih pola sata primjećujem obrise moje Male Novske Rujiške. Pitomo selo u koje se spuštamo krivudavim asvaltnim putem dočekuje me s radošću. Nisam nikad nisam pronašao otkud ta hemija međa nama. Odustao sam onog momenta kad se i moja ljepša polovina zaljubila do kosti u selo.

Vijugava prgavica Japrica mamila me je godinama dok se nisam usudio da poželim da svoje mjesto pronađem baš tu na obalama jošikom obrasle rječice. Mada znamo se dugo, tridesetak i kusur godina ta ledena lajavica uvijek me dočeka sa šeretskim osmjehom koji čuva za mene. Za moje najdraže.

Baš tu. Izgradih moje pribježište. Od posla, od komšija koji brinu moje brige, od svih onih koji nikad neće pročitati ove moje redove, a samo da znaju. Baš oni koji su čitali ono što napisah samo da bi vidjeli šta rekoh o njima, o njihovom pokušaju da bezuspješno prepoznaju neke likove za koje mogu da se zakunu glavom da znaju o kome je riječ, pa makar...

Baš tu, pored prgavice. Uvijek hladne i kad juli ožeže i okrene kolo na šesticu od ranog jutra odlučih da pronađem svoj mir. Svoju akumulatorsku stanicu za punjenje sivih ćelija.

Izdaleka primjetih krov pod koje sam skrio sve one moje dječačke snove dok sam na terasi ležao sklupčan ispod golemog nebeskog svoda. Milioni zvijezda poklopile su moj čamac od starog ćebeta koje skupih u krajevima na terasi moga mora u ulici Prve krajiške brigade na broju 62. Baš na onom mjestu odakle sam najbliži zvjezdama bio tih davnih godina.

Imao sam svoju luku. Zlatno žutu, od sijena suha kao duvan čekala je da dođem i pristanem. Bezuslovno zarobljen pristajem na sunce što peče pod šeširom naoružan vilama opijen mirisom koje kozmetička industrija ne poznaje zaputih se redovima koje kosilica napravi po svim onim metrima kvadratnim kojim geometri iskazuju mjere koje bih mnogo lakše iskazao osmjehom i riječima koje mi padnu na pamet kad me neko pita za moju Rujišku.

Kao kakav nepromišljen vitez jurišao sam na najviše kule sijena prevrćući otkose da poprime zlatnu boju prije negoli dođu po njega. U šorcu i papučama prkosih suncu i zadrijemalom gmizavcu koji me je možda negdje pod nekim otkosom čekao da me uplaši i prepadne da bi kasnije pričao svojim najmlađim kako je jedan kao sirac bijel podvrisnuo i dao se u bijeg tako da se sam nogama u dupe bijelo tukao. Kao da  nije znao da sam na razgovor uvijek spreman i voljan, ma šta sugovornik o svemu tome mislio.
Nisam se dao. Tražio sam, iznova prevrtao novi otkos sa samo jednom željom i sa jednim pitanjem.

„Hoće li ljeto u Podgrmeč ikako?“

Dok sam tražio grašci slanog znoja sa čela peckali su oči. Jednom rukom brisah znoj. Koračao sam hitro, vještim manevrima izbjegavao ose, mamce i druge ljute neprijatelje kosibaša i onih što njihovu muku suše i kupe u plastove koji kao naherene kuće noćevaju i obnoć čuvaju selo od drekavaca i aveti što se motaju pored davno opustjele vodenice čiji klepet vodenog kola odavno ne odzvanja selom.

Jedan bolni ubod u nadlakticu ponovo me prenu te se osvrnuh na obada tog najdosadnijeg stoci i ljudima nedokaznog insekta koji neumoljivo zariva svoju slamku za kap krvi.

„Ne dam ti, ne dam ni kapi beštijo.“-odvalih ga dlanom.

Nisam ga ubio ali sam mu svakako dao do znanja, da nisam stoka iako repa nemam. Gledao sam još par trenutaka dok je dolazio sebi i izgubio se negdje prema Crnom vrhu ošamućeno šarajući letom. Sjetih se Bože. Priprosta čovjeka sa sela koji je radio sa mnom u firmi kako se po odlasku na more odmah pohvalio prvom prilikom na pitanje kako mu je. Odgovorio je

„Dobro. Bogu hvala, nema obada.“

„Hehe.“- smijuljio sam se na njegove riječi koje nisu bile nimalo bezazlene kao što se na prvi mah može učiniti. U njima bijaše mnogo toga što vrijedni narod podgrmečki zna. Gdje nema obada nema ni teškog rada, nema ni stoke.

U tom razmišljanju posao je priveden kraju. Zvuci kosilica, traktora i zaprega koji su neumorno vukli zlatne vlati trave u spremišta odakle će prkositi hladnoj zimi kad januar stegne kajiš u najnižu rupicu na kajišu termometra na sveopštu dobrobit stočnog fonda sa ove strane Podgrmeča.
Jasno se vidjelo ljeto na svakoj vlati koja je kao nemiran čuperak vijorila na rijetkom povjetarcu donoseći dašak svježine na znojem orošeno tijelo.

Do susreta nije došlo. Nije mi ni potreban kalendar da na njemu pročitam onaj slatki umor i zadovoljstvo koje donosi saznanje, da je odnešena još jedna pobjeda. Još jedna bezbrižna zima za svo ono blago što nehajno žvaće slatke vlati trave u toplim štalama izdašno uzvraćajući potocima mlijeka i sirom. Tim Božijim darom i mirođijom uz svaku zakusku.
Nije mi ni trebao odgovor niti susret koji se svakako trebao dogoditi, a nije. Možda samo razgovor. Čisto javljanje, ono komšijsko.

„Zdravo komšija. Samo da kažem da sam stigao, a ti vidi da se ako Bog da ne vidimo ovo dana. Ne zbog mene. Više zbog djece.“
„Naravno komšija. Do neviđenja.“
„Do neviđenja i tebi.“

Ljeto je stiglo u Podgrmeč. Preplanuli ten svu noć me je podsjećao na to. Pored toga svježa noć i dalje je tražila pokrivač.
Stigao sam i ja u Podgrmeč.


Pozdravlja Vas mandrak72, preplanuli vitez u iščekivanju sledećeg susreta i razgovora za nauk.
[ Priče iz Desetog sela ] 21 Jun, 2012 07:33
Na prste jedne ruke mogli bi da se nabroje pazarni dani kada u malu planinsku varoš ne siđe Risto Komovljak, svima znana povučena starina. Sa svojih sedamdeset i nesto godina djelovao je podosta mlađi i živahniji od svih svojih vršnjaka. Njegova uspravna pojava i korak još uvijek lak i čvrst odudarao je od svih onih koji ga kroz priču „generacijom“ nazivaše, valjda s tim kao da su sebe htjeli s njim upariti mada se na prvi pogled to ni izbliza nije moglo.

Pričalo se da je godinama bio jedan od najboljih kirijaša. Vazda je imao posla kad niko drugi nije. Uvijek je bio sposoban završiti svaku isporuku na vrijeme. Pri tome nije žalio ni sebe ni zaprege. Nikakvo vrijeme ni bolest nisu ga mogli spriječiti da završi započeti i obećani posao.
Risto je bio čovjek od riječi i svako ko je iole razmišljao o poslu i poslovanju sa njim dobro je to znao.

„Naručio sam voz drva za zimu. Imam nešto od lane i još da mi Risto doveze kako samo on zna da probere drva ihahaj. Kuća ti pjevala rode moj.“-često se moglo čuti.
„Ako Bog da i meni će Risto ove godine drva privući kući. Ma probo sam ja sa svakim posla imati, ali niko ko Risto nije.“

Falili su ga znani i neznani. I oni koji su s njim poslovali kao i oni koji nikad nisu. Sve viđenije gazde, dućandžije, kovači, advokati i bolje plaćeni pisari bile su njegove stare mušterije. Biti Ristin mušterija ma kako bilo mizerno njegovo zanimanje bilo je od značaja. Možda veće i od poznastva sa mesarom ili marvenim doktorom.

Zbog posla kojim se bavio Risto je uvijek morao imati dobru zapregu. Priča se da je uvijek imao najjaču zapregu. Nije bilo posla koji je mogao njegove konje da zasutavi. Stoga je uvijek polagao i držao do njih. Neki su pričali da se u njegovoj štali moglo jesti sa poda. Nije bilo pazarnog dana da ga Risto ne provede u gradu smucajući se među šarolikom ponudom. Imao je nos za dobar posao koji ga je godinama održavao na visokom nivou.

Nakupci su ga se klonili jer ga nisu mogli farbati i lagati. On je to znao i njih se klonio sve do jednog događaja koji je zauvjek promijenio Ristu. Oni koji su imali namjeru kupiti kakvo kljuse ili konjče izdaleka bi išli za njim i prigledali i upijali kako on zagleda ponuđene konje, hvali i kudi robu zavisno od cijene.
A godinama prije dogodilo se nešto što je umnogome promijenilo tok priče i Ristinu sudbinu. Pričalo se da ga je jedne prilike nadmudrilo neko neugledno ciganče sa velikim bijelim osmjehom i kovrčavom kosom koja je provirivala ispod prljava šešira. Hvalio je cigo konja kao da je u pitanju vilen konj. Zavlačio se ispod njega hvaleći njegovu dubru ćud i snagu koju pokazuje tek pod teretom. Po prvi put navučen na lažan osmjeh Risto prihvati ponudu i povede vilen konja svome selu.
Vrlo brzo se ispostavilo da od sve priče gotovo ništa nije istinito. Konjče je bilo jedino mirno kad nije bilo tereta u blizini i kad je bio na jaslama. Dočim bi se u zapregu upregao konj je poprimao neku neobjašnjivu ludost.

„Povilenio da Bog da!“- otelo bi mu se nekoliko puta iz usta.

Nije poslušao svoje ukućane da ga ne vodi u šumu.

„Šta će ti zvijere u šumu?“- govorili su mu ukućani dok su se bojažljivo uvijek osvrtali na konjče koje je stalno prijetilo da udari, ugrize ili učini neku pakost.
„Moja greška, moja kazna.“-odmahivao bi rukom i kretao put šume.

Nadmudrivanje njega i Vilenjaka kako ga je već prozvao tražilo je maksimalnu pažnju. Uvijek je morao voditi brigu o sebi i njemu.

Kažu da je te godine Risto po prvi put izostao sa stočne pijace toga pazarnog dana. Po priči se dalo zaključiti da je dan prije pazarnog dana Ristu kirijaša i čovjeka u šumi zadesila nesreća. Vilenjak je iskoristio Ristino popuštanje koncentracije i svom silinom potegao lanac kojim je Risto u tom trenu vezivao kladu. Kako nije bilo svjedoka nego nešto samo šture priče od doktora koji mu je previjao dlan ne znaju se svi detalji, osim da je Risto ostao bez više od polovine dlana. Ostao mu je samo palac desne ruke i hrbat ispod njega. Sve ostalo moralo je biti odsječeno.
Kad ga je doktor upitao čta će učini sa konjem bio je vrlo neodređen.

„Taj je slučaj zaključen.“

Nagađalo se da je konja ubio na licu mjesta, ali niko živ to nije vidio niti mjesto gdje ga je ukopao, pa su se samo glasine čule. Neke od njih bile su išle dotle da se konj odmetnuo u šumu te sačekuje kirijaše te ih napada, izgriza im i rastjeruje zaprege i konje. Nekoliko puta čak su se i pripremale hajke da se konj uhvati i ubije, ali Risto se nije dao uvlačiti u sve te priče. Kao što je već rekao, on je taj slučaj zaključio.

Od tog dana Risto je zauvijek završio sa zapregama, ali nije prestao da obilazi stočnu pijacu u varoši i sve okolne stočne pijace. Gotovo svakodnevno spuštao se iz svog sela i čvrstim korakom gazio i žurio u palanke gdje se trgovalo stokom i konjima. Pri tome je onom svojom unakaženom rukom prijeteći mahao kao vojnik sabljom. Činilo se da sikće kroz vazduh dok žuri u varoš.

Neki su pričali da nikad nije prestao da traži ciganče što mu proda vilen konja. Govorili su da je znao da kaže da ga samo želi ponovo vidjeti da mu isplati pravu cijenu za konja. Međutim do toga nikad i nije došlo, da li zbog toga što je taj cigo čuo za tu priču pa je naširoko obilazio naše krajeve ili je odlutao za kakvim boljim pazarom u bogatije krajeve.

Bilo kako bilo Risto se oporavljao, ali novu zapregu nikad nije kupio niti se iste hvatao. Pažljivo bi posmatrao prodavce i kupce. Ukoliko bi vidio ono što je prodavac znao ili kupac nije vidio uskakao bi i pobijao cijenu ukoliko je bila prevelika.
Ispružio bi svoju lijevu ruku i u njega čvrsto primio dlan od prodavca. Desnom rukom bi tvrdio pazar i onim batrljkom prestalim od dlana nemilosrdno tukao po otvorenom dlanu prodavca. Očvrsli batrljak od dlana otvrdnuo i okoščatio bolno je udarao potencijalnog prodavača.

Kako je ponuda bila nepovoljnija od njene stvarne vrijendosti Risto je bio nemilosrdniji.

„Za to kljuse tražiš dvjesto. Neće moći. Sto i deset od mene i aferim.“
„Ma kakvih sto i deset, za ovakva konja. Znaš i sam da vrijedi duplo. Auuu.“-bolno bi jeknuo nakon novog tvđenja pazara.
„Daćeš Ostoja , da šta ćeš nego dati.“
„Ne dam Risto bez stotinu osamdeset, ni banke više.Auuuu.“-ponovo jauknu Ostoja nakon nove Ristine ponude.
„Daćeš Ostoja, jašta ćeš neg dati. Ti znaš mene, a i ja tebe dobro znadem. Sto i deset, ljudi smo nismo djeca da se prepiremo. Šta će ovi ljudi reći. Dvije stare budale ko dva ovna na brvnu.“-iznova ga udari onim batrljkom po užarenom dlanu.

Ne bi se Risto ni tu zaustavio nego je bezobraznije i jače tukao, ne ispuštajući iz lijeve ruke desnu ruku od prodavca, pomodrilu i utrnulu od pogađanja.
Pogađanje bi potrajalo sve do onog momenta dok Risto ne bi isciganio razumnu cijenu za „vilen“ konja. Risti više nije bilo važno ni kupovanje, koliko njegovo pogađanje.
Neki su se i žalili namjesniku u varoši na Ristu, te ga jednom pozvaše na razgovor kod njega.
Zbog toga se Risto uopšte ne zabrinu te i sam pođe bez sudska izvršitelja i policajca na zakazani razgovor. Pred vratima ga sačeka Gojčilo Babić, sudski izvšitelj i policajac. Spona vlasti i prosta naroda. Predstavnik vlasti ta jogunasta i uparađena ispičutura što ništa drugo na svijetu nije znao do nekoliko napamet naučenih fraza koje je koristio i kad je trebalo i kad nije. Pogotovo kad bi se pijan pred dućanom razrakolio i razmetao kao buva u čarapi.

„Odbij. Odbij u ime zakona.“- nastojao je oštrim stavom da od sebe otjera seoska spadala koja bi ga uzela na zub.
„Postupi po naređenju.“- nije se dao taj predstavnik vlasti.

Presabirao se u sebi da li je dovoljno bio oštar i jasan. Da li je u njemu bilo dovoljno državne vlasti i zakona dok je i pijan istjerivao pravdu. Još bi se dugo utezao i istezao sve dok ne bi bio zadovoljan kako je ispunio uniformu.

„Sačekaj Risto. Namjesnik ćete primiti čim završi državne obaveze.“- naglašavajući to „državne“ kako da da važnosti njegovom namjesniku tako i sebi samome koji eto prisustvuje činu rješavanja državnih obaveza i problema.

Risto ništa ne reče, te samo sjede u velik i prazan hodnik dok su sablasno odzvanjali Gojčilovi koraci po kamenom podu.

„Ulazi.“- pozva ga namjesnik da uđe.

To se odmah ne svidje Risti jer je namjesnikov ton jasno stavljao do znanja da je i sudija i kadija i da sa njim nema mnogo dogovora. Ne ponudi mu da sjedne već ga ostavi da stoji u velikoj kancelariji ispunjenoj raznim čudesima kojima Risto nije ni znao pravu namjenu, te mu se učini da je još manji i ponizniji nego je u stvari to i bio. Međutim uzjoguni se nešto u njemu te podiže svoj pogled sa opanaka oputnjaka te se zagleda u kneza pravu oči.

Ne smete se namjesnik te mu u oči sasu sve ono što je čuo i načuo i sve one žalbe koje su se odnosile na njega. Mirno to sve prihvati Risto, potvrdno klimajući glavom. Ne pokaza niti jednom da se nečem protivi. Nakon polusatne tirade omaleni namjesnik mu ispružu ruku.

„Jesmo li se Risto pogodili?“
„Jesmo gospon namjesniče.“

Prihvati Risto ponuđenu ruku, te je snažno uhvati lijevom rukom a onim desnim batrljkom odvali namjesnika po dlanu da mu je sve kosti u dlanu polomio. Namjesnik jauknu bolno. Risto iskoristi trenutak zbunjenosti kad Gojčilo Babić uđe da vidi šta se dešava i sjuri se pravo ka izlazu i širokim hodnikom izjuri na ulicu. Hitrim korakom napuštao je varošicu. Ni sam nije bio svjestan kad se već uzanom stazom penjao ka svome selu. Pred njim su promicala stabla, sve one zaprege. Isporuke i pogodbe, a često se osvrtao, kao da osjeća topot kopita potjere za njim.

Odmetnu se Risto u hajduke po stare dane. Potjere i hajke za njim bezuspješno su se vraćale neispunjena zadatka. Risto je uspješno uzmicao. Poznavao je šumu i pećine u dušu. Ubrzo počeše da se o njemu ispredaju svakojake priče nadovezujući se jedna na drugu. Pričalo se da se Risto ponovo udružio sa svojim Vilenjakom te tako izmiče potjerama i hajkama. Uveče bi stare babe djecu strašile  Ristom i vilen konjem ukoliko bi zanovjetali sa spavanjem. Neki lovci su pričali kako su pronašli kosti Ristine i kosti nekog konja u hajdučkoj pećini, međutim njihovim pričama kako lovačkim tako i onim drugim jednostavno nije se vjerovalo. Previše je bilo soli u njima.

Istinu o Ristinom kraju znali su rijetki. Onu pravu niko nije znao. Istinu za ispiranje usta krojili su mnogi svako prema sebi i svojim potrebama.


Pozdravlja Vas mandrak72, neuk konjičkim sportovima koliko i babe u konjski jezik.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Maj, 2012 13:37
„Nisam znao kako je kad kuća i dvorište zaćute.“-iznova briznu u plač.

Nije puštao glasa, samo su suze kvasile lice. Činilo se da nikada neće stati. Lice pedestogodišnjaka umiveno suzama nisam nikad do tad vidio.
Nisam ni pokušavao da mu šta kažem. Činilo se najispravnijim prepustiti emocijama da nivelišu unutrašnja i vanjska raspoloženja. Potrajalo je to još nekih minut ili dva.
Rukavom je obrisao lice i skrivao pogled kao postiđen zbog suza.

„Nikad mater nisam prežalio. Evo već osam godina nisam kao čovjek zapjevao. Umijem da se nasmijem, al neće glas iz grla. A volio bih da znaš. Umijem ja da zapjevam itekako, ali ne ide. Uvijek idući kući kad izdaleka spazim ćaću na dvorištu na moment se zanesem i zamislim da je mati kraj peći. Sprema ručak. Pogledam na prozor i očekujem da se pojavi njena ruka dok sklanja zavjesu.“-zastade.

Pogledavao je u stranu. Pogled mu je sezao preko najviših vrhova obraslih crnogoričnom šumom. 

„Ja opet imam porodicu pa se na trenutak zaboravim, svakodnevnim problemima s djecom zamislim, ali ćaća. Ne bi taj pokazao koliko mu je teško. Ma jok. Sto puta sam suze sakrio dok sam njegov veš nosio kući na pranje. Velim, „ćaća jel mogu kako pomoći, skuvaće Stana da ti donesem“, a on malo ljutito odbrusi „nismo đeca, da mi išta zatreba ja bi tebi odma kazo“. Odmah bi se davao na bilo kakav posao da pokaže kako je snažan i kako još može mnogo kući privrijedniti. A godine su to. Ejj. Kad bi dao Bog da i sam toliko dočekam. A eto nije sebi dao prići. Nestalo ga za petnaest dana. Pojelo ga iznutra. Kažu doktori da se ne mogu načuditi kako je na noge uopšte mogao stati.“

Poznavao sam njegova oca i njegova bolest i još brža smrt su me iznenadili. Čak mi se čini da ga vidjeh par dana pred sam kraj. Na licu nije pokazivao ništa.

„Održavam ono stanja da ne propada. Svakim vikendom sam gore. Pokosim, otvorim vrata. Svinje i bikove sam prodao. Ostalo je par ovaca koje sam ogradio i gore budu same. Obiđem ih osim vikendom i jednom nedeljno. Imaju šta jesti, vode, soli. Bude neko jagnje. Ne mogu. Ne mogu sve ugasiti. Teško je zimi kuću zgrijati još teže dimnjak bez dima viđati dok stižem kući. A još juče, u gumenjacima sam u školu išao.“

Davao je sve od sebe da sve to održi kao da su mu roditelji živi. 

„Sve i da sam najumorniji ovdje se najbolje odmorim. Tišina, mir. Malo radukam, malo odmaram. Nešto bašte posijem, luka, krompira. Pardajza, krastavaca da se pojede da ne nosim iz grada.“-posmatrao sam ga dok priča. 

Uvijek je bio smiren. Vrijedan i radan kao otac mu. U glasu mu se osjećalo zadovoljstvo dok priča o svom imanju na selu. 

„Nabavio sam i štene.“-nasmiješi se.
„Možda će neko reći da sam lud. Da mi ne treba pašče, ali sam mu se obradovao kao dijetekad ga onomad pronađoh u kutiji za cipele pored puta. Prošao sam autom pored njega, stao i povratio se. Gledam one crne okice kao ugarci. Ma reko bi čovjek ko dijete, zagledao mi se i samo u oči gleda. Greota, pomislih da skapa od gladi ili žeđi ili bude pregažen pored puta. Nisam ni sekunda dalje razmišljao.“-veselijim glasom ubzano mi je prepričavao susret s njim.

„Vozim ja njega u kutiji od cipela i pogled mi stalno leti njemu. Šaka duše, ko klupko vune, cijuče. Gleda u mene. Ehej da si vidio ti te okice. Ko u kakva čeljadeta. Reko bi čoek progovoriće. Naranim ja njega, napojim, uspem mlijeka i sjedem kraj njega. Opružio šapice ko kakvo čeljade, na njih glavu naslonio i onako gleda me ispod oka.  Čas zatvori oba oka kao da spava, a onda đavolak mali škiljne ne ono jedno, pa na drugo oko kao da se boji da ga neću ostaviti. Sjedio sam tako pored njega dva puna sata. Čini mi se da se dobro i naspavao.“

Talasi boljeg raspoloženja nadirali su u talasima njegova glasa. Prišao je o njemu zaneseno kako kakav školarac kad bi dobio kakvo štene.

„Dođe vrijeme povratka kući, a meni se duša kida. Šta sa njim? Kako? Ma ostaje pa taman mi na glavi sjedio. Neće kuća prazna biti, odlučim ja. Pripremim mu hrane, vode i u šupu zaključam dok ne ojača. Eto već dva mjeseca ima. Poraslo, eno ga do koljena Bogu hvala. Više ga ne držim u šupi. Ne vežem ga. Zna da mu je to kuća, isprati me do kapije i vrati se u kućicu.“
„Ima li kakvo ime?“
„Ne znam. Eto ga kod mene već toliko dugo ja ga ne pitah. Izdivanimo ti se nas dvojica kao pravi. Ja povučem pjesmu onako poistiha reko sramota je još mi se nije ćaća oladio, a on za mnom zalaje kao prateći vokal. A da vidiš kako me samo dočeka. Izdaleka pozna auto baraba, pa trkom se sjuri prema kapiji. Mlati li repom mlati. Propne mi se na zadnje noge pa me sveg ukalja. Hehe.“-nasmija se.

„A po noći. Pogasim sva svjetla. Peć se polako hladi i pucketa budeći tišinu,a samo se on čuje. Laje li laje. Svu noć. Slušam ga do neko doba noći. Ne spava ti taj nikako. Uspava me kao dijete. Ujutro čim ustanem čeka me pred pragom. S radošću.“

Nekoliko trenutaka potraja ćutnja.

„Drugačije je kad te neko dočeka na pragu, pa makar to bio pseći lavež.“
„Da.“-složih se s njim jer nije bilo razloga da mu ne povjerujem.


Pozdravlja Vas mandrak72, repom mašući i ušima klimajući slušalac što u tefter bilježi.

[ Priče iz Desetog sela ] 05 Maj, 2012 17:13
„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.

Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa.
Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio.
Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.

„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.

Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv.
Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru.
Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.

„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu.
„Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“

Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.

„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh...“-gotovo zavapi.

Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.

„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.

Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.

Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala  mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.

„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.

„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.

Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.

„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.

Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.

„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.

Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.

Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.


Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.
[ Priče iz Desetog sela ] 10 Mart, 2012 23:54
Nesvakidašnji događaj umalo nije trajno poremetio život u malom i mirnom selu podno Grmeča.  Ljeto je krupnim koracima odmicalo avgustu i žurila u zagrljaj sredovječnom septembru, rumeno zlatnog lica od čestih svadbi i rakije kruške. Poslednje skupine gastarbajtera polako su pakovale svoje velike putne torbe iznova preslagujući iste za još mrvu zavičaja.

Tih dana čist i oštar vazduh uzimao se snažnije i više i od najboljih ronilaca na dah, od kojih su strijepile sve vidre i ribe japranske. Ona tuga, teška i neopisiva uvlačila se u srca kako onih što odlaze tako i onih što im preostaje novo čekanje i iščekivanje. Nakon svakog udaha težak vazduh kao da je tegom pritiskao dušu, a srce htjelo iz nekog svog razloga da pobjegne iz grudi. Momenti u kojima nit se zna od čega ni zašto u grudima sve boli smjenjivali su se u talasima iznova jači i bolniji.

U momentima kad su svi zaokupljeni nekim svojim mislima selo je pohodio međed grmečki. Nekoliko dana smucao se i izokola osmatrao krušku. Oblizivala se međedina nesuvisla a tek voda što mu je tekla na usta te mu je sva njuška povazdan bila mokra. Žmirkao je svojim krupnim očima skupljajući ih kao da planira provaliti u sjedište Evropske unije u Briselu a ne na krušku povrh toga još nedozrelu kum Đuke.

Imao je Đuka sina za ženidbu. Obrena. Svadba je bila planirana za proljeće odmah u nedelju po Vaskrsu, poslije posta. Rodbina sa zapada ostavila je nešto zarađenih dana od godišnjeg za tu priliku. Đuka je danima potkupljao prije vremena dozrele i opale kruške i stavljao ih u kace.

„Trebaće Stano svaki litar. Tolike svate treba dočekati. Nećemo se brukati kad doslen nismo.“-pričao bi svojoj Stani brkati Đuka, a sve poskakujući u mjestu kao da odnekle do njega dopire muzika bećarska što u kolo poziva.
„Vala Đuka jedva čekam. Poželjela se ja u kolo uvatit'. Nisam poigrala Boga pitaj otkad. Uvijek uz đecu, a srce mi uvijek zaigra čim pjesmu i kolo vidim. Bojim se da me ne uguši.“-reče i sama cupkajući i pjevušeći sebi u bradu.
„Neka Stano. Lako je za kolo i pjesmu, treba tol'ke svate dočekati. Cijelo selo biće tu, a znaš njima je najteže ugoditi. Nije meni za strane i neznane. Najteže je svome ugoditi.“
„Biće nekako. Uvijek je bilo i biće. Gleda dragi Bog i na nas mučenike. Neće se nama obrazi crveniti ni zbog čega.“
„Vala baš.“

Izašao je Đuka pod staru krušku i zadovoljno pogledao u veliku krošnju koja se dizala nebu podoblake. Nakićena plodovima kao kićen vranac u svatovima kao da se i ona kočoperila svojom ulogom u nastupajućim događajima i pripremama oko svadbe. Davala je sve od sebe da iznese ogroman urod Đuki i Stani na radost i Obrenu za sreću. Voljela je ona „svog“ Obru, derana izdžikljala iz kratkih pantalona, sa kao katran mrkim nausnicama koji je plijenio srca seoskih cura širom kotara. Činilo se kao da je juče bilo kad se po prvi put peo put njenih slatkih plodova. Olakšavala mu je svojim granama kao rukama namakinjući sočne plodove pred neustrašivim deranom čija je hrabrost nebrojeno puta dokazana na ljuljašci pod njenom krošnjom, a na njenim granama. Ganulo ju je njegovo prebrzo odrastanje i sve slabije zanimanje za penjanje u gustu i visoku krošnju. Bila je pomalo ljubomorna na seoske cure koje se se zagledale u „njenog“ Obrena i time zaokupile svu njegovu pažnju. Čini se nanovo bi se rodila kad bi ga ponovo vidjela kako privezuje debeo konop na njene čvornovate i jake grane dok pravi ljuljašku kojom će se neustrašivo čas napred, čas nazad vinuti visoko pod njenu krošnju gotovo do prvih plodova. Voljela je svo to vrijeme provedeno s njim. Svu tu bezgraničnu radost i slobodu dok su zajedničkim snagama nastojali svako na svoj način dati pečat još jednom danu.

Gledao je Đuka put najviših grana kao da je prebrojavao najslađe plodove, vječito namakinjući i brundajući i zadovoljno trljaljući ruke.
Kruška pred njim treperila je, kao da je željela nešto da mu kaže, ukaže ili upozori. Onako zamišljen Đuka nije ni primjećivao njena nastojanja.

„O Đuka onamo, ovamo.“-kao da je navodila njegov pogled.

Nije se Đuka mnogo pometao izgubljen u računu i obračunu sa svatima.

„Biće Mošo, Anđelija, zatim prika Ljubo, prija Smilja, iz Vrankfurta pašo i svastika s mercedesom, pa Gale i ona njegova rospija na đavola nasađena. To je daklem sve sa mladinim gostima brojem i slovom stotinusedamdeset i pet duša.“-češkao je brkove.
„Ma ko da gledam, naće Žare sto mana. Te nepečeno meso, mlaka piva, slaba rakija. Ma đavola slaba. Nema je gdje ćeš proći nad mojom „kruškom“. Nema te „šljive“ da joj more na ruke politi.“-inatio se sa svojim komšijom i vječitom prznicom koji je uvijek sve najbolje znao kao da je pokupio svu pamet svijeta.
„On da meni priča, pa on nije dalje od Novog odmak'o, osim kad je u vojsku bio negdje na karauli u kakvoj vukojebini.“-przničio je i sam.
„Ne bi ja njega zvao, ali ne mogu mimo svijet, komšija je pa nek ga đavo nosi.“

Zanešen prepirkom i razgovorima ugodnim sa mjesnim protom Nemanjom prikupljao je plodove opale sa kruške.

„E moj gosin Proto. Idu godine. Ko da je juče bilo kad si krstio mog Obrena, vidi ga sad. Momčina. Ima Boga. Čekali smo ga godinama ja i moja Stamenija. Ma nek mi samo neko sad kaže da nema Boga. Ima, ima. Mogu ljudi od nauke i vilozofije da pričaju šta im volja ima neko gore ko sve nas gleda i svakom po zasluzi daje.“-podižući ruku prema nebu i napola dižući glavu.

U tom momentu po glavi ga udari golema kruška još teža zbog pada sa visine te se Đuki zacrni pred očima. Na momenat povrati svijest te se izgalami na krušku.

„E vala nijesam nikad računo s time da imam petokolonaša u svom dvorištu. Sram da te bude beštijo stara. Lijepo ti svog Đuku kruškom pa u tikvu. A, tome se od tebe nijesam nadao. Razgovaraćamo mi poslije, samo se ti beči na mene.“-kritikovao ju je i grdio na pasja kola kao da je riječ o djetetu uhvaćenom u nekoj smicalici.

Trljao je udareno mjesto na glavi i sniženim tonom nastavio pridiku kruški, pijanom svatu Stevanu i Mari Markovoj koja je svoj nos voljela svugdje zabadati i gdje joj nije mjesto.

„U sunce ti kalajisano.“-opsova Đuka nakon što još jedna kruška na njegovoj glavi pronađe metu.
„Slušaj ti, kruško, babetino stara. Da nijesi tako rodila ja bi tu zube pokaz'o. Beštijo nijedna.“-prijetio je Đuka zagledan u njenu gustu krošnju.

U jednom momentu primjeti da se nešto miče međ granjem. Protrlja oči u nevjerici. Golemi čupavi neznanac vješto se međ granjem i listom krio i vrlo spretno mijenjao mjesto stalno izmičući njegovom pogledu.

„Ti li si Mikane. Slazi barabo jedna, mene si naš'o zajebavat'. Slazi  barabo kad ti kažem, odoh sad po lotre (ljestve). Nemoj da te moram tresti ko krušku.“-sumnjao je na jednog komšiju i spadala da se na njegov račun sprda te je kožun izvratio i obukao te se snuca međ granjem i kruškama gađa.

Kako nije bilo odgovora pojuri kući po ljestve da se ispne na krušku i otjera nezvana gosta. U tren posla vrati se pod krušku, prisloni ljestve na istu te se poče penjati.  Nije skidao pogleda s neznana gosta koji je vješto izmicao njegovom pogledu vazda ga tražeći među granjem.
„Zašto sad mučiš. Vuna? A?“-prijeteći peo se uz krušku.

Kako je penjanje bilo sve teže i opasnije više je pažnje usmjeravao i na vlastitu bezbjednost. Bio je sve bliže neznancu tik iznad sebe. U jednom momentu mu se učini da može dohvatiti njegovu nogu te pomisli da ga prijeteći uhvati za isti ne bi li ga natjerao na uzmicanje i predaju. Ispružu ruku s namjerom da je dohvati.

„O jebem ti sveca nekrštenom.“-uzviknu istog momenta kad ga uhvati za nogu.

Ogromno žilavo i čupavo stopalo izmigolji mu se snažno iz ruku te se mumlajući pobuni. U tom trenu pred njegovim očima se iskezi velika međedina prijeteći širokim zubima.
Ni sam ne znajući kako objasniti sjurio se niz krušku Đuka brzinom taneta. Čim je dotakao tlo zajauka koliko ga grlo nosi.

„O ljudi, pomagajte ako Boga znate. Omlati mi krušku baraba nekrštena.“-te se sjuri prema kući.

Čuvši silnu viku Đukinu u tren posla okupiše se komšije i seljani. Među njima i nekoliko gasterbajtera. Ni djece nije u svemu tome nedostajalo.

„Pobogu Đuka kakva baraba nekrštena.“
„Ovolika, pokazivao je šireći ruke. Međed ko najveće june. Eto koliki je popeo se na krušku pa redom mlati li je mlati. Udario na krušku kad mi najviše treba. Da je doš'o lane il' preklane ne bi mu riječi rek'o, još bi mu lotre prislonio uz krušku. Evo potpis'o bi mu da dođe dogodine vas krušku da obere, al đe napast dođe sad da mi na kuću i prag udari.“-zapomagao je Đuka.

Svjetina se uputi pod krušku. Ljubo se uputi po pušku za svaki slučaj. Koliko najstariji mještani pamte nikad se međed nije spustio u selo tako nisko. Lovci su znali pričati kako su znali vidjeti svježe tragove al njihovoj se priči nije mnogo vjerovalo. Da je iko živ krokodila spomenuo neki od njih  bi se pohvalio kako ga je spazio il mu tragove našao. Tako da je većina priča o međedima lako padala u vodu.

„Eno ga.“-viknu neko iz gomile.

Nelagoda prođe skupinom pod kruškom. Nije bilo svejedno nikome, mada je veći dio njih bio siguran da je prije u pitanju bila kakva smicalica nego šumsko zvijere koje je došlo maksuz da se okoristi o dobro poznate Đukine kruške.

„Ma đe sad da na me udari?“-po ko zna koji put se pitao naglas Đuka.
„Kako oklen? Reklo mu neko pašče.“-dobaci Lazija te izazva lavinu smijeha još uvijek ne vjerujuću u svu tu priču.

Bez obzira i na nevjericu niko se ne usudi da priđe pod krušku i sam se uvjeri u pojavu međeda u selu. Oni hrabriji su se korak ili dva izdvojili ispred većeg dijela skupine i šapatom se između sebe sporazumijevali. Razumijevalo se da niko nije htio da štrči i da se istrčava sve u strahu da će biti ismijavan pred svakom zadrugom i trgovinom kako u selu tako i u susjednim zaseocima. Na prelima i kojekavim zborovima i druženjima. Lijepa vijest se brzo širila, loša još brže, činilo se da sprdačina najbrže stiže do pažljiva slušaoca. Pa još da kojim slučajem priča ode vani u bijeli svijet eto bruke. Nezapamćene.

Napokon se dvojica mlađih i hrabrijih ljudi izdvoji i uputi pod samu krušku. Mikša i Slave. Opreznim koracima i pogledom stalno uprtim u krošnju pažljivo su se korak po korak primicali zaposjednutoj kruški. Ovakav atak na selo nije zabilježen još od vremena drugog svjetskog rata i dolaskom prve disko ploče krajem sedamdesetih godina koja je na noge podiglo svo selo. Vladala je velika tišina. S nestrpljenjem se očekivalo da se ispod kruške prolomi kakav strašan urlik ili zaori glasan smijeh. Nekoliko minuta Mikša i Slavo su pogledima pretraživali krošnju drveta tražeći nekrštenu barabu ili kakvo drugo objašnjenje. U jednom momentu Slave podiže ruku pokazujući na nešto. Mikša je bez glasa samo mahao glavom te nakon toga obojica dojuriše među ostale.

„Ljudi. Đuka je u pravu. Međed je na kruški.“-tiho im saopšti Slave.
„Istina je. Ljudi sve sam svojim očima vidio.“-potvrdi Mikša.

Podiže se graja. Počeše svi u glas da se nadvikuju sa svim ostalim. U jednom momentu Slave podviknu.

„Aman ljudi jesmo li ljudi ili babe da se 'vako nadvikujemo. Tišina. Moramo da vidimo šta nam je činiti. Imamo problem.“

Graja prestade. Na licima svih lebdilo je pitanje.

„Šta činiti?“

„Ljudi, zvijere je u pitanju. To je posao za lovce. Da se ja pitam ja bi to puškom rješavo.“-prvi se s rješenjem javi već dobrano alkoholizirani Stevan.
„E vala sreća te se ništa ni ne pitaš. A kao drugo tako dopingovan ne bi ni kruške pogodio, samo bi međeda razjario.“-umiješa se Ljubo sa puškom na ramenu.
„Pa pucaj ti. Ja bi p'jan bar krušku pogodio, de se ti delijo pokaži kad već pušku nosiš.“-uzjoguni se Stevan.
„Jest, jest. Ajde ti junačino s puškom se pokaži.“-Mara Markova žena, ukoljica i svađalica za svaku priliku. Da je kojim slučajem situacija bila drugačija ona bi već našla razlog da nekog podrži, a na drugog se okomi.
„Pobogu ljudi. Pa šta da ga samo rani pa da se nako razjaren među nas sjuri ko zna šta bi bilo.“
„Ili još gore da nako ranjen ostane gore i da pomlati sve do jedne kruške Đukine“-domete Lazija.
„Da se kojim slučajem mene tiče, ja bi krušku zajedno s međedom srušio, pa kom obojci, kom opanci. Ovako ako nam koji put slučajem utekne on će ponovo u selo navraćati. Neće se on libiti više ni Đukine, niti Mošine, nit moje kruške. Eto ja toliko.“-predloži i domete Žare.
„Nećeš ti moju krušku sjeći. Imaš svoj voćar pa koliko još danas sjeci redom, kad te se već tiče moja kruška.“-ljutito se umiješa Đuka.
„Stanite, stanite ljudi.“-nadjača Mikša sve ostale.
„Ne treba žuriti sa rješenjima. Imamo krušku, međeda na njoj i nekoliko prijedloga. Ima li iko još kakav prijedlog, pa da se dogovorimo ko ljudi.“

Njegov predlog im se učini razumnim te ga poslušaše. Prvi sa novim prijedlogom javi se Božo zvani Riđan. Pravi razlog takvog nadimka niko nije znao, ali niko ga pred njim nije tako ni smio zazivati. Sumnjičavo su se neki sašaptavali dok su slušali njegov prijedlog.

„E državo na šta si spala kad Riđan predlaže.“

„Ja mislim da bi bilo najbolje popeti se gore i kakvom močugom otresti napasnika.“
„Božo kad je već tako, uzimaj motku pa se penji.“-dodade Lazija.
„Zašto ja? Đukina je kruška.“
„Zato što si ti i predložio, jel ti misliš da smo mi konji koji glavom ne misle?“-uzvrati se Lazija.
„Jel ti to nešto hoćeš kasti?“-naroguši se Božo te krenu prema Laziji.

Umiješaše se i ostali i stadoše između njih. Za riječ se opet javi Mikša.
„Mislim da ovo nije dobar predlog.“-sa njim se složiše i ostali.
„Otpala je puška, sječa kruške, kao i ćeranje motkom što predloži Božo. Ima li još neko ideju?“-upita Mikša.

Za riječ se javi povjerenik mjesne zajednice.

„Da pregovaramo.“-opali kao iz topa kao da je riječ o kakvom čeljadetu, a ne o međedu.

Ostali prasnuše u smijeh.

„Jel ti misliš da smo mi međedi te da s njim pregovaramo. Uostalom ti si plaćen i zaštićen k'o međed pa izvoli visoki predstavniče. Svaka ti malja valja.“-odvali Slave te svi ostali s njim prasnuše u smijeh.

Iznoslilo se još mnogo predloga sve luđi jedan od drugog. Bilo je prijedloga da se po svaku cijenu međed živ vata i postane maskota sela.

„Slikanje s njim po evro ili dva pa da vidiš kako selo grabi.“-domete Miško gastarbajter iz Švajcarske.
„Jes, pa da te žena ne može na slici prepoznati.“-dodade Žare.
„Jok tebe bi prepoznala. Da ti je samo glavu skinuti ne bi znali od koje životinje je tijelo.“-ne dade se Miško.

„Preparirati strvinu za nauk njegovim rođacima kako će se s nama provesti.“-galamio je neko uiz mase.

Pozvati vatrogasce, miliciju i još mnogo blesavih prijedloga. Jedan od njih predloži da se zovne televizija.

„Nek se zabilježi, a ujedno da selo ispadne na televiziji. Oni iz Brestovca bi pukli od muke. Vaka prilika se zadugo neće pružiti.“
„Jes vala, već vidim Mirkaća, kako pjeni dok mu dogorala cigara visi na ispucalim ustima.“

Nekako se složiže da se pozove televizija. U tom polako prispije i noć. Međed na drvetu nije se mnogo ometao. Vrlo brzo je uvidio da mu od njih ne prijeti nikakva opasnost te nastavi uživati u slatkim plodovima.

„Aman, ljudi do jutra ima da izjede i korjen.“-jadikovao je Đuka stalno gužvajući kapu sa glave.

Podijeliše se između sebe da se na međeda svu noć pazi. Po trojica na smjenu. Kako je noć odmicala nervoza se polako uvlačila među čuvare. Sumnja u ispravnost i vlastite mogućnosti daleko je nadrasla početni entuzijazam.
Negdje pred zoru dok su prvi pijevci otresali krilima i još jednom ponavljali poziv da se ustaje umorna i pospana trojka bili su nijemi svjedoci međedove hladnokrvnosti. Lagano i vješto je sišao sa stabla i ne gledajući u njih odgegao prema šumi. Zabezeknuto su gledali u scenu i nemoćni da učine bilo kakav potez da ga zadrže na kruški.

„Ode.“-reče Mikša.
„Ode.“-potvrdi Stevan
„A ne reče ni hvala.“
„Bogami ne reče. Baš je međed.“
„Što ne puca?“
„Zašto?“
„Ispašće da smo se bez borbe predali.“
„Dobro ti veliš.“-podiže pušku i jedan za drugim ispali dva hica u vazduh.

U tren oka sjuri se nekoliko najbližih mještana pod krušku.

„Ma zvijere ne mož bit neg zvijere. Sjuri ti se on sa kruške pa pravo prema nama. A ja pušku nanesem, pa tras jednom, tras drugi put , pa tras treći put a on ni da trepne.“-kalemio je Stevan junaštvo na smjenu kao jabuku na lozu.
„Ma Stojane bilo je samo dva pucnja.“
„Ma šta ti znaš jadan koliko je bilo. Sila Boga ne moli nit municiju broji.“

Kad se dobrano razdanilo priča je već poprimala mitske razmjere, a njeni svjedoci gotovo kult ličnosti godine. Vidjevši šta se dešava Đuka se pope na krušku da „procijeni“ štetu.
Nije mnogo govorio samo je vrtio i odmahivao glavom.
 
„Ma pusti.“-bilo je sve što je rekao.

Održana je i svadba. Svatima ništa pofalilo nije. Niti kruške. Međed je uzeo samo onoliko koliko mu je bilo potrebno izuzev one dvije kruške koje završiše na Đukinoj glavi. Neki međedi na svadbi učiniše više štete nego da je međed osam dana na kruški kruške krstio.

„E moja Stano, svaki sam međeda gledo, al ovakvih ko Stevan i Žare nisam nikad vidio. Pa onaj sa kruške je za njih inžinjer. Došo, sjeo pojeo i otišao. Za sobom nije kvara ostavio. Ova dvojica svinjac napravili.“-vajkao se svojoj Stani.
„Neka Đuka. Nijesi ti kriv. Budala i krivih drva ni broja im se ne zna. Međedi se na prste ruke daju izbrojiti.“

Pomenuti događaj još sa sjetom ispričaju uz kotao rakijski mještani dok pucketaju suva drva, a prvi mlaz ljute mučenice poteče iz kotla, a smijeh još uvijek izmami kada neko izvrati kožun pa zamumla iz mraka ko kum Đukin međed.
Dok noć polako osvaja, slušam glase kako se gase i sve slabije trepere kao udaljene zvijezde na vedrom nebu. Ne registrujem ni smijeh ni duhovite upadice podgrijanih čiča dok im se oči sjaje kao sunce na staklenoj boci odbačenoj u kupine pored puta.

„Šta bi mi da nam nije međeda?“-zapitah se.



Pozdravlja Vas mandrak72, od kotla opečen, riječju nedorečen, opijen selom kojeg volim.
[ Priče iz Desetog sela ] 26 Februar, 2012 14:29
Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.

Grmljavina topova povremeno bi navukla znak pitanja na njene stanovnike. Nevjerica je ono što se najviše osjećalo tih dana. Rat je bila opcija koju se niko nije usuđivao da prevali preko jezika.
Granica sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom bila je tu nadomak. Na Uni koju su zaveslaji najodvažnijih u tili čas preplivavali. Tu su bili i kukuruzi pečenjaci sa druge strane obale, odakle su se snabdijevali oni odvažniji željni pažnje, kukuruza manje.

TV dnevnici su se gledali sa pažnjom.
„Ubiše kuću.“-zavapih.
„Zar se i to smije?“-pitao sam.

Muk. Nije bilo odgovora. Mada se i danas pitam isto.
„Je li zločin ubiti kuću?“

Grmljavina topova bila je sve bliže. Jednom sam se vratio iz gljiva sa ocem ranije. Rekao je:
„Idemo kući. Neće ovo na dobro izaći.“
Vratili smo se bez ijedne riječi. Ulica je bila pusta, nije bilo djece niti mojih vršnjaka. Nekoliko njih već je bilo na odsluženju vojnog roka a nekoliko drugih je dobilo poziv na odsluženje JNA. Neki od njih nisu ni pravili ispratnju, nije bilo one euforije o kojoj smo nekada svi zajedno maštali i sanjali.

Ulica izmješana različitim nacionalnostima po prvi put nije disala isto. Osmjesi hladni, zabrinuti.

Odlazak na fakultet u Banja Luku na momenat je skrenuo moju pažnju i tok misli na događaje koji su nas okruživali u obruč koji se sve više stezao i poput lisica na rukama vezivao sve snažnije i bolnije. Prve ratne vijesti stizale su sa podrušja Bosanskog Broda.

Mnoštvo u sali studentskog doma muklo je ispratilo vijesti. Bilo je mrtvih. Ubijene su i neke kuće. Ni kasniji odlazak u šetnju prelijepim ulicama Banja Luke nije mogao popraviti raspoloženje. Nije bilo ni mjesta u baštama kafića prepunih uniformi koje su se odjednom najviše nosile. Moda uvijek iznenadi.

Prepoznah u jednoj od njih komšiju.
„Bahro, otkud ti.“-pozdravih komšiju muslimana u uniformi JNA.
Bio je moja generacija, ali otišao je u vojsku odmah nakon završene trogodišnje srednje škole. Imao je čin na uniformi vojnog policajca.
Primjetio je moj pogled na čin.
„Zaradio. Došli smo u prekomandu.“

Do dugo u noć nisam mogao zaspati. Bahro je bio u ratu. Dobio čin. Nisam se radovao niti jednom niti drugom. Vjerujem niti on sam. Godinama smo se igrali rata i svi smo kući odlazili živi i zdravi. Neko manje, neko više zadovoljan, ali nismo kuće ubijali. Ubijali smo vrijeme.

Na rastanku sam mu samo rekao.
„Bahro čuvaj se. Danas su teška vremena. Mogu lako da ubiju.“
Nasmijao se mojim riječima.
„Ne mogu nam ništa. Živ bio.“
„I ti Bahro.“
Krajem godine ni kifle nisu isto išle na jogurt, želudac je bio prazan. Nešto teško uselilo se u sve nas, pa ni u redovima u studenstskom restoranu nije bilo žamora.

Duspara. Moj poznanik iz Bosanskog Broda bio je tužan. Nisam uspijevao doprijeti do njega. Svoju muku utapao je u silnom učenju. Šetnje Banjalukom bez njega nisu bile iste. Posjedovao je jedan poseban osjećaj za humor.

I prva sahrana. Rat je stigao u moj grad. Zajedno smo odrasli Stevo i ja. Kobili rep šišali zarad gusala sa kojima smo htjeli pokoriti svijet nošeni stihovima deseterca. Poginuo je krajem godine. U zimu, nimalo dostojno vrijeme za pogibiju junaka. Nije se taj bojao nikoga, batina pokojne mu matere i moje strine Stane nekako još najmanje nije uopšte izgledao tako.
Poljubih ga u čelo.
Hladno i ledeno.
Tješio sam se da sve to nije istina. To je privremeno, kao u našim igrama. Poslije se svi vrate svojim kućama. Živi i zdravi.
Ovaj put to nije bilo tačno. Bio je direktan pogodak u kuću. Ubili su joj dušu 11.01.1993. Stric nije izdržao, objesio se godinama kasnije poslije pogibije Mile, Pajceka, kako smo ga svi zvali i drugi znali. Razmijenili su ga nakon četrdesetak dana. I to je mnogo boljelo.

Kad sam odlazio u vojsku cijela ulica je bila na kapijama. Mnogi su plakali, nije mi bilo lako. Gurkali su mi u džep da se nađe sa kolač, za sok, pismo. Ali znali smo da pisma više neće stizati iz vojske. U ratovima telegram je ubojitiji. Prije otvaranja ubije bar jednog. Poslije njega, šta znam. Dejstvo je trajno. Ubitačno.

Na prvo odsustvo došao sam prije prekomande.
Ulica je bila pusta.
Komšije muslimani su organizovanim konvojem napsutili grad. Veliki dio njih. Jedan manji dio je ostao.
Ulica je bila pusta.
Nije bilo osmijeha da me dočeka. Nije bilo nikoga. Samo zabrinutost  na licu roditelja.

„Krenuli su sa zavežljajima. Nisu mnogo imali, još manje su nosili. Ispekli smo dan prije pile sa Nijazom, sjedili do dugo u noć. Smijali se glupostima i opraštali do ujutro Ujutro su otišli i vratili su se kasno te noći. Bili su umorni.Slijedećeg dana su otišli.“-saznadoh od oca.
„Da li je neko ostao?“-upitah.
„Rijetki.“
Nisam imao volje prošetati niz ulicu. Nije bilo ničega što sam želio vidjeti. Znam ekipu za fudbal ne bih skupio. Igrale su se neke druge igre.
Ratne.

Jedva sam dočekao da se vratim u jednicu. Nakon nje slijedi prekomanda. U prekomandu su išli svi oni poput mene. Oni koje su autobusi dovezli. Oni koje su automobili dovezli ostali su pri komadi u Banja Luci. Benzin je bio skup, a život jeftin. Koliko? Vrlo brzo sam saznao.

U međuvremenu su se smjenjivali položaji i odmor. Pustoš gdje god stigneš. Na položajima pustoš, ubijene kuće izvana, pustoš na dopustima, kuće ubijene iznutra. Negdje između ni tamo ni vamo, ostajali su dimnjaci, kao spomenici, ugasli i bez života. Bez natpisa i isti. Na svim stranama.

Jedne noći dok je straža sporo odmicala usnuo sam na tren. Stojeći.

„Bio sam star. Uplašen. Gledao sam u svoju suprugu(ovdje moram napomenuti da je to bio san i da u to doba nisam bio oženjen). Bila je bolesna. Hitno je trebala kod ljekara. Bilo me je strah. Bio sam na drugoj strani. Oko mene neprijateljski pogledi. Smoždili bi svaki moj pogled koji se nisam usudio dići. Sasjekli ga na hilajde parčadi i njima hranili svoj bijes. Nisam imao izbora. Sagnuću glavu. Odvešću ženu do doma zdravlja. Nije bilo hitne niti benzina. Imam samo tačke (građevinska kolica). Uzimam ženu, umotavam u ćebad i vozim domu zdravllje. Dobro, mislim se. Nema mnogo vojske. Nema nikoga kome bi zasmetala moj bol i moja muka. Približava se dom zdravlja. Treperim kao list breze na povjetarcu. Osluškujem svaki šum. Plašim se samo glasa koji bi me prenuo, ili zvuka zatvarača na pušci. Čini mi se da bi mi srce puklo. Svaki moj korak ma koliko se čtrudio da bude tiši kao da je namjerno zvonio dreseru u lavljem kavezu. Cirkusu nije bilo mjesta, ali su akteri  davali sve od sebe, možda i više od onoga što je publika tražila i zahtijevala. Napokon kapija doma zdravlja bila je iza leđa. Hladan znoj me oblio. Šta ako je prije mene pristigao veliki broj ranjenih, možda mrtvih. Imam li pravo da svoju bol prikazujem. Da se žalim na svoju smrt koju zaslužih. Drskošću što pomoć ištem. Ja prokazani i inovjerni. Dojučerašnji i nepoželjni. Nosim ženu. Kao pero laku. Teškim koracima savladavam stepenike koje bi do juče preskakao. Kucam. Pojedinačno.
Čini mi se da bi mi bilo lakše da mi odgovori rafal. Lakše bih razumio nego onaj pogled pun mržnje i bijesa na mene od juče, danas i sutra koje ne postoji za mene ovakva i na ovakvu mjestu. Doktor je ljubazan. Hvala mu do vijeka. Neka ga Bog poživi, njega, njegovu djecu i sve one koji isto kao on misle i rade. Supruga mora ostati. Mora ležati u stacionaru. Zahvaljujem se doktoru. Govorim da nemam novca, nisam ponio spavaćicu niti papuče. Pusti reče mi, nije vrijeme sad za to. Ipak ovdje će biti pod našim nadzorom. Svakako je obiđi, bile su njegove riječi. Ostavljam suprugu. Zabrinuto gledam u nju. Znam rat je i nikome nije svejedno, ali kako da joj pomognem. Nemam ni u lijevoj ni u desnoj. Rado bih joj donio nešto hrane, ali... Plakao sam dok sam izlazio iz ordinacije. Pred očima mi samo njena slika kako leži na krevetu, sitna. Kako se sa svakim mojim korakom smanjuje. Topi se kao snijeg. Ostaje samo mrlja, fleka. Znojno tijelo polako se hladi i ponovo se jeza uvlači pod moje dotrajalo i pohabano odijelo od komunalne firme gdje više ne radim samo zato što sam inovjeran. Stepenice kao da se dižu prema meni, silazim a kao da se penjem. Teškim koracima ponovo izlazim napolje, a strah ponovo raste. Opet sam napolju, na brisanom prostoru gdje uvijek može da me pokosi hladan pogled ili sasiječe rafal uvredljivih riječi. Znam da ne bih krvario. Ne bih se ni mrtav usudio da je prospem po pločniku koji sam do juče čistio, ja mrtav i nepoželjan. Ubijen kao pas. Tišina mrtva, prijeteći hladno poput sječiva ledi mi dah. Idem ka tačkama. One klonule kao da dijele moju muku moj usud. Obeščašćene i ostavljene. Bez točka. Bez najvećeg istorijskog izuma. Ukradena je još jedna karika. Kuda ide čovječanstvo. Može li se bez točka. Ja ovakav batrljav i trapav nekako. Kako ću po ženu. Šta će istorija reći. Hoće li neko zabilježiti da je dana tog i tome, meni ovakvom i onakvom lopov ukrao točak,....“
-Zoka nešto sam primjetio prenu me glas saborca.

Udubih se u noć pod snažnom i prevelikom dozom sna koji me je posjetio te noći na straži. Još omamljen i nerazbuđen osluškivao sam još dugo u noć, a prošlo je možda tek neki minut.

„Noć je najgora za svaku bolest.“-rekoh.
„Jesi li bolestan?“-upita me.
„Onako, nešto me steže pod kaputom. Onako ja to.“-rekoh više za sebe.

Godinu il dvije kasnije saznadoh da se moj san zbio. Uistinu. Negdje. U jednoj ulici koja je mogla biti poput svake druge ali nije. Imala je sve uslove. Svoje kuće, stanovnike, put. Potok pride. Nestašluke i fudbalsku ekipu sa sjajnim pojedincima. Imala je i svoje kajakaše. Svoj prosjek i siromaštvo, ali nije imala šansu da postane prava ulica jer za asvaltiranje je uvijek bio potreban jak lobi. Lobi traži novac, a ulica nimalo izdašna po tom gušila se u prašini i te nesretne1992-e godine.
Imala je ta ulica mnogo više dok je nije ubilo vrijeme. Onako kako se kuće ubijaju.
Izvana.
Iznutra.
Ugasli dimjanci još odolijevaju, kao da čekaju vatru koju su ratni talasi oduvali, raznijeli po cijelom svijetu.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Februar, 2012 13:46

„Nisam više siguran zbog čega sam došao do vas.“-nije se ometao niti prestajao da igra tetris u rukama koje su sinhronizovano poskakivale i grčile prste.
„Zašto ste vi zapravo došli?“-zbunjeni doktor gledao je u njega.
„Ne znam. Zapravo nisam ni došao. Kriva je igra. Tetris.“
„Tetris?“-doktor ga je zbunjeno gledao.

Neugodna tišina potraja trenutak dva prije nego neznanac ne ispruži ruku prema doktoru. Onom drugom nastavio je igrati tetris. Povremeno je nakratko podizao pogeld prema doktoru.

„Aleksej. Drago mi je.“-predstavi se neznanac doktoru.
„Aljoša. Dr. Aljoša Troperski.“-prihvati njegovu ruku te se i sam predstavi.
„Kako Vam mogu pomoći?“-nastavi doktor.
„Ne znam. To bi vi trebali da mi kažete.“
„Zašto ste onda došli?“
„Rekao sam već. Tetris me doveo ka vama.“

Doktor ga je zbunjeno gledao nekoliko trenutaka prije nego ga nastavi.

„Nastavite. Slušam Vas.“
„Sve je počelo jednog aprila  ratne 1994. godine. U rov je dospio ovaj tetris. Bio je novina. Svima je odjednom postao preokupacija. Svi su ga trebali. Pa i ja. Vremenom izgubio sam san. Nisam prestajo igrati. Do danas.“-zastade i pogleda nakratko u doktora.
„Slušam Vas.“
„Mojim venama kao da su umjesto krvnih zrnaca potekli oblici. Baš kao na tetrisu. Bio mi je više od igre. Ako mi vjerujete ostao sam živ zahvaljujući njemu. U nekoliko navrata moje kašnjenje uzrokovano njim spasilo me je sigurne smrti.“
„Postaje sve zanimljivije.“
„Možda vama doktore, ali ne i meni.“-skršenim glasom uzdahnu Aleksej.

Nekoliko trenutaka gotovo histerično se borio sa napravom koje je trebala biti razbibriga i sve drugo, osim ono što je postala u njegovim rukama. Opsesija.

„Sve, ali baš sve. Sve sam rješavao poput tetrisa, svaki problem. Koristio sam sva stečena znanja i iskustva iz igranja tetrisa na ostatak života. Sve sam primjenjivao u životu, ako je to više uopšte i život. Više je to igra.“
„Kako ste to primjetili?“
„U WC-u doktore. Nisam prekidao igru niti u tim momentima. Da izvinete pokretima guzicom vrtio sam i oponašao sam rad prstiju prilikom igranja tetrisa.“
„I?“-doktor je nestrpljivo ubacio pitanje.
„I bilo je nevjerovatno. Ustao sam i poglčedao iza sebe. Sve je bilo uredno složeno. Složeno po nivoima. Nisam se mogao oteti utisku da se tog trenutka tetris trajno naselio u meni. Nastanio u meni. Poslije toga svaki moj pokret i potez je bio prethodno tetrisovski posložen i pripremljen.“
„I?“-doktorova pitanja su bila kratka i jasna.
„Sve je postalo tetris. Svaki problem gledan je kroz njega. U nekim segmentima imao sam više uspjeha u drugim manje. Međutim generalno gledano pomak je bio očigledan.“
„Kad je tako zašto uopšte tražite pomoć?“-ponovo zapita doktor.

 Nakon nekoliko trenutaka Aleksej odgovori.

„Sve je postalo previše lično. Priznajem sam sam kriv. Nije to trebalo da postane više od igre. Upravo suprotno sve je postalo više od igre, pa i sam život. Ostao je više od igre.“
„Pričajte dalje. Ja vas i dalje slušam.“-doktor je sa sve većom pažnjom slušao Alekseja koji nije prekidao sa igrom.
„Počeo sam u njemu prepoznavati stvari koje me okružuju. U jednom momentu, rezultat se poklopio sa mojim jedinstvenim matičnim brojem. U tom momentu sve je odjednom kliknulo pred mojim očima. Taj tetris kao da se srodio sa mnom kada sam kliknuo. U tom momentu stekao sam utisak da sam ja postao igrica s kojom tetris upravlja. Raspored oblika i kombinacija oblika jasno su ukazivali šta mi je činiti. Milioni novih znakova i kombinacija po svim nivoima davali su tačan odgovor na sve ono što je bilo ispred mene i što me je čekalo. Jasno sam znao kada ću dobiti posao i gdje. Pa čak i to da mog poslodavca uopšte neće biti briga za mojom strašću prema igranju tetrisa. Sve se složilo i poklopilo u tom momentu. Trokut,  dva kvadratića, štapić, kvadratić, krstić, dva romba i krstić doveli su me ovdje. Postoje i duže oznake, ali ne znam kad bi završili. Kao u kineskom jeziku, ovladao sam sa par hiljada svakodnevnih kombinacija, a postoje na milioni. Stvar je jasna, sve je u logici.“-zastade Aleksej.
„Kako bih ja u svemu tome mogao pomoći? Vi ste ovladali njegovom logikom, niste svim kombinacijama ali ovladali ste osnovama i vidim da vam dobro ide.“-zbunjeno odgovori doktor.

Aleksej je i dalje igrao, tražeći odgovor. Bio je tu pred njim, samo je trebalo logički rariješiti još jednu kombinaciju.

„Ne znam. Evo već nekoliko puta mi se ponavlja isti niz kombinacija. Ne znam šta je, vi ste doktor. Pogledajte.“-pokaza mu se diplej na kome su se smjenjivali isti znakovi.

Tri tačke, tri štapića, tri tačke. Kombinacija se ponavljala neprestano.
Doktor je gledao nekoliko trenutaka. Zbunjeno se češkao po glavi.

„Znate bio sam u vojsci telegrafista. Ako to ima veze sa tim. To bio poziv u pomoć. SOS. Znate to iz filmova, poziv u pomoć. Izgleda da je njemu potrebna pomoć.“
„Logično, kako se toga nisam sjetio. Isuvuše logično.“
„Kad ste mu zadnji put mijenjali baterije?“-upita doktor.
„Baterije? Nisam nikad. Nije bilo potrebe.“-slegnu Aleksej ramenima.

U tom momentu na displeju se jasno pojavi novi simbol. Srce. Pulsiralo je sve slabije i slabije.

„Doktore učinite nešto. Pomozite. Bez njega nema života ni meni. Molim Vas.“-zavapi Aleksej i pade ničice na koljena pred doktorom.
„Samo tren. Sestroooo, sestrooo.“

Na vratima se pojavi medicinska sestra. Vitka, crnokosa. Bile je nešto najljepše što je Aleksej vido do tada ako je uopšte do tada išta i vidio. Na prvi pogled se zaljubi u medicinsku sestru koja se pojavi na vratima. Pogledi im se sretoše. Činilo se zauvijek.

„Sestro, dajte mi jedan paketić baterija. Požurite samo.“.
„Naravno.“-nije skidala pogled sa Alekseja.

Nakon par trenutaka baterije su bile na stolu. Doktor je brzo mijenjao baterije. Aleksej je i dalje gledao crnokosu medicinski sestru. Ni ona nije ostala ravnodušna prema pogledu Aleksejevom. Tamne kao ugalj njegove oči topile su se na njenom tijelu.

„Evo. Gotovo.“-pruži tetris prema Alekseju.

 Uzeo je tetris. Ponovo ga uključio. Na displeju je stajala poruka.

„Game over. Nije bilo lako sa mnom. Čekao sam zbog nje. Hvala na strpljenju.“

Nakon toga srce je počelo jače da pulsira. Dva srca. Aleksej ustade sa stolice, uze za ruku medicinsku sestru.

„Hvala doktore.“-zajedno krenuše prema vratima.
„Aleksej, vaš tetris.“-povika doktor za njima.

Aleksej zastade na vratima te se okrenu.

„Ja sam svoju igru završio. Sad je sve u tvojim rukama. Još jednom hvala.“-podignu ruku u znak pozdrava i nestade iza vrata.

Doktor je gledao za njim, a potom pogleda na tetris. Na displeju je pisalo.

„Aljoša, start game. Play.“


Pozdravlja Vas mandrak72, sa samo jednim pitanjem. Znate li gdje je granica između igre i života?

[ Priče iz Desetog sela ] 14 Februar, 2012 13:11
Tišina. Sve oko njih bilo je umuklo od straha. Spremala se oluja. Možda najsnažnija koju su ikad doživjeli.  Ni list breze plahovit i živahan nije se micao. U njemu kao da nije bilo života. Nijemo kao žrtva pred dželatom pokunjeno je visio pomiren sa sudbinom da je za njega sve gotovo, da je kraj.

„Samo neka bude brzo.“-nametala se želja, bez imalo nade.

Poljska trava polegla kao da osluškuje zaglušujući bat konjice u galopu koja će za koji tren da pogazi ono što je priroda mjesecima uporno gajila i njegovala. Hiljade rosnih suza bijahu isplakane. Zalud. 
Za koji tren.
Za vječnost.
Tri skitnice, tri prosjaka. 

Tri presahle duše stajale su zagledane u oluju što dolazi. Nisu imali ništa osim posljednje želje jer odavno pogubili su sve. Ostala im je samo oluja. Možda samo kraj.

On. Kockar. Koji je izgubio mnogo, mnogo više od onoga što se još samo u tragovima nazire u nikad zaraslim ranama duše. Samo krv. Svježa. Ljepljiva. Sve ono što bi dotakao nosilo bi njegove tragove. Njegov osmjeh bio je krvav kao i njegove zubi. Godinama nije ništa jeo osim samoga sebe. Kroz prozirne oči jasno kao dan vidjela se samo praznina. Crna duboka.

I on. Pjesnik. Pjesnik o ljubavi. Trubadur. Sve one riječi i pjesme o ljubavi kao optužnica pred strašnim sudom osudile su ga mnogo strožije negoli bi ikoji ovozemaljski sud. Inkvizicija duše.  Sve riječi kojima je opisivao ljubav nisu mu bile dovoljne. Osmijeh. Lažan. Nije lažan. Nije ni osmjeh. Grč.

Kao i on. Gladijator. Godinama brušen. Urušavana tvrđava iznutra, čelikom opasana sila. Snažna. Neumoljiva krvlju nikad zasićena lavina. On koji za osmijeh nije znao. Bojama nesklon, riječju škrt. Opasan strahom, hranjen urlikom gomile željne krvi, bola, smrti.  Kao i mnogo puta do sad stezao je koplje. Posljednji put.

Tri skitnice, tri svijeta odlučna da zaustave oluju koja prijeti i dolazi. Oluju koja ljudske prepreke ne poznaje. Tri odlučna borca koji nemaju ništa da izgube osim sebe. 

Kockar  koji se nije plašio uloga. Izgubio je ono na šta se nikada nije kladio. Na ljubav. Zašto? Zašto danak plaćaju oni koji nisu krivi? Zar je srebro polog dovoljan da se krv ište? Zar se na ljubav kidiše kad se iz rukava povuku svi aduti? O zar ljubav ima cijenu? 

Pjesnik, na stalnom putu da bi pronašao najubojitiju riječ. Riječ kojom bi zadao konačan udarac. Najbolniji. Onom od koje bi ljubav bila raskrinkana. Ogoljena pred svima onim koji nisu nalazili put do nje. Riječ kojom bi ljubav postavljena u ravan sa svim onim dnevnim potrebama. Hranom, vodom, snom. Riječ od koje bi ljubav strijepila, od koje bi padale maske. Ili je sve varka?

Gladijator bez trunke straha. Godinama pod teškim oklopom podnosio je udarce, protivnika, svakojakih zvijeri. Šiban pogledima krvi žedne publike koja je uvijek i iznova tražila novu smrt. Bol. Užasnije od svake prethodne. Užasnije i od palca oborenog ka zemlji. Za ljubav jedine boje koju je raspoznavao. Boje njenih očiju plavih kao more i hladnih kao zima uokvrenih u kovrdže. Godinama podgrijavan osmijehom il prijetnjom u njima skrivanom dizao je pogled ispod teškog oklopa. Gdje je granica? 

Trojac bez tajnog oružja, bez svete tajne stajao je pred olujom koja je pred sobom nosila sve ono što su izgradile godine straha pred onim što nikada doći neće. Zarad onog što nikad nije bilo. Nijemo se povijalo beživotno granje, oblaci prašine kao svaznici i topovsko meso šibalo je lice trojice skitnica sa samo njima znanim i uzaludnim razlozima koje bi obični smrtnici nazvali ludost. Bezumlje.

„Dajem život. Više od toga nemam.“-glasno podviknu kockar.
„Njega neću, njega već imam.“-bijesno odgovori oluja.
„Daću sve tajne.“-ponovi kockar.
„Ne želim to. Hoću tvoju ludost?“
„Samo nju i imam.“
„Cijena? Koja je cijena?“
„Ljubav. Ljubav je cijena.“

Oluja je bjesnila sve jače i više. Kao bičem po licu ožeže kockara. Povijala ga jao trstiku. Kao slamku, snažnije nego ikad.

„Nema te ludosti kojom ljubav možeš otkupiti.“-oluja se nije dala pogađati.
„Onda nema te ludosti koju neću učiniti da je zadobijem.“-reče kockar.

Oluja se još više razbjesni te ga podiže od zemlje i baci ga na stijene. Svu silu usmjeri na njega dok je još ležao na zemlji, pritišćući njegovo slomljeno tijelo koje je posljednji put prkosno stislo usne u koje se vraćala boja. Njegov staklasti pogled ispunjavala je boja. Boja neba useli se u njegove oči. Trajno.

Vidjevši to pjesnik jurnu u oluju s namjerom da pronađe i otme tu dugo traženu riječ.

„Kuda si pošao?“-izdera se na njega oluja.
„Po riječ.“
„Nemam ja nikakvu riječ. Zato bjesnim.“-odbrusi mu vjetar te ga baci uz neko stablo.
„Daću sve. Sve svoje riječi samo za jednu.“-zagrmi ponovo pjesnik.
„Nema je. Nema ljubavi. Nema te riječi.“-ponovo ga odignu od zemlje i tresnu o stijenu.  Kleknu mu koljenima i svom silinom na pluća.
„Reci. Kakva je to riječ, koja toliko vrijedi? Zašto glavu gubiš?“-oluja se bijesno izgalami na njega.
„Ljubav.“-prozbori pjesnik.
„To je ludost. Nema je. Blago za budale. Otrov za nesretne. Hrana za nezasite. Nema riječi za ljubav. Ja. Ja koji sam poharao sve dvore s kraja na kraj svijeta. Zavirio na sva ognjišta nisam našao riječ dovoljno snažnu da mi kaže šta je to što ih je rukama vezivalo u najjači savez.“-bjesnila je oluja još snažnije i moćnije.
„Vidiš da ima. Ima riječ koju ni tvoja sila nije mogla da otme. Ona je tu. Tu. U nama.“-udarao se u prsa sa obe ruke. 
„Tvoj bijes mi govori još više. Tvoj bijes raspaljuje tvoja sila. Ima je. Samo ti je nemaš. Ona je ovdje. U meni. I sav tvoj bijes daje mi za pravo. Ima je.Imaaa.“-odzvanjao je pjesnikov glas koji je oluja raznosila i koji se poput grmljavina tutnjao.

To još više rasrdi oluju te se sva ustrijemi na njega da mu otme riječ. Drmusala ga je , čerečila. Kidala meso i hranila svoj bijes, ali riječ nije otela.

Gladijator zamahnu koplje u srce oluje. Koplje hitnu najbolje što je znao. Ono  izgubi brzinu i zamah te pade na zemlju.
On se golim rukama ustremi na protivnika kojemu nije bilo mjere ni oblika te se hrabro upusti u borbu sa njim. Njegovo kao čelik snažno tijelo povijalo se. Namjerio se junak na junaka. Oluja po prvi put uzmače.

„Dokle?“-zapita oluja.

Gladijator ne gubeći daha nastavi da se hrve. Nije uzmicao. Oluja pred njegovim stiskom se povijala, uzmicala. Oluja je bjesnila. Pjenila. Polegla poljska trava bojažljivo je dizala glavu. Bat koraka kidao je vlati, koje su se po prvi put opirale. 

„Dokle?“-ote se oluji.
„Do granice.“-kroz zube procijedi gladijator.
„Dokle?“-prostenja oluja.
„Dokle dopire ljubav.“-još snažnije zape gladijator.

Nastavi se borba . Od tog momenta započe borba koja nikad ne stade. Borba gladijatora i oluje koja bjesni. Svakoga dana pomjerali su granice. Utvrđivali nove i započinjali borbu za svaku slijedeću granicu. Za svaku stopu ginuo je ljubavlju uskraćen gladijator i oluja što je bjesnila sve snažnije. Nemoćna pred ludošću, slaba bez prave riječi i nejaka pred granicama koje se ruše.

Od toga dana ljubav poprimi veličinu i boju neba. Riječ ljubav se rasprši po cijelom svijetu bojama leptira a granice. Njima se ne zna kraja. Granice ljubavi su tamo gdje se ljubav slavi, gdje je nebo plavo,  gdje se za nju ludosti čine. Ljubav je tamo gdje srce kuca.


Pozdravlja Vas mandrak72, graničar s ljubavlju naoružan.

[ Priče iz Desetog sela ] 04 Januar, 2012 18:57

Gledao sam dugo u njega. Nije to bio on. To je bio neko drugi. Neko ko je samo možda jednim djelićem ličio na njega. Neko ko možda samo jednim detaljom liči na njega. Možda samo sjenka ili nešto drugo, ali definitivno to nije bio on.

„Nisam ćorav“, samopotvrđivao sam svoje viđenje.

Jednostavno niko nije mogao tako da propadne za 15-tak dana. Može biti da se osjeti zamor, promijeni boja ili nešto slično ali da se neko prepolovi, gotovo nestane za taj period  nije bilo vjerovatno. Gotovo da skrenuh pogled u nevjerici.

„Zdravo“, dobropoznat glas me prenu.

Ponovo vratih pogled prema njemu. Glas dobro poznat, ali ostalo to nije pripadalo njemu.

„Ti li si?“, upitah ga.
„Da“, skrušeno reče.

Zabezeknuto sam gledao u njega i nisam mogao da vjerujem svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici. Nisam vjerovao ni glasu. Možda sanjam.

„Šta je bilo s tobom?“, postavio sam pitanje koje kao da postavljam potpunom strancu.
„Pusti sad to. Nije to od juče“, reče.

Neki hladan talas prostruji tijelom. Pomislio sam na najgore.

„Nije bilo lako. Već dugo se s tim nosim i borim. Mjesecima, godinama. Mislio sam to je samo slaba karma, loš trenutak. Mislio da će jednom svanuti i da će to biti samo prošlost koju ću zaboraviti“, nastavi.
„Sve bi to nekako lakše podnosio da nije počelo djelovati na psihu. Malo po malo ušlo u snove te ne da spavati, a ti vrlo dobro znaš koliko san znači“, kao da proguta knedlu i priprema se za nastavk kazivanja. Nisam želio da trasiram putanju njegove muke. Pustio sam da se sabere i nastavi onako kako je zamislio, obično je tako mnogo sadržajnije i subjektivnije od toga da ga svojim pitanjima navodim u drugom smjeru.

„Eto sinoć“, zastade „ čini se da nisam ni oči sklopio,a onaj san polako se vraća i okupira sva moja čula, iscrpi svu moju snagu i energiju te se jutrom budim sav slomljen i umoran. Sve me boli. Osjećam kako me nestaje, kako me guši i osjećam svu svoju nemoć, bezvoljnost. Sanjam da sam na pustom ostrvu. Ne znam ni gdje ni otkud tamo, ali jasno je da je to pusto ostrvo. Onaj osjećaj davljenika dok plivam ka njemu me preplavvljuje. U glavi stvaram slike svoga spasenja. Hrane, civilizacije. Adrenalim me lomi dok snažnim zamasima siječem talase i približavam se obali. Na rubu snage, iscrpljen ali zadovoljan dospijevam do plaže“, ponovo zastaje kao ronilac kad ispliva na površinu nakon dugog zarona na dah i pokušava dubokim uzdasima da povrati snagu i ispuni vazduh plućima.

„Zadovoljstvo osjeta čvrstog tla pod nogama daje mi snagu. Osjećam da je to to. Osjećam pobjedu, osjećam kako mi snaga buja i prijeti da eksplodira. Pun energije osjećam svaki treptaj svog tijela. Svaki mišić, svaka pora u punoj snazi. Osvrćem se oko sebe. Ostrvo. Odmah mi sve postaje jasnije. Slika preda mnom se otvara. Znam šta je i šta je sve preda mnom. Kao u banci. Čist račun duga ljubav. Krenem po ostrvu da sagledam stvari do kraja. Čini mi se biće svega. Kupim kokosove orahe uz put, neko nepoznato i ukusno voće. Raj na zemlji. Sve potaman. Sto godina ej. Samo da potraje“, nasmiješi se pogledom udaljenim i stranim.

„Kažeš raj? A domorotkinje, aaa? Znam to te izmorilo te si se zbog toga preklopio ko’  lovačka puška, a barabo. Ehheeej da je meni to makar sanjati“, zavjerenički sam mu kažiprstom tobož priprijetio.

Samo se blago nasmijao kao da je tim želio reći „ne budi naivan, to je za lakovjerne, život je nešto sasvim drugo“.

„Umoran od sveg osjetih kako tonem i spavam kao malo dijete. Lagani vjetrić donosi svježinu s pučine te se blago ušuškavam pod pokrivačem od svilena neba. Nakon toga osjećam sunce koje blago pecka  moje kapke. Kao mačor se budim i protežem, čini mi se da se i nokti kao kandže izvlače i uživaju u buđenju. Lagano otvaram oči. Sirena. Skočih. Velika morska sirena obla i ženstvena kao riba. U plićaku. Nadomak ruke čini mi se. Trljam oči.“ Zastade narator.

„Sirena“, poskočih, „prava sirena“, s nestrpljenjem sam čekao nastavak priče.

Nakon male pauze dok mi je vadio mast nastavi.

„Ma joook. Susjedno ostrvo. Veće od ovog na kome sam. Vedro jutro bez izmaglice namah ga učini bližim nego je u stvarnosti. Nakon što prtrljah oči spazih da je podaleko. Veliko. Malo se razočarah nakon buđenja, ali zadovoljan i ovim mojim lagano popravih raspoloženje. Meni je i ovo moje dovoljno, već sam svojatao ostrvo na kome sam izgleda bio jedini gost. Toga dana obišao sam cijelo ostrvo. Usput ubrah i nakupih mnoštvo slatkih plodova. Nije mnogo veliko. Čak čini se možda i premalenim, ali mjesto je ugodno. Nekoliko dana uživao sam u raznoraznim slatkim plodovima kojima ni danas ne znam ime. Uživao sam tih prvih dana. Svega u izobilju. Odmora, slatkih plodova, pješčana plaža, toplo i čisto more. Ali.“- zastade.

Upitno podigoh obrve.

„Pogled mi je sve više hrlio na ono veće ostrvo. Možda tamo ima neko. Znaš kako je. Ljudska riječ i razgovor bi pomogli. Čini se na prvi momenat da nije daleko. Ne znam. Možda bi se bilo bolje smiriti tu gdje sam. Ne tražiti hljeba preko pogače. Lomio sam se, ali ali ta glad u očima, pogled nije mi dao mira. Odlučih da ću slijedećeg dana plivati malo ususret njemu. Bez neke stvarne namjere. Tako i bi. Jutro okupano suncem i  blagom izmaglicom blagonaklono je gledalo na koj pothvat. Plivao sam dugo. Uživao na talasima i strujama s kojim sam se borio. Neke su me blago gurkale i vraćale nazad. Neke gurale napred. Bacale lijevo i desno. Isprva sam uživao u toj igri mora i struja. Međutim tijelo se počinjalo buniti. Osvrnuo sam se. Ostrvo iza mojih leđa jošuvijek je bilo bliže od onog većeg prema kojem sam plivao. Odlučih da se vratim. Tješio sam se da to uopšte nije poraz niti predavanja. Samo čisto ispitivanje terena i isprobavanje pozicija. Nikako poraz. Već dobro umoran vratio sam se na svoje ostrvo. Možda neki drugi put. Već sutra. Tako je i bilo. Krenuo sam da ponovim poduhvat od juče. Nimalo razočaran na jučerašnje odustajanje. Plan je bio čisto ispitivanje terena. U svakom slučaju planirao sam da isplivam više nego dan prije. Što sam snažnije zamahivao mpore se snažnije igralo sa mnom. Na momente se činilo da me ništa neće spriječiti da već tog dana stignem do ostrva koje je bilo nadohvat ruke, a nakon toga ostrvo je tek bilo tačka u mojim očima.Igra mora i mene, igra mačke i miša. Plivao sam kako najbolje znam ali to nije bilo dovoljno. Ne za ovo more koje je samo naoko djelovalo ljudsko. Ustvari još uvijek se nadam da je to samo igra, da iza toga ne stoji nešto sasvim drugo. Već posustao odlučih se vratiti. Na ivici snage isplivah na svoju obalu. Jedva sam se dovukao do ležaja. Umoran i gladan odmah sam zaspao. Drugoga dana krenuh u potragu za hranom. Bilo je sve manje. Uglavnom ono što sam probirao došlo je na meni. Ostrvo je ipak bilo malo i nedovoljno za moje brodolomništvo činilo se. Sve se činilo da je preplivavanje na slijedeće ostrvo i novi početak neminovnost i pitanje vremena. Pogled na preostale zalihe jasno je ukazivao na neophodnost nove borbe sa talasima i morem, sa strujama i vlastitim snagama. Nije bilo mjesta oklijevanju. Dani preda mnom su postali mora. Iznova bih pokušavao izvesti podvig i vraćao se neobavljena posla. Strah se polako uvlačio u moje misli. Nesigurnost i malodušnost kucali su na moja vrata. Umoran i iscrpljen vraćao bih se na početak. Umorniji i sa zalihama sve slabiji. Izbacivao obroke,a sve više gubio snagu. Pomišljao sam na najgore. Ostrvo je bilo sve dalje,a snage sve manje. Uzdao sam se u pravdu. Moj trud nije smio ostati nenagrađen ili.. Onda sam već počeo da sumnjam da je u tom moru kao u životu. Neko nezasluženo dobije sve, a neko ništa. Bio sam ljut na moguće stanovnike ostrva preda mnom. Bio sam bijesan na njih i na svoju bijednu sudbinu. Bijesan na njihovu blagodet koja im je bila pod nosom. Meni je duša bila u nosu. Izgubio sam na kilaži mnogo. Ostala je samo kost i koža. Danima sam se koprcao u pjeni. Izgubio sam svaki pojam o vremnu i prostoru. Jednako su bili udaljeni ostrvo iza i ispred mene. U bunilu. Na momente bih uživao u svim onim slatkim plodovima koje sam jeo s početka moga brodolomništva, potom hranio gladne oči sa svim onim što ću tamo zateći ako ikad stignem do njega. Maštao o izobilju. Nakon toga poučen prethodnim iskustvom pravio bih planove i planskom utrošku hrane i ostalih potrepština. Na momente bih opet odustajao od istog. Ostrvo je i dalje bilo daleko i blizo. Moje rezerve snage bile su na izmaku, samo moje potrebe nisu posustajale. Bivale su sve veće i veće. Sve više mi je toga nedostajalo.“-skrušeno obori glas koji ga izdade.

„Biće bolje.“-tješio sam ga.
„Sebe radi kažeš.“-odbrusi mi ljutito.

Nekoliko trenutaka potraja njegova šutnja. Nisam imao nikakvo pravo da se miješam u njegovo kazivanje. Bilo je bolno i dovoljno potresno. Ni meni kao slušaocu nije bilo lako. Razumio sam njegovu bol i muku, mada ni približno kao on.

„Ni sam ne znam kako i nakon koliko pokušaja pod prstima osjetih ponovo onaj dodir. Pod prstima mi je bila nova šansa. Za mene davljenika koga je ni sam ne znam kakva sila ipak izbacila na novo ostrvo. Ono veće što sam danima čežnjivo gledao i danima mukotrpno osvajao. Bilo je gotovo sve isto. Tek nijanse. Sočni primamljivi plodovi nisu dali planu štednje i planskog utroška da se razmaše. Da pokaže svrhu. Ne. Iznova novo jutro me probudilo. Novo ostrvo ljuljuškalo se na talasima daleko i blizo od mojih očiju. Preda mnom je bila još jedna bitka ili bolje reći disciplina. Razdaljine su uvijek iste, potrebe veće a snage sve manje. I tako danima i tako noćima.“-završi moj stari poznanik sa pričom.

Njegova priča bila mi je dobro poznata. Uzdahnuo sam i svog prijatelja vratio ponovo u džep. Do slijedećeg ostrva da isplivamo kako znamo i umijemo. Idemo dalje.



Pozdravlja Vas mandrak72, na talasima plime i oseke uviijek raspoloženi pirat za osmijehe.

Hit Counter
Free Web Counter