Na vašaru je bilo mnogo svijeta. Potomci starijih mještana čekali su taj dan za povratak u zavičaj i za susrete sa poznanicima s kojim bi zametali razgovore, započinjali stare zađevice i obnavljali stare doživljaje.
Milovana sam spazio pored štanda na kojem su se prodavale razne sitnice. Izbor sitnica bio je toliko širok da jenostavno nisam znao pravu namjenu polovine artikala. Neki od njih bili su kompletni, dočim drugi bi bili nekompletni, polomljeni ili isluženi.
Razgledao sam stvari nesložene i razbacane. Pogledom sam lutao bez ikakvog cilja. Privukla me galama, mnoštvo predmeta neobičnog izgleda i nepoznate namjene na jednom štandu.
„Koliko stoji brodsko kormilo?“-čovjek do mene upita prodavca.
Kormilo nisam ni primjetio do toga momenta.
„Otkud kormilo na vašaru u selu koji osim jednog većeg potoka nema nadaleko pristojnijeg vodotoka.“-pomislio sam.
Čovjek pored mene u rukama je okretao kormilo. Uopšte nije gledao u njega već je nekako iskusnim i rutiniranim pokretima plovio.
Njegov pogled nisu mogli zaustaviti niti krov omalene crkve , niti golema lipa čija krošnja je dominirala urednim dvorištem stare crkve.
„Vi ste mornar?“-upitah ga.
„Na neki način da.“-nije spušta pogled koji je već bio negdje oko rta Dobre nade ili možda negdje dalje.
Pogledao sam u kormilo u njegovim rukama. Čvrsto je držao pravac. Ni blagi povjetarac koji je milovao njegovu kovrdžavu kosu nije ga mogao skrenuti kursa.
Pogledao sam još jednom u kormilo. Bilo je sjajno i izlizano. Jedna od držaljki na njemu bila je polomljena. Ostalo ih je još sedam.
Zastao sam na trenutak. Usmjerio sam pogled preko krova crkve i velike krošnje od lipe. Stajao sam nekoliko trenutaka, posmatrao oblake i onda zaklopio oči. Slika oblaka nastavila je put ispod mojih očnih kapaka.
Vjetar je donosio dotad meni neke nepoznate zvukove. Miris nekih nepoznatih destinacija ispunjavao je sva moja čula. Trgnuh se.
Čovjek pored mene je držao kormilo i gledao u mene.
„Koliko daleko si bio?“-pitao je.
„Ne znam, ali sam siguran da sam krov od crkve prešao.“-nasmijah se prema njemu.
Njegov sanjalački pogled se razvedri i ponovo stade da premjerava kormilo.
„Vidiš kolika je ravnica oko nas. Ne vidi se kraja. Ali vidjeti preko krova crkve dugo mi je bila najveća prepreka. Sad više nije. Prebrodio sam je. Najteže mi je bilo isploviti. Sad idem dalje.“-ostavio je prodavcu novca po svojoj volji. Prodavac se nije cjenjkao. Nije tražio novac. Trampio je stvari neke nama neupotrebljive sitnice. Neko bi mu ostavio i novac, ali njega to baš nije veselilo.
Ostao sam kod rodbine na prenoćištu. Tražio sam neke izgubljene niti.
Ujutru rano otišao sam kod berberina. Brijao je jednog starijeg čovjeka. Radnja je bila mala. Tek berberska stolica, iskrzano, ali čisto ogledalo i dvije stolice za mušterije. Slika Gole Maje na zidu.
Uokviren novinski članak sa naslovom „Najbrže makaze regiona“ sa slikom nekog mladog čovjeka uredno začešljanog sa makazama i češljem u ruci.
Pogledao sam na berberina.
Bio je začešljan. Nije mnogo brzo žurio. Pričao je sa mušterijom.
Kad je završio sa njim ponudio mi je da sjednem.
„Brijanje.“-rekoh mu.
„Najbrže makaze regiona?“-pogledah u ogledalo tražeći njegov pogled.
Nije se smeo.
„Bio sam mlad. Nadobudan.“-prozbori.
„Otkud sad ovdje. S tom titulom ste mogli možda više.“-nastavih ga ispitivati.
„Ta titula me je dovela ovdje.“-reče.
Ne rekoh mu ništa ali nisam skidao pogled sa njega.
„Ljudi dolaze kod berberina, svako sa nekom mukom. Nije tu šišanje najbitnije. Ponekad treba saslušati. Reći koju utješnu. Ohrabriti čovjeka.“-pričao je blagim tonom.
„Nisam slušao. Mjerio sam vrijeme. Izgubio kompas i nasukao se ovdje. Kao brod.“-završi on.
„Jučer spazih čovjeka kako na vašaru pazari kormilo. Koliko mu to ovdje znači?“-nastavih razgovor ohrabren njegovom iskrenom ispovješću.
„Mnogo. Mnogo ukoliko ne izgubi kompas.“-reče.
Zainteresovao sam se za tog čovjeka.
„Prije mnogo godina nakon jakog nevremena pojvio se niotkuda njegov otac. Da bude stvar interesantnija imao je brod. Doduše neki mali. Ostao je da živi s nama. Oženio se stekao sina. Mislili smo da se skrasio. A onda je jednostavno otišao. Nije bilo njega niti broda. Njegova žena nedugo za njim je umrla. Ostao je njegov sin. Dobrodušan momak. Gradi brod.“-završio je sa brijanjem da ga nisam ni osjetio ponesen njegovom pričom.
„Na izlazu iz sela posljednja kuća sa desne strane.“-nasmija se gledajući me zbunjenog.
„Uopšte više nisam brz, ali vrijeme brže leti.“-mahnuo mi je sa praga berbernice.
Automobilom sam za par trenutaka stigao do kuće koja me je zainteresovala.
Čovjek je popravljao otkinutu ručku sa kormila i upravo je završavao posao.
„Posao napreduje? Vasilije.“-rekoh mu svoje ime i pružih mu ruku.
„Milovan.“-predstavi se.
„Čujem praviš brod. Nikad nisam gledao kako se radi brod. Pa navratih.“-započinjao sam razgovor.
„Samo s ljubavlju.“-reče nastavljajući svoj posao.
Pored kuće proticao je nevelik potok. Pogledao sam na konture započetog broda. Nije bilo ohrabrujuće gledati u budući brod i nevelik potok.
„Potok baš i nije plovan. Malen je.“-zbunjeno sam ga gledao.
„Sve velike rijeke potiču baš od ovakvih potoka, pa i kad su manje od mora nisu za potcjenjivanje.“-reče Milovan.
„U pravu si.“-nije mi baš bilo najjasnije njegovo objašnjenje o gabaritima broda i plovnim mogućnostima potoka.
Pozdravio sam se sa njim i krenuo u svijet gdje bi ovakav razgovor bio gotovo nemoguć.
Nakon par godina opet me je put naveo na isto mjesto. Sjetio sam se Milovana. Iste noći bilo je jako nevrijeme. Kiša je natapala ravničasraku zemlju. Potok se razlio po okolnim njivama i livadama.
Ujutru sam pojurio do Milovana. Kuća je bila na istom mjestu, ali broda nije bilo. Niti Milovana. Pogledom sam tražio okolo.
Spazih brod udaljen od kuće stotinjak metara. Naokolo oko broda kao more razlio se potok.
Milovan je stajao na brodiću i držao kormilo. Imao je na glavi kapetansku kapu i plavi kaput koliko sam mogao da uočim.
Poželio sam da ga dozovem. Nisam to učinio. Samo sam mu mahnuo rukom.
Brodić se ljuljuškao u uskom koritu, ali se Milovan nije dao smesti. Istim onim pogledom putovao je mnogo dalje i više od nas ostalih običnih smrtnika.
Zažmirio sam još jednom.
Brod ispod mene je nemirno poskakivao na talasima. Sve oko mene se ljuljalo. Htio sam da otvorim oči i prekinem put, ali nešto jače od mene nije mi dalo.
Od toga dana moje su se oči nagledale svijeta. Obišao sam sva ona mjesta za koja sam lično smatrao da vrijedi da se vide.
Ako negdje i nisam stigao otići sjetio bih se Milovanovog broda , zažmirio i zaplovio.
Nakon dvadesetak i nešto godina od prvog susreta sa Milovanom ponovo me put doveo u selo. Na sahranu daljnjem rođaku.
Dok je sveštenik obavljao ceremoniju gledao sam u nebo. Jasno sam vidio obrise Milovanovog broda. U tom trenutku poželio sam podignutu ruku i pokazati na Milovana, ali svjestan situacije ne rekoh ništa. Brod od oblaka sigurno je jezdio nebeskim plavetnilom.
Poslije sahrane sam od mještana saznao da je Milovan nestao s brodom nedugo nakon našeg zadnjeg sastanka. Želio je da vidi šta je to bilo jače od njegovog oca da ga ostavi sa majkom u selu.
Zastao sam pred njegovom oronulom kućom. Vrijeme je neumitno teklo za nju. Za Milovana ne znam. Čovjek na tako velikom putu ne poznaje vremenske prepreke. Zemaljske prepreke nije poznavao dok je bio brod u žitu.
Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti putnik na granici sjenke i nemirnih trepavica.
"Japanci štampaju horor priče na toalet papiru
U Japanu, zemlji u kojoj se po tradicionalnom verovanju duhovi kriju u toaletu, jedna kompanija reklamira novo literarno iskustvo – horor priču odštampanu na toalet papiru, prenosi Asošijejted Pres.
Svaka rolna papira sadrži nekoliko kopija nove kratke priče pisca Kodžija Suzukija, autora čuvene horor priče "Ring", koja je ekranizovana u Japanu i u Holivudu. Priča nazvana "Drop", zauzima 90 centimetara rolne papira i može se pročitati za nekoliko minuta. Kompanija " Hayashi Paper " promoviše toalet papir koji prodaje po ceni od 2.20 američkih dolara, kao "pravo horor iskustvo u toaletu". Toaleti se u Japanu uglavnom smeštaju u tamne uglove u kućama. Japanci često plaše decu pričama da bi neka dlakava ruka mogla da izađe iz šolje i uvuče ih unutra. "
Tekst je preuzet iz časopisa Blic.
Šta reći na sve ovo. Ili Japanci generalno imaju tvrdu stolicu, pa im treba nešto što će da ih uplaši da se unerede ili su mi ukrali ideju.
Pozdravlja Vas mandrak72,vlasnik prvog odštampanog toalet papira.
Talas evo tri slike za tebe. Meni su sve tri lijepe.
1. Riječica Japrica, Mala Novska Rujiška kod Novog Grada
2.Rijeka Sana, Novi Grad
3.Rijeka Una, Novi Grad
Pozdravlja Vas mandrak72.
Danima prije prvog maja moji drugari iz ulice i komšije Sabahudin i Hajrudin sa oduševljenjem su mi pričali o planovima za proslavu prvog maja. Praznika rada.
„Babo će nam kupiti tuku (ćurku) za prvi maj. Naložićemo vatru i peći je na ražnju.“-sav radostan Sabahudin mi je najavljivao dio njihovog plana.
Sabahudin ili Budo kako smo ga svi u ulici zvali nevjerovatno je ličio na Silvestera Stalonea čim je on posebno bio oduševljen.
Razvlačio je riječi nastojeći im dati veći značaj baš kao i njegov idol i idol svih nas iz ulice.
„Biće i koka kole. Babo će nam kupiti gajbu.“-nadovezivao je plavokosi Hajrudin sklanjajući pramen kose sa očiju.
Mlađi Sabahudinov brat kao i sam Sabahudin osvajali su sve nagrade na takmičenjima sa kajakaškim klubom „Ada“ u svojim generacijama. Imali su mnogo medalja. Mnogo više nego što bi to njihova mala i siromašna kuća mogla podnijeti.
Sa zadovoljstvom sam tih godina slušao „Sportoskop“ ponedjeljkom na lokalnom radiju.
Bili su predodređeni za šampione. Tih godina Kemal Arnautović je bio državni prvak u kajaku na divljim vodama.
Dan prije proslave prvog maja Sabahudin me je pozvao u malenu šupu obloženu nekakvim panel pločama obojenim u crno.
„Dođi da vidiš. Šta sam ti rekao. Eno je. Tuka. Pogledaj samo kolika je. Biće prava fešta.“-oblizivao se Sabahudin i trljajući po stomaku zamišljao sutrašnju atmosferu.
Njihov otac Ibrahim radio je kao kondukter na željeznici. Bio je lijep i krupan čovjek. Bio je prijek. Bojali su ga se i Sabahudin i Hajrudin i manja im sestrica Ajšica.
Na jednoj vojnoj vježbi Ibrahim je ranjen u nogu. Od tada ostao je invalidan u nogu. Počeo je i da pije.
Počeo je i da jače i sve jače bije. Suprugu. I djecu.
Nekad i bez razloga.
Dobro se sjećam straha u njihovim očima kad bi čuli njegov glas koji bi prekidao njihovu igru sa nama. Ozbiljni i pokunjeni krenuli bi teška koraka. Nisu ništa govorili.
Sjećam se dobro koliko je to i meni kvarilo atmosferu. Osjećao sam neku težinu sve situacije.
Toga jutra ispred njihove kuće na maloj ploči tek nešto malo većoj od njihove male kuće igralo se šaha. Nas desetak naizmjenično smo se smjenjivali za malom šahovskom tablom njihovog prijekog oca. Vesela graja utihnula je onog momenta kad se pojavio Ibrahim. Na biciklu je stigao iz grada.
„Vi se igrate, a niste ni tuku pripremili za ražanj.“-u njegov glasu se osjećalo prisustvo alkohola.
Lagan jeza i neki neprijatan osjećaj prostrujao je kroz nas. Polako smo se razilazili.
Uzeo sam svoj plavi Rogov poni bicikl i odvezao se niz ulicu.
Ulica tada još nije bila asvaltirana i bicikl je poskakivao po kamenčićima na putu, a ja sa jurio dok je u maloj torbici koja se nalazila prikačena za sic zveckao univerzalni ključ za biciklo.
Volio sam taj zvuk. Volio sam vožnju na tom svom poniju plave boje koji mi je majka kupila i platila 408 hiljada dinara od svoje plate.
Vraćajući se kući primjetio sam Sabahudina i Hajrudina kako se pripremaju da zakolju tuku.
„Ja to ne bih smjeo ni da živim sto hiljada godina.“-mislio sam u sebi.
Tupi udarac sjekirom obezglavio je nesrećnu tuku koja je tolike dane bila inspiracija dvojniku Silvestre Stalone i njegovom bratu Hajrudinu. Ponovljeni udarac sjekirom konačno je prekratio njene muke.
Nakon toga sjekirom su prekratili noge tuki koja se još dugo koprcala iza panja. Tu scenu još dugo nosim u sebi.
Nikad nisam pomislio ništa slično da napravim. Nemam tog srca.
Ne znam da li su ga i oni imali ili je strah bio jači.
Veselo društvo odraslih okupljenih oko netom pečene tuke uveliko je prevazilazilo njene mogućnosti da nahrani sve one gladne poglede.
Ostatak je nadopunjavao alkohol.
Ne znam koliko je tučijeg mesa zapalo Hajrudina i Sabahudina. Koliko tek Ajšicu i Halidu.
Društvo je bilo veselo. Čula se i pjesma. Iz gomile nekako je najgrlatiji bio i Ibrahim. Drao se na ženu i djecu. Koji su polako napuštali mjesto oko netragom netale pečenke od koje su samo ostale kosti i netragom ispunjeni snovi.
Za koka kolu ne znam.
Piva je bilo.
Negdje na vrhuncu slavlja počela je kiša.
Jak proljetni pljusak rastjerao je društvo. Izvrnute stolice i prazne gajbe piva, dim vatre koja se još neko vrijeme opirala dok se i ona nije konačno ugasila bilo je svjedočanstvo dugo najavljivane proslave.
Kao da sad gledam čini mi se da vidim sliku sa svoga prozora.
Te večeri dok je kiša sapirala krovove i izlokvanu ulicu jasno se čuo Ibrahimov glas dok se drao na svoju porodicu.
„Zapatićete vi Ibrahima.“-odzvanjalo je ulicom iz male kućice.
Mnoštvo psovki i galame, vriske dopiralo je na ulicu kroz male prozore naslonjene na sam put.
Drugoga dana Halida nije izlazila iz kuće. Vjerovatno zbog modrica.
Hajrudin i Sabahudin nisu mnogo govorili o prvom maju. O tuki pogotovo.
Nekako kao po dogovoru i niko od nas nije to spominjao.
Bili su ozbiljniji.
Došao je i rat. 03.jula 92-e sam otišao u vojsku.
Sabahudin, Hajrudin i ostali članovi porodice napustili su Novi Grad te 92-e.
Ne znam kojim stazama ih je put vodio kroz život dok nisu stigli do Amerike gdje se trenutno nalaze.
Eto dok sam sad gledao njihovu urušenu kuću koja se nalazi nedaleko od moje kuće pred očima mi je zaigrala ista slika. Doduše malo drugačije sad na nju gledam
Briješčić iznad kuće gdje se odigravalo slavlje sad je zaraslo u bagrem i čini mi se mnogo manjim , čak toliko da ne vjerujem da bi na njega mogli da stanu golemi Ibrahim sa zlatnim lančićem i svim onim tetovažama na tijelu, Halida sitna i izmučena supruga i njihovo troje djece. Mirso koga smo svi zvali zbog brade Lenjin i još nekolicina njih i naravno tuka.
Za Sabahudina koji je nesumnjivo ličio na Stalonea, Hajrudina, Ajšicu nadam se da je život donio bolja vremena. Za Ibrahima takođe. Halida je umrla prije nekoliko godina.
Dok noć pada na još jedan prvi maj koji netragom klizi u album sa novim slikama još jednom pogledam kroz prozor u pravcu njihove kuće.
Ni danas se nije čula pjesma.
Zbog daljine.
Tuke nije bilo.
Nije ni velikih očekivanja, niti velikih razočarenja.
Ipak volim 1.maj. Danas mi je bio lijep dan.
Uživao sam sa svojom porodicom na selu pored Japre.
Sretan Vam 1. maj. Praznik rada.
Pozdravlja Vas mandrak72, serviser malih stvari koje život nosi i odnosi.