[ Smijehom protiv uroka ] 25 April, 2014 19:43
Koji sam ja slijepac. Čitav svoj život radim za guzicu i od toga slaba vajda. Jedini luksuz koji sebi priuštim je nekoliko dana brljanja u slanoj vodi u Crnoj Gori. I svo vrijeme ja budala ubijeđen da je to dobro i da tako treba. Sva ona silna geografija, mora, planine, pješčane plaže stane u desetak sati vožnje preko Jajca do mora i isto toliko nazad.

Čujem tamo neki pričaju kako je more ljekovito, pa što prije bacim se u plave talase i tražim lijeka za umornu dušu. Nedaleko od mene primjetim neku stariju gospoju kako blaženo stoji u moru, a oko nje neki silni mjehurići.
„To je ono pravo“, pomislih i pohrlih prema njoj da se nađem i ja u tom dijelu ljekovita Jadrana.
Malo se osjećalo, onako na pokvarena jaja, ali se sjetih da je isto tako mirisalo i u banji Mlječanici kod Kozarske Dubice kad onomad vozih oca u banju. Nije me miris obeshrabrio te nekoliko puta zagnjurih glavu da ljekoviti mjehurići konačno pokažu svoju djelotvornost.
„Izvinite gospođo“, zapitah gospoju u samom centru izvora ljekovotih mjehurića koji su u talasima izbijali na površinu, „kakav vi problem imate, znate čuo sam da je ovdje voda ljekovita“?
„Ne znam za vodu, ali ja imam problem sa vjetrovima da izvinete. Vidite samo te mjehuriće pored mene“, reče ona te se blago zarumeni.
„Hm, da. Izvinite“, brzim zamasima ruku izmakoh iz kontaminiranog područja.

Znao sam da sigurno nije sve plod mašte. More je ljekovito. Stoga odlučih da se malo raspitam okolo.

„Gospodine. Brko“, obratih se jednom plivaču do mene kome su iz vode virile samo oči, nos i široki braon brkovi. Debeli kao u Čak Norisa učinilo mi se.

Čovjek zastade i uspravi se u plićaku.

„Ko je Brko. Brko ti je ćaća, magarac jedan.“, izdera se na mene. Gledao sam nekoliko trenutaka u nevjerici. Brkova nije bilo. Spustih pogled ka vodi primjetih „brkove“ ukoliko su to i bili kako plutaju na vodi. Baš tako kao i svako drugo govno.

Udaljih se od njega ne želeći mu da kažem da sam se prevario i da je svojim nosom kroz plićak gurao ono što nije odnijela voda nekog vodokotlića.

Nezaliječen i razočaran vratih se opet preko Jajca u svoj mali svijet, internet tabloida, on line časopisa i naslovnica. Poznata imena, ali na njima se sve manje vide lica. Guzica je u prvom planu. Malo po malo počeh po njima prepoznavati aktere iz bombastičnih naslova.
„Soraja okačila guzu na instagramu, Kim Kardašijan isto nešto oko guze, Dženifer Lopez i neko osiguranje guze. Karleuša, Stanija. Jednatamo neka podigla guzu, druga spustila, treća napumpala, četvrta istanjila.“
Svakoga dana jedno te isto. Ja budala mislim zabava za dokone, kako se koja skine odmah uslika guzu i na naslovnicu. Više nije nepoznanica ko je sve slikao guzu za naslovnice, već je teže naći neku koja nije.
„Polusvijet“, ponavljao sam svakom sledećom prilikom i susreta sa nekom nepoznatom.
Dok sam ja odvajao od usta, od žižka, od kukolja, polusvijet je nastavio da se slika, da okupira naslovnice, okupira teretane, pješčane plaže,…

„Pješčane plaže!“, uzviknuh.

Polusvijet osvaja svijet, a ja se prepolovio. Ispao stomak ko ispred crvenog krsta u nekim afričkim zemljama, utanjile noge, ublijedilo lice.
Pogled na naslovnice prikazuje osunčane guzice, zategle kupaće kostime i u pozadini nasmiješena i produhovljena lica starleta i zvijezda.
Nikada mi brže nije bila jasnija ona narodna „da je došlo iz guzice u glavu“. Pa taj polusvijet je za razliku od mene koji je živio za guzicu, činio upravo suprotno. Živio je od guzice.


E sad sam odlučio da okrenem ploču, CD, prženicu, turu i krug oko trga. Lijepo sam uslikao svoju guzicu i poslao na sve moguće adrese, internet portale, časopise, tabloide. Zatrpao sam ih slikama svoje strine još uvijek bijele i spremne da se osunča kao prava zvijezda negdje na pješčanim plažama Maldiva i sličnih destinacija.

Uostalom, vi kako hoćete. Polusvijet se po slikovitoj guzici prepozanje. Guzonje po foteljama. Ja ću svoju osunčati. Ukoliko ste za akciju evo prilike.

Okačimo guzicu. Okačimo guzicu.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 April, 2014 15:14
Sjećanja na djetinjstvo s Božom seže samo do one tačke kada smo uveliko pravili nestašluke, školske aktivnosti, fudbal na ulici. Prve izlaske, piće. Prve ljubavi. Sjećanje na djetinjstvo ne može jasno da distancira onaj momenat koji jasno odvaja period prije toga. Niti onaj period kada smo se upoznali. Kao u svim slučajevima kada su djeca u pitanju mnogo toga biva van svakog rezona, logike a često bi se reklo i bez razuma. Odjednom nam neko postane drag zbog nečeg što je činio, saplemenik na asvaltu, mada bi u svim kasnijim odlukama drugačije donosili odluke. Međutim, mi nismo donosili odluke. Nismo birali mjesta stanovanja, birali su ih stariji, naši roditelji. U nekim slučajevima ni oni sami. Bile su to neke stambene komisije koje su dodijeljivale stanove svojim zaposlenicima. Sistemi bodovanja i bodovne liste. Urbanistički zavodi, odjeli za prostorno planiranje, i još mnogo čega drugog. Ali svi oni nisu mogli izabrati ono što se gradi u nama samima. Prostore u nama useljavali smo temeljima. Jakim temeljima na kojima ćemo čitav život graditi najsanžniju građevinu spremnu da podnese sve nedaće, ratove. Sve mamurluke i pogrešne odluke. Prijateljstvo.

Prijateljstvo s Božom imalo je i svoje uspone i padove. Bivalo je na iskušenju. U jednom takvom ono se našlo davno. Otac je nakon mnogo godina dočekao da od firme dobije veći stan na korištenje. To je neminovno značilo i preseljenje u drugi dio grada. Očeva dugoočekivana i odobrena molba za dodjelu većeg stana proistekla iz proste potrebe za više životnog prostora nakon mog dolaska na svijet, da se dobije još jedna soba za mene i mog starijeg brata ugledala je svjetlost dana. Ta dugočekana želja mojih roditelja konačno je unijela radost u naš tijesni jednosobni stan, mada ja nikad nisam osjećao tu tjeskobu koju je majka često spominjala. Dobro se sjećam toga dana kada je uz pomoć komšija iz zgrade otac iznosio stvari u veliki plavi kamion. Ja i Božo smo nedaleko od svega toga igrali klikera ne misleći da bi to uopšte moglo da nešto znači u našim odnosima. Nismo ni spominjali činjenicu da ću za koji sat već biti pred nekom drugom zgradom, pred pogledima neke druge djece koja će podrozrivo ispod oka gledati na mene tražeći načina da mi pokažu ko je glavni. Da će trebati neko vrijeme da sjedim pored igrališta čekajući onaj momenat kada će neko od njih prstom pokazati na mene i pozvati me da im se pridružim. Nisam razmišljao o činjenici da bih morao početi iz početka.

„Hej ti. Ti novi“, bilo mi je strano.

Biti novi bilo mi je nezamislivo. Zar je nakon svega do tada stečenog, naučenog moguće biti još jednom Novi. Nisam uopšte razmatrao mogućnost da se dva puta može biti Novi. Novost je samo jednom nova. Onog momenta kad su moj otac i mati po prvi put ugledali moje lice prestao sam biti Novost. Sve nakon toga bila je bajata vijest. Novost je bila da sam prohodao, ali svaki sledeći moj korak to nije bio. Ne može se po više puta biti Novi. Nisam prihvatao takvo stanje stvari.
Ni nakon našeg upoznavanja nisam mogao da zamislim da mogu da upoznam nekog Novog Božu kojim bih zamijenio ovog starog koji je tu ispred mene duvao i hukao u stakleni troperac i s takvom posvešćenošću prilazio igri koja je uskoro trebalo da bude grubo okončana kratkim pozivom. „Idemo“, ne takvog Božu ne bih mogao da pronađem nigdje na kugli zemaljskoj. Niti u vasioni. Postojala je samo jedna tačka u širokom svemiru, hladnoj vasioni gdje je to bilo moguće. Baš tu. Ispod terase tijesnog jednosobnog stana kojeg smo upravo mijenjali za nekoliko kvadrata više stajao je on. Mrtav ozbiljan kao da dobija najvažniju bitku pod najsjajnijom zvijezdom nebeskom. Takav je bio.
Vrlo dobro sam znao kakav je on. Nije pustio suzu kada sam ulazio u kamion. Sjedio sam u krilu ocu koji je zagrlio moga brata a mati brisala suze. Mahao sam kroz otvoren prozor. Božo nije. Samo je podigao ruku. Stajao je nepomično kao indijanac sve dok nismo zamakli niz ulicu.
Činilo se da zna mnogo više od mene.
Plakao sam, više ne znam zbog koga. Zbog njega, zbog nezavršene partije i onog malog sićušnog mjesta na planeti koje je eto jedino imalo tu čast u cijeloj vasioni da posmatra taj dvoboj klikeraša pod terasom tijesnog jednosobnog stana, možda i zbog majke koja je još jače plakala i pored činjenice da je napokon ostvarila svoj san o još jednoj sobi. Ni sam ne znam.
Do dana današnjeg nisam razmišljao o tome.
Život je čudo.
Da je kojim slučajem prethodna stambena komisija koja je dodijelila presudne poene Božinoj porodici da doseli pored nas bila učesnik evrovizije od mene bi dobila najveći broj bodova.
[ Priče iz Desetog sela ] 05 April, 2014 09:18

Tu po periferijama varoši stanište su pronašli oni manje hrabri, oni više privrženi, oni koji bi se zlu ne trebalo uvijek mogli naći pri ruci. Oni koji nisu nigdje prispjeli. Zapeli poput plastičnih vrećica na granama sumornog rastinja pored rijeke, nijemo posmatrajući rijeku koja neprestano teče, protiče i otiče.

Okućeni s krovom nad glavom nisu odmakli dalje od konačišta. Usputnog svratišta na kome su presjedale domaće priče od kuće i bajke iz svijeta.

A sve bi počinjalo otprilike nekako ovako.

Tek što bi mala kazaljka malko premašila četvorku, a velika je poklopila svom dužinom na starom veker časovniku bilo je vrijeme da na vrata neko izbije.

„Đokin.“, skočio bi otac prema vratima da otvori rođaku.

Nasmijani, plavokosi Zvezdaš stalno zaposlen u Zagrebu, široka osmjeha i još šira srca bio mi je uvijek rado viđen gost. S njim je neuporedivo lakše bilo voditi bitke sa ocem partizanovcem koji je kao najvažniji argument potezao finale Kupa šampiona i čuvenu bitku sa Realom. Nakon toga razgovori bi potekli drugim smjerovima, dok bih ja u rukama vrtio hemijsku olovku sa grbom Zvezde na njoj.

Kada bi Đoko bio na putu za Zagreb slušali bi priče o komšijama i zemljacima koji su se rasijali podno Sljemena odlučni u namjeri da beru plodove svoga rada.

„Veliš Mirko pokrio kuću. Neka ga, Bog mu dao. Valjalo se oteti od sirotinje. I onaj mlađi će kad svrši zanat za njim u Zagreb. Tako će lakše pomoći svojim.“

„U petak kad sam dolazio u vozu sam bio sa kum Mlađom“, nastavi Đokin Zvezdaš da sakuplja zemljake i saputnike sa periferije velegrada na stalnom putu isprekidanom vikendima i gablecom koji je nerijetko petkom završavao u kožnoj tašni već s jutra spremnom za puta. S nešto prljava veša, „Arenom“ za prekraćivanjem puta, sportskim novostima SN sa sastavima i iscrpnim izjavama trenera i kapitena za 16-to kolo fudbalskog prvenstva SFRJ prve savezne lige. Popunjen tiket sportske prognoze uz neiscrpnu analizu „Eho“ časopisa obogaćen onim ličnim osjećajima svakog pravog ljubitelja i poznavaoca ovog sporta. Kafa, šećer, rubac za majku i za brata košulja.

„Mlađo? Pa kad je on otišao? U kojem se preduzeću zaposlio?“, čudio bi se otac, „pa do juče sam ga gledo s ćaćom vozi sijeno iz bara“.

„E on. On. Kaže mi da ima dobar posao. Plata dobra, razvozi štampu po Zagrebu, ma snašo se.“

Odmiču minuti i sati. Đokinu mašem sa prozora. Ubrzanim korakom jezdi čađavom vozu koji će ga još iste večeri odvesti u zagrljaj hladne podstanarske sobe u predgrađu. Hladnu sobu ispuniće miris domaće priče, satkan od mirisa domaćeg pileta hrskavo pečena, u krpu umotana hljeba i par kašika svježeg sira.

Dočekao je Đokin da na tronu Kupa šampiona zasja ime njegove Zvezde. Bilo je upravo onako kako smo nas dvojica predviđali, samo on to nije smio da pokaže. Dođoše neka čudna vremena i klupske boje padoše u drugi plan. U tom planu nije bilo ni njega ni njegove kuće u predgrađu podno Sljemena. Utihnuše neke riječi.

Odojak, kištra, gablec polako izblijediše.

Urijediše i potpuno utihnuše koraci po peronima željezničke stanice. Uplašena i izgubljena lica ispuniše poslednje vozove.

Stadoše i vozovi.

Zanijemiše bajke.

Ni sva vojvođanska ravnica nije bila dovoljno široka za Đokinov osmjeh. Njegova Zvezda je bila i Svjetski šampion, samo on to nije imao kome da kaže.

Uslijedio je poraz.

Izgubila je Zvezda.

Okačena, obješena.

O štrik, konopac.

Ugasila se vatra.

Izgubio je svijet.

Na konak više niko ne dolazi.

Njegov brat navrati. Na razgovor koji odslušam. Za hranu se uvijek nešto nađe. On sve dobro osoli. Kaže koju, zalije sve vodom, niz put se u sumrak izgubi. S trnom međ usnama.

Šampioni su ušli u istoriju.

Đokin je otišao tiho. Onako kako odlaze legende. Ne znam da li ga iko više spomene na zagrebačkom kolodvoru, na šta miriše podstanarska soba u predgrađu podno Sljemena. Na koga bi tipovao ovog vikenda u Subotici?

To bih ipak znao.

 

Hit Counter
Free Web Counter