[ Generalna ] 31 Oktobar, 2009 16:31

Volim riječ priredba. Nekako me vrati u vrijeme kad su se one čekale, doživljavale i o njima se dugo poslije pričalo.

Volim i prirodu. Svakodnevno sam poslom vezan za radove u prirodi. Prirodno je da volim prirodu. Stoga Vas pozivam na Veliku priredbu u Desetom selu.

Deseto selo nije odmah poslije devetog i prije jedanestog. Ne. To je jedno selo u kome je sve moguće. Adresu Desetog sela nećete naći niti u jednom imeniku niti adresaru u Pošti. Pa kako onda. Polako sve će to doći na svoje mjesto.

Za početak sjećanje na jednu priredbu.

U Deseto stelo da biste stigli potrebno je mnogo toga. Krenite u svijet i saslušajte mudre Pričalice. Možda Vam mnogo toga bude djelovalo nevjerovatno, ali zato morate poslušati svoja Sanjarenja. Možda Vam dobar glas donese i Grlica ili kakvu dobru vijest iz školjke putem Talasa i prekomorskih jedrenjaka. Na tom putu sresšćete mnoga svijeta, ali se ne brinite svim putem će Vas čuvati dobri duh Casper. Ne plašite se možda ako sretnete Stepskog Vuka, nije zao, naprotiv on je zaljubljeni sanjar baš kao i Bijeli Očnjak kome će biti drago da Vas uputi na pravi put.

Za hranu ne brinite pa tu je uvijek Domaćica sa svojim sjajnim izborom jela koji okrijepe dušu toliko da poleti i Vila bez krila. Kad poletite onda možete biti Biheppy, jer onda ste Krilaanđela. Može li od toga bolje.

Pa zato i idemo dalje. Može neko uz put da vam postavi stupicu i da dotaknete Patos, ali ne brinite i Patos je s nama. Uz put će se društvo stalno povećavat. Hiper. Mnoštvo blogera ukratko Hyperbloger.A kad stigne noć. Ne plašite se sa vama je i Luna. Svetionik u noći.

A kad Vam umor pristigne na lice nježna Poluuspavanka uvešće Vas u svijet snova. Nesanica Vam neće dati mira. Probudiće Vas tačno na vrijeme za dalji put. Ako nekoga tražite onda je najbolja da  priupitate nekoga ko ima iskustvo sa traženjem. Ne znam nikoga boljeg od Anam da Vam pomogne.

Iz dalekih zemalja krenuće i vitez Bokikojić naoružan romantizmom u najsjanijem oklopu, beskompromisni Rene naoružan iskustvom i preplanulog tena. Nastasja nam stiže odjevena u Viktorijanske haljine iz Britanskog carstva.

Kad zapnete prednepremostivim preprekama Malaino će sa svojim stihovima otvoriti tajne prolaze iza kojih će Vas čekati Šuky glavna veza za prevodnicu u Deseto seloi ovlašteni dizajner za sav materijal večerašnje zabave.

Veliku pomoć kao voditelj predstave imaće dva doajena Blog.rs. Šmeker sa salaša Baladašević i uvijek britki i samo naoko ljutiti Mladi Luk.

Za ulaz obavezno ćete proći skenersko slikanje od magova fotografije Vastaga i GKojadinovića koji će izraditi i Vaša lična dokumenta.

Iskusna novinarska ekipa predvođena Vojom zabilježiće sva dešavanja uz čaj dok se pravi Englez.

Ne bih da Vam otkrivam sve tajne. Srešćete još mnoge mnoge drage prijatelje i poznanike.

I to nije sve. Idemo malo muzike.

Da biste stigli na tačnu adresu potrebno je da se obratite na slijedeću adresu.

 http://mandrak72.webs.com/

A tamo Vas čeka slijedeće.

Dobrodošlica za Sve vas.

U sobi koja se naziva O meni čekam Vas ja sa muzikom za sve Vas pa birajte po volji i srcu.

U slijedećoj sobi možete nešto više saznati o Desetom selu i novostima iz desetog sela. Možete i polsušati lokalnu radiostanicu mada Vam ne preporučujem.

U sobi sa nazivom Fotografije poslužuje se hrana, pića, kolači i voće. Tu je i prostor gdje može da se odlože pokloni. A ja ih volim.

Koga ne zadovolji muzika može sam da je izabre u sobi na kojoj piše Video i muzika.

Svoje mišljenje možete izraziti na sobi gdje piše Blog naravno samo se prije toga morate registrovati. Biće mi zadovoljstvo.

Možemo razgovarati i u sobi za razgovore.

Zato pogledajte u sobu na kojoj piše Na brodu su. Čekamo Vas. Društvo se okuplja i baš kao u pjesmi.

Izvolite dragi prijatelji na Priredbu u Desetom selu.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 29 Oktobar, 2009 22:04

Sat je zazvonio. Pa ako i bilo mu je vrijeme. Čekao sam dobrih sat vremena da se i on razbudi. I on je sinoć kasno legao. Ustvari i nije, ali položaj njegovih kazaljki gotovo nikoga nije interesovao, pa samim tim imao je sva prava da legne i da se izvali i sve tri uvis da digne. Ali jok.
Kvrca ti on svu noć. Ne znam da li je bio svjestan da sam budan i da ga slušam.

A on se nekako raspjevao. Slušam ja lolu matorog, a on pjevuši neke bećarske pjesme. Ojkače naše narodne.
„Tamburice dugačkoga repa jedva čekam da mi baterija krepa...“-kombinovao je on riječi jedne bećarske pjesme stavljajući sebe u prvi plan.

Bećari su spominjali ženu, a on bateriju. Pa naravno. Šta bi bećari pjevali da im nije žena.
Tako i on pjeva o bateriji skojom se svezao i bez koje bi bio ništa.

„10 godina. Ej.“-ponavljao sam nekoliko puta.
Već nekoliko dana kiša mi je kvarila planove. Remetila mi plan rada. Bilo je i snijega, ali biće njega. Nijesu ga vrapci izjeli da ga nema.
„Mićo da mi danas pokušamo završiti s dizanjem stubova u Kozinu. Jel prisušilo? Šta ti misliš?“-pokušavao sam da vratim film koji je najavljivao kišu za petak.
„Moglo bi je i sutra biti, ako pokisne Grmeč ništa od posla neće biti do proljeća.“-konstatovao sam više za sebe.
„Idemo mi danas, ako bogda da završimo sa dizanjem stubova u Kozinu.“-radni zadatak upijao je prve tragove plave tinte iz hemijske olovke.
Jugić je strpljivo slijedio putanju mojih misli. Put je bio samo povod. I bez njega mi bi cilju stigli. Takav je jugić auto.
Bio sam nestrpljiv.

„Čole jel prisušilo?“-pozivao sam Čolu starog vuka.
„Znaš mandrak72 jedva smo nekako izašli uz onu veliku strminu.“-riječi mi nisu ulijevale nimalo nade.
„Dolazim i ja ubrzo.“-nastojao sam i svojim prisustvom pomoći kako god.
Panasonikov autoradio birao je muziku po mom guštu nastojeći da mi povrati raspoloženje. Nes radio opet je bio u formi. Onoj najboljoj iz osamdesetih.
Sunčani dan podgrijavao je atmosferu.
Mnoštvo sjajnih fotografija zabilježih svakim trepatjem iza kojih je prštila jesen bolno stresajući zlatne kapljice koje osjetih na svojoj koži. Retrovizor mi je još jednom potvrdio sumnje koje i nisu sumnje. Jesen je oslikavala i moje lice.
Zadovoljno se osmjehnuh. Volim jesen.

Pred mojim očima ukazivao se Grmeč. Volim i njega. Jednostavno je tako među nama. Znamo se nekih desetak godina i godinu više.
Još nekog znam desetak i jednu godinu više, al definitivno ga volim deset godina.

Prerano ostarjele breze živahno su treperile. Njihovo bijelo lice bilo je sušta suprotnost kao žitu požutjelom lišću.
„Ako, ako mandrače72. Neka tebe nami. Kuda žuriš mladiću.“-pripitaše me.
„Eh mladić. Pa neka bude. Žurim u Kozin. Jel znate šta se tamo sprema.“-odgovorih i upitah ih istovremeno.
„Kako ne bi znale. Bome pričala nam naša Dragana. Dolazi struja u Kozin.“-glas im je podrhtavao od ushićenja.
„E onda znate zašto žurim. Ajd zdravo.“-produžio sam dalje.

Spuštao sam se krivudavim asvaltiranim putem prema Hašanima. Kozin je bio selo sa desne strane od Hašana uzdignuto iznad Hašana tako da izgleda da ga je sam đavo podigao i zaboravio spustiti. Strmi i blatnjavi put nije mogao da nas zaustavi. Neustrašivi pobjednik mnogih uspona i tratina bez puteva nije posustajao. S desne strane povremeno bih spuštao pogled u Hašane. Obnovljena crkva kao snijeg bijelila se kroz zlatne ramove ispletene od bukova lista koje se hrabro držalo. Izdržaće još koji mraz, a po neki i dočekati prvi snijeg.
Pa da prije nekih 10-tak dana bilo je i njega. A prije desetak godina isto.
„Idemo do Stršljena. Pokušaćemo prvo dići stubove kod njega.“-Čole me dočeka kod kamiona.
„Slažem se. Idem sa vama.“-usmjerih automobil koji se više ne proizvodi prema Stršljenu.
Neobičan nadimak za nekog. Siguran sam da ga s nekim pravom zaista zaslužuje Grmečlija plavokos i kovrčaste kose. Ljudina golema da ga treba tražiti u deset sela i kotar pride.
„Ajde da danas pokušamo da dignemo stubove.“-usput smo mjerkali put kojim bi veliki traktor natovaren sa betonskim stubovima trebao da stigne do Stršljenove kuće.

Nestvarno lijepa slika predjela sela Podgrmeča ponekad bi učinila da se vratim u svijet Brankovih bajki koje ne blijede no pršte bojama sljezove boje stvarajući  čudo upravo tu pred našim očima.

„Pa zar jesen može biti toliko lijepa.“-pomislih.
„O da. Može ona još kako i koliko.“-Grmeč snenim i sporim glasom razbuđenog gorostasa potvrdi moje sumnje.

Plavokosi deran stajao je pred kućom i u naručju držao mačku. Crnu mačku, crnju i od najstrašnijeg budžaka Prokina gaja. Nije mogao imati više od sedam osam godina. Kao jabuka rumeni obrazi ozariše se kad smo se pojavili.

„Zdravo momčino. Hoćeš li mi reći kako se zoveš.“-pozdravih ga.
„Jesi li ženjen. Nisi još. Ih ja sam tvojih godina sebi ženu doveo.“-malo sam se šalio sa njim vidjevši da ću tako najbrže da ga nasmijem.
„Ajde da te uslikam. Pa nemoj se ti mene bojati momčino moja draga. Nego da se mi dogovorimo da ti meni pridržiš tu mačku pa da je uslikamo. Pa ću ja tebi sliku poslati. Jel važi’“-ponudih mu dogovor.
Prihvati.

„Nego da te pitam hoćeš li mi dati mačku da ponesem svojoj kući.“-upitah ga.
„Ali ovdje je njena kuća.“-reče mi mališan.
Pogledao sam na ručno napravljena kolica sa točkovima od drveta.
„Možemo li da pozajmimo kolica do dovezemo stubove. Pa ću ti ih vratiti.“-predložih mu.
„Kako ne bi dao. Struja treba svima.“-samouvjereno prihvati.

Traktor sa stubovima već je stizao. Zasijale su mu okice.
Nakon toga već je veselo trčao s nama do mjesta gdje je trebalo da se digne stub.
„Uspjećemo.“- bio sam siguran.

Dječak koji živi u Kozinu bez struje nije bio jedino dijete. Od proteklog rata prošlo je 14 godina. Bez struje i puta.
Žurno sam se vraćao prema automobilu. Čekalo me je još obaveza. Osvrnuo sam se prema kući gdj je dječak živio. Stajao je na pragu kuće. Uzeo je mačku u naručje i mahao za mnom.
Mahnuo sam i ja njemu. Žurio sam prema Novom Gradu. Trebalo je da svoju kćerkicu odvezem do škole

„Da. Struja treba svima. Nije to mnogo za većinu od nas, ali nekim plavokosim deranima bosonogo djetinjstvo bi trebalo biti ljudskije.“-bio sam bijesan na neke usijane glave koji nisu dozvolili da ovaj dječak i njegova mačka pogledaju Sunđer Boba u epizodi sa kradljivcima automobila dok mu snene oči ne utonu u san još ljetos.

Putem prema Novom Gradu bio sam mnogo boljeg raspoloženja. Mnogo boljeg nego jutros. Grmeč kojeg sam znao nekih deset godina i još godinu pride bio mi je iza leđa.
Preda mnom je bio neko koga volim svih ovih deset godina i još malo više.
Preda mnom su godine. Godine u kojima nikada neću dozvoliti da ugasi svjetlo u našim očima upaljeno baš na ovaj dan prije tačno 10 godina.
Voljena ovo je priča samo za tebe.

Pozdravlja Vas mandrak72, geometar nepravilnih krugova koje zovemo životom.
[ Koji mi je andrak ] 22 Oktobar, 2009 22:54
„Večeras sam odlučio da objavljujem pisma nasumično odabrana želeći potaknuti znatiželju kod čitalaca. Pa krenimo redom.“

„ Prvo pismo je malo nečitko, ali pokušajmo.“
„Sveprisutni gospodine mandrak72. Moj problem je odnos supruge prema meni. Svako toliko ona me nazove konjem. Nije da mi smeta, ali sve teže nalazim zob. Neutješni Riđan.“
„Gospodine Riđane. Prije nego se opet naljutiš na svoju suprugu razmisli koliko bi magaraca rado bilo na tvom mjestu.“

„Drugo pismo bijelo poput jastuka stiže nam iz Iđoša. Sad ne vidim datum al mi se čini da je svježe napisano.“
„Mandrače72. Član sam Udruženja skupljača perja. Nisam omiljen kod žena. Ja u ljubav vjere nemam. Gdje griješim. Iskreno vaš Simeon Gusak.“
„Dragi moj Simeone. Nije do Vas. Do njih je. Ne postaje se svaki dan gospođa Guska. Samo ne očajaaaaapćiiihaaaavajte. Oprostite.“

„I na kraju pismo s neobičnim problemom. Ipak zbog mnoštva čitalaca sa istim ili sličnim problemom pročitaćemo ga. Pa kaže ovako.“
„Dragi moj mandrače72. Želim muža da iznenadim. Pletem mužu nakurnjak. U velikoj sam dvojbi. Ako ispletem odgovarajuću veličinu bojim se da će se naljutiti i neće mi dozvoliti da ga sušim s ostalim vešom na štriku, a ako ispletem veći broj pomisliće da sam uvijek nečim nezadovoljna i da tražim nemoguće. Šta da radim. Zbunjena pletilja.“
„Draga pletiljo. Koristite kraće igle, uzmite vunicu koja se skuplja prilikom pranja i dodajte malo mašte. Sve je u vašim rukama.“

Pozdravlja Vas mandrak72, sa nama Vaši problemi neće više biti tajna ali i dalje će ostati samo Vaši.
[ Koji mi je andrak ] 20 Oktobar, 2009 21:32
„Pismo još uvijek vruće i čini mi se aktuelno stiglo je prije par trenutaka u našu malu redakciju. Upravo stoga počećemo s njim. Pa krenimo redom.“

„Mandrak72. Možda nije mjesto ni vrijeme da postavim ovakvo pitanje, ali poznavajući Vas ne sumnjam u dobronamjeran savjet. Daklem o čemu se radi. U završnim sam pripremama za otvaranje sportske kladionice. Obratio sam se lokalnom svešteniku da mi osvešta prostor. Upitao sam ga cijenu. Zatražio je da mu kažem kvadraturu prostora. 50m2 rekoh mu. On odgovori 100 maraka. Da li je to mnogo?“
„Ukoliko će za te pare novce da okadi i okreči prostor cijena od 2 marke po kvatratu je sasvim razumna.“

„Piši, piši miiiiiiiiii.“

„Izvinite telefon. Izgleda da je hitno.“
„Mandrak72 pored telefona. Izvolite.“
„Hm, da. Naravno. A koji je rezultat. Kažeš 2:0 za Vas. Koliko do kraja. Dobro. Slušaj me sad. Svi u odbranu. Pokušajte sačuvati taj rezultat do kraja. Ništa. Hvala i sretno.
Izvinite niste mogli čuti kompletan razgovor, ali evo pokušaću da Vam prepričam. Trener jedne ekipe čija je ekipa povela na startu utakmice sa 2:0 pita me šta da radi. Odgovor ste nadam se čuli. Ah ta košarka.“

„Slijedeće pismo stiže iz Amerike od predsjednika. U njemu piše ovako.“

„Mandrače72 imam samo jednog brata. Otac mi je u nasljedstvo ostavio baraku. Ne bih želio da oštetim brata, a opet ne bih da ga uvrijedim. U nadi iščekujem brzi odgovor.
Dragi predsjedniče odgovor je veoma jednostavan. Dajte Baraku Obama.“

Pozdravlja Vas mandrak72, nesimetrično raspoložen zbog nedostatka prostora da adekvatno odgovorim mnoštvu ojađenih čitalaca našeg malog ali da ponovim još uvijek sjajnog časopisa.
[ Koji mi je andrak ] 20 Oktobar, 2009 10:36
„U mnoštvu pristiglih pisama izdvojio bih nekoliko. Zato krenimo redom.
Prvo pismo pristiglo je iz Amerike. Evo šta piše.“

„Uvaženi gospodine mandrak72. Pripremamo se da bombardujemo mjesec u potrazi sa vodom. Koliko je to dobro. Tvoj vjerni čitaoc Obama.“
„Dragi Obama shvatam Vašu zabrinutost, ali naše iskustvo sa nebeskim problemima palo je u vodu onog dana kad smo pali s Marsa.“

Slijedeće pismo koje ću Vam sada pročitati jako je zanimljivo. Evo šta nam piše jedan oficir. Pismo je opširno ali ja ću Vam prenijeti srž problema.
„Hmm. Da. Evo ovako nam piše gospodin. Dragi naš mandrače72. Čitav svoj život služio sam časno i pošteno. Držao sam se položene zakletve. Za nas vojnike najstrašnija stvar je izdaja, a najranjiviji smo sa one strane odakle ne očekujemo izdaju. Ravno prije pedeset godina ja i supruga smo se jedno drugom zakleli. Ona je svoju zakletvu pogazila. Zakleli smo se dok smo živi da ću ja njoj noge dizati. I naravno i danas to činim, ali ona je zakazala. Zaklela se da mi uvijek dizati onaj živahni dio obuhvaćen usmenim sporazumom, tj. ona više ne izvršava svoju obavezu. Prekršila je postignuti usmeni sporazum Šta da radim?-pukovnik Ćorak Borisov.“
„Pitanje je veoma kompleksno. Izdaja je ozbiljna stvar. Ali goloruk se u borbu ne ide. Znate i sami zašto služe manevri. Objasnite svojoj voljenoj da i Ćorci pucaju ali samo radi psihološkog efekta. Drugih posljedica nema.“

A evo i jednog specifičnog pisma. Dolazi nam od jednog vlasnika bordela Zabrinuti Hans Hosentreger. U njemu piše ovako.
„Dragi mandrače72 u Dortmundu gdje živim i držim bordel primjetio sam jednu pojavu. Kod mog suparnika koji se bavi istim poslom nagrnuli su silni biciklisti. Da napomenem da on daje popust od 5% za sve one koji dođu biciklom. U čemu je štos. Šta se to dešava?“
„Kao što vidite recesija je kriva za sve. Nije bilo potrebno mnogo da se supruge dotičnih biciklista uvjere u ispravnost kupovine bicikla. Nakon toga uvijek lako mogu na Tur de Dortmund. Sportom protiv recesije.“

Pozdravlja Vas mandrak72, stalni saradnik sjajnog i nadasve kompleksnog časopisa savremenog čovjeka i problema koje moderni život donosi.
[ Generalna ] 18 Oktobar, 2009 17:23
Koliko smo ponekad svi blizu nekog odgovora nismo ni svjesni. Zar je veća greška ako kažemo i za malo promašimo od toga da ne kažemo ništa. Iskrenost ponekad i nije dovoljna ali je potrebna. Mada možemo biti pogrešno shvaćeni. A evo i zašto.

Učiteljica prozva Milorada koga su svi zvali Baja.

„Hajde ti nama Baja odgovori na slijedeće pitanje. Ako ti ja dam šest porcija cicvare. Ti pojedeš dvije porcije. Koliko će porcija cicvare ostati?“-upita ga učiteljica Suzana koja je stajala jednom rukom naslonjena na klupu do prozora dok je drugom rukom stalno premetala privjesak na zlatnom lančiću.

„Eh učiteljice. Da je bilo zero kajmaka ne bi ništa ostalo.“-ko iz topa odgovori Milorad koga su svi zvali Baja, pa i učiteljica.

Siguran sam da bi bilo tako da su se ispunili svi uslovi. Poznavao sam Baju.
Mnogo puta ne ostvare se svi potrebni uslovi, pa su stoga greške u matematici česta pojava. Za odgovore je ponekad tako malo (zero) potrebno.

Pozdravlja Vas mandrak72, nedvojbeno sve računam preko cicvare.
[ Smijehom protiv uroka ] 12 Oktobar, 2009 19:44
Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.

Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.

Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.

Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.

„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.

Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.

Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.

Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.

„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.

„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug  iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.

„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.

Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.

„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.

Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.

Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.

„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.

Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.

Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.

Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.
[ Koji mi je andrak ] 10 Oktobar, 2009 21:06
Dragi moji evo dobio sam par pisama sa problemima naših čitalaca. Pa krenimo redom.

Evo jednog pisma od političara u naglom usponu u karijeri. Evo šta piše:

„Dragi mandrak72.Imam jedan veliki problem. U stvari to ne bi bio ni problem već jedna dilema.Polovina mojih poznanika za mene kaže da sam glavonja, a druga polovina zove me guzonjom. Koji od njih griješe i šta je ispravnije i zašto. Šta je bolje za karijeru. Zaboravih da napomenem da ću se kandidovati na slijedećim predsjedničkim izborima, pa bih želio ostati anoniman“.

„Poštovani anonimuse. Velik je teret nositi i jedan i drugi naziv. Teško je glavonji da pobijedi guzicu u sebi. Guzonji je teško da se izdigne glavu iznad guzice. Kako god da prođete na izborima najvažnije je da Vam dođe iz guzice u glavu.“

 

Evo imam i jedno pismo iz dalekog Japana. Gospodin Itekako Naopako mi piše slijedeće.

„Cijenjeni naš mandrače72. Imam jedan problem. Dobio sam bruh. Radim kao informatičar godinama. Interesuje me šta je glavni razlog mog problema. Liječenici nemaju jasan stav.“

„Gospodine Itekako Naopako vidim da je i Vas zakačila bolest današnjice. Vaš najveći problem je teret. Prečesto dižeš sistem čovječe iz daleke i prijateljske nam zemlje.“

 

Još jedno pismo stiže mi od slavne Brižit Bardo. Kao što znamo ona je poznata filmska umjetnica koja se povukla iz svijeta glume i posvetila život zaštiti životinjskog svijeta. Evo da pročitamo.

„Dragi mojmandrače72. Problem medvjeda u Bosni je ogroman. Nezaštićena su vrsta. Kako da im pomognem. Beznadežna Brižit Bardo.“

„Visoko cijenjena i uvažena Brižit. Nemojte da Vas brige ophrvaju. Klima u BiH izuzetno pogoduje medvjedima. Pune su ih Skupštinske hale i Ministarstva. Problem je  druge prirode. Spasite nas od medvjeda.“

 

Pozdravlja Vas mandrak72, ovih dana prezatrpan pismima slavnih i poznatih u stalnoj rubrici,„Mandrak72, koji mi je andrak72“.
[ Generalna ] 10 Oktobar, 2009 13:46
Nerazumijevanje i neznanje je odlično sjeme za svaki nakon toga izazavani nesporazum i strah. Danima se jedan ludi strah uvlačio ispod mog pokrivača i tjerao san pod ormar od orahovine sa posterom Sedmorice mladih ispod kojih se nalazio kalendar dobijen kao poklon uz VečernjeNovosti.

Nekako još u proljeće kroz moju ulicu prostrujala je vijest.

„Sunetiće(obrezivanje). Frgu.“-kratko i jasno.

Moj generacijski drugar i komšija imao je više pjegica po licu nego Elko i Senda zajedno klikera i sličica fudbalera saSvjetskog prvenstva u fudbalu u Španiji 82-e.

„Frgo jel istina?“-upitao sam ga dok je lagani proljetni pljusak kupao prašinom obogaćen put. Prašina je mirisala nekim svojim mirisom. Velika lipa sa širokim listovima odolijevala je kišnom naletu.

„Kad mi babo dođe iz Austrije na ljeto.Poslije škole. Doći će i dajdža. Obeć’o mi traktor kupiti. Onaj veliki plastični iz robne kuće.“-Frgo kao da je osjećao svu ozbiljnost situacije pa se doimao još ozbiljnijim nego što je bio.

Frgo smo ga zvali zato što je stalno bio ispunjen kvrgama i oteklinama zbog padova. Penjao se po drveću vještije nego Tarzan one nedjelje kad smo sa školom išli na kino predstavu. Brstili smo kikiriki i gađali se žvakama.

„Jel boli?“-pitao sam ga.

„Ma boli, al’ moramo jednom ljudi postati.“-rečeFrgo.

Nekako tad i poče kišobran od lipe da popušta pod naletom kiše. Sad dal’ od kiše ne znam na licu mu se ocrta mokri trag.

„Poslije mene će Senda, a onda iBrundo.“-počeo je da nabraja sve komšije i naše vršnjake.

Kiša je sve jače dobovala. Pljusak je dobijaona intenzitetu.

„A ti?“-upita me.

Hiljadu iglica kao da me ubode.

„Ništa ne znam.“-rekoh.

„Ja odoh kući. Ovo izgleda neće stati.“-reče i odjuri Frgo preko mostića od kamionske šasije pravac kući.

Ostao sam trenutak sam.

„Krenulo je.“-pomislih i dadoh petama vjetra.

Danima me je kopkalo sve to. Niko mi u kući nikada nije pričao o tome, a evo svi moji drugari su na nekom spisku za sunećenje. Bojao sam se toga, a nikome nisam pričao o tome. Noćima san nije htio na oči. Čim bih zažmirio na oči mi je išao Frgo sa traktrom, berberin sa oštrim brijačem kojega je oštrio od kožni remen koji je visio odmah pored ulaznih vrata.

Odlučio sam to više nikome ne spominjati.

„Dobro je dok me ne spominju. Možda me izaborave i preskoče ove godine, dogodine ću ja ojačati pa ću ih praćkom otjerati.“-mislio sam dok sam pravio praćku i naprazno zatezao gumu u pravcu odakle bi berberin došao sa svojim brijačem.

Toga dana od mojih drugara niko nije bio napolju. U mojoj ulici gostovali su Safet Isović, Himzo Polovina i mnogi drugi.Poslije sam čuo neke glasove za koje nisam bio siguran čiji su ali sam bio siguran da ih niko normalan ne bi pozvao na slavlje da pjevaju.

Pritajio sam se u kući i vodio neke svoje ratove sa indijancima i kaubojima u zamišljenoj pustinji stvorenoj od zgužvanog ćebeta ispod stola.

Toga dana nekoliko puta spasio sam karavan od indijanskih zasjeda. Bio ranjen, maramom koju sam nosio oko vrata podvezao sam ranu ali nadasve nadljudskim naporima svladao sam bol i porazio nadmoćnog neprijatelja. Poštedio sam zarobljenike, ranjene neprijatelje i pustio sam ih.Konje takođe nisam zadržao, ali su mi oni u znak zahvalnosti za milost i viteštvo koje sam pokazao poklonili snažnog i mladog mustanga . Popušili smo lulu mira. Zakašljao sam se a svi su se meni smijali. Na luli uprkos preporukama vlade nije pisalo da je pušenje lule štetno po zdravlje i da se ne preporučuje trudnicama zbog beba.

Bili su mi zahvalni. Jasno se to vidjelo u njihovim očima. Pobratimio sam se sa njihovim poglavicom Crvenim Sokolom, kojije opet bio pobratim i sa Teks Vilerom, koji opet nije imao milosti zaneprijatelje i bojali su ga se svi ugostitelji Divljeg Zapada. Dugo su mi mahali.

Osvrtao sam se dugo za njima. Mahao sam i ja.

Safet Isović nije imao milosti prema meni.Vratio me je na drugo bojno polje. Mjesto gdje se trebalo iskazati i pokazati muškarcem. Ne znam da li su Frgo, Senda i ostali pustili suzu. To sad nije ni bitno.

Bili su oni veliki i hrabri ljudi i da su suzu pustili. Frgo se smio popeti gdje niko drugi nije smio i uvijek je jeo najbolje šlame koje smo mi ostali mogli vidjeti jedino na reklami ili u obrazovnom programu, a Senda je driblao mnogo bolje od svih u ulici, a najdrskije one starije koji su se htjeli na nama pokazivati, pa kad mu ništa ne bi mogli oni bi ga rušili, a on bi se još više okuražio i još više driblao.

Drugog dana Frgo je imao svoj traktor jedan kroz jedan ali ga nije smio voziti. Nosio je suknju. I Senda je nosio interesantan model koji se nosio tih godina. I Zibijana je imala istu takvu.

Kuražili su se da nije boljelo.

„Šta si se ti prep’o.“-Brundo me ohrabri.

„Neće tebe sunetit.“-ljepše riječi nisam mogao čuti.

Bilo mi je čudno živjeti tih par dana. Po prvi put moji najbolji drugari su nosili suknje. Ja sam bio jedini muškarac u društvu. Stvarno sam se uvjerio da suknje nisu za muškarce. Za suknje su djevojčice koje su onako bijele i čiste bile lijepe ko banane.

Narednih godina i drugi iz ulice su dobijali bicikle, trotinete, lopte. I suknje.

I Kenan i Fetim. I  Kemal je dobio suknju. A njega sam često fiktivno vozio na poni biciklu dok smo išli u Trst po žvake okrugle.

Kenan je volio fudbal. I ja sam. Nisam baš bio rad za protivnika u suknji, ali prihvatih izazov. Dodavali smo se loptom.

Odjednom poriv rasnog strijelca proradio je umeni.Susret je ušao u sudijsku nadoknadu. Vremena je bilo sve manje. Uputio sam precizan i snažan šut Tigrovom gumenom loptom sa bodljama iz koljena i pogodio prepone Kenanove poput Paola Rosija u Španiji 82-e.

Isuviše sam se zanio. Kenana je suknja spriječila da učini nešto više.

Valjao se po zemlji i plakao. Savladala me je panika. Istrčali su svi njegovi na ulicu. Stajao sam uplašen.

„Pa samo sam šutnuo loptu. Nisam namjerno.“-pravdao sam se sebi.

Pobjegao sam kući. Nisam nikome ništa govorio.Svakoga trenutka očekivao sam nekog od Kenanovih na vratima.

Bilo me je strah. Stid zbog učinjenog.

Nekoliko dana izbjegavao sam proći pored njihove kuće. A to je tek bio problem. Koristio sam komšijske bašte, potok istazicu pored mezarluka. Bio sam kao Indijana Džons. Moje ponašanje nije nikoga ostavljalo ravnodušnim. Trajalo je to par dana sve dok nisam spazio Kenana u kratkim hlačicama. Istim onakvim kakve sam ja nosio. Od farmerica sa skraćenim nogavicama.

„Živ je.“-prošlo mi je kroz glavu.

Vidio sam osmjeh i na njegovom licu.

„Imaš jak i precizan šut. Kao Dževad Prekazi.“-reče mi Kenan.

„Znaš mnogo ti bolje stoje hlače. Iskreno bio si ko neka tetkica.“-rekoh mu ne spominjući da sam ja navijač Zvezde i da sam više volio Đoku Bombu.

Dugo smo se smijali. Fudbal je polagano dobijao na snazi i intenzitetu.

Do polaska u školu više se niko nije sjećaosvega toga.

Bio je to moj nesrećan šut u suživot. Srećom mi o tome tada nismo ništa znali. Lopta je bila okrugla sa svake strane. Svako je imao svoje bolne tačke. Ja taj dan pogodih jednu iz neznanja.

Mnogo godina kasnije šut u međunožje mnogo je više bolio. Taj šut nije bio bezazlen. Bio je plasiran. Pravila igre neko je razrađivao iz prikrajka.

Mi smo bili fudbaleri bez selektora taktičara.

Fudbal se u suknji ne može igrati. Ma s koje strane lopte bio.

Pozdravlja Vas mandrak72, beskompromisni šuter sa ivice šesnaesterca.
Hit Counter
Free Web Counter