Jednom davno živio jedan čovjek. Ustvari živjelo je njih mnogo ali niko nije živio baš kao on. On je imao i svoje probleme, što ne umanjuje i probleme svih koji su živjeli jednom davno.

Ustvari svi oni koji su živjeli davno uglavnom su riješili svoje probleme. Čast izuzecima. Vampirima, kornjačama, starcu Foči od stotinu ljeta i još nekima koje ne bih imenovao.

Taj nesretni čovjek imao je veliki problem. Mnogo je radio. Njemu je dan od 24 časa bio prekratak te je uveo 27-časovno radno vrijeme tako što bi ustao u 05:00 časova, a lijegao tek slijedećeg jutra u 08:00 časova.
Njegove komšije i prijatelji čudili su se što on toliko radi. Mislili su da zarađuje silne novce, ali tada nisu znali jedno. Taj čovjek je rođen s greškom. Imao je urođenu guzicu.

Dugo vremena sam je sebi nijekao da je ona problem.
„Pa svako nosi svoj krst. Ja imam guzicu.“-tješio se.
Njegova muka svakoga dana bila je sve veća.
Sve što bi zaradio završilo bi u guzici. Ona je tačno znala šta želi.
Kad bi on zaradio dva dukata njegova guzica bi potrošila tačano toliko.

„Znam šta da radim. Neke joj stvari neću reći. Okrenuću joj leđa kad budem brojio novac. Između nas je završeno. Neka gleda svoja posla.“-odluči ti on kako da postupa.
Radio je on tako čitav dan. Ćuti on, ćuti guzica od njega. Kad je došlo vrijeme isplate on novac uze takvom brzinom da se poslodavac uplaši da nije štogod ljut na njega.
Kad je legao da spava okrenuo se tako da je glavom gledao prema vratima dok mu je guzica gledala u zid. Gotovo istovremeno kad bi se on okrenuo na jednu stranu guzica bi se okrenula na drugu.
„Pokazaću ja njoj ko je gazda.“-čvrsto odluči i nastavi drijemati.
Hladnoća se uvukla u njihove odonose. Neprijatna.

Hladnoća ga probudi. Hladni talasi pjenušali su se njiz njegovo zgrčeno tijelo na ležaju. Tresao se. Cvokotao zubima. Uplaši se.
Na brzinu se osvrnu oko sebe. Ćebeta nije nigdje bilo. Upali brzo svijeću i poče ga tražiti.
Nigdje ga nije bilo. Zavirivao je pod ležaj, iza ormara. Tražio logično objašnjenje.
Nije ga nalazio.

Prolazeći pored velikog ogledala primjeti da jedan mali dio ćebeta viri iz guzice.
„Šta? Šta je sad?“-preneraženo se prodera.

Vidjevši da ćebe polako nestaje u guzici, on se krajnjim naporom uhvati za ostatak ćebeta.
Vukao je on tako na jednu stranu, a guzica na drugu. Bespoštedna borba potraja tako nekih pola sata. Čas je imao osjećaj da je pobijediti guzicu, dočim bi guzica iznalazila neku unutrašnju snagu i preuzimala inicijativu.
On se tako izmori da se prepade da će guzica da ga pojede zajedno sa ćebetom te ga ispusti i umorno klonu.

„Ovo se mora nekako riješiti. Ovo dalje neće ići.“-riješi on i otiđe da kupi novo ćebe.
Platio ga onoliko baš koliko je dan prije zaradio.

„Znam odvešću je negdje daleko u šumi i ostaviću je samu. Neće umjeti da se vrati i ja ću svoje probleme riješiti. Živjeću ko čovjek.“-odluči on i hitrim korakom zaputi se u šumu.
Hodao je on tako čitav dan i noć. Šuma oko njega bila je gusta. Bila je toliko gusta da se jedva provlačio kroz žbunje i granje.
U jednom momentu baci se on u najgušće žbunje te se dade u bezglavi trk kroz trnje i kupine. Često je iznenada mijenjao smijer kretanja ne smanjujući brzinu. Prlolazio kroz potoke i krećući se u krug  iz koga bi iskočio nastojeći zametnuti sve tragove.
Nakon toga trčao bi još jače i više.

„Mislim da sam se zauvijek riješio guzice.“-zastade da odmori i predahne.
Nehotično sjede na neko deblo u kojem je bio osinjak.
Osjeti par uboda u guzici te naglo odskoči. Roj osa ljutih na neznanca ustrijemi se i na njega.
„Guzica. Nisam joj pobjegao.“-mahao je rukama da otjera ose , ali se guzica dade u bijeg te i on zaždi za njom.
Smjenivali su se u bezglavom bijegu i istovremeno stigoše kući.
„Dobro im umakosmo.“-pomisli on.

Odluči on da pokuša da je drugačije diciplinuje te sačeka noć Sa noći dođe i hladni mraz. On je isturi onako razgolićenu kroz tarabe.
Kako je noć odmicala tako se i guzica smrzavala. Nekako u to doba naiđe nekakav Kinez koji je gurao biciklo kojemu se probušila guma na zadnjem točku.
„Parkiralište za biciklo. Ostaviću ga neka ostane tu do jutra. Sutra ću poraniti ranije te doći po njega.“-zaparkira on tako biciklo u guzicu.
Kinez nestade u noći umoran od cjelodnevnog rada na buvljaku.

„Tako ti i treba. Konačno neka korist od tebe.“-obradova se čovjek sa urođenom guzicom.
Krene ti on da ustane iz pogurenog položaja sa namjerom da ostavi kažnjenu guzicu na cjedilu i pođe toplom domu, ali nije mogao. Guzica se držala takvom snagom za njega da mu uopšte nije bila jasna tolika njena vezanost za njega. Uzalud je tako pokušavao da se oslobodi njegog zagrljaja. Biciklo nije moglo kroz tarabe.
Tresli su se zajedno od hladnoće do jutra. Toliko su se tresli da su ispadali ekseri iz taraba.
Radišnost Kineza koji je ranim jutrom došao po biciklo spasi ih od sigurnog smrzavanja.

Vidjevši da ne postoji način da se riješi svoje guzice sjeti se neke stare krilatice.
„Ako ne možeš da pobijediš neprijatelja onda mu se pridruži.“-ponavljao je.
Toga dana sklopi on savez sa guzicom.
„Od danas smo koalicija. Pobjednička.“-pruži on ruku guzici.

Guzica gotovo zaplaka. Gomila emocija preplavi oboje. Dugo u noć ostadoše planirajući slijedeće korake.
Od toga dana počeše se baviti politikom.

„Čovjek sa urođenom guzicom. Čovjek baš za Vas.“-pisalo je na svim reklamnim posterima, panoima.
Vozovi su bili oblijepljeni sa plakatama. Gotovi svi gradski autobusi prikazivali su „Čovjeka sa urođenom guzicom.“, neki omladinci su nosili kačkete i majice na kojima je s prednje strane bio čovjek, a sa zadnje strane guzica. Velika sa širokim osmijehom i svijetlim tenom.
Od toga dana sve je krenulo kako treba. Guzica je dobila fotelju, a čovjek funkciju.

Čovjek sa urođenom guzicom došao je na svoje. Koalicija je izvanredno funkcionisala. Primanja su bila tolika da je guzica sve trošila, ali čovjek je dobio moć da upravlja.
On je upravljao, koristio moć, a guzica je trošila. Išao je svagdje. Gdje god bi on išao za njim bi išla i guzica i pravila pustoš, ali narod je bio zadovoljan. Narod je birao.
Polagao je kamene temeljce, otvarao škole. Marljivo aplaudirao u loži na svim važnijim takmičenjima. Znao sve riječi himne.

Od tada čovjek sa urođenom guzicom nije mogao bez nje. Opirao se i kad je stigla recesija. Čvrsto je stajao uz svog koalicijskog partnera držeći se da se prijatelj u nuždi poznaje.
Od tada priroda svima nama podijeli guzice. Međutim neki pohlepni svoje prodadoše za sitan groš, neki nevješti pravilnom korištenju ostadoše da se bore s njom, a tek jedan mali broj njih uvidje sav njihov talenat za politiku. Od tada ljudi sa urođenom guzicom dobiše na vrijednosti.
Očito da je guzica jedna velika pokretačka energija samo za upućene.

Pozdravlja Vas mandrak72 hronično alergičan na guzice. Ukoliko jednom vidite čovjeka bez guzice zapišite mi njegovu adresu ili E-mail.