[ Priče iz Desetog sela
]
12 Jun, 2008 23:49
Nije čovjek drvo
Mislim da nije, mada ne mora biti tačno. Ali jedno drvo lako može nekog da obilježi, da mu se uvuče pod kožu, raširi po čitavom tijelu. Može i da kreira čitav jedan život. Ono može ko sijenka da se uvuče u njega i prati ga dok korijeni sežu uvijek nastojeći da ga vrati pod svoje.
Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.
Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.
Jutro sam dočekao u bunilu, brzo sam ustao i po našoj dječijoj rutini odjurio bih pod staru krušku da pronađem opale kruške. Na nju se nismo mogli penjati, pa smo čekali da ona sama dozira naše uživanje u malim slatkim plodovima.
Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.
Odrastao sam i otišao u svijet. Neki ljudi su nepovratno otišli, a za njima otišla je i stara kruška. Zašto sam se sad nje sjetio?. Evo i zašto .
Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.
Tačno dobro ste pročitali, ispod Duda. Veliko ogromno stablo Duda šepurilo se ispred male kuće krečene u bijelo sa malim prozorima koja se činila još manjom. U toj kući živio je sa svojom suprugom. Djece nisu imali.
Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da daju kocku šećera da umoče u kavu i slično.
Dud se uvlačio pod kožu Braninu, postajala je izborana ko kora od Duda, lice je bilo potamnilo kao crni dud kad se razmaže po musavom licu djece koja bi prstima prebirali njegove plodove po dvorištu, nerijetko u ruke uzimajući i kokošiji izmet zbog halapljivosti. Brane i supruga su starili, Dud je likovao nad njima. Njihov život se sveo na svakodnevno sjedenje u hladovini pod dudom koji se kočoperio svojom dominacijom.
Svakodnevno sjedenje pod Dudom svima nam je palo u oči, sjedili su, pili kafu, igrali tablića. Vrijeme je prolazilo a njihov ritual se nije mijenjao.
2002-ge jako nevrijeme kaznilo je Dud. Polomilo ga je i ostalo je samo 5-ti dio duda, stablo i nešto malo kusaste krošnje, ali za njih dvoje nije moglo biti promjena. Ostarjeli, oboljeli, sa slabom penzijom, sav njihov svijet je bio ispod i oko Duda.
Ulazak u moju kuću uz stepenište bio je takav da se pogled uvijek sam dizao put Duda i Brane čija se kuća nalazila 40-tak metara iznad moje kuće. Vidjela bi mu se glava.
Godinama ista slika bi me dočekivala isti dan. Nakon što bih ugledao svoju kuću dok dolazim s posla, zagledao bih u svoje prozore, prolazio kroz kapiju, pogledao bih na veš na štriku i onda pogled na Branu. Mahnuo bih katkad, on bi otpozdravio i ostajao zarobljen u sjenci Duda. Na momente bi mi se činilo da on ispod njega nije nikud ni odlazio, bio je uvijek tu da otpozdravi.Brane više nema, ostao je krljavi Dud i bolesna supruga. Meni i danas pogled uporno traži Branu, a njega nema.
Pomislim često da čovjek nije drvo, al se sjetim Brane i Duda koji je obilježio čitav njegov život, čini mi se da se uvukao u njega i zarobio ga svojom hladovinom koju je devet vještica napakovalo za nesretnog Branu. Imamo li mi svoje drvo, koje će nas obilježiti, ne znam, sjetim se kruške sa početka priče, sjetim se sna. Pomislim kruška je nestala sa onima koji su živjeli sa njom i kraj nje, a ono drvo iz sna trebalo bi da je moje. Ne znam nisam ga još našao.
Eto ova priča je uspomena na mog komšiju Branu koji je tiho živio i još tiše otišao. Da li će ga još iko više spominjati za godinu il dvije, ne znam, ali evo od mene za djecu koju nije imao, koju nije šišao, kojoj nije darove za Novu godinu kupovao.
Onaj mali kovrdžavi, kojem nisi kupio magarca, a nisi ni našao curu za ženidbu. Ma sve oprašta Mandrak72.
Ulična svjetiljka
Još dok smo bili mali ponekad su nas strašili mrakom. Taj strah od mraka dugo je sazrijevao u nama tek u blagu nelagodu. Vremenom smo uvidjeli da je mrak tek paravan s dezenom treperavih zvjezdica, mjeseca, oblaka, navučen tek toliko da se dan presvuče, osvježi svoje lice da bi nas dočekao vedar i nasmijan, ponekad tužan, usamljen, ali redovan. Na to smo se lako navikli.
I mi smo eto kao dan, probudimo se raspoloženi kako kad. Stotinu puta smo poželjeli da dan ne svane, dal zbog nekog sretnog trenutka koji nismo željeli da prođe, dal zbog neugodnog osjećaja zbog neke sutrašnje neprijatnosti koja se osjećala u zraku i koje smo bili svjesni. Svejedno dan bi dolazio, mi se radovali ili tužni bili.
Nerijetko smo u sebi poželjeli da se pretvorimo u nešto što nikako ne možemo biti, nešto što nije svojstveno duši čovjekovoj. Nešto što bi nam omogućilo eskivaciju po ma kakvoj osnovi.
Eto i meni se to znalo desiti. Ratnih godina, dok sam na straži pokušavao naći nekakv način da se ugrijem, provlačeći se između gomila snijega, kojeg smo tog dana raščistili, tepih zvjezdanog neba nekako hladan, više mi je ličio na izbušen tamni mantil iza kojeg se nazirala svjetlost. Od hladnog vjetra mantil bi se klatio pa bi te svjetlucave tačke treperile nekako vještački, ni nalik zvjezdama.
Mahinalno bi se okretao i pokušao iza svojih leđa na nebu pronaćo odbljesak svjetla moga grada. Ponekad bi mi to uspjelo u noćima bez zvijezda. Taj mali tračak svjetlosti za koji sam i možda umišljao da je od bljesak od svjetla grada na momente bi me izbacivao iz ravnoteže. Zažmirio bih i činilo bi mi se da koračam sa brda na brdo, krupnim koracima ka svojok kući, toploj, bez struje, ali sa starim fenjerom čija bi titrava svjetlost po mojoj nevelikoj sobi izvodila jednu predstavu svjetla i mraka u stalnoj borbi za sve ćoškove sobe. Ponekad bi se uplašio da će svjetlost izgubiti primat nad tamom koja se nadvila na naše male živote, dočim bi svjetlost izvačila one krajnje napore potrebne da se odbrani i zauzme svoje mjesto.
Stao bih kraj prozora, pamučna pidžama ugodno bi obaijala moje tijelo, onako mršuljavo i nepripremljeno za breme tih ratnih godina. Ispred moje kuće na stubu se nalazila ulična svjetiljka. Obična starinska ulična svjetiljka, sa limenim bijelim tanjierm i staklenim balonom. Oborena svjetiljka kao da se pokunjila, proglašena krivom bez suda, te noći nije svjetlila. Nije bilo struje. Ko zna koliko dana već.
Snijeg je sipao kao iz rukavice osokoljen našom ljudskom nemoći pred mrakom koji je pristizao u vagonima bez voznog reda. Povijene grane stabala komšijine jabuke, pružale su posljednji otpor nagomilanom teretu. Kao da se sve urotilo protiv nas.U to doba noći niko nije prolazio ulicom, muževi, očevi i braća bili su po ratištima.
Žarko sam poželio da bar na kratko budem ulična svjetiljka. Onakva kakvu je pamtim, ponosna, uzdignute glave, vedra, kao gardista kad dočekuje visoku delegaciju.
Poželio sam da stanem kraj puta, dobro ušuškan, sa kožnom očevom šubarom broj većom, stanem i prkosim. Poželio sam da dočekam sav onaj snijeg koji bih otopio svojom vrelom željom, da moju ulicu obasja svjetlost, da mrak ustukne, kao zub na tvrd orah, da se stresu grane komšijine jabuke, a da niz ulicu poteče žagor mojih komšija koji nisu kod kuće, da im poželim dobro veče, pružim ruku i na pitanje „Ima li zime?“, odgovorim „ Ma kakva zima kad ste svi tu!“. Da se začuje vriska slaboobučene djece dok pokušavaju da se još koji put okliznu na klizi prije odlaska u toplu kuću u bezbrižne sobe, ispunjene pričom o novoj stazi za sanjkanje dok bi tonuli u dječiji san.
Da se ulica lagano dovede u smiraj dok se tek ponegdje još nazire slaba svjetlost iza prozora. Nakon toga još neko vrijeme će vijugavi dim izlaziti iz dimnjaka, ispod kao šapom prekrivenih krovova malih siromašnih kuća iz moje ulice.
Snježna tišina kroz koju bi se kao šapat osjetilo kako snijeg zasipa ulicu, ponekad bi tek prkinuo duboki i daleki lavež pasa na nekom svom zadatku. Uljuljkan u čaroliju zimske noći, svjetlost kao da se polako gasila, a hladni grč na momenat bi me razbudio i vratio na mjesto odakle sam te noći otišao.
Pogledao sam na sat i uvidjeo da je prošlo tek par minuta te hladne januarske noći. Na momenat sam uspio u svom naumu i želji. Trenutak je trajalo, a ja sam bio sretan. Znao sam da ja to mogu.
Zamotao sam pleteni šal oko glave, nastavio sam stražu. Nikom ujutru nisam pričao gde sam bio te noći. Bojim se da mi ne bi vjerovali, a Vi kao hoćete.
Ako budete noćas ili neki drugi dan šetali, pogledajte uličnu svjetiljku, možda Vas ja gledam, nikad se ne zna.
Laku Vam noć, nek Vas zaobiđu svi oni strahovi, a miran san da potraje.
Iskreno Vaš pod teretom noći, svjetlosnu godinu daleko Vaš Mandrak72!
[ Priče iz Desetog sela
]
03 Jun, 2008 21:20
Učitelju vrati mi klikere
Hiljadu puta sam sebi postavljao pitanja, ponekad i sumnjao u sebe i odgovore. Neki su odgovori i bili loši, neke sumnje su bile opravdane, a neke i nisu.
Sjećam se davnih osamdesetih, školske klupe i treme zbog slabo naučene pjesmice iz čitanke, sumnje da ću dobro odrecitovati jednu za mene nelogičnu pjesmicu.
„O učitelju vrati mi klikere.....“ zastao sam na pola, negdje oko klesara sa Brača, učiteljica nije imala razumijevanja za moju trenutnu blokadu. Prva jedinica u mome školovanju. Bio sam tužan, razočaran. Nisam bio štreber, nisam bio ni ljut na jedinicu, bio sam ljut na sebe. Nisam očekivao kaznu za klikere. Nisam nikad volio kazne, ni da ja nekoga kažnjavam.
Prije nekoliko dana u moje ruke došao je jedan zalutali kliker iz mog djetinjstva. Donijela mi ga je moja kćer. Uzeo sam kliker u ruke, vrtio ga među prstima i dugo gledao u njega kao da ga nikad nisam vidio i kao da nikad nije postojao u mome životu, a onda.
Stakleni kliker sa tri crvena krivudava perca kao plamen zaigrali su mi pred očima. U trenu sam zaboravio sve problema. Što sam ga više vrtio u prstima problemi su sve više nestajali činili se sve manje važnim, gotovo postajali besmisleni. Vrtio sam i vrtio, i kao filma slike počeli su se vraćati trenuci koje sam sakrio u fioku starog stola na tavanu, svilenom paučinom zaključanom i sa tamom devet noći obojanim i osiguranim od lažnog djeda mraza.
Ja, novi kliker, moje djetinjstvo,megdan i mnoštvo mojih po svijetu razasutih prijatelja i teških protivnika u meču koji je morao da odluči ko je najbolji do polaska u školu. Bitka je bila bespoštedna. Korišten je sav arsenal taktičkih rješenja, nadmudrivanja. Bitka se odužila pa smo je nekako na prečac završili bez izrazitog pobjednika sve u žurbi da se stigne u školu.
„O učitelju vrati mi klikere..“ i sve ono potrebno da se završi taj sjajni meč, da opet zajapureni, nakostriješeni zbog stalnog pomjeranja u igri gdje ne postoje prvilegije i gdje iza klikera samo stoji par koncenrtisanih očiju boje oblaka i Une, boje sunca i meda. Vrati nam učitelju sve one klikere što tebi ništa ne znače, a jedinice nismo ni zamjerili, neka ih, dio su procesa sazrijevanja.
I ona računaljka u ćošku učionice sa crno bijeli kuglicama, koju sam nedavno vidio u jednoj seoskoj školi, onako usamljena veselo me gledala dok sam prstima prelazio po već ispucalom laku na njima. Kako je laka bila ta matematika, matematika gdje su dva i dva uvijek četri, a ne... Kuglice su bile još uvijek tople od malih radoznalih i uplašenih prstiju učenika jedne male seoske škole koja nestaje. Osjetio sam i lagani strah od računaljke kao da me pita, Šta će biti sa mnom?. Ne bih joj znao reći odgovor. Potražio sam ga na crtežima zalijepljenim po zidovima i prozorima ostarjele i opustjele škole. Jabuke su bile i krupne i crvene, kruške upravo onakve kakve ih najviše volim. Nisam vidio ni jedno zabrinuto lice pa ni tužno. Ona linija koja bi predstavljala usne uvijek je bila razvučena u iskren osmjeh.
Bio sam i sretan i tužan. Ganula me ta iskrenost male složne družine jedne škole koja umire. Sretan sam bio jer još sam u crtežima prepoznao sve ono u šta i dan danas vjerujem. Želim toj djeci da nikad ne odrastu u svojim željama koje su tako jednostavno skromne, iskrene.
O učitelju vrati mi klikere, moje prozore kroz koji je svijet mnogo jednostavniji, gdje je svako perce u njima jedan mali film koji bi se prikazivao samo malim okretajem klikera koji kao da nema kraja.
O učitelju vrati mi klikere, odzvanjalo je u ušima sve dok me mali prsti mog anđela ne prenuše iz malog toplog bioskopa, škripavih stolica i puno dobrog raspoloženja.
O učitelju vrati mi klikere, vrati mi moj pogled iza kojeg ću stajati prepun zebnje u iščekivanju nezavršenog meča davno započetog sa velikim očekivanjima da samo jedan dobar potez može da razriješi svu dilemu. Vrati nam svima klikere koji su se davno otkotrljali iz našeg pogleda, malog džepa na farmerkama i iz prstiju koji ga sad nevješto drže dok tipkaju na tastauri. Sve Vas izazivam na veliki meč, ne da bismo saznali ko je najbolji već da bismo svi bili bolji.
Pobjednik će biti samo vrijeme koje nismo zaboravili, ljudi koje nismo sreli godinama i bezazleni problemi kojima se sad samo nasmijemo sa smješkom na kraju usana.
O učitelju vrati nam klikere jer to sigurno zaslužujemo.
Iskreno i toplo oko srca pozdravlja Vas Mandrak72 dopisnik svega onostranog u nama, što nekad beše samo naše, a sada i svih nas, iz svijeta gdje su jabuke uvijek krupne i crvene.
