Hiljadu puta sam sebi postavljao pitanja, ponekad i sumnjao u sebe i odgovore. Neki su odgovori i bili loši, neke sumnje su bile opravdane, a neke i nisu.

Sjećam se davnih osamdesetih, školske klupe i treme zbog slabo naučene pjesmice iz čitanke, sumnje da ću dobro odrecitovati jednu za mene nelogičnu pjesmicu.
 
„O učitelju vrati mi klikere.....“ zastao sam na pola, negdje oko klesara sa Brača, učiteljica nije imala razumijevanja za moju trenutnu blokadu. Prva jedinica u mome školovanju. Bio sam tužan, razočaran. Nisam bio štreber, nisam bio ni ljut na jedinicu, bio sam ljut na sebe. Nisam očekivao kaznu za klikere. Nisam nikad volio kazne, ni da ja nekoga kažnjavam.
 
Prije nekoliko dana u moje ruke došao je jedan zalutali kliker iz mog djetinjstva. Donijela mi ga je moja kćer. Uzeo sam kliker u ruke, vrtio ga među prstima i dugo gledao u njega kao da ga nikad nisam vidio i kao da nikad nije postojao u mome životu, a onda.
 
Stakleni kliker sa tri crvena krivudava perca kao plamen zaigrali su mi pred očima. U trenu sam zaboravio sve problema. Što sam ga više vrtio u prstima problemi su sve više nestajali činili se sve manje važnim, gotovo postajali besmisleni. Vrtio sam i vrtio, i kao filma slike počeli su se vraćati trenuci koje sam sakrio u fioku starog stola na tavanu, svilenom paučinom zaključanom i sa tamom devet noći obojanim i osiguranim od lažnog djeda mraza.

Ja, novi kliker, moje djetinjstvo,megdan i mnoštvo mojih po svijetu razasutih prijatelja i teških protivnika u meču koji je morao da odluči ko je najbolji do polaska u školu. Bitka je bila bespoštedna. Korišten je sav arsenal taktičkih rješenja, nadmudrivanja. Bitka se odužila pa smo je nekako na prečac završili bez izrazitog pobjednika sve u žurbi da se stigne u školu.

„O učitelju vrati mi klikere..“ i sve ono potrebno da se završi taj sjajni meč, da opet zajapureni, nakostriješeni zbog stalnog pomjeranja u igri gdje ne postoje prvilegije i gdje iza klikera samo stoji par koncenrtisanih očiju boje oblaka i Une, boje sunca i meda. Vrati nam učitelju sve one klikere što tebi ništa ne znače, a jedinice nismo ni zamjerili, neka ih, dio su procesa sazrijevanja.
 
I ona računaljka u ćošku učionice sa crno bijeli kuglicama, koju sam nedavno vidio u jednoj seoskoj školi, onako usamljena veselo me gledala dok sam prstima prelazio po već ispucalom laku na njima. Kako je laka bila ta matematika, matematika gdje su dva i dva uvijek četri, a ne... Kuglice su bile još uvijek tople od malih radoznalih i uplašenih prstiju učenika jedne male seoske škole koja nestaje. Osjetio sam i lagani strah od računaljke kao da me pita, Šta će biti sa mnom?. Ne bih joj znao reći odgovor. Potražio sam ga na crtežima zalijepljenim po zidovima i prozorima ostarjele i opustjele škole. Jabuke su bile i krupne i crvene, kruške upravo onakve kakve ih najviše volim. Nisam vidio ni jedno zabrinuto lice pa ni tužno. Ona linija koja bi predstavljala usne uvijek je bila razvučena u iskren osmjeh.
 
Bio sam i sretan i tužan. Ganula me ta iskrenost male složne družine jedne škole koja umire. Sretan sam bio jer još sam u crtežima prepoznao sve ono u šta i dan danas vjerujem. Želim toj djeci da nikad ne odrastu u svojim željama koje su tako jednostavno skromne, iskrene.
 
O učitelju vrati mi klikere, moje prozore kroz koji je svijet mnogo jednostavniji, gdje je svako perce u njima jedan mali film koji bi se prikazivao samo malim okretajem klikera koji kao da nema kraja.

O učitelju vrati mi klikere, odzvanjalo je u ušima sve dok me mali prsti mog anđela ne prenuše iz malog toplog bioskopa, škripavih stolica i puno dobrog raspoloženja.
 
O učitelju vrati mi klikere, vrati mi moj pogled iza kojeg ću stajati prepun zebnje u iščekivanju nezavršenog meča davno započetog sa velikim očekivanjima da samo jedan dobar potez može da razriješi svu dilemu. Vrati nam svima klikere koji su se davno otkotrljali iz našeg pogleda, malog džepa na farmerkama i iz prstiju koji ga sad nevješto drže dok tipkaju na tastauri. Sve Vas izazivam na veliki meč, ne da bismo saznali ko je najbolji već da bismo svi bili bolji.

Pobjednik će biti samo vrijeme koje nismo zaboravili, ljudi koje nismo sreli godinama i bezazleni problemi kojima se sad samo nasmijemo sa smješkom na kraju usana.
O učitelju vrati nam klikere jer to sigurno zaslužujemo.


Iskreno i toplo oko srca pozdravlja Vas Mandrak72 dopisnik svega onostranog u nama, što nekad beše samo naše, a sada i svih nas, iz svijeta gdje su jabuke uvijek krupne i crvene.