Geografski gledano najgušće naseljene teritorije po metru kvadratnom nisu niti metropole, niti bogate bankarske zemlje. Ako ćemo iskreno, teško da postoji gušće naseljeno mjesto na planeti od mjesta tik uz vrata ordinacija širom domova zdravlja, bolnica i ambulanti pred kojim se tiska naš svekoliki narod.
Mjesto, gotovo ispovjedaonica pred kojom i najveće tajne popuštaju. Kao bujica provale riječi noseći pred sobom simptome, muke svakidašnje, terapije. Mjesto gdje se šapatom saopštavaju najdublje upale, teškim uzdasima virusi usvajaju, grudobolja na izvol'te iskašljava, a lomovi s koljena na koljeno iznova lome i prelamaju ko jutarnje sunce na polupunim uzorcima urina u staklenkama od vegete il' vitaminkinim flašicama gustog soka od breskve.
U toj masi uvijek se izdvaja jedna osoba. Obično započinje trijažu bez imalo ustezanja, naslonjena desnim ramenom na vrata. Uvijek osmatrajući prepunu čekaonicu, jednim uhom uvijek u čekaonici, a drugim u ambulanti. Nije rijedak slučaj da za svaku dijagnozu u čekaonici nema bar jedan takav, ako ne i teži slučaj u porodici.
„Nije lako s upalom, ko što veliš, ali upala moje prije je teža, duplo teža“, znala bi reći.
Malo po malo, podijelila bi neki savjet, lijek pokojne ujne, riječ utjehe, a zašto ne reći i pokoju oštru kritiku na račun današnjih doktora.
„Nema i neće biti zadugo doktora kao što je Marjanović. Dovoljno je bilo da te pogleda i da ti odmah kaže dijagnozu i propiše terapiju. A, ti jesi li išla kod doktora Markovića? Jesi. Što ne kažeš? I jel ti išta rekao?“, i dalje je manirima vrhunskih skretničara teretne vagone, ophrvane obiljem uputnica specijalisti, nalaza i mišljenja komisija, postavljala onako kako i kompoziciji muke i pristaje.
„Znam ja Markovića, znam. Išla moja seja kod njega pola godine, i ništa. Džab, džaba milošte nosila. Bolje se ti drži doktora Guzine, taj što ti reče to ti je. Aferim.“
Nakon što bi dotičnu prozvali, teške volje se odvajala od vrata, valjda svjesna gubitka teško stečene pozicije nestajala je iza vrata ordinacije.
Upražnjeno mjesto do vrata dugo vremena je bilo pusto. Takav gubitak bilo je teško nadomjestiti, znali su to i oni sa najslabijim upalama i oni sa gotovo nikakvim simptomima koji su došli po dan bolovanja.
Kako god bilo, nakon nekog vremena pojaviće se neki novi vratar s novom dijagnozom. A mi ostali, nebitni, ćulićemo uši pred ordincijom u dvadeset prvom vijeku čekajući da nas prozove sestra iza zatvorenih vrata, sve se uzdajući da je nešto konkretno jela i da glasinom nadglasa ono što se više ne može slušati.
Pozdravlja Vas mandrak72, sveprisutan i nedovoljno osmišljen za iole ozbiljniji nastup.
